Arhiva kategorije: Proza

Ilija Aščić: Prljave misli

Sjedio sam u svojoj rupi i gledao neki stari film s Marlonom Brandom, jedan od onih filmova u kojima Marlon još nije bio dosadni debeli prasac, kad je nazvala Petra. Bila je pijana kao krava i jedva sam uspio skužiti što govori.

– Ostavila sam onog kretena! Dosta mi je svega! KOJE GOVNO! Ne mogu vjerovati da sam bila s njim pola godine!

– Rekao sam ti da je dečko prdež, ali nisi me slušala. Nisam li ti rekao da dečko kojeg mama i tata uzdržavaju ne vrijedi ništa?

– Gle, daj mi nemoj sad i ti moralizirati. Dosta mi je moraliziranja!

Još je neko vrijeme pljuvala po njemu. Kao i svi bivši, taj tip Bruno bio je smrad i bio je kriv za sve. Pripalio sam cigaretu i pušio, čekajući da završi s pljuvanjem. Kako se sve te cure samo spetljaju s tim idiotima, ako su već takvi idioti? Dok ga je barila, bio je poseban. Nitko nije bio kao on. Bio je jebeni Savršeni. Imao je Ono Nešto. Kužio ju je. Zabavan, duhovit, otkačen. Iste valne duljine. Vozili su se skupa biciklima, ležali su skupa u travi, kupovao joj je što već muškarci kupuju ženama kad udvaraju. Tako je to sa ženama. Dok je s njim, onda je taj frajer najbolji na svijetu, onda je taj tupan njen Dragi, Jedini, to je Ljubav, TO JE TO!!!, kao kad dobiješ na lotu, a kad uslijedi brodolom, odjednom okrenu ploču: bijes, ogorčenost… Čudno je to, ali tako stvari funkcioniraju. Zašto je uopće došlo do brodoloma i što je jadni idiot skrivio, nemam pojma, a nije ni bitno. Napokon je zastala da uzme daha.

– Čuj, možeš li doći po mene, da me odfuraš doma?

– Da dođem po tebe?

– Da. Tu sam u Vintage baru. Prošla je ponoć, nema više tramvaja, a nemam love za taksi.

Đizus, zašto te kuje uvijek zovu mene, kad im treba pomoć, prijevoz, lova, trkeljanje o bivšim jebačima? Zovu u bilo koje doba dana kao da sam call centar. Dođu tu, prebace nogu preko noge, piju moju cugu, puše moje cigarete, seru u mom WC-u. I pričaju, pričaju, pričaju. A kad im treba bušit pizdu, onda ih nema na vidiku.

– Znači ja sam ti besplatni taksi?

– E gle, daj nemoj srat. Hoćeš doć ili nećeš?

– Okej, obučem se pa dođem.

– Daj dođi što prije, tu sam sama – zapovjedila je.

Film je ionako već bio gotov. Propustio sam kraj. Obukao sam se, uzeo ključeve od auta i spustio se dolje na parking. Krntija je nešto zezala s paljenjem, ali u cjelini je bila poslušna. Izvezao sam se na ulicu i krenuo. Imao sam pola sata do tog Vintage bara, pola mi treba da odvezem Petru doma, pola da se vratim kući. Ode mi barem 60 kuna na gorivo. Jebiga, nezaposlen sam, računam svaku kunu. Lova od zavoda za zapošljavanje više ne dolazi. Stanarina za vratom, režije, računi. Moram pljunuti 3 soma za registraciju auta. Kad bih barem mogao prodati tu krntiju. Ali tko će kupiti krš star 15 godina. Gotov sam. Nema nikakve šanse da se izvučem iz govana. Potonut ću potpuno. Za maksimalno dva mjeseca sam na ulici. Koji mi kurac sve ovo treba? Zašto ne znam reći ne? Neka ide pješice ako nema za taksi. Nisam je ja guzio zadnjih pola godine.

Evo me konačno ispred tog bara u kojem su se okupljali šminkeri i foliranti. Poslao sam poruku Petri da čekam vani u autu. Na nogostupu pred barom bila je masa žena, pljugale su i kulirale. Bile su na sve strane, sve redom jedna bolja od druge, sve mlade, zgodne, sređene, jebozovne, suknjice, uske hlačice, sisice u dekolteima, ali ne možeš ništa, samo gledati. A kad tako gledaš hrpu mladih pičaka, to je kao da ližeš sladoled kroz staklo. Bile su to uglavnom cure od 20-ak godina, dakle barem 10 godina mlađe od mene. Prisjetio sam se tužne činjenice da nisam guzio skoro godinu dana i da bi mi dobro došlo malo seksa. Čovjek ne bi vjerovao da je to moguće, ali moguće je. Sam pogled na njih me uzbudio. Često bih se više napalio gledajući zgodne seksi komade, nego jebući neku bezveznu žensku. Bokte, vidi onu kratko ošišanu crnku u utegnutim hlačicama! Uvijek sam se palio na kratko ošišane. Vidi onu malu u crnoj haljinici i visokim cipelama! Uff! KAKVE NOGE! Zamišljao sam kako joj zavraćam haljinicu i zavlačim ruku u gaćice. Majko mila, da mi je staviti njene noge na svoja ramena i uvaliti joj jezik među guzove! Pušio sam i u mislima ih razodijevao jednu po jednu. Bio sam pravi erotoman, imao sam potenciju kao klinac od 17 godina. S godinama nije postajalo ništa lakše, a šansa da ikad guzim takvog komada bila je sve manja. Što sam ih dulje gledao, kita mi je bila sve ukrućenija. Jebeni život sa svojim besmilenim ograničenjima, svojim nužnostima i uvjetovanjima! Bio sam kao gladni vuk koji se mota oko stada ovaca. Bio sam pun iskonskih želja, prljave misli bujale su u meni kao u vulkanu, ali bio sam previše umoran da ih ostvarujem. Nisam imao love, a kad nemaš love, nema ni karanja. U normalnom svijetu bilo koja od tih cura ušla bi sa mnom u auto, odvezla bi se sa mnom, a onda bismo se bezbrižno ševili cijelu noć, prekidajući ševu tek da odemo u WC i da popijemo koju čašu vina. Ali živimo tu gdje živimo, u mračnom labirintu predrasuda i suludih inicijacija, s užasnim teretom koji su nam preci natovarili na leđa. Svi smo sami u svojim željeznim kutijama, nesposobni da se spojimo jedni s drugima bez spletki i podvala. Samo glumimo bliskost i zajedništvo. Pretvaramo se da se kužimo. Ali nitko se ne kuži. Kako se to dogodilo? Stvarno nismo normalni! Čak su i majmuni pametniji od nas.

Čekao sam desetak minuta, ali Petra nikako da se pojavi. O bože, stvarno sam idiot! Previše sam dobar, a ljudi to besramno iskorištavaju. Treba joj strpat kurčinu u usta, a ne vozati je po gradu u 1 iza ponoći. Izišao sam iz krntije i otišao na cugu u birc preko puta. Sjeo sam za šank i naručio pivu. Pio sam pivu i pljugao. Za stolom kraj mene sjedile su tri ribe, tri zgodna komada, 20-25 godina. Ribe koje bi svatko poželio pojebati. Načuo sam njihov razgovor. Pričale su o tome kako se natječu koliko će frajera odjebati u noćnom klubu. Stajale bi kraj šanka, očekujući da im neki frajer priđe, počasti ih nekim koktelom, viskijem ili rijetkom irskom pivom, a one ga onda odjebu na što brutalniji način. Sprdale su se s jadnim idiotima koji su trošili lovu na njih. A onda bi se zgražale jer je dečko prebrzo odustao, jer nije bio uporan i trudio se oko njih. Svaka je priča bila okrutnija od prethodne. Pričale su kako su cijelu tu večer motale nekog jadnika, pile koktele na njegov račun, a onda su ga odjebale. Jadni tupan nije kužio igru, mislio je da će za par koktela ubosti pimpek u jednu od njih. Nema glupljeg stvorenja od prosječnog muškarca kad mu mrdneš pizdom ispred nosa. Dečko nije kužio kakva je to igra. Ali skužit će prije ili kasnije. Da je bio pametan, naručio bi kurvu. Priča je išla dalje. Postalo je naporno slušati to. O bože, glupe pičke i njihove jebene igrice!

Kad sam popio cugu, pljunuo sam lovu i otišao do auta. Petra je stajala kraj auta i pušila. Imala je visoke kožne čizme i neku kratku suknjicu, premalo je reći dopičnjak, jer joj je jedva pokrivala gaćice, a ako bi se naguzila ne bi ih ni pokrivala. Ni dekolte nije bio za baciti. Imala je crnu kosu vezanu u rep, a šiške su bile odrezane ravno iznad čela. Crni je make-up dodatno isticao njeno bijelo lice. Bila je zgodna kao sam vrag. Bila je i pametna cura. Koji je vrag vidjela u tom klipanu? Zašto te žene ne uspijevaju prokužiti te šugave folirante, već padaju na njih kao zrele kruške?

Uskočila je u auto. Bila je bijesna i odmah je počela mljeti. Kukala je kako su muškarci govna, kako je svaki uvijek samo sjebe, kako danas nema normalnog tipa, sve ili primitivci ili podlaci ili mamini sinovi i u stanju su sjebati ženu na najogavniji način. U stanju su lagati i pretvarati se mjesecima da su nešto što nisu, samo kako bi se dokopali pizde, kao nekog magičnog blaga, a onda zbogom. Stara priča, uglavnom točna. A taj njen tip bio je pravi podli podlac koji se pretvarao da je super dečko, a onda ju je sjebao. Vozio sam i slušao je kako kenja.

– Pazi što je napravio! Zabunom je meni poslao poruku koju je napisao svom frendu. A znaš što je napisao u poruci?

– Nemam pojma.

– Da sam mu dosadna! I da bi jebo moju frendicu Anu. Da mu se kurac diže na nju! To je napisao! Jel možeš to vjerovat?

– Pa dobro, ali što je loše rekao?

– ŠTO JE LOŠE REKAO?! TI MISLIŠ DA SAM JA DOSADNA!

– Svi su dosadni, zaboga. Tko nije dosadan? Ne znam nikoga tko je zanimljiv. Svi samo foliraju da su cool i da su fora.

– Naravno, nema čovjeka koji može zadovoljiti tvoje uzvišene kriterije! Ti si jebeno poseban! Misliš da si poseban jer si pročitao par knjiga. Kad god se napiješ, lamentiraš o Platonu i o špilji. E to je dosadno! Kao da nitko drugi nije čitao Platona!

Sad je bila bijesna i na mene. Frktala je kao da će nekog ubit.

– Znaš što ja mislim? – rekoh. – Mislim da je vrijeme da ti konačno meni daš pizde. Zaboravi tog pedera.

Petra me pogleda s kombinacijom čuđenja i zgroženosti.

– Znala sam ja da ti mene želiš jebat! – reče optužujući, kao da je time nepobitno utvrdila neku moju gadnu duševnu manu, neki neoprostiv grijeh.

– Da, i? Zašto mi ne bi dala malo pice? I ja sam čovjek! Gledaj, taj tvoj tip te guzio više od pola godine, a sad veliš da je pravi šupak, jer veliš da želi guzit tvoju frendicu Anu. Jel tako? Pa ako takvima daješ pizde, zašto ne bi dala i meni? Što meni fali?

Gledala je u mene bez riječi, ne shvaćajući kako mogu biti toliki primitivac. Žene i njihove jebene predrasude! Ako se u dlaku ne uklapaš u njihov koncept, ako nisi kliše iz ženskog časopisa, odmah te prekriže kao pokvarenog skota.

– Znaš li da u ovom trenutku na svijetu ima nekoliko tisuća hidrogenskih bombi, dovoljno da cijelu zemlju spraši među zvijezde? – lamentirao sam, dok sam jurio autom preko mosta. – Dovoljan je jedan psihopat za kormilom pa da se to i dogodi. Pogledaj one luđake u Washingtonu, samo traže koga će napasti. Prst im je stalno na okidaču. Kužiš? Smrt nam je za vratom. Zašto se onda ne opustiti i ne dopustiti si malo bezbrižnog zadovoljstva koje nikome neće štetiti?

Petra je gledala u mene kao u osmo svjetsko čudo.

– Zašto si ti tako primitivan?

– Zlostavljali su me kad sam bio mali.

Odmahnula je glavom i nastavila gledati pred sebe. Zaustavio sam se na semaforu na Vukovarskoj. Crveno je trajalo i trajalo. Amy Winehouse je pjevala s radija. Imala je sjajan glas ta riba. Lomio je sve pred sobom. Život je dolazio iz nje, pjevala je iz duše.

Spustio sam ruku na Petrino koljeno. U prvi mah nije reagirala. Krenuo sam rukom dalje prema njenom međunožju. Jebiga, htio sam je malo opipati, makar i preko najlonki. Na kraju krajeva, cijeli taj besmisleni cirkus je bio zbog nje. Pogledala je prema meni, frknula prezirno i zatim izišla van, snažno zalupivši vratima. Automobil iza mene je bijesno zatrubio, jer se upalilo zeleno, a ja nisam bio startao iste sekunde. Ubacio sam u prvu i krenuo. Vozio sam dalje prema istoku, osjećajući se kao totalni idiot. Automobili su jurili oko mene. Vozio sam kući i udisao smrdljivi gradski smog i ispušne plinove kroz otvoren prozor auta, nezaposlen i 30 godina star, a za to vrijeme bogati su se vozili u svojim luksuznim limuzinama, preseravali se na večerama u Hiltonu i Sheratonu, ispijali viski i karali najbolje pičone u svojim penthouseima i kućerinama u sjevernim dijelovima grada. Bila je to uobičajena subotnja večer u Zagrebu.

Foto: www.morgfuefile.com

Florian Hajdu: Frančesko

/izlomak iz romana/
XXXI
Jorgos je osetio, znao, onoga trenutka na plaži, da je Emilija primetila, krajičkom levog oka i čula onaj njegov jaukouzdah, vidno teatralni pad iz sedećeg u ležeći položaj, i videla njegovu glavu ostavljenu u istom pravcu, okrenutu na desnu stranu, da bi oči i dalje glavogubećim prizorom, senzacijom, njegovo telo ispod trbuha miloosećajno uzbuđivale, kada je na to, Golijačanka, skupila noge, savila obe u kolenima i obema rukama ih obgrlila u listovima, ovlaš više reda radi desni kraj šarenoleptirasto dizajnirane haljine sada sasvim priljubila između peska i dokarličnog sastava svojih butina. Grk je, odlaskom Rite, ostajući nasamo sa Emom u svojoj bakalskopiljarskoj radnji snažno osetio u slepoočnicama, uz kičmenu moždinu, grudima i pokretnim mišićima isti nadražaj i pulsirajuci ritam kao onda na Savi, prilikom takmičenja vodoskijaša i akrobata, kada je ugledao onu čarobnu rozeloknastocrnomanjastu, negovanu, otkrivenu školjkicu između Emilijinog sastava krajeva oblih, bez celulitnih naslaga, akvarelbraon osunčanih butina. Bilo mu je čudno da se Ema, uzimajući mu cigarete iz ruke, nije odmah okrenula, kao uvek, kada samo cigarete kupuje, i krenula prema izlazu, već je neodređeno gledala iznad njegove glave, u rafove, gde su se nalazila skupa uvozna žestoka pića. Video je da su joj obrazi jos znatno rumeniji nego kada je ušla, nozdrve veće češće ih širi, da je nervoznija poput nekoga koga mesto ne drži, kao da pokušava nesto da izusti, kaze. Emka, kako su je zvali na poslu, je nastavila i u radnji da razmislja o tome šta odavno nema, zbog čega stalno oseća u grudima, bedrima, okolopupka niže i duboko unutra da bolno vene, i svim silama želi to nekadašnje, ono što je kao devojčica na Goliji kada bi je baba Malesija ostavljala samu u krevetu da se udalji od realnosti, uspava, da oseti, pa se od toga permanentnog sećanja, toliko sada samouzbudila. Počelo je to danas od slučajnog susreta na sitnomakadamskom putu u parku sa deda Rusom, pa se u piljarnici jedva uzdržavala da to otvoreno ne prizna pred Grkom ili da krene ka njemu, uđe iza pulta, njišući se nežno lagano u struku, sasvim pripije uz njegovo telo, desnu butinu uvuče između Hristosovih nogu, pa mu rutinskoosećajno obema rukama obuhvati vrat privuče mu lice na neobuzdavajuće grudi, sa osetnovidno uvećanim nadraženopodignutim bradavicama, od trenja, zbog bržeg i dubjeg disanja, čvrsto stegne, zagrli, pokaže koliko je željnouzbuđena. Napolju na ulici i ispred radnje veći promet koji počinje po podne oko šestnaest časova je uveliko prošao, prestao, i prolaznika nije bilo, tek retko po koji prođe užurbano mostom ili prema jednom od redova pustih ulica. Sunce se već spustilo sa vedrodivljegolubijesivog neba do treće četvrtine njegovog ovdevidnog puta, do polovine zlatnokrstnog zvonika Saborne crkve, kada je Jorgos skupio sve kuraži koje je osećao neophodnim da izađe isored pultne tezge i priđe teskim, debelim, drvenim, policijskoplavobojnim vratima sa malim kvadratnim zastakljenim otvorom gde je bila smeštena žutokartonska tablica sa tamnokarminbojnim natpisom „zatvoreno“ okrenutom prema unutrašnjoj strani piljare, okrene tablicu i Elzet ključ u bravi, bez reči uhvati desnom rukom desnu neopirajuću, opuštenu, ruku iznad lakta Eminu, a levu smesti na srtuk iznad bedra više do pupka i kao u bunilu povede je iza tezge do izbledelobraonkastih vrata magacina…

Predrag Kisić: Čovjek iz izloga

Odavno sam znao za njega, znao sam da postoji negdje, ali nisam znao tačno mjesto, ni vrijeme, ni dimenziju. Nisam znao u kom se obliku krije, u kom svijetu živi, s koje strane razuma, s koje strane granice razumnog ili nadrazumnog. A onda sam ga sasvim iznenada našao. Bio je baš tamo, u onoj ulici, na onom mjestu, tamo gdje nisam zalazio, tamo kuda nisam prolazio. Sjedio je baš na onom mjestu koje sam zbog prevelike gužve zaobilazio. Ko bi se tome nadao, da ću pretražiti galaksije uzalud. Ko bi rekao da ću ga naću u jednoj od hiljade ulica, u jednom od stotine izloga. Stajali su neki ispred, gledali ga kao čudo, kao nestvaran prizor. Šta će čovjek u izlogu? Šta on to radi tamo? – pitali su se ljudi. A on, zgrčio bosa stopala, kao da ga ubija studen, naslonuo laktove na koljena i spustio glavu u dlan desne ruke. Lice pogužvano, od vijekova išibano, od vremena pregaženo, umorno, ali mlado lice. Sjedi zamišljena pogleda, oči mu odlutale ko zna kuda, ko zna u koju prošlost, u koje vrijeme i koji svijet. Ko zna kojim poljima on sad šeta bosih stopala, lica čista, nasmijana.

– Tražio sam te svuda, Azore. – rekoh, jer znam da me može čuti.

– Vidiš li u šta sam se pretvorio čekajući da me nađeš, Fares.

– Nije to tebi od čekanja na mene.

– Nego od čega je? – upita Azor.

– To ti znaš bolje od mene. Jer ono od čega sam ja bježao i sklanjao se, ti si se tome predao. Mene je pratio osjećaj da me neko progoni, uhodi, a ti si se predao očima i ustima, predao si se prljavim zaslijepljenim i ispranim umovima.

– To si u pravu, Fares. To si sasvim u pravu. Ne mogu prstom mrdnuti a da neko ne sazna. Svaki moj treptaj se vidi i čuje. Sve im je moje kao na dlanu dato, da vide, osjete, uzmu, koriste i da sude o tome, da me ogovaraju, tračaju, lažu i izmišljaju o meni, preuveličavaju, umanjuju, podcjenjuju, omalovažavaju, iskrivljuju, da grde i psuju, da kunu. Svako moje djelo, svaki moj pokret vrebaju, i samo grešku čekaju pa da me opet pljuju, osudjuju, krive, da mi gadosti, grijehe i zla pripišu, da od svega izmišljenog i pripisanog omču ispletu, i na kraju da me objese kad više ne budem imao odgovora na njihova pitanja; „Zašto si to učinio?“ „ Zašto to sad činiš?“ „ Zašto ovo?“ „Zašto ono?“. Gospode sveti, ni vazduha ne mogu udisati a da me ne pitaju imam li ja prava na to i jesam li zaslužio. Ni voljeti ne mogu a da unaprijed ne osude tu ljubav na novu propast. Svi kao da s andjelima spavaju a djavolu služe i klanjaju se mamonu. Jeste, svaki pokret se zna, svako djelo, svaka riječ, i misao svaka. Zato sjedim ovdje, da me se nagledaju, da zadovolje svoju radoznalost. Sjedim da bi im pokazao da mi ipak ne mogu uzeti ono što je unutar mene, i da ja nemam cijenu, da nisam na prodaju. Sjedim da im pokažem da nemam marku ni obilježje, da nisam proizvod i da moj tvorac nije mašina. Već da sam od krvi i mesa, baš kao i oni, od kostiju i kože. Hoću da vide da ja imam ono što i oni imaju, a ono što nemaju, to je ono što neće i ne može biti isto, ni blizu kao što je kod mene, čak i kad bi im to dao, te da je uzalud da traže ono što im ne pripada, i da je ludost misliti da im je to potrebno samo zato što nemaju. Evo, šta imate od mojih pokreta kad to nisu i ne mogu biti vaši pokreti, kad njima samo ja ostavljam svoj trag u vremenu, a ne vi? Evo, šta imate od moga tijela kad to nije vaše tijelo i kad ne može biti vaše ni služiti vam? Šta vas se tiče je li lijepo moje tijelo, je li čitavo, ili nije? Šta imate od moga pogleda i mojih očiju kad vas ne gledaju, kad vas moj pogled ne može vrijeđati jer nije u vas uprt, i kad moju dušu niste u stanju vidjeti? Šta vam vrijedi to što svi znate gdje sam i šta radim? Evo, dišem, udišem ovaj vazduh i zašto vas se to tiče? Evo, ljudi, i ja sam samo čovjek. Čovjek iz izloga.

– A šta je čovjek iz izloga? Zašto je baš u izlogu? –- upitah Azora.

– Čovjek iz izloga je savremeni čovjek. Čovjek u izlogu je onaj koji više nema svoje privatnosti.

– Kakvi su to ljudi koji gledaju čovjeka u izlogu, Azore?

– To su isti oni, Fares, kojima je život postao kao i meni, javan, sasvim javan kao lutka u izlogu. Zbog toga ja i sjedim ovdje, zato što se inače tako osjećam, kao u izlogu. Da se probudim, ne mogu a da se to odmah ne sazna. Da jedem, da popijem kafu, ne mogu a da se odmah ne sazna. Ništa ne mogu pogledati, pročitati, poslušati, a da odmah ne saznaju. Nema mjesta gdje mogu otići a da se ne zna da sam tamo bio. Nema misli ni razgovora do kojeg neće doprijeti. Previše smo izloženi, previše govorimo, previše o sebi otkrivamo, previše nas zapitkuju, a mi naivni dajemo odgovore. Svaki korak nam prate, svaki dogadjaj u našim životima. Šta to danas čovjek može da doživi a da drugi već ne saznaju? Bilo lijepo ili ružno, dobro ili loše, sve se dijeli, sve se prikazuje, i svi vide, čuju i znaju. Fares, mi smo postali informacije, naši životi su postali skup informacija, i mi živimo informacije, konzumiramo ih i isto tako konzumiraju nas. Ja nemam šta da krijem, Fares. Ali, nekad hoću da imam svoje ludilo, svoju malu ludost da joj se smijem i da me nasmije. Nekad hoću da volim jedan cvijet, jedno drvo, jednog leptira, i neka sam sebičan zbog toga, ali tako nekad hoću, i šta se to koga tiče, zašto to ima neko da zna? Nemam šta da krijem, ali nisu moje tople riječi i nježnosti, moji trenuci ljubavi, za tuđe uši osim za njene, one koju volim. Šta ima neko da zna kako vidim sebe pred ogledalom? To je moj odraz, to je moje ogledalo. Nekad hoću da sam sam sa sobom, pod vedrim nebom i zvijezdama, dok mjesečeve meduze vizantijsko plave boje nebom plove. Tad neću da iko zna gdje sam, jer tamo želim pogled uprijeti u visine, želim misli osloboditi silne, da putuju i plove, želim pisati stihove nove, ljepše i bolje. Šta ima neko da mi korake prati u pijesku, kad hoću da ih talasi speru. Fares, nekad hoću da se sam sebi nasmijem, da sam sebi blesavo namignem, onako iz šale, iz sprdnje, da podignem raspoloženje, ili prosto jer tako želim. I šta ima neko o tome da zna, da kaže da sam lud, jer shvatiti sigurno ne umije. Šta se koga tiče kad sam glavu na jastuk spustio, kad sam pticu zviždukom mamio i mrvicu hljeba joj bacio. Šta je koga briga zašto volim da šetam pred svitanje, da gledam izlazak sunca. Nekad želim da moji trenuci, ma kakvi oni bili, budu samo moji jer samo meni pripadaju, jer ih samo ja živim. Šta se koga tiče svaka moja misao, kad često mislim o onome što je samo moje. Fares, oni kradu, otimaju, sakate, muče, progone i ubijaju. Oni su gladne zvijeri, šakali, kanibali, oni se hrane tudjim životima, tuđom snagom, tuđim slabostima, da pobijede i nadjačaju, da ponize i da se rugaju. Hrane se tuđom srećom da svoju nadomjeste, tuđim radostima da svoju tugu pokriju i sakriju, i tuđom istinom da svoje laži maskiraju. Hrane se tuđom ljubavlju, ali ne kako inače se čovjek hrani, već oni grizu, kidaju zubima tuđu ljubav da bi svoju mržnju prikrili. Oni tuđi moral žele kao kaput obući da svoj blud i razvrat pokriju. Drugima govore da su njihove žene/muževi pogrešni, da nisu baš tako dobri i lijepi, samo zato jer im zavide i jer ne mogu podnijeti tuđi uspjeh zbog svog neuspjeha. Tuđi novac traže, a svoj ne daju. Kad im je dobro, kriju da ne bi drugi od njih tražili pomoć. Ja se plašim njih, plašim se da i sam ne postanem takav, jer ako su mi zaista uzeli privatnost, pa zato sjedim u izlogu, šta će sutra biti? Hoće li mi uzimati sve više i više, sve dok jednog dana ne budem imao ništa? Hoću li na kraju i ja postati poput njih?

Fares Adija

Zoran Krušvar: Biološki višak

12654228_1685825005020556_5481913084047390433_n

Zoran Krušvar na Noći velikog čitanja IV, foto Carmela Žmirić

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Hrkiju sam dala vrećicu trave da mi pomogne odvući mrtvog šarplaninca do kuće. Obično sam zgažene pse i mačke sakupljala sama, ali ovo je zbilja bio kapitalac pa mi je trebala pomoć. A bio je i svjež, što je super jer je najgore kad se usmrde i dobiju crve.

U vrt sam donijela sjekiricu za meso i pilu za drva pa krenula komadati ulov. Morala sam požuriti jer je Tomo trebao za nekoliko sati doći po ključ od kafića, a ako sam ga mislila zavesti i nagovoriti da me ipak zadrži na poslu, nisam se baš mogla pojaviti krvava do laktova.

Nakon što sam se istuširala, morala sam još nahraniti Konga i Montija. Oni su bili tatini suveniri. Monty je stalno vrebao Konga i bojala sam se da ću mu jednom zaboraviti zatvoriti terarij i onda ću imati preždranu zmiju i mrtvog majmuna. Takav je bio tata, najbolji. Ako sam htjela majmuna, evo ga, već se ljulja s lustera. Ako mi se nekad svidjela zmija, gle tko to sikće u paketu ispod božićnog drvca? Poslala sam poljubac tatinom uokvirenom liku pa otvorila ladicu u kojoj je spomenar iz osnovne, fotka na kojoj jedem šećernu vatu veću od svoje glave, crveni klaunovski nos i ulaznica za cirkus koju je potpisala Moira Orfei osobno. Još suvenira. Zatvorila sam i tatu unutra, da ne vidi kako se njegova Janja sprema prokurvati za radno mjesto.

Stavila sam previše šminke, majicu koja pokazuje trbuh, kad već nemam bog zna kakve sise, pažljivo odabrala gaćice i prekratke hlačice. Iz zrcala me i dalje promatrao tehnološki višak.

Onda je zazvonio mobitel, Tomo:

“E bok Janja. Čuj, nešto mi se presložilo pa dolazim sad odmah po taj ključ… evo, tu sam kod srdočke crkve, idem prema tebi…”

Moja trema eruptirala je u užas: Već? Kako već?  i panično sam istrčala.

Audi je blistao kao vedro nebo, doklizavši iz smjera igrališta na kojem su klinci napucavali loptu, među privatne kuće, vrtove i zelenilo. Tomo je zaustavio auto uz cestu, izašao i protegnuo se:

“Bok”.

Ja nisam rekla ništa, jer mi je mozak vrištao od preopterećenja. Došao je prerano, kuća nije bila spremna. Plastična kada s raskomadanim psetom bila je u predsoblju, krvava pila i sjekira u vrtu, nema šanse da ga tamo vodim. Osjetila sam kako mi ruke podrhtavaju pa sam ih stavila u džepove. Izgledam nervozno, ne smijem izgledati nervozno, moram se opustiti, ali kamo s njim? Njegov auto je dvosjed, mogla bih ga zavesti i tamo, ali malo je mjesta, to je loše… a ovo će mi upaliti samo ako bude jako dobro. Misli, Janja!

“I? Šta ima?” pitao je.

Trudila sam se smješkati i biti cool, ali glas mi je trokirao, jedva sam rekla: “Ništa”.

Prišao mi je korak bliže i nadala sam se da mu mirišem na šampon, a ne na mrtvog psa. Bio je velik tako pored mene, u mom prostoru. Uvijek je to radio, ulazio u prostor. Ljutilo me to, i ljutilo me što mu nisam rekla onda kad nisam htjela da mi prilazi, a sad kad sam htjela, sad nisam znala reći da hoću. Dosta je više toga Janja, ili napravi nešto ili se makni s ceste da te bar nitko ne gleda ovakvu droljastu.

Trepnula sam kao Bambi pred farovima:

“Dužan si mi plaću.”

“Platit ću ti, jebote! Nemoj me, e… šta ti misliš, da meni nije kriza!?” nerviralo ga je kad bi ga netko pitao novce. Živci su mu bili tanki, fitilj kratak i onda netko lako nastrada. Gledala sam kromirane felge njegovog auta. Ja se vozim autobusom i nikom ne dugujem novce, ali dobro. Rekla sam si Ne seri Janja, nego vrati svoj posao, i desio se neki “klik” u glavi, počela sam mu uvaljivati priču, a bila je glupa i neuvjerljiva ali taj čas mi ništa bolje nije palo na pamet:

“Zaboravila sam jučer torbicu kod starog Koste. Ključ je unutra.”

“Kod koga, jebote?”

“Kosta. Frend od mog starog. Zapravo, kolega s posla. Živi sam pa mu nekad odnesem ručak. Kod njega mi je ostao ključ.”

“Pa dobro, gdje je to?”

“Ma tu blizu… odmah ćemo. Vodim te kroz šumarak”, namignula sam. Blizu Koste je bilo i tratine na koju smo mogli leći i grmlja gdje smo se mogli sakriti pa ako se još posreći da ne pokupim krpelja, mogli smo se zbilja tamo kresnuti.

Povela sam ga stazicom, dalje od kuća, u šumu. Hodao je za mnom i gledao mi guzu. Namjerno sam je njihala i pitala se jel’ se on sad sjeća kako ju je gnječio i štipao, toplu i sklisku od znoja dok sam stenjala pod njim u mraku zaključanog kafića, lica zabijenog u sjedište separea, među fleke od piva i rupe od cigareta? Bio mi je tako zahvalan da sam dobila otkaz. Pogledala sam preko ramena, cerio se.

“Šta, zašto tvoj stari sam ne nosi hranu tom svom frendu?”

Stala sam i zurila u njega sekundu, dvije, pet…

“Stari mi je mrtav. Rekla sam ti to. Ubio se kad ga je ona kučka od stare ostavila.”   

“A sorry, jebiga, zaboravio sam… oprosti.”

Stavio mi je ruku na struk. Njegov bok trljao se o moj dok sam ga vodila dalje:

“Okej je, preboljela sam. I stari je ionako zaboravljao što mu ljudi govore. Nikad nije znao datume rođenja, godišnjice… stalno je miješao imena svim nećacima. Jer ga nije bilo briga, kužiš? Samo je u svoj posao bio uživljen. Sav je bio u tome. Nosio posao doma i to.”

Prošli smo pored šikara i suhozida, šparožina nam se petljala pod nogama a grane šuškale nad glavom. Ispred nas se pojavila udolina ispunjena mutnom vodom, okruglasta lokva nad čijom su površinom akrobatski letjeli komarci.

“Lagala sam ti”, priznala sam “Nisam te dovela tu radi ključa, sorry… nego zato da nas nitko ne vidi”, uhvatila sam majicu i skinula je preko glave:

“Hoću svoj posao natrag.”

“O jebote, jesi luda”, smijao se, a prsti su mu već lutali po mojim bokovima “mogli smo otić autom na neko normalno mjesto, a ne tu da dobijemo malariju!”

Slegnula sam ramenima i pitala:

“Onda dogovoreno? Posao?”

“Ne može posao, rekao sam ti… žena mi je počela sumnjati. Ali, evo, mogu ti sutra uplatiti tu zadnju plaću i dić’ je za, ne znam, za petsto kuna.”

Gledala sam ga šutke. Došla sam se prodati za posao, a on mi nudi petsto kuna. I plaću, koju sam ionako zaradila. Opet su mi se ruke tresle. Više nije bilo pitanje jesam li kurva, nego samo koliko jeftina. Opet mi se desio onaj “klik” u glavi pa sam ga uhvatila za pojas i privukla bliže:

“Znaš šta, htjela sam ti pokazat’ baš ovo mjesto.”

Otkopčala sam ga, pustila da mu hlače spuznu do gležnjeva i zabila mu nokte u bedra, napola zato da mi se ruke prestanu tresti.

“Zašto?” mazio mi je obraz, vrat, osjetila sam kako mi se koža ježi.

“Tu sam sa starim dolazila kad je on dobio otkaz. Nije mogao bez posla, kužiš? Navika. Pa je odlučio raditi za svoju dušu. Nešto kao suvenir, da ga podsjeća. Stara to nije htjela ni čuti, ionako ga je mrzila jer nije ostao s nama kad sam ja morala u školu, nego je izabrao posao. Bila je previše sebična da bi to shvatila. Bila je nezahvalna.”

“Šta ti je stari uopće radio?” krenuo mi je otkopčavati grudnjak, a ja sam sklopila oči, duboko udahnula i brojala, jedan, dva…

Na “tri” sam ga udarila u jaja, najjače što sam mogla, tako da mi je koljeno utrnulo od udarca. Onda sam ga gurnula svom snagom nizbrdo, spotaknuo se preko spuštenih hlača, skotrljao i pljusnuo u vodu.

Dok me cvileći psovao, rekla sam mu:

“Stari je radio u cirkusu. Dok nisu počeli bojkotirat cirkuse sa životinjama. Onda je postao tehnološki višak jer, što će ti dreser krokodila ako ne smiješ imati točku s krokodilima, jel’ tako?”

Pokupila sam majicu i otišla da ne gledam. Jebiga, moj fitilj je dosta dugačak, ali s razlogom: takvi se stavljaju na zbilja velike eksplozive. Poslije mi nije bilo svejedno, vriskovi i pljuskanje vode odzvanjali su mi u glavi još tjednima. Morala sam popušiti plast trave da se smirim, da ne budem pri sebi dok me malo ne prođe. Ali barem je Kosta profitirao; Tomo je bio krupan muškarac, puno mesa, bolji obrok i od šarplaninca i od stare, a kamoli od zgaženih mačaka kojim sam ga najčešće hranila. A Kosta je uvijek zahvalan, on ne radi razliku.

Njemu nitko nije višak.

Foto: www.morguefile.com

Enver Krivac: Riječke ljetne noći

12512829_1685825115020545_2923865788709854731_n

Enver Krivac, Noć velikog čitanja IV, foto Carmela Žmirić

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Riječke ljetne noći mirišu na peruniku, ružmarin, marihuanu i Marišćinu.

Mirišu na ćići borići, acidi borici i kanalizaciju, na izmet i nade. Mirišu na dimetil sulfid poznat i kao miris mora, na unutrašnjost katamarana, na ureu iz starih parfema. Mirišu na ruzinu koju nosi južina s Galeba.

Riječke ljetne noći mirišu kroz otvorene poneštre, kroz vruće parkove, čuju se na graševinu iz kartona i alegorijsku kolu, čuju se svađe parova i eksplozije plinskih boca. Mirišu na topli zrak i dredove, na lažinu brade i kose beskućnika koji spavaju pokriveni izbornim lecima.

Podgrijane kao maneštre, pune ambrozije i šišmiševa, pune onog što pada sa stabla na prednja stakla, zapamćene po golim leđima, štakorima u dječjim parkovima, promo partijima i koncertima dalmatinskih alkoholičara. Odzvanjaju dijalektalnim šansonama vesele putujuće karavane, potresujkama, Srbijom, štiklama o glatki kamen, usnama o usne i kliktanjem semafora za slijepe na kojeg se naslonio pospani Rade Šerbedžija.

Riječke ljetne noći su slijepljene, turističke, izgubljene, kratke i na udaru sprejeva.

Ono kad su mokre od Čistoćinih Love Parade kamiona, ono kad se ceste sjaje oznojene natopljene pod lampama pa ti se čini, ono kad poblijede, ono kad na radiju zasvira ono rijetko tvoje kad sjedneš u taksi i ono kad sve što se zbiva su kasnonoćni mejlovi koji donose pretplate na gluposti koje smo jednom kliknuli i više nam ne trebaju. Ono kad su kišne riječke ljetne noći.

Sve je divno i sve je krasno, crkva zvoni iznad 80 dB, žene se klanjaju odvojeno od muškaraca, jako smo tolerantni dok meltamo pot u riječkim ljetnim, dok prodajemo osiguranje, radimo inventure, plasiramo juhe, vozimo viličare, s viličarima radimo flipove, spinove i Tokyo Driftamo, kandidiramo se za kandidaturu za kandidate za vancouverska gradilišta i dublinske kineske dućane, strašeni desnicom, vladani ljevicom, pokriveni guzicom, pokriveni noćima. Sve se sjaji i baji u Kvarner Bayju, na oslobođenom teritoriju, na morskom ulju, u bonanzi bonace brodice love sipice i svjetle, mirišu na plavi dizel, zaprške i Food City, daju na kišu i na novu kandidaturu.

Kome trebaju bolnice kad imamo stadione? Kome trebaju knjižnice kad imamo crkve? Kome trebaju tvornice kad imamo garaže? Kome trebaju predstave kad imamo performanse? Kome treba istina kad imamo poruke od marketinškog anđela? Kome treba bolji život kad imamo 3D printere? Kome trebaju kome kad imamo ljeto? Šta ne da da, da ne da da, da je tako?

Konobari su postali baristi, nasilnici su postali meme, povijesni prelet kraj patuljastog planeta postao je zanimljivost na kraju Dnevnika, netko je ljudima nesretnih gena dao šifre za wi-fi i pustio ih na tipkovnice. Mi ih čitamo, mi se čudimo, mi si govorimo katastrofa i ne možeš vjerovat, mi nismo nikad na televiziji, mi slabi Hrvati, mi ionako smo svi ovdje Zavnoh-pederi i Bosanđeles, mi ležimo na dnu Zaljeva i gledamo gore, ufamo se u UFO, kineskim telefonima snimamo mliječni krak za uspomenu, zvijezde su ovdje i otoci, dobro je, pusti, nema veze, glavno da su noći tople i da mirišu.

Na dietil toluamid iz repelenata sa izbodenih gležnjeva, na tuđe žene s Chivasom u očima, na raspršene elektronske tekućine iz elektronskih cigareta i slavonski calzone iz Mlinara. Na kalijev nitrat poznat i kao vonj vatrometa, na razbijena jaja, pomidore i pljuske, mokru magnoliju i glupe palme. Na znoj crnih vojnika i lovranski. Na stare ljude i Cedevitu.

Riječke ljetne noći su pune smrti, bilo da umiremo od samoće ili na pješačkim prijelazima.

Riječke ljetne noći su financirane i mojim novcem, ali ja i dalje moram plaćati ulaznicu.

Foto: Sergio Lussino

Milan Zagorac: Dokaz urođenog idiotizma

12642725_1685825091687214_1452086815689091073_n

Milan Zagorac, foto Carmela Žmirić Perica

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Ne moram kao Danilo Bata Stojković stvoriti lik Babija Papuške, kako bih dokazao da sam sistematski uništen od samih idiota. Dobro, možda nisam baš uništen, ali imam taj unutrašnji mehanizam za samouništenje. Naravno, urođen je, a za što mogu iznijeti nekoliko obiteljsko-povijesnih dokaza.
Jer, na primjer, moja prabaka, pokoj joj duši, Eva, dakle,ta je moja prabaka 1912. odlučila zajedno sa svojom cijelom švapskom obitelji odseliti u Ameriku. Nije to neko veliko čudo u to doba, tko nije odselio u Ameriku, jadna li mu majka, pa je tako i moja prabaka skupa s dvoje djece i mužem alkoholičarom i obiteljskim nasilnikom odlučila otići u Ameriku. I otišla je, štoviše, došla je ona u Nevjork, tamo je nešto i radila, za to su se vrijeme njezine sestre snalazile, poudale, teta Katica više nije bila Katica nego je postala teta Keti, da bi se ova moja Eva, e to je fantastičan obrat, iz nekog razloga dvije godine kasnije, dakle, u sam osvit Prvoga rata vratila u Đakovo, bez muža kojeg je ostavila… Ok, muž je bio alkoholičar i obiteljski nasilnik, ali to ne opravdava činjenicu da je prabaka iz tog razloga otišla na krivu stranu svijeta. Što nije otišla u Kaliforniju? Što nije otišla skupa sa svojima u Ohio, u grad Akron gdje bi kupila 10000 akri zemlje, započela svoj business, rodila novu djecu, našla novoga muža, ne znam što, uređivala vrt i glasnik svoje useljeničke zajednice, prošla krizu, lude dvadesete, još luđe tridesete… Ne, ona se vratila u Đakovo, ma što u Đakovo, u Mandićevac, ma ni u Mandićevac nego u šumu u Veliko Nabrđe, našla još jednoga pijanca koji ju je odveo u tu šumu, mislim tu mu je bilo radno mjesto, čovjek, taj moj pradjed je bio nadlugar, pouzdan čovjek na državnoj službi, ali pijanac i opet obiteljski nasilnik… I ugošćavala baka Eva tako zeleni kadar, Čarugu, ustaše, partizane, esesovce, čerkeze, kineze, koga nije… jer je njen čoek bio ionako stalno pijan, pa bi tu i tamo malo zapucao na ženu i djecu kad na druge nije mogao, i zapalio štagalj da ih istera iz njega, pizda li im ona brezobrazna materina… U međuvremenu je ovaj izdahnio… Kao i rat, uostalom, hvala bogu.
Mislim, čak i iz današnje perspektive ne izgleda logično vratiti se ovamo, jelte?
Zatim onaj drugi, moj pradjed sa strane očevog oca. Taj je lik, ne znam kako bih ga nazvao osim “taj lik” imena Dane, prezimena Zagorac kao i ja, otišao u Ameriku, bio na Wild West, zaradio zlato, kefao se s Indijancima, Meksikancima, medvjedima, vukovima, Johnom Wayneom i Clintom Eastwoodom, bio kao oni likovi iz Točno u podne ili Dobar, loš, zao, mrka lica s debelim spojenim obrvama, s borama i opakim koltom uz glazbu Enia Moriconea, onako, zrelih srednjih godina, oko 30, muževan je li, pljačkao valjda vlakove na liniji Union Pacifica (a to je kvantni skok u odnosu na onodobno ličko drumsko razbojništvo), ali zaradio je neki novac, ma ne neki, nego legendarni novac, puno novca, da bi odjednom odlučio vratiti se nazad u svoju ličku vukojebinu, pa je najprije na kartama i kocki u nekim prčvarnicama u Otočcu i Gospiću sprdio one golden bullions dolare, sat sa zlatnim lancem, pa čak i kolt… I ostade i on na tom svom selu opet do onoga drugoga rata, opet ista priča, ustaše, četnici, partizani, Talijani, Nijemci, sve to… Pa zar nije mogao ostati u onoj priči o kaubojima i Indijancima? Čak nije ni narodni heroj, ništa, ne, taj je moj pradjed bio sve samo ne dokaz pametnog i dugoročnog ulaganja, naime, on je kao i ona prabaka, malo zagrizao tog novog svijeta i došao opet iz nekog nejasnog razloga nazad.
Pa zašto, za majku milu, zašto? Pa zar u toj Americi nije bilo nešto malo bolje i izazovnije nego ovdje?
E, pa to nije sve. Djed moje none, dakle, moj prapradjed, taj je pak išao u onu Južnu Ameriku, i došao je 1881. u Buenos Aires, gdje je proveo kao noštromo, tako smo barem mi mislili, točno dvadeset godina, stekao opet nešto novca, ma ne samo nešto, i malo više od nešto i eto ga, hop, 1901. vratio se i taj Bartol. Zašto? Nikome nije jasno. Jednostavno se vratio, oženio, dobio djecu, pokrenuo opet biznis, opet došao rat, pokrenuo sinu biznis, i opa, ubi ga granata u onom drugom ratu. Eto, baš me zanima bi li ga ubila granata da je ostao na rijeci Plati. Dobro, nije ni Argentina neki genijalan izbor, ali hajde, barem je pamtila bolje dane. Ovdje nije bilo dobro ni to.
Da zaokružim ovaj mali presjek urođenog obiteljskog idiotizma, tu je moj drugi prapradjed s majčine strane. Taj je odlazio i dolazio iz Amerike, napravio jedno dvoje djece, zatim opet odlazio i tako nekoliko puta. Ne znam kako se snalazio, navodno nije sve to skupa ni bilo tako loše, puno je Komižana te generacije nešto radilo u Kaliforniji, sve su to bili zajebani igrači, onako, dobri radnici, mnogi od njih i s nekim poduzetničkim ambicijama.
Ali, ovaj je moj te 1913. došao u Komižu, taman stigao napraviti još jedno-dvoje djece i klisnuti natrag, kada je došao do Trsta i umro. Navodno od upale slijepog crijeva, valjda se tada umiralo od upale slijepog crijeva. Osim činjenice da je pokopan u Trstu, a i to znamo iz nekog telegrama koji je poslao neki njegov suputnik s kartom u istome smjeru, ne znamo više ništa. Nitko ga se ne sjeća, nitko ne zna gdje je ušteđevina, nitko nema nijedan dokument, nitko se ne spominje ovoga neuspješnog povratnika, nitko ne zna ni gdje je pokopan. I sad se pitam, je li mu trebalo toliko vraćanje ovamo, iz San Pedra u Komižu? Zar nije mogao pokupiti tu svoju obitelj i trajno otići kao i mnogi drugi u tu Kaliforniju?
Eto, zar nije mogao neki moj fiktivni alternativni ja sada živjeti u California kao moj daleki rođak David prezimena Felando s otoka Biševa i istraživati ove “eksotične korjene” na drugom kraju svijeta uz dobro pifo šuju kada o ljetnim praznicima dođe unucima pokazivati egzotične mediteranske prapostojbine?
I sada, kako drugačije nazvati to nego urođenim defektom, pogreškom u razmišljanju, ne znam kako bih se izrazio, urođenim idiotizmom koji te uvijek i iznova vuče na ovu luzersku stranu svijeta, ovdje gdje ne uspijeva ništa, gdje čak ni korov neće. Kako naći pravi naziv za tu samouništavalačku nostalgiju koja te iz evidentno boljega uvijek vuče ovdje gdje je evidentno gore?
Ili je riječ o nečemu što još uvijek ne mogu razumjeti? Dobro, da je samo jedan od njih drugačije odlučio, mene ne bi ni bilo, ali to nema veze. Mene ima, a opet ne razumijem zašto su se vraćali. Kao što ne razumijem zašto ja ne idem. Naime za razliku od njih, ja sam barem na njihvom iskustvu mogao nešto naučiti. A to je da je po život opasna ludost ne pokušati se domoći Amerike. A još je luđe domoći se i vratiti.
A evidentno nisam ništa naučio. Pa sada tipično hrvatski zdvajam. I potkrjepljujem tvrdnju da samo lud ili idiot ostaje.
Ili, postoji crv sumnje: možda se zaista nebo urotilo kako bi se izvršilo nešto sasvim drugo.

Foto: Mulbery Street, Lower East Side, New York, 1900., izvor: wikipedia

Igor Beleš: Automobil s devet života

12647434_1685825035020553_3798605679988016799_n

Igor Beleš, foto Carmela Žmirić Perica

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Miris janjetine ispunio joj je nosnice. Teško je disala, ali miris mesa iz malene vrećice dao joj je snage za ustajanje. Miris i zadovoljstvo obavljenim poslom. Zdjela puna, mačke ni od korova. Zazvala ju je imenom, na ljudskom i mačjem jeziku, ali uzalud. Zdjelicu s hranom položila je na asfalt, na parkirno mjesto B14 kako bi mačka bolje uočila hranu kada odluči jesti pa se polako zaputila u svoj skromni stan.

Izašla je iz lifta na devetom katu. Dok je bila mlađa, i dok su ona i Mirko dijelili ovaj stan, bila je uzbuđena što su živjeli na devetom katu. Predivan pogled i onaj osjećaj da ostale gledaš s visoka trajao je koliko i Mirko, njeno glatko lice i bujna crna kosa. Mirko već godinama ne živi  iznad svih. On je dva metra ispod.

Otključala je ulazna vrata svog stana i zakoračila u hodnik prepun crno-bijelih fotografija. Prošla je kroz hodnik ne pogledavši ih. Previše dokumentiranih uspomena života na izmaku. Danas se nije mogla s time nositi, iako je bilo dana kada su je te fotografije mogle obradovati. Njeno glatko lice, njena bujna crna kosa, Mirko u uniformi, Mirko u jednodijelnom kupaćem kostimu… U zadnje vrijeme uglavnom je mislila kako su to nečije tuđe uspomene jer se i sjećanje polako opraštalo s njom. Trenutno se najbolje sjeća mačaka.

Otišla je u kuhinju i pristavila vodu za juhu. Sebi je kupila svinjske kosti. Juha bi joj trebala potrajati barem pola tjedna. Uvijek je bila štedljiva kada je njen želudac u pitanju, ali za mačke je bila široke ruke.

Dani su joj sivi i spori, ali ih, za razliku od Mirka, još uvijek broji. Nije bila sigurna je li zbog toga sretna ili nesretna. Voda je zaključala pa je u kipuću vodu ubacila gole kosti. Miris nije ni približno očaravao kao onaj iz vrećice mačje hrane. Upalila je televizor i zagledala se u ljubavne probleme Meksika. Nakon Meksika uslijedili su ljubavni problemi Argentine pa Indije pa Turske, a i  Hrvatska nije baš najsretnija u ljubavi.

Ona i Mirko nikada nisu imali ljubavnih problema. Zavoljela ga je malo poslije vjenčanja, a on nju puno prije. Bio je dobra prilika, prema riječima njenih roditelja. Mlad pa još uz to i vojnik. Ono lijep je namjerno izostavljeno iz opisa. Nije se na tu temu imalo što pridodati. I bilo im je dobro, unatoč tome što je Mirko često putovao na razne vježbe, dežurstva, straže, sletove. Kada su otkrili da ona ne može imati djece, Mirko nije to teško podnio. Volio ju je i pružio joj je onoliko utjehe koliko to jedan okorjeli vojnik može. Sve što je od Mirka ostalo, osim prašnjavih fotografija, bile su uniforme raspadnute vojske jedne nepostojeće države, ordenje kojeg više nitko ne priznaje i kalašnjikov. Nije znala zašto to još uvijek čuva jer sve zajedno vrijedi manje od vrećice mačje hrane, a uspomene ionako blijede iz nje poput tinte s papira – otprilike razumije sadržaj teksta, ali ga više ne može jasno pročitati.

Dok je ručala, pogledala je vijesti. Potom je zadrijemala. Probudila ju je zvonjava pa kucanje na vratima. Pokušala je viknuti Evo, ali grlo je proizvelo samo škripavi promukli zvuk. Teško se i polako ustala s kauča. Dohvatila je štap za hodanje pa se polako približila vratima usput kašljući kako bi pročistila grlo.

Otvorila je vrata. S druge strane našla je jedino tamu isprekidanu sićušnim narančastim točkicama. Pružila je ruku prema sebi najbližoj i upalila svijetlo u hodniku koji je bio prazan. Opet djeca, pomislila je i ugledala polupunu posudu mačje hrane na otiraču za noge. Onom na kojem je pisalo Dobro došli, iako su se slova već izlizala, a poruka više izgledala kao da je pisana na nekom još neotkrivenom pismu. Sagnula se i teško uzdahnula te desnom rukom pokupila posudu. Miris janjetine još je bio intenzivan.

Izašla je van i polako došla do parkirnog mjesta B14. Mačke još uvijek nije bilo ni od korova, ali je na mjestu gdje je ostavila posudu sada bio parkiran veliki srebrni džip. Nikad joj nije bilo jasno zašto su vojni automobili postali popularni među civilima. A ni današnja mladež joj nije bila jasna, kada se zbog mode oblačila u maskirne hlače.

Sagnula se kako bi položila posudu pokraj parkiranog džipa i tada je ispod automobila ugledala svoju mačku. Zazvala ju je na ljudskom i mačijem jeziku.  Odgovor je izostao. Nije ju mogla rukom doseći pa je upotrijebila štap. Gumenim vrhom gurnula je mačku, ali ona nije reagirala niti na ovaj  stimulans.

Teško se pridigla čak i uz pomoć štapa. Težina nije bila u istrošenom tijelu, već u duši. Stajala je pokraj srebrnog džipa, ubrzano dišući, razmišljajući nekoliko trenutaka. Teškog koraka krenula je natrag prema zgradi. Ušla je u lift i izašla na devetom katu. Ušla je u stan. Na televizoru su plesale zvijezde. Ušla je u spavaću sobu koju je sada dijelila jedino s Mirkovim uspomenama. Sagnula se ispod kreveta istom mukom kojom se sagnula ispod džipa. Novi udarac boli i ljutnje prostruji kroz nju. Izvukla je veliki zeleni kofer pa ga otvorila ne podižući ga. Svukla je sa sebe crnu haljinu i obukla Mirkovu maslinastozelenu uniformu. Okačila je na vojničku jaknu ordenje i pomislila je kako sada nalikuje današnjim tinejdžerima pa se tome glasno nasmijala. Uzela je pušku AK-47 i napunila je streljivom. Ponovno je napustila stan i zaputila se ka liftu u desnoj ruci držeći štap za hodanje, a u lijevoj pušku.

Izašavši iz zgrade, krenula je ravno prema parkirnom mjestu B14. Repetirala je pušku i zapucala na srebrni džip. Pritom se smijala glasno i ponovno se osjećala živom. Devet metaka za devet života. Pucala je po vjetrobranu, svijetlima, gumama, prozorima… Uzela je otpali retrovizor. Odraz na razbijenom staklu retrovizora odavao je fragmente njenog zadovoljnog izraza.

Ušla je u lift pa izašla na petom katu. Ispred ulaznih vrata stana B14 odložila je razbijeni retrovizor i zaputila se ka svom stanu. Baš ju je zanimalo jesu li i zvijezde otplesale svoje.

Foto: www.morguefile.com