Arhiva kategorije: Proza

Jovana Đorđević: On

Na livadi, bio je jedino drvo, visoko, razgranate krošnje. U pustinji, bio je izvor. Sve trulo i suvo jednom iskrom pretvarao je u pepeo. A ja sam se grejala na toj vatri, pila vodu sa tog izvora i krila se pod krošnjom od sunca i oluja. Danas me je silno zabolelo kada sam videla da se on sasušio i da je pakleno sunce nagorelo listove njegove krošnje i da će svakog časa zapaliti veliki platan. Zato sam ga zalila. I gle! Posle nekog vremena, povratio je svoju snagu, pružio mi je hlad, a oluje ga nisu mogle iščupati iz korena.

Fotografija: yareckl @ morgueFile free photos

Blago Vukadin: Tajna izgubljene čarape

Na televiziji baš prikazuju nekakav holivudski film, puno scena u kojima netko nekoga mlati, bježi ispred svakojakih čudovišta i na kraju uspije svladati sve tajne agente KGB-a i CIA-e, a o UDBI da i ne govorimo. Fotogenični heroj blagoga pogleda u filmu „Tajna izgubljenog štajaznamčega“ na kraju uspijeva pobijediti zlo, poljubiti svoju princezu i postati bogat. Ne volim baš takve filmove, ali su praktični dok slažem rublje.
Nakupilo se u našem stanu puno svega – gaća, košulja, hlača, majica, ručnika, krevetnine – da te glava zaboli od nepregledne hrpe. Mašina je sve pouzdano oprala, ja sam jučer onako usput strpao veš u košaru, i onda mi je večeras sinulo kroz glavu da je sutra ponedjeljak, a da nemam čiste potkošulje. Prokleo sam i zimu, i svoju reumu, ali mi nije bilo druge nego započeti sa slaganjem.
A kad već krenem s poslom nema smisla prekidati ga, pa sam se s filmom u pozadini, upustio u avanturu.
Složio sam ono što ne moram peglati – znači nakon drugog, podrobnog i stručnog promatranja skoro sve osim dvije košulje – na veliki stol nakon što sam istoga očistio od masnih fleka (moja djeca su stvarno katastrofa, ne znaju čemu krpa služi).
Na kraju su mi ostale čarape. Ukupno 73 komada!
Prije nekog vremena sam čak napisao pjesmu o izgubljenim čarapama, očajan zbog činjenice da nakon svakoga pranja bude barem pet-šest komada koji nemaju svoga bračnog druga, takoreći ostavljeni su na cjedilu jer se je njihova druga polovica izgubila bez traga. Ništa mi tada nije bilo jasno, postavljao sam razne hipoteze, ali mi moj znanstvenički i avanturistički duh nije dao mira, pa sam nakon teškog razmišljanja smislio strategiju kako pronaći materijalne dokaze za očiglednu teoriju zavjere.
Pretpostavljao sam doduše da ili masoni, ili mormoni stoje iza svega, ali nisam htio optuživati nevine organizacije, te sam se dao na posao.
Otežavajuća okolnost prilikom moga djelovanja bila je činjenica da sam rođeni Hercegovac, a o nama diljem prosvijećene, napredne i moderne Hrvatske kruže teorije kako smo malo neobrazovani, te da između ostalih zlodjela svi nosimo bijele čarape. Dobio sam zbog toga gadne komplekse i odlučio da čak i kad idem na trčanje oblačim isključivo crne čarape. Sada ih u navedenoj boji imam bezbroj, a bilo bi mi puno lakše da ima i drugačijih, ali mi je također jasno da napredak i civilizacija imaju svoju cijenu, te sam se počeo mučiti prilikom sparivanja.
Zaboravih međutim napomenuti da sam neposlušnim čarapama napravio gadnu zamku – one pojedinačne nisam htio bacati, nego sam ih sve posložio u jednu kutiju od cipela, a istu pospremio na tajnom mjestu na kojem kojekakvi špijuni nemaju šanse otkriti moje namjere i dojaviti ih više navedenim tajnim službama.
Kad mi je od spomenutih sedamedesetitri komada opet ostalo njih jedanaest, osamljenih i bez rupa na petama, sjetio sam se i kutije, i zamke, i poslao svoga sinčinu, šapućući mu da mačke ne čuju gdje se nalazi tajno skrovište, po ranije napuštene primjerke.
On je glasno protestirao, ali nakon prijetnje da će sljedećega puta sam slagati svoje gaće, ipak se je zaputio na dugi put prepun zamki, i poslije pola sata – kad sam po stoti put povikao da konačno dođe – pojavio se ozarenoga lica i donio na dlanovima tajanstvenu kutiju.
Sve sam razbacao po kauču i onda mojoj sreći nije bilo kraja!
Ostalo je doduše još uvijek ukupno sedamnaest pojedinačnih čarapa, ali od današnjih jedanaest napuštenih uspio sam spariti sedam, dok je bračni drug osmoga bio nepopravljivo razvaljen i izgažan pa sam ih bacio mačkama na igranje, a ostali nestrpljivo iščekuju sljedeću nedjelju – da prije novoga pranja i postavljanja teorije o zavjeri pogledam detaljno ispod dječjih kreveta, u školskim torbama i u zamrzivaču – svugdje se naime nađe ponešto.
A meni za otkriće stoljeća pripada velika nagrada?

Fotografija: cohdra @ morgueFile free photos

Smilja Savin: Tarot majstor

Ušle su u mirnu ulicu s drvoredom koštela. Dvokatnice i trokatnice, napravljene između dva rata, bile su okružene uređenim zelenim dvorištima. U jednoj je, u stanu u suterenu, živjela gospođa Leonarda, Tanjina prateta.
– Ja stvarno ne razumin zašto inzistiraš da idemo u te stare babuskare? – ljutila se Danijela.
– Već san ti sto puti rekla, ona gleda u tarot karte!
– Ma nemoj me zezat! Ti ideš u nje na gatanje? Ne mogu virovat!
– Pa i ne moraš ti virovat! Samo mi čini društvo. Vidit ćeš, teta je mrak.
Vrata je otvorila starica umotana u svilenu kućnu haljinu, šarenu kao papigin rep.
Nije bila iznenađena posjetom i činilo se da joj je drago što ih vidi. Provela ih je kroz mračni hodnik zatrpan fikusima, sukulentima, paratima i uvela u dnevni boravak. Sredinu prostorije zauzimao je sjajni drveni stol s intarzijama od lišća i vitica. Danijela je samo na slikama vidjela takve stolove. Pomisli kako je gospođa Leonarda nekad sigurno bila bogata. Sjele su na stolice sa baršunastim zelenim tapecirungom.
– Tanja, zlato, hoćeš li nam skuhat čaj?
Tanja je otišla u kuhinju, a Danijela je pogledom prelazila po sobi. I ovdje je sve bilo prepunjeno ukrasnim biljem. Na zid se naslanjao tamnosmeđi kožni divan, ispresijecan brazgotinama i pukotinama iz kojih je virila konjska dlaka. Dvije perzijske mačke lijeno su se razvalile po sredini divana. Jedna crna kao noć s okruglim narančastima očima, a druga bijela kao pahuljica, azurno plavih očiju.
– Prekrasnih li mačaka! Kako se zovu? – pitala je Danijela.
– Satan je crni mačak, a Gracijela ova bijela ljepotica. Je li tako, draga moja dječice?
Crni mačak se rastegne i ispusti zvuk „mmmrrrrnjaaauuuu“, a Danijela iznenađeno trepne jer joj se iz nekog razloga učini da je mačor rekao „makakvaljepotica“.
– Satane, nemoj je ljutit, znaš kako je tašta – reče gospođa Leonarda.
Gracijela podigne glavu, frkne i siđe sa divana. Prijeđe prostoriju izvijajući se i lijevo, desno mašući kitnjastim repom. Mijaukne kratko, a Danijeli se učini da čuje prigušeno „glupan!“. Protrese glavom u nevjerici, a stara gospođa se nasmije i izusti:
– Ha, šta sam ti rekla, Satane!
Sjajni crni mačak zatvori oči i zavuče glavu pod šape. Gracijela se savije uz noge gospođe Leonarde i ona je podigne u krilo. Gladila je koščatom rukom, pahuljastu, snježnu Gracijelinu dlaku. Zlatni bračoleti su zveckali u tišini.
– Stiže čaj, teta! – ušla je Tanja noseći veliku srebrenu tacnu nakrcanu plavo zlatnim šalicama od tankog kineskog porculana.
– Teta, oćeš nam gledat tarot? – umiljavala se Tanja, dok su srkali čaj.
Starica se nasmijala.
– A, to je vas dovelo! Pa vidit ćemo šta kaže Pjerino!
Danijela pogleda Tanju upitno.
Gospođa Leonarda odjednom zazove:
– Pjerino, Pjerino!
Nešto zašuška u hodniku, zatoptaše nečije nožice i odjednom na vratima osvane majmun!
Danijela nije vjerovala očima. Mali kapucin, odjeven u karirane hlače i crvenu majicu, sa crvenom kapicom, vezanom pod bradom, uskakutao je u sobu. Zavije dugački rep o naslon stolice i zamahom skoči na stol. Okruglim očicama zazvjera uokolo i iskezi zube.
Gospođa Leonarda izvukla je iz ladice stola špil šarenih tarot karata, promiješala ih, dala Tanji da ga presječe i zatim ispružila ruku sa špilom prema majmunčiću. Malom ručicom izvuče kartu i okrene je na intarziranu površinu stola.
– Luda! – objavi starica.
– Šta to znači, teta? – Tanja je zabrinuto piljila u žutu kartu sa likom Lude.
– A, dijete moje, znači da si mlada, još se tražiš, nisi još našla ljubav. Tebi je samo do zabave, je li tako? – smijala se gospođa Leonarda.
Pjerino je sve ovo pomno pratio, okrećući glavicu od jedne do druge. A onda se zapilji u Danijelu. Odjednom se zaleti i baci joj se ravno u krilo, ručicama je obuhvati oko vrata i zarije glavu u njena prsa. Učini joj se da drži malo dijete i ona se nasmiješi.
– Sviđaš mu se. Pjerino, izvuci kartu za Danijelu – starica pruži špil prema majmunčiću.
Pjerino skoči, istrgne karte iz ruku gospođe Leonarde i baci ih u zrak.
Karte su letjele po prostoriji: Mag, Pustinjak, Ljubavnici, Kralj , Kraljica, Kotač sreće, Đavo, Zvijezde, Sunce… Padali su po podu, po Satanu, po Danijeli i Tanji, po gospođi Leonardi i Gracijeli.
Pjerino je skakao po stolu i hvatao jednu kartu. Uhvati je i pruži je Danijeli. Karta je prikazivala Svijet.
– Ti si sretno dijete, pred tobom je plodan i uspješan život – govorila je gospođa Leonarda, dok je Pjerino kezio zube.
Kasnije dok su bez žurbe hodale pod koštelama, Tanja joj ispriča priču o Pjerinu.
Jednog je dana u tetin stan banuo pomorac, neobičan lik sa okruglim zlatnim prstenom u lijevom uhu i majmunom na desnom ramenu. Ponudio je teti sto dolara ako mu iz tarota predskaže hoće li mu njegov lijepi mladi dečko biti vjeran kad se zaputi na vijađ.
Teta je štavila špil na stol i pozvala čudaka da izvuče kartu.
Nije stigao. Majmun je skočio na stol i razbacao karte. Malim ručicama pružio je jednu gazdi. Đavla. Teta nije imala ništa utješno za reći.
Pomorac je pokušao iznuditi još jedno izvlačenje, ali teta je rekla ne. Sve je bilo predskazano.
Izbile su mu kapljice znoja po čelu, lice mu se grčilo. Pokušao je zgrabiti majmuna, ali beštija je stala skakati po stanu rušeći posude sa zelenilom. Uspentrao se na visoki ormar u hodniku i skičao odozgo iskolačivši crne okice.
Na kraju je lov prekinut, pomorac je otišao ljutit i nesretan. Nije platio ništa. Ostavio je teti Pjerina, majstora tarota.

Marko Marciuš: Putovanje

1.

Probudio sam se, zapalio cigaretu i ležeći u krevetu promatrao strop. Nisam imao pojma što se dešavalo prethodne večeri, no kao da nije bilo ni važno. Dao sam otkaz, toga sam se sjećao.
Vani je sipila kišica, cesta je bila mokra i blatnjava, ljudi su šetali natkriveni kišobranima i činilo se da su svi odjeveni u sive ogrtače.
Ustao sam, izletio iz sobe i zateturao kroz hodnik.
U kuhinji se zaletjeh u baku.
– Dobro jutro – pozdravih.
Odzdravila je. Stajala je pokraj štednjaka. U loncu se kuhalo nekoliko neoguljenih krumpira.
– Danas ideš u Zagreb? – upita.
Klimnuh glavom, šutke, i natočih sok.
Kava je već bila skuhana i uzeh šalicu, vratih se u sobicu i svim silama zapnem čitati Hemingwaya. Nije išlo.
Vratio sam se u kuhinju.
– Bako, molim te, posudi mi za pljuge – zamolih. Masirao sam joj leđa, pokušavao je poljubiti u obraz dok je ona odmahivala rukom.
– Rekao si da ti treba samo za kartu – reče.
– Ali dodaj mi još samo deset kuna za cigarete… znaš da ću ti vratiti…
– Znaš koliko si mi već dužan…

Oh, itekako sam znao, ali recimo da volim biti dužan ljudima: vjerujem da to produbljuje moje odnose s njima.
Naposljetku, mecena, s palicom ljubavi u jednoj i iskustva u drugoj ruci, posudila mi je i za otrov i za put. Opet sam pokušao čitati, ali nije išlo. Nakon nekoliko stranica, u hodniku je zazvonio telefon.
– Paskal…
– Celzius…
Šušanj s druge strane.
– Ovaj… – glas mu je škripao otprilike kao i moj. – Mislio sam te pitati… imaš li kakvih filmova?
– Isuse Bože… ne sjećaš se dogovora da danas idemo u Zagreb? – upitah.
Da sam mu bio blizu ošamario bih ga zimskom rukavicom: u mislima sam ga čekao u šumici s dva smrznuta pištolja, dao mu jedan; drugim ga zatukao drškom po glavi čim mi je okrenuo leđa.
Zbunio se. Čuo sam udarac po čelu.
– Čovječe… Pa totalno sam zaboravio…
– Evidentno!
– Prvo moramo do starčeka – pokušao je biti ozbiljan.
– Naravno.
Nekoliko trenutaka vladala je tišina.
– Nađemo se u dvanaest, u parku – reče.
– U dvanaest, u parku.
Poklopio je slušalicu. Pogledao sam na sat: još trideset minuta. Sjeo sam u sobu i polako ispijao svoju šalicu kave.

Nakon pola sata došetao sam na ugovoreno mjesto. Ljudi su zaposleno trčkarali glavnim parkom što je bila (barem na površini vlastitih prozirnih razmišljanja), čudna opreka mojoj nezaposlenosti. Čekao sam ga minutu dvije, tada ga ugledam, kišobran i crni kaput, crnu kosu i bradicu, teatralan hod koji je odisao sitnom parodijom njegovog buntovnog duha. Moj prijatelj Celzius, književnik i vucibatina, dvadeset i šest godina još uvijek na grbači staraca, ništa bolji od mene, rekao bih, iako je ovaj dio o književniku ovdje čisto radi ukrasa.
Pozdravih ga, osmjehnusmo smo se bez mnogo riječi. Uputili smo se na mjesto najnižih frekvencija koje sam ikada imao prilike upoznati… To mjesto… Isuse-Kriste-Božji, to će mjesto moji mirisni receptori pamtiti zauvijek.
U tren smo bili tamo, pred vratima.
– Ti uđi – rekoh.
– Ne. Ti uđi – reče Celzius. – Ti uđi…
Učinilo mi se da nema smisla…
– Ajde onda, daj mi lovu!
Dao mi je šezdeset kuna. Zadržao sam dah i pokucao. Začulo se poznato „Da?“. Otvorio sam vrata i dalje zadržavajući dah, starček me dočekao ležeći u krevetu pokriven dekom do nosa, brzo je ustao i stao oblačiti hlače.
– Možeš li?… procijedio sam posljednjim zalihama zraka u plućima.
– Da, da, da…
Uvalio sam mu šušu i izašao van prije nego što je moj želudac uspio primijetiti što se zbiva.
– Jebem ti – promrmljao je Celzius. – Ovo je užas…
– Znam, znam…

Priča o magičnom Dworkinu. Napisao sam negdje tu priču. Dworkin i njegov prijatelj živjeli su u sobičku s jednim krevetom, dvije fotelje i kamenim podom, sa začepljenom kanalizacijom – pa su si starčeki ispod kreveta stavili lavor u koji su redovito praznili mjehure i koji, kako sam uspio zaključiti prema strahovitoj pobuni mojih osjetila – ne bi praznili po tjedan dana.
Svačega je tu bilo. „Zašto, dovraga i bestraga, ne odeš jednostavno pišati van?“, upitao sam ga jednom. „Susjedi.“, odgovorio je. „Zašto ne prošećeš do prvoga lokala?“; „Preteško!“.
– Jesi li primijetio – reče Celzius (umjesto u park skrenuli smo do knjižnice i motali se ispred ulaza razgledavajući plakate novih bestselera). – On uvijek leži, pokriven do nosa i samo bulji u prazno. Ništa… Ne gleda televiziju, ništa ne radi. Samo leži u tom smradu i bulji u prazno…
Nisam ga slušao. Istina je sama po sebi bila dovoljno neshvatljiva.

Zapalili smo cigarete. Napisao sam oglas za prodaju gitare i nalijepio ga na oglasnu ploču.
Neko vrijeme smo stajali pa krenusmo natrag.
Upao sam unutra, ponovo zadržavajući dah, uzeo tablete s kojima su nas opskrbljivali starci zatupljenih osjetila; izgubio se kao strijela. Ponovo nekoliko osvrta na neopisivost i neprolaznost uvjeta u kojima žive, u kojima su živjeli.
Sada, kada prepravljam ovaj tekst, magični Dworkin i njegov prijatelj M – više ne žive.
Kod mene smo otvorili bočicu: slatku gospođicu Lumidolu (opioidni analgetik; ništa se od toga nije zaista dogodilo, premda su starija gospoda doista postojala.). Natočio sam svakome sok. Od dvadeset kapsula svaki je uzeo deset. Izbrojili smo pare za put, spremili nekoliko knjiga i plavi oglasnik u ruksak. Čekali smo još pola sata i zatim krenuli na stanicu. Putem smo se raspričali o nebrojenim projektima kojima smo opteretili svoju nezaposlenost.
Na stanici smo sreli Ivanu, mahnuo sam joj, primijetila nas je i uputila nam pogled blagog prijekora.
Pozdravili smo se.
– Ideš u Zagreb ili u Bjelovar? – tu sam se zabunio jer ona zapravo živi na sasvim drugoj strani, u Molvama, prema Koprivnici.
– Kakav Bjelovar? – rekla je, ali kao što rekoh, nisam imao pojma o čemu priča; jednostavno sam bio pričljiv, a i kao djevojka mog životnog prijatelja bila mi je draga.
– Idem u Zagreb.
– Ah… ideš si vidjeti dragog.
– Baš tak…
Povukli smo se pod nadstrešnicu, budući da je kiša neprestance pljuckala: nit vrit, nit mimo, kak’ bi rekli naši stari.
Ivana je tada radila u ljekarni i znala je da šaljemo starčeke po lijekove. Promatrala nas je neko vrijeme. Mi smo se smješkali.
– Čujem da te Dworkin posjetio i danas. – rekoh.
Stisnula je oči.
– Zašto ga zoveš tim imenom?- upita.
Slegnuh ramenima.
Vlakovi na stanici premještali su se uz podnošljivu buku s jednog kolosijeka na drugi.
„Nemoralom do istine“, zujalo mi je u glavi.
Sjeli smo u vlak. Celzius je otvorio knjigu Krsninog Bhakte koja je pripovijedala o rastanku od materijalnih dobara (kao da se mnogi nisu, bez istinskog stremljenja, ionako rastali s njima): lijep putopis kroz Indiju prepun jednostavnih osjećaja i savršeno lijepih duhovnih istina. Ja sam pričao s Ivanom o Josipu i njihovim planovima.
– Kako je Jasmina? – upitala je.
Osmjehnuh se.
– Našli smo se nekoliko puta – odvratih. – Sada ju je uhvatila savjest zbog dečka.
Nasmijala se. Bilo je divno što nema nikakvih predrasuda.
– Je li nam se kuži? – upitah je. – To kaj smo nabrijani?
– Ne – reče.
Izašao sam u prostor između dva vagona i zapalio cigaretu. U čas mi se pridružio i Celzius. Pušili smo i razgovarali o koječemu.
Javio sam Heleni da nas čeka oko tri sata na kolodvoru. Nazvao sam i stanovitog Moralesa.
– Možeš li srediti kockicu? – upitah ga onako isprve.
– Za pedeset? – upitao je.
– Za sto.
– U redu.
Završio sam poziv. Neko vrijeme smo šutjeli.
Prošli smo kroz Vrbovec. Prije toga učinilo mi se da vrijeme prolazi neobično sporo, ali uvijek je tako do Vrbovca. Vrbovec je kao neka prekretnica u vremenu i prostoru. Poslije njega stvari postaju bljeskovite.
Vratili smo se u vagon.
– Ja bih popušio još jednu pljugu – reče Celzius.
Ponovo smo izašli.
– Ja sam totalno razvaljen – rekoh mu.
Smješkao se izmoždenih očiju. Lice mu se izobličilo kao i svaki puta u društvu ljupke gospođice. Ne sjećam se o čemu smo pričali. Sjećam se jedino da me neki čiča nažicao cigaretu. Dao sam mu, čak sam mu mislio ponuditi više od jedne, ali odustao sam u zadnji tren. Taj siromašni gospodin bio je odjeven u smeđi dotrajali kaput, bio je neobrijan, ali ozbiljna izraza lica koji je odavao samopoštovanje i ulijevao poštovanje drugima. U trenutku kada me je krenuo žicati, mislio sam da će me prekoriti jer pušim u vlaku.
Ponovo smo se vratili u vagon. Ivana je gledala kroz prozor; nisam mogao razlučiti značenje svih njezinih izraza.
Obično to mogu, zapravo, uzimam to kao neki hobi: promatranje ljudskih izraza i pogađanje misli iz kojih su nastali. Takav način proučavanja ljudi može osobu dovesti u stanje pretjerane osjetljivosti na mimiku sugovornika, ali činjenično: veći dio ljudske komunikacije čini upravo ona neverbalna. Ne mogu razumjeti ljude koji mogu pričati o potpuno nevažnim stvarima, ne shvaćajući da je osoba nasuprot njih dala sve moguće znakove da nije pravi trenutak, da joj se možda žuri, a ne želi to izreći da ne bi ispala nepristojna.
– Nametanje, eto što je – reče Celzius i zbunih se.
Zar sam pričao na glas?
– Dok tvoj neverbalni dio urliče… – nastavio je, – „Oprosti, ali žurim!“, ili običan: „Ne sviđaš mi se“, ovaj drugi se smješka i govori: „Reci to na glas ako imaš muda, a dotle stoj tu i slušaj moja sranja o životu. Jer imam sve vrijeme ovoga svijeta da te iscijedim, potrošim i nabijem u zemlju svojim nenadmašnim Ja!“
S druge strane, pogađanje misli zanimljiv je pristup: uvijek si korak ispred sugovornika, pogađajući njegovo raspoloženje, koristeći mogućnost prilagodbe. Mislim da te ljudi tada zaista vole.
– Što? – upitao je.
Zar opet to radim?
– Ma ništa. Glasno je ovdje. Idemo sjesti – rekoh i bacih cigaretu na pod. U blizini je stajao kondukter i promatrao me iskosa. Nije rekao ništa. Mogao nam je naplatiti globu, ali opet: svi puše u prostoru između vagona; kada bi svima naplaćivali globe možda vlakovi ne bi kasnili, smrdjeli, naginjali se u koso kada prelaze preko dijela pruge koji se obnavlja već stoljećima: možda bi izgledali ljepše. Ma ne… Ne bi.

Prošli smo kroz Božjakovinu, Dugo Selo i Sesvete. Uskoro sam ugledao i predgrađe Zagreba, limene zgrade Folke, stare vagone razbijenih prozora i prastaru tvornicu ulja „Gredelj“.
Sišli smo na peron. Tu negdje, na Glavnom kolodvoru grada Zagreba, dočekao nas je Morales, moj diler. Pozdravih ga. U džep mi je tutnuo fantomsku kockicu, a ja sam njemu tutnuo stotinjak iz Celziusovog džepa.
Nisam promatrao ljude, premda mi je vreva na Glavnom kolodvoru oduvijek bila iznimno fascinantna.
Morales je također nekada živio u Križevcima. Odveo nas je na klupicu ispod Tomislava.
– Morate nešto čuti… – rekao je uzbuđeno.
Podigoh obrvu. Ljubaznost na prvome mjestu.
– Reci… što god te mori.
– Počeo sam pisati… – smiješio se.
Napušenost i pisanje. Nekako mi to nije išlo u glavu.
– Ma nemoj reći – Celzius se nasmije.
Na sreću, Morales se nije uvrijedio. Bio je nekako… odsutan…
I tada je započeo pričati, a pričao je… Nikada nisam čuo nekoga da tako uživljeno recitira svoj tekst, a znao ga je napamet. Buljio sam u njega kao u proroka, a on je iskrio od ponosa i pjesničkog zanosa. Riječi su mu ispadale iz usta i tvorile krug oko mene u koji sam mogao piknuti prstom. Ne sjećam se točno o čemu je pripovijedala njegova priča, ali način na koji je bila sročena nije iziskivao pretjeranu pažnju; vodio me kroz šumu, preko dlačica na kaputu nekog pustinjaka koji je u deliriju LSD-a ugledao Boga. Uplašio sam se.

2.

– Prestani! Nemoj više!!! – dreknuh.
Vrtjelo mi se u glavi.
– Ima li toga puno? Je li to početak, sredina ili kraj? – upitah.
– Tek jedan ulomak – reče Morales smeteno. – Zašto?
– I sve znaš napamet? – gledao sam za Celziusom koji je gacao po parku.
– Dosta sam prepravljao tekst… nekako mi se upilo.
– Dosta… – promrmljam. – Ali sviđa mi se. Nalik je na priču koju pišem. Također govori o prosvjetljenju neke vrste. Takve stvari prolaze kod intelektualaca koji vole zapaliti i štošta. Čovjek treba nekako izazvati pažnju. Ako ti knjiga nije dovoljno provokativna…
– A što je provokacija? – nastavio sam zanijevši se. – Što je književna provokacija u ovim krajevima? Sranje, eto što je! Stare fore, prastare. Pedofilija… seks općenito, droga… igre riječima… sumnjiva poezija… izazivanje sućuti… jedni te isti društveni problemi… Gluposti! Gluposti! Ali zato smo mi ovdje! – pokretom obuhvatih Moralesa, Celziusa i sebe. – Da ispričamo istinu koja će sama po sebi biti dovoljno šokantna da zainteresira ljude, a opet dovoljno iskrena da se ne izgubi ono nešto!
– Piši o onome o čemu najviše znaš… – šapnuo je Morales citat što sam ga i ja negdje pročitao, u onim knjigama o kreativnom pisanju gdje stariji pisci daju savjete mlađima.
Celzius se malo podalje, stojeći na zelenoj površini, prepucavao s dva policajca. Činio se samopouzdan, volio je nadmudrivati policiju svojom retorikom, no zapravo, ispadao je glup i očit. Mogao nas je uvaliti u nevolje.
Morales se izgubio brzinom pogleda. Ostao sam sjediti i promatrao Celziusa, diskretno gurajući kockicu u gaće. Razgovor je završio i krenuo je prema meni.
– Koja si ti budala – rekoh.
Zacrvenio se u sekundi: ego je bio povrijeđen! Stao je lajati nešto, no svi argumenti bili su na mojoj strani.
– Drugi puta kada me odlučiš pitati da sredim hašiš, odustani… Paradiraš tu pred zakonom, a diler s punom torbom je s nama, a da ne pričamo o kockici koja je kod mene!
Zanijemio je na trenutak. Tada se počeo izvlačiti kako je njegova retorika bila savršena i da je cijelo vrijeme imao stvar pod kontrolom. Lice mu je bilo u još gorem stanju, kao da ga je nešto sažvakalo.
– Nisi ti imao ništa pod kontrolom! Nabrijan si i nemaš pojma o čemu pričaš!
Sjeo je posramljeno. Onaj preostali djelić razuma provirio je iz svoje pećine i rekao mu da sam u pravu.
Sjedili smo tako neko vrijeme. Nasumično sam izabrao neki broj iz oglasnika.
– Da… Da… Sonny Ericson… Da… Najnoviji model… Kako… Pronašao sam ga… Trešnjevka, može, za koliko? Evo, moj prijatelj i ja krećemo ovoga trena… Doviđenja…
– Idemo!
Vozili smo se u tramvaju njišući se kao marionete. Vjerojatno smo tako i izgledali, naslikanih očiju i lica čiji su izrazi bili izdjeljani od ruku nekog ludog lutkara. Kada smo stigli na Trešnjevku, čovjek me je pošteno zakinuo i uvalio mi tristo kuna za mobitel koji je vrijedio barem tisuću.
Tada me nazvala Helena. Bila je u blizini pa smo svratili na kavu. Pričala je kako je sretno zaljubljena, moja bivša, da živi u stanu od crkve, a kada joj se prohtje i kod roditelja svojeg dečka. Bio joj je to ne znam koji dečko poslije mene i nisam vjerovao da imaju stvarnu osnovu. Sada kada prepravljam ovaj tekst, uviđam da sam bio u pravu.
Zapravo, puno toga se dogodilo od tog dana koji pokušavam opisati, prekapajući po starim bilješkama i mahnito prepravljajući tekstove, zaronjen u sjećanja. Cijeli jedan život sabijen u nekoliko godina. Razmišljam da sam jedna od onih osoba čije postojanje opravdava karmu, daje metaforično značenje reinkarnaciji. Više života u jednom, više osoba/duša što su prohujale kroz mene u ovo nekoliko vremena koliko sam ovdje s vama. Tako se osjećam. I sada, kada se igram ovim rečenicama, imam osjećaj da bih nešto trebao učiniti, nešto što neću učiniti, nešto što će moj stariji ja sasvim zrelo znati da sam trebao učiniti, a nisam – da bi njemu bilo bolje. Reći ću: „Kakva sam bio budala; da sam onda znao ovo što znadem sada, sada ne bih bio ovdje gdje jesam!“.
I svejedno, dok tako buljim u prošlost, sasvim jasno osjećam kako me pritišće sadašnjost. Ima puno toga što bih vam volio ispripovijedati.

3.

Žurim, znadem to. Jutros mi je baka rekla (i još uvijek, nakon deset godina jedem kod nje), da razmislim kome pripadam, da završim što sam započeo i da razmislim o poslu. Moja baka ima moći kao u starih gatara. Ali ne igra se riječima, ili se to meni samo čini.
I tako, prionuo sam da završim ovu priču, da je privedem kraju, jer možda neću poživjeti dovoljno dugo da to učinim, a možda ću se opet zaposliti.
Taj dan koji želim opisati gotovo da je trajao beskrajno. Bio je to najduži danu mom životu. Nakon što sam utrapio mobitel, a Helena otišla svojim poslom, sakrili smo se na tračnicama iza Krivog puta u želji da degustiramo kupljeni hašiš. Požalio sam što nemam škarice sa sobom, jer je hašiš bio tvrd i odličan za rezuckanje. Ipak sam se poslužio upaljačem i u tili čas složili smo dva jointa.
Urlali smo od smijeha, plesali uz prugu, Celziusov crni kaput lepršao je kao plašt dok je glumio Batmana. Ja sam izigravao kromanjonca i udarao se po prsima. Zatim smo sjeli i zapalili cigarete, razmišljajući.
– Znaš, ja istinski želim biti pisac – reče najednom Celzius.
– Svi to želimo – odvratih, imajući na umu mali krug ljudi s kojima smo se družili. – Trebao si čuti što mi je izrecitirao Morales.
Celzius napravi grimasu.
– Recitirao ti je pjesmice? – upita.
– Da se nisi glupirao, uvidio bi da neki ljudi pišu deset puta bolje od tebe koji se trudiš već dvije godine, a njemu je to prvi tekst koji je ikada napisao. Znade ga napamet, pobogu!
Moj prijatelj je šutio, ne shvaćajući da li sam ga želio uvrijediti ili biti objektivan.
– Toliko je dobar? – upita.
– Sve u svemu, nije loš, premda je previše provokativan. Previše droge, previše, previše droge u svemu tome. Ali iskrenost kojom pršti ta njegova priča, stil koji je odabrao… Da se barem rodio pedesetak godina ranije i napisao takvo što…
– Šališ se – procijedi moj prijatelj. – Ništa ne može biti tako dobro.
– To je naš problem. Navikli smo uspoređivati se s mediokritetima, vjerovati da nitko od nas nije dostojan pisane riječi i da je pisanje sveti gral za sumnjivu elitu. Mnogi napišu jednu priču i tada umisle da nemaju talenta, a pisanje je umijeće koje se kuje godinama. Rijetki su ti koji mogu napisati dobar tekst iz prve. Jedan od tisuću, rekao bih, i to ne jedan od tisuću ljudi, nego jedan od tisuću pisaca. Pisci staroga kova su to najbolje mogli. Onaj koji je znao pisati i čitati mogao je biti bilo što. A oni koji su cijeli život proveli među knjigama, koji su srasli s jezikom, nisu imali problema sa slaganjem i preslagivanjem rečenica kao novajlije današnjeg doba. Danas može pisati bilo tko, ali nije svatko pismen, niti poznaje jezik. U tome je problem.
U trenutku shvatih da me uhvatilo, da pričam bez prestanka, premda je Celzius upijao svaku moju riječ i osjećao sam se pametnim, a bio je to tek trenutak između tisuće drugih kada bih se osjećao glup.
– Misliš li da nismo dovoljno pismeni? – upitao je oprezno.
– Čovječe, ne znaš sa sigurnošću gdje ide veliko, a gdje malo slovo, gdje ije a gdje je. I tu ne mislim samo na tebe, niti te ne želim uvrijediti. Da ne koristim provjeru pravopisa na računalu, ne bih mogao napisati niti pola stranice…
I tu zašutjeh.
– Idemo kupiti nešto za popiti – napokon, kao sam Hermes, prekine me te pobjegosmo daleko od te diskusije što nam je vrijeđala ego. Smiješno je to što nitko nije rekao: „Hajdemo kupiti pravopis i gramatiku!“

4.

Ponovo smo bili ispod Tomislava, riskirajući prijavu za ometanje javnog reda i mira, ali zakona ovaj puta nije bilo nigdje na vidiku pa smo pričali i lagano pijuckali rum za kolače. Bilo je četiri sata do sumraka. Nismo imali pojma zašto smo još uvijek u Zagrebu. Obavili smo sve što smo htjeli. Trebali smo sjesti na vlak i vratiti se kući. Umjesto toga krenuli smo prema katedrali, onako, da prošećemo noge. Buljio sam u listove ukrašene najlonkama, osvrtao se za svakom dobrom guzom. Bio sam napaljen i nije me bilo briga.
U katedralu smo ušli sumnjivih namjera. Na ulazu, umočio sam prste u svetu vodicu, kleknuo i prekrižio se. Natjerah Celziusa da učini isto, da barem jednom prema nečemu pokaže poštovanje, a da to nisu olinjali vlasnici noćnih klubova s kojima se sporazumijevao jezikom koji ja nikako nisam mogao razumjeti; kod kojih bi puštao svoju muziku za sto kuna po večeri. Sjeli smo u klupice, zapravo natjerao sam ga da opet kleknemo i sklopimo ruke. Misa je upravo završavala. Ostali smo klečati dok su posljednji ljudi hodali prema izlazu.
Tada Celzius skoči na noge, poput vampira je klizio preko kamenog poda prema prvom svećeniku u šarenom ornatu i uhvatio ga za rukav.
– Želio bih vas nešto pitati, onako iskreno – reče tiho, navukavši na lice izraz ubojice pokajnika.
Svećenik je problijedio.
– Vjerujete li u reinkarnaciju? Mislim, ne isključivo, već kao neku vrstu dvostrukog sistema. Reinkarnacija i raj ruku pod ruku. Neki se ponovo rađaju, drugi odlaze u raj ili pakao. Možda reinkarnacija i jest čistilište, samo se još nitko nije pozabavio tom idejom. Razumijete što želim reći? Hinduisti misle…
– Lijepo je da imate pitanja takve vrste i da razmišljate o Bogu, ako sam dobro shvatio… – riječi su ostale visjeti u zraku. Svećenik se na trenutak pribrao, tek toliko da ga prekine. Desnom rukom držao je kvaku drvenih vrata na bočnoj strani katedrale.
Istini za volju, ja sam se pravio da ga ne poznajem. Razgledavao sam kipove svetaca i uživao na svoj vlastiti način. Uvijek sam volio crkve i otajstvo kojim su zračile. Univerzalni osjećaj mira jednak u svakoj crkvi u kojoj sam ikada bio, i nema grada koji sam posjetio, mjesta u kojemu sam bio, a da nisam barem malo zavirio u crkvu. Nisam vjernik, ne, nije se o tome radilo, već o misteriju vremena, koracima što odzvanjaju usred desetljeća koja poput neke patine prekrivaju svaki zid, svaku pukotinu i predmet.
Izašao sam napolje ganut, a idiot se i dalje prepucavao sa svećenikom, ne davši mu da se povuče.
– Imaš sitnog? – poput groma saletio me prosjak. U duši me nešto presjeklo i dadnem mu deset kuna iz džepa.
– Bog te blagoslovio.
Osmjehnuh se.
– I tebe rista!

5.

Ne sjećam se zašto, ali na Cvjetnom trgu je bilo više štandova nego što je uobičajeno. Susreli smo staru prijateljicu iz studentskih dana s kojom sam isto tako podijelio nekoliko nezaboravnih trenutaka. Sada je imala dijete. Prodavala je nekakve suvenire i dijelila kuhano vino. Bila je sretna što me vidi. Ančica.
Sjeli smo kraj nje iza štanda, obećavši joj da ćemo joj pomoći dijeliti vino. I jesmo. Nekako smo uspjeli podijeliti sve u kakvih pola sata, pun lonac, rekao bih. Neko vrijeme smo pričali, a tada nas je progutala noć. Više nije bilo vlakova za doma, spavati u nekoj formaciji koja isto tako čeka jutro na Glavnom kolodvoru bilo je apsurdno. Zapravo ne apsurdno, već previše puta učinjeno. I tako smo se uhvatili mobitela i stali okretati brojeve svih ljudi za koje smo znali da imaju ili unajmljuju stan ovdje u Zagrebu, ne bi li se nekako smjestili.
Smilovala nam se Izolda bijelih ruku, tako sam je zvao, prijateljica iz Križevaca. Čudna djevojka. Mislim da sam poslije još samo jednom razgovarao s njom. Nemam pojma gdje je sada i čime se bavi.
Imala je nešto trave, ujedinili smo snage i pušili njezinu travu i naš šit i razgovarali do jutra. Pričala je o svojem bivšem dečku slikaru, petnaest godina starijem od sebe. Primijetio sam da mrzim te stare slinave profesore koji love mlade studentice na foru što su umjetnici. Ona ga je branila i nakon nekog vremena sam ušutio, no i dalje mi je bilo ljigavo. Mislim, postoje mlađe djevojke i muškarci starijih godina čiji se ciljevi i želje podudaraju i čije su veze stvarne i čvrste; sve ostalo je obična manipulacija zrelosti i iskustva nad svojom suprotnošću. I radi čega? Zategnute kože? Potrebe da se opet osjećaš mladim? Činjenice da si infantilan u duši i nitko te drugi neće? Ili je to neki sport? Ne bih znao. Utonuo sam u san usred razgovora, na madracu koji je bio položen preko četiri daske između kojih su postojali razmaci. I ti razmaci žuljali su me nesnosno. Sanjao sam cijelo vrijeme da propadam u svijet u kojem nisam želio biti. U mjesto gdje samohrane majke prodaju figurice na štandovima i djedeki bez zahoda pišaju u lavor, infantilni profesori zavađaju studentice, gdje svećenici nemaju pojma ni o čemu osim o granicama dogme u koju su zaronjeni, lošim piscima ogrnutim sumnjivim elitizmom i onim dobrim čija djela svijet nikada neće vidjeti jer im nitko nije dao priliku; naposljetku, u svijet u kojem nije bilo budućnosti za nekoga poput mene.
Kada sam se probudio, shvatio sam da ništa od toga nije bio san. Bilo je stvarno. Bio je to ovaj svijet, u kojem živim.
I smotao sam joint, dok su Celzius i Izolda još spavali, vukao dimove uživajući i promatrao novi dan. Nakon nekog vremena, skoknuo sam po cigarete i smiješio se prolaznicima. Bio sam oslobođen.
– Dobro jutro – govorio bih, a on bi smeteno odzdravljali i nastavljali svojim putem.
Deset godina kasnije potpisao sam ugovor s izdavačem, objavio knjigu, zaljubio se u studenticu književnosti, neki od najboljih životnih prijatelja su mi samohrane majke, a svećenike i dalje gledam ispod oka… (premda mi je jedan ponudio besplatan put u Rim; mudrica), a Celzius?
On postoji.

Fotografija: xololounge @ morgueFile free photos

Alen Brabec: (Samo)

Bila je to prizemnica na brijegu. Do ulaza u ograđeno dvorište uspinjalo se ispucanim kamenim stepenicama obraslim u mahovinu. Kovana vrata bila su usađena u crveni cigleni zid koji se trusio kada god bi se s njima jače zalupilo. Tražio sam zvono ili zvekir, no nije ga bilo. Ušao sam i nosom otkrio jorgovan i divlje ruže s kojih se povremeno otkidala sinoćnja kiša i na bis padala po starim pločicama uraslim u travu.
Kasno jutro razmicalo je krošnje i suncem kucalo o okna prozora.
Oko kuće su bili posađeni grmovi šmrike i ružmarina, a timijan se herojski borio za primat s maslačcima na djetelinom posutoj tratini, gdje su mokra plava ljuljačka i crveni vrtuljak svjetlucali od, zasigurno, vilinske prašine.
Kroz prozore sam pokušao nazrijeti kakav pokret iz unutrašnjosti, ali odbljesak me zasljepljivao i mogao sam čuti samo lupanje posuđa kroz otvorena vrata kuhinje u polumraku.
– Šuljaš se poput tata – rekla je nasmiješena i spustila limenu kantu na stazu. Obrisala je ruke o bokove haljine s cvjetnim uzorkom.

– Mogao si bar malo jače zalupiti vratima, malo bih se dotjerala. Ovako si me ulovio na prepad, u radnoj odjeći.
Želio sam joj reći da nema potrebe za dotjerivanjem, da je prekrasna ovako odjevena i da je njen smiješak vredniji od svake formalnosti, ali samo sam zbunjeno zatreptao i zastao, gledajući ju kako stoji između grmova na stazi, nestvarna, kose nalik aureoli.

– Dugo te nije bilo, imao si posla? Pokazat ću ti što je sve izraslo u vrtu, ne stignem sve ni pobrati koliko je toga rodilo. Mahala je rukama pokazujući u kraj dvorišta.

Prišao sam mjestu gdje je stajala i nesigurnom rukom krenuo dotaknuti joj lice. I dalje se smiješila kada sam joj prstima prošao kroz obraz. Stajao sam na stazi držeći ruku u zraku, dok je njena slika treperila, otpuštajući lagan miris ozona i parfema.

– Bok mala… – tiho sam rekao. Nesigurno me pogledala, još uvijek se smiješeći, a zatim odmaknula i podigla kantu sa staze.
– Dođi, napravit ću ti nešto za doručak dok mi pričaš gdje si sve bio.

Krenuo sam za njom put kuhinje, nesiguran na nogama, očiju punih sinoćnje kiše. Dok sam prolazio kroz dovratak na ulazu, u mene je sitnim i okrutnim očima piljio grdelin koji je skakutao u kavezu.
Oči su mi se još privikavale na manjak svjetla kada sam začuo kako je upalila radio. Prostorijom se stao vrzmati stari hit, pokušavajući mi odgristi prste.
Sjeo sam i ruke položio na drveni stol.

– U stvari, nemoj se truditi s doručkom, radije bih nešto popio. Kavu, čaj, štogod… – rekao sam. – Sjedi, pa ćemo razgovarati. Nismo se dugo vidjeli.
Zastala je. – Sigurno nećeš ništa? Ispečem jaja za čas…
– Ne, ne, OK je. Nisam baš nešto ni gladan. Sjedi samo. Nema beda.
– Pa onda dobro. Odložila je tavu na štednjak i brišući ruke o krpu sjela meni nasuprot.
Pročistio sam grlo i upitao je: – Kako si? Kako ti je ovdje? Čini mi se da si stalno zaposlena s nečim?

Slušao sam je kako pripovijeda o sunčanim danima, posađenoj smokvi i bambusu koji je odbijao rasti samo na jednom mjestu. Gledao sam joj usnice dok su pridjevi lepršali polumrakom prostorije i slijetali na voće u košari koju je stavila na sredinu stola. Moj um je plesao na kiši i natjeravao se cvjetnim lijehama. Vodila me do gredica gdje je rastao mladi luk, pokazivala ličinke krumpirovih zlatica i pućila usne u negodovanju nad puževima koji su izjeli salatu.
Ostavila me u drvenoj ležaljci pored ljuljačke i vratila se u kuhinju. Sklopio sam oči i dozvolio suncu da mi crta oblike po kapcima, dok sam potpuno spokojan osluškivao lahor u krošnjama i pjev kosova. Nakon nekog vremena sa staze sam začuo lupkanje njenih natikača.

– Skuhala sam ti čaj. Zeleni s jasminom. Znam da ga voliš…

Pridigao sam se s ležaljke da prihvatim pruženu šalicu, i iznenadio se kada su mi ruke napipale vrelinu i oblik.
Otpio sam oklijevajući. Okus jasmina i trpkost zelenog čaja bili su poput pribadanja čavlom za stvarnost. Pažljivo sam otpio još jedan gutljaj.
Sjela je do mene na susjednu ležaljku i nalakćena na koljena promatrala kako zbunjeno gledam u šalicu.

– Čaj još uvijek kupujem. Nisam baš luda da ga sama radim. Imam posla preko glave i sa paradajzom i paprikama. Treba to sve pobrati i spremiti ujesen. Nasmijala se. – A njih dvoje su još mali i više mi odmažu nego pomažu kada smo zajedno u vrtu.

Naježio sam se i prateći njen pogled ugledao dvoje djece kako bosa tapkaju po pragu ispred kuće. Dječak mi se učinio poznat.
Čaj koji se iz razbijene šalice širio tlom pod mojim nogama, izgledao je poput krvi.
Gledala me.

– Oprosti. Oprosti na svemu – izdahnuo sam.
Nasmiješila se i pružila mi ruku.
– Dođi, ručak se neće napraviti sam.
Ustao sam u svjetlo.

Fotografija: jdurham @ morgueFile free photos

Mladen Blažević: Tragovi goveda (izvadak iz romana)

U gostionicu je ušao nepoznati čovjek prerano ostarjelih brkova. Namjestio se na šanku između Šuljovana i Dudala.
– Rakijicu.
Istresao ju je u sebe, kao da je to neka mrska dužnost. Vrtio je praznu čašicu u rukama. Činilo se da želi otkriti jesu li to na njoj neoprane muzge, ili je izglodana od prevelike uporabe.
– Još jednu?
Gnjaco ga je gledao u oči, kako se gleda da bi otkrio ima li novac za piće u džepu. Umjesto odgovora stranac je digao pogled.
– Zna li tko gdje je pokopan moj sin?… Bio je kaderaš… Čuo sam da se ovdje motao… mislim ubili ga… da su ga tu zakopali.
– Ovdje koliko znam nije bilo kaderaša… i nije niko ubijen.
– Bogato ću platit … onaj ko mi pokaže grob… dat ću novaca.
Čovjek sa sijedim brkovima se uhvatio ispod miške nesvjesno pokazujući gdje drži vrećicu s bogatom nagradom.
– Kako se zvao?
Dudalo se iznenada uključio u razgovor.
– Matko… Jel znate nešto?
Nije izgledalo da je stranac promijenio izraz lica. Činilo se da ga ne može promijeniti ni radost ni tuga, ni lažna nada.
– Kad bi vam ga pokazo… grob… što bi… što bi s njim?
– Odnio kosti da ga zakopam… u obiteljsku grobnicu, a tebe bi nagradio… bogato bi te nagradio.
– Koliko bogato?
Ničim osim riječima, Dudalo nije odavao pohlepu.
– Da ne brineš ti i tvoja porodica za narednih… pet… deset godina.
Dudalo je zamišljeno gledao ispred sebe, otpuhivao smrdljive dimove i čudno pomicao lijevu nadlakticu, kao da je onim dijelom ruke koji mu nedostaje listao novčanice.
– Ajd sa mnom.
Gnjaco i Šuljovan su ih začuđenim pogledom ispraćali iz gostionice.
– Jel zna on?
– Izgleda.
Dudalo i stranac su zajedno iskopali raku i ukrcali veliki kovčeg na kola. Pritom su ga umotali u vojničke deke. Sjedobrki je bio zadovoljan.– Lijepo je što ste ga sahranili… i kovčeg… i zabili križ… rijetko su kad kaderaši ovako zakopani.
– Jebi ga, ljudi smo… A i on je bio čovjek… ako i kaderaš.
– Pošteno! Evo majstore.
Pružio je Dudalu zavežljaj s novcem. Dudalo nije brojao. Brzo je spremio onaj zavežljaj u vanjski džep kaputa. Kod Gnjace se nije pojavljivao nekoliko dana. Kad je došao, osjetio je da je do tad veselo društvo u gostionici odjednom zašutjelo. Dok mu je pružao čašu vina preko šanka, Gnjaco se nije mogao suzdržati:
– Jebote, ajd sad reci… kako si mrtvog ćaću mogao prodat… za pare? Mrtvog si oca prodo za pare.
Dudalo je najprije izgledao uvrijeđen i iznenađen, kao da je čuo najveću objedu na svoj račun. Zatim je usne nakrivio do granice osmijeha.
– A što bi mu ja?… Znaš kakav sam… Nisam mu… jebi ga ni cvijeće nosio… ime na krstu nema… mati umrla… a ona moja ženetina… jebe se Marici… a tamo će mu bit lijepo… Onaj brko… neki fin čovjek. Reko mi da ima pravu ozidanu grobnicu… i mramornu ploču… Nosit će mu cvijeće… on i žena. Bit će mu bolje nego na brdu iznad moje kuće.

Fotografija: gojo23 @ morgueFile free photos

Željko Maurović: Moj prvi mrtvac (kojeg nije bilo)

Išli smo tada u osmogodišnju, niži razred, peti čini mi se. Ja i Ivo (danas znam da je uljudno pisati „Ivo i ja“ no ostavljam ovaj dječji egoizam da svjedoči: prvo ja, pa ja, pa onda…svi ostali), puno smo se družili, ubijali žabe praćkom, kasnije floberom, samo da bi vidjeli kako im se žuti trbusi okrenu dok plutaju u bari. Dječja okrutnost i nedostatak ekološke svijesti, tog sam danas svjestan. Zajedno smo išli na solfeggio i zbor koji je vodila „piccola Venera“ koju smo zvali Pića, zbog koje smo se nadobijali nagrada na općinskim i kotarskim natjecanjima dok je komisija buljila u njezine kratke noge i razgolićeno poprsje zbog kog smo Ivo i ja izborili, guranjem i udarcima pod rebra, privilegiju da stojimo u prvom redu zbora. Skupa smo odlazili na probe limene glazbe i trpjeli psine starijih dečki i nosili im, on veliki bubanj s činelom a ja ogromni trombon. U malom, felinijevskom gradu u kom sam proveo djetinjstvo ako si htio izazvati pažnju i rešpekt vršnjaka morao si ili biti član nogometnog kluba ili gradske limene glazbe. Malo znam svojih vršnjaka iz tog doba koji nisu bar pokušali igrati nogomet u pionirima lokalnog kluba ili su dospjeli do faze kad se nosilo instrumente – klarinete, trube, flikorne, trombone – kući, nakon što bi ih dirigent Mirko podijelio prema svom nahođenju, novoj generaciji polaznika. Instrumenata je bilo malo pa smo nas dvoje-troje dijelili jedan instrument, a u turnusima vježbali. Cure još nisu bile centar naše pažnje ali su se pojavljivale na obzoru našeg skučenog interesa, onako, nedefinirano. Ja sam, primjerice, u ono doba, bio potpuni antitalent za sportove pa tako nisam mogao „upasti“ ni u drugu razrednu momčad u igri „graničara“ koja je u to doba bila vrlo popularna kod nastavnika u svrhu rekreacije, a mogla se igrati doslovce na svakoj tratini. Ivo je, pak, nosio naočale čija su stakla bila debljine dna pivske boce. Njima smo se služili da potpalimo lišće i suharke u gradskom parku pa jurimo unaokolo vičući: „Vatra, vatra! Gori…“ sve dok nas nisu uhvatili na djelu i ispljuskali i ispotezali za uši. Bila su to okrutna vremena kad su djecu pljuskali ne samo roditelji, a mnogi od nas bi se držao za, ehm, donji dio leđa kad bi ga netko stariji, katkad samo koju godinu stariji, opalio „volejem“ ljevicom ili desnom nogom. Nije tada bilo ni spomena o dječjim pravima, a nekmoli o tomu da bi neki lik, koji se dade nazivati pravobraniteljem dječjih prava, o tom vritnjaku ili obrtici, kazano lokalno, a bolno globalno, držao konferencije ili simpozije. Nas je ispljuskao gradski čuvar parka, šinter i koješta drugo, nadimka „Šorgo“, ni danas ne znam što to znači. I to se držalo nepisanim pravilom, uhvati li te „Šorgo“ u šteti obr’o si lubenice, kod nas ih doduše nije bilo, dolazile su iz Slavonije u vagonima iz kojih bi ih i prodavali, ali mi smo bostan zvali lubenicama, možda smo griješili, ali tako je bilo. Kasnije su dolazile iz Makedonije, ali ostalo je ime lubenice iako smo ih mi, lokalno zvali angurijama što je čisto iskvareno, ali rekoh, takvi smo bili: površni i bezbrižni. „Šorgo“ nas je, daklem, uhvatio, prilijepio nam nekoliko vrućih, mi smo to dobro podnijeli, a zatim nas je, držeći nas za uha, odveo roditeljima koje bi u najvećem broju slučajeva, predstavljale naše majke. One bi nas primile iz ruku zakona i, umjesto da nas paze i tješe, rekle bi otprilike: “I neka ste, šjor Šorgo, dobro da ste jer da san ga ja, ne bi mu tako lišo pasalo!“ i za potvrdu bi nam po našoj bespomoćnoj, kratko ošišanoj glavi, zviznule nešto što smo zvali „kapelet“ a što je prilično bolno. Okrutne li prakse. Onda bi još našem predstavniku reda dale „bićerin“ i koji šold za španjulet, cigarete po službenom nazivlju. Podrazumijevala se zabrana izlaska, odlaska na trening ili na probe Limene. Jedino smo u nedjelju, koje sramote, smjeli korzirati gore-dolje po glavnoj ulici našeg ubavodosadnjikavog gradića, ruku pod ruku s roditeljima i mlađom braćom i sestrama. Koja sramota, ćo moj. Gdje su tad bili pravobranitelji i slični?!

Ljeti smo svi zajedno, mali i malo veći, išli na cjelodnevno kupanje na potok izvan grada, na mjesto zvano Zarečki krov, prirodni bazen što ga je voda izdubila u vapnencu. Danas je „brendirani“ spot jedne lokalne teve postaje, a onda si morao pješačiti i pješačiti da bi došao do njega. Ivo i ja te ostala djeca, usput i uglavnom na povratku, pustošili bismo voćnjake i vinograde bez obzira na to jesu li jabuke i grožđe bili zreli ili kiseli. To je urađalo mnogim posljedicama koje smo nazivali „Lijavicama, trčkavicama, litavicama…“ i slično, a opasnost je prijetila i od vlasnika te unajmljenih čuvara jer bismo mi, poput čvoraka, navalili i očerupali dobar dio uroda. Naročito nam je na meti bilo jedno poljoprivredno dobro što se prostiralo na po puta od grada do Zarečkog krova. To mjesto koje se u žargonu dalo nazivati „Školagrarija“ bilo je, to znam sad, ogledno poljoprivredno dobro za eksperimentalne sorte i kao takvo prepuno raznih sorti krušaka, jabuka, malina i grožđa što su, jedno za drugim, dozrijevali od ranog ljeta do kasne jeseni. Za nas pravi raj. Ali i ispit lukavstva i umješnosti da se izbjegnu čuvari koji su revno obavljali svoj posao pa bismo često izazivali „diverzije“ na jednom kraju imanja, pokazujući se jedva prikriveno, a zatim bismo „napadali“ kruške ili grožđe, na sasvim drugom kraju voćnjaka ili vinograda, dok bi čuvari žurili prema našoj „diverzantskoj“ grupi. No, kad se taktika ponavlja, gubi na originalnosti i… Jedne je od tih akcija, čuvar zatočio jednog od naših, Jožića, kog smo zvali Mali Jože jer je bio baš to, velik iako ne baš kao Veli jože. Iako je već trebao ići u sedmi još je uvijek tavorio u petom razredu. Zapravo, nije toliko zakazala taktika koliko je tom zatočeništvu bila kriva japanka. To vam nije pripadnica Japanske nacije, imena poput Kosuke No Suke ili Etsuko, čak ni Micuko iz jedne vulgarne igre riječima koju su nas naučili, tko drugi, stariji. Ne, bio je to, i danas je samo više dizajniran, komad potplata od gume, s dvije poprečne pruge od gume i usađenim čepićem u dno potplata, u svemu, genijalno jednostavan izum, poput vespe, ili kafetijere ako me razumijete. Koliko ima veze s Japanom ne znam, uglavnom, i danas se proizvodi, vjerojatno na milijune primjeraka, sad vjerojatno u Kini onda u Splitu u Jugoplastici. Naša se ljetna odjeća, tada, sastojala upravo od para japanki, kratkih hlačica, mame su ih šile od frotira, kupaćih gaća i „kanatijere“ ili „kanotijere“, majice bez rukava, gornjeg dijela donjeg rublja želite li da budem precizniji, ispočetka bijele boje, a poslije… Ovisno o kretanju njezina vlasnika, mogla je biti travnato zelena, usranosmeđa i slično. Da se vratim na Malog Jožića. Bio je on velik, ali dobroćudan, trpio je svačije šale svojim dobroćudnim osmjehom, dijete čistačice i transportnog radnika, kasnije u životu, zahvaljujući zadivljujućoj upornosti, uglavnom u svemu bitnom, bar za mnoge, uspio: posao, stan, auto, žena, djeca… Što biste više? Upravo kad smo, s uspjehom, napustili područje vinograda, neki od nas još, u hodu gutajući ljepljivo, zrelo grožđe s grozdova koje su otrgnuli u zadnji čas, prije odlaska, na znak, zvižduk naše straže, Mali Jožić se, već smo bili na cesti što se bjelasala u nastupajućem sumraku, zaustavi i užasnuto zatuli: „Japankaaa!!!“ . Dok smo trčali, japanka mu je spala s noge i ostala u vinogradu! Pa šta, reći će se: komad gume, kupiti će mu sutra nove. Eeee, ne ide to tako, jedne japanke za jedno ljeto, katkad, kad ne bi bile izlizane posve od upotrebe, i za slijedeće ljeto. Krpali smo naše japanke kako smo zna li i umjeli: komadima špaga, žice, selotejpom, odlična je bila električarska izolir-traka no nju su imali samo sinovi električara, uglavnom one su morale izdržati ljeto! A pogotovo one Malog Jožića, čija je familija brojila sedmero braće i sestara, jedno drugom do uha, a svatko od njih je nasljeđivao odjeću onog starijeg ispred njega. Nije bilo druge, Mali Jožić je morao natrag po izgubljenu japanku, a tamo su ga čekali. Ostali smo i mi na cesti i čekali jer, nitko se od nas nije sam vraćao s kupanja, među nama je bio i po koji stariji brat ili rođak, koji je na nas trebao paziti, a često je bio isto tako lud i zaigran kao i mi nekoliko godina mlađi od njega. Posjedali smo uz rub ceste i, nagađajući kakvu će mu kaznu odrapiti čuvari, stali čekati Malog Jožića. Potrajalo je dosta dugo dok nismo, sad već na obzoru mjesecom osvijetljenog neba, ugledali njegovu tromu i zdepastu figuru kako nam se približava. Kad je prišao bliže vidjeli smo: na nogama je imao obje! Japanke su bile tu, ali je on, idući prema nama, svako toliko se hvatao za trbuh i brzo bi se izgubio u grmlju pokraj ceste te bismo čuli stenjanje i uzdisanje. Pretukli su ga?! Dobio je po…! No, kad je prišao bliže, vidjeli smo da se smijulji i da nimalo nije izgubio od svoje dobroćudnosti. Svaka čast! Još je bar dva puta nestajao u guštiku pokraj ceste prije nego se s nama suočio, držeći jednom rukom kratke hlače skrojene od frotirnog ručnika a dugom gladeći si nabrekao trbuh. Kad smo ga zasuli uobičajenim repertoarom pogrda i dosjetki, koji je uostalom očekivao svakog od nas, ovisno o prigodi, nije se bunio čak ni onako, pro forma. Samo se nastavio držati za želudac i smijuljiti. „Pa pričaj, ne seri, kako su te kaznili, šta se cerekaš k’o mona?!“ – govorili smo uglas. Sveudilj se smijuljeći, Mali Jožić nam ispripovjedi u čemu se sastojala njegova kazna: na sve ono grožđe što ga je pojeo kad i mi, brsteći trsje poput vola, čuvari su ga natjerali da, pred njima, za kaznu, pojede do zadnjeg zrna, pet velikih grozdova zrelog grožđa! Do zadnje bobe. Gotovo dvije kile! Opet je odjurio u mrak grmlja odakle smo začuli one iste uzdahe i stenjanje, sad smo im znali uzrok. Urlajući od smijeha krenuli smo nazad ka gradu i nakon prvih svjetala željezničkog kolodvora i benzinske pumpe, jedan po jedan je otpadao od grupe sve dok nismo ostali Ivo i ja pa se na koncu razišli s opravdanom bojazni da nas kod kuće neće dočekati s muzikom. Bilo je kasno i samo je još lokalni pijanac Duka, u svojim crveno pofarbanim postolima, svirao usnu harmoniku pred gradskom kavanom, pocupkujući u samo njemu znanom ritmu.

Najesen, kiše još nisu do kraja sprale okus ljeta, Ivo i ja smo propustili vidjeti prvog mrtvaca kojeg smo mogli vidjeti. Školom se, jednog jutra, već smo bili u šestom, dok se magla cijedila sa krošanja starih kestena na Šetalištu, pronio glas da su, iza školskog igrališta u kržljavom šumarku borova iznapadanih od borovog prelca, pronašli obješeno tijelo mladog mesarskog šegrta. Zašto baš mesarskog? Pa, jednostavno zbog toga što se, odmah na rubu školskog dvorišta, između se nalazio samo taj šumarak, nalazila gradska klaonica. Nerijetko se, za nastave, znalo čuti prestrašeno rikanje goveda što su ih dovodili na klanje kamionima. Najbolja učenica u pisanju školskih sastava iz Hrvatskog jezika, Elide M., najbolja po mišljenju našeg razrednika i profesora-poete, jer je majstorski punila stranice zadaćnice, njezini sastavi nisu imali nikad manje od osam-devet stranica, ispisanih prekrasnim rukopisom i savršeno banalnim opservacijama, napisala je jednom, doslovce, u sastavu da se „čula muka jedne krave na ulici!“. Danas mislim da je, možda ne nehotice, točno opisala što se životinjama događalo. Kad je, međutim, stala čitati svojim melodioznim glasićem sastav naglas, to je izričito tražio profesor-poeta, jer je njezin i-opet-jednom bio najbolji, došavši do „kravlje muke“ razred se raspametio! Svi smo počeli ridati i mukati rušeći se pod klupe i, mi muški, ali i neke cure, imitirajući bodenje rogovima i torerose, vikali ole i slične pizdarije. Izlišno je reći da smo je prozvali „Mukuljom“ a ja sam, dugo nakon toga, u romanu koji slovi kao pilastar ( aha!) modernizma pročitao slijedeće rečenice: „ Išla ulicom krava mukulja…“

Tog jesenskog dana smo, Ivo kog smo ponekad zvali i „Ovi“, što ništa ne znači osim na talijanskom a na talijanskom pogledaj u rječnik, jedva dočekali kraj nastave da bi odjurili pogledati „mjesto zločina“ na kom ćemo vidjeti obješeno tijelo mladog mesarskog šegrta, izbuljenih očiju, poplavjela lica i jezika isplaženog i dvostruko većeg no inače jer je natekao – tako smo pročitali u „krimićima“ serije X-100 koje smo kupovali na novinskim kioscima i držali ispod udžbenika kemije ili biologije kad smo kod kuće učili. I sigurno mu cipele, okovane čavlima, stružu o pod jer se borić o koji se objesio svinuo, jer su to mladi borići – tumačio mi je Ivo-Ovi. Na „mjestu zločina“ ako je to bilo ono, našli smo samo nešto ugaženiju travu i, još uvijek vezani komadić špage oko jedne borove grane. Ivo izvadi nožić i prereže ga, tvrdeći da je to jaka magija, neka pročitam što kažu Huck i Tom Sawyer o magiji mrtvačeva užeta. Nisam baš bio siguran jer sam viđao podvornikovicu kako tu prostire rublje. No zašto da Ivo ne dobije svoj magični konopčić?! Od konopa o koji se objesio mali mesarski šegrt. U šumici, iza škole. Zbog ljubavi. To baš nismo razumjeli, ljubavne romane ili fotoromanze čitale su curice. No, cijeli dan smo se šepurili po gradu da smo bili na „mjestu zločina“, izgovarali tu frazu važno i opetovano, da ne bismo morali reći istinu, da vidjeli nismo – ništa. A s ništa priča završava a ne može početi. Treba imati nešto od čeg se počinje da bi se pričalo. Dobro, ima i drugih mišljenja, ali to je već druga priča.

Fotografija: click @ morgueFile free photos