Arhiva kategorije: Proza

Irena Lukšić: Slike jednog dana laponske princeze

irena-web-1Čekaj, lijepi mladiću, tko si ti zapravo? Prvi put te nalazim u svome snu, glava je tvoja kao zlato, čisto zlato, uvojci kao palmine mladice i utisnut si u poznati pejzaž drvoreda, cestice i kamene crkve na brdu. Tvoj glas dolazi odnekud odozgo, s neba kristalnoga, tvoje nestvarno blage ruke dodiruju moju kosu i grudi, dva laneta, blizanca košutina, tvoj opojni dah lebdi oko mojih usana. O, gdje li sam to?
Nikada, nažalost, nisi znala uhvatiti onaj magični treptaj početka proljeća i tanku crtu kojom započinje božanstveni okus najfinije slastice. Tvoji dani su sivi, puni uvijek istih neugoda i promašaja, smrde na trulež najgore vrste. Ali sad je, mala moja, ipak došao čas kad iz mnoštva najrazličitijih slika što se smjenjuju kao neponovljivost možeš bez straha iščeprkati najbolji sadržaj. Pronađi stoga nešto veliko i trajno, jer si priliku dobila samo jednom.
Čekaj, lijepi mladiću, tko si ti zapravo? Prvi put te nalazim u svome snu, glava je tvoja kao zlato, čisto zlato, uvojci kao palmine mladice i utisnut si u poznati pejzaž drvoreda, cestice i kamene crkve na brdu. Tvoj glas dolazi odnekud odozgo, s neba kristalnoga, tvoje nestvarno blage ruke dodiruju moju kosu i grudi, dva laneta, blizanca košutina, tvoj opojni dah lebdi oko mojih usana. O, gdje li sam to?
Ne boj se, draga. Stavljam ti čarobnu maramu na glavu i izvezeni pojas oko struka, palmine grane. Bit ćeš laponska princeza i cijeli jedan dan bit će samo tvoj. Bit ćeš, velim, laponska princeza i…
Sjajna zvijezda što je malko treperila na komadu napete nebeske površine svoje je utočište našla u dnu prozora kad se oglasio reski zvon sata. Osvanula je nedjelja i mir su remetili tek rijetki kamioni čije je kočenje podsjećalo na nervozno izvlačenje prepune pepeljare iz starinskog štednjaka. Analizirajući ta izvlačenja pepeljare, zaključila sam da su vozači sigurno zadrijemali na ravnom komadu ceste i onda se iznenada trgnuli na oštrom zavoju, hvatajući se svim raspoloživim sredstvima za asfalt koji je prebrzo tekao ulijevo. Na samom zavoju prikolice pogađaju rupu i sve okolne zgrade zadrhte kao da je potres. Poslije šest čuli su se glasovi radnika koji se biciklima vraćaju kući. I za njih je zavoj nezgodan: tu im se otkidaju pojedine riječi iz rečenica – svakako, krumpir, ili, čuvanjem – i bježe u raskošne krošnje drvoreda.
S druge strane, iz kuhinje, pružao se zid tišine. Tamo je prolazio park, jedna crta od stazice i skromnoga ukrasnog grmlja, koja je na svom okrhnutom dijelu pokazivala plavozelenu površinu rijeke Mrežnice. U ranim jutarnjim satima javljale su se divlje patke.
Zašto, dovraga, ustajem tako rano kad vlak ide tek u pola devet? Zašto pristajem na zarobljeništvo u stotinjak minuta realno neupotrebljivog vremena? K tome još i punog kiše.
Sjela sam za stol i ozbiljno zaključila da ne idem nikuda. Kakav Zagreb, kakva skupština Društva prevoditelja! Ta zar nisam već tisuću puta iskusila posvemašnju besmislenost ovakovih skupova?
Dok sam prala tanjure od sinoćnjeg obroka, tri tanjura, tri šalice, vilice, noževe, žličice i možda još nešto, sjetila sam se znanaca iz Zagreba koji su odnijeli mačka na parenje svojoj mezimici. Bože, kako je sve prazno bez te životinje!
U sedam sam pristavila vodu za kavu i zatim, dok se kava hladila na balkonu, očistila cipele, ispeglala bluzu, koju inače ne nosim, i prišila gumb na baloneru. Bit ću laponska princeza, pomislila sam, i svaki detalj mora biti na svome mjestu.
Gle, Hećimović Renata, zinula sam kasnije kroz zamućenu staklenu plohu čekaonice na željezničkoj stanici, odakle se vidjela njena ravno iščešljana plava kosa što je s jedne strane u pramenovima padala preko polovice uskog lica, a s druge je bila kratko ošišana iza tanjurastog uha. I Renata je, kad je ušla u zgradu, ugledala istu takvu frizuru samo tamnosmeđe boje i bez nakazno istaknutog uha.
Ja pak imam očajno velik nos.
“Ideš na skupštinu prevoditelja?” začudila se, još pomalo kroz maglu neistovarenog sna. Ako je, dakako, bila dobra sanjačica.
Da, da, idem, pa što?! Išla bih bilo kamo, čak i ranije, po mraku, jer otkrila sam svoj izuzetan dan baš u ovoj nedjelji. Fućkaš što je kišna! Okrenula sam se na drugu stranu i osjetila svoj lak za kosu; mirisao je na zreli stajski gnoj. Mirisao je, fućkaš.
“Ha”, kao da se malo razbudila Renata, “nas dvije jedine u Dugoj Resi nemamo pravo radno vrijeme. Dok se drugi gnjave u zapuštenim kancelarijama i bučnim halama, nas dvije sjedimo u kafiću. Sad rulja spava, a mi stojimo s kišobranima na željezničkoj stanici…”
Na spomen kišobrana nanjušila sam i mačju mokraću. Mačak je jučer, prije nego što su oni ljudi došli po njega, u svom sputanom ženidbenom zanosu opiškio posude s cvijećem u sobi, stare klompe i šipke kišobrana što se sušio.
“I gdje ćete, što si ono rekla, imati tu skupštinu? U prostoriji Društva ili na Gornjem gradu?”
“U Društvu..”
“Sigurno će doći televizija. Vi se volite slikati…”
“Oh!” došlo mi je da se nasmijem.
“Pa dobro, to se može udesiti”, nastavila je sasvim ozbiljno Renata. “Ako ni zbog čega drugog, a ono da nas naši sugrađani vide na malom ekranu. Trebamo ih podsjetiti koga su otjerali iz svoje sredine… Ti si se, koliko znam, dva puta natjecala za mjesto profesora književnosti na srednjoškolskom centru, a mene su doslovce izbacili iz lokalnog lista. Ta gamad nas treba gledati što češće!”
“Eh, Renata…”
“Bez brige, reći ću dečkima da svrate. Kod mene ionako imaju kraći razgovor.”
Vlak je bio neobično točan. Ušle smo na prva vrata što su nam se otvorila jednim suhim pah!, među nepušače. Odjeljak je bio prazan.
“Pogledaj, Renata”, zavrnula sam nosom, svojom jezivo dugačkom surlom prema mrljavom staklu, “biciklist na cesti, patuljak u vrtu, probušena nogometna lopta u grmu. Detalji koje na povratku sigurno nećemo vidjeti na istome mjestu. To je ono, znaš, Renata, što ja zovem neponovljivost trenutka.”
Renata je skinula svijetli baloner, objesila ga na plastičnu kukicu ispod iskrivljenih rešetki prtljažnika, dok je kišobran položila na aluminijski štitnik toplog radijatora. Nekoliko sočnih kapljica palo je na moju lijevu cipelu. Vani su musavo promicali hladni betonski nadvožnjaci, nejednako razlistali šumarci i dalekovodi. Na trenutak se činilo kao da je kiša sasvim stala, jer su lokve na seoskim putovima izgubile onu karakterističnu naježenost od prskanja velikog broja kapljica, ali je ipak s vremena na vrijeme vanjsku stranu stakla razrezao mokri trag. Renata je zagnjurila u krilo torbicu tamnosmeđe boje, resko povukla patent rrr na jednom pomoćnom pretincu i ispreplela prste s mnoštvom papirića, kao da se igra voli-ne voli. U stvari, ona je cijelim svojim bićem pobjegla među te papire, nije htjela gledati prirodu.
“Neponovljivost trenutka, Renata!” zazvala sam je.
“Ti si danas nekako posebno raspoložena”, pogledala me strogo i odgurnula svoje voli-ne voli papiriće. “Vidiš, a ja nisam!”
“Čuj, pa i to spada u neponovljivost trenutka. Idući put ćeš ti biti izuzetno raspoložena, a ja neću.”
“Ma!” napokon je malo pogledala van. “Ti misliš da je meni lako!”
Pogledala sam je upitno.
“Stigao nam je u goste poznati pisac Orest Diomidov, čitala si valjda u jučerašnjim novinama, bila je velika najava. E, vidiš, cijelo vrijeme njegova boravka ovdje ja moram glumiti simpatičnu urednicu najpoznatijega jugoslavenskog SF magazina.”
Ovdje je Renata smiješno preokrenula očima.
“Pa?”
“Pa ne znam, ništa ne znam”, slegnula je ramenima i opet se zagledala u jureći pejzaž. “Nemoj me ništa pitati!”
Zagreb je stigao mokar, pun prljavih mlaka, smetova od opušaka i zgužvanih tramvajskih karata. Moglo se ići s otvorenim kišobranom, a i normalno. Na nebu se napravila velika poderotina. Negdje iznutra, pod plaštom mutnih oblaka, smijuckalo se sunce. Sitne kapi kiše što su sporadično pogađale nos ili čelo, vjetar je donosio iz tamnih rubova predgrađa. Sunčana rupa je bila točno iznad Trga Republike.
Mnogi znaju da je Hećimović Renata godinama pisala lirske pjesme i objavljivala ih u Oku i Studentskom listu. Međutim, ona o tim stihovima nije voljela razgovarati, kao da nije podnosila pretjeranu znatiželju prema tom paralelnom svijetu, nije dopuštala čak niti stručnu ocjenu svoga prolivenoga zvjezdanog mlijeka, ritma bijesne gradske zvukovnice i svježe rime. Renata je crvenjela, strašno crvenjela i pri samoj pomisli da je netko čita.
I sad je na svom licu promijenila sve nijanse crvenog. Mladić u trećem redu ponovio je pitanje gotovo vičući.
“Što ja mislim o zvijezdama?” zbunila se.
“Da, da, što vi mislite o zvijezdama!”
Orest Diomidov, koji je za stolom sjedio do nje, također se iznenadio neuobičajeno adresiranom pitanju, ali se trudio da ne izgubi ništa od dobro pogođene ležernosti i šarma, čime je osvojio veliku naklonost prepune dvorane hotela. Renata je izbjegavala pogled u prvi red, gdje je sjedio glavni urednik Kostanjšek. On bi ovo mogao nazvati incidentom.
“Kolega, ovdje je naš gost, poznati književnik Orest Diomidov, doktor znanosti, akademik”, rekla je kad se drski glas iz trećeg reda ponovo zapiknuo u nju i raspirio joj crvenilo po cijelom tijelu.
Diomidov se odsutno nasmiješio i kimnuo: prevedite mi, molim. Ništa ne razumijem. Što se događa? Renata je drhtavom rukom ispunila prazni papirić i posmucala ga po stolu.
“Aha”, ispljucnuo je poznati pisac dvije-tri kapljice sline u prvi red gledališta, “pa mi cijelo vrijeme razgovaramo samo o tome! Ili se možda varam? Ne znam što ste zapravo imali u vidu, možebiti ideološki aspekt, to jest kakvo je sovjetsko viđenje osvajanja svemira, a kakvo američko. Ako ste, dakle, na to ciljali, onda vam moram reći da u najnovije vrijeme, koje se prelama kroz perestrojku i glasnost, ne postoje razmimoilaženja po tom pitanju između dviju supersila.”
“Znači, glasnost je prodrla u svemir!” dobacio je netko.
“Oh, u svemiru nema glasnosti. On je oduvijek bio carstvo tišine!”
Cijeli prvi red šmrkavo se nasmijao, a začuo se i namjerni kašalj. Kad je uporni mladić ponovo dignuo ruku za pitanje, Kostanjšek je ustao i uperio kažiprst prema stropu:
“Bilo je dosta, hvala. Upravo je prošlo osamdesetak minuta ugodnog druženja s cijenjenim gostom iz Sovjetskog Saveza. Naša tema je, da podsjetim, imala naslov Idemo li prema zvijezdama i ja se iskreno nadam da smo od danas bogatiji za neke spoznaje…”
Publika je počela napuštati svoja mjesta i polako se vući prema izlazu. Baš kad je Renata pomislila da njoj kao slavnoj spisateljici sigurno nikada neće tako postavljati pitanja, odnekud se stvorio oniži čovjek tamne masne kose i obratio zastalim posjetiteljima:
“Rijetko imamo čast da nas pohodi tako znamenit čovjek, znanstvenik i pisac, kao što je to danas i ovdje bio slučaj. Skoro da smo nekako i otupjeli prema iznimnim vrijednostima ljudskoga duha, rekao bih genija, jer nas neprestance truju kojekakvim medijskim surogatima i smicalicama. Klanjamo se prevarantima i dajdžest laktašima, a… dobro, dobro, nemojte galamiti, sad ću biti gotov. Htio sam reći, dragi profesore Diomidov, eto, dopustite mi da vam predam ovaj skroman dar, moj znanstveni rad, u znak sjećanja na ovaj divan susret!”
Čovjek je razvukao kariranu putnu torbu s potrganim patentnim zatvaračem, dohvatio knjižicu Život crva i pružio je gostu tribine.
Dok je primao dar, Diomidov je osjećao sličnu crvenu nelagodu kao i Renata za vrijeme onih pitanja. Bože moj, još i dar!
“Sve je bilo dobro dok se nije pojavio ovaj gnjavator”, prišapnuo je korpulentni Kostanjšek Renati. “Njegova je gesta tako neukusna, da ne velim seljačka. Trebali smo to predvidjeti… No, dobro, što je – tu je. A sad idemo na ručak!”
“A televizija?” upitala je Renata.
“Televizija? To je trebao srediti Tihomir, fotoreporter.”
Suhonjavi fotoreporter se lupio dlanom u čelo i promrmljao nekakvu dugačku psovku, jebem i tako dalje. Kostanjšek se nasmijao.
“Idemo, ljudi.”
Krenuli su ulicom koja je blještala od brojnih sunčanih očica. Diomidova su ti odrazi sunca u lokvama podsjećali na crtež Mjesečeve površine objavljen u najnovijem broju časopisa Znaniesila, ali tim detaljem nije želio zamarati svoje domaćine. Renata se, dok su prolazili uskim pločnikom, gledala u komadićima ogledala i tamnim izlozima. Pazila je da joj ne pobjegne ljupki osmijeh.
“Ružica Lovrić”, gurnuo je Kostanjšek Tihomira malo naprijed kad se pred njima, u potoku prolaznika, našla obla plavuša srednjih godina. “Sjećaš se te cure?”
“Ha, cure!” nacerio se Tihomir.
“Prije dvadeset godina bila je najljepša ženska u gradu. Prava manekenka, glumica, fotomodel! Svi su bili ludi za njom. Tada sam radio u Plavom vjesniku i predložio joj da napiše ekskluzivna sjećanja na svoj dvogodišnji boravak u Londonu. Pričalo se da je tamo pozirala Davidu Baileyju, da je radila s Rolling Stonesima i šta ti ga ja znam, i meni se činilo da ću tim štivom prigrabiti slavu i za nju i za sebe. Pristala je. Napravila je nekoliko zanimljivih nastavaka, a onda se pojavila neka politička budala i rekla mi da odmah prestanem s tim glupostima, jer ženska, navodno, nikad nije kročila izvan granica Jugoslavije, imala je nekakvu aferu s drogom i zato ne može dobiti pasoš. Ja najprije nisam trzao, a onda…”
Iz Masarykove ulice skrenuli su u Gundulićevu i tamo potražili restoran u kojem su rezervirali stol. Međutim, kad su ušli, ispostavilo se da nema struje i da se mogu dobiti samo hladna pića i jednostavni sendviči, pa su morali nastaviti Ilicom. Išli su odvojeno, Kostanjšek i Tihomir naprijed sa svojom pričom o prevarantici Ružici Lovrić, koja sada jeftino fotografira posjetitelje Zoološkog vrta, a Renata i Diomidov šutke sve dalje iza njih. Renatu su pomalo žuljale nove čizme i činilo joj se da im put nema kraja, kao da putuju prema nekim varljivim zvijezdama u neizmjernom svemiru. Ha, skoro se glasno nasmijala pomisli. Kostanjšeka niti taj svemir ne bi zbunio, on bi marljivo veslao svojim nateklim rukama i izvlačio kojekakve arhivske teme za svoje sugovornike  Andromedu, Mizar i Algol.
“Renata”, iznenada se oglasio Diomidov, “jeste li ikad bili u Sovjetskom Savezu, u Moskvi?”
“Ne.”
“Šteta. Moskva je izuzetan grad. Ne mislim samo na ono što je općepoznato, nego sve, baš sve. Ja živim malo izvan gužve, između prigradskih naselja Fenino i Ljuberci. Postoji tamo jedan krasan akvedukt, posve nalik čuvenim rimskim vodovodima, ali malo ljudi zna da je riječ o ostatku ljubereckog sistema za navodnjavanje polja, podignutom u našem stoljeću, 1915. godine…”
Kostanjšek i Tihomir još su se više pružili naprijed. Tihomirova sijeda glava plutala je kao isisana tuba od šampona u tamnim valovima pješačkog potočića.
“S kime živite, Renata? Recite mi vaš broj telefona, želio bih vam se koji put javiti. Vi niti ne slutite što ste pokrenuli u meni, ne znate, naravno… oprostite, sve je to tako neočekivano, nezaustavljivo, nestvarno. Oprostite, Renata…”
Renata je izvukla iz torbice posjetnicu s velikim znakom svoga SF magazina u gornjem desnom kutu i pružila je smetenom književniku. Sav problem sreće i nesreće ljudi leži u nečem sitnom, nevidljivom, pomislila je, ali toliko snažnom da se ne može kontrolirati. Sad joj se činilo da je sasvim blizu obuzdavanja tog faktora X, kako je zvala fatalnu trunčicu, treba samo preskočiti na drugu stranu i sve će doći na svoje mjesto. Gledajući Diomidova, nije, međutim, bila sigurna da li želi ili ne želi skakati.
Sve je zapravo nevažno, san, stvarnost, zvijezde, kiša. Laponska princeza nema baš nikakve veze s Laponcima, nomadskim narodom mongolskog porijekla što živi u sjevernim područjima Norveške, Švedske, Finske i SSSR-a. Bio je to, izgleda, samo znak u snu koji je upućivao na vremensku situaciju, neobično hladno proljeće. Doista je bilo jako hladno. Mogao je padati i snijeg. Sjela sam na jednu praznu stolicu u predzadnjem redu.
“Oprostite”, kucnula me po ramenu starija žena s puno zlatnih lančića oko vrata, “jako ste mi poznati… S kojeg ono jezika prevodite?”
“Tišina!” viknuo je netko iz reda radnog predsjedništva za dugačkim prostrtim stolom.
“To je Gazivoda”, prišapnula je žena kojoj sam trebala odgovoriti na pitanje. “Pravi se važan…”
“Pošto smo potrošili dvije akademske četvrti i nije bilo neke osobite navale članstva, ovime bismo započeli našu skupštinu. Prva točka dnevnog reda je izbor radnog predsjedništva i ovjerovitelja zapisnika. Predlažem radno predsjedništvo u sljedećem sastavu: Franković Tomislav, Dobrinić Matija, Sviličić Tereza, Petek Dagmar i Lorković Alen. Tko je za? Hvala. Da li je netko protiv? Ne. Konstatiram da je radno predsjedništvo izabrano. A sad ovjerovitelj zapisnika? Tko se javlja?”
Gledalištem je prostrujao blagi žamor.
“Što ste ono rekli, s kojeg jezika prevodite?”
Pogledala sam je namjerno jako začuđeno: ja, s kojeg jezika prevodim?! Ženo, pa gdje ti živiš?!
Hećimovićka i jedan plus dva muškarca i dalje su pješačili u potrazi za restoranom. Kad su prešli Britanski trg, svi muškarci su se našli zajedno, zapljuvani od smijeha, a Renata je sve dulje zastajkivala pred izlozima trgovina i popravljala detalje na gornjem dijelu tijela. Pred izlogom knjižare pozabavila se pramenom koji se oteo čvrsto začešljanoj plavoj masi: gurala ga je dugo i pažljivo, kao papirić od karamele pod stolnjak. U staklenom zidu prostoga kafića primijetila je da joj je lijeva obrva deblja od desne i zato je morala malo razbarušiti desnu. U sljedećem izlogu spazila je krasne sunčane naočale, uvozne, papreno skupe, ali bi ih sto posto kupila da je trgovina bila otvorena. Zatim se pojavio izloženi poljoprivredni alat, pa je onda došla kemijska čistionica i na koncu malo raskršće. Renata se osvrnula: gdje su muškarci? Gdje su Kostanjšek, Tihomir i poznati sovjetski književnik Orest Diomidov?
Zašto se mučim da zavolim nedjelje? Zašto se zavaravam da ih mogu udesiti prema svojoj želji? Možda je to jedini dan u tjednu koji pruža privid bespomoćnosti, zato što nema prave težine. Trgovine i banke su zatvorene, tvornice ne rade, škole su prazne, a u gradu se nalaze samo slučajni ljudi. Nedjelju treba iskoristiti.
“Dakle”, kucnuo je predsjedavajući Gazivoda vrhom kemijske olovke po boci mineralne vode, “izabrali smo radno predsjedništvo, našli ovjerovitelja zapisnika, izglasali nove komisije, upoznali stanje završnog računa za prošlu godinu, naznačili program rada za ovu i tako stigli do kraja. Preostaje nam jedino tema razno. Želi li netko riječ?”
Svi su šutjeli.
“Ja!” podigla sam dva prsta i ustala. Sat na zidu pokazivao je podne. Točno pola dana ulupalo se u gluposti, prazne riječi, kišu, podsmjeh, gurkanja, kašalj. Osjeća li se netko odgovornim za tako nerazumno trošenje vremena? Gdje je pola dana? Gdje je pola moje kišne nedjelje?
“Izvolite”, mahnula mi je kemijska olovka. “Vi ste, kolegice, naš novi član. Budite ljubazni pa nam se predstavite!”
“Kako to mislite?” zbunila sam se.
“Pa eto, da bismo razumjeli što govorite, kažite nam što prevodite…”
“Što prevodim?”
“Da, da!” zapljeskala je moja susjeda u zlatnim lančićima.
“Ja prevodim snove u stvarnost!”
U nevelikoj dvorani pljusnuo je topli žamor. Netko mi je nešto smiješno dobacio, netko iz prvog reda, ali ja sam morala reći da je grijeh dovlačiti ljude samo na dizanje ruke za i protiv, kašljucanje, otvaranje i zatvaranje kišobrana.
Cigani, promrmljala je Renata i spustila se nekom malom ulicom sa sivim zgradama do Kinoteke, odakle je prilazom JNA prerezala prema autobusnom kolodvoru. Kako je samo nasjela, kako je opet žrtvovala sve svoje snage na idiotsku tribinu? Cijeli niz izvanrednih štosova, mjesecima prikupljanih za izuzetnu zgodu, šminka iz duty free shopa, nova frizura, pulover iz ekskluzivnog butika, čizme iz Trsta za 35000 lira, sve super… Netko bi od ovog nastupa napravio izuzetan uspjeh, trijumf, popeo se na vrh svijeta i tamo mjesecima smijao!
Snovi su jedan od naših paralelnih svjetova, to je poznato. Oni sadrže sve ono što nosimo u svom svakodnevnom neposrednom iskustvu, ljude, kuće, biljke, toplinu, svjetlo, vodu, smijeh, mirise, da bi to transportirali u nešto kvalitetnije od tzv. stvarnosti. Mi nismo poslušni dio toga svijeta, mi smo iznad njega. Mi smo njegovi gospodari. On postoji zbog nas, mi postojimo zbog njega. Pritom nas ništa ne ugrožava, ničega se ne trebamo bojati, čak niti kad nas progone strašna bića, a mi se teških nogu mučimo uzbrdo. Spas nam je kraj filma. Jednostavno se probudimo i kažemo da tako nešto ne može biti istina.
Vlak je krenuo nekako neprimjetno, ispunjen mojim razmišljanjima o životu. Još pola dana, još pola dana za laponsku princezu.
Autobus kojim se Renata vozila u Dugu Resu bio je upravo nakazno prazan. Preko prva dva sjedala iza vozača nalazila se poveća kartonska kutija s pismom za nekog Dragojlovića Nikolu iz Karlovca. U drugom redu razvukla se Renata, dok je iza nje dremuckala sitna žena s puno svakojakih torbi. Na drugoj strani kola, u petom redu, na sjedalima broj 19 i 20, ljubili su se cura i dečko. Kad su s vidika nestale i najbljeđe slike Novog Zagreba, Trnskog i ceste za Remetinec, Renata se sjetila jednog svog davnog obećanja: tekst o autobusu s odgovarajućim ilustracijama. Ne neko gnjevno pismo čitatelja s tezom da su putnici nekulturni, vozači nepažljivi, a ceste nepodnošljivo loše, nego fini, pametni ogled o životu u autobusu. Autobus je, zapisala je u neki blokić, poseban svijet onih koji njime upravljaju. On je kuća vozača i konduktera. Mjesto za upravljačem zapravo je kuhinja gdje šofer kuha ručak. Dok se on muči kroteći tvrde rezance od putova, štucajući salatu od trave uz rub ceste i miješajući juhu jakim gumama po lokvama, kondukter je nestašno dijete koje je maminu kuhinju ukrasilo simbolima svojega djetinjstva. Pogledajte samo kutove vozačkog stakla, rolete i strop: što ćete uvijek opaziti? Naljepnice sa školskog izleta (Plitvička jezera, Postojnska jama, Dubrovnik), zastavice omiljenih nogometnih klubova (Dinamo, Hajduk), fotografije tiražnih pjevača (Lepa Brena, Mišo Kovač), kojekakve drangulije, privjeske, reklame. Ozbiljnija djeca lijepe i slike golih ljepotica iz Starta, kojima neka mjesta na tijelu, ako nisu istaknuta, prošaraju crnom kemijskom olovkom ili flomasterom. A putnici? Putnici su gosti pristigli u nezgodno vrijeme, baš kad mama bijesno kuha ručak, a tate nema, pa im dijete, da ih nekako zabavi, umjesto pića ponudi glazbu s kasete.
Renata je to ispričala kondukteru kad joj je došao naplatiti kartu.
“Jako interesantno”, rekao je i odrapio joj kartu iz svog bloka. Sitna žena s puno torbi oko sebe imala je kartu otprije, a curu i dečka nije htio uznemirivati. Zatim se vratio mami u kuhinju i rekao joj kakvu gošću imaju do Duge Rese. Mama nije puno govorila. Imala je koščato lice, kratku prosijedu kosu i debele crne obrve koje su neprestano skakutale gore-dolje, kao ptice trkačice.
“Neka šizika, ha?” zamahnuo je vozač obrvama. Kondukter se nasmiješio. “Trebalo bi je dobro opalit, pa više ne bi pričala ovakve bedastoće. Ajd, Joso, istraži o čemu se zapravo radi…”
“Ma!” odmahnuo je kondukter i uzeo u ruke stari broj Sportskih novosti.
“Čuješ kad ti kažem”, poskočile su obrve u retrovizoru. “Idi vidi, ništa te ne košta. Ionako si u kurcu. Čuješ, možda je neka bogata!”
Naslonila sam čelo na prljavo staklo i ponavljala s kloparanjem kotača po mreži skretnica: jesam li baš trebala lupiti ono s prevođenjem snova? To je zapravo tajna, ljudi nisu svjesni koja se sve čuda kriju u posve banalnim stvarima. A i ja, pošto sam zapravo išla na skupštinu Društva prevoditelja? Mogla sam lijepo ostati kod kuće i dovesti san do kraja, jer možda bi, da nije zazvonio onaj ludi sat, cijela konstrukcija ispala drugačije? Možda naglasak ne bi bio na laponskoj princezi nego na lijepom mladiću?
“I tako veliš, čudesan svijet autobusa!” pljesnuo je kondukter Renatu dlanom po koljenu. “Ja, vidiš, imam drugačije mišljenje…”
“Svatko ima svoje gledište”, rekla je Renata. “Ja bih svoju ideju mogla toliko proširiti da kažem kako je autobus zvijezda koja putuje svemirom!”
“Ovaj ovdje autobus? Au, bokte!” zinuo je kondukter i potražio mamine obrve u retrovizoru. One su goropadno zalepršale. Renata se sjetno nasmiješila i odmaknula malo ustranu, kao da se boji da bi joj na snježnobijelom puloveru iz ekskluzivnog butika mogao ostati zbrčkani otisak znaka Autotransporta s kondukterove kute. Tada joj je na pamet pao Diomidov, veliki sovjetski SF autor, i zaključila je da ovo gužvanje s ograničenim kondukterom predstavlja kaznu za bijeg poslije tribine. Usput se sjetila da je jučer Diomidovu posudila samizdat Vjerni Ruslan, a on se s time ne može vratiti u SSSR. No, srećom, na koricama su njeno ime i adresa i čovjek joj rukopis može poslati poštom.
Negdje između Draganića i Karlovca vlak se zaustavio na otvorenoj pruzi. Pomislila sam da je zatvoren ulaz, ali kad sam kasnije pogledala kroz prozor, primijetila sam da u blizini nema nikakvih signala. Iznenadilo me koliko je vlak zapravo pun. Na svakom prozorčiću u nizu naginjala se po jedna glava. Neki putnici su čak izlazili van, na nasip. Drugi su pak stalno zapitkivali nervoznog konduktera što čekamo, hoćemo li skoro krenuti, a on se otresao – znam koliko i vi. Da, to su naši željezničari, rekao je jedan umirovljeni učitelj, završe plesnu školu i misle da su pokupili svu pamet ovoga svijeta…
Tri junaka znanstvenofantastičnog časopisa, Kostanjšek, Tihomir i Orest Diomidov, konačno su se, poslije iscrpljujućeg pješačenja mokrim gradskim ulicama, skrasili u jednoj skromnoj gostionici na kraju grada. Tu je sve bilo suho, kao da danima nije kišilo. Nekoliko stolova gazda je za probu iznio van, pa kako su ugodne sunčeve zrake podržavale ugođaj pravog proljeća, dečki su odlučili ostati u dvorištu. Pričali su na engleskom.
“Tfu, i vi govorite o nekakvoj krizi!” rekao je Diomidov i malo se sagnuo da izuje nove cipele koje su ga strahovito žuljale. Aaah, nije mogao zadržati uzdah olakšanja. Sovjetska industrija izrađuje zaobljeniju obuću, a ovi se ravnaju prema nečovječnim buržoaskim kriterijima. “Da, jučer sam doživio pravi šok u robnoj kući: nikad u životu nisam vidio toliko primamljive robe na jednom mjestu, te videorekorderi, te zamrzivači, te digitalni satovi… Vjerujte, na trenutak sam se potpuno izgubio u vremenu i prostoru. Mislio sam da sanjam.”
“Pa i vi sad svega imate”, primijetio je Tihomir.
“Imamo kurac! Perestrojka je politika, a život je nešto sasvim drugo. Pred trgovinama i dalje imamo redove iz vremena brežnjevljevskog zastoja, željni smo Zapada kao u doba Nikite Hruščova…”
“Ma hajde?” začudio se Tihomir. “A mi stalno čitamo u novinama kako je kod vas…”
Kostanjšek se pokroviteljski nacerio: no, no, dečko! U istom času sinulo mu je da je narudžbenicu za današnju gozbu ostavio na svom radnom stolu i da će naručeno netko platiti u kešu. A naručili su: tri juhe s rezancima, tri samoborska odreska s bogatim prilogom i salatom, dva pudinga od vanilije i jedan domaći štrudl sa sirom. Pili su plešivičko bijelo vino i mineralnu vodu. On inače nikad sa sobom nije nosio novčanik, jer je odavno zapazio da ljudi mrze, doista mrze tipove koji pri ruci uvijek imaju dovoljno love. I čak očekuju da im takvi s novčanicima uvijek plaćaju gemište ili konjak, ovisno o tome što najviše konzumiraju. S druge strane, rulja koja nikad nema novaca u džepu i neprestano slini kako je sve strašno skupo i nedostižno, kod ljudi izaziva sažaljenje i nekakav poriv da ih se časti, stalno časti. Tihomir Belan je od ranogimnazijskih dana bio naučen na prepune džepove papira. U svom rodnom Pakracu svirao je bas gitaru u sastavu Biafra i jednostavno nije imao mogućnosti da potroši sve što je zarađivao. Novac je letio za njim, kao što iza neotesanih frajera stalno lete prazne kutije šibica ili opušci. I sad su mu, kad je zarađivao mnogo manje nego u Pakracu, novci padali iz dubokih džepova, a on se nije htio sagnuti da ih pokupi. To je primijetio i Diomidov, jer je Tihomir često posezao u džep za maramicom, naročito nakon jačeg smijeha, i kad bi je izvukao, iz džepa su mu, kao iz mađioničareva šešira, izletale zelene novčanice.
Cura nije loša, zaključio je kondukter, ima, doduše, nešto veće uši, ali je fina, dobro se nosi. Sigurno je nastavnica zemljopisa ili službenica u nekoj boljoj firmi. U stvari, može biti mnogo toga, ali konobarica sto posto nije. Konobarice se raspoznaju na kilometre. Kao ona njegova Desa, pička joj materina! Renata mu je napravila još malo mjesta na svojim sjedištima i on je započeo svoju priču.
U vlaku se uskoro saznalo da stojimo zbog završnih radova na jednom važnom mostu. To je onaj stari željeznički most preko Kupe, odmah na izlasku iz Karlovca, koji se prošle jeseni odjednom urušio. Putnici su uglavnom negodovali zbog stajanja na otvorenoj pruzi. Neki Banfić, električar na trgovačkom brodu riječke Jugolinije, rekao je da se slični cirkusi na željeznici događaju skoro svakoga dana, što ljudi niti ne znaju, a on je upravo zbog toga otišao na brod. Pod izlikom popravka mosta stajati možemo satima, do ponoći, čak do jutra, a da nikoga od odgovornih ne zaboli glava. Jer, nisu oni tu zbog nas nego mi zbog njih. Nas, naime, nitko nije tjerao da putujemo vlakom. Imamo i druga prijevozna sredstva, mogli smo uzeti taksi, na primjer. Ili unajmiti helikopter.
Pa mi i nismo tako daleko od Karlovca, jedno tri-četiri kilometra. Pješice bih stigla za manje od jednog sata. Ali vraga, to je jako daleko. Imala sam štikle, koje toliko rijetko nosim da se ljudi uvijek čude kada me vide u njima. Danas sam, eto, računala na izuzetnost dana. I drek!
Društvo za stolom lijepo se zabavljalo. Kostanjšek i Tihomir natjecali su se tko će popiti više gemišta, a Diomidov je za to vrijeme slasno grabio ostatke njihovih odrezaka.
“Erotika i sajens fikšn njegova je omiljena tema”, potapšao je Tihomir Kostanjšeka po ramenu i glupavo se smijuljio. Otkrio je red razmaknutih sitnih zuba, kao nevidljivi konopac s nabacanim dječjim gaćama.
“Slušajte”, progutao je Diomidov veliki komad žilavog mesa, “kod nas, u ruskoj sovjetskoj znanstvenoj fantastici, tema erosa zauzima istaknuto mjesto, iako se na prste jedne ruke mogu nabrojiti ljudi koji su o tome ozbiljno razmišljali.”
“Ovo je zgodno”, rekao je Tihomir. “Jesti meso i pričati o seksu!”
“Baš si bistar, pa nije seks od drva!”
“Ja, dakako, nisam mislio samo na temu ljubavi u sovjetskoj znanstvenoj fantastici početkom dvadesetih godina”, nastavio je Diomidov. “Tada su se razrađivale ideje Aleksandre Kolontaj o slobodnoj ljubavi. Mislio sam na različite razine čitanja teksta. Erotika, naime, može biti literarno sredstvo, u smislu leksike i semantike, bez ikakve veze sa spolnim. Druga stvar su opisi seksualnih radnji, a treća erotika i seksualnost kao glavne teme djela.”
“Sad ćeš ti, stari moj, vidjeti što je seks”, odgurnuo je Kostanjšek čašu i mašio se torbe. Izvukao je poveću hrpu fotografija u boji i razvukao je po stolu, između tanjura i čaša. “Jebeš one hibridne iz Playboya i šta ti ga ja znam, ovo su prave ženske! Ovo, pogledaj! Ženske koje tu i sada možeš uhvatiti za guzicu: ova s tankim nogama je čistačica u tiskari, ova s madežom iznad pupka radi na centrali…”
Diomidov je zaustavio komad mesa pod jezikom i raširio zjenice. Masni prsti polako su plovili prema jednoj od izazovno raskrečenih trudbenica, kao svemirski brod prema predalekoj orbitalnoj stanici, ali je u tom trenutku iz Tihomirova džepa izazovno namignula zelena novčanica. Tihomir je više puta puhnuo u šarenu maramicu, a za to vrijeme Diomidov je uspio zgrabiti novac.
“Vaša priča je natprosječno dojmljiva”, rekla je Renata kada je kondukter Joso stavio točku. “Ali ja nekako ne mogu prihvatiti da je sve to istina. Događaji su previše vama na štetu, prebrzo su se smjenjivali i tako. No, ponavljam, prekrasno ste to ispričali…”
“Sve je istina, od riječi do riječi!” prilijepio je kondukter dlan na prsa, preko džepa s naljepnicom Autotransport. Ispod je kucalo srce.
“Da su vas ostavljale tolike žene, k tome da je ova posljednja, kako ste ono rekli da se zove… Desa, pobjegla s cirkuskim patuljkom Rudolfom… Oprostite, ali to je zbilja nevjerojatno!”
“Nije, Renata, kunem se”, prošaptao je i ugurao svoju vlažnu ruku pod skupocjenobijeli sviter. “Nije nevjerojatno. Stvar je u tome da sam ja predobar čovjek. Predobar sam, draga moja Renata, zato su me ženske ostavljale!”
“Zakunite se!”
“U što hoćeš da se zakunem?”
“Hm, ne znam… zakunite se u…”
“Evo, kunem ti se u ovaj paket s pismom iza šofera”, provukao je slobodnu ruku kroz razmak između prednjih sjedišta i vrškom kažiprsta dotaknuo plavu omotnicu na kojoj je pisalo Dragojlović Nikola. “Ovo mi je ovdje i sada najveća svetinja. Kunem ti se, Renata, evo, u paket da je sve istina. Ako sam nešto izmislio, slobodno ga uzmi i meni neće biti žao da zbog toga dobijem otkaz u poduzeću!”
Renata ga je pogledala svojim nebeskoplavim očima i sasvim mu se predala.
Dobro, pomislila sam, imam štikle i ne mogu dugo pješačiti, ne mogu se niti izuti jer je zemlja hladna i vlažna. Međutim, niti ovo neizvjesno zarobljeništvo ne dolazi u obzir. Mnogi su putnici napustili vlak i stazicom uz potok požurili prema staroj cesti Karlovac–Zagreb. Tamo je na svakih nekoliko metara kuća, neki život, promet. Skočila sam na nasip, Banfić me pridržao, i otuda se mekom glinenom stazicom uputila kroz polje. Pratio me potočić pun starih štednjaka, strojeva za pranje rublja, automobilskih krovova i plastične ambalaže. Zatim sam prošla kroz voćnjak poznate seoske gostionice i već se osjetio šljunak pod tankom kožom talijanskih cipela. Bila je to autobusna stanica. Na plavo-bijeli stup sa znakom BUS bila je naslonjena crnomanjasta žena neodredljivih tridesetih godina i kačkala nekomplicirani tabletić. Nekoliko metara dalje, u plitkom jarku, natezalo se dvoje djece. Pozdravila sam ženu i pitala je ima li kakvog prijevoza do Karlovca.
“Ah, čuj”, digla je pogled od ručnog rada, “ja jako rijetko putujem, ali mislim da nešto ipak postoji kad ovdje stoji ovaj znak. I vidi, sve je puno opušaka, starih karata, papira od bureka, sve friško. Znači da ljudi putuju.”
A ona, da li putuje ili se samo zabavlja s djecom? Ili nekoga čeka? Pitala sam je, baš me zanimalo. E, to ti je duga priča, uzdahnula je i pospremila kačkanje u džep bijele pregače. Djeca su se igrala, nisu obraćala pažnju na nas. Ispričala mi je kako živi u blizini, ima jedno dvjesto metara blatnjavim putem kroz šumu. Gostionica Svoj svome, ako sam čula, evo, tu negdje je i reklama. Gostionicu drže njeni roditelji, a ona radi kao konobarica. Prije dva tjedna u selo je došla neka Ciganka i gatala joj iz taloga kave. Rekla je da joj je muž lažljivac i lopov koji samo čeka priliku da pokupi novac i nestane u velikom gradu, a ona je, eto, povjerovala i otjerala ga od kuće. Rekla mu je da će ga ubiti ako se još jednom pojavi na vratima. Nekoliko dana poslije ponovo su došli cigani, nudili su svilene marame, zavjese, reprodukcije Van Goghovih Suncokreta, popravljali kišobrane, brusili škarice i noževe i tada joj je druga Ciganka rekla da će joj muž za neku beznačajnu okladu založiti ono što mu je najsvetije. Ona se prestrašila da bi to mogla biti kuća, traktor, dvije krmače ili čak djeca, te je odlučila da ode po njega u Karlovac i vidi što se zapravo događa. Usput, krajnje je vrijeme da se izore njiva i posiječe šikara, jer će poslije doći druge obaveze. A i ti Cigani: svi kažu da im ne treba previše vjerovati.
Kad je zašutjela, primijetila sam da u daljini, na otvorenoj pruzi, više nema vlaka.
Fotoreporter je točno četrnaest puta obrisao nos otkako su gledali fotografije golih žena, zaključio je Diomidov brojeći novčanice što ih je spretno izvukao iz njegovog džepa. Dok je u početku radosno dočaravao dodatne poklone za svoje najmilije – prije toga je od honorara za priče objavljene u Kostanjšekovom magazinu kupio sebi i Larisi po par Astra cipela, malom Saveliju walkman tajvanske proizvodnje, tinejdžerki Tanji mrežaste čarape i mirišljavi lak za kosu, bratu Olegu džepni kalkulator Casio, njegovoj ženi Salomeji deodorant Misty, nećaku Arkadiju kasetu Johna Lennona, punici Nastasiji Aleksandrovnoj Milka čokoladu, tastu Vasiliju Nikolajeviču komplet kemijskih olovaka Rexpen te svome bratiću, službeniku Ureda za izdavanje viza, Josifu Varfolomejeviču Legatu aparat za brijanje marke Braun – s vremenom su mu, međutim, novčanice s likom djevojke koja je frapantno nalikovala njegovoj tihoj patnji Galji, postale strašno težak teret. Bože moj, što će se dogoditi kad prestane redanje cica, guzica, mlohavih trbuha, kad prestane slinjenje? Fotoreporter će zavući ruku u džep i primijetiti da nema Galja, da nema niti jedne jedine novčanice, a dobro je znao da su mu džepovi puni još iz pakračkih vremena. Možda je on to i namjerno napravio, to balenje u šarenu maramicu, samo da dokaže tko je Diomidov, kakva hulja se domogla Jugoslavije. Oh ne, zažmirio je među drhtavim prstima, tako nešto se ne smije dogoditi. Jedna maska je već pala, nehotice, kad je jednoj drugarici u zelenom kostimu rekao da nije doktor znanosti. Pa nije doktor znanosti, nije akademik. Nije čak niti veliki SF pisac Orest Diomidov, nego obični pomoćni urednik deska po imenu Orest Kiprijanovič Diomidov koji je svoje neobično ime posudio pravom doktoru filozofskih znanosti, velikom fizičaru i matematičaru, geniju Borisu Jakovljeviču Ščaranskom, koji je pod njegovim bijednim imenom napravio sjajne tekstove… Pa svi su znali da disident, akademik Ščaranski, objavljuje pod imenom Diomidov, svi su znali i tko je pravi Diomidov Orest Kiprijanovič. Na ruskom se to lijepo kaže govno-čelovek, pizdosos.
Zgrabio je samizdat Vjerni Ruslan i pod izlikom da ide oprati ruke pojurio je ulicom koja je s jedne strane imala drvored.
“Hej, majstore!” zaprepašteno je povikao mladić koji se sve do skretanja za Jastrebarsko ljubio s curom na sjedištima broj 19 i 20. “Đe si skrenuo? Što ne ide autobus za Karlovac?”
Vozač je utišao glazbu i napeo obrve u veliki luk:
“Nedjeljom pola puta vozimo autocestom, a drugu polovicu starom cestom, jer iz Jastrebarskog nema autobusne veze za Karlovac… Bez brige, idemo dobrim putem!”
Mladić bujne crne kose i trodnevne čekinjaste brade usiljeno se nasmiješio sitnoj ženi s torbama, a onda se počeo otresati kao da se sretno izvukao iz snježne mećave.
Renata se dugo punila nekakvom toplom ugodom i upravo kad joj se učinilo da može otpustiti onaj posljednji, najvažniji končić i vinuti se u slobodni prostor svekolikog svemira, začula se ta graja. Sad su ona i Joso gledali kroz prozor i vidjeli dječji papirnati zmaj.
“Što ti je?” prodrmala je cura svog suputnika.
Mladić ništa nije odgovorio, samo je odmahnuo rukom. Starija žena s torbama lagano je trznula lijevim ramenom.
Na kraju ulice nalazila se velika žuta ploča s imenima gradova i kilometražom, Split, Rijeka i tako dalje. Diomidov je nekoliko puta pročešljao po sjećanju pojam Duga Resa, ali ga nije uspijevao smjestiti niti na jednu stranu svijeta. Duga Resa, gdje je to? Rijeka? Beograd? Varaždin? Moram naći Renatu, grozničavo mu je pulsiralo u glavi. Moram je naći! Ona je nesretna, shvatit će, shvatit će i možda mi oprostiti. Moram je naći!
I dok je još jednom htio ponoviti tu jednostavnu zapovijed, začuo je struganje automobilskih guma po sitnom pijesku uz rub kolnika. Otvorila su se vrata i plavuša srednjih godina, nasmijana, više ružna nego lijepa, pozvala ga je da uđe. Muškarac za volanom, također nasmijan, na brzinu je pospremio tri ribičke kutijice, plastični štap i kabanicu sa zadnjeg sjedišta i poželio mu dobrodošlicu. U kabini je treštala glazba koju je svaki čas prekidao egzaltirani glas spikera. KGB, pomislio je Diomidov i problijedio kao krpa. Došli su po mene. Sad će sve otkriti.
“A, evo autobusa”, gurnula je moja sugovornica prst u sivoplavi obzor na kojemu se pojavila tamna točka. “Leonardo, Afrodita, smjesta ovamo! Dolazi autobus! Djeco!”
Dječak i djevojčica obrisali su blatnjave čizmice u travu, prljave ruke u svijetle kaputiće i poslušno stali uz majku. Autobus je elegantno uplovio u šljunčanu uvalicu i otvorio vrata uz zvuk sličan odljepljivanju flastera. Djeca su poletjela prva, zatim se popela njihova majka s ručnim radom u džepu pregače, a ja sam vani čekala da se smjeste.
“O, Deso, bogati!” ustao je vozač i obim se rukama pozdravio sa ženom. “Kakvo iznenađenje! Ej, Joso, što sam ti rekao, ha?”
Kondukter je ustao kao ošinut koprivom i uhvatio djecu koja su se zajurila prema zadnjim sjedištima.
“Leo i Dita, zlato tatino!”
Zatim su se izljubili, a Hećimović Renata je ljutito zgrabila baloner, kišobran i torbu i ustala. Joso ju je pogledao sa stanovitim sažaljenjem, nemoćan da bilo što prozbori o novonastaloj situaciji. Onda je ona zgrabila još i paket s pismom za Dragojlovića Nikolu iz Karlovca i skočila na cestu.
Ponovo je počela padati kiša.
Diomidov je prasnuo u smijeh kad je saznao zašto su ga ovi ljudi pokupili u svoj mercedes. Ne, to je toliko nestvarno da nitko neće povjerovati! Pazite ovako: Vera i Stjepan vraćali su se kući nakon sjajno provedenog vikenda u njenoj drvenoj kućici kraj Krapine. Dok su pjevušili i šalili se na račun života koji neki put priredi ugodno iznenađenje za jedne, a druge poštedi neugodnih spoznaja, Radio Karlovac je najavio nagradnu igru za sudionike u prometu. Vozač koji pokupi autostopista iz najudaljenijeg mjesta boravka dobit će u 18 sati videorekorder marke Panasonic. Ne, dakle, tko stigne prvi, nego tko doveze autostopista iz najudaljenijeg kraja. Obavještavamo vozače da prijavljeni suputnici moraju imati osobnu kartu ili pasoš. Naprijed, šofer, čeka te videorekorder!
“Mi ćemo pobijediti, Stjepane, jer drug je Rus iz Moskve!” zapljeskala je žena, a onda se naglo uozbiljila. “Nadam se da je poenta na putniku, a ne na vozaču…”
“Ne, vozač dobiva nagradu!” rekao je Stjepan. “Zar ne čuješ da stalno ponavljaju: naprijed, šofer, čeka te videorekorder?”
“To znam, ali mislila sam na predstavljanje. Sigurno će htjeti razgovarati s najudaljenijim putnikom. Moraš, naime, priznati da baš ne bi bilo zgodno da se nas dvoje nađemo pred mikrofonom.”
“Nikako ne bi bilo zgodno”, kimnuo je Stjepan.
“Tim više što je moj muž danas u društvu jednog poznatog sovjetskog književnika… A što ste vi, ako smijem pitati?” obratila se Vera Diomidovu.
“Ja sam pomoćni urednik deska u znanstvenofantastičnom časopisu čija je naklada tri i pol milijuna primjeraka.”
“A, tako!”
“Zovem se Orest Kiprijanovič.”
Ne samo da je padala sitna kiša, nego je propuhivao i podmukli vjetar.
“Kakav ti je to paket?” pitala sam Renatu dok je zakapčala baloner.
“Eto, dobila”, rekla je preko volje. Šutke smo grabile prema Karlovcu, uklanjajući se svako malo vozilima koja su, čini se, namjerno tražila lokve da nas pošpricaju ogavnom vodom. I to bi bila neponovljivost trenutka, dakako, ali sad ne bi imalo nikakvog smisla načinjati ovakve teme.
“Da stopiramo?” predložila je Renata poslije stotinjak metara šljapkanja. Njene nove talijanske čizme dobile su bijele šare od usaftane vlage.
“Pametno.”
A moje cipele. Činilo mi se da ih nemam, da su se rastopile, ostao je samo osjećaj tiskanja. Zar bi se u takvim okolnostima netko zaustavio? Ali jest. Najprije se čula nekakva lupa, kao udaranje metalnom šipkom po šupljem lavoru, pa struganje, zviždanje, kvrckanje, pucanje, grgljanje, pljuckanje, puhanje i iz svega toga, kao bijeli cvijet kale iz smotanog lišća, izlazila je elegantna snimka u maniri simfo-rocka. Incroyable.
“Cure, idete u Karlovac?” provirila je glava dobro raspoloženog mladića. Pripitog, ha? Ajd, pripitog.
Renata se sagnula i potražila pogledom registraciju. Nije ništa rekla. Tip koji je nagnuo glavu kroz prozor imao je rijetke zube, a to ju je neodoljivo podsjećalo na bivšu zvijezdu pakračke glazbene scene. Bože, što su ljudi ove fele zajebani! Znala ih je nekoliko. I sad još jednoga zalijepiti u sjećanje! O, ne, hvala najljepša! Nisu poželjni niti vozači debljih obrva à la Brežnjev niti bucmasti žuti à la Hruščov, odnosno Kostanjšek. Nisu poželjni nikakvi muškarci, fuj, svi su isti! Ipak, nešto je bilo jače od nje i morala je zaviriti u kabinu. Za volanom je sjedio neki jako zgodan tip, pravo muško na način Warrena Beattyja, i pušio. Prepoznala je u njemu i ovom koji se naginjao van braću Kovačić, Danka i Lacija. (Za neupućene: Kovačići su prvaci regije u fliperu.)
“Kamo ste se vas dvojica uputili po ovakvom vremenu?”
“Sutra počinjemo snimati pornografski film”, ponosno je rekao Laci, ljepša polovica Kovačića. “Konačno smo uspjeli pribaviti sve potrebne papire.”
“A gdje su vam glumci?”
“Očekujemo ih svaki tren. Mama Lucija nam je preko oglasa u Erotici našla jednu Makedonku i Crnogorca, đetića, i čak ih je išla dočekati u Zagreb. A mi sad idemo u Karlovac pred nju i glumce. No, cure, uđite unutra, ne možemo razgovarati ovako na mokroj cesti!”
Vani je zaista neugodno kišilo.
“Oh, kako da vam zahvalimo, druže Oreste? Kako?” gladio je Stjepan novi videorekorder marke Panasonic. “Ne mogu vjerovati, jednostavno ne mogu vjerovati da sam dobio stvar vrijednu tisuću osamsto njemačkih maraka… Ne mogu vjerovati”, govorio je i istovremeno smišljao sadržaj budućih vikenda s Verom. Bit će to lude porno-projekcije, nešto neviđeno, incroyable! “Kiprijanoviču, ja vam se moram odužiti. Molim vas, uzmite novac! Sto starih milijuna.”
“Neee!” vrisnuo je Diomidov.
Stjepan i Vera izmijenili su zapanjene poglede. Stjepan je vratio novčanik u stražnji džep hlača.
“Ma da”, rekao je. “Imate pravo, inflacija je novac učinila sasvim bezvrijednim i za sto pišljivih milijuna čovjek može kupiti tek dva para boljih cipela. Sve ja to znam. Ali, Oreste Kiprijanoviču, ja moram nešto učiniti za vas!”
“Pa dobro”, stidljivo je rekao Diomidov, “ako već toliko navaljujete, ali ja vas uvjeravam da ste mi već učinili veliku uslugu time što ste me pokupili u onoj ulici bez kraja i nade. No…”
“Ali, čovječe, shvatite, svoji smo!”
“Pa dobro…” pocrvenio je sovjetski državljanin, “odvezite me onda na ovu adresu”, i pružio je rukopis Vjernog Ruslana s točnom adresom Hećimović Renate, novinarke iz Duge Rese.
“Nema problema, stari!” razvukao je Stjepan široki osmijeh.
Priroda je, zapravo, genijalno izvukla čovjeka iz pakla postojanja, razmišljala sam vukući se kroz sve dublju i hladniju vodu. Zaista genijalno. Snađe te neko neugodno vrijeme i ti jednostavno zalepršaš u svijet ljepote, mirisa, topline. Dozoveš ljude koje voliš, kojima se diviš, neke glumce, što ja znam, pjevače, pisce i kompozitore, sasvim se otkineš od tla i letiš, letiš. Letiš u svom vlastitom snu kao balon ispunjen plemenitim plinom, letiš i odbacuješ vrećice s pijeskom, utege, sve što te koči, a kad poželiš malo živciranja, spustiš se u novi dan. A Renata, što li nam radi Renata?
Kad se svirajuća krntija s metalnom etiketom Chrysler Imperial zaustavila na pomoćnom peronu autobusnog kolodvora, Danko je spazio mamu, sitnu ženu s puno svakojakih torbi, te buduće glumce Ražnatovića i Trajkovsku kako se pogađaju s bradatim taksistom. Na pitanje što dalje, Laci je pripalio novu cigaretu Lucky Strike i rekao da vozi tu lađu od auta u Generalski Stol, svom rođaku Kazimiru Đ., koji će je pretvoriti u luksuzni kokošinjac. Zauzvrat, Kazimir Đ. će braći Kovačić posuditi unutrašnjost svoje kuće za filmsku priču.
“Tako sam uzbuđen da to nije normalno! Vidi, pocugao sam pola flaše najfinijeg škotskog viskija što ga je stara donijela iz Njemačke! Dvije noći oka nisam sklopio… ne mogu shvatiti da nakon tolikih natezanja, prijetnji, zastrašivanja i povlačenja po sudu napokon možemo početi snimati Crven ban. A ti, što si tako pokisla?”
“Pusti”, uzdahnula je Renata.
“Nešto ti se dogodilo?”
“Ma”, zaustila je da raširi svu bedastoću današnje kišne nedjelje, od jutarnje daveži u vlaku za Zagreb do pojave bijelih fleka na čizmama iz tršćanskog butika Foster, ali je zaključila da to ne bi imalo smisla. Preslabo je znala Lacija. Čovjek bi možda prasnuo u grohotan smijeh. “Ma! Da ti se smuči sve po redu!”
“To je od kiše”, rekao je Laci. “Već sutra će, vidjet ćeš, biti sve u najboljem redu. Evo, potegni malo, bit će ti lakše”, ponudio joj je bocu s tekućinom kukuruzne boje.
Renata je uzela viski i glasno srknula, kao vatrogasna pumpa za vodu, žvrljoupf! Laciju su ostala dva osrednja gutljaja.
Kad su ušli u Dugu Resu, kiša više nije padala. Bilo je mračnije nego obično, jer je zbog štednje isključena svaka druga ulična svjetiljka. Dok su se polako spuštali Jakovčićevom od Kasara prema benzinskoj stanici, Renatu je ta niska od prorijeđenih svjetiljki tko zna iz kojih razloga asocirala na Tihomira, to jest na njegove rijetke zube, i činilo joj se da će joj pozliti ako nastavi gledati ovu iskeženu kišnu nedjelju. Zamolila je Lacija da stane.
“Hej, a paket?” povikao je za njom pijanim glasom.
Jebeš paket, pomislila je Renata i nije se osvrtala na njegove ponovljene pozive. Kad je došla do škole, naglo je zaokrenula u neosvijetljeno dvorište i žurno se popela stepenicama do svog prizemnog stana u ulazu broj jedan dugačke zgrade iz socrealističkih vremena. Svjetlo na stubištu nije palila. Samo je okrenula ključ i uvukla se u stan. Predsoblje je mirisalo na svježeistovareno pseće govno. Oh, udahnula je punim plućima, napokon se dogodilo nešto normalno, a zatim se bučno skljokala na pod. Okružilo ju je nepokretno zvjezdano nebo, prepuno svjetala svih veličina i boja, tako blago i dohvatno.
Svijet sna, što je to? Što je svijet sna? To je umjetnički oblikovani svijet stvarnosti, a stvarnost sama po sebi ne postoji. San je remek-djelo prirode. Živite svoj san, radujte se svakom trenutku kojega ste svjesni! Sanjajte.
Sjedila sam u crvenom jugu koji je na krovu imao veliku svijetleću reklamu Autoškola Bijeli jorgovan. Za upravljačem je tiho i nerazgovjetno pjevušio instruktor Miroslav Bratman. U daljini su namigivala nebrojena osvijetljena okna Duge Rese. Je li ovo kapitulacija pred izuzetnošću jedne kišne nedjelje? Miroslave, da li se ja to možda bojim da Diomidov zabunom meni pozvoni na vrata, a onaj vražji paket za Dragojlovića Nikolu eksplodira u budućem kokošinjcu Kaze Đ.?
“Ili, Miroslave, da si kupim neki auto? Kakav je jugo, ha?”
“Ah, čuj, jugo”, nasmiješio se Bratman, “što da ti kažem?”
Kurac! Ali prava stvar za laponsku princezu!
Pripovijetka iz knjige Noći u bijelom satenu

Melinda Kostelac: Prekozemnost

Jučer mi je umrla rođakinja. A možda i prekjučer, ne znam. Tako su mi rekli. Za neke je umrla na Krku, za neke u Opatiji. Za neke nije uopće umrla, vjerojatno ni neće.

Ma na što ja to mislim? Nalazim se upravo u Užarskoj, skoncentriraj se ženo, i umjesto da do kraja priđem vratima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika, začuh kamion, kako tik do mene krči put s lijeva nadesno u usku Užarsku… fiumansku, esulsku… odmaknem se u pješački rikverc, i drugi se pritišću uz fasade, kao da propuštamo nervoznog, krupnog, ambicioznog čovjeka (jer čovjek danas mora biti probitačan i piti puno ECTS-a).

Prikolica kamiona prolazi tik pored mojeg nosa… a nakrcana prikolica odnekud odnosi, a nekom donosi – hrpu zemlje…

Crvenkaste zemlje koja se gnijezdila u fliškovima krških čestica, magari građevinskih. Oplahnute kišnicama, lešicama podno učkarskoga krasa.

Kamion stane. I ostadoh ja tako, predbilježena u kadru gledanja. Gornja polovica vratiju Zavoda, krupni kadar svježeg humka zemlje u kamionu. Čak i da ne želim, mogu pomirisati. Ubrati kakav kamenčić plus!

Dok ja samo mislim na Gordanu.

Neće bit ništa od njene in memoriam, jer kad je ona uopće umrla, kome će uopće nedostajati? Na sve to računaju prirodom dani lešinari koji su je učinili beskućnicom. U periodici njenog postojanja, potpuno prosječnog intervala života u nekakvih četiriju država, bilježi Gordana sa štovanjem neke vrsne priznate kompozitore koji bi pohrlili u njen nekadašnji dom, da im malo prozbori štogod. Magari odsvira! A notari notarium svoje mediokritetske sazdanosti nakratko stanu, zapamte… pa doma milo zabilježe.

Tražim tijelo Gordane. Nema ga nigdje. Nigdje nije pokopana.

Dosta, naivko, pazi da ti kamion ne prijeđe gumom po prstima, u Užarskoj centrocitta, dok cilja između dva kamena zida, jezgre, ter u gradu si.

Ljudi me pitaju što mi je. Neki samo naređuju, pjene se i ne traže pojašnjenja, a čini se kao da daju savjete. I dalje nemam trag njene smrti. Ljudi na telefonu govore kontradiktorne stvari. Oni tik uz mene kalen-dar čine pravim paklom. Možda mi je neki dan umrla rođakinja. Ne znam… na određenom odjelu, vrlo određena usta prekrivana rukom, glave okrenute prema ekranu ali ne i prema nama, printaju svoju agresivnu diplomaciju. A ja pamtim, nota bene.

In memoriam, s mirisom jorgovana, jasmina, umivana vodom ubranih cvjetova, uspjela sam zaplakati, kako se suze ne bi vidjele, jedan dan, nekidan, u odrazu vode. Moglo bi se to dogoditi bilo kome, mislim i dalje. Da ti misli žive zakopaju.

Potrajalo je to s tim kamionom pa sam već prisilno razmišljavala. Koliko već ono dana, navečer, kad nikom ne mogu posebno nauditi, osim Aperoionu, zamišljam kako tijelo Gordane lebdi u formalinu, balzamirano, u jednom prozirnom kovčegu-bazenu, susestrično Ofeliji tijelo beskućnice u čežnji za obiteljskim grobom, u duši punoj ludicnosti jedine svjedokinje jednog istinitog lica mnoštva, nije li to konačna posljedica svakodnevnice?

In memoriam, notnim paletama zapisa osobe koja, ma kako svojeglava, ni sanjala nije da ću je toliko zabrinuto tražiti. Njeno tijelo, sazdano pečatom od balzama i formalina. Zadah je smrti, dragi moji, rodbinska težina, a tu smo svi braća. Međutim, ljudi mi prigovaraju da sam rastresena, zadnjih mjesec, dva, ne znam, dana. Pa se stoga vraćam inicijaciji snage koju na žalost steknete tek smrću najbližih.

Jedan dan umrla mi je rođakinja. Ona to nije htjela. Nije me htjela uznemiravati svojim vječnim nespokojem. Htjela sam in memoriam predložiti, otići do redakcije, zamoliti, apelirati, podsjetiti, vjerojatno bi dali, ali taj pogled na hrpu zemlje pred mojim licem, taj dan, u užarskoj razini grla, taj kadar prema vratima zavoda, zapleo me. I brat zna. I mama. Kako noću posjećujem njeno tijelo, svijećom koju drži Caravaggio, magari una fantasia, osvijetljeno, u prozirnom kovčegu formalina, visoko uzdignuto, plutajuće tijelo djevice, s atributom mrava na blijedom inkarnatu ključne kosti, i držim, držim njeno lice kao najfiniji kalup tamo negdje na dnu, gdje nema ni pomoći, ali ni opasnosti više. Tu se sklanja jar života.

Neki me muškarac s mobitelom u desnici pogledao, bit će upitno, jer kamion je tkoznakadveć prošao dalje. Prekozemno, in memoriam, nikad usamlje(ve)nija, pozvonila sam na vrata Zavoda, ali oni rade do jedan. Ostala sam prekozemnom.

Ilustracija: Ana Marija Vizintin

Silvija Šesto: Majka mog supruga

majka mog supruga čuva njegove stvari

sako u kojem se vjenčao sa mnom (hlače je iznosio poslije vjenčanja), majice, potkošulje i donji veš koji je nosio kao mladić, njegove školske bilježnice (uključujući dnevnik i spomenar), pouzdano znam da čuva i njegove stvari s primanja u pionire (kapicu, maramu i štafetu, jest bio je istaknut mladić), u ormaru za posuđe čuva njegovu šalicu u kojoj mu je svako jutro nudila kakao, čuva njegova pisma iz vojske, izrezak iz novina u kojima su ga jednom prilikom novinari zaustavili na Dolcu upitavši što će danas kuhati (a zapravo je išao, dok smo još bili u vezi, posjetiti onu kurvu Darinku, to znam samo ja, a možda i majka), čuva narukvicu koju je dobila kad ga je rodila i pupkovinu čuva,

majka mog supruga čuva još mnoge njegove stvari i ja sam odlučila svog muža vratiti njegovoj majci

Florian Hajdu: Frančesko

francesko

XX.

Deda Rus je i dalje istim putem tupotapavim malaksalostaroumornim koracima napredovao natovaren poput karavanoiduće dvogrbe kamile polako naviknuto, kao magarac koji okreće rudu za punjenje kanala vodom; pune, nalik kofama, posude od lamine kože stavljene za navodnjavanje u Peruu na području Lime, kada ona jos nije postojala, u Pakakamak svetilištu odakle su svetu vodicu svetili i tom vodicom na dan svetkovine raja vlažili rajske mišice igrom podignute i otvore raja nabubrele uzdužne, da bi se time tokom cele godine što češće vodili posedioce takvih mišica dugotrajno i duboko u samo središte raja, gde se tada razum gubi i nastaje praskanje svih genetskih osećanja, u pravcu svoje miromstvoriteljske moždanovremenske mašine koja mu se uključi u glavi čim otključa sve tri brave na vratima Vlasinačko barakoprostornog željenoimajućeg koliko toliko mira i odmora, tada odsutan iz ovoga vremena i trenutno bitisanog prostora putuje u isprekidanu prošlost, iako je imao prečice kroz neveliko zbunrastinja sa crvenim slično gloginjskim plodovima koje je tada kupio i ne zna se zašto je upotrebljavao kada je tuda prolazio, poneko mlado drvo, šipražje i niskozemni šaš i već utabanu kozju stazu, ipak ide putem makadama pribojavajući se da uvek ponovo, a desilo se već toliko puta, i sad nanovo brzog susreta sa sobom u čemernogorkom polunerazjašnjenom nemogućecelinupovezanom svojom prošlošću. Ova rečenica je toliko dugačka, da ju je gotovo nemoguće razumeti, ali ok, možda je to i bila namera. Na sebi je imao stari koliko je moguće dotrajali Montgomeri nekad sivomaslinastobojni mantil sa postavom, koji je dobio kada je putšljapao, kao i sada svakodnevno, kroz stari velegrad i stajao dugo ispred engleske ambasade, nedovoljno obučen u ciči zimskom košavomećavskom predvečerju, od neke starije stanarke iz te baštenske nekim stilom gvozdenom ogradom ograđenom kućom, koja mu je virila sa prednje strane jer je dugmad izgubio, a sebe opasao parčetom kanapa za sušenje veša. Odjednom je stao štrecnuto iznenađen, spustio iz obe ruke četvrtaste velike svojeručno napravljene, sada pune najlonske kese pored sebe, ispravio se i glavu podigao prema vedrom suncezalazećem nebu sa širom otvorenim kestenjastotamnozelenim velikim očima lepim i pravilnim malo naprćastim nosem oblim punačkim,  nekoliko dana neobrijanim obrazima, raširio do visine ramena poluutrnule ruke i izgovorio snažno iz pluća više vazduhom nego glasom UH, OH, EH jer su mu toga trenutka ponovo iz ispričanog sećanja kao iz mrklog mraka, kada se pojavi tračak jake zaslepljujuće svetlosti, počeli da se stvaraju maglonejasni kvadrati poput starih neretuširanih veoma kratkih dokumentarnih filmova o onome što mu je čergarka jako davno rekla. Uplašio se od toga sada jer on s tim uvek počinje svoje vraćanje u prošlost onda kada je sam u svom prostoru i kada krene na spavanje i pokuša svoj život unizati bez velikih i dugačkih blankonepoznanica. Sada je opet video svoju majku, uvek istu, kako ga golog samog ostavlja u krstastosloženom žitnom plastu nedaleko od otvorene pruge i prašnjavog uskog puta za kola sa životinjskom zapregom, zatim drugim naramkom ga pokriva, više sakriva, u okolini vidikom nigde nikoga nije bilo. Jedno vreme, ne zna se koliko, zatim negde pred mrak na putu su prolazili, od dugog puta umorni, čergari sa sedmoro kola s konjskom zapregom i šatorskooblikovanim zaobljenim svim i svačim šarenokrpljenim napravama na kolima, a čergarka koja je nedavno rodila sišla je sa kola da protegne dugo zgrčeno telo, sedeći na kolima u šatoru jer ih je još čekao put do blizine prvoga naselja i tada je čula jenjavozvonkasti umornoiznemogli tužnjikav plač iz plasta žita.

Izet Medošević: Kao Tarantino

Levon-Biss_Quentin-Tarantino_071212-2894_V1Tarantino

Krenuo je lijevim krošeom, 90 kila, iz ramena. Dao sam se ulijevo, skoro bacio, da ostane sam sa svojom silinom. Ispred njega našla su se staklena vrata. Razorio se staklom i samim sobom. This monkey goes to heaven. Prišao sam mu s leđa i opalio ga vratima od kojih se onesvijestio. Jednostavno sam ih naglo otvorio i mogao je gledati van. Dijelom tijela (glavom) više nije bio u stanu, bio je na balkonu. I tu je i ostao. On koji krvari nasmrt i ja koji sjedim za stolom i gledam u sliku na zidu. Stojnićeve Ptice. Sviđa mi se glas cure iz Pixiesa. Tako je čist, nenametljiv a super važan. Monkey je još životario neko vrijeme, krkljajući i hropćući.

Jedan reketar manje. Krv se cijedila s balkona i on je utihnuo. Mačke su se okupile ispod balkona i lizale krv. Svako zlo za neko dobro. Promijenio sam ploču. Stavio sam Razum i bezumlje, prvi album Majki, jedan od najboljih albuma s ovih prostora, kako sada zovu Jugoslaviju. U tom su rangu od rock albuma još: Dnevnik jedne ljubavi, Sexin – No sleep till pussy, Crno-bijeli svijet, Pljuni istini u oči i neki albumi beogradske novovalne scene. Naravno i Letov prvi album. Svirala je Divlja duša. Čudne misli u ovakvoj situaciji, ipak je posrijedi ubojstvo, zapravo više samoobrana, ali tko će u to povjerovati? 

Vrijeme je za odlazak. Nisam imao živaca za organe zadužene za utvrđivanje istine. Prekopao sam reketarove džepove i otuđio mu 6500 eura, sasvim dovoljno za aviokartu ili brodsku kartu do Italije pa otamo u Indiju u neku komunu. Vrijeme je za duhovno uzdizanje. Prošao sam polovicu života. Otišao sam u podrum po vapno, zaprašio truplo i prekrio ga stolnjacima. Tendu sam spustio do kraja.

Nije parodija, ali stvarno je bilo vrijeme da se krene, a kao što znamo – najbolje se putuje kad putuješ sam.

Drva

Zadnjih noći ne uspijevam zaspati. Muče me strašne misli o egzistenciji. Toliko godina imam. Tridesete su samo prohujale, a na obzoru čekaju starost, nemoć, pad. Uzaludnost. Tek jutro donosi san i isključenje. Cigarete, filmovi, kratkoročne senzacije. Nasnimljeni smijeh.

Majka mi ulazi u sobu i poručuje:

– Danas poslije četiri sata popodne dolaze drva. Budi doma.

Vani je bura i hladnoća. Baš kod drvarnica je propuh.

– Pa šta baš danas?

– Danas, da.

Silazim u dvorište, navlačim rukavice, pogled na hrpetinu drva obeshrabruje. Otključavam drvarnicu. Palim cigaretu da skupim hrabrosti započeti Sizifov posao. Svaki novi dim bliži je stvarnosti. Krećem, počinjem.

Trpam u kantu te velike cjepanice i bacam ih na kraj drvarnice. Nakon sata skoro odustajem. Gomila se čini netaknuta. Udvoje bi bilo toliko lakše i brže. Žalim za prijateljem koji bi mi pomogao. Žalim za karijolom, jedan kotač riješio bi situaciju. Ponovo pušim i odmaram. Četvrtina, trećina, polovina, više od pola, još trećina i ubrzo još samo par cjepanica i kraj. Gotov je prvi dio. Još slaganje, a mrak je skoro i hladno je.

Zašto sam toliko ljien? Što je uopće lijenost? Fizički nisam lijen, volim sport, seks, napor u kojem imam kontrolu i imaginaciju. Psiha je posrijedi, uvijek prokleti mozak.

Bacam se na slaganje drva. U drvarnici je suho i toplije, ali mrak je i u tome vidim spas. Nema smisla dalje slagati, jutro je pametnije od večeri. Čujem korake, stara dolazi s lampom! Razočaranje je ogromno, rad se nastavlja. Zašto nisam rođen u džungli da s braćom lovim veprove? Cjepanica mi ispada ravno na nogu. Nesreća na radu. Nisam rođen za ratara ili sakupljača. Trebam lov ili rat. Linija drva opasno se naginje, riskiram da se sve sruši. Zadnji red i gotovo. Zaključavam drvarnicu i penjem se u stan, drva su na sigurnom, puna 4 metra. Perem ruke. Majčin glas.

– Zašto nisi donio kantu drva gore kad si već slagao? Bolje idi odmah i donesi pa ćeš jesti – odlazi u kuhinju gdje se prži meso za radnika.

Idem, u zelenju kiša kapa…

Luka Murina: S onu stranu mogućeg

Sjedim ja tako doma, ne radim ništa prepametno, kad pored mene Isus. Opet.

– Što je Đuka, svidjelo ti se prošli put, a?

– Nisam ja Đuka, nego Isus.

– Da, da, dobro.

– I da, svidjelo mi se. Imaš li još onoga?

– Imam. Tamo ti je pa motaj, meni je malo prerano za to.

– E super, hvala.

– Daj Đuka, da te pitam nešto?

– Reci.

– Je li postoje čuda?

– Imaš filtere?

– Tamo su ti u kutijici.

– Čuda? Kako to misliš?

– Pa nedavno sam bio žrtva mađioničarskog trika i to što mi je mađioničar napravio je nemoguće. Fizika tako kaže, kemija tako kaže, matematika, logika, tjelesni, samo što i glazbeni tako ne kaže. Znači nije moguće. Ali ipak, se dogodilo. Pa se pitam, je li to magija s onu stranu mogućeg ili samo dobar trik s ovu stranu mogućeg.

– Kakav trik ti je napravio?

– Nije bitno. Ništa u rangu tvojih trikova, ali i dalje nemoguće. Ima ga – nema ga trik. Da ne povjeruješ očima.

– Nemoj nikad vjerovati očima.

– Nego čemu?

– Sebi.

– A jebiga, Đuro, sad si me našao zajebavati.

– Ne zajebavam te. Gdje ti je pepeljara?

– Na prozoru.

– Aha, vidim ju. Ozbiljno ti kažem. Previše se oslanjate na ono što vidite…

– Znači ipak je trik s ovu stranu mogućeg?

– Čuj, daj mi vatre, teško je odrediti što je moguće, a što nemoguće. Vi ljudi ste si definirali neke stvari, to mislite da znate i to vam je moguće. Ostalo vam je nemoguće. Ima masu stvari koje su moguće recimo meni, a vama su nemoguće, samo zato jer ih još niste shvatili.

– Dobro, ok. Onda, magija ili trik?

– Oboje. Sve je magija, a trikom se to samo objelodanjuje?

– Što to?

– Da ste blesave ovce koje se dive melodiji koja izlazi iz komada drveta, ne shvaćajući da pastir cijeli tjedan rezbari tu frulu.

– Jebi se.

– Tako je.

– Barem sad znam da je trik.

– Nemoj biti toliko siguran. Sve je moguće.

– Sad si rekao da je to sve relati…

– Nemoj ti šta sam ja rekao, šta si ti rekao. Vama i meni su stvari moguće i nemoguće, ali Gazdi… njemu je sve moguće.

– Daj ne seri.

– Ne serem. Svašta sam vidio da taj radi, kažem ti…On je svemoguć.

– Svemoguć kažeš?

– Da.

– A je li sposoban pogriješiti?

– Nikada.

– Onda nije svemoguć.

– To mu idem reći. I to odmah.

– Reci, jebe mi se.

– Vidimo se.

– Vidimo se.

– Đuka?

– Reci.

– Vrati upaljač.

Robert A. Vrbnjak

Polica „A“

Postoji tako, u svakom dućanu, po jedna ili čak više polica, uvijek krcatih artiklima za kojima trenutno vlada najveća jagma, onima što se najbolje prodaju u doba godine u kojem se, nekim čudom zateknemo.
Nazovimo sada ovu našu policu: polica „A“.
Na njoj se već prodaju lampice, borovi i kuglice, a pred samo desetak dana bila je zatrpana plastičnim svijećnjacima, onakvim kakve nosimo na groblja za blagdan Svih svetih. Tek koji tjedan ranije na njoj su se gužvale olovke bilježnice, torbe i sve što je jednom školarcu potrebno da veseo i bezbrižan uđe u novu školsku godinu. U siječnju, ta će ista polica biti puna čokolada, panetonea i nekvalitetnog šampanjca kojeg neće imati tko popiti tijekom najluđe noći. U veljači, tu će se već stiskati crvena srca i ostale zaljubljene sitnice, mali znaci pažnje, kakvima jedni druge darujemo za Valentinovo. Potom će se odjednom ispuniti šarenim maskama i ostalim karnevalskim rekvizitima, jer, biti će vrijeme maškaranog ludila. Maske će preko noći biti zamijenjene uskršnjim jajima i zečevima, a onda će se na polici „A“ odnekud pojaviti roštilji, jer u proljeće nema bolje nego zaroštiljati na kakvoj livadi. Ni okrenuti se nećemo, a na njoj će već biti kineske kupaće gaće. Peraje, maske i sandale za hodanje po plaži. Potom, isto tako, tu će iznenada osvanuti jeftini kišobrani, križevi i zastave, Europske unije i Hrvatske, jer nikad ne znaš, kad ti zastava ili križ može zatrebati, uvijek se naime dogodi i poneki svetac ili poneki praznik, neovisnosti, zahvalnosti, rada ili, ne daj bože, antifašista. Sve će to, naravno, biti izmiješano i padati će s police „A“, zajedno s maskama za Noć vještica koje su tu zabunom ostale i pištoljima na vodu, bez jasno istaknute cijene.
Danas, kad sam ušao u dućan, na polici „A“, između svih tih šarenih potrepština, sobova i ostalih ukrasa za bor, ugledao sam staklenku kiselih krastavaca!
Kako je tu dospjela? Kakve veze imaju krastavci s Božićem i Novom godinom?
Je li se dokotrljala s police „B“? Možda ju je kakva nepažljiva djelatnica zabunom tu stavila? Ili kakav kupac koji se predomislio, pa je radije nego krastavce kupio umjetni snijeg za bor?
Počinjem vjerovati da se radi o provokaciji, o nečemu dubljem, kiseloj poruci čiji smisao ja ne uspijevam odgonetnuti.
Nije važno. Što god da jest, polica „A“ će uvijek ostati najbolji pokazatelj prolaznosti vremena, ljudske gluposti i mijenjanja potrošačkih navika.
I zato: živjela nama naša polica „A“!

Granjo

Moj je mobilni uređaj zastario. Vjerujte, sve se teže nosim s tom činjenicom. Pronašao sam ga prije četiri godine, u šumi, za vrijeme branja gljiva, izgubljenog ili bačenog, u svakom slučaju već i tada tehnološki prevaziđenog. Kad bih ja bio drukčiji, jedan od onih koji robuju trendovima, netko kome je stalo kakav će uređaj staviti ispred sebe dok na terasi kafiću ispija kavu, samo bi produljio, sigurno ga ne bi tamo, u sred te šumetine vadio iz trnja i granja riskirajući da se poskliznem i padnem u provaliju. Ali što kad jednostavno nisam takav. Donio sam ga kući, skinuo mu masku, obrisao vlagu, osušio fenom za kosu i stavio ga puniti. I već izgubio svaku nadu da će pokazati bilo kakav znak života, kad mu je zaslon stidljivo zasvjetlio i na njemu osvanula poruka: Unesite PIN kod.
Prozvao sam ga: Granjo. A kako bih drukčije kad je već nađen u granju? Ja sam Franjo, a on
Granjo. Logično, eto.
Danas, četiri godine poslije, još uvijek smo zajedno, moj Granjo i ja.
Gledam ga kako se sunča tamo na komodi pokraj vaze, ili spava isključen podsjećajući na starca kojeg je vrijeme pregazilo. Kašljuca dok zvoni, u pola razgovora baterija mu se isprazni, a sugovornika najčešće ne čujem, ali mi to ni najmanje ne smeta, jer mene rijetko tko nazove, a za one koji me eventualno i zovnu ionako znam što će mi reći bez da ih i slušam. Performanse su mu nikakve, dizajn smiješan, sučelja nema, a druge mogućnosti kao što su pristup internetskim sadržajima ili njegovanje prijateljstava putem mobilnog pristupa društvenim mrežama, za takva čuda moj siroti Granjo nije nikad ni čuo. Ali, što se ono kaže, služi svrsi, meni je dovoljan, a i razvili smo tijekom godina nas dvoje jedan prisan odnos koji, čini mi se, uvelike prevazilazi onaj odnosa čovjeka prema tehnološkoj napravi. Ne bih htio da me krivo razumijete, ja nipošto nisam od takvih koji se vežu za stvari, a posebno ne za stare mobitele ili slične elektroničke drangulije, ali ponekad, otkad je Granjo ušao u moj život, stvarno imam osjećaj kako se napokon osjećam više kao čovjek, a manje kao stroj, što slobodno mogu reći, ranije nije bio slučaj. Može ovo zvučati i smiješno, ali ni sa kim se prije nisam osjećao toliko sigurnim, niti razumio na taj način kao s Granjom – posve jednostavno i opušteno, a opet, bez riječi i tona. Samo se pogledamo i već znamo što ovaj drugi misli. Sretan sam što je pokraj mene – nesumljivo i zbog činjenice jer znam da mi Granjo može pružiti mogućnost komunikacije s bilo kim na ovom svijetu – toliko sam sretan zbog toga da s druge strane uopće nemam potrebe tu mogućnost iskoristiti, to jest, nemam apsolutno nikakve potrebe nazvati ni čuti bilo koga, a kamoli još trošiti impulse na određene pojedince koje nisam čuo ni vidio već godinama i s kojima ionako ne znam o čemu bi. Dovoljan mi je Granjo. On meni i ja njemu. Dovoljni smo jedno drugom. Tako mojoj sreći nema kraja jer osjećam, moj me mobitel voli na svoj način i iskazuje to kako najbolje zna i umije, danima se ne oglašavajući, a ja mu ljubav uzvraćam tako što ga rijetko uzimam u ruke, propuštam pozive i ne odgovaram na poruke kojih ionako nemam. I tako nam dani prolaze, meni i mom Granji.
Što smo duže skupa, primjećujem, uostalom kao kod svih koji puno vremena provode zajedno, da su nam i navike sve sličnije. Ponekad kad poželimo udahnuti svježeg zraka prošećemo uz more, ili odemo na izlet, nekud dalje, napustimo sigurnost poznatih prostora i odvezemo se na mjesta na kojima oboje volimo boraviti, udaljena mjesta bez signala, na kojima možemo biti sami i nedostupni. 
A kad baš moramo odemo do trgovinskog centra; ulazimo i još brže izlazimo iz dućana s namirnicama, nipošto ne zastajkujući pred izlozima s najnovijim gadgetima, popustima i dodatnom opremom – jako pazim da ga pred tim blještavim izlozima ni slučajno ne izvlačim iz džepa, jer znam, ne bi mu bilo pravo da vidi koliko je star i tehnološki prevaziđen. I dok se udaljavamo za nama ostaju najnoviji modeli raznih cjenovnih rangova, s lice i osmjeh detekcijama, raznim integracijama, senzorima, najpopularnijim aplikacijama, silnim pikselima, neslućenim mogućnostima kompaktni, klizni, autorotirajući pametni telefoni, ali tako daleki i hladni; a ja mislim, neka moj Granjo i nema sve pogodnosti tih novih sprava, ali barem ima dušu.
Poslije, kad dođemo kući, vraćam ga na komodu i točim nam čašu vina.
Gledamo kroz prozor kako vani lije kiša, a mene savlada neka tuga i nije mi svejedno.
Znam, jednom ću ga morati zamijeniti, dati reciklirati, nabaviti novi uređaj, ali nemam srca.
Ne.
Ne mogu to Granji učiniti.