Arhiva kategorije: Proza

Senka Staniševski: Astralna samoća

Ispričala sam mu san o dupinima koji me jure na motorima, a on je gledao u moje grudi i klimao glavom.
– Slažem se! – viknuo je kao da će riječi dobiti na značaju ukoliko ih čuju i slučajni prolaznici pod prozorom.
– Slažeš se da postoje dupini na motorima u nekom paralelnom svemiru?
– Da pobjegnemo i odjebemo sve ovo.
– Oh, dragi, kako si romantičan – pustim ton na liniju sarkazma koji mi inače oprašta.
Pogledao me tišinom. Pogled tišine je onaj koji pogodi kao indijanska strijela. Tišina, čovjekov najljući neprijatelj, agresivni emocionalni zlostavljač.
– Ne mogu pobjeći od sebe! Kako ću znati jesam li izgubila sebe dok sam tražila tebe? (Uvijek se izvučem na produhovljena sranja, ali ne i ovaj put.)
– Izgubila sebe? – histerično je hodao oko stola zatim podigao ruke kao da će na meni izvesti egzorcizam.
– Ove ruke su tu da te štite, ne da te slome! – zato je izašao na balkon i stao vikati. Da, vikati. (Škicnula sam prema van, na sreću samo jedan sredovječni starac je lagano išao prema trgu, nezabrinut ovom predstavom.)
– Dame i gospodo! Ona se izgubila! Gdje da te tražim? Pod stolom?! – stol je odgurnuo svom silom u stranu.
– Pod kaučom, možda? Jesi ti možda jebeni ključ od auta da se gubiš i tražiš? E pa ja sam te našao. Imaš vremena do večeras. Biraj. Ja ili dupin na motoru.
Zalupio je vratima i trgnuo me iz šoka. Možda tišina i nije bila tako strašna kakvom se isprva činila.
Opet su mi kroz glavu prošli autodestruktivni okidači.
 
– Sigurno je do mene, kad ne znam da ljubim k’o što čitav svijet ljubiti zna.

Milan Zagorac: Plašt Dina Buzzatija

Posvećujem svima dragima koji su s one strane vječnosti

Sjećam se jedne pripovijetke poznatoga talijanskog pisca Dina Buzzatija pod naslovom Plašt (objavljenoj u antologiji talijanske pripovijetke koju je preveo i uredio Nedjeljko Fabrio pod naslovom Posljednji dio puta, 1984.) koja mi je ostala snažno u sjećanju: sin se nakon dugog rata vraća kući majci, zamotan u šinjel. Vani ga čeka neki čovjek, ne ulazi u kuću. Majka je vesela, razdragana, sin je napokon kući. Ali sin je neveseo, nekako tjeskoban, tužan, nevoljak. Majka ga nudi hranom, on odbija, majka ga nutka pićem, neće. Tada dolazi do naglog obrata, sin kaže da je samo u prolazu, da je došao s ovim čovjekom koji ga vani strpljivo čeka, samo kako bi pozdravio i da sada mora ići. Sada svi shvaćaju tko je bio čovjek koji je vani čekao.
Sada se mogu samo pitati nije li duh samo projekcija živih? Projekcija onih nedorečenih emocija, slutnja i strahova, nedovršenih poslova? To me opet podsjeća na jednu fantastičnu pripovijetku Ljube Wiesnera naslova Vihor iz bezdana (nemojte se ljutiti, možda sam pogriješio naslov) gdje se ljutiti duh upravo Milutina Polića vraća upozoriti na nedovršeni libreto samoga pripovjedača, a koja je ostala, posve neopravdano, nekako izvan fokusa ikakve pažnje, ne samo kritike i čitatelja.
No vratimo se na temu.
To je taj osjećaj, a ne znam kako bih ga bolje izrazio, da je sve to skupa samo jedan jedini kratki izlet. Na kojem smo se našli, lijepo družili, veselili, imali probleme, imali lijepe dane i jednom, a to ne znamo kada će biti, moramo otići, jedan po jedan, dovršili svoje zemaljske poslove ili ne. Nije da mi je stran osjećaj rastanaka, ali ovo je osjećaj one metafizičke tjeskobe koja nadilazi moje racionalno shvaćanje da svemu mora doći kraj. Kad tad, jednom. A bit će onda, kada, naravno, kao i na srednjoškolskoj prozivci kod najzaguljenijeg profesora, jednostavno nisam bio spreman. Jedino što ne bih tada volio ostati ljutit, povrijeđen i privezan za ovu zemaljsku sudbinu, već samo da mogu poletjeti.

Ilustracija: Josip Moretti Zajc, portret Milutina Polića, ulje na papiru, 1908., slika u vlasništvu obitelji Barbalić

Zoran Žmirić: Pet razina zadrtosti

Prvoga dana proljeća 1971. godine, gledajući ravno ispred sebe, gospođa Marija je žurno i bez glasa izjurila iz crkve sve­tog Nikole. Samo desetak minuta prije, nesigurno je prekoračala mra­morni pod do oltara, da bi nakon par razmijenjenih rečenica sa svećenikom punog i brzog koraka skoro pa istrčala iz župnog ureda. Iza nje je ostao namršteni don Ivan zbog kojega gospođa Marija idućih trideset godina nije prekoračila crkveni prag. Njezin muž koji je mjesec dana ranije poginuo na porinuću broda u 3. maju nije dočekao kraj Marijine trudnoće. Mjesec dana kasnije, mlada je udovica krstila sina u pravoslavnoj crkvi zatvorivši si tako još jedna vrata. Nakon toga sa svojim ocem više nikad nije progovorila niti riječ. Za Juru Bjeliša, kojemu je UDBA u par navrata odbila bubrege zato što je i nakon ‘45. na zidu svoje kuće u Metkoviću držao NDH domovnicu, zet, bosanski Srbin, nije bio ništa simpatičniji zato jer mu je s najmlađom kćeri živio daleko od očiju. Razilaženje s Marijom Jure je samo još jednom pokušao dovesti u red, i to na zetovom sprovodu, kada joj je po najstarijoj kćeri poručio neka ostavi dijete i vrati se u Metković. No, Mariji to nije padalo na pamet, isto kao što nakon svađe s don Ivanom nije potražila drugu katoličku crkvu u kojoj bi krstila sina. Na očevom sprovodu, Marija je progutala suze zašutjevši na puna tri dana. Progovorila je tek na mostu iznad Ne­retve ulazeći u autobus koji je, vozeći iz Dubrovnika, na tom mjestu skupljao putnike za zapad. Sa sinom Željkom u naručju, sjela je odmah iza vozača i prišaptala: Kartu do Rijeke.
Usred ljeta 1981. petoro sinova i kćeri Jure Bjeliša na ostavinskoj je raspravi podijelio zemlju. I prije nego su ušli u općinski sud u Metkoviću, Jurini su nasljednici znali da im je najmlađa sestra razbaštinjena. Nisu o tome iznosili mišljenje. Ni u godinama koje su dolazile, nitko od njih se nije odrekao ničega u sestrinu korist, samo je jedna od sestara za nju i Željka jednom godišnje autobusom slala paket mandarina. Najstariji brat kojemu je otac prepustio Marijin komad voćnjaka, prodao je tu parcelu procijenivši kako je ipak red da i sestri nešto pripadne. Toga dana kada je gospođa Marija poštaru potpisala izbrojane novčanice, po prvi je put sina uvela u jednu riječku trgovinu s instrumentima, istu onu pred kojom bi inače svaki put zastali ne bi li Željko na par minuta opet i iznova gledao u gitare koje godinama nisu napuštale izlog. Melodija Mengeš boje javora koštala je točno u dinar onoliko koliko je brat gospođe Marije procijenio da vrijedi njegova mirna savjest. Idućega dana gospođa Marija je po Željku poslala plavu kovertu za don Ivana. Njome je nakanila platiti misu za svog oca, no Željko se vratio neobavljenog posla. S oltara crkve svetog Nikole ime Jure Bjeliša nikada nije izgovoreno. Gitara je nadživjela gospođu Mariju.
U jesen 1991. Željko je u maskirnoj uniformi brazilskih specijalaca sjedio u planinarskom domu na Platku i s grupom vršnjaka čekao zapovijed o pokretu. Njegovom je odlasku prethodila žestoka svađa s majkom, no Željko nije kanio odustati od nauma. Gospođi Mariji je preko noći u susjedstvu porastao ugled. Samohrana majka koja je sina jedinca ispratila u dragovoljce postala je mitska veličina poput Bogorodice koja je za svojim hodala do Golgote. Ali za razliku od blažene imenja­kinje, gospođa Marija nije bila na toj razini prihvaćanja. Prošlo je desetak dana otkako je Željko otišao od kuće obećavši da će se javiti čim se dokopa telefona. No, otkako je ostala sama, telefon se niti jednom nije oglasio. Tko zna kako, gospođa Marija je nabavila broj gradskog zapovjedništva i danonoćno zahtijevala da joj se kaže na kojem te­renu se nalazi njezin Željko. Ljubaznost s druge strane samo je dodatno izluđivala zabrinutu majku koja nije birala riječi kako bi obranila svoje pravo da dozna gdje joj je sin. Jebem vam mater svima. Vi znate gdje su vaši sinovi. Jebali vas Tuđman i Milošević zajedno. Gdje je moje dijete… Gospođa Marija je mantrično ponavljala psovke kontrolira­jući suze naučenom, gotovo glumačkom vještinom. Idućih godina susjedi su iz crkve svetog Nikole dovlačili odjeću i hranu. Caritas je hranio čitav kvart, točnije sve katolike u kvartu. Osim gospođe Marije. Samo jednom don Ivan joj je po ministrantu poslao par najlona brašna, šećera i ulja. Gospođa Marija je kroz odškrinuta vrata kimnula glavom i protisnula: Ne treba. Sad sam bila u Bonaviji na ručku.
Usred siječanjske zime 2001. u opatijskom hotelu Kvarner mala grupa ljudi slavila je Željkovu i Sanjinu svadbu. Po licima slavljenika nitko ne bi pomislio kako je tek večer prije Željko s budućim tastom vodio vrlo otvoren i neugodan razgovor. Ti si u redu dečko, ali mi smo različiti ljudi. Kod nas se u Zadru kaže da se svoji trebaju držati skupa, a mi si nismo svoji. I nikada nećemo biti. Željko je dugo šutio grijući uho slušalicom, da bi na koncu kratko odrezao: S vama ili bez vas, svadba je sutra u šest. Samo koji mjesec kasnije, kao pred streljačkim vodom, Sanja je, držeći se za trbuh, stajala nasuprot obitelji koja se nije mogla pomiriti s time da netko odrastao može ignorirati liječnički savjet o pobačaju. Sanjini nisu prestajali urlati. Sad misliš tako, ali vidjet ćeš za koju godinu! Takvo dijete je teret i sebi i drugima! Cijeli život ćeš biti žrtva invalida! Čak se i Željko po prvi i jedini put složio s tastom i punicom. Gospođa Marija je šutjela gledajući bespomoćnu snahu, da bi na koncu us-tala i stala između Sanje i ostalih. Ona nosi i ona jedina ima pravo odlučiti. Nitko od vas, pa ni ti, sine, nemate je pravo na ništa nagovarati. Obitelj se rastala u svađi. Opet su se sreli tek pred Božić iste godine, u crkvi svetog Nikole, gdje je don Ivan krstio zdravu djevojčicu. Nitko od okupljenih nije mogao sakriti suze, pogotovo kada je Sanja s tek krštenom Katarinom u rukama zagrlila svoju svekrvu i naglas zaplakala: Da mi vi niste dali snagu, nje sad ne bi bilo… Gospođa Marija jedina nije plakala.
U proljeće 2011. sijeda glava gospođe Marije utopi-la se u bijelu jastučnicu s cvjetnim uzorkom. Izgledala je kao da joj ruže i bršljani rastu iz ramena tvoreći joj oko glave cvjetnu aureolu. Nakon što je, sporo dišući, dugo i nepomično ležala, konačno je otvorila oči i pogledom potražila sina. Sjedio je tik do njenog uzglavlja. Primakao se bliže ne bi li čuo kako joj može udovoljiti. Šapnula mu je nešto, na što se Željko okrenuo i Sanji dao znak neka s Katarinom izađe iz sobe. Kad su vrata tiho klapnula, gospođa Marija je progovorila. Kad riknem, otiđi kod svećenika. Željko se snuždio nabirući obrve. Kad rikneš? Mama? – Da, kad riknem. Otiđi u crkvu i pitaj ga hoće li mi doći na sahranu. Oči gospođe Marije napunile su se suzama. Uhvatila je sinov dlan i stisnula ga. Obe­ćaj mi! Željko je pomilovao majčino lice i blago se nasmijao: Obećajem, ali… Što ako odbije? Na licu gospođe Marije dvije su se duboke bore pretvorile u kanale kojim su debele suze natapale ulegnuće pod grlom. Znam i ja da neće doći, ali ti ga ipak pitaj. A kad ti kaže da neće, reci mu… reci mu da sam ga pitala tek redi reda. Reci mu da sam ga pitala samo kako bih čula da ne želi doći i kako bih mu mogla poručiti neka se jebe!

Enver Krivac: Levitatis Literis

Zoran je pisac znanstvene fantastike. Relativno dobar. Za ove prostore, čak i uspješan. Objavio je nekoliko romana, od kojih su mu neki prevedeni i na jezike drugačije od ovog. Mnoge pripovijetke i članke objavio je na Internetu, a neobično veliku popularnost stekao je u Srbiji i Litvi romanom “Tamna strana Zemlje”. Zoran već dugo hoda sa svojom djevojkom Lidijom. Sljedeće ljeto ženit će se u Gorskom kotaru jer to je Lidiji najljepši dio države. Zoran pristaje na sve Lidijine prijedloge jer ju iskreno voli. On nju zove Lidač, a ona njega Kapetane.
Zoran boluje od bolesti koja napada isključivo pisce znanstvene fantastike. Radi se o spontanom, nekontroliranom i nedobrovoljnom skoku u bestežinsko stanje zvanom Wakefieldov sindrom, Wellsova bolest ili najčešće levitatis literis. Ovu rijetku bolest prvi je uočio i opisao Herbert George Wells na jednoj od mnogih radionica kreativnog pisanja koje je organizirao do 1895. Nadareni polaznik, izvjesni Graham Wakefield jedne je večeri iz čista mira počeo lebdjeti i Wells je, nakon godinu i još pola godine proučavanja svog učenika objavio kao samizdat znanstveni članak imena “Levitatis Literis – A Phenomenal State of Grace of Mr. Graham Wakefield”. Daljnja istraživanja drugih pisaca, novinara, medicinara dovela su do otkrivanja da su mnogi poznati pisci žanra bili zahvaćeni manje ili više akutnim ili kroničnim levitatisom. Jonathan Swift i Robert Heinlein, između ostalih.
Bestežinsko stanje zahvaća i sitnije predmete unutar tridesetak centimetara od samog izvora levitatisa, tako da Zoran zna kad slijedi napad po tome što se mobitel, kutija Lucky Strikea, upaljač, jabuka ili knjiga krenu odljepljivati od stola. To predstanje zove se levitatis aura. Bolest nikad ne zahvaća predmete teže od nekoliko kilograma, osim u slučaju samog izvora antigravitacije. No, i to ovisi o čovjekovoj kilaži. Čim je čovjek teži, to ga levitatis teže diže. Evo, na primjer, Darko Macan se već godinama uspješno bori protiv te zanimljive, ali podmukle bolesti.
Zoran je prosječno mršav mladac. Laka meta. Ponekad, ljeti, kad zaspe pored otvorenog prozora, probudi se na sasvim drugom kraju grada. Pidžamom zapne za antenu i tako lebdi. Izgled Zoranovog lica u trenucima takvih buđenja je neprocjenjiv. Pravi problem je silazak sa krova, dozivanje upravitelja zgrade zbog ključa od krovnih vrata i povratak kući preko pola grada u pidžami ili samo u gaćama i majici na kratke rukave. Ponekad ova bolest i nagradi neočekivanom pojavom, pogotovo kad ga levitatis uhvati u seksu s Lidijom pa oboje počnu lebdjeti iznad kreveta i po stanu, vodeći tako slatku ljubav u zraku.
Kolikogod egzotično zvučala, kao i svaka druga bolest, Wellsova je prava gnjavaža. Zoran se već godinama navikava. I ne predaje se. I dalje većinu vremena predano radi na pričama i romanima, organizira radionice kreativnog pisanja za djecu, piše blog na engleskom za litvanski književni portal, radi u školi kao pedagog. Isto tako, većinu Wakefieldovih napada uspijeva savladati pravovremenim hvatanjem za stol ili ormar ili uličnu lampu ili nekog prijatelja, kolegu i najčešće Lidiju.
Zoran piše priču za prestižni SF natječaj. I samozadovoljno se smješka jer zna da ima pobjedničku priču. Zna tko je u žiriju i zna da će im materijal koji priprema i koji je skoro i završio sjesti kao poslovični šamar poslovičnoj budali. Zoran pripovijeda luckastu dovitljivost da Leonard Nimoy nije Leonard Nimoy već zaista Spok, pravi Vulkanac od zelene krvi i logičke misli, izvanzemaljac koji je stigao na Zemlju sredinom šezdesetih. Spok nije znao kako nam prenijeti poruke univerzalnog mira, a da ga ne hospitaliziraju pa je uzeo alter ego mladog glumca i suptilnim se metodama infiltrirao u društvo Gena Roddenberryja. Bivajući već dovoljno blizak TV scenaristu, vulkanskom mind meld tehnikom prenio mu je ideju o znanstvenofantastičnoj seriji.
To je prvi put da Zoran piše duhovitu priču, a da se ne odmiče od svog već razrađenog stila. Posebno je ponosan na dijalog između Spoka prerušenog u Nimoya i mladog Roddenberryja u kojem Nimoy govori rečenice tipa – Evo, ja ću glumiti Spoka. On je Vulkanac. Njih ćemo isfurati kao stamene, logikom tjerane moralne stupove koji će odsustvom emocija ukazivati na ljudsku impulzivnost. Uzmi još nekoliko različitih nacija na brod, ono, nekog Kineza. Obavezno crnkinju. To će bit povijesno. A ona budala će biti Kirk.
Zoranu je jako smiješna rečenica Ona budala će biti Kirk. Kad ju je prvi put pročitao Lidiji, toliko su se smijali da je smijeh prerastao u dodire, a dodiri u vođenje ljubavi na stropu.
Zoranova priča završava – Spokojni Spok, star i umoran, gleda epizodu već četvrte spin-off serije i razmišlja kako je Zemlja još uvijek daleko od prvog kontakta, no njegov život ipak nije bio uzaludan jer nas je barem malo pripremio na oblik stvari koje dolaze. Zoran jako voli način na koji je naslov žanrovskog klasika postao savršen kraj posljednje rečenice priče.
Klešući završne dodire i mičući posljednje viškove, Zoran je jedne noći zaspao nad svojim iBookom. Vrlo brzo sve je krenulo levitirati i Zoran i računalo i još jedna kemijska i pola sendviča uskoro su se našli iznad susjednog kvarta. Kad se probudio, licem zalijepljen za jednu od onih velikih “Ja volim nogomet” reklama što prekrivaju cijelu stranu zgrade, rukama je snažno zgrabio tkanje džambo plakata. Levitatis interruptus, obično kad se bolesnik probudi. Vatrogascima je trebalo dva sata da ga spuste na zemlju.
Zoran je te noći izgubio laptop. Odlaptopao je predaleko i pao na tendu balkona sisate netalentirane starlete koja je za tu i mnoge druge priče koje je pronašla unutra, dobila nacionalnu književnu nagradu.
Zoran je bio tužan, ali od tog dana za svoj je laptop vezao sidro. Kapetane, moj kapetane.

Ilustracija koja nema veze s tekstom, ali ima veze s autorom teksta: prioriteti / priorities
(isprintane glave stevea carella naljepljene na poster hrvatske nogometne reprezentacije / printed steve carell heads on croatian national football team poster)

Robert A. Vrbnjak: Osnovne vrste lajkova

1. Kurtoazni – iz uljudnosti, jer je red lajkati nekog ili nešto, jedan klik, pa nije to vreću krumpira nositi na 5. kat;
2. Lajk u prolazu – nemaš pojma što su dotični ili dotična postali i o čemu je riječ, ali stišćeš bez veze;
3. Konformistički – svi lajkaju, a ti se nekako podsvjesno želiš prilagoditi većini;
4. Kontraški – lajk iz inata i uvijek suprotan od pojedinca ili ostatka cyber čopora;
5. Hamletovski – Lajkati il’ ne lajkati pitanje je sad?;
6. Pijani – kad u 3 ujutro dođeš iz života i sjedneš za komp pa udaraš po tastaturi;
7. Apatični – toliko si bezvoljan da ti još samo lajkanje preostaje;
8. Fobični – lajkao, ne lajkao, strah te posljedica u svakom slučaju;
9. Sklerotični – Ma jesam li ili nisam lajkao? – pitaš se;
10. Spasilački – lajk za kitove, vukove i ostale ugrožene vrste koje spašavaš lajkanjem;
11. Lajk iz interesa – ovaj ne iziskuje pojašnjenja;
12. Ego-lajk – poznat i pod imenom „samo ja“-lajk; lajkaš se, brate, sebe i nikog drugog;
13. Jugonostalgičarski – lajkaš sve što ima veze s bivšom nam državom;
14. Lajk na lajk – lajkaš jer je netko drugi to već učinio, iskazujući na taj način svoje poštovanje lajkašu;
15. Zbunjeni lajk – radnja onih koji obično kažu – Ja niš’ ne kužim ovaj Facebook – pa stišću gdje i što stignu;
16. Lajk zabunom – kad se ne očekuje da netko lajka, na primjer kad je riječ o smrtnom slučaju, a ti budeš jedini koji je lajkao i poslije se zbog toga glupo osjećaš;
17. Lažni – lajkaš zato jer si lažljivac, ulizica, moralna nula;

I posljednji:
18. Iskreni – jedan od najcjenjenijih, ali i najrjeđih oblika lajkaške filozofije.

Ružica Gašperov: Žena koju nikad nisam upoznala

Kuća je smrdjela po lizolu. Ležala sam u krevetu. Čekala kada će doći don Ante, a zatim se okrenuti i vratiti neobavljena posla.
Priču o šjor Dani sam slušala svake godine oko Božića. Pred vrata bi polio lizol i, opravdavajući se zaraznom bolešću u obitelji, izbjegao blagoslov kuće. Dugo nisam shvaćala kako se to šjor Dane usudio živjeti u neblagoslovljenoj kući, ali sam bila uvjerena da su lizol i bolest bili u jako bliskoj vezi s izostankom blagoslova.
Sada se to događalo i nama. No, nije bio Božić. Proljeće je rascvjetalo stabla i otvorilo prozore. Svima osim meni. Bila sam bolesna. Zapravo bolesna. Imala sam šarlah.
Pohodio me doktor Pivalica. Smijala sam se imenu Pivalica, ali kada se pojavio onako ogroman, glave obasute crnim uvojcima, ništa mi više nije bilo smiješno. Dok je injekciju okretao prema svjetlu i provjeravao je li u njoj ostao još koji mjehurić zraka, meni se zacrnilo pred očima. Krikovi su izletjeli iz mog malog, ali moćnog grla. Ništa me nije moglo smiriti. Ni podmićivanja, ni obećanja, pa čak ni prijetnje. Tek je vađenje čarobne kutije privremeno odagnalo crne misli.
Držali su je u ormaru iza posteljine i vadili samo u slučaju krajnje nužde. Mala kutija od dječjih cipela . Bez poklopca. Napola prazna. Znala je biti nagrada ili sredstvo za ucjenjivanje u hitnim situacijama. Situacije su bile kada bih, čim bi mi pala temperatura, htjela izaći iz kreveta.
Najdraža od svih slika mi je bila slika mamine prijateljice Vinke koja je davno otišla u Argentinu. Imala je i moja mama jednu divnu sliku što ju je izradila foto Sonja. Foto Sonja je, nikad posve razjašnjenim postupcima, znala učiniti da ljudima, pogotovo ženama, nestanu podočnjaci, obrve, o brčićima da i ne govorimo.
Moja mama nije imala brčiće, ali je imala podočnjake koji su na slici nestali, a i obrve su joj bile lijepo začešljane. Držala je glavu zabačenu onako kako je nikad nismo vidjeli u stvarnom životu. Izgledala je poput filmske dive. Na moju žalost nije bila ni sjena svojoj prijateljici Vinki.
Vinka nije zabacila glavu. Stajala je u sivom kostimiću i gledala u onoga tko je fotografira. Meni najljepše na toj slici je bila ulica koja se sa svojim ogromnim zgradama gubila u daljini. Široka ulica. Najšira koju sam ikad vidjela. Zvala se avenija i u mojoj mašti predstavljala daleki divni svijet u kojem uvijek sja sunce, nema bolesti, a automobilima se voziš gdje god poželiš. Kroz našu bi ulicu prošla oko tri sata jedna crna limuzina. I to bi bilo sve do sutradan u tri. Zbog toga mi se avenija puna automobila činila poput izmaštanog mjesta.
Mamine priče su još više raspirile moje snove. Govorila je o ujaku koji se u Argentini, navodno, toliko obogatio na šećernoj trsci da je imao svoju tvornicu. Sanjala sam kako vreća šećera stiže preko mora u naš dom. Možda je čak pošalje i po Vinki kad jednog dana dođe posjetiti stari kraj.
Jednom sam je zamišljala kao glumicu. Drugi je put bila supruga vlasnika tvornice. Čudne sam priče u sebi ispredala. Svaka je bila puna svjetla, velikih bijelih kuća i avenija. Ne ulica, nego baš avenija. Vinka me vodila njima, a ljudi su joj se javljali, pozdravljali je, pitali čija ti je to mala. Živjeti u Argentini i hodati u sivom kostimiću avenijama može značiti samo jedno. Postigla je uspjeh.
Prije nekoliko godina sam joj, nekim čudnim slučajem, upoznala brata. Pitala sam ga za Vinku. Nije se udavala. Radila je kao kućna pomoćnica u nimalo bogatim kućama. Umrla je mlada.
S autoričinog bloga Valentino i u našem časopisu

Milena Budimir: Na Marsu ima vode

Na Marsu ima vode! Fantastično! Život mi, napokon, ima smisla. Kada, jednom, presuši i posljednji izvor vode na ovoj jadnoj zemaljskoj baloti, fino ćemo se pokipat’ po svemirskim brodovima, tanjurima, raketama i – pravac na Mars. A tamo će tek biti rokenrol, blagostanje za sve, bez gladi, pića napretek, svako će imati krov nad glavom, političare ćemo, pak, ostaviti na Kugli, pa nek drmaju po žestiji, jer vode do tada, kao što rekoh, ovdje posve sigurno neće biti.
Ne seri, kaže Stari i okreće na film. Bolje je gledati tuđe pizdarije nego li slušati tvoje. Ima on pravo. Rijetko, doduše, ali ubode ponekad, ko ćorava kokoš. Piletinu, primjerice, smo imali za ručak, baš kao i dan prije, a i ostalo je za sutra… Stara kaže da je ona u «svoje vrime» sanjala meso, a mi se, sram nas bilo, bunimo što ga svaki dan gledamo na tanjuru. I gdje će svijet, uz nas ovakve?!
U pizdu materinu, eto, di će, opet će Stari, prebacujući na utakmicu. Neki su na mišićima karijeru napravili, a mi, jadnici, nikad balun nismo htjeli pogledati. Budale! Zato i jesmo neoženjeni, koja će nas manekenka pogledati? Ha? Mislite da one padaju na velebnu pamet i načitanost, moš’ mislit!
Ma, nađe se pokoja. Ženska, naravno, ne manekenka. Nije to nešto na duge staze, ali čovjeka veseli. Brat se smješka, on je trenutno «uparen», a ja soliram, nemam vremena za romansu, stvarno, radim na novom projektu.
Bilo bi bolje da sebi isprojektiraš kakvu garsonjeru, opet će Stari, nikako da vas izbacim iz stana. Do kad ću vas hranit, do četrdesete?!
A, krasno nas hraniš, Brat će sebi u bradu. Čuo ga je i opalio daljinskim o zid…
Proveo sam cijelo poslijepodne tražeći po trgovinama univerzalni daljinski upravljač, jer original za našu kantu se prestao proizvoditi još početkom devedesetih. Naravno, naš uređaj u boji nije reagirao na podražaj novog nam geđeta, ali zato je klima proradila dok si rek’o keks! Pošalji luda i za njim druga, rekao je Stari, ustao s fotelje i prebacio na Dnevnik. Pojeftiniti će gorivo! Genijalno! Još kada bi imali bokunić limenog ljubimca za natankati ga, sad je benzin gotovo gratis.
Di se gasiš, opet će Stari, on je prvi automobil zaradio s nepunih dvadesetipet, a ja, eto, s trideset i nešto u guzici, pa ni bicikle nemam.
Nemam, naravno da nemam, pa gdje si vidio da Splićanin bicikl vozi. Sve uzbrdica, za uzbrdicom, dušu bi ispustio.
A ti ajde nizbrdo, ne da se Stari, ionako si navikao da ti sve ide šoto. Ovo je zadnje promrmljao. Svejedno me zaboljelo. Nisam ja baš toliko loš. Taman sam se spremio odgovoriti mu, nisko, dakako, ionako misli da mi samo komunikacija na toj razini odgovara, kada je svratio Mali. Mali je susjedov sin, prva vrata desno, ima nekih desetak godina i miljenik je mog Starog. Svjestan je toga, i malo govno to koristi. Stari se raspameti kad ga vidi, stane se smješkati, tutne mu tu i tamo koju kunu u džep, na svoje sam oči vidio, natjera Staru da djetetu da štagod pod zub, podijelio mu je Bratove i moje igračke, a čuvali smo ih ko oči u glavi…
Kako je bilo u školi, Mali, pita Stari, a klinjo sve kao da neće, dobio pet iz ovog, dobio pet iz onog. Gledam ga i mislim se – donio sam kući barem šleper petica, nikad mi Stari «Bravo!» nije rek’o, a ovog klipana gladi po glavi, pa sve «Izvanredno!», «Genijalno!» , pa sve «Bravo!», «Tako i treba!»… Otrpim to dijete cijelih dvadeset minuta i kad je otišao pitam, a umro bih da nisam, što je, jel to neki Brat kojeg ne poznajem?
Kakav si ti to čovjek? Jesam li te odgojio da budeš govno? Vidiš to dijete, oca kao da i nema, pije tu pred lokalnim dućanom, ne brine o sinu, ne brine o ženi, samo se za svoju guzicu brine, a ti?! Tebi je sve u životu bilo servirano! Tko ti je školu platio? Tko ti je robu prao? Tko ti je ručak na stol stavljao? Ja! Ja i mojih deset poštenih!
A ja san te samo rodila, uvrijeđeno će Stara.
Eto, počeo još jedan rat. Gruzija i Rusija. Potaracat će ih Crveni, neće znat ni što ih je snašlo, oko čega li se ovog puta tuku? Osjetija? Gornja, donja? Di je to?
Između pizde i guzice, opet će Stari, ustaje, mijenja program. Film. Kad muškarac voli ženu. Ušuškala se Stara Starom pod rame, šmrće, potajice briše suze, a on je grli, vidiš, kaže, što smo mi (muškarci) budale spremni zbog vas (žena) napravit.
No, da. Barem dvojicu.

Budala.

Ilustracija: Voda na Marsu