Arhiva kategorije: Proza

Ilija Aščić: Žene

On ustade s kreveta, još uvijek potpuno gol, i odšeta do prozora. Ona ja ostala ležati u krevetu, i čuo ju je kako pripaljuje cigaretu. Znao je da je ljuta. Možda i s pravom, mislio je. Al što je sa mnom? Što je sa mojim željama? Gledao je kroz prozor dolje na gradsku aveniju, gdje su automobili gmizali sporo poput mrava. Nije to bilo prvi put da mu se nije uspio dići ni nakon pola sata pokušaja. Nije znao što da kaže. Nisi mi više napeta? Tvoja stražnjica, tvoje grudi, sve sam to toliko puta vidio, toliko puta su moje ruke prešle preko tvog međunožja, tu više nema ništa zanimljivo. Ali tko želi izreći istinu? Tko želi čuti istinu? Istina nikog ne zanima. Ona ustade i priđe mu s leđa te ga obgrli objema rukama.
– Što ćemo sad? – reče.
– Ništa.
– Kako ništa? Ovo je već treći mjesec kako me nisi jebao.
– Nisam znao da brojiš.
– Pa eto, brojim!
– Okej. Šta da radim?
– Da nisi bolestan? Možda bi trebao posjetiti liječnika. Nema tu ništa loše, mnogi muškarci idu liječniku zbog toga.
– Nisam jebeno bolestan! Nije mi ništa, Marina. Ne diže mi se, to je sve. Umoran sam. Svaki dan se borim da zadržim posao, a kad dođem doma ti me jebeš. Nije mi do jebanja.
– A kad ti jest do jebanja? Uvijek si jebeno umoran, uvijek samo sereš o tom svom poslu i kako ti je teško i kako ti je uvijek bilo teško i svi su drugi govna, a ti si žrtva, uzvišeni gospon koji se jadan mora baviti prizemnim stvarima.
– Treba mi deset godina odmora od svega, da se opet pomladim.
– Jebote, prije smo se jebali svaki dan, i po nekoliko puta, a sad već tri mjeseca ništa! – reče ona razočaranim, optužujućim glasom.
Prije, pomisli on, prije je bilo drugačije. Prije je uvijek drugačije. Prije sam bio mlad i bezbrižan i nitko mi nije naređivao.
I bilo je drugačije. U početku je to bila burna veza, ispunjena opsesijom i strašću, gotovom ludilom. Znao je sjesti u automobil i juriti gradom 120 na sat kako bi što prije stigao do nje i strgao joj odjeću već na vratima. Još za volanom je vizualizirao kako joj trga suknju i tanku košuljicu i skida čipkasto rublje, a onda je povaljuje na pod. Živjela je na drugom kraju grada i kada bi ga nazvala, u bilo koje doba dana i noći, sjeo bi u auto i došao za deset minuta. Bio je pravi erotoman, neprestano je vizualizirao ženska tijela, sam je za sebe govorio da mu život ovisi o seksu i da nema žena i njihove pičke, da bi živio kao propalica od socijalne pomoći. Trošio je kao lud, znao je u jednoj večeri potrošiti i po nekoliko tisuća kuna, samo da joj udovolji, a onda poslije, slijedila je prava jebačina od koje bi ga danima boljeli svi mišići. Ona je tada bila u nekoj čudnoj vezi i u početku je govorila da će prekinuti s tim dečkom, ali nekako se to sve rastezalo, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, ali nije prekinula, i iz nekog razloga seks je baš zbog toga bio moćan. On bi je pozvao u tri iza ponoći da dođe kod njega, a i ona bi se iskrala iz stana i došla, on bi je pojebao i onda je odvezao kući. Palilo ga je to da jebe tuđu ženu. Krao je voće iz tuđeg vrta. Obožavao je to što bi je izjebao, a onda je poslao da ide drugim muškarcu. Nakon šest mjeseci ostavila je njega, a ne dečka, ali vratila se opet pola godine kasnije, kad je dečko saznao sve i izbacio je iz stana i tako je počela živjeti s njim.
U početku su oni bili solidan par, svađali su se kao i svi drugi, najčešće zbog gluposti, a onda bi se mirili i nakon toga opet luđački ševili.
Ali to je bilo prije 5 godina. S vremenom se sve to nekako istopilo, tko zna zašto, ali strast je naprosto iščezla. Svakog dana dolazio je umoran i iscrpljen s posla i samo je želio leći na kauč i gledati filmove. A tu su bile i druge stvari koje su ga uvijek iscrpljivale, poput upoznavanja njenih prijateljica, njihovih rođendana, dosadnih partyja, odlazaka na večere kod njene mame, na kojima je morao biti pristojan i držati se uljuđeno. Odjednom pojmi da mu je sve to naporno i da u cjelini nije vrijedno truda. Ponekad moraš žrtvovati 50 posto vremena, da bi iskoristio preostalih 50 posto. Ali ako odustaneš od svega, a ništa ne dobiješ zauzvrat? Odjednom je postao svjestan te promjene.
Ona je imala samo 30 godina, tijelo joj je još uvijek bilo u odličnoj formi, jer je redovito vježbala i držala do sebe, i bila je činjenično dobra u krevetu.
Sve stvari na svijetu dosade, pomisli. Čak i one najbolje. Ali nastavljamo ih raditi iz navike i kukavičluka. Nekako je već dulje vrijeme nalazio izlike da je ne jebe, ali istina je bila da nije više bilo strasti. Zašto su to bogovi tako uredili, nitko nema pojma.
– Dosta mi je ove moralne prevare – reče on odjednom.
– Kakve moralne prevare? O čemu ti pričaš?
– Ne osjećam se ugodno.
– A tko se osjeća ugodno? Što si ti umišljaš? Da si jebeni Dostojevski, da si neki nadljudski kurac i da imaš pravo očekivati od ljudi da budu nadljudi?
Bila je bijesna zbog nečega.
– Ne mislim ništa. Samo znam što osjećam.
– Dobro. Jebi se! Jebi se ti i tvoji uzvišeni kriteriji. Jel tebi jasno da ja u bilo kojem baru za pola sata mogu naći nekog da me jebe? I to ne bilo koga!
– Ne sumnjam u to.
– Znaš što, ja ću dobiti ono što želim, s tobom ili bez tebe!
One su uvijek tako u pravu, pomisli on, uvijek su tako pravednički bijesne i to im daje moralnu prednost. Kako god okreneš, mi ispadnemo govna. Ako jebemo pet žena, jer nam jedna nije dovoljna, onda smo pohotna govna, ako je pak ne možemo zadovoljiti, ona ima pravo naći drugog jebača.
Pokupila je svoju odjeću s poda i bijesno izišla iz sobe. Čuo ju je kako se oblači, kako ljutito navlači traperice i povlači patent zatvarač. A zatim je izišla iz stana, zalupivši vratima. Ostao je sam u stanu. Nije znao što da radi. Vratio se u krevet i legao. Osjeti se nekako usamljeno, kao da je zadnji čovjek na svijetu. Zapalio je cigaretu ležeći tako u krevetu. Bilo je užasno otkriće da je sve to već viđeno, da nema ničeg što već nije viđeno. Isto ovo prolazi tisuće i stotine tisuća ljudi, u svojim samotnim sobama u tisućama gradova svijeta. Sva ta usamljenost, sva ta agonija! Svi ti usamljeni ljudi saginju glave, nitko ne govori istinu. Zar smo svi takve kukavice?
Dobro. Neka bude tako. Svatko ima svoj život i svoja pravila.
Onda se odjednom sjeti Ane. Predivne Ane, plave kose i osmijeha širokog kao nebo, uvijek vesele i opuštene. Nije je se sjetio više od godinu dana. Nikad nisu bili skupa, ali uvijek je tu bilo privlačnosti i neke čudne energije između njih. Oh, Ana, da si barem ti ovdje, dao bih cijeli svijet za jednu bezbrižnu noć s tobom, samo za jednu noć, da smo negdje sami, daleko od svega, ispod sjenice na nekom mirnom jezeru, ili da se vozimo cestom u onom mom Fordu Taunusu, pa da opet imam 20 godina i da je svijet preda mnom. Da vidim tvoj osmijeh, tvoje lice, tvoju nesputanu radost. Ana! Ti si samo san, fantazija u mojoj glavi, ali ipak si stvarna, jer je san jači od stvarnosti.
Osjetio je kako mu se energija vraća u tijelo, kako snaga opet struji preponama. A onda mu se počeo dizati. Gurnuo je ruku u gaće i našao sasvim ukrućenu kitu. Počeo je malo nadrkavati glavić, a on se začas navlažio. Vizualizirao je kako ulazi u Aninu sobu, kako joj skida gaćice, dok se ona namješta, okrećući stražnjicu prema njemu. Isuse bože! Uspalio se poput bika. Osjećao je da bi mogao zadovoljiti pet žena. Dohvatio je jastuk i zabio kurac u jastuk i drkao tako jastukom. Osjetio je kako dolazi, poput vulkana i onda je sve ispalio u jastuk. Svršavao je i svršavao! Isuse, Isuse, Isuse! Dahtao je poput psa. Osjeti neizmjerno olakšanje, ali i neku nejasnu tugu.
Cigareta je dogorjela u pepeljari. Ne, nikad se neće dogoditi ta noć. Ali nema više nazad, pa što bude.

Zagreb, 2015.

Foto: http://wallpaperesque.com/image/18126

Sonja Krivokapić: Sasvim običan dan

I žvačem, žvačem žvaku na raskršću bijelih ulica. Drugim riječima, izgledalo je kao da dan ide po planu. Ali uto se desi sljedeće – zagrizem usnu umjesto žvake. Pojavi se, naravno, kratka ali oštra bol uz popratni pritisak u glavi. Nastavim ja dalje, čekam da se upali crveno, da pređem ulicu. Ali bol se nije smirila. Otišla je direktno mozgu na razgovor. Prilično uzrujana, moram dodati.
„Jesi… vidio… žvaka… usna… ugriz… ha?!“, na kraju daha uspjela je bol izgovoriti ključne riječi događaja. „Šta? O čemu pričaš? Usna ugrizla žvaku?“, promrmljao je mozak nezainteresirano podigavši pogled od knjige koju je čitao. „Joj, šta pričaš ti? Kako je usna mogla ugristi žvaku?! Samo zubi mogu ugristi žvaku! A da je i to bio slučaj, bih li ja ovdje razgovarala sad s tobom? Bih li se ja pojavila da su zubi ugrizli žvaku? Pa žvaka ne boli, usna boli! Za mozak, nisi nešto naročito pametan“, odbrusila je bol mozgu. „Čuj, ne zanima me. Hajde me ne davi. Baš čitam nešto. Odlazi, samo daviš sve oko sebe.“ „Nemoj ti meni da ja davim! Imamo situaciju ovdje, šta ti nije jasno? Ugrizla je usnu umjesto žvake! Ja sam samo posljedica. Ovo ti moraš rješavati. Već je dovoljno sramotno da te ja moram na to upozoriti dok ti sjediš tu k’o trut i čitaš knjigu“, derala se bol. Mozak je nije ni pogledao, samo joj je mahnuo rukom da ode. To je prelilo čašu. Bol je još jače povikala: „Tako me tjerati, šta je s tobom? Jesi ti lud? Imamo krizu i samo je produbljujemo gubeći vrijeme! Ostavi tu knjigu i idemo to riješiti, pa da možemo ići svako svojim putem!“Mozgu je bilo jasno da je bol zapela i da je se neće moći tako lako otarasiti. Ipak, pitao je: „Dobro, ugrizla je usnu i to je sad gotovo, gotova je stvar, šta sad očekuješ od mene?“ „Mogla bi se opet ugristi za usnu, kako to ne vidiš?!“, uzrujavala se bol. Mozgu nije bilo stalo da riješi problem a stoga ni drago da je, eto, primoran da ga riješi. Ali kad već mora, mislio je, zašto da ne spoji sadržaj knjige u kojem uživa i ovaj mučan zadatak? Zato je počeo čitati, pokušavajući pronaći rješenje: „Dobro, boli, sad ćemo mi to. Evo, tu piše da je Heraklit rekao da se sve mijenja, da sve nastaje i nestaje, da je sve u toku, razvoju i kretanju. Da li to znači da bi trebali prihvatiti ugriz usne kao nužnu promjenu?“ „Ne, ne čini mi se to dobro. Ovaj je ugriz bolio, ne bismo smjeli riskirati još jedan ugriz čisto promjene radi. Ne sviđa mi se taj Heraklit, čitaj dalje“, rekla je bol i sjela na fotelju do kauča na kojem je mozak ležao. Mozak je nastavio čitati: „Hm, dobro, pređimo na Demokrita. On kaže da opažaji dohvaćaju promjenjivu zbilju pojava a mišljenje trajnu zbilju. Dakle, opažaj je bol pri ugrizu usne a ona je, prema Demokritu, promjenjiva zbilja a ako je nekako natjeramo da razvije mišljenje, dakle, prema Demokritu, trajnu zbilju, da taj ugriz nije bilo ništa strašno, možda tako riješimo problem?“ pitao je mozak. Bol je odgovorila: „To nije loše rješenje, da. Nije ovaj Demokrit loš. Jedini je problem što nemamo vremena za to. Svaki čas bi se mogla ponovo ugristi. Možemo pokušati ali mislim da nemamo vremena, sljedeći ugriz samo što se nije desio.“ „Da li ti znaš kad se desi novi ugriz?“, pitao je mozak. „Da, meni jetra pošalje impuls. To bi, inače, ti trebao, ali si kakav jesi pa to onda mora obavljati jetra. Uz sav posao koji ima“, zakolutala je bol očima. „Dobro, je l’ sad čitam? Je l’ pomažem riješiti problem? Hajde me ne zajebavaj.“ „Štagod, hajde ti samo fino čitaj“, požurivala ga je bol nervozno. „Ok, dakle, od Demokrita ništa“, nastavio je mozak. „Hajde da se ostavimo antike, očito je niškoristi“, prekinula ga je bol. „Idi na neke druge filozofe. „Dobro, koje?“, usred svoje trutosti i nezainteresiranosti mozak je postao blago nervozan. „Šta ja znam, idi dalje, samo što dalje od antike.“ „Ok, evo, Fichte. On kaže da je djelovanje ono prvo a svijest ono izvedeno. Možda da je nagovorimo da se ponaša na način da to nije ništa strašno, to što se ugrizla za usnu? Da nagovorimo sve organe da djeluju zajedno da se, recimo, nasmiješi? Ona tako neće imati u svijesti kao da je to nešto strašno. Ha?“ „Ovo uopće nije loša ideja“, zamislila se bol. „Brže je od toga da joj stvorimo mišljenje, ono što je onaj blesan Demokrit rekao. Djelovanje, to mi se sviđa. Brzo, alarmiraj sve organe.“ „Ja da alarmiram? A šta ćeš ti, samo sjediti na fotelji?“, protestirao je mozak podigavši obrve. Bol je takođe podignula obrve: „Uopće neću ni ulaziti u činjenicu da bi to trebao biti tvoj i samo tvoj posao nego ću reći – da, naravno da ću pomoći. Ti zovi jetru a ja ću dvanaestopalačno crijevo.“ „Samo ga nemoj tako nazvati kad ga budeš tražila na telefonu.“ „Zašto?“ „To mu je preslužbeno“, rekao je mozak, „on više voli da ga se zove dvanaj.“ „Dvanaj?“, začudila se bol, „mi imamo krizu, djevojka bi mogla ponovo ugristi usnu, a ti meni ovakve budalaštine govoriš? Da li si ti normalan?“ „Zapravo, dvanaj sa y. dvanay.“ Boli je jednostavno prekipjelo. Izderala se na mozak ustavši sa stolice: „Sa y? Prvo, to je totalno nebitno u ovoj krizi a drugo, kad izgovorim taj njegov nadimak, da li se zaista čuje razlika između y i j? Mislim, zaista? Daj zovi jetru bolje i začepi. „Ajoj, što smo nabrušeni“, mozak je raširio oči i rekao „pih“, „dodaj mi telefonski imenik. Ajoj, zaboravio sam, dvanaj je na godišnjem.“ „Na godišnjem?“, zaurlala je bol, „Pa kako ćemo onda?!“ „Polako, imamo i druge organe“. „Zvoni telefon, javi se, javi se!“ „Dobro, dobro. Halo?“ „Halo, ovdje bubreg, mogu li razgovarati s boli, molim te? Jetra mi je javila da je kod tebe.“ „Evo, samo malo. Treba te bubreg.“ „Šta je sada?“, uspaničarila se bol. „Halo?“ „Da, boli, ovdje bubreg. Jetra mi je dojavila da je ispljunula žvaku. Nema više opasnosti.“ „Ispljunula je žvaku?! Nisam dobila nikakav impuls. Jetra mi je trebala poslati impuls. Kad već mozak neće čiji je to posao, naime“, bjesnila je bol. „Pa dobro, sad ti ja javljam, impuls ili telefonski poziv, svejedno je“, odgovorio je bubreg. „Kad smo kod toga, nemam više impulsa na telefonu. A i ova pije vodu k’o blesava. Sad pogotovo nakon što je bacila žvaku. Moram ići. ‘Ajd zdravo!“ „Pih, poklopio mi je slušalicu“, rekla je bol mozgu. „Ah, bubrezi. Svi su oni isti! Nego, prošla je frka! Pljunula je žvaku!“ „Eto, znao sam da će se to desiti“, rekao je mozak ležerno spustivši ponovo pogled na knjigu. „Da, da, znao si, a pokušavao si sa mnom riješiti krizu. Koju ne bi ni počeo rješavati da ja nisam došla k tebi.“ „Vidi ti nje kako bi ona prisvajala zasluge!“, povisio je mozak svoj glas, „Ja sam se trudio pretražujući filozofe k’o manijak ne bi li došao do rješenja. Je li doista važno tko je prvi kome došao?“ „Ti ne radiš svoj posao kako treba, to svi znaju. Misliš da te organi ne ogovaraju? Svi ti pričaju iza malog mozga, a tebe baš briga. Poanta je da ti loše obavljaš svoj posao i već te se davno trebalo zamijeniti. To što si malo pomogao sad ne znači apsolutno ništa.“ „Ne znači ništa? Nisam ja kriv što je dvanay na odmoru, uostalom, a ne zaboravi da sam ja predložio rješenje za ovu krizu! Ja! Moja knjiga, ja!“, urlao je mozak. „Ti si trebao znati da je dvanay na odmoru, ti si mozak, zaboga! Eto, još jedan primjer da ne radiš svoj posao kako treba.“ „Joj, molim te, nestani. Baš čitam Schopenhauera, smetaš mi.“, opet je mozak postao ležeran. „Dobro. Samo ti sebi lijepo čitaj. Idući put kad bude ovakva kriza, idem kod jetre“, ljuto je rekla bol. „Misliš da me briga? Baš me briga.“ „Briga te. Baš me zanima hoće li te biti briga kad se založim na organskom odboru da te zamijene!“ „Kakvom organskom odboru?“ „Ajme, ni to ne znaš!“, odbrusila je bol i nestala.
Ja sam do tad već bila u krevetu i razmišljala da li da tekst za hindski seminar prevedem sutra od 8 do 2 ili od 5 do 9. Zaključila sam da je bolje od 5 do 9 jer ću ujutro morati oprati suđe.

Ilustracija: Heraklit i Demokrit, Donato Bramante, 1477., Pinakoteka Brera

Ružica Gašperov: Božićni bon

Recimo da živim dobro. Recimo. Sin se udao, odselio, zaposlio. Gotovo da ga i ne viđam. Kćeri sam ostavila stan. Mislim, lakše će meni biti u podstanarstvu nego njoj s troje djece. Muža se ni ne sjećam. Otplovio je davno, iskrcao se negdje u Južnoj Americi. Nije bitno. Više uopće nije bitno.
Dobila sam taj božićni bon . Mislim, četiristo kuna je ništa. Boca viskija i bombonijera. Četiristo kuna je puno ako si ja, pa ih znaš rasporediti. Malo ovoga, malo onoga, tri cigle kave, kilo šećera, komadić boljeg sira, paket troslojnog papira, kalodont, omekšivač, tristo čuda. Previše. Morat ću dio ostaviti kod prodavačice. Ne mogu toliko nositi odjednom.
Ispred mene mladi otac. Paket mlijeka, Čokolino, boca vina, voštane svijeće. Smješkam se. Ah, ti mladi bračni parovi! Djetetu Čokolino i spavanje; njih dvoje uz svijeće i vino. Ne bih se čudila da dogodine bude kupovao pelene.
Starija žena me pita mogu li je pustiti preko reda. U košari joj paket jeftine tjestenine, 3,99 i tetrapak pasirane rajčice, 2,99. Koliko nam je puta pašta šuta bila i ručak i večera. Dobra su mi bila djeca. Skromna. Shvaćali su situaciju. Jedna plaća, nas troje. Sramim se obilja u mojim kolicima, pa se brzo mičem ženi s puta i puštam je preko reda.
Na susjednoj blagajni sredovječnjak u šuškavoj trenerci, zeleno ljubičasta, reklamira pivo. Prodali mu pokvareno pivo. Prodavačica ga pokušava uvjeriti da je sve u redu. To je radler. Dolazi šefica. Uzima otvorenu bocu i odnosi je. Čovjek nervozno bubnja prstima po blagajni. Vraća se šefica. Čovjek grabi bocu i odlazi bez riječi i bez vrećice. Samo pivo i on.
Dolaze dvije srednjoškolke. I one bi preko reda. Ajte, djeco, vama se žuri! Meni je svejedno. Nitko me ne čeka kod kuće osim praznog frižidera.

Gordana Brkić Žagar: Malo mi je puna kapa prosinca i blagdana

Gordani je puna kapa prosinca i blagdana. Pardon, njenoj je glavnoj junakinji puna kapa… I mnogima je od nas. Da, da, sva ona kreveljenje i gdje god dođete, zvončići, oni glupi jeleni, još gluplji zeke i djedovi mrazovi, prije je to psihoza blagdana nego neki blagdani. I to traje najmanje cijeli mjesec, ako ne i malo dulje… od 6. do 6. Malo je tu onoga što pokazuju reklame, obiteljska ljubav i slično, blagovanje o velikom, ako ne i najvećem blagdanu, točnije rečeno prežderavanje koje ima malo veze s ustezanjem i skromnošću, a više veze s bakanalijama. Da, mnogi od nas se užasavaju blagdana: imamo više ili manje skrivene razloge, ali mnogi ih ne volimo. Štoviše, jedva čekamo da to prođe.

Dok Gordaninoj junakinji ne dođe roker, valjda na motoru s dugom pomalo srebrnom kosom i onako ležernim govorom upravo u skladu s onim što ženama u najboljim godinama i predstavlja arhetip muškarca – dobri bandit. Koji mijenja sve. Dobro, barem nešto, ako ne sve…

Malo mi je puna kapa prosinca i blagdana. Ima tome već duže vrijeme da se loše osjećam ulazeći u taj kraj godine koji je u nekoliko navrata bio beskrajno brutalan prem meni, a to veselje i dobrota koji bi kao trebali isijavati iz svih nas – ma dajte molim vas!
U čemu je fora?!
Popraviti u trideset dana to što smo bili šupci preostalih tri stotine i trideset? Izvrsno! Licemjeri prokleti… I ta darivanja u kojima dušu ispustim dok snabdijem za sve one kojima želim i kojima ne želim, pa čišćenja i čašćenja, i kićenje i raskićivanje… Pun mi je kufer i prije nego počne! Raskrstili smo manje više s tim prenamaganjem onog časa kad je maloljetni ukućanin pitao – Jel’ ja i ove godine moram pisati pismo ili vam mogu samo reć što mi treba od svetog Nikole? – „To kume!“ uzviknula sam u sebi sretna jer ćemo napokon smjeti preskočiti onu šaradu sa postavljanjem obuće po prozorima.
Ide mi na klinac i to općenarodno veselje, reklame sa sobovima, božićne pjesme, Mariah Carey osobito, vile i vilenjaci, duhovi Božića i sva ta izmišljena žgadija, a posebno imam pik na Nikolu i Mraza (meni je Mraz bio i ostao unatoč svemu). Imam sto razloga za to što ne volim prosinac i mogu vam ih navesti devedeset i sedam, ali o tri ne želim pričati jer njima tu nije mjesto. Njima zapravo, nigdje nije mjesto jer ih živ čovjek ne bi smio nikad doživjeti. Ali doživimo ih. Unatoč tome što je prosinac, i lampice i veselje koje bi trebalo biti pamćeno samo po dobrome. E pa nije. Jer jebeni život nije prosinac, nije samo veselje i dobrota nego i sve ono suprotno tome. Život je uglavnom Krampus.
No, kako god. Ovog je puta noć s petog na šesti prosinca proticala kao i bilo koja druga noć. Do kasno sam čačkala po internetu, konkretno, po društvenim mrežama s obzirom da mi je društveni život živ samo na društvenim mrežama. Nosala sam sa sobom po kući čašu viskija koji sam pijuckala između traženja neke zanimacije za dušu. Nije mi se čitalo. Još sam se dvoumila dal’ da pogledam „Oči širom zatvorene“ jer sam se nameračila ponovo pogledati, ali nije mi se ni to dalo. Na televiziji je išla neka verzija Božićne priče onog napornog Dickensa… Ma da ne bi! Bilo je kasno, bila sam umorna, i bila je to prilika da legnem i naspavam se k’o čovjek nakon ne znam koliko dana jer je sutradan dan vikenda, pa se neću morati dizati k’o vampir prije sunca. Onog časa kad mi je glava dotaknula hladnu tkaninu jastučnice zaspala sam, onako kako treba, bez jebade sa snovima.
Probudilo me lupkanje u kuhinji. Dok mi je mozak procesuirao zvukove koji su me izvadili iz sna govoreći mi da su to zvukovi otvaranja ormarića i zveckanja čaša, učinila sam ono što uvijek učinim kad se probudim usred noći – pogledala sam na mobitel koji mi navjeke leži pored kreveta da mi draga sprava kaže koliko je sati. Bilo je 3:30 točno. Bacila sam noge iz kreveta nadrkana jer mi ona sotona od mačka opet radi sranja po kući. Još ne sasvim budna, ušla sam, onako samo u gaćicama i potkošulji, u boravak proklinjući žutu beštiju koja mi je ponovo razbucala spavanje u jednom komadu. Ukopala sam se na mjestu kad sam vidjela da mi u kuhinji stoji muškarac koji drži dvije čaše u rukama, dok mu se zlikovac od mačka vrtio mazno oko nogu predući glasno očito oduševljen tipom.
Jasno sam vidjela muškarca koji se smješkao mačku jer je cijela prostorija bila osvjetljena najblistavijom mjesečinom koju sam ikad vidjela i čudila sam se sama sebi kako taj mjesec nisam još ranije zamjetila. Da vas ne lažem – usrala sam se živa. Muškarac, metar osamdeset do metar devedeset, traperice, čizme, jakna vojnička – američka ‘vijetnamka’ koju sam prepoznala jer imam i ja takvu, poluduga kosa, tamnija, valovita, brada Johny Depp style. No, ponavljam – usrala sam se živa! Majketi što je ovo?! Tutnjale su mi misi kroz glavu, pitanje je proganjalo pitanje – tko je? kako je ušao? Ako me mislio ubiti, zašto me već nije? Ako će me tek ubiti, hoće li me mučiti? Koji će mu kurac čaše? Zašto tako mirno stoji mojoj kuhinji? I koji mu se klinac onaj šugavac koji se nikome ne da podragati mazi kako da ga on hrani, a ne ja!? Skamenjena sam stajala dok je sve u meni vrištalo u panici, a onda me tip spazio na vratima sobe. Klimnuo mi je glavom i mirno, u hodu prema foteljama u boravku, mahnuo rukom da mu se pridružim.
– Ako tražite novac po kući, pomoći ću vam, pa možda zajedno nešto i nađemo – blesnuo je iz mene vic kao i obično kad me pere nervoza. Pogledao me ispod oka odlažući čaše na stolić i nasmijao se tiho pokazujući mi glavom na fotelju preko puta one koju je očito izabrao za sebe. Skinuo je vojničku ‘đaku’ i ostao samo u majici kratkih rukava, crnoj, na kojoj je pisalo „make love not war“. Sjeo je, naslonio se udobno i prebacio nogu onako muški zadržavajući čizmu na koljenu.
– Pa dobra ti večer – progovorio je prvi puta, a glas mu je imao onu dubinu i onu baršunastu mekoću od koje se meni uvijek naježi koža.
– Dobra večer – odgovorila sam pristojno, iako me tukao tornado panike. Jednu je čašu stavio pred mene, iz jakne izvadio cigarete, a ja sam kao pristojna domaćica dohvatila pepeljaru i stavila je na sredinu stola. Jebat ga! Moraš bit ljubazna jer ne znaš s kim imaš posla. No, tko god da je bio i kakve god da su mu namjere bile, taj je frajer bio stvarno, ali stvarno jako zgodan. Kosa i brada samo su naglašavali lijepo, pravilno lice. Ispod identičnih lukova gustih obrva svjetlucale su tamne oči u kojima se nije dalo vidjeti nikakvo ludilo. Traperice su otkrivale mišićave noge, a T-shirt istesanu trupinu. Znam, znam!!! Nije to situacija u kojoj gledaš kako izgleda, ali nisam mogla ne primijetiti! Ma dajte, zaboga! Pa žensko sam… Ponudio me cigaretom, zapalili smo oboje.
– Bit će ovo duga noć – rekao je stavljajući srebrni zippo pored kutije. Jebote!!! Što je ovo?! Rambo u mom boravku?! Morala sam tome stati na kraj pa kud puklo.
– Oprostite, tko ste vi?
– Nikola. Sveti Nikola.
No krasno! Nije samo provalnik nego je i psihotčan. Ipak, čak ni tako usrana nisam uspjela sakriti podrugljiv osmjeh koji mom gostu nije promaknuo. Upitno je uzdignuo obrve.
– Ma daj?! Nikad ne bih rekao za tebe da robuješ stereotipima. Što bi ti bilo po volji? Starac s bijelom bradom?
– Pa… da – odgovorila sam iskreno. Opet se prigušeno nasmijao. Položio je onda dlan na stol i polako ga podignuo, a ispod njegove ruke stvorila se niotkud boca Jacka Danielsa. O majketi! Natočio je meni pa sebi.
– Ste-re-o-ti-pi – raščlanio je slog po slog gledajući me u oči naslonjen sada laktovima na koljena i malo mi se unoseći u facu. – I ti stvarno misliš da bi ja sa svim tim moćima kojima raspolažem izabrao biti smiješno obučeni starac? Koka, ja u jednoj noći moram napraviti posao o kojem ti ne možeš ni sanjati! Za to treba snage – stisnuo je ruku pokazujući nabildane mišiće. – A tu sam jer me živo zanima zbog čega mi ti uporno i uporno otežavaš taj posao i podmećeš nogu i sereš li ga sereš protiv dobrog duha prosinca! I nemoj mi samo govoriti kako imaš sto stvari koje možeš navesti kao razog, ali o tri ne želiš jer… – zašutio je. Pogledao kroz prozor, pa opet u mene. – Znam za te tri stvari. Bio sam pored tebe kad su se događale. I što sad?! Masirat ćeš sve oko sebe cijelog života jer je tebe zakačilo malo nevolje?
Pokušala sam reći kako znam da nam se u životu zna dogoditi i nešto loše i da nije to glavni problem nego da me smetaju ti licemjeri koji eto, baš u prosincu žele pokazati da su dobri…, ali me ušutkao prije nego sam zaustila.
– Ni riječi! Nemaš pravo! Gadna ste sorta vi ljudi. Baš jeste. Ne pitaj kako znam za druge sorte, ali vi ste baš zlo i naopako! Kao mala djeca ste. Zapravo bi željeli biti dobri, ali nekako to uvijek i vrlo uspješno uspijete suspregnuti u sebi. I onda dođe taj prosinac. Ubijem se od truda cijelu godinu da vas natjeram da pustite tu dobrotu iz sebe i tada mi se pojave ovakvi kao ti i uporno miniraju stvar! Pa što ako je samo prosinac!? Bolje i to nego ništa! – malo je izgubio kontrolu nad sobom. Istresao je sadržaj svoje čaše u sebe i zapalio ponovo. I ja sam nagnula svoju, pa nakrivila usta – nije bilo leda. Skužio je grimasu i prošao dlanom preko moje čaše u kojoj su zazveckale ledene kockice. Bolji je nego Copperfield, pomislila sam u sebi.
– Nisam Copperfield – odgovorio je mojim mislima. – Ja sam sveti Nikola. I ove sam godine ja tvoj poklon – nasmijao se od srca dvosmislenosti izjave.
Pogledao me znakovito.
– Od takvih kao ti očekujem pomoć. Treba vam malo smijeha i veselja i toplog srca. Morate se potruditi. Ti se moraš potruditi. Ili ako ti je tako lakše, daj se samo pusti! Ne moraš analizirati baš svaki klinac! – dlanovima je pokrio lijepo lice – Ne mogu sam. A Mraz isto po malo diže ruke od svega jer mu je pun kufer ovakvih kao ti… – zastao je na čas i dodao – ma serem, Mraz ne postoji. – pa se opet nasmijao ispod glasa. Uto je nešto zazveckalo po prozoru.
– Vrijeme je. – rekao je oblačeći jaknu. – To je ona budaletina od Krampusa. Već mu godinama govorim da mora promijeniti taktiku, prestati se blesaviti s tim lancima i napraviti nešto stvarno gadno tipa, što ja znam – usporiti internet, srušiti mobilnu mrežu, zablokirati facebook… ali ne želi. Kaže da bi to ipak bilo malo prestrašna kazna. – Odmahnuo je glavom nemoćan očito utjecati na smekšano srce jednog demona. Mahnuo mi je na pozdrav i u tom je času nestala svjetlost za koju sam vjerovala da je od mjesečine, a boravak je utonuo u potpuni mrak.
Jutros sam se probudila na fotelji, sva ukočena naravno. Što god da se to po noći događalo, ostalo mi je, eto u živom sjećanju pa zapisujem prije nego zaboravim. Razumno je i prihvatljivo objašnjenje da sam ipak ostala s onim viskijem negdje pred televizjom gledajući Božićnu priču koju i onako znam napamet, pa me sve to smutilo i načinilo jednu prigodnu spačku mom neispavanom mozgu. Pijem treću šalicu kave i stvarno mislim da mi je um priredio zamku, jer tek sad vidim drljajući ovu ispovijed i šarajući po internetu da je tip u mojoj kući bio jako sličan jednom rokeru kojeg obožavam…
I jedino što me buni i što me još uvijek malo kopka je da su na stolu u boravku dvije čaše, a trebala bi biti samo jedna. I da… evo cijelo jutro imam onaj čudan osjećaj da mi je nešto jako važno promaklo, ali nisam sigurna što.

Foto: http://weknowyourdreams.com/image.php?pic=/images/johnny-depp/johnny-depp-02.jpg

Ljiljana Jelaska: Pljuska

Prošlog je tjedna navršila punih četrdesetpet i ušla u četrdesetšestu. Suprug je devet godina stariji od nje. U braku su dvadeset godina.
– Ima li skuhane kave? – poljubila ju je u obraz i lijeno se, u pidžami, uputila prema kupaonici. Prije no što je ušla, zacvrkutala je:
– Mamiii, složiš mi sendvič? Pliiiz, budi frend.
Provirila je iz kuhinje i vidjela kako je koketno nagnula glavu u stranu, namignula joj i poslala glasni poljubac.
Val ponosa širio joj se nutrinom dok je gledala svoju devetnaestogodišnjakinju. Duga, valovita svijetlosmeđa kosa uokvirivala je lijepe, pravilne crte lica na kojem su dominirale krupne zelene oči. Prćast nosić osut pokojom pjegicom i pune usnice. Građom tijela podsjećala ju je na nju u tim godinama. Uska ramena, lijepe oble poveće grudi, ravan trbuh i dugi vretenasti mišići na nogama.
“No, woman, no cry” – jasno je do nje dopro Marleyjev glas dok je sin izlazio iz svoje sobe.
– Jesi li otvorio prozor? Složio si krevet, kojim slučajem?
– Joooj! Daj me ne tlači, pliiiz, rano ujutro.
Bio je isti otac. Nižeg rasta, raskuštrane valovite kose do ramena, lica osutog aknama. Petnaestogodišnjak je mrzovoljno vukao noge po sivim podnim pločicama kuhinje.
– Želiš li i ti sendvič?
– Ma kakav sendvič. Gade mi se više te salame i kojekakve zimske, čajne i trajne kobasice.
– Hoćeš da ti skuham hrenovke… napravim omlet?
– Još bolje – zalupio je vratima hladnjaka i uputio se prema kupaonici. – Jest ću pahuljice. Što mi drugo preostaje?
– Sestra ti je u kupaonici.
– Ooo, ne! Zar opet bljuje?
– Ne budi bezobrazan! Smjesta si prozrači sobu i složi krevet!
– Ma, daj! – ljutito je odmahnuo rukom, odgegao se u dnevni boravak i uključio televizor.
Najava nove video igrice popraćena iritantnim zvucima turiranja motora bijesnih auta s televizora i “Buffalo soldier” nikako nisu mogli ići zajedno. Kakofonija zvukova izazvala je kod nje provalu bijesa. Uletjela je u sinovu sobu, isključila liniju, energičnim pokretima podigla rolete i širom rastvorila prozor. Poravnala je posteljinu, preko naslona fotelje prebacila odjeću koju je on nemarno ostavio na podu. Prljavo donje rublje ponijela je u kupaonicu. Primila je za kvaku, no vrata su bila zaključana.
– Ti si još unutra, Mašo? Što radiš tako dugo!?
– Ili bljuje, ili si depilira noge – sarkastično je izjavio adolescent, izvaljen na trosjedu.
Do nosnica joj je dopro miris zagorjelog luka. Bacila je rublje na pod i otrčala u kuhinju. Luk je, crn, plivao na ulju koje se pušilo. Gulaš. Stavila je pirjati luk na koji je namjeravala dodati na kockice nazrezanu junetinu. Za supruga i nju. Za kćer ima pileće bijelo meso i povrće koje je izvadila iz juhe. Svinjske šnicle je pripremila za pohanje. Sin ne voli gulaš, a kuhano meso mu se gadi. Uzela je drugu posudu i narezala novu glavicu luka.
– Luka, dođi pojesti svoje pahuljice!
Dotrčao je i čvrsto zagrlio utisnuvši joj poljubac u obraz.
– Znao sam da ćeš mi ugrijati mlijeko. Ti si naaaajbolja mama na svijetu!
Djevojka je izišla iz kupaonice, no nije došla pojesti sendvič, već je vidno blijedog lica bez riječi otišla u svoju sobu.
– A-a! Nešto opako nije u redu! – prokomentirao je Luka punim ustima. – A stari je vani, ha?
– Ma da! Još kad – ikad je otišao po novine i do tržnice. Vjerojatno je sreo nekoga od svojih klijenata.
– Stari ima nos za biznis. Što veliš na to da i ja upišem srednju za autoelektričara? – pitao je glasno mljaskajući. – Mislim… kad stari već ima radionicu, klijente… mogli bismo skupa raditi. A i škola je trogodišnja.
Zadovoljno ga je pogledala preko ramena.
– To ti nije loša ideja.
S velikim je olakšanjem dočekala ovu njegovu izjavu. I sama mu je to htjela predložiti, no čekala je da se sam izjasni o svojim željama u vezi nastavka školovanja. Ovo je odlično! On i tako ne pokazuje zanimanje za gimnazijom ili za nekim od smjerova koji kao logičan slijed imaju upis na fakultet. Na kraju krajeva i sama je završila studij, a nema ni dana radnog iskustva. Njezina se karijera svela na rađanje, podizanje i odgoj djece i vođenje kućanstva.
Je li ju takav život činio sretnom? Isprva možda i je. Obožava svoju djecu. Ona su njezina sreća. U njima leži smisao njezinog života.
Je li ponekad požalila što joj život nije krenuo nekim drugim smjerom? Što nije izgradila karijeru, bila slobodna i neovisna? Je, znala je požaliti. Dok su djeca bila mala, korila bi sebe zbog takvih misli. No, tada nije znala. Nije mogla znati da će se na cesti kojom je odlučila koračati, sa svakom prijeđenom miljom tako trošiti, osipati. Da će dio po dio sebe gubiti. Da se, kada to bude poželjela, ne će znati ponovno sastaviti. A kako je vrijeme prolazilo, sve se jasnije naziralo mjesto na kojem se cesta počinje račvati na dva traka.
Što su djeca bivala veća i samostalnija, to ju je više privlačio trak koji je vodio u neki novi, neovisniji i slobodniji život. U tom bi životu ponovno mogla disati punim plućima, živjeti na način koji bi njoj odgovarao. Pronaći izgubljene komadiće sebe, pokušati se nanovo slijepiti.
“Pa dobro, gdje je tako dugo”? – ljutito se pitala. Ručak je već pri kraju, a njega još nema.Voljela bi da barem vikendom zajedno ručaju. S hladnjaka je uzela mobitel. Nije mogla a da još jednom ne pročita poruku koja je stigla prije dva sata: “Nedostaješ”. Izbrisala ju je. To mora prestati. Što joj je bilo kad je započela tu opasnu vezu? Što je od nje očekivala? Da će joj ona biti razbibriga kojom će razbiti rutinu što joj je sve čvršće omatala prste oko vrata? Ili, da će uživati u zaobilaženju opasnih zamki i likovati zbog toga? Izbrisati broj s kojeg je poruka stigla bilo bi smiješno. Pa oni su kumovi. I on ju može u svako doba nazvati… Drhtavim prstima pritisnula je memorirani suprugov broj. “Korisnik je isključio mobilni telefon”. No, krasno! I baterija mu se ispraznila. Tipično za njega!
– Mama… – Maša je, još u pidžami, stajala na vratima kuhinje.
– Što je zlato? Tebi nije dobro? Da nisi što pokvareno pojela? Da ti skuham kamilicu?
– Mama… nešto bih ti rekla.
– Reci. Znaš da meni možeš sve reći, sve me možeš pitati.
– Al’… molim te… zatvori vrata. Ne želim da Luka čuje.
Prišla je otškrinutimv ratima sinovljeve sobe. Razgovarao je na mobitel.
– … ja sam svoju staru već obradio. Muljao sam joj nešto u stilu kako bih upisao srednju za autoelektričara, hahaha, na što se sva rastopila. Pustit će me, sto posto! Vidimo se oko šest. Aj’ bok!
Pljuska, udarac šakom u trbuh. Eto joj kazne za vezu bez veze! I rođeno dijete je smatra budalom. Provirila je kroz lagano odškrinuta vrata i bez riječi ih zatvorila.
On je ostao sjediti zavaljen u fotelji. Nije bio siguran, no postoji velika vjerojatnost da ga je čula. K vragu! Sad će mu raditi frku oko večerašnjeg izlaska! Grozničavo je razmišljao. Ma ne, nije mogla čuti.. Vrata su bila skoro pa zatvorena. Uostalom, stari će uskočiti i pomoći mu bude li mu ona htjela minirati naum. On je ionako uvijek na njegovoj strani.
– Što je bilo, mila? Slušam – duboko je udahnula i čekala.
– Mama… ja… ja mislim… Ne… ja sam mislila… sumnjala sam… – mucala je, dok je prstima frkala rub stolnjaka.
– Što si mislila? U što si sumnjala? Je li u pitanju studij? Ne da ti se, ha? Lijepo sam ti govorila da se ne upisuješ u gimnaziju. I što si sad? Diplomirani gimnazijalac.
– Nije riječ o studiju. Trudna sam.
Leđa su joj tonula u naslon stolca. Ukočila se. – S kim?
-Mama, nemoj se ljutiti, ti me razumiješ, ti uvijek sve kužiš! – plakala je Maša.
– S kim!? Pitam te s kim!? Znaš li uopće!?
– Zna- a- a- am – jecala je, dlanom brišući nos. – Skupa smo već dulje vremena. Voli me, mama! Znam da me voli!
– Tko je on!?
– Ne poznaš ga.
– Pa mogu ga upoznati! Gdje živi!? Što radi!?
– Vozač je autobusa… Voli me. Volimo se.

– Pa onda ga dovedi da ga upoznamo, da vidimo budućeg zeta – srakastično se, gubeći i ono malo kontrole što je uspjela sačuvati, unijela kćeri u lice.
– Ne mogu ga dovesti.
– Zašto???
– Oženjen je. Obećao obećao je da će ženi reći za nas… Ostavit će je, obećao je!
Ruka joj je sama od sebe poletjela. Od jačine udarca Mašina se glava nagnula u stranu. Raširivši oči u nevjerici, primila se za obraz i glasno jecajući otrčala u svoju sobu.
– Kakva sam ja budala! Kakva sam ja naivna, lakovjerna budala!
Nalaktivši se na stol, zarila je glavu među dlanove. Desni dlan joj je bridio od šamara koji je, prvi put otkako ju je rodila, pljusnula svojoj kćeri. Očima je šarala po kuhinji. Štednjak, napa, posude, hladnjak… mobitel… Zgrabila ga je s hladnjaka i stala tipkati. Poslat će mu poruku. Napisat će da ga želi vidjeti. Mora ga vidjeti! Otežalim je prstima nabadala po minijaturnoj tipokovnici, a slova su se na displeju nizala bez ikakvog reda. Ne, previše je potresena da bi uspjela napisati poruku. Nazvat će ga. Nazvat će ga nakon ručka. Dok tata bude obavljao razgovor sa svojim mezimcima, ona će ga nazvati.
Ulazna vrata su se otvorila. Napokon! Gorjela je od želje da mu saspe u lice sve što je doživjela od djece. Željela je svađu, galamu, uvrede, ugrize. On je pokupio donji veš što ga je bila ostavila na podu i ponio sobom u kupaonicu. Išao je oprati ruke. Čnilo joj se kako voda satima teče, dok ona gori od nestrpljenja. Napravio je tih nekoliko koraka od kupaonice do kuhinje, no nije ulazio. Ostao je stajati na vratima, pognute glave. Šutio je. Tišina je svom težinom nalegla na stan.
– Umro je kum – progovorio je prepuklim glasom.
Šutjela je. Glava joj je počivala na dlanu desne ruke, položene na stol. Želudac joj se spuštao u trnuće noge.
– Jutros – nastavio je, kao da ga je pitala za detalje, a nije. – U autu ispred trgovačkog centra. Išao je u nabavu.
Sjeo je na stolac na kojemu je maločas sjedila Maša.
– Baš sam ulazio u zgradu, kad mi je kuma Jadranka javila. Dobro da sam uključio mobitel.
Ruke je, s isprepletenim prstima, položio na stol.
Podigla je glavu i zagledala mu se ravno u oči. U njima su se, poput ulja, nakupljale suze i hrupile ka ivici donjih kapaka, spremajući se svakog trena poteći mu niz lice.
– A kaže kuma kako se u zadnje vrijeme baš činio sretnim. Poput dječarca. Čak je počeo paziti i što jede. U svoj ovoj nevolji, imala je snage i našaliti se… rekla je kako je posumnjala da je čak i Viagru počeo koristiti.
Ustao je i natočio čašu vode koju je u dva gutljaja ispio.
– Hoćeš ti čašu vode?
Odsutno je odmahnula glavom.
– Sad su tamo, pred centrom, hitna i policija. Koje su to peripetije. A ljudi samo rade ono što moraju. Ipak je umro na javnom mjestu. E, kume moj. Nije za nas, u ovim godinama, više nadmetanje s mlađima i kojekakva pomagala. Što je bilo, bilo je. On je moja generacija, znaš? – obraćao joj se.
Znala je, naravno da je znala. Ustala je i pošla, ni sama ne znajući kamo, u koji kut stana.
– E, – zaustavio ju je njegov glas po čijem je tonu shvatila da žvaće Mašin netaknuti sendvič – kaže kuma Jadranka da je u ruci držao mobitel. Možda je, kad mu je pozlilo, htio nazvati koga, da mu javi. Možda je zvao hitnu.

Foto: www.morguefile.com

Ilija Aščić: Luzer

Es gibt Dinge die kann man nicht kaufen. Für alles andere gibt es Mastercard.

Kad sam izišao na ulicu, shvatio sam da je već pao mrak i da je ulica pusta, a odjednom je počela padati i neka kišica. Zastao sam na ulici, ne znajući kamo da krenem. Nisam ništa jeo cijeli dan. Na trenutak sam osjetio slabost od gladi, pa sam se naslonio na zid i zatvorio oči, čekajući da prođe. Čovjek može krepati na cesti i nitko neće obratiti pozornost na njega. To nećeš pročitao ni u jednoj knjizi. Knjige su fikcija namijenjena budalama. Tek kad si na ulici shvatiš poantu civilizacije: nastojiš ščepati što je više moguće i to zadržati + cilj opravdava sredstvo. Novine mogu lagati, neonske reklame mogu lagati, škole mogu lagati, roditelji mogu lagati, ali ulica govori istinu. Odjebi! Ima neke perverzne okrutnosti u svemu tome – shvatiš istinu onda kad ti ona ničemu ne služi i zaboraviš je čim se izvučeš iz govana.
Bio je to totalno loš dan. Na nogama sam bio gotovo 12 sati. Eto, tu sam već desetak dana, vucaram se po gradu bez ikakvog učinka. Zašto sam uopće došao ovdje? Ako je ovo to putovanje o kojem sam sanjao, mogao sam isto tako ostati u Zagrebu, ništa ne bih propustio. Imao sam u džepu još jednu cigaretu i pet eura. Mogao bih za njih kupiti jedan sendvič i kutiju cigareta. Krenuo sam ulicom prema stanici U-Bahna. Kiša je padala sve jače i tenisice su mi promočile. Lijevi đon se bio odlijepio, voda je ušla u pukotinu i pri svakom koraku čulo se šljap-šljap-šljap… Uvukao sam se pod nadstrešnicu na autobusnoj stanici, sjeo na klupu i čekao da prestane padati.
Pomislio sam na ljeto, zapravo, bilo je ljeto, ali bilo je jezivo hladno, a ja sam imao samo poderane hlače i majicu kratkih rukava na sebi, i pomislio sam na palme i pješčane plaže i na morske valove negdje daleko odavde i kako se cijeli dan izležavam na suncu… S druge strane ulice pod drugom nadstrešnicom stajali su neki klinci koji su čekali bus. Primijetio sam da svi puše, pa sam ostavio svoju mapu sa slikama na sjedištu i prešao.
– Pardon, dečki, imate cigaretu?
Jedan od njih, balavac s dugom kosom i pjegama na licu i malim opakim očicama prostrijelio me pogledom, ispitujući vrijedim li dovoljno da mi da cigaretu, a zatim je izvadio kutiju Davidoffa. Uzeo sam cigaretu, zahvalio i vratio se na svoju stranu ulice. Onda je naišao njihov bus, klinci su upali unutra i odvezli se. Izvadio sam upaljač i zapalio cigaretu. Dugo nisam probao Davidoff.
Jebena slika, pomislio sam. Da sam uspio prodati barem jednu! To bi mi vratio vjeru da je prodaja uopće moguća. Ovako sam imao osjećaj da radim nemoguć posao. Odjednom me obuze neko užasno očajanje. Šta ću ja u ovom gradu, mislio sam, šta ću u ovoj zemlji? Eto na što se svelo moje željno iščekivano putovanje po Europi, na bezglavo jurcanje ulicama Stuttgarta i pokušaj da prevarim nekoga, bilo koga! Ali kad bih barem uspio nekoga prevariti, makar i neku sirotinju, samo da konačno dobijem lovu.
Neko sam vrijeme hodao ulicama bez cilja, gajeći ludu nadu da ću negdje naići na čudo koje će promijeniti sve. Bog bi bio pravedan kad bi mi dopustio da se izvučem iz ovog. Odlučio sam okušati sreću još jednom. Nikad ne znaš. Naišao sam na neku zgradu koja mi je ličila na bolnicu. Ušao sam unutra i popeo se stepenicama i nekim hodnicima na prvi kat. Nisam vidio nikakav ured u koji bih mogao ući, pa sam izvadio slike na hodniku i poredao ih uza zid, napravivši pravu bolničku izložbu. Stajao sam kraj tih slika, pomalo blesavo i vrebao ljude. Neki se stariji frajer u bijeloj kuti zaustavio kraj mene.
– Što radite ovdje? – upitao je oštro.
Rekao sam da sam umjetnik i da izlažem svoje slike. To je moj način prezentacije umjetnosti. Imam loše mišljenje o galerijskim izložbama, gdje sve ostaje u nekim zatvorenim krugovima, gdje teoretičari pretaču šuplje u prazno, dok ovako iz prve ruke doznajem što ljudi misle o slikama… Svašta sam nasrao. Frajer je gledao kao da me sluša, a onda je rekao:
– Napustite zgradu ili ću odmah pozvati policiju.
Pogledao sam ga i vidio da smrad to i misli. Pokupio sam slike i izišao. Eto, ispušio sam još jednom. Dan je prošao a ja nisam prodao sliku. Kakav sam ja idiot. Krenuo sam prema stanici U-Bahna. Odlučio sam se vratiti u hotel gdje sam imao plaćen smještaj za još jedan dan. Otišao sam pješice do ulaza u stanicu. Stao sam na pokretne stepenice i one su automatski krenule. Sve je ovo suludo, pomislio sam spuštajući se stepenicama dolje pod zemlju, kao da gledam film bez smisla. Gomila nepovezanih scena i likova. Kao da sam upao u neki vremenski procjep gdje ljudi i događaji ne znače ništa. Vodim pogrešan način života, radim krive stvari, govorim krive stvari, mislim krive stvari.
Trebao sam poginuti u ratu prije 10 godina i ne bih se sad mučio ovdje. Ali rat je prošao, a ja sam se izvukao bez ogrebotine, tko zna zašto, i sad lunjam po Stuttgartu, pokušavajući prodati pizdarije koje nitko ne želi. Zar su nas bogovi poštedjeli samo zato da bi nas pretvorili u klaune? Kako se osjećao Baraba onog dana kad je bio pošteđen, da bi onaj drugi frajer umro umjesto njega? Kako je proživio ostatak života? Možda je ovo sve test, ovaj produžetak utakmice? Bogovi su nam one noći podarili život da bi vidjeli što ćemo učiniti s njim? Ako je test, onda smo ga pali. A što su drugo i očekivali nakon svega? Ma jebite se! Odlučio sam da ništa ne napravim od svog života, iz inata. Neću čak ni pisati. Postat ću bitanga i propalica! Krast ću i varati gdje god stignem. A možda sam zapravo i umro one noći, ali nisam toga svjestan, možda smo svi umrli u onom tunelu, ali smo nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
Bio sam sam na stanici U-Bahna. Vlakovi su odlazili i dolazili, ali moja linija nikako da dođe. Drečave reklame promatrale su me sa zida. Novi Ericssonov mobilni telefon, samo 30 eura. Nova Opel Astra Twinport 1,6. Es gibt Dinge die kann man nicht kaufen. Für alles andere gibt es Mastercard. Kome treba Mastercard? Koji su to ljudi koji koriste Mastercard? Ljudi u velikim kućama, ljudi u novim autima. Ljudi kojima sve ide dobro. Bolje da se ubijem nego da ikad stavim Mastercard u džep!
Imao sam u džepu još jednu cigaretu i razmišljao sam da je zapalim sad ili kasnije, kad se vratim u hotel. Dok sam tako razmišljao o tome da zapalim ili ne, odnekud je došao neki klinac star oko 6 godina i crn kao noć, stao je ispred mene i ispružio ruku, zamolivši me da mu dam nešto sitno za večeru. Čak me oslovio s gospodine. Odakle je došao tako malen i šta je radio tu u njemačkom podzemlju suluda su pitanja. Ali bio je stvarno ofucan. Bože dragi, izgledao je tako loše da sam posegnuo u džep i našao onih jebenih 5 eura. Isuse Bože, pomislio sam, imam samo njih. I to u komadu. Ne mogu mu to dati. Moram pojesti nešto, skapat ću od gladi. Ostanem li bez tih 5 eura, morat ću sam izići na ulicu i tražiti da mi netko da nešto sitno. A nitko mi neće dati, znao sam to. Tko god prođe kraj ispružene ruke, pomislit će: „Jebena propalica, ima 20 godina, nek si nađe posao…“
– Čuj, mali, ja sam ti isto sirotinja – rekoh mu gledajući ga u oči i iako nije razumio, nastavih: – Istina, bijelac sam, ali to ti ovdje ne znači ništa, ako nemaš love možeš imati guzicu bjelju od snijega, a ipak crknuti od gladi. Imamo samo tih 5 eura. Nije bogzna što.
Znao sam da ne razumije i da ga nije briga. Trebao mu je moj novac, a ne moja propovijed. Stajali smo jedan nasuprot drugom i gledali se.
Pružio sam mu tih 5 eura, nadajući se da će mi bogovi to upisati u Knjigu zasluga. Uzeo je lovu, okrenuo se i otišao koracima malog dječaka, koracima kakve sam nekad i ja imao, ali sam s godinama ostao bez njih. Život je neprestano odrastanje. Kad napokon odrasteš, umro si. Stajao sam tamo na stanici, lud, ogorčen, bez love i s 20 neprodanih slika. Onda sam izvadio svoju jeftinu cigaretu i zapalio, čekajući.

Zagreb, 2013.

Foto: https://sharemytravel.wordpress.com/2010/08/10/stuttgart-baden-baden/

Suzana Matić: Jer ja to zaslužujem

Svira. Melodija je razigrana, teče; ne mogu je razložiti u pojedinačne udarce po tipkama, onako kako se riječ u koju dugo buljim raspadne u niz mrtvih slova.

Obitelj. O b i t e lj.

Da je napišem okomito mogla bih uz svako slovo, kao nekad u spomenarima – Ti me pitaš koga volim, napisati asocijaciju, složiti mozgalicu, a ona bi, uspravno pročitana, dala rješenje zagonetke i uprla prstom u vlasnika spomenara. Tebe!

Evo – „O“, što je ono „O“, recimo oslonac, i ognjište je „O“, logično, i obećanje. Omča, ološ, okov.

Pa onda „B“; brak, brižnost, brašno za kolače, boja za zidove. Bol, bolest, bijeg.

„I“…

Kako se ono stavlja točka na „i“? i tko je vlasnik tog spomenara uopće? i zašto on upire prstom u mene na svakoj svojoj stranici u uvijek istoj gesti nepodijeljene optužbe? i kako da ga čitam uspravno kad sjedim pognuta na rubu kade? i da bar, kad je ne mogu otkucati, da barem mogu baciti tu točku, kao loptu… dovoljno daleko da je više ne pokrivaju pravila igre. I to bi bio bijeg.

Bijeg su izmislili oni koji nisu uspjeli pobjeći, ali kupaonica sigurno nije dobro mjesto za pokušaje, bar ne ova bez prozora koju sam nekad nazivala našom. Mislim, sad to zbilja zvuči nadrealno, to – naša; jer… trenutno je to moj zatvor od skupocjene keramike prve klase, ali… koliko još rata kredita moram otplatiti? Prvo te uhvati zanos, poslije potpuno iscrpe kamate, a do glavnice je cijela stvar već potrošena ili ima naznake plijesni. Barem u fugama. Spojevi su slaba mjesta čak i u klopci. Gledam: s jedne strane mojom rukom zaključana vrata, s druge – nema prozora, pa čemu onda uopće iščupati umivaonik iz zida kad ne mogu njime razbiti rešetke, kao Indijanac, i preletjeti ovo kukavičje gnijezdo.

Iz pipe kapa: kap, kap, kap, kap… Čitala sam da je to jedan od najperfidnijih načina mučenja – pustiti zatvoreniku tek zvuk kapanja vode. Oduzeti mu sve i prikovati ga za vrijeme koje curi. Pročišćeno i filtrirano. Ništa se u tom vremenu ne događa, ništa se u njemu ne mijenja, sve je isto, samo ti nestaješ u odvod zajedno s vodom, polako ali neumitno, kap, kap, kap…

Trsim se ne čuti odbrojavanje, moje vrijeme je i tako već isteklo, s udarcima kapljica, s udarcima po tipkama, s udarcima po vratima.

Prije tipki udarao je točke na svoje „i“– ove po mojim vratima. Ničeg uspravnog ovdje nema ni s jedne strane; ostale su zakucane u iverici kao čavli kojima je od siline udarca savinuta glava. Brojala sam ih: prva, druga, treća… četa, ta – te, tapa – te. Sada pak razmišljam kojim se predmetom poslužio u tu svrhu, treba smoriti i mozak nečim. Ipak, jedino što prodire kroz zaključna vrata, ruke su velikog pijanista. Lijeva mi je – alfa, desna – omega, a ja… primam ih obje u svoje; čestitam, maestralne ste, uistinu jeste!, vi ste naše najdragocjenije što imamo; ne nosite vrećice iz dućana, ne vješate slike po stanu, ne čistite filter u vešmašini, ne znate za bušilicu, kliješta; JA stojim na braniku vaše posebnosti i preuzimam pol kile kruha svagdašnjeg u pregibe svojih zglobova, vaš „moj čovjek“ mogao bi me eventualno zadaviti profinjenim golim rukama, to da, ali a–a, ne bi on udario nenaoružan u vrata, ni u snu. Ni u ludilu. Ni u lu–di–lu…

Ta–te, tapa– te… Točke na „i“ prevele su se u trotočje s ove strane krila; čitam, lijepo piše: nastavit će se.

Kap, kap, kap… Da mi je biti voda, ona prođe gdje je pustiš ili si sama napravi put, a ja – stojim, ne – ja sjedim godinama na rubu ove kade. Možda bih ustvari trebala sjesti u nju. Ili leći u praznu. Smjestiti se cijela među njene brane, kad sam već dignula branu na svakom svom mogućem putu i izlazu, kad sam si podignula branu čak i na kapcima. Više nisu ni natečeni. Možda moj novi šampon uz ono – Jer ja to zaslužujem, ima negdje sitnim slovima ispisanu i no more tears odliku? Možda postoji određena količina suza koje se može isplakati u jednom životu? Možda je trebalo misliti prije, možda je trebalo plakati racionalnije, ali kako god: NEMA! Iscurilo je. Sve! I oslonac i briga i brašno za kolače, nad kojim se sad još samo mogu smijati… I staviti si sjaj na oči ujutro, i nadati se da nitko neće primijetiti sedam sitnih razlika po kojima se ta slika razlikuje od one – sjaj u očima, i nacrtati si neki lipfinity osmijeh… koji će se cijeli dan zubima držati za mene sve dok se ponovno ne vratim ovdje; kap, kap, kap…

Gdje je ona kap koja nije prelila čašu? Otkada to osluškujem kapi i udarce, a ne čujem svoju fugu?

Netko dalek iz zrcala mi kaže: što si mislila sophisticated lady, što si mislila? Lijepa si, dozvolila si sebi tek dva zamršena polugnijezda u kosi vikendom, samo to će nekom pažljivom promatraču odati da nisi sretna. I ti tvoji beskrvni obrazi.

Sjećaš se, imala si četiri kad si dohvatila tatin žilet s umivaonika i stisnula ga čvrsto u šaci? Sjećaš se kako si se prestravila, kako je krv tekla? Nije kapala uopće, zapunila je sve fuge. Pa zašto si nastavila posezati za oštrim? Za hladnim i reskim? Za metalnim i nemilosrdnim? Za onima koji će te prorezati do kosti? Baš njih si htjela obujmiti u toplom dlanu. Zato što su udaljeni svjetlucali?

„T“ kao trokut, kao troje, kao trećiTreća! Treća, a prva. Prešućeno slovo, progutano, zastalo u grlu, koje želi van, koje želi unutra, koje je već tu. Ne, nije obitelj, ali ono ju dokazuje, ono je demantira. Lakmus i dokaz, corpus delicti. S korpusom savršenih proporcija.

„E“… kao Eva. Od rebra stvorena? Recimo, kao: Nije mi on slomio rebro, tata… pala sam na stepenicama. Recimo, kao to?

„Lj“ kao ljubav? Zadnje mrtvo slovo na papiru.

Ološ, okov, oružje, osveta, bol, britva, bijes…

Trudim se ne vidjeti svjetlucanje starinske britve pod umjetnom rasvjetom, ali – prejako je. Uzimam je u ruku. Bijes. Tu sam davno trebala stati. Tu sam trebala proglasiti smrt, otkucati mrtvo slovo, staviti točku na „i“. Tu sam trebala završiti riječ prije nego se dokoturala do „T“. Tu sam je trebala prerezati na pola, u grlu, u pola iznenađenog udaha.

Izdaha.

S oblom drškom britve u čvrsto stegnutom u dlanu, otključavam vrata i kao začarana mantrom koračam niz hodnik prema izvoru glazbe. Prva, druga, treća… četa. Parket pod klavirom nema fuge.

Poslije ću oprati ruke. Svojim skupocjenim sapunom.

Jer ja to zaslužujem.

Foto: slika via Melancholia by Lars von Trier, asocijacija na Ofeliju Johna Everetta Millaiasa