Arhiva kategorije: Proza

Paula Knapić: Uma i ja

O ne, moja Uma nije ona koja pleše s John Travoltom, ona koja tako lijepo baca noge, lomi kičmu i trese kukovima na plesnom podiju. Ne. Moja Uma je ona koja s mačetom u krvavim rukama traži Billa. Uma ili kako ju drugačije svi zovemo – mama.

Koliko li sam se samo puta susrela s ”kill Bill” sjajem u njenim očima. Zašto? A tko će ga znati. Hodala sam bosa po pločicama, što ne bi bio problem da mi se stopala ne znoje. Lako za prehladu, nego ostavljam tragove svojih prstiju po podu! Ostavila sam ujutro krevet iza sebe nepospremljen i još sam joj uzela gutljaj kave iz njene pune šalice. Dobro, jesam li ja normalna? Rugala sam se njenom stablu masline na balkonu. Ne, nije bitno što imamo stablo na balkonu. Što se balkon nalazi na osmom katu nebodera. Stablo, neboder. Stablo, neboder. Vidim li samo ja ovu nelogičnost? Rekla sam joj da je juha možda malo bljutava. E pa mogla sam se sama uhvatiti kuhače i padele, pa napraviti bolje! Toliko razloga, njoj tako valjanih, da izvadi mačetu iz korica, da zaslužim ”kill Bill” pogled. Koji put se pitam kako sam ja još uvijek živa? Kako to da još uvijek nije ostvarila onu svoju vječnu prijetnju – ona rodila, ona ubila? Bit će da me voli. Bezrezervno, onako kako samo mame mogu voljeti. Ima neka tajna veza. Ona prava, iskrena i prirodna. Koja veže mamu i dijete neraskidivim sponama. Sponama koje ponekad znaju nervirati. I nju i mene. Ne možemo pobjeći jedna od druge i da hoćemo. A nećemo.

Nikada sa mnom nije pričala kao s djetetom. Čak ni kada sam bila dijete. Nikada s njom nije bilo – zato jer sam ja tako rekla. Tražila je da zahtijevam objašnjenje. Učila me da razmišljam svojom glavom, budem svoja. Danas zbog toga zna žaliti, kaže. Napravila je od mene koliko toliko pametnu osobu koja zna s riječima. Koja voli rasprave i argumente. I u tome uživam. A ona nije svaki put raspoložena za moje teorije. Voli mir i tišinu, što zbog mene ne može svaki put imati. Možda zato toliko uživa u svom vrtu na balkonu. Biljke slušaju, a ne odgovaraju. Uživa ih saditi, presađivati i uređivati. Kao zapravo i cijeli naš stan, zbog čega se posebno veseli mom iseljenju jednoga dana. Možda i puno više nego što bi jedna mama trebala. Uvjerena sam da negdje, u nekom skrivenom kutu stana, već ima nacrte kako urediti moju sobu za svoju biblioteku. Voli biti sam svoj majstor, zbog čega nas sve zna izluditi. Prošli put kada se toga igrala, završili smo u radovima cijeli mjesec. Kompletan remake stana. Spavali na kauču, budili se sa zvukovima bušilice, udisali prašinu. A krenula je samo presložiti knjige u dnevnom boravku. Bojim se pomisliti što će biti kada uđe u moju sobu. Što se tiče majstorstva, pravi majstor je i u kuhinji. Voli kuhati, izmišljati nova jela i usavršavati ona već dobro nam poznata. Mi se ne žalimo. Dapače. Naučila nas je uživati u hrani. Zbog nje su nam nepca postala razmažena. Postali smo gurmani koji veću sreću ne osjećaju nego kada jedu. A znate kako Julia Child kaže: ”Ljudi koje vole jesti su najbolji ljudi.”

Kažu nam sličimo. Da smo iste. Da imamo isti osmijeh, isti smijeh. Istim stvarima se smijemo. Sarkastične smo, ponekad morbidne. U tolikoj mjeri da ljudi oko nas rijetko to shvaćaju. Ali ne smeta. Znamo si biti dovoljne. Zna biti dovoljan i sam pogled. Znamo što ova druga misli. Nemalo puta nas te naše misli nasmiju. Kažu nam da imamo i isti hod. Pomalo čudan, ukrivo. Ne gledamo gdje hodamo, u svom smo svijetu. Znamo se zamisliti, pa završiti tamo gdje nismo planirale. Znaju nas i sažalno pogledati, pa reći da imamo isti nos. Glupani jedni. Ne znaju da je nos ponos. Dijelimo i ljubav prema ružnim cipelama, zbog kojih smo toliko puta ostale neshvaćene od ostatka svijeta. Obukle bismo ih i krenule na koncert. Ona i ja, naši nosevi i ružne cipele. Volimo sličnu glazbu. Još kao dijete me uvela u svijet bluesa i rocka. Koliko sam samo puta doma skakala na Claptonovu Laylu, zatvorila oči na B.B. Kingovu Lucille ili pjevala So Long Cohenovoj Marianne. Rugala sam joj se kako pleše. Prestala sam kada sam shvatila da plešemo isto. Uvela me i u svijet knjiga. Zbog nje ih gutam, jednu za drugom. S njom komentiram gotovo svaku. Volim slikarstvo. Zbog nje. Ok, koji put me od njega odbije. Ali čisto iz razloga jer Uma, sam svoj majstor, gotovo svaki drugi tjedan uzima bušilicu u ruke i počne premještati slike po stanu. Traži im novo mjesto, treba joj promjena. A tko je uvijek pri ruci da joj te proklete slike pridržava, dok ona iz daljine procjenjuje kako sve to skupa sada izgleda? Imate pravo samo jednom pogađati.

O da, postoji ta veza. Prava, iskrena, prirodna. Zbog tebe bi pomaknula planine. Ti radi nje šume i pridržala joj slike. Ljubav, bezrezervna. Ona tebe, ti nju. Ljubav je tu, čak i kada se ne volite. Čak i kada pokušavaš bezuspješno odvratiti pogled od njenog ”kill Bill” sjaja u očima. Kada te na vratima dočeka Uma s mačetom. Čak i tada.

Pa čak i sada, kada izlazim iz lifta. Kada se umornim korakom približavam stanu. Iznutra čujem ri rock taktove dobro mi znanog albuma koji mi odmah mami osmijeh na lice. Svaku notu, takt, rif, svaku riječ znam napamet. Album Fita. Koliko li ga je samo puta preslušala. Koliko li smo samo puta nabacile onaj naš ne baš reprezentativan ples na Mačku ili zapjevale Zaboravit ću sve. Jer rock’n’roll je kriv za sve, zar ne? Ulazim u stan. Ne čuje me, što zbog glazbe, što zbog godina. Sluh je oslabio. A budimo realni, uvijek joj je bilo draže ne čuti. Osvrćem se oko sebe. Ajme, ajme, ne opet! Ne opet! Vrištim u sebi. Dvije prazne kante boje na hodniku, prljava špatula, novine postavljene na strateškim mjestima. U zraku se osjeti miris farbe. Pa gdje me nađe opet?! Zovem ju. U kupaonici je. Popela se na škale, farba strop. Na moj upitni (čitaj: prestravljeni) pogled, odgovara: ”Ma samo sam išla ofarbati malo ove kantune zidova po kući koji su prljavi. I onda mi je u kanti ostalo još boje, pa što ne bih to potrošila do kraja! Da se napokon riješim ovih kanti, ionako nemamo mjesta u špajzi.” Srce mi počinje ubrzano tući, osjetim kako mi krv pulsira. Panika i živčanost mi istovremeno struje tijelom. Ali volim ju čak i sada. Čak i sada, dok ju gledam i vidim kako joj se misao nove špajze počinje motati po glavi. Mogu čuti metar u njenoj glavi. Vidim kako počinje mjeriti, kalkulirati i raditi računicu. Jače je to od nje. Ali čak i sada. Čak i sada Paula, nemoj zaboraviti. Izlazim poraženo iz kupaonice. Ostavljam ju okruženu farbom i pinelima. Ulazim u dnevni boravak, sjedam na kauč. Iz zvučnika dopire Lukasov glas. Pjeva o nemirnim godinama. O da, čujem te Lukase, čujem te. Dolazi nam nemirno doba u stan. Gledam u kauč. Odjednom mi izgleda premalen i neudoban… Zapjevam na sav glas. Dolaze nam nemirne godine. Sve je ludo, sve se, sve se okreće. Čujem ju iz kupaonice kako se nasmijala. Razumjela je. Ah Uma…

Foto: https://www.youtube.com/watch?v=ot6C1ZKyiME

Davorka Medved: Moja Đuli

Đuli i ja, žene, majke, prijateljice. Volimo Rijeku, njenu oronulu arhitekturu, njen postindustrijski štih, volimo Vodovodnu, volimo Industrijsku (ma znam, Baračevu), zaobilazimo Korzo alternativnom rutom. Ali volimo i Korzo, samo ne u podne kad svi kavopije vise na terasama. Kažem joj:
– Ma ja volim ponekad sjesti na kavu, osobito sa dragim ljudima koje nisam dugo vidjela, ali ne prečesto, tu i tamo.
– Ali kad je meni to dosadno, ja ne mogu dugo biti na jednom mjestu – ona će.
Vraga ne može! Kad nas dvije sjednemo na takvu kavu, pa kad se razvežemo o svojim temama, da vidiš kako može. Pola sata, tri kvarta od ure, prođu nam za čas. Naše teme su uobičajene. Primijenjena psihologija, odnosno što se kojoj dogodilo i zašto je netko postupio ovako ili onako. Đuli to začini sa astrološkim determinizmom:
– To je zato što imam mjesec u Blizancima pa sam nemirna.
– Pa što, imam ga i ja, pa opet nisam zvrk .
– Da, ali tebi nije u istoj kući. – pojašnjava mi ona.
– Ma znaš što, najlakše je razlog za krive postupke tražiti u nečem izvan nas, pa bio to i položaj planeta u trenutku kad smo se izlegli. Sama sam si kriva ako nešto krivo napravim, nitko me nije na to natjerao. Moja je greška i neka mi posluži za iskustvo, da drugi put bolje i pametnije biram svoje opcije.
– Ma je, draga, slažem se ja s tobom ali nismo baš sve sami krivi, nešto je i izvan našeg dosega – odgovara Đuli.
– Ma dobro, svakako je i to istina, ali ne volim stalno opravdavati vlastite greške vanjskim uzrocima. To je bolest slabića, a mislim da ih je jako puno oko nas – pojašnjavam joj.
– Je, je. Ma kad si ti meni draga, kužiš me, a ne ona Helga, ona bi samo sjedila satima, bila na nekim večerama i što ti ja znam.
Ustajemo sa kave, a prošlo je skoro sat vremena, ne vidi to moja Đuli.
Volimo mi i Trst. Pa i po Trstu tražimo druge rute, a ne one klasične, za šoping. Ma mi zapravo ni ne šopingiramo. Samo ako nam je usput. Smijemo se našim fiziološkim potrebama, pije se voda, pa se često mora na kavu da bi se dokopale toaleta.
– Hej, znam ti ja gdje nam je besplatno, znaš onaj parking, ima odličan WC….
Dok mi dođemo do parkinga, naši mjehuri bi rado platili i po pet eura za kavu. Ali tako je zanimljivije, napravile smo spačku, rekla bi ona. Samo dosadnjakovići bi postupili uobičajeno, očekivano, po propisu. Kao da smo napravile, ne znam što, a ne potražile besplatni toalet.
Kad se obučem prestrogo ili klasično ona me kori:
– Obukla si se kao općinarka! Ne idu uz ovu kombinaciju cipele na petu, trebala si staviti tenisice.
– Ma nema veze, to mi je danas bilo zgodno.
– Ali kad je moj znak vaga, pa mi je estetika jako bitna!
Dalmatinka Đuli, školovala se i živjela u Splitu, Šibeniku, Perugi, Beogradu. U Rijeci živi već trideset godina. Pitam je:
– Zašto nisi poprimila naš riječki govor ni nakon trideset godina? Još mi uvijek razvlačiš po dalmatinski.
– Ma nisam nikad ni probala. Volim ja riječki govor, ali to je mene bilo sram, kao da se pravim da sam nešto što nisam.
– A talijanski si govorila u Rimu i u Perugi?
– Ma to je drugo!
– Ma to je prvo! Biti u nekom gradu tri desetljeća i ne poprimiti naglaske, govor svoje okoline, ma stvarno to ne razumijem – ljutim se ja.
Malo mislim, kako da je zeznem.
– Znam, predložit ću Obiju da ti dodjeli nagradu Grada Rijeke za dugogodišnje očuvanje tuđeg dijalekta u okrilju našeg grada.
– To, to! Ha, ha ha! – viče Đuli i pridružuje se mom glasnom smijehu.
– To bi bila još jedna potvrda tolerantnog duha našeg grada. – zaključujem uz osmjeh.
Ona sluša Pearl Jam, Mikea Pattona, RHCP i sve to nešto tako, a ja kažem:
– Ma neka te, da si mi tako tvrda i energična, rokerice moja.
– Ma to ti je moj škorpion u podznaku, pa onda….
Nastavlja sa nekim kvadratima i kućama, kao, to dovodi do viška energije koju mora usmjeriti u takvo pražnjenje i u redovito svakodnevno višesatno hodanje.
Razumijemo se mi i nemamo nekih bitnih nesuglasica. Ona često traži moje mišljenje, a ja njezino. Kad se naljutimo jedna na drugu, ne traje dugo. Razbistrimo vodu i idemo dalje.
Ovnica i vagica. Koju ćemo danas spačku smisliti? Znam, idemo u parfumeriju isprobati svaka najmanje po 5 parfema, ali na sebi, ne na papiriću. Težak kriminal!
I tako nas dvije, dva do tri puta tjedno, aktivno negiramo depresivne kišne dane, uživamo u sunčanim danima, ali izbjegavajući dosadne načine, tražeći svoje staze i gradeći svoj svijet.
Ah, mi ljudi, uvijek si tepamo da smo posebni i drukčiji.

Milan Zagorac: Mirno smo živjeli toga dana…

… oh, kako smo mirno živjeli, jelte, bio je to jednostavan svijet u kojem je sve predvidivo i sve jasno i u kojem nema nikakvih nedoumica, i u kojem postoji samo napredak, naravno, posrtanja su relikti prošlosti i zaostalog čovjeka, onog čovjeka od prije koji je još volio, mrzio, plamtio, padao, a tadašnji je čovjek imao sreće pa je zaboravio sve te svinjarije, nije, naravno, nije imao načina da shvati kakva je to priča i kuda vodi ta priča i koliko je dimenzionirana ta priča o onim dvama avionima koji su 11. rujna 2001. opalili u Twinse i sronđali ih skupa s ljudima u njima, u Twinsima i avionima…
Mi smo kupovali traperice u gradu, mama joj je bila u Veneciji kod parone, njezin je rođak baš bio stigao tih dana u NY i gledali su to s balkona, s prozora, čega već, kako se događa taj collapse, kako se događa taj slom, naime, do toga dana su veliki događaji bili manje više rezervirani za prošlost, ako ne čak i za povijest, nama se nikada ništa veliko i važno nije događalo.
Bio sam se vratio tek s odsluženja vojnog roka, u vojsci smo pričali o džihdistima, nismo imali pojma ni o alkaidi, ni o al nusri, ni o čemu takvom, niti o pragmi i pokvarenosti koja iza svega stoji i stvara priču koja izgleda kao da je pripovijeda sam idiot, puna buke i bijesa.
U Rijeci je kišilo, bio je svjež dan, rođak je rekao da je u NY bio lijep ljetni dan.
Ok, i toga dana sam se sjetio kako je neka Kumova prijateljica, godinama prije govorila kako svi u NY znaju kako će se dogoditi to, nešto veliko, nešto spektakularno, nešto zaista kolosalne prirode, nešto što će promijeniti svijet. I da osobno poznaje neku saudijsku princezu, koga već, s kojom je gledala javnu dekapitaciju u nekom njihovom gradu, to je navodno lokalni spektakl petkom.
I, eto, dogodilo se, naravno, u Babelu, gdje bi, neće valjda u Prnjavoru. Kaže mi kum da su ljudi koji su nešto predosjećali masovno napuštali Babel.
Uglavnom, do tada smo bili mislili da je sve ovo što sada gledamo na ulicama, u gradovima, ne samo u Siriji, Asiriji, Babiloniji, da je sve to samo stvar prošlosti koja se ne može ponoviti jer je čovjek nadrastao razinu žrtve paljenice i krvne žrtve, dakle, sva ta kokanja, sve te dekapitacije, sve te rijeke krvi su tako astečke, tako babilonske, tako poganske, tako primitivne, da čovjek ne može misliti da se to može događati u profanoj sadašnjosti oslobođenoj stega davnog barbarizma, posebno davanja žrtva okrutnom muško-ženskom bogu, naš je bog ipak umilostivio stvari, preuzeo na sebe to naše breme krivnje i rekao, djeco, tko vjeruje u mene, njegovo je kraljevstvo nebesko. Ispalo je da čovjek ipak više voli darivati žrtve paljenice i krvne žrtve, tko zna, valjda su efikasnije.
Bili smo glupi, nismo znali čitati znakove, netko je na Empire State Buildingu nedavno upalio veliku svjetleću Kali, neka se zna, pa te se stvari sasvim jasno objavljuju onima koji žele čitati, onima koji se trude razumjeti, tako jasno, vizualiziracije su posve uvjerljive, tako da smo i onda, da smo mogli, htjeli, znali, mogli predvidjeti da će se takve stvari događati, da, neka netko kaže kako sam lud, ali ovo je osjećaj za vrijeme, zeitgeist, osjećaj za duh vremena koji je revelacijski, koji otkriva da je pozadina svijeta u kojem živimo takva kakva je, barbarska, poganska, gadna, njegova je narav diluvijalna, čovjek se nije maknuo, unatoč svemu što je stvorio, dalje od svojeg majmunolikog brata-pretka.

Foto: http://lifeandtrendz.com/the-portrait-of-goddess-kali-at-the-new-yorks-empire-state-building/

Blago Vukadin: Kako sam postao lopov

Nisam nikada vjerovao da ću u zreloj dobi postati kradljivac, iako sam još u ranim godinama znao kradomice maznuti kajmak ili grožđe, no kao olakotnu okolnost navodim da bih u takvim prilikama sve pošteno podijelio na četiri skoro jednake hrpe– za sebe, Vinka, Mariju i Marinka. Većina mojih dosadašnjih krađa svodila se je dakle na pribavljanje jela i popratnih uživanja, samo jednom u životu sam prijatelju ukrao curu, no ona je dragovoljno pristala na kazneno djelo, dok su meni osobno nekoliko puta ukradene nekakve sitnice, no ništa važno.
S drugim lopovima radim ponekada. Tumač sam i služim kao sredstvo komunikacije pri određivanju nečije krivice ili nevinosti ne miješajući se puno u interpretaciju izgovorenoga, ali mi se ipak zna dogoditi da se postavim na moralnu uzvisinu i u mislima osuđujem kojekakve provalnike, džeparoše i pljačkaše. Jedino, valjda zbog vlastite prošlosti, imam puno razumijevanja prema kradljivcima hrane, no takvih je jako malo, a njih ni sud ne kažnjava strogo.
Zato se danas, nakon što sam postao lopov, malo čudno osjećam, nisam se jutros usudio ni pogledati u ogledalo. Još sam doduše na slobodi, ali pitanje je koliko dugo će to potrajati, pa koristim priliku da sve zapišem, znajući da u pritvoru nemaju ni papira ni olovke, a u međuvremenu bih mogao zaboraviti što sam noćas sanjao.
Sve je krenulo bez predumišljaja.
Čim sam odložio davno započetu knjigu na noćni ormarić i zatvorio oči dobro sam se ušuškao, zagalamio još jednom na Christiana da smanji ton na televizoru i po običaju otputovao u daleke krajeve.
Tanja i ja smo prvi put nakon našeg vjenčanja krenuli na odmor bez djece, te nismo dugo razmišljali gdje ćemo, glavno nam je bilo da se izgubimo prije nego što klinci naprave nered u stanu, pa počnemo sklanjati i zakasnimo na avion.
Odvezli smo se bez odgađanja do aerodroma, kupili karte za Pariz i nakon kratkog vremena smjestili se u lijepoj, prostranoj sobi u starom hotelu s masivnim namještajem i pogledom na Eiffelov toranj. Tanja je bila oduševljena jer nikada ranije nije bila u Parizu, a ja sam se iznenadio kad sam u hotelskoj sobi ugledao Antu Baćkušina, te sam ga upitao neljubazno:
„Šta ti radiš u Parizu, u našoj sobi?“
„Na odmoru sam. Nijedna druga soba nije bila slobodna, pa su mi rekli da vama sigurno neće smetati ako spavam na kauču jer imamo isto prezime.“
Nisam znao što da mu odgovorim. Tanja mu je ponudila sok iz minibara i tako je moj stričević umjesto djece počeo zanovijetati i pitati gdje je zahod, kad ćemo u grad, gdje ćemo ručati, što ćemo raditi uvečer i koliko stanovnika živi u toj velikoj gradurini. Tanja mu je strpljivo odgovarala, a ja sam bio ljutit i zaputio se u predsoblje da svome bijesu dadnem barem malo oduška.
Zinuo sam od iznenađenja kad sam na malom, smeđem stoliću, kosih drvenih nogara, prekrivenim staklenom pločom ispod koje se je prostirao heklani stolnjak, isti onakav kakav Bičina Đisa ima u dnevnom boravku, spazio ogromnu hrpu kovanica u raznim veličinama, bojama i oblicima.
Zovnuo sam glasno Antu i Tanju:
„Dođite i vidite ovo čudo!“
„To je netko zaboravio, vjerojatno gost koji je prije nas bio u sobi. Dat ćemo sve na recepciji, pa nek traže čiji je novac“ – predložili su njih dvoje istovremeno.
„Jeste li ludi! Zašto bismo vraćali ovoliki novac na recepciju kad ga je neka budala zaboravila! Mora da ima previše love i sića mu neće nedostajati, a nama će dobro doći. Ante, dolazi amo i trpaj što stigneš u džepove, a ti Tanja ako nećeš gledati, hajde u sobu i šuti“ – saopćio sam im svoj plan.
Nisu se previše nećkali, Tanja se je doduše malo uplašila, ali nije gledala u nas dok trpamo kovanice u džepove, upalila je radio i pojačala ton, te zagalamila da budemo tihi i pažljivo slušamo.
U izvanrednim vijestima javili su da je neki kolekcionar rijetkih i jedinstvenih kovanica i slika poznatih umjetnika prijavio krađu svoga životnoga djela vrijednoga puno milijuna, da se radi o starom i zaboravljivom čovjeku i da se slušatelji zamoljavaju ukoliko negdje vide kovanice u neobičnim oblicima, neke od zlata, druge srebrne, da to prijave na prvoj policijskoj stanici. Dali su i opis male slike jednoga velikog umjetnika, ja sam u tom trenu pogledao prema vitrini nasuprot stola i tamo prepoznao skupocjeno djelo u neobičnom, bijelom okviru.
Sve mi je odjednom postalo jasno – stari i zaboravni čovjek ostavio je svoju zbirku u sobi, otišao je vjerojatno malo prije nas jer bi čistačica ili prijavila pronalazak stvari ili pak uradila ono što sam ja skupa s Antom halapljivo obavljao – uzela za sebe neprocjenjivo bogatstvo.
Ante se je počeo preznojavati, uzimao je nakon vijesti samo male kovanice za koje je mislio da su bezvrijedne, dok sam ja trpao one veće i sjajnije, najprije u džepove, pa u Tanjinu torbu. Moja žena skoro je počela plakati, preklinjući me da sve vratimo na stol, da nije lijepo krasti i da će nas osim toga lako naći policija jer niti sliku, niti kovanice ne možemo nikomu ni pokazati, a kamoli zamijeniti ih za novac.
„Nemaš pojma“ – rekao sam joj ne htijući ni pomisliti da budem pošten – „pričekat ćemo koju godinu, dok se prašina slegne, i onda ćemo u više navrata mijenjati manje količine, da ne bude upadljivo. Sliku nećemo prodavati nego ćemo je objesiti u našem stanu u Červaru, i svijetli okvir i jasne boje odgovaraju uz tamne zavjese.“
Ante je slušao što pričam, bio je neobično tih, ali nije htio ispasti kukavica pa je nadodao šapatom:
„Ja neću ništa ponit svojoj kući. Mara bi se gadno naljutila na mene, a di bi i prodo toliko bogatstvo. Pomoći ću ti da sve sklonimo, pa ti radi šta oćeš. Meni ćeš kad dođeš u Zagreb platit ručak, i to je to.“
Brzo smo se dakle dogovorili oko podjele plijena, počistili stol od kovanica, a sliku strpali u kofer prije nego je netko pokucao na vratima.
Po prvi put je i mene počela hvatati panika, ali sam odahnuo prepoznavši da se radi o čistačici. Tanja joj je otvorila vrata, Ante i ja smo zasjeli na kauč da se ne vide naši puni džepovi i da žena ne posumnja kako krademo ručnike ili sapune. Čak smo ostali sjediti i prilikom pozdravljanja koje je dugo potrajalo, jer su Tanja i čistačica počele pričati o djeci i problemima u školi. Ja sam svojoj ženi nastojao očima saopćiti da malo požuri, rekao sam hotelskoj radnici, ljubazno koliko je to bilo moguće, da ne mora brisati podove dok smo mi u sobi, da bi se ona, tek nakon isteka cijele vječnosti i upadljivog analiziranja stola i vitrine, izgubila negdje na dugom hodniku.
Bio sam ljutit na Tanju napominjući da je svojim tračanjem mogla upropastiti cijeli naš plan i da, ako se odmah ne promijeni, nikada nećemo postati bogataši nego ćemo do kraja života morati rintati kako bi prehranili nezasitnu dječurliju. Rekao sam i njoj i Anti da pronađene stvari ne smijemo ostaviti u sobi – doći će sigurno policija i provjeriti je li stari čovjek zaboravio skupu kolekciju u hotelu, pa ćemo nadrapati ako i jedna jedina kovanica bude nedostajala. Potrpali smo sve u kartonsku kutiju koju je čistačica zaboravila pored stola, prekrili stvari novinskim papirom i naše blago sakrili u tamnu, malu prostoriju pored lifta odakle sam ga ja uvečer, kad recepcionar zadrijema, planirao odnijeti do Antina auta parkiranoga u sporednoj ulici.
Malo kasnije izbila je policija, no ništa nisu pronašli i brzo su se izgubili. Antu i Tanju sam poslije večere zamolio da ostanu u baru i zabavljaju konobara dok ja kutiju s kovanicama i slikom ne odnesem na sigurno.
Zaputio sam se liftom do našega kata, povirio u malu, tamnu sobicu i najprije primjetio da je netko detaljno obrisao pod, a onda panično spoznao da tamo nema više naše kutije s blagom.
„Prevarila nas je čistačica! Sad je kasno, prijavit je ne smijem, nas bi uhitili i tko zna koliko bismo godina dobili, dok ona može reći da je sklonila smeće.“
Spustio sam se tužan do hotelskoga bara. Tanja i Ante pili su vino, ja sam naručio konjak i naiskap ga popio.
Laknulo im je obadvoma kad su saznali da nismo više bogati, a i ja sam se uskoro smirio, posebno nakon što je razbuđeni recepcionar rekao Anti da ipak ima jedna slobodna soba u hotelu i da ne mora spavati kod nas na kauču, znajući da moj stričević nije nimalo tih u snu, no to je sasvim druga priča.

Foto: www.morguefile.com

Maja Marchig: Šoferski adagio

U svojoj dvadestogodišnjoj karijeri vozača Rade B. proputovao je pola Europe, vozio turističke ture po blještavim metropolama, hodočasnike na sveta mjesta i gastarbajtere na turobnim linijama, ali ništa nije volio više od autoceste Rijeka-Zagreb, uz pratnju Narodnog radija. Uživao je u predvidljivosti svakog kilometra i jednostavnoj činjenici da nije vikend, niti zgužvana turistička sezona, zadovoljno se skrivao iza velikih sunčanih naočala i pjevuckao nešto sam sebi u bradu. Autobus je bio poluprazan, tek grupica poslovnih ljudi u sivim odjelima koji su se vjerojatno uputili na nekakav kongres ili predavanje, brbljavi djedica s neobičnim komadom prtljage u naručju, zgodna crnokosa cura i neki štrkljavi, strani student koji je uzalud pokušavao započeti s njom razgovor. Djedica se ukrcao još u Puli i Rade je sa znatiželjom promatrao njegov duguljasti, zamotani paket koji je unio u vozilo, odbivši ga ostaviti u bunkeru, s torbama. Putem je Radi pričao neku beskonačnu priču o djeci i unucima, a on se dosađivao ramišljajući što se nalazi u toj neobičnoj prtljagi i zaključio da je vjerojatno pršut. Jedva se brbljavca riješio u Rijeci, sklopivši suvozačevu stolicu kad su svi putnici izašli iz autobusa, kako na nju više nitko ne bi mogao sjesti.
Od tada je prošao već skoro sat, približavali su se odmorištu u Ravnoj Gori, a Radu je počela hvatati želja za kavom i cigaretom, jer njegov je organizam imao unutarnji raspored prilagođen autobusnim stajalištima. „Ravna Gora, stojimo petnaest minuta!“ obratio se putnicima preko mikrofona nehotice imitirajući monotoni ton kolodvorskog spikera. Pričekao je da svi izađu i htio se odmah uputiti prema kafiću, ali primijeti pred autobusom onu zgodnu, tamnokosu putnicu kako uzbuđeno trči prema djedici koji je grlio svoju veliku prtljagu kao da nosi malo dijete. U trenu mu se učini kako se događa nešto čudno i potpuno neprimjereno ovom sunčanom i po svemu idealnom šoferskom danu, istrči kroz vrata, taman na vrijeme da vidi kako se djedica zanio u desno, malo trznuo, kao da se spotaknuo o nešto nevidljivo na pločniku i tupo tresnuo na pod, pored onog svog duguljastog paketa. Djevojka je viknula nešto što se nije moglo razumjeti, kleknula pored njega, opipala puls, poslušala disanje i pokušala ga oživjeti. Ubrzo, dotrčali su ljudi iz svih smjerova, a Rade je stajao sa strane, ukipljen i pokušavao se sjetiti protokola za ovakve slučajeve. Zvati? 112, oni će poslati hitnu i policiju. Zatim, firmu. Zadržati sve putnike, u slučaju smrti trebat će dati izjavu. Uzeo je mobitel i krenuo zvati sve po redu, kao što je predviđeno. Odšetao je do poslovnjaka koji su zabezeknuto gledali iznad svojih šalica kave na terasi kafića i rekao im kako je najbolje da ostanu gdje jesu. Gledao je u pravcu autobusa, pomalo se navlačio sumrak i lagani, hladni povjetarac. Ljudi su se počeli razilaziti, djevojka je konačno shvatila da starcu ne može pomoći, ostala je klečeći pored njegovog lica, onaj žgoljavi stranac je sjeo pored nje, na pločnik i počeo je gladiti po nadlaktici. Rade im je oprezno prišao, a ona je izvadila ogromnu svilenu maramu boje krvi iz svoje torbice i prekrila starcu lice i grudi. Podvrnula je krajeve pod njegovu glavu i ramena, da marama ne odleti na vjetru, a zatim podigla njegov paket s poda i rekla: „Putem mi je pričao da je ovo njegova obiteljska ostavština, imao je kupca za nju u Zagrebu. Rekao je da će mu prepući srce kad se od nje bude odvajao, ali doma samo leži, nitko od njegove djece ni unuka ne svira…“ „Svira?“ pitao je zaprepašteno Rade „Da, unutra je violina…“ „Cigulka? Violin?“ javio se mršavko. „Yes, violin…“ prošaptala je ona „Eto, valjda mu je stvarno puklo…“ „Can I?“ rekao je mladić i pružio ruke prema paketu. Ona se nećkala, ali on se nasmiješio i rekao: „National Academy of Music, in Sofia“, uzeo paket i nježno ga razmotao.
Petnaest minuta kasnije, kada su plava rotaciona svjetla iz smjera Rijeke kroz sumrak najavila dolazak prve pomoći i policijskih automobila, jedan je mladi Bugarin svirao Albinonijev Adagio u g-molu na parkiralištu, Rade je sjedio na pločniku i pušio, a na njegovo se rame oslonila tužna, prekrasna djevojka. Više mu se nije žurilo u Zagreb, znao je da će kad-tad i tamo stići. Trenutno mu je bilo važno biti baš ovdje, pored zaustavljenog autobusa, kao da je uzeo malo dužu stanku na 53. kilometru autoceste.

Foto: www.morguefile.com

Miloš Petronijević: Kako sam postajao intelektualac

Pre nekih dvadesetak minuta, dok sam u hladovini svoje sobice sušio znoj i ispravljao grbinu od drmusanja traktora i utovarivanja sena, listajući onako uzgred posle ručka novine, informišući se o zaključcima naše vlade i o ugledu naše zemlje u široj međunarodnoj javnosti, neodlučan da li da prilegnem ili da popijem još čašu-dve vina, skloniji ovom drugom, elem tada, pripalivši duvan i pogledavši na još nekoliko stupaca šta pišu i kako pišu, tek, mada nisam bio pijan, možda zbog umora, ali gledajući odštampane podnaslove, pade mi na um moje dečaštvo: setih se kako sam želeo da postanem pesnik, da pišem u tišini, nižući redove, setih se i svojih srednjoškolskih stihova, i sedeh tako, sa čašom na astalu, snevajući o nemogućnostima, i već htedoh da izađem na verandu, kadli mi se, dok presavijah novine, pogled zadrža na reklamnoj stranici sa podužim spiskom knjiga na rasprodaji, onako rasejan počeh letimice da čitam: 1. Ivo Andrić: „Na Drini ćuprija“; 2. F. M. Dostojevski: „Zločin i kazna“… 5. Franc Kafka: „Proces“… 8. Tomas Man: „Budenbrokovi“… itd. – i tu, negde na sredini, kao da mi se neki feder u glavi otkači, kao da me sunce obasja: „A bre… Kad mogu toliki drugi, što pa da ne mogu i ja!“ sinu mi, i nemajući više mira, gledajući neslućene perspektive i sudbinu koju sam sreo, zamišljen i ozaren, kao da sam drugi čovek postao, odbacih sve nelogičnosti i reših da se plajvajza prihvatim i ma šta bilo napišem i u književnosti se oprobam, makar mi to bilo poslednje, i razmišljajući šta sam nakanio a znajući kakav sam, videh da mi vrdanja nema i da ću u blistavom naumu svojemu istrajati pa kud puklo da puklo…
I tako, s nadolazećom snagom sred rasplamsalog oduševljenja, maksimalno odlučan, ne gubeći ni trenutka i sledeći konstruktivnu zamisao svoju, odmaknuh u stranu novine i čašu sa vinom, a balonče kraj stolice zapečatih i gurnuh u ćošak – kad radim ozbiljne stvari, izbegavam da pijem – pronađoh u fioci jednu zabataljenu svesku i nešto papira, zasukah rukave, pa nadahnut rečenicama koje mi odnekud same od sebe iskrsnuše i lepom idejom da budućim čitaocima takoreći sam početak svog književnog dejstvovanja opišem, počeh svoju plodotvornu zamisao da opisujem, počeh da pišem. I pišući, sve više uviđah da je to ono što mi je nedostajalo, da je to ono što sam celog svog života tražio i hteo.
Uspevši ovako da plastičnim opisom svoje odluke sa kazivanjem ovim otpočnem i uvidim za šta sam stvoren, pročitavši rečenice koje sam stvorio još jednom, odahnuh časak-dva, zadovoljan sobom, pa zagledan u svoje vizije, pun podsticaja i elana, postavih pred sebe nov papir, željan da istim tempom s pisanjem nastavim i elegantno nižući redove i misli svoje pisano delo iza sebe budućim naraštajima ostavim.
Te s tom svrhovitom nakanom, dakle, eda bih nove rečenice proizveo i početni stvaralački zamah i uspeh svoj što bolje iskoristio, posegnuh za olovkom i zamislih se nad mislima svojim, nalakćen nad hartijama, i osluškujući glasove i asocijacije u duševnom potencijalu svojemu, pun iščekivanja, stadoh tu i tamo ponešto od onoga što odatle iskrsnu i da zapisujem, ali pročitavši potom šta sve zapisujem, postideh se toga, te se zamislih nad tim polurečenicama, i odgonetajući šta ću i kako ću, a u grozničavom nestrpljenju da sa pisanjem nastavim, mada još ne znajući kako, odgurnuh u stranu neuspele pokušaje pred sobom pa, napregnuvši psihičke procese svoje, iznova zapeh da ma kakvom majstorski napisanom rečenicom iznađem putokaz ka daljem napredovanju i s kreacijom svojom nastavim, i vrebajući među svojim mislima onu koja će mi pravac dati, dok čekah na nju, tapkajući u mestu, gledah u papir pred sobom, zamišljen i zbunjen što mi se trenutno ama baš nikakva ideja u pameti ne javlja i ne malo iznenađen poteškoćama što pred ovaj moj književni poduhvat iznebuha iskrsnuše…
Jer dok sam, inspirativno naoštren, sam trenutak kada sam naumio da se literalnom produkcijom pozabavim kao od šale opisao i tako kazivanje svoje otpočeo, dotle sam oko samog nastavljanja tog prvobitnog opisa svojega grdne muke ja imao, i samo tog popodneva preko dva sata samoga sebe maltretirao i uzalud se zlopatio, a sve zbog početničke samouverenosti svoje da je sa samom odlukom da književnik postanem i sav posao završen i da tu omanuti nikako ne mogu. I ko zna dokle bih ja tada tako na silu zapinjao, i nakon kratkotrajnog sagledavanja cilja i podužih nastojanja da se s mesta pomerim i ma kakvu smislenu rečenicu sastavim, s nevericom gledao rezultate i gužvao žvrljotine pred sobom, ne uviđajući nikako da prvo ideju o tome šta ću pisati treba naći pa se tek onda samog stvaralačkog akta prihvatiti, ko zna dokle bih se u misaonom bezizlazu zaludno vrteo i batrgao, i tražeći u grozničavom stvaralaštvu spasonosnu formulu kojom ću pisanje nastaviti grizao se u sebi i s nestrpljenjem cupkao na stolici, i lako je moguće da se s mrtve tačke tog dana ja uopšte pomerio ni ne bih, ko zna gde bi me nervoza odvela, da mi nije u jednom trenutku, kad zbrah papire na gomilu s mišlju da se ćorava posla okanim – elem, upravo tada mi se božjim proviđenjem pogled zaustavi na onom balončetu kraj stolice, ka kojem se mahinalno i sunuh, ali i na vreme od njega odustadoh, samodisciplinovano zaključivši da mi je dovoljno i ono što je ostalo u čaši, srećno zaključivši, jer pošto sam se okrepio, sedoh da malko dušu povratim, pa nasuvši još jednu, okuraživši se, razbistrenih misli, sa čuđenjem i ozarenjem osokoljen uvideh da sam se u zanosnom oduševljenju primamljivim poduhvatom ovim u prazno zaleteo kao niko moj.
„Kuda ćeš u nekošeno, brajko moj?!“ rekoh tad sebi; i nasmejah se. „Zar bi hteo odmah, još danas, ovu tvorevinu uma svojega i da završiš, a da je pre toga nisi nimalo razradio, početke i krajeve joj pronašao, o tome šta ćeš pisati dobro porazmislio? Zar ne vidiš, slepcu, da te je oduševljenje napisanim rečenicama na stranputicu zavelo, u glavu udarilo, te si u nekritičnoj samouverenosti svojoj maloumno poverovao da ćeš i bez prolivena znoja istim tempom sa prenošenjem misli svojih u pisani oblik nastaviti i, sledstveno tome, na lak način književnik i intelektualac postati? Eh! moj delijo! Grdno si tu pogrešio! Jer kad bi to tako lasno išlo, kada bi bilo dovoljno samo za sto sesti i papir pred sebe raširiti, i ostali hvalisavci iz tvoga sela bi se ovoga zanata prihvatili i ovakvu besmrtnu zadužbinu sebi za života podigli. Srećom, međutim, mnoge preduslove za ovaj posao treba ispunjavati, ne stvaraju se genijalna dela tek tako, velika pamet je za njih potrebna, kao što vidiš. No, pamet ti ne manjka – nevolja je što si previše brzopleto krenuo, nepripremljen u juriš pošao i, eto, ovako glupavo, u prazno udario. Ali sad, šta je – tu je, ne grizi se i ne nerviraj uzalud, majstore, to ti neće nimalo pomoći, nego, umesto što okajavaš pogreške svoje, smiri se i sredi, te lagano iz iskustva ludog pouke pametne izvuci da ne bi i ubuduće iste greške činio…“
Pošto sam ovako pronašao uzrok zbog kojeg je zastoj u pisanju ovoga dela nastao i, sagledavši ga sa svih strana, dao mu ime brzopletost ponikla iz oduševljenja, i pošto sam ga proživljavanjem prevazišao, i prevazilazeći ga sve jasnije uviđao da se ne može s neba pa u rebra i da treba puno toga razraditi, puno toga odrediti pre nego što se samom stvaralačkom aktu pristupi, pošto sam se smirio i sredio te, vrativši svoje sećanje ponovo na onaj trenutak kada me je uhvatila grozničavost, eda bih istu još bolje osvetlio, te da ubuduće u nju ne bih više upadao, došao do zaključka da mi se takva posrtanja više ne mogu desiti – pošto sam ovako, dakle, o svemu porazmislio i sebe u saznanju utvrdio, počeh i da prevazilazim trenutnu slabost i neaktivnost, počeh, u rešenosti da promenim pristup, razmišljati o širim perspektivama svojega kazivanja i o tome šta hoću njime da kažem, počeh da odgonetam šta ću i planiram kako će biti ponajbolje – planirajući tako pomislih i da sam početak svoje umotvorine poništim, da sve što sam napisao odbacim, pa da iznova sa novim rečenicama i zrelijim uvidom stvaralaštvu pristupim, ali mi bi žao onolikih muka mojih, te neodlučan, zamislih se, tražeći izlaz – kadli u dvorištu začuh svoju ženu Mirjanu gde kraj verande odlaže motiku i doziva piliće i kokoške, gundoreći što im nismo sipali vodu.
Otrgnut iz umetnosti, slušajući Mirjanu gde u kuhinji zvoca zbog nereda koji su deca za sobom ostavila, iznenađen što je već prošlo četiri popodne i dosetivši se kako sam planirao da po hladovini seno iz prikolice istovarim, nemajući kud, odložih hartije i svesku u fioku među novine i zapalih uz vino još jedan duvan, duševno se sređujući pa, ostavivši teške misli za sobom, izađoh iz svoje sobice i u hodniku nazuh opanke, nameran da se, kad sve poslove obavim, posle večere još malo književnom poslu vratim, računajući da ću odmoran, razbistrene glave i odlučnije opredeljen lakše problem sagledati, te tako pronaći ideju i težište ovoga dela i razvojni put kojim će se ono kretati, pa se na taj način i osloboditi besmislenih dilema i nervoze proistekle iz nedelatnosti, prenuti se i sa jalovih premišljanja preći na stvaralački rad, početi pisati – na miru, natenane, sa planom i na sigurno – i iz ovako neugodne situacije tako se, ako bog da, napokon nekako izvući.

*

Kada sam sve poslove završio – istovario seno, samleo jarmu, namirio s ćaletom stoku, odvezao u zadrugu mleko: sa kumom i Vlastom popio tri rakije pred prodavnicom i svoje sinove, Slobodana od dvanaest i Velibora od devet godina, sa igrališta u blizini poslao kući – pomislih, ostavljajući na verandi prazne kante, da se nekako neprimetno provučem u svoju sobicu i bar još koji minut spisateljsku muku svoju razgledam, ali tek što otvorih vrata predsoblja, izuvajući se, čuh ženu gde me iz kuhinje zove da pogledam kakav je dobar paradajz nabrala u gradini, nagvirih kroz zavesu da ga pogledam i sa odobravanjem joj klimnuh glavom, pa osvrnuvši se oko sebe, porazmislivši, ne znajući šta ću, nasuh čašicu rakije i ćutke sedoh za sto da na miru pogledam Dnevnik – upoređujući početak moga dela sa onime što su govorili na televiziji, uvideh koliko je moj tekst od njihovog poodmakao, te odlučih da ga u nepovrat neiskorišćenog ne bacam, već da ga daljom razradom produžim i da sve što sam napisao maksimalno pametno iskoristim – posle sa porodicom večerah, slušajući ženu kako se svađa sa decom što još nisu završila domaće zadatke, tu se već i ja pomalo iznervirah, pripretih dečurliji kažiprstom i poslah obojicu u sobu da uče, pa ponovo počeh gledati televizor, eda bih se još malo smirio i, s namerom da se kroz koji minut ponovo književnom poslu vratim, počeh gledati neki film, ali me slušajući zujanje usisivača uto san prevari te u fotelji zaspah.
Pri kraju filma, žena me probudi; pomislih, onako bunovan, da koji sat na ovome delu poradim, no, porazmislivši časak, poslušah glas srca, raspremih se i kao čovek legoh.
Ujutru, ranom zorom, pre petlova, trgnuvši se oda sna kad mu vreme nije, kao da sam nešto važno ispustio da uradim, zatekavši sebe u polumraku širom otvorenih očiju, setih se jučerašnjeg dana, sedoh na ivicu kreveta i duboko se zamislih: „Zar sam mogao onako blentavo lutati i celo božje popodne sa sobom se ne sastaviti?“ zapitah se; i ne shvatajući kako mi se to moglo desiti, pogledavši ženu kako spava snom pravednika, stadoh da razmišljam o jučerašnjem zastoju:
„Tražio sam plan po kojem ću i šta pisati“, setih se. „Put kojim ću se kretati nisam uspeo pronaći. Tražio sam misao vodilju svome delu“, nastavih da pratim svoje sećanje.
“O čemu da pišem?… i kako da nastavim tamo gde sam stao? – to je bio jučerašnji problem!” zaključih. „A gde sam stao?… Iza opisa svojega nauma da se u književnosti oprobam stao sam, i dalje se pomerio nisam, tu je zapelo… Sam momenat kada sam došao na ideju da se beleženja svojih misli prihvatim i pisani trag za sobom ostavim lako sam i dobro opisao, jer su mi odmah po odluci da knjigu napišem u pameti blesnule i prve rečenice kojima sam svoje književno delovanje prikazao i time kazivanje ovo otpočeo, ali i po završetku tog otpočinjanja žalosno stao, tu mi je bio kraj, kao da mi je inspiracija zakazala, i više od tog prikaza juče uspeo napisati nisam. A nisam jer mi je odredba ’Pisaću ma šta bilo’ bila nedovoljna: o tome šta ću i kako unapredak pisati ona ništa govorila nije. A i što jeste – jeste, mora se priznati, maloumna ti je, brate, pomalo ta odredba, kroz trnje si u nekošeno bosonog sa njome krenuo, jer samo budala prvo reči uhvaćene u letu zapiše pa im onda čemeran i živčan smisao i nastavak traži. Mada, opet, s druge strane gledano, sama ideja da intelektualac postaneš ima dubine i smisla, ali, kao što vidiš, da bi se to strefilo, moraš i konkretnije odrediti šta ćeš i kako nadalje pisati, s upotrebom pameti nit vodilju koju ćeš tokom rada slediti moraš pronaći, smisao nekakv svojemu kazivanju dati, sve nejasnoće razrešiti, pa tek onda, kada to učiniš, videćeš i sam, iz mudre misli i rečenice će same od sebe proisteći, te ćeš s lakoćom sa pisanjem nastaviti i među besmrtnike se, što bi rekli, u sazvežđa vinuti.“
Zadovoljan svojim zaključcima − „Tako je, majstore!“, rekoh sebi − obukoh pantalone i pogledah kroz prozor gde sviće, dok se Mirjana meškoljila u krevetu spremajući se da ustane − „Je li ti dobro, Miloše“, upita me podlakćena – rekoh da mi je dobro i zakopčavajući košulju pođoh u kupatilo, razmišljajući i dalje o svojim nakanama i smirujući se uverenjem da će sve biti u redu i da ću u toku dana, kad se budem odmarao, bez teškoća razrešiti nejasnoće i nastaviti sa pisanjem tamo gde sam stao.
Pošto sam ustao rano, te do namirivanja krava i svega ostalog imao još nešto vremena, uzevši dve-tri kašičice slatka, rekoh ženi da požuri sa kafom, ona mi tu poče prenositi abrove i kako je ova rekla ono a druga joj kazala ovo, nabrajajući između rečenica koliko je danas posla čeka, ja jedno vreme zamišljeno klimah glavom listajući TV program u novinama na stolu, pa odmahnuvši rukom kada me upita šta ću da obučem kada večeras budemo išli kod njenih i rekavši joj neka mi ostavi šta bilo, kad ona izađe, ponesen mislima, pođoh u svoju sobu da uz kafu još koji minut pogledam sve ono na čemu sam juče celo popodne zaludno radio.
Pročitavši one svoje prve napisane rečenice i uverivši se da su dobre i da to nema kud, počeh da razmišljam o njihovom nastavku – u nadi da ću uspeti na brzinu ma šta da napišem i samopouzdanje povratim, postavih pred sebe papir i uzeh hemijsku olovku u ruke spreman da zapisujem, ali ne znajući šta, te razmišljajući i pitajući se „O čemu da pišem?“, tražeći odgovor, setih se kako je neophodno prvo pronaći šta ću pisati pa se tek onda beleženja misli prihvatiti, setih se da treba razmišljati i plodonosnim zapažanjima ideje tražiti, pa počeh to i činiti, počeh ih tražiti, ali, pogledavši kroz prozor, videh da svitanje odmiče te da ih za sada nemam vremena pronaći.

(nastaviće se)

Foto: www.morguefile.com

Florian Hajdu: Sve je isto, kao Pecelóba

Sve je isto, kao Pecelóba, samo crkva ne dozvanja dovde
Kada sam se urodio u moje selo, dan je još trajao. Sunce je još jedva držalo Tisu da ne oteče sasvim, da bi se bebonoseće ptice ogledale iz oblak perspektive, ponovo za udaju doterale ili na prevaru švalerski pobegle sa dugačkokljunaškim rodcem u Mrtvaju obližnju, Tisino neprirodno kopile Kreketovac, odakle su se guske, uvek u belom horu, vraćale, gakale nesinhrono, netonalno, kada su se sa ispaše, site, ponosno, sa uspravljenim dugačkim vrstovima sa Vođom gusanom, Topuzanom, nos mu nalik na topuz kajmakčalanski, unizane, uširinirane, batom, kao paradnim korakom, vraćale, raznooblačne prašinu dizale ulicom koja je tri puta više šira od sporedne ulice neke mirnoravničarske dvonacionalne. Od kada mozak moj poznajem, znam za muve, imao sam ih, viđao raznih, raznobojnih, većih, manjih, glasnijih, tiših, okatih, krilatijih, dosadnih, milomilujućih, svrboizazivajućih. Neke sam nazivao, druge pripitomljavao, na nos ostavljao pa ih odatle na palčev nokat zvao da, kao Mig, uz škripu ateriraju, a neke nemušto glupopokretno jurio i neuganjao, a onda sve zaboravljao, jer je crkva zvonila, Baba moja brinula, Deda moj, koji kasnije nije bio moj, pušio je i terao mašinu za šivenje. Mašina stajala, a štof trčao ravno kao kada gluvi Csordas duva u bivolji rog za isterivanje krava, a ja zevao jer sam gladan bio, a tada sam to uvek činio.
Sedim, neudobno, na panju od kanadske topole, oko mene sve je sedo, jesen, pripremam sebi nešto, neapetitljivo za druge, za preživljavanje, ne znam šta jer tražim šta bi sa čim i šta bi se uopšte od onoga što imam progutati moglo. Oko mene sve muve iz nekog sada sasvim drugog jednonacionalnog sela… Sa svetloroze muvoubicom tapkam, namerno promašim, jednom, još jednom, pa opet i tako redom. Približim se jednoj muvi, čini se okatijoj, sasvim blizu, još bliže, ona i dalje stoji, ja opet, ona ni da mrdne, približim nokat, ona prhne, na nokat se zalepi, ćuti… O radosti, o prošlosti Bačkopertovačka.

Foto: http://www.dvorci.info/vetrenjace/vetrenjace/kikinda2/info.php