Arhiva kategorije: Proza

Ružica Gašperov: Božićni bon

Recimo da živim dobro. Recimo. Sin se udao, odselio, zaposlio. Gotovo da ga i ne viđam. Kćeri sam ostavila stan. Mislim, lakše će meni biti u podstanarstvu nego njoj s troje djece. Muža se ni ne sjećam. Otplovio je davno, iskrcao se negdje u Južnoj Americi. Nije bitno. Više uopće nije bitno.
Dobila sam taj božićni bon . Mislim, četiristo kuna je ništa. Boca viskija i bombonijera. Četiristo kuna je puno ako si ja, pa ih znaš rasporediti. Malo ovoga, malo onoga, tri cigle kave, kilo šećera, komadić boljeg sira, paket troslojnog papira, kalodont, omekšivač, tristo čuda. Previše. Morat ću dio ostaviti kod prodavačice. Ne mogu toliko nositi odjednom.
Ispred mene mladi otac. Paket mlijeka, Čokolino, boca vina, voštane svijeće. Smješkam se. Ah, ti mladi bračni parovi! Djetetu Čokolino i spavanje; njih dvoje uz svijeće i vino. Ne bih se čudila da dogodine bude kupovao pelene.
Starija žena me pita mogu li je pustiti preko reda. U košari joj paket jeftine tjestenine, 3,99 i tetrapak pasirane rajčice, 2,99. Koliko nam je puta pašta šuta bila i ručak i večera. Dobra su mi bila djeca. Skromna. Shvaćali su situaciju. Jedna plaća, nas troje. Sramim se obilja u mojim kolicima, pa se brzo mičem ženi s puta i puštam je preko reda.
Na susjednoj blagajni sredovječnjak u šuškavoj trenerci, zeleno ljubičasta, reklamira pivo. Prodali mu pokvareno pivo. Prodavačica ga pokušava uvjeriti da je sve u redu. To je radler. Dolazi šefica. Uzima otvorenu bocu i odnosi je. Čovjek nervozno bubnja prstima po blagajni. Vraća se šefica. Čovjek grabi bocu i odlazi bez riječi i bez vrećice. Samo pivo i on.
Dolaze dvije srednjoškolke. I one bi preko reda. Ajte, djeco, vama se žuri! Meni je svejedno. Nitko me ne čeka kod kuće osim praznog frižidera.

Gordana Brkić Žagar: Malo mi je puna kapa prosinca i blagdana

Gordani je puna kapa prosinca i blagdana. Pardon, njenoj je glavnoj junakinji puna kapa… I mnogima je od nas. Da, da, sva ona kreveljenje i gdje god dođete, zvončići, oni glupi jeleni, još gluplji zeke i djedovi mrazovi, prije je to psihoza blagdana nego neki blagdani. I to traje najmanje cijeli mjesec, ako ne i malo dulje… od 6. do 6. Malo je tu onoga što pokazuju reklame, obiteljska ljubav i slično, blagovanje o velikom, ako ne i najvećem blagdanu, točnije rečeno prežderavanje koje ima malo veze s ustezanjem i skromnošću, a više veze s bakanalijama. Da, mnogi od nas se užasavaju blagdana: imamo više ili manje skrivene razloge, ali mnogi ih ne volimo. Štoviše, jedva čekamo da to prođe.

Dok Gordaninoj junakinji ne dođe roker, valjda na motoru s dugom pomalo srebrnom kosom i onako ležernim govorom upravo u skladu s onim što ženama u najboljim godinama i predstavlja arhetip muškarca – dobri bandit. Koji mijenja sve. Dobro, barem nešto, ako ne sve…

Malo mi je puna kapa prosinca i blagdana. Ima tome već duže vrijeme da se loše osjećam ulazeći u taj kraj godine koji je u nekoliko navrata bio beskrajno brutalan prem meni, a to veselje i dobrota koji bi kao trebali isijavati iz svih nas – ma dajte molim vas!
U čemu je fora?!
Popraviti u trideset dana to što smo bili šupci preostalih tri stotine i trideset? Izvrsno! Licemjeri prokleti… I ta darivanja u kojima dušu ispustim dok snabdijem za sve one kojima želim i kojima ne želim, pa čišćenja i čašćenja, i kićenje i raskićivanje… Pun mi je kufer i prije nego počne! Raskrstili smo manje više s tim prenamaganjem onog časa kad je maloljetni ukućanin pitao – Jel’ ja i ove godine moram pisati pismo ili vam mogu samo reć što mi treba od svetog Nikole? – „To kume!“ uzviknula sam u sebi sretna jer ćemo napokon smjeti preskočiti onu šaradu sa postavljanjem obuće po prozorima.
Ide mi na klinac i to općenarodno veselje, reklame sa sobovima, božićne pjesme, Mariah Carey osobito, vile i vilenjaci, duhovi Božića i sva ta izmišljena žgadija, a posebno imam pik na Nikolu i Mraza (meni je Mraz bio i ostao unatoč svemu). Imam sto razloga za to što ne volim prosinac i mogu vam ih navesti devedeset i sedam, ali o tri ne želim pričati jer njima tu nije mjesto. Njima zapravo, nigdje nije mjesto jer ih živ čovjek ne bi smio nikad doživjeti. Ali doživimo ih. Unatoč tome što je prosinac, i lampice i veselje koje bi trebalo biti pamćeno samo po dobrome. E pa nije. Jer jebeni život nije prosinac, nije samo veselje i dobrota nego i sve ono suprotno tome. Život je uglavnom Krampus.
No, kako god. Ovog je puta noć s petog na šesti prosinca proticala kao i bilo koja druga noć. Do kasno sam čačkala po internetu, konkretno, po društvenim mrežama s obzirom da mi je društveni život živ samo na društvenim mrežama. Nosala sam sa sobom po kući čašu viskija koji sam pijuckala između traženja neke zanimacije za dušu. Nije mi se čitalo. Još sam se dvoumila dal’ da pogledam „Oči širom zatvorene“ jer sam se nameračila ponovo pogledati, ali nije mi se ni to dalo. Na televiziji je išla neka verzija Božićne priče onog napornog Dickensa… Ma da ne bi! Bilo je kasno, bila sam umorna, i bila je to prilika da legnem i naspavam se k’o čovjek nakon ne znam koliko dana jer je sutradan dan vikenda, pa se neću morati dizati k’o vampir prije sunca. Onog časa kad mi je glava dotaknula hladnu tkaninu jastučnice zaspala sam, onako kako treba, bez jebade sa snovima.
Probudilo me lupkanje u kuhinji. Dok mi je mozak procesuirao zvukove koji su me izvadili iz sna govoreći mi da su to zvukovi otvaranja ormarića i zveckanja čaša, učinila sam ono što uvijek učinim kad se probudim usred noći – pogledala sam na mobitel koji mi navjeke leži pored kreveta da mi draga sprava kaže koliko je sati. Bilo je 3:30 točno. Bacila sam noge iz kreveta nadrkana jer mi ona sotona od mačka opet radi sranja po kući. Još ne sasvim budna, ušla sam, onako samo u gaćicama i potkošulji, u boravak proklinjući žutu beštiju koja mi je ponovo razbucala spavanje u jednom komadu. Ukopala sam se na mjestu kad sam vidjela da mi u kuhinji stoji muškarac koji drži dvije čaše u rukama, dok mu se zlikovac od mačka vrtio mazno oko nogu predući glasno očito oduševljen tipom.
Jasno sam vidjela muškarca koji se smješkao mačku jer je cijela prostorija bila osvjetljena najblistavijom mjesečinom koju sam ikad vidjela i čudila sam se sama sebi kako taj mjesec nisam još ranije zamjetila. Da vas ne lažem – usrala sam se živa. Muškarac, metar osamdeset do metar devedeset, traperice, čizme, jakna vojnička – američka ‘vijetnamka’ koju sam prepoznala jer imam i ja takvu, poluduga kosa, tamnija, valovita, brada Johny Depp style. No, ponavljam – usrala sam se živa! Majketi što je ovo?! Tutnjale su mi misi kroz glavu, pitanje je proganjalo pitanje – tko je? kako je ušao? Ako me mislio ubiti, zašto me već nije? Ako će me tek ubiti, hoće li me mučiti? Koji će mu kurac čaše? Zašto tako mirno stoji mojoj kuhinji? I koji mu se klinac onaj šugavac koji se nikome ne da podragati mazi kako da ga on hrani, a ne ja!? Skamenjena sam stajala dok je sve u meni vrištalo u panici, a onda me tip spazio na vratima sobe. Klimnuo mi je glavom i mirno, u hodu prema foteljama u boravku, mahnuo rukom da mu se pridružim.
– Ako tražite novac po kući, pomoći ću vam, pa možda zajedno nešto i nađemo – blesnuo je iz mene vic kao i obično kad me pere nervoza. Pogledao me ispod oka odlažući čaše na stolić i nasmijao se tiho pokazujući mi glavom na fotelju preko puta one koju je očito izabrao za sebe. Skinuo je vojničku ‘đaku’ i ostao samo u majici kratkih rukava, crnoj, na kojoj je pisalo „make love not war“. Sjeo je, naslonio se udobno i prebacio nogu onako muški zadržavajući čizmu na koljenu.
– Pa dobra ti večer – progovorio je prvi puta, a glas mu je imao onu dubinu i onu baršunastu mekoću od koje se meni uvijek naježi koža.
– Dobra večer – odgovorila sam pristojno, iako me tukao tornado panike. Jednu je čašu stavio pred mene, iz jakne izvadio cigarete, a ja sam kao pristojna domaćica dohvatila pepeljaru i stavila je na sredinu stola. Jebat ga! Moraš bit ljubazna jer ne znaš s kim imaš posla. No, tko god da je bio i kakve god da su mu namjere bile, taj je frajer bio stvarno, ali stvarno jako zgodan. Kosa i brada samo su naglašavali lijepo, pravilno lice. Ispod identičnih lukova gustih obrva svjetlucale su tamne oči u kojima se nije dalo vidjeti nikakvo ludilo. Traperice su otkrivale mišićave noge, a T-shirt istesanu trupinu. Znam, znam!!! Nije to situacija u kojoj gledaš kako izgleda, ali nisam mogla ne primijetiti! Ma dajte, zaboga! Pa žensko sam… Ponudio me cigaretom, zapalili smo oboje.
– Bit će ovo duga noć – rekao je stavljajući srebrni zippo pored kutije. Jebote!!! Što je ovo?! Rambo u mom boravku?! Morala sam tome stati na kraj pa kud puklo.
– Oprostite, tko ste vi?
– Nikola. Sveti Nikola.
No krasno! Nije samo provalnik nego je i psihotčan. Ipak, čak ni tako usrana nisam uspjela sakriti podrugljiv osmjeh koji mom gostu nije promaknuo. Upitno je uzdignuo obrve.
– Ma daj?! Nikad ne bih rekao za tebe da robuješ stereotipima. Što bi ti bilo po volji? Starac s bijelom bradom?
– Pa… da – odgovorila sam iskreno. Opet se prigušeno nasmijao. Položio je onda dlan na stol i polako ga podignuo, a ispod njegove ruke stvorila se niotkud boca Jacka Danielsa. O majketi! Natočio je meni pa sebi.
– Ste-re-o-ti-pi – raščlanio je slog po slog gledajući me u oči naslonjen sada laktovima na koljena i malo mi se unoseći u facu. – I ti stvarno misliš da bi ja sa svim tim moćima kojima raspolažem izabrao biti smiješno obučeni starac? Koka, ja u jednoj noći moram napraviti posao o kojem ti ne možeš ni sanjati! Za to treba snage – stisnuo je ruku pokazujući nabildane mišiće. – A tu sam jer me živo zanima zbog čega mi ti uporno i uporno otežavaš taj posao i podmećeš nogu i sereš li ga sereš protiv dobrog duha prosinca! I nemoj mi samo govoriti kako imaš sto stvari koje možeš navesti kao razog, ali o tri ne želiš jer… – zašutio je. Pogledao kroz prozor, pa opet u mene. – Znam za te tri stvari. Bio sam pored tebe kad su se događale. I što sad?! Masirat ćeš sve oko sebe cijelog života jer je tebe zakačilo malo nevolje?
Pokušala sam reći kako znam da nam se u životu zna dogoditi i nešto loše i da nije to glavni problem nego da me smetaju ti licemjeri koji eto, baš u prosincu žele pokazati da su dobri…, ali me ušutkao prije nego sam zaustila.
– Ni riječi! Nemaš pravo! Gadna ste sorta vi ljudi. Baš jeste. Ne pitaj kako znam za druge sorte, ali vi ste baš zlo i naopako! Kao mala djeca ste. Zapravo bi željeli biti dobri, ali nekako to uvijek i vrlo uspješno uspijete suspregnuti u sebi. I onda dođe taj prosinac. Ubijem se od truda cijelu godinu da vas natjeram da pustite tu dobrotu iz sebe i tada mi se pojave ovakvi kao ti i uporno miniraju stvar! Pa što ako je samo prosinac!? Bolje i to nego ništa! – malo je izgubio kontrolu nad sobom. Istresao je sadržaj svoje čaše u sebe i zapalio ponovo. I ja sam nagnula svoju, pa nakrivila usta – nije bilo leda. Skužio je grimasu i prošao dlanom preko moje čaše u kojoj su zazveckale ledene kockice. Bolji je nego Copperfield, pomislila sam u sebi.
– Nisam Copperfield – odgovorio je mojim mislima. – Ja sam sveti Nikola. I ove sam godine ja tvoj poklon – nasmijao se od srca dvosmislenosti izjave.
Pogledao me znakovito.
– Od takvih kao ti očekujem pomoć. Treba vam malo smijeha i veselja i toplog srca. Morate se potruditi. Ti se moraš potruditi. Ili ako ti je tako lakše, daj se samo pusti! Ne moraš analizirati baš svaki klinac! – dlanovima je pokrio lijepo lice – Ne mogu sam. A Mraz isto po malo diže ruke od svega jer mu je pun kufer ovakvih kao ti… – zastao je na čas i dodao – ma serem, Mraz ne postoji. – pa se opet nasmijao ispod glasa. Uto je nešto zazveckalo po prozoru.
– Vrijeme je. – rekao je oblačeći jaknu. – To je ona budaletina od Krampusa. Već mu godinama govorim da mora promijeniti taktiku, prestati se blesaviti s tim lancima i napraviti nešto stvarno gadno tipa, što ja znam – usporiti internet, srušiti mobilnu mrežu, zablokirati facebook… ali ne želi. Kaže da bi to ipak bilo malo prestrašna kazna. – Odmahnuo je glavom nemoćan očito utjecati na smekšano srce jednog demona. Mahnuo mi je na pozdrav i u tom je času nestala svjetlost za koju sam vjerovala da je od mjesečine, a boravak je utonuo u potpuni mrak.
Jutros sam se probudila na fotelji, sva ukočena naravno. Što god da se to po noći događalo, ostalo mi je, eto u živom sjećanju pa zapisujem prije nego zaboravim. Razumno je i prihvatljivo objašnjenje da sam ipak ostala s onim viskijem negdje pred televizjom gledajući Božićnu priču koju i onako znam napamet, pa me sve to smutilo i načinilo jednu prigodnu spačku mom neispavanom mozgu. Pijem treću šalicu kave i stvarno mislim da mi je um priredio zamku, jer tek sad vidim drljajući ovu ispovijed i šarajući po internetu da je tip u mojoj kući bio jako sličan jednom rokeru kojeg obožavam…
I jedino što me buni i što me još uvijek malo kopka je da su na stolu u boravku dvije čaše, a trebala bi biti samo jedna. I da… evo cijelo jutro imam onaj čudan osjećaj da mi je nešto jako važno promaklo, ali nisam sigurna što.

Foto: http://weknowyourdreams.com/image.php?pic=/images/johnny-depp/johnny-depp-02.jpg

Ljiljana Jelaska: Pljuska

Prošlog je tjedna navršila punih četrdesetpet i ušla u četrdesetšestu. Suprug je devet godina stariji od nje. U braku su dvadeset godina.
– Ima li skuhane kave? – poljubila ju je u obraz i lijeno se, u pidžami, uputila prema kupaonici. Prije no što je ušla, zacvrkutala je:
– Mamiii, složiš mi sendvič? Pliiiz, budi frend.
Provirila je iz kuhinje i vidjela kako je koketno nagnula glavu u stranu, namignula joj i poslala glasni poljubac.
Val ponosa širio joj se nutrinom dok je gledala svoju devetnaestogodišnjakinju. Duga, valovita svijetlosmeđa kosa uokvirivala je lijepe, pravilne crte lica na kojem su dominirale krupne zelene oči. Prćast nosić osut pokojom pjegicom i pune usnice. Građom tijela podsjećala ju je na nju u tim godinama. Uska ramena, lijepe oble poveće grudi, ravan trbuh i dugi vretenasti mišići na nogama.
“No, woman, no cry” – jasno je do nje dopro Marleyjev glas dok je sin izlazio iz svoje sobe.
– Jesi li otvorio prozor? Složio si krevet, kojim slučajem?
– Joooj! Daj me ne tlači, pliiiz, rano ujutro.
Bio je isti otac. Nižeg rasta, raskuštrane valovite kose do ramena, lica osutog aknama. Petnaestogodišnjak je mrzovoljno vukao noge po sivim podnim pločicama kuhinje.
– Želiš li i ti sendvič?
– Ma kakav sendvič. Gade mi se više te salame i kojekakve zimske, čajne i trajne kobasice.
– Hoćeš da ti skuham hrenovke… napravim omlet?
– Još bolje – zalupio je vratima hladnjaka i uputio se prema kupaonici. – Jest ću pahuljice. Što mi drugo preostaje?
– Sestra ti je u kupaonici.
– Ooo, ne! Zar opet bljuje?
– Ne budi bezobrazan! Smjesta si prozrači sobu i složi krevet!
– Ma, daj! – ljutito je odmahnuo rukom, odgegao se u dnevni boravak i uključio televizor.
Najava nove video igrice popraćena iritantnim zvucima turiranja motora bijesnih auta s televizora i “Buffalo soldier” nikako nisu mogli ići zajedno. Kakofonija zvukova izazvala je kod nje provalu bijesa. Uletjela je u sinovu sobu, isključila liniju, energičnim pokretima podigla rolete i širom rastvorila prozor. Poravnala je posteljinu, preko naslona fotelje prebacila odjeću koju je on nemarno ostavio na podu. Prljavo donje rublje ponijela je u kupaonicu. Primila je za kvaku, no vrata su bila zaključana.
– Ti si još unutra, Mašo? Što radiš tako dugo!?
– Ili bljuje, ili si depilira noge – sarkastično je izjavio adolescent, izvaljen na trosjedu.
Do nosnica joj je dopro miris zagorjelog luka. Bacila je rublje na pod i otrčala u kuhinju. Luk je, crn, plivao na ulju koje se pušilo. Gulaš. Stavila je pirjati luk na koji je namjeravala dodati na kockice nazrezanu junetinu. Za supruga i nju. Za kćer ima pileće bijelo meso i povrće koje je izvadila iz juhe. Svinjske šnicle je pripremila za pohanje. Sin ne voli gulaš, a kuhano meso mu se gadi. Uzela je drugu posudu i narezala novu glavicu luka.
– Luka, dođi pojesti svoje pahuljice!
Dotrčao je i čvrsto zagrlio utisnuvši joj poljubac u obraz.
– Znao sam da ćeš mi ugrijati mlijeko. Ti si naaaajbolja mama na svijetu!
Djevojka je izišla iz kupaonice, no nije došla pojesti sendvič, već je vidno blijedog lica bez riječi otišla u svoju sobu.
– A-a! Nešto opako nije u redu! – prokomentirao je Luka punim ustima. – A stari je vani, ha?
– Ma da! Još kad – ikad je otišao po novine i do tržnice. Vjerojatno je sreo nekoga od svojih klijenata.
– Stari ima nos za biznis. Što veliš na to da i ja upišem srednju za autoelektričara? – pitao je glasno mljaskajući. – Mislim… kad stari već ima radionicu, klijente… mogli bismo skupa raditi. A i škola je trogodišnja.
Zadovoljno ga je pogledala preko ramena.
– To ti nije loša ideja.
S velikim je olakšanjem dočekala ovu njegovu izjavu. I sama mu je to htjela predložiti, no čekala je da se sam izjasni o svojim željama u vezi nastavka školovanja. Ovo je odlično! On i tako ne pokazuje zanimanje za gimnazijom ili za nekim od smjerova koji kao logičan slijed imaju upis na fakultet. Na kraju krajeva i sama je završila studij, a nema ni dana radnog iskustva. Njezina se karijera svela na rađanje, podizanje i odgoj djece i vođenje kućanstva.
Je li ju takav život činio sretnom? Isprva možda i je. Obožava svoju djecu. Ona su njezina sreća. U njima leži smisao njezinog života.
Je li ponekad požalila što joj život nije krenuo nekim drugim smjerom? Što nije izgradila karijeru, bila slobodna i neovisna? Je, znala je požaliti. Dok su djeca bila mala, korila bi sebe zbog takvih misli. No, tada nije znala. Nije mogla znati da će se na cesti kojom je odlučila koračati, sa svakom prijeđenom miljom tako trošiti, osipati. Da će dio po dio sebe gubiti. Da se, kada to bude poželjela, ne će znati ponovno sastaviti. A kako je vrijeme prolazilo, sve se jasnije naziralo mjesto na kojem se cesta počinje račvati na dva traka.
Što su djeca bivala veća i samostalnija, to ju je više privlačio trak koji je vodio u neki novi, neovisniji i slobodniji život. U tom bi životu ponovno mogla disati punim plućima, živjeti na način koji bi njoj odgovarao. Pronaći izgubljene komadiće sebe, pokušati se nanovo slijepiti.
“Pa dobro, gdje je tako dugo”? – ljutito se pitala. Ručak je već pri kraju, a njega još nema.Voljela bi da barem vikendom zajedno ručaju. S hladnjaka je uzela mobitel. Nije mogla a da još jednom ne pročita poruku koja je stigla prije dva sata: “Nedostaješ”. Izbrisala ju je. To mora prestati. Što joj je bilo kad je započela tu opasnu vezu? Što je od nje očekivala? Da će joj ona biti razbibriga kojom će razbiti rutinu što joj je sve čvršće omatala prste oko vrata? Ili, da će uživati u zaobilaženju opasnih zamki i likovati zbog toga? Izbrisati broj s kojeg je poruka stigla bilo bi smiješno. Pa oni su kumovi. I on ju može u svako doba nazvati… Drhtavim prstima pritisnula je memorirani suprugov broj. “Korisnik je isključio mobilni telefon”. No, krasno! I baterija mu se ispraznila. Tipično za njega!
– Mama… – Maša je, još u pidžami, stajala na vratima kuhinje.
– Što je zlato? Tebi nije dobro? Da nisi što pokvareno pojela? Da ti skuham kamilicu?
– Mama… nešto bih ti rekla.
– Reci. Znaš da meni možeš sve reći, sve me možeš pitati.
– Al’… molim te… zatvori vrata. Ne želim da Luka čuje.
Prišla je otškrinutimv ratima sinovljeve sobe. Razgovarao je na mobitel.
– … ja sam svoju staru već obradio. Muljao sam joj nešto u stilu kako bih upisao srednju za autoelektričara, hahaha, na što se sva rastopila. Pustit će me, sto posto! Vidimo se oko šest. Aj’ bok!
Pljuska, udarac šakom u trbuh. Eto joj kazne za vezu bez veze! I rođeno dijete je smatra budalom. Provirila je kroz lagano odškrinuta vrata i bez riječi ih zatvorila.
On je ostao sjediti zavaljen u fotelji. Nije bio siguran, no postoji velika vjerojatnost da ga je čula. K vragu! Sad će mu raditi frku oko večerašnjeg izlaska! Grozničavo je razmišljao. Ma ne, nije mogla čuti.. Vrata su bila skoro pa zatvorena. Uostalom, stari će uskočiti i pomoći mu bude li mu ona htjela minirati naum. On je ionako uvijek na njegovoj strani.
– Što je bilo, mila? Slušam – duboko je udahnula i čekala.
– Mama… ja… ja mislim… Ne… ja sam mislila… sumnjala sam… – mucala je, dok je prstima frkala rub stolnjaka.
– Što si mislila? U što si sumnjala? Je li u pitanju studij? Ne da ti se, ha? Lijepo sam ti govorila da se ne upisuješ u gimnaziju. I što si sad? Diplomirani gimnazijalac.
– Nije riječ o studiju. Trudna sam.
Leđa su joj tonula u naslon stolca. Ukočila se. – S kim?
-Mama, nemoj se ljutiti, ti me razumiješ, ti uvijek sve kužiš! – plakala je Maša.
– S kim!? Pitam te s kim!? Znaš li uopće!?
– Zna- a- a- am – jecala je, dlanom brišući nos. – Skupa smo već dulje vremena. Voli me, mama! Znam da me voli!
– Tko je on!?
– Ne poznaš ga.
– Pa mogu ga upoznati! Gdje živi!? Što radi!?
– Vozač je autobusa… Voli me. Volimo se.

– Pa onda ga dovedi da ga upoznamo, da vidimo budućeg zeta – srakastično se, gubeći i ono malo kontrole što je uspjela sačuvati, unijela kćeri u lice.
– Ne mogu ga dovesti.
– Zašto???
– Oženjen je. Obećao obećao je da će ženi reći za nas… Ostavit će je, obećao je!
Ruka joj je sama od sebe poletjela. Od jačine udarca Mašina se glava nagnula u stranu. Raširivši oči u nevjerici, primila se za obraz i glasno jecajući otrčala u svoju sobu.
– Kakva sam ja budala! Kakva sam ja naivna, lakovjerna budala!
Nalaktivši se na stol, zarila je glavu među dlanove. Desni dlan joj je bridio od šamara koji je, prvi put otkako ju je rodila, pljusnula svojoj kćeri. Očima je šarala po kuhinji. Štednjak, napa, posude, hladnjak… mobitel… Zgrabila ga je s hladnjaka i stala tipkati. Poslat će mu poruku. Napisat će da ga želi vidjeti. Mora ga vidjeti! Otežalim je prstima nabadala po minijaturnoj tipokovnici, a slova su se na displeju nizala bez ikakvog reda. Ne, previše je potresena da bi uspjela napisati poruku. Nazvat će ga. Nazvat će ga nakon ručka. Dok tata bude obavljao razgovor sa svojim mezimcima, ona će ga nazvati.
Ulazna vrata su se otvorila. Napokon! Gorjela je od želje da mu saspe u lice sve što je doživjela od djece. Željela je svađu, galamu, uvrede, ugrize. On je pokupio donji veš što ga je bila ostavila na podu i ponio sobom u kupaonicu. Išao je oprati ruke. Čnilo joj se kako voda satima teče, dok ona gori od nestrpljenja. Napravio je tih nekoliko koraka od kupaonice do kuhinje, no nije ulazio. Ostao je stajati na vratima, pognute glave. Šutio je. Tišina je svom težinom nalegla na stan.
– Umro je kum – progovorio je prepuklim glasom.
Šutjela je. Glava joj je počivala na dlanu desne ruke, položene na stol. Želudac joj se spuštao u trnuće noge.
– Jutros – nastavio je, kao da ga je pitala za detalje, a nije. – U autu ispred trgovačkog centra. Išao je u nabavu.
Sjeo je na stolac na kojemu je maločas sjedila Maša.
– Baš sam ulazio u zgradu, kad mi je kuma Jadranka javila. Dobro da sam uključio mobitel.
Ruke je, s isprepletenim prstima, položio na stol.
Podigla je glavu i zagledala mu se ravno u oči. U njima su se, poput ulja, nakupljale suze i hrupile ka ivici donjih kapaka, spremajući se svakog trena poteći mu niz lice.
– A kaže kuma kako se u zadnje vrijeme baš činio sretnim. Poput dječarca. Čak je počeo paziti i što jede. U svoj ovoj nevolji, imala je snage i našaliti se… rekla je kako je posumnjala da je čak i Viagru počeo koristiti.
Ustao je i natočio čašu vode koju je u dva gutljaja ispio.
– Hoćeš ti čašu vode?
Odsutno je odmahnula glavom.
– Sad su tamo, pred centrom, hitna i policija. Koje su to peripetije. A ljudi samo rade ono što moraju. Ipak je umro na javnom mjestu. E, kume moj. Nije za nas, u ovim godinama, više nadmetanje s mlađima i kojekakva pomagala. Što je bilo, bilo je. On je moja generacija, znaš? – obraćao joj se.
Znala je, naravno da je znala. Ustala je i pošla, ni sama ne znajući kamo, u koji kut stana.
– E, – zaustavio ju je njegov glas po čijem je tonu shvatila da žvaće Mašin netaknuti sendvič – kaže kuma Jadranka da je u ruci držao mobitel. Možda je, kad mu je pozlilo, htio nazvati koga, da mu javi. Možda je zvao hitnu.

Foto: www.morguefile.com

Ilija Aščić: Luzer

Es gibt Dinge die kann man nicht kaufen. Für alles andere gibt es Mastercard.

Kad sam izišao na ulicu, shvatio sam da je već pao mrak i da je ulica pusta, a odjednom je počela padati i neka kišica. Zastao sam na ulici, ne znajući kamo da krenem. Nisam ništa jeo cijeli dan. Na trenutak sam osjetio slabost od gladi, pa sam se naslonio na zid i zatvorio oči, čekajući da prođe. Čovjek može krepati na cesti i nitko neće obratiti pozornost na njega. To nećeš pročitao ni u jednoj knjizi. Knjige su fikcija namijenjena budalama. Tek kad si na ulici shvatiš poantu civilizacije: nastojiš ščepati što je više moguće i to zadržati + cilj opravdava sredstvo. Novine mogu lagati, neonske reklame mogu lagati, škole mogu lagati, roditelji mogu lagati, ali ulica govori istinu. Odjebi! Ima neke perverzne okrutnosti u svemu tome – shvatiš istinu onda kad ti ona ničemu ne služi i zaboraviš je čim se izvučeš iz govana.
Bio je to totalno loš dan. Na nogama sam bio gotovo 12 sati. Eto, tu sam već desetak dana, vucaram se po gradu bez ikakvog učinka. Zašto sam uopće došao ovdje? Ako je ovo to putovanje o kojem sam sanjao, mogao sam isto tako ostati u Zagrebu, ništa ne bih propustio. Imao sam u džepu još jednu cigaretu i pet eura. Mogao bih za njih kupiti jedan sendvič i kutiju cigareta. Krenuo sam ulicom prema stanici U-Bahna. Kiša je padala sve jače i tenisice su mi promočile. Lijevi đon se bio odlijepio, voda je ušla u pukotinu i pri svakom koraku čulo se šljap-šljap-šljap… Uvukao sam se pod nadstrešnicu na autobusnoj stanici, sjeo na klupu i čekao da prestane padati.
Pomislio sam na ljeto, zapravo, bilo je ljeto, ali bilo je jezivo hladno, a ja sam imao samo poderane hlače i majicu kratkih rukava na sebi, i pomislio sam na palme i pješčane plaže i na morske valove negdje daleko odavde i kako se cijeli dan izležavam na suncu… S druge strane ulice pod drugom nadstrešnicom stajali su neki klinci koji su čekali bus. Primijetio sam da svi puše, pa sam ostavio svoju mapu sa slikama na sjedištu i prešao.
– Pardon, dečki, imate cigaretu?
Jedan od njih, balavac s dugom kosom i pjegama na licu i malim opakim očicama prostrijelio me pogledom, ispitujući vrijedim li dovoljno da mi da cigaretu, a zatim je izvadio kutiju Davidoffa. Uzeo sam cigaretu, zahvalio i vratio se na svoju stranu ulice. Onda je naišao njihov bus, klinci su upali unutra i odvezli se. Izvadio sam upaljač i zapalio cigaretu. Dugo nisam probao Davidoff.
Jebena slika, pomislio sam. Da sam uspio prodati barem jednu! To bi mi vratio vjeru da je prodaja uopće moguća. Ovako sam imao osjećaj da radim nemoguć posao. Odjednom me obuze neko užasno očajanje. Šta ću ja u ovom gradu, mislio sam, šta ću u ovoj zemlji? Eto na što se svelo moje željno iščekivano putovanje po Europi, na bezglavo jurcanje ulicama Stuttgarta i pokušaj da prevarim nekoga, bilo koga! Ali kad bih barem uspio nekoga prevariti, makar i neku sirotinju, samo da konačno dobijem lovu.
Neko sam vrijeme hodao ulicama bez cilja, gajeći ludu nadu da ću negdje naići na čudo koje će promijeniti sve. Bog bi bio pravedan kad bi mi dopustio da se izvučem iz ovog. Odlučio sam okušati sreću još jednom. Nikad ne znaš. Naišao sam na neku zgradu koja mi je ličila na bolnicu. Ušao sam unutra i popeo se stepenicama i nekim hodnicima na prvi kat. Nisam vidio nikakav ured u koji bih mogao ući, pa sam izvadio slike na hodniku i poredao ih uza zid, napravivši pravu bolničku izložbu. Stajao sam kraj tih slika, pomalo blesavo i vrebao ljude. Neki se stariji frajer u bijeloj kuti zaustavio kraj mene.
– Što radite ovdje? – upitao je oštro.
Rekao sam da sam umjetnik i da izlažem svoje slike. To je moj način prezentacije umjetnosti. Imam loše mišljenje o galerijskim izložbama, gdje sve ostaje u nekim zatvorenim krugovima, gdje teoretičari pretaču šuplje u prazno, dok ovako iz prve ruke doznajem što ljudi misle o slikama… Svašta sam nasrao. Frajer je gledao kao da me sluša, a onda je rekao:
– Napustite zgradu ili ću odmah pozvati policiju.
Pogledao sam ga i vidio da smrad to i misli. Pokupio sam slike i izišao. Eto, ispušio sam još jednom. Dan je prošao a ja nisam prodao sliku. Kakav sam ja idiot. Krenuo sam prema stanici U-Bahna. Odlučio sam se vratiti u hotel gdje sam imao plaćen smještaj za još jedan dan. Otišao sam pješice do ulaza u stanicu. Stao sam na pokretne stepenice i one su automatski krenule. Sve je ovo suludo, pomislio sam spuštajući se stepenicama dolje pod zemlju, kao da gledam film bez smisla. Gomila nepovezanih scena i likova. Kao da sam upao u neki vremenski procjep gdje ljudi i događaji ne znače ništa. Vodim pogrešan način života, radim krive stvari, govorim krive stvari, mislim krive stvari.
Trebao sam poginuti u ratu prije 10 godina i ne bih se sad mučio ovdje. Ali rat je prošao, a ja sam se izvukao bez ogrebotine, tko zna zašto, i sad lunjam po Stuttgartu, pokušavajući prodati pizdarije koje nitko ne želi. Zar su nas bogovi poštedjeli samo zato da bi nas pretvorili u klaune? Kako se osjećao Baraba onog dana kad je bio pošteđen, da bi onaj drugi frajer umro umjesto njega? Kako je proživio ostatak života? Možda je ovo sve test, ovaj produžetak utakmice? Bogovi su nam one noći podarili život da bi vidjeli što ćemo učiniti s njim? Ako je test, onda smo ga pali. A što su drugo i očekivali nakon svega? Ma jebite se! Odlučio sam da ništa ne napravim od svog života, iz inata. Neću čak ni pisati. Postat ću bitanga i propalica! Krast ću i varati gdje god stignem. A možda sam zapravo i umro one noći, ali nisam toga svjestan, možda smo svi umrli u onom tunelu, ali smo nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
Bio sam sam na stanici U-Bahna. Vlakovi su odlazili i dolazili, ali moja linija nikako da dođe. Drečave reklame promatrale su me sa zida. Novi Ericssonov mobilni telefon, samo 30 eura. Nova Opel Astra Twinport 1,6. Es gibt Dinge die kann man nicht kaufen. Für alles andere gibt es Mastercard. Kome treba Mastercard? Koji su to ljudi koji koriste Mastercard? Ljudi u velikim kućama, ljudi u novim autima. Ljudi kojima sve ide dobro. Bolje da se ubijem nego da ikad stavim Mastercard u džep!
Imao sam u džepu još jednu cigaretu i razmišljao sam da je zapalim sad ili kasnije, kad se vratim u hotel. Dok sam tako razmišljao o tome da zapalim ili ne, odnekud je došao neki klinac star oko 6 godina i crn kao noć, stao je ispred mene i ispružio ruku, zamolivši me da mu dam nešto sitno za večeru. Čak me oslovio s gospodine. Odakle je došao tako malen i šta je radio tu u njemačkom podzemlju suluda su pitanja. Ali bio je stvarno ofucan. Bože dragi, izgledao je tako loše da sam posegnuo u džep i našao onih jebenih 5 eura. Isuse Bože, pomislio sam, imam samo njih. I to u komadu. Ne mogu mu to dati. Moram pojesti nešto, skapat ću od gladi. Ostanem li bez tih 5 eura, morat ću sam izići na ulicu i tražiti da mi netko da nešto sitno. A nitko mi neće dati, znao sam to. Tko god prođe kraj ispružene ruke, pomislit će: „Jebena propalica, ima 20 godina, nek si nađe posao…“
– Čuj, mali, ja sam ti isto sirotinja – rekoh mu gledajući ga u oči i iako nije razumio, nastavih: – Istina, bijelac sam, ali to ti ovdje ne znači ništa, ako nemaš love možeš imati guzicu bjelju od snijega, a ipak crknuti od gladi. Imamo samo tih 5 eura. Nije bogzna što.
Znao sam da ne razumije i da ga nije briga. Trebao mu je moj novac, a ne moja propovijed. Stajali smo jedan nasuprot drugom i gledali se.
Pružio sam mu tih 5 eura, nadajući se da će mi bogovi to upisati u Knjigu zasluga. Uzeo je lovu, okrenuo se i otišao koracima malog dječaka, koracima kakve sam nekad i ja imao, ali sam s godinama ostao bez njih. Život je neprestano odrastanje. Kad napokon odrasteš, umro si. Stajao sam tamo na stanici, lud, ogorčen, bez love i s 20 neprodanih slika. Onda sam izvadio svoju jeftinu cigaretu i zapalio, čekajući.

Zagreb, 2013.

Foto: https://sharemytravel.wordpress.com/2010/08/10/stuttgart-baden-baden/

Suzana Matić: Jer ja to zaslužujem

Svira. Melodija je razigrana, teče; ne mogu je razložiti u pojedinačne udarce po tipkama, onako kako se riječ u koju dugo buljim raspadne u niz mrtvih slova.

Obitelj. O b i t e lj.

Da je napišem okomito mogla bih uz svako slovo, kao nekad u spomenarima – Ti me pitaš koga volim, napisati asocijaciju, složiti mozgalicu, a ona bi, uspravno pročitana, dala rješenje zagonetke i uprla prstom u vlasnika spomenara. Tebe!

Evo – „O“, što je ono „O“, recimo oslonac, i ognjište je „O“, logično, i obećanje. Omča, ološ, okov.

Pa onda „B“; brak, brižnost, brašno za kolače, boja za zidove. Bol, bolest, bijeg.

„I“…

Kako se ono stavlja točka na „i“? i tko je vlasnik tog spomenara uopće? i zašto on upire prstom u mene na svakoj svojoj stranici u uvijek istoj gesti nepodijeljene optužbe? i kako da ga čitam uspravno kad sjedim pognuta na rubu kade? i da bar, kad je ne mogu otkucati, da barem mogu baciti tu točku, kao loptu… dovoljno daleko da je više ne pokrivaju pravila igre. I to bi bio bijeg.

Bijeg su izmislili oni koji nisu uspjeli pobjeći, ali kupaonica sigurno nije dobro mjesto za pokušaje, bar ne ova bez prozora koju sam nekad nazivala našom. Mislim, sad to zbilja zvuči nadrealno, to – naša; jer… trenutno je to moj zatvor od skupocjene keramike prve klase, ali… koliko još rata kredita moram otplatiti? Prvo te uhvati zanos, poslije potpuno iscrpe kamate, a do glavnice je cijela stvar već potrošena ili ima naznake plijesni. Barem u fugama. Spojevi su slaba mjesta čak i u klopci. Gledam: s jedne strane mojom rukom zaključana vrata, s druge – nema prozora, pa čemu onda uopće iščupati umivaonik iz zida kad ne mogu njime razbiti rešetke, kao Indijanac, i preletjeti ovo kukavičje gnijezdo.

Iz pipe kapa: kap, kap, kap, kap… Čitala sam da je to jedan od najperfidnijih načina mučenja – pustiti zatvoreniku tek zvuk kapanja vode. Oduzeti mu sve i prikovati ga za vrijeme koje curi. Pročišćeno i filtrirano. Ništa se u tom vremenu ne događa, ništa se u njemu ne mijenja, sve je isto, samo ti nestaješ u odvod zajedno s vodom, polako ali neumitno, kap, kap, kap…

Trsim se ne čuti odbrojavanje, moje vrijeme je i tako već isteklo, s udarcima kapljica, s udarcima po tipkama, s udarcima po vratima.

Prije tipki udarao je točke na svoje „i“– ove po mojim vratima. Ničeg uspravnog ovdje nema ni s jedne strane; ostale su zakucane u iverici kao čavli kojima je od siline udarca savinuta glava. Brojala sam ih: prva, druga, treća… četa, ta – te, tapa – te. Sada pak razmišljam kojim se predmetom poslužio u tu svrhu, treba smoriti i mozak nečim. Ipak, jedino što prodire kroz zaključna vrata, ruke su velikog pijanista. Lijeva mi je – alfa, desna – omega, a ja… primam ih obje u svoje; čestitam, maestralne ste, uistinu jeste!, vi ste naše najdragocjenije što imamo; ne nosite vrećice iz dućana, ne vješate slike po stanu, ne čistite filter u vešmašini, ne znate za bušilicu, kliješta; JA stojim na braniku vaše posebnosti i preuzimam pol kile kruha svagdašnjeg u pregibe svojih zglobova, vaš „moj čovjek“ mogao bi me eventualno zadaviti profinjenim golim rukama, to da, ali a–a, ne bi on udario nenaoružan u vrata, ni u snu. Ni u ludilu. Ni u lu–di–lu…

Ta–te, tapa– te… Točke na „i“ prevele su se u trotočje s ove strane krila; čitam, lijepo piše: nastavit će se.

Kap, kap, kap… Da mi je biti voda, ona prođe gdje je pustiš ili si sama napravi put, a ja – stojim, ne – ja sjedim godinama na rubu ove kade. Možda bih ustvari trebala sjesti u nju. Ili leći u praznu. Smjestiti se cijela među njene brane, kad sam već dignula branu na svakom svom mogućem putu i izlazu, kad sam si podignula branu čak i na kapcima. Više nisu ni natečeni. Možda moj novi šampon uz ono – Jer ja to zaslužujem, ima negdje sitnim slovima ispisanu i no more tears odliku? Možda postoji određena količina suza koje se može isplakati u jednom životu? Možda je trebalo misliti prije, možda je trebalo plakati racionalnije, ali kako god: NEMA! Iscurilo je. Sve! I oslonac i briga i brašno za kolače, nad kojim se sad još samo mogu smijati… I staviti si sjaj na oči ujutro, i nadati se da nitko neće primijetiti sedam sitnih razlika po kojima se ta slika razlikuje od one – sjaj u očima, i nacrtati si neki lipfinity osmijeh… koji će se cijeli dan zubima držati za mene sve dok se ponovno ne vratim ovdje; kap, kap, kap…

Gdje je ona kap koja nije prelila čašu? Otkada to osluškujem kapi i udarce, a ne čujem svoju fugu?

Netko dalek iz zrcala mi kaže: što si mislila sophisticated lady, što si mislila? Lijepa si, dozvolila si sebi tek dva zamršena polugnijezda u kosi vikendom, samo to će nekom pažljivom promatraču odati da nisi sretna. I ti tvoji beskrvni obrazi.

Sjećaš se, imala si četiri kad si dohvatila tatin žilet s umivaonika i stisnula ga čvrsto u šaci? Sjećaš se kako si se prestravila, kako je krv tekla? Nije kapala uopće, zapunila je sve fuge. Pa zašto si nastavila posezati za oštrim? Za hladnim i reskim? Za metalnim i nemilosrdnim? Za onima koji će te prorezati do kosti? Baš njih si htjela obujmiti u toplom dlanu. Zato što su udaljeni svjetlucali?

„T“ kao trokut, kao troje, kao trećiTreća! Treća, a prva. Prešućeno slovo, progutano, zastalo u grlu, koje želi van, koje želi unutra, koje je već tu. Ne, nije obitelj, ali ono ju dokazuje, ono je demantira. Lakmus i dokaz, corpus delicti. S korpusom savršenih proporcija.

„E“… kao Eva. Od rebra stvorena? Recimo, kao: Nije mi on slomio rebro, tata… pala sam na stepenicama. Recimo, kao to?

„Lj“ kao ljubav? Zadnje mrtvo slovo na papiru.

Ološ, okov, oružje, osveta, bol, britva, bijes…

Trudim se ne vidjeti svjetlucanje starinske britve pod umjetnom rasvjetom, ali – prejako je. Uzimam je u ruku. Bijes. Tu sam davno trebala stati. Tu sam trebala proglasiti smrt, otkucati mrtvo slovo, staviti točku na „i“. Tu sam trebala završiti riječ prije nego se dokoturala do „T“. Tu sam je trebala prerezati na pola, u grlu, u pola iznenađenog udaha.

Izdaha.

S oblom drškom britve u čvrsto stegnutom u dlanu, otključavam vrata i kao začarana mantrom koračam niz hodnik prema izvoru glazbe. Prva, druga, treća… četa. Parket pod klavirom nema fuge.

Poslije ću oprati ruke. Svojim skupocjenim sapunom.

Jer ja to zaslužujem.

Foto: slika via Melancholia by Lars von Trier, asocijacija na Ofeliju Johna Everetta Millaiasa

 

Davorka Medved: Zadarski memento

Jedna dirljiva priča o odnosu ostarjele majke i odrasle kćeri, bolesti, kemoterapijama, zadarskim lutanjima, i nadasve životu koji pleše po samome rubu u svoj svojoj veličanstvenosti. Davorka Medved kao da evocira domaću Alice Munro… Ne, ne evocira, ona to već jest…

Moja je majka u ozbiljnim godinama. Već dugo je bolesna od raznih kroničnih bolesti. Zbog neuspješne operacije koljena teško je pokretna. Hoda uz pomoć dva štapa.  Kao da sve to ovoj ženi nije bilo dovoljno, ljetos joj je zbog tumora odstranjena dojka.

Tu činjenicu je doznala kad se probudila u bolničkoj sobi nakon petosatne operacije koja je trebala biti rutinski zahvat odstranjivanja benigne kvržice, masnog tkiva i koja je trebala trajati do pola sata. Pa ipak, nakon spoznaje koju je prebrodila u trenu, tražila je da joj ovlažim usne i odmah se vratila u normalu. Borbeno.

Bila sam devastirana petosatnim čekanjem, neizvjesnošću, negiranjem, prihvaćanjem i na kraju suočavanjem s predmetom svih strahova,teško bolesnom mamom. A ona? Nastavila je svoju misiju razveseljavanja drugih pacijentica, redom mladih žena koje su sve bile mlađe i od mene. Najbolja bolnička frendica joj je bila djevojka tek koju godinu starija od njene unuke – 25.

Sada, nakon nekoliko mjeseci na redu su kemoterapije. Doputovala sam iz Rijeke u Zadar da budem uz nju. Dok čekam da prođe taj sat infuzije, imam dovoljno vremena i šećem uz more. Mislila sam da poznajem Zadar, ali ovakav kasnojesenji za mene je pravo otkriće. Jesen je ali je ugodno toplo. Ljudi žure ulicom koja se proteže nad morem i vodi me prema uvali Jazine. Mnogi su na biciklima, Zadar je pretežno ravan i pogodan za bicikliste. Predivan novi doživljaj mističnog jesenjeg jutra u Zadru.

Odjednom, pogodi me pitanje. Kako to da sam mirna, opuštena pa čak i zadovoljna? U ovom trenutku mama u dnevnoj bolnici prima decilitre otrova u svoj organizam, a ja šećem i uživam u zadarskom jutru. Zar sam bezosjećajna? Trebala bih u panici prebirati po raznim lošim scenarijima koji će uslijediti ove jeseni i zime kada mama bude došla u Rijeku zbog zračenja. Umjesto toga ja otkrivam ljepote ovog drevnog grada i prepuštam se izvansezonskim iskustvima. Što mi se dogodilo? Od kada sam takva?

Vrtim film u glavi i nastojim odgovoriti sama sebi. Dovoljno sam uporna i našla sam odgovor.

Znam točan trenutak kada sam postala ovakva. Bilo je to na nedavnom maminom onkološkom pregledu i dogovoru za terapije koje su danas započele. Doktorica je priopćila mami i meni kakva je vrsta tumora kojeg su mami odstranili i na koji način će teći liječenje. Razgovor koji je po svojoj prirodi zapravo neugodan, u jednom trenutku poprimio je neočekivan tijek. Pitala sam liječnicu hoće li mami otpasti kosa znajući da kod nekih vrsta terapije to više nije slučaj. Liječnica je rekla:

– Gospođo, od ovog lijeka ostat ćete bez kose, ali kada vam naraste nova kosa, moguće je da bude sasvim druge kvalitete. Mnogima koji su imali ravnu kosu, izraste kovrčava i obratno, a čest je slučaj da se promjeni i boja kose.

Kako sam ja ipak svoje majke kći, moj hrabri duh se ubrzo nakon mamine operacije oporavio i u svrhu ohrabrivanja bolesnice, trudila sam se da se što više smijemo i zbijamo šale. Ovaj put sam u tom duhu zaključila:

– Odlično, pa to znači da mama više neće morati kod frizerke raditi trajnu, dobit će svoju prirodno kovrčavu kosu!

Nasmiješila sam se, nasmiješila se i mama. Istog trena osjetila sam nelagodu i pojasnila sam doktorici kako stvari stoje.

– Nemojte misliti da mama i ja ne shvaćamo ozbiljno sve ovo što ste rekli, ali mi si na ovaj način olakšavamo stvarnost koju moramo prihvatiti. Nitko iz ove ordinacije nije izašao nasmijan, za nas bi se moglo reći da nismo baš normalne kada se smijemo u ovakvoj situaciji.

– Gospođo, – obratila se liječnica mami – samo vi nastavite sa smijehom i s takvim stavom. Imala sam mnogo pacijenata koji su imali lakšu dijagnozu nego što je Vaša, ali se na kraju ipak nisu izliječili jer su svoju bolest prihvatili kao tešku sudbinu i nisu se suprotstavljali tome. Isto tako, bilo je i pacijenata s težom dijagnozom, ali su bili odlučni u namjeri da se izliječe. Većina takvih pacijenata je i uspjela u tome.

Zahvalile smo se doktorici i doista s osmjehom izašle iz ambulante. To je bio Trenutak s velikim T. Klik s velikim K.

Ja sam tada istinski izmijenila stav prema bolesti i zdravlju, smrti i životu. Dugo sam radila na tome. Čitala sam i slušala mudre savjete, ali dok se kod mene nije desio taj moment, sve su mi riječi bile apstrakcija. Znala sam da su istinite i da ih trebam živjeti, ali to se do tada nije dogodilo. S druge strane, moja  mama mi je svojim životom svjedočila kako je snaga duha jača od životnih nedaća. Ja sam, bila tu, uz nju u mnogim takvim situacijama i proživljavala iste te trenutke. Trebalo mi je skoro pola stoljeća da prihvatim sve te teške stvari. I sada, kada se to dogodilo znam da nisam neosjetljiva na sudbinu ljudi oko mene i teškoće koje proživljavaju. Isto tako znam da sam napokon, otpustivši tu kočnicu, prestala sve što je loše doživljavati tako fatalno i prestala sam se bojati takvih stvari. Zapravo to nije prava istina. Uvijek se bojiš nečeg lošeg što se može desiti, ali ne dozvoljavaš da ti taj strah troši sadašnjost. Pomirena si sa lošim, a u isto vrijeme svjesna da svojim djelovanjem možeš i moraš izbjeći neke loše scenarije. A za ono zlo koje te zadesi, bez obzira na tvoj manje ili više ispravan život, već sam rekla, pomirena sam s tim. Ili, o tome ću razmišljati tada. I činit ću najbolje što mogu da umanjim posljedice toga. U tome je bila veličina tog malog Trenutka s velikim T.

Zbog toga se sada divim Zadru, jeseni (ja, koja sam proljetni tip?!), biciklistima, izmaglici na moru, nedostatku turista i gužve i osjećam ljepotu trenutka.

Prošlo je 45 minuta i malo bržim tempom  se vraćam istim putem, ulicom uz more. Došla sam do dnevne bolnice. Mamina terapija je završila. Polako sjeda u auto dok ja pridržavam njene štapove i prisjećam se svojih prvih uspomena.

Mama me nosi u desnoj ruci, a u lijevoj drži kišobran. Izašle smo iz trolejbusa u kojem me kondukterka pitala koliko imam godina. Pokazala sam tri prstića. Put nas vodi od željezničke do dječjeg dispanzera. Tamo me čeka doktorica sa injekcijom penicilina koju moram primiti svaki dan i tako deset puta.

Pravi trenutak za ovu sliku. Sliku događaja u jedno riječko jesenje jutro prije 45 godina. Događaja koji se spojio s ovim današnjim zadarskim jesenjim jutrom pa kroz prostor i vrijeme zaokružio cjelinu.

Željko Maurović: Imena opisi fikcije (za Ljubu V.)

Nagađam da se početak priče koju kanim ispričati zbio negdje koncem pedesetih godina prošlog stoljeća u malom gradu središnje Slavonije, gradiću od nekoliko tisuća ljudi što je imao sve što mjesto da bi bilo grad mora imati. Bila je tu zgrada općine u kojoj je, od početka,to je značilo od Austrougarske po riječima starih mještana, stolovala gradska vlast, dok je, nasuprot stajala vapnom objeljena crkva ispred koje smo svatovima dovikovali, mi mulci – kume izgori kesa – našto bi narečeni i prozvani bacio nešto sitniša u prašinu a mi se bacili za plijenom. Djed Jozo, Tunin djed, je govorio – Žuti te upišu kad se rodiš, sad su žuti trenutno crveni, prije su bili trobojni a još prije crnožuti. Upišu te u knjigu i vesele se . evo je stigao novi pacijent za namete, nova ovca za striženje a crni koji se sklanjaju iza bijelih zidova te ispišu iz stada kad, nogama naprijed, zadnji put prođeš kroz grobljanska vrata. I za to plate oni koji ostaju iza tebe! Nema đabe ni u stare babe. – Ništa nismo razumjeli, mi djeca, deda Jozu, kog su, jedni držali čudakom a drugi mudracem. – Ne brinite djeco – govorio je, dijeleći nam tvrde, zelene mentol bombone – kad porastete kaš’će vam se samo. – Korzo, glavna gradska ulica, prostiralo se od trga isperd općinske zgrade sve do katedrale od crvenih cigala, prvelike za gradić a po mjeri biskupa koji ju je dao graditi. Bilo je popločano kaldrmom a trgovine uzduž galvne gradske šetnice, što su nudile oskudni izbor ionako ne baš pretjerano zahtjevnim kupcima, neki su, iz navike, zvali „Kod Milera“ ili „Kod Hansa“ iako ni Milera ni Hansa više nije bilo. Otišli da se ne vrate. Katedralu su još Prvostolnicom zvali a meni nikako da netko objasni zašto pa sam, tada, mislio da je tu Prvi stol a svi ostali potječu od njega. Nitko mi to nije mogao potvrditi jer bi se odrasli zagrcnuli od smijeha i naručivali mi malinivac u vrtu krčme koji smo zvali bašća. Tako mi je poslije, kad sam doselio na Primorje, ispalo da je Bašćanska ploča ploča iz gostioničarskog vrta dok su mi se u selu moje none u Istri, rugali mulci da je – bašta – od tovara sedlo. Tako sam prvi puta iskusio čari multilingvizma a da to tada nisam znao. Oko katedrale je bio velik park nekad biskupov sad građanski pa su građani nedeljom pokazivali svoju nedeljnu presvlaku i. kao i svakog dana, svoju, tipično slavonsku flegmatičnu prirodu. Ako ih ne diraš ili provociraš. E, ali ako bi se, Korzom prema Prvostolnici, zanjihala niska mladih gospođica u crvenim čižmicama i širokim, platnenim, bijelim suknjama, tada bi u muškinje, mlado i staro, iz meni nepoznatih razloga, počelo kočoperno se isprsivati i sukati brkove gdje ih je bilo i tamo gdje još nisu rasli. Mene je, ipak, više zanimao meteor koji je davno pao a sad je bio, poput megalita, ukras parka. Upravo sam tu, u blizini palog meteora, jedne sunčane nedjelje, prvi put vidio na okupu porodicu Pavlović iako smo bili gotovo pa susjedi; stanovali su na drugom katu secesijske zgrade i od naše kuće ih je djelilo samo unutarnje dvorište s klizavim tlom od cigala, baraka s limenim krovom i starim orahom nad njom i truli plot što je ograđivao zapušten vrt. Njihova je kuća svojom lijepom fasadom gledala baš na Korzo a našoj, otrcanoj i zemljanožute boje, dvokatnici, pokazivala je stražnju, ne baš atraktivnu stranu.
Otac Pavlović kog nisam nikad vidio a da nije bio u crnom odijelu, bijeloj košulji i tamnoj kravati, samo bi kod kuće, vidio sam kad sam počeo k njima zalaziti, skidao jaknu i ogrtao kućni haljetak i obuvao stare pustene papuče. Doktor prava, odvjetnik, advokat se tada govorilo, privatnik, u doba kad više nije bilo puno odvjetnika s privatnom praksom. Tek će poslije doći vrijeme da, kao u gradu R. gdje sada živim, nema kuće u centru, na ovdašnjem Korzu, koja nema bar jedan a češće dva cimera s naznakom – Odvjetnička Kancelarija – . Visok, mršav, ozbiljan, na nosu cviker. Pod ruku ga je držala gospođa Pavlović, sitna i krhka žena što je, čeličnom voljom u baršunastim rukavicama, upravljala svojom porodicom koja je uključivala još i baku Saru, papagaja Džona Piplfoksa i debelog mačka Baltazara. Iako su tad precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – gospoda i gospođe – baš kao što su danas, o tempora o mores, precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – drugovi i drugarice – njih se uvijek, doduše preko volje i kroz stisnute zube, pomalo zavidno i pomalo zlobno, zvalo gospodin i gospođa Pavlović. To je valjda zaostalo u gradu od nekadašnjeg austrougarskog štiha – riječi su mog oca, koji se inače nije petljao u svakidašnjicu, uglavnom je bio po putovanjima kojima nismo znali svrhu. To i drvored lipa koji je, tada još prašnjavom ulicom što su je ljeti polijevali vatrogasci, vodio do garnizona na rubu grada i velikog mlinskog postrojenja s golemim silosima, kamo su seljaci zimi, velikim sanjkama s upregnutim konjima, vozili žito. Prava varoš ala Terezienburg, kako sam kasnije čitao u Miroslava K. Jedna od tih zaprega će mi skoro doći glave. Da, tu je još bila i ergela lipicanaca ili –lipicanera – kako su ih zvali stari šokci a meni ni šokci ni lipicaneri nisu bili na pameti pa ni Gradski bazen na sasvim drugom kraju grada na kojem sam se, o sramote, skoro utopio, već kćer Pavlovića, godinu dana od mene starija Pavla, koja je sad hodala pored oca i majke, obučena u prekrasnu tamnoplavu haljinu, bar je meni tada bila prekrasna, i bijele svilene čarape kakvih u prodaji u Narodnom Magazinu nije bilo. Obuvena u crne, lakirane sandale smjerno je gazila držeći mamu za ruku pogledavajući ispod sedefastih obrva svojim, vragolastim, poput kupina tamnim očima. Pa ako je kič i neka je, bez kič-začina mnoga bi životna maneštra ostala dovijeka neslana. Ispred nijh je trčkarao i vitlao sabljom od listova perununike, Braco ili Bracika, kako su ga još zvali, mlađi od mene koju godinu no, sklon, poput mene, upasti u svaku nevolju koja mu se mogla naći, zgodom ili nezgodom, na putu. E sad, susret naših dviju porodica, u međuvremenu sam dobio sestru, koja je sad bauljala pored mene i morao sam je držati za ručicu što me je posebno ljutilo, bio je, suzdržano korektan jer je s jedne strane bila familija što je stajala uz Novi režim a s druge ostaci stare, buržoaske klase ili porodice a oličenje je toga bio suzdržani pozdrav, kimanje glavama uz dodirivanje šešira, da, tada su se nosili šeširi, oba pater familiasa te cerekanje mene u pravcu Mire i kreveljenje Bracike u mom smjeru. Gospođa i drugarica su se suzdržano nasmiješile jedna drugoj a samo je Pavla prekršila protokol učinivši kniks i progovorivši zvonkim glasom u našem smjeru – ‘ruke! – što je značilo – Ljubim ruke – nije bila kriva tako ju je učio kućni odgoj, njezin kinderštube, kako su govorile stare šokice koje su pamtile. I, to je bilo sve. Prošli smo mimo kao dvije kompozicije koje se začas voze paralelnim kolosjecima ali već u trenu udaljuju. Osim što sam ja nastavljao biti zaljubljen u Pavlu koju sam, odmorima u školi, pratio pogledom i u sebi divljao što je vječito bila centrom pažnje dječaka iz viših razreda, što su je vječito pratili doma dečki koji su već nosili dugačke hlače i dogodine će u gimnaziju a ponekad bi i kakav gimnazijalac šetao uz nju, gladeći poput mačka svoje jedva postojeće brkove. Ma, nepostojeće brkove!
U dvorištu ispred kuće odvijale su se moje avanture s tarzanskim krikovima koji bi uzbunili susjedstvo i skokovima s grana starog oraha na limeni krov šupe sve dok, jednog kišnog dana nisam izgubio ravnotežu i po skliskom krovu otklizao i bubnuo na ciglom popločano tlo. Časak, dva sam bio izgubio svijest ali sam došao k sebi u oblaku parfema i naručju gospođe s prvog kata, gospođe koja je vječno bila u svilenom šlafroku i svakodnevno primala posjete, samo muške posjete. Mama je rekla da je ona švelja za gospodu. Lijepo mi je bilo u njenom naručju ali je uskoro moja mama istrčala iz kuće i, ne brinući za možebitne ozljede svog sina kojih, uostalom, nije ni bilo osim blage ošamućenosti koja je začas prošla, ulovila me za uho i okrutno odvela od plavokose gospođe u oblaku parfema, uostalom oblajhane a parfem jeftin, na litre se prodaje, bio je mamin komentar.Slijedila je zabrana svega i svačega koja me nije pogađala jer ionako sam bio baštinik ničega a o odlascima u kino ili na bazen moglo se samo sanjati jer to se plaćalo, koštalo je a sve što se plaćalo nije bilo vrijedno te cijene. Prema mjerodavnom mišljenju moje majke.
Došla je još jedna zima a zima u Slavoniji e, to je prava zima! A zimske radosti zimi u Slavoniji e, to su prave zimske radosti. Seljaci su zimi sanjkama s konjskom zapregom vozili žito na meljavu u mlin na kraju grada pa smo mi mulci odlazili daleko izvan grada i dočekivali kolonu seljačkih zaprega, vezivali, za seljačke sanjke, odostraga, svoje male sanjke rađene u kućnoj radinosti. Nitko osim Bracike nije imao kupovne sanjke ali njega nisu puštali s nama. Tako bismo se, vučeni od zaprega, vozili kilometar i više a kad bi bili na domak gradu odvezivali bismo svoje sanjke, usmjerili ih u stranu, kojiput i u jarak pored puta ionako zatrpan snjegom, pa kretali natrag da ulovimo još koju vožnju. Dogodilo se tako, a komu snjegom poput ogledala, zavrtio se nasred ceste i završio pod konjskim kopitima seljačke zaprege koja se kasnije drugom do meni, da sam nepažljivo odvezao sanjke kad je zaprega stigla u grad i umjesto da završim pored ceste izglađene priključila u kolonu a da ja to nisam opazio. Sanjke su prsnule u iverje, ništa od njih osim treščica nije ostalo, moja luda glava je, pak, opet jednom ostala cijelom kako bih, između ostalog, do danas trajao pa i ovo mogao napisati.
Svog izubijanog, odvela me ambulanta u bolnicu, liječnik je rekao majci da mi je, začudo, svaka košćica na svom mjestu i da sam imao ludu sreću jer jedino idioti mogu vjerovati da konji u punom kasu, na zaleđenoj cesti, mogu izbjeći gaženje onog što im se nađe pod nogama. Preporučio je strogo mirovanje i jodnu tinkturu za ogrebotine. Odnijelo me doma, majka me, na moje čuđenje, opskrbila stripovima i hrpom –Robot – napolitanki sa sličicama koje sam skupljao i lijepio u album u nadi da ću dobiti nagradu – dječji bicikl. Nisam dobio bicikl ali stigla je, meni stoput ljepša, nagrada: Pavlovići, Braco i Pavla, došli su nam u posjet!
Moja je jadna majka cijeli dan ribala naš skroman stan kad su, preko susjede, najavili svoj posjet. Na prozorima su sjale uštirkane zavjese a ja sam ležao u krevetu obučen u novu pidžamu. Braco i Seka, tako su ih zvali roditelji, su donijeli nikad viđene darove; Braco mi je poklonio svoj, malo zahrđali ali još uvijek san svakog revolveraša, sjajnocrni kaubojski pištolj na kapisle, njemu je, ionako bio dosadio a Pavla-Sara, kako je sebe voljela potpisivati na spomenarima, donijela mi je kutiju pravih pravcatih Mozart-kugli koje je moja majka odmah spremila u kredenc –pod ključ. Ostali su kratko i vrlo uljudno razgovarali više s majkom nego samnom a Bracika se stalno kreveljio i pokazivao mi, skrivećke, igraću kartu s nekom golom ženom na poleđini. Kad su odlazili, ljudi moji, kad su odlazili Pavla me poljubila! Lagano i ovlaš u čelo koje nisam prao tjednima nakon toga! I, dobili smo pozivnicu, cijela porodica, za inauguralni koncert Pavle – Sare Pavlowiz, valjda je bila tiskarska greška, oni su se prezivali Pavlović.Koncert je, u gradskom kazalištu na kojem je izvodila Chopenove etide, Bachove Goldberg varijacije i Mozartovu sonatu za piano No 12. ne, ne pamtim tako dobro, klasičnu muziku, uostalom, nikad nisam zavolio, sačuvao sam program potpisan od mlade pijanistice, doživio veliki uspjeh, popratile su ga pozitivnom kritikom i novine a sniman je i za radio. Nakon koncerta održana je svečana zakuska u foajeu koju su moji roditelji izbjegli ali su meni dopustili da ostanem pa sam se smio diviti iz ugla, sjedeći na plišanoj, crvenoj stolici s malinovcem u ruci i Bracikom, iznimno mirnim, pored sebe, pijanistici koja je blistala u crnoj dugačkoj haljini i bijelim, do lakta, rukavicama i bila centar Svemira oko kojeg su se stari i mladi, gotovo svi u frakovima a žene u dugačkim, večernjim haljinama vrtjeli poput prikaza planeta kojeg nam je profesor geografije jednom u razredu priuštio, natjeravši nas da se vrtimo jedni oko drugih sve dok, zbog vrtoglavice, nismo popadali po klupama uz njegovu primjedbu – Evo, sad znate kako je planetima! –Mi svejedno nismo znali ali sam ja sad znao kako se osjećala Pavla, jer me za natrag, do kuće sam išao s Pavlovićima, uzela ispod ruke i, stiskala me od uzbuđenja, znao sam, ne zbog mene, već zbog proživljenog koncerta i sveg oko njega.
Za mene su nastali dani sreće jer sam dobio prešutnu dozvolu Pavlovića i mojih roditelja da mogu posjećivati Bracu i Seku u njihovu stanu. Oni nikad više nisu došli k nama ali je gospođa Pavlović, uvijek prilikom mog odlaska iz njihovog stana, naglašavala da pozdravim majku i – gospodina oca – dajući mi komad kolača od trešanja ili štrudle za moju – slatku setricu –kako je govorila. Štrudlu bih pojeo već po stubama a pozdrave sam, naravno, redovito isporučivao. Sjedio sam u kutu sobe, sok od bazge u čaši predamnom na stilskom stoliću od orahovine, i slušao Pavlu kako vježba. Ne, nisam slušao, već gledao njene vitke noge kako pritišću pedale klavira dok su joj tanki prsti letjeli crnim i bijelim tipkama a pogledom me,podrugljivim, tu i tamo, ošinula i promišljeno povukla suknju dolje ali dolje nikako nije htjela suknja već je, sveudilj, otkrivala njezina obla, bijela koljena.
Sve lijepo, kažu, kratko traje, makar ja nisam nikad dokučio radi li se o aksiomu ili samo o radnom, praktičnom pravilu što služi zavaravanju. Sebe ili drugoga, svejedno. Jednog je dana kod Pavlovića bilo užurbano, na hodniku su stajale neke velike drvene kutije oko kojih je bila razbacana slama a peć nije bila upaljena što je bilo čudno jer je još bila zima. Pavla je hodala unaokolo, blijeda i u kaputu s krznenim ovratnikom. Tata Pavlović, ozbiljan kao i uvijek, zamolio me da danas odem prije jer, kako je rekao, imaju još obaviti puno posla, prije nego. I tu se prekinuo i ispratio me do vrata te mi, prvi put od kad ga znam, pružio ruku i čvrsto stisnuo, kao odraslom. Mama Pavlović, crvenih očiju od prehlade samo me pogladila po glavi, rekavši – Danas nema, kolača, nisam stigla ispeći! – Pa zatim, šmrcajući, odjurila u kuhinju. –Jaka prehlada – mislio sam, hodajući stubama nadolje kad me, poput vihora, sustigla Pavla i zgrabila, obujmila mi lice svojim hladnim, tankim prstima. – I nemoj me, nikad, nikad zaboraviti, čuješ li ! – tresla je divlje moju glavu i utisnula mi je poljubac u usta,onako filmski, užarenim jezikom zapečativši svoju molbu! I odjurila natrag, kao što je i došla, poput vihora.
Sutradan me majka, kao i svake nedjelje, poslala do seljaka na periferiju po mlijeko, priprijetivši mi, kao i obično –Ako razbiješ bocu, kližući se s tvojim huncutima po zaleđenom pločniku, ne vraćaj se! – Nisam je uzimao ozbiljno. Dakako da ću se vratiti. Dakako da ću se klizati. Jednom sam razbio tri boce za redom od kojih jednu punu mlijeka, pa sam se svejedno vratio, a što bih drugo, i otrpio zasluženu kaznu. U ponedjeljak u školi nisam vidio ni Pavlu ni Bracu što mi je bilo malo čudno ali sam pomislio da su se od majke zarazili prehladom, možda gripom. Poslije škole smo se ostali grudati a kad sam, sav mokar, došao doma kasnije nego sam trebao, umjesto grdnje, majka me dočekala s – Otišli ti Braco i Seka, otputovali Pavlovići!– Pogledao sam je još neuznemiren – Kako misliš otputovali, pa nisu praznici, škola je, ne bi valjda usred.. – Majka me sažalno gledala –Ne, otputovali su zauvijek. U Izrael! Uzeli su židovsko državljanstvo, po baki, majčinoj, baka Sari, priznato im je da su Židovi i pozvani su da se presele u Izrael. Baka je već odranije tamo. Sad su joj se i oni pridružili. Zar ti Bracika nije rekao. Ni Pavla? Pa da, Pavlovići nisu htjeli da se okolo priča o tomu. Gospođa Pavlović mi je tek nešto natuknula… nisam je više slušao. Pojurio sam preko dvorišta, preletio stepenice do drugog kata i pozvonio na vratima. Šuplje je odjeknulo zvono a meni je pogled privukla bijela četvorina papira priljepljena na njihovim vratima. Kvartovska stambena komisija izvješćivala je da je stan privremeno zapečaćen do dodjele novom stanaru.Pečat i potpis. Sjeo sam na prag i gorko zaplakao.
Sjećanje je rijeka u kojoj pecam, često bez velike nade u ulov. A kad se nešto i zakvači za moju udicu od riječi, pokazujem svima svoj siromašni ulov; evo to je priča koju sam danas uhvatio. Koliko je od zapisanog istina? Dovoljno da ne lažem sebe i druge. Koliko pak laži možemo zahvaliti autoru? Dovoljno da je nazovemo fikcijom. Ipak, treba ponovo reći: Ne postoji ništa izvan teksta.