Arhiva kategorije: Proza

Moris Mateljan: Mario

Te ljetne večeri Mario i ja zajedno smo dahtali, znojili se i stenjali u staroj stražarskoj kućici, zaklonjeni od pogleda drugih vojnika, u tjelesnom klinču koji je – pod okolnostima kakve su već bile – bio apsolutno tajan, pod zakletvama u ime rođenih majki, očeva i koječega. Uostalom, te zakletve su bile samo ona posljednja, gotovo formalna verbalna potvrda da ostaje sve među nama dvojicom – previše smo dobro poznavali jedan drugoga i bili bliski u našem čudnom prijateljstvu.
“Ne mogu ja ovo, stari moj”, procijedio je kroz zube, “nemam  snage i strah me je.”
Ni meni nije bilo lako – nikad nisam radio ništa slično, ali uvjeravao sam ga da je to upravo ono što želi, da mora ići do kraja i da se ne mora bojati. Uostalom, sam je dao inicijativu. Iako su, vjerojatno, generacije vojnika prolazile kroz isti unutarnji sukob, možda baš u ovoj istoj kućici. Prostruji mi slika austrougarskih vojnika u šinjelima, dvojice brkatih koji jedva natucaju zajednički jezik; talijanskih soldata s perjanicama, mršavih jugoslavenskih novaka naivnih lica.
Znoj se cijedio kroz neudobnu vojnu odoru, smrdjeli smo podjednako.
“Moramo požuriti, ubrzo će prozivka”, rekao sam skrivajući nervozu.
“Imamo cijelih sat vremena. Ne moramo žuriti.”
“Za sat vremena možda nećemo biti gotovi.”
“Ne spominji mi to. Bit ćemo.”
Izmjenjivali smo poteze agonije; na meni je bio red. Prišao sam mu s leđa, obgrlio ga i tijesno se pribio uz njega. Uzeo sam mu šaku vlastitim rukama, gotovo prekomjerno nježno, kao da nadoknađujem zbog grubosti koja će uslijediti. Znojili smo se u potocima. Imaju li kiseli znojevi nervoze, straha i vrućine različitu pH vrijednost?
Digao sam mu ruku visoko. Šutio je, ali disanje mu je nadglasalo zrikavce u noći.
U meni ponovo bukne kočnica, negacija, gađenje, i razlije se iz utrobe po udovima. Lomio sam zvijer u sebi istom količinom boli koju sam se spremao zadati, kao da sam bicikl kojemu je u vožnji pao lanac, dok bijesan bici-klist na silu i dalje vrti pedale lomeći zupce lančanika, ali tjerajući bicikl naprijed.
Moja je ruka obrušila njegovu i ispustila je u trenutku kad je dosegnula vodoravan položaj. Šaka muklo lupne po betonskom oknu puškarnice. P. Zvuk koji se čuo bio je gotovo uvreda za svu tu frustraciju i pripreme. p.
Mario prokune, padne na koljena držeći ruku i počne stenjati. Cupkao sam oko njega u nervozi osjećajući dotad neotkriveno ljudsko osjetilo. Vrlo oštro osjetilo koje govori do koje mjere si drugome tijelu nanio bol i koliko je teška povreda. Bez ikakve dijagnoze.
Lančanik u meni se trzao u osmicama. Zgrabio sam ga u trenutku dok se nije nadao i svom snagom opalio njegovom šakom po ispustu. Trgnuo se i umjesto rubom šake opalio nadlanicom, dobrano je izgrebavši usput. U boli, iznenađenju i prijekoru dobio sam šut čizmom u bedro. Nisam se bunio. Očekivao sam to i upisao pod puni aranžman prijateljske usluge koju pružam. Ležali smo tako na zapišanom podu, u polumraku, idiotski se cerekajući i trljali izubijane mišiće.
Drugo jutro ga nije bilo na smotri. “Fraktura metakarpalne kosti”, rekao mi je po povratku iz stacionara. “Idem na kućnu njegu.” Jučer mu je nervoza kvarila mir u glasu, ali sad je ponos nadvladavao nervozu.
Uspjeli smo.

Foto: Carmela Žmirić

Enver Krivac: Vježba iz krivo usmjerene ljutnje

Ako ikad sretnem toma cruisea
kao što se to patricku batemanu onomad dogodilo u liftu
reći ću mu
đubre bezobrazno da ti pička materina bezobrazna
ti se kurčiš po premijerama uništavaš žene
a meni u ugovoru o radu piše da ću tjedni odmor koristiti
subotom i nedjeljom pa te pitam tome
kako to da je onda skoro svaka subota radna
i da lipe naknade za to nisam vidio
a da o radu za sve božje i državne blagdane ni ne govorim
majmune bezobrazni na scijentologiju ideš da majmune
kakvu molim te scijentologiju kad su i ozbiljnije vjere sprdnja
a kamoli ova tvoja miki maus pizdarija
vrbuješ bogate a meni u ugovoru o radu piše
poslodavac će radniku isplaćivati i dodatke na plaću
i to za otežane uvjete rada s uvećanjem od deset posto
prekovremeni rad s uvećanjem od pedeset posto
rad noću s uvećanjem od trideset posto
rad nedjeljom s uvećanjem od trideset pet posto
rad blagdanom
ili drugim zakonom utvrđenim neradnim danom
s uvećanjem od pedeset posto
i da plaća stiže
i osnovna i s dodacima
najkasnije do petnaestog u mjesecu
a ništa ništaaaaaaaaa tome od toga nije istina
i kad pitam zašto nije istina jer prošao je petnaesti
ni ne vidi ga se više koliko je odmakao
dobijem da šta sam bezobrazan i kako je drugima
i da oni nisu naviknuti na takav nivo komunikacije
ne znaš ni glumiti a glumiš majmune produciraš filmove
u kojima se praviš važan i nadljudski
i svaka ptičica koju možeš zamisliti slijeće ti na ruku
a ja nakon dvadeset godina specifičnog iskustva
radim za četiri tisuće
četiri tisuće za koje su me odgojili reći
ha jebiga dobro dok je i toliko samo nek dođe
pa zašto onda ne dođe tome pizda mu materina
zašto onda ne dođe
zašto moram prositi naknadu za to što sam odradio
kao da nisam
kao da sam na autobusnom kolodvoru i govorim dragi putnici pomodite
udijelite novčić za prosjaka kako to
kako to da ja ne smijem kasniti a oni se ni na telefon ne javljaju
ha tome pičko holivudska
bu faking hu odrastao si bez oca o tragedije
nijedan čovjek kojeg poznajem nema oca i svi rade od jutra do mraka
prije za vrijeme i nakon posla opet rade i nitko im nema reći volim te
a ti imaš muda skakati po kauču u talk showu i vikati da ju voliš
a oženio si je samo da nas zavaraš
pizda li ti strinina licemjerna pederska
ti izvodiš sam svoje kaskaderske scene uuuu na podu smo svi
a puca mi za tvoju muškost
jer radim za toliko za dovoljno
da bi opet mogao ići na posao
poštovanje sam posljednji put vidio na filmu
i to ne tvojem majmune
jer ha šta ćeš danas ti je to tako
bolje to nego biti bez posla
vidiš kako je onima u dini ili kamenskom
a ja ne radim ni u dini ni u kamenskom tome
reci šta to je opravdanje
jer ako je onda odrežimo si svi kolektivno noge
dobijmo rak iskopajmo si oko jebimo djecu
jer
ha
šta ćeš
ima i takvih
ako ikad sretnem toma cruisea u liftu
pfu bit će krvi najvjerojatnije moje
al dobit će i on par komada po licu
pizda li mu materina
par komada po onoj glupoj faci
pa onda snimaj film ljepotane

Foto: http://io9.com/5975971/in-new-scientology-tell+all-book-tom-cruise-explains-his-special-powers

Zoran Krušvar: Ples na rubu

Murakami kaže: Pleši, pleši, pleši, ali što on zna, disciplinirani japanski maratonac? Analni tip. Emmi Goldman ne treba ni revolucija, ako ne može plesati. Jasenko Houra i Davorin Bogović plešu cijeli dan i noć. Zemlja pleše kolo oko Sunca, a Mjesec oko Zemlje. Islužena perilica rublja pleše sitno, poskakuje na mje-stu dok traje centrifuga. Da lim popusti, olabavljeli vijci ispadnu, kamenac začepi cijevi koje nikad nisu vidjele kalgona, mogla bi eksplodirati. Bubanj bi dobio ogromno ubrzanje. Izletio bi, vrteći se kao metalna balerina i smrskao Anina koljena. U lokvi krvi ne bi se moglo raspoznati krhotine kostiju od keramike wc školjke na kojoj je sjedila. Liječnici bi nosili ozbiljna lica i odmahivali glavom: Žao nam je, gospođo. Vaša kći više neće moći plesati. Tu se više ništa ne može učiniti.
Požuri, zakasnit ćeš, glas dolazi s druge strane ku-paonskih vrata. Iza vrata je majka, već odjevena. Ogleda se u velikom zrcalu i bira bolje cipele. Danas je važan dan. Iza majke je zid, iza njega soba, prozor i veliki svi-jet. Svijet odraslih ljudi. U njega se ne ulazi rođenjem nego prvim zaposlenjem. Rođenje se slavi svake godine ponovo, a zaposlenje samo na početku, kad mu se veseliš, i onda opet na kraju kad se veseliš što ga više nema. U međuvremenu si nešto naučio.
Neke stvari neki ljudi nikad ne nauče.
Anina prijateljica Silvia bez j ima dečka Jamesa kojeg zovu Bond. On već godinama živi u Rijeci, ali nije naučio hrvatski. Zna samo naručiti kavu, drugo mu ne treba. Ionako svi razumiju engleski, a i potajno se nada da će jednom razum prevladati i da će njegova djevojka pristati poći s njim u civilizaciju. Vrijeme je na njegovoj strani.
Anina baka Slavica nikad nije naučila plivati. Najprije nije imala gdje, onda nije imala kad, a sad nema smisla.
Anin rođak Zoran nikad nije naučio voziti bicikl. Kad je bio mali, pao je s bicikla i ozlijedio se. Onda se najprije bojao i nije htio više sjesti na njega. Kasnije se prestao bojati, ali svejedno nije htio na bicikl. Bilo ga je sram što ne zna voziti.
I Anu je sram.
Ana nikad nije naučila plesati.
Kao dijete, skakala je bez ritma i bez smisla. Kad si dijete, to prolazi. Plješću ti i smiješe se. Kasnije prestanu pljeskati, a grimase im se promijene. Neki tada shvate, na vrijeme nauče, a neki na druge načine. Kažu im to u novinama, na televiziji, na ulici… ponove puno puta dok im se ne utuvi u glavu. Ana je shvatila na zabavi koju je organizirala njena osnovna škola, nek’ se djeca vesele. Ona je plesala na Livin’ la Vida Loca veselo raz-bacujući udove, kao da joj je tata rukometni golman, a mama vjetrenjača. Bilo joj je baš dobro, zatvorila je oči i zamišljala kako pleše u nekom spotu na televiziji, kako stariji dečki pred njom padaju, a čitava škola plješće baš njoj. Onda je otvorila oči i u odrazu staklenih vra-ta, među masnim tragovima učeničkih prstiju i dlanova, vidjela kako, dok ona pleše, iza njenih leđa dečki glume potres i padaju po podu, a čitava se škola smije. Baš njoj, debeloj koja pleše.
Nije joj istog časa bilo jasno u čemu je vic, ali tad je počela shvaćati.
U filmovima koji su se prikazivali u kinu nije bilo ni-koga tako salastog i mekanog, osim ako mu se nisu smijali. Njeno tijelo bilo je građeno za gađenje, a posebno kad se kretalo. Kad se salo pretakalo s jedne strane na drugu, a suvišni nabori valjali kao nemirno more. Plesati, razmetati se tom želatinastom katastrofom, bilo je sramotno do ruba živčanog sloma, kad ti suze potocima teku u čokolino, a žlica se trese, zvecka po caklini, kaplje po majici nikad dovoljno širokoj da sakrije taj užas.
S vremenom dijete odraste, glečeri se otope pa kako ne bi i Anino salo, ali traume ostanu. Pe-te-es-pe, ka-ko da ne, jer pubertet je bojište, gospodine generale. I da bi preživjela sve te sociokulturalne gelere, kalorijske bombe i nakazne mine, Ana je morala razviti adekvatne strategije:
• Pognuta glava, jer tako je lakše izbjegavati poglede, ako ne gledaš ti njih – ne gledaju ni oni tebe.
• Tamna odjeća, bez šminke, izgledaj kao mrlja u vidnom polju, ignorirat će te dok ne nestaneš.
• Govori rijetko i tiho, ne privlači pažnju, nikog ne zanima mišljenje ružne cure. Pogledaj na televiziji koga pitaju za mišljenje: manekenke, starlete, sponzoruše. Debele i ružne, da ne plaše malu djecu, pojavljuju se samo u kasnim terminima kad nitko ne gleda. Tako i ti: sjedi doma i čitaj knjigu, da te nitko ne vidi.
I hvaljen bio, Dionise, što stvorio si vino, jer tek je pod njegovim blagoslovom u studentskim danima, ta-da već na sasvim prihvatljive gabarite svedena Ana, počela ponovo komunicirati s ljudskim rodom. Proces izlječenja, iako božanski pomognut, ipak nije bio sasvim čudesan pa su neke posljedice trajno ostale:
• Seks je bolji u mraku ili pod plahtom, kad se njeno ti-jelo ne vidi. Nikad dokazana teorija kaže da Ana rijetko ima dečke, baš zato što ne želi da je gledaju golu.
• Svi oblici socijalne interakcije daleko su ugodniji u alkoholiziranom stanju te se takvo preferira. U nedostatku alkohola, prihvatljivi su i alternativni opijati.
• Ljeto je izdajnik i petokolonaš, plaža se izbjegava koliko je to moguće.
I ono što je posebno važno:
• Nikad, baš nikad ne dolazi u obzir nikakav oblik plesanja!
Majka sad već lupa po vratima:
“Požuri, Ana, čuješ!? Daj da ti ne zakasnimo na prvi dan!”
Jer prvi dan na radnom mjestu je važan. Prekretnica je to, sinoć je legla u krevet kao nitko i ništa, a danas je us-tala kao odrasla žena koja ima važne obaveze i nipošto ne smije zakasniti! Sinoć se u krevet zašuškala nedorasla djevojčica na maminoj sisi i odmah po sklapanju očiju usnula onaj svoj isti, glupavi san koji je proganja već tko zna koliko dugo.
Uvijek se nalazi u Angkor Watu, okružena kamenim slonovima i licima božanstava koja izranjaju iz zidova. Nad njom cvatu tornjevi oblikovani u pupoljke lotosa, uokolo se prostiru terase, stepeništa i mostovi. Mitske zmije i ratnici, kraljevi u reljefu… Ana ih sve dobro po-znaje, imala je na fakultetu seminar iz toga. To joj je bio najdraži seminar, zbog slonova. Ona voli slonove jer žive u matrijarhatu i kod ženki koje ih vode ne cijene struk i sise, nego pamet kojom nalaze staze kroz bespuća. Što je slonica starija i veća, to je više poštuju. U Angkor Watu ima čitava terasa kamenih slonova i Ana se u snu rado provlači među njima, milujući im surle. A onda se svaki put pojave majmuni i sve upropaste. S krovova i hramova, iz šume stupova, hodnika i prozora, skaču na tisuće majmuna. Crni majmuni, smeđi, žuti i crveni. Svi su odjeveni u dresove različitih klubova prve Hrvatske nogometne lige, bučni i agresivni. Na rukama nose skupe satove, oko vratova zlatne lance. Vitlaju zadnjim modelima iPhonea, a među zubima im blistaju Swarovski kristali. Ana bježi pred tom urlajućom gomilom, ali zrak je gust poput meda i teško se probijati kroz njega. Za njom majmuni galame: Pogledaj nas! Mi imamo! A što ti imaš? Glavu punu gluposti, to! Čemu ti služi magiste-rij iz povijesti umjetnosti? Čemu? Bolje bi bilo da si pet godina učila držati tacnu i ribati podove! Tu se obično budi. Ponekad pada s vrha velikog hrama, ponekad u vo-du, ponekad samo otvori oči. Budi se kao nezaposlena povjesničarka umjetnosti… ali ne i danas. Danas treba započeti novo razdoblje u njenom životu, ona više nije nezaposlena povjesničarka umjetnosti već prodavačica u novoj trgovini odjećom.
Za to se obrazovala ukupno sedamnaest godina, da bi znala reći: Dobar dan, izvolite. Pokazati gdje stoje artikli i otkucati račun na kasi tek treba naučiti, a poznavanje kmerske sakralne arhitekture pritom je od slabe pomoći.
“Daj, Ana! Što tamo izvodiš? Mrdni se više, osramo-tit ćeš me pred Kovačevićkom! Ja sam te nahvalila da si vrijedna, odgovorna i… i… disciplinirana, a sad ćeš zakasniti na otvorenje! Mogla je ona i neku drugu tamo zaposlit, znaš! Nemoj si mislit da nije… e! Ko da sam je ja jedina molila, znaš da svi imaju nekog nezaposlenog… no, daj više! Ajde!”
Majka je shvaćala Anino zaposlenje vrlo osobno. Ka-ko i ne bi, osobno se za njega izborila povlačeći veze i poznanstva. Pa što ako posao nije u struci? Jebeš ti, ćerko, takvu struku koja ti neće stavit kruha na stol, kratko je komentirao tata, ne dižući pogled s križaljke. Pusti ti te mazarije i stare zgrade razvijenim državama. Mi smo zemlja znanja, kod nas i klošari imaju diplomu filozofskog fakulteta, pa što ne bi i prodavačice? Da… šest slova, okomito, Sokrat.
“’Ajmo, Ana…” majka joj dodaje jaknu i gura je prema vratima. “Znaš kako sam sretna što si konačno dobila neki posao. To je danas prestrašno, svi ti mladi ljudi nezaposleni… Da su ovo ona vremena nekad…”
Da su ona vremena, Ana bi imala posao u struci.
Da su ona vremena, Ana bi jednom dobila i stan od firme.
Da su ona vremena, Ana bi se udala za brkatog prole-tera koji bi joj strastveno citirao Marxa, a za Osmi mart je vodio u Trst da si kupi traperice i kilu kave.
Majka ju je iskrcala na parkingu trgovačkog centra, gdje su se baloni šarenili u jatima, vrećice lepršale po­put leptirovih krila, a penzioneri s rukama na leđima razgledavali izloge, brojeći artikle skuplje od mirovine. Otvorenje je bilo spektakularno i Ani je bilo muka. Krenula je u smjeru u kojem je bilo najmanje ljudi, došla do ograde, prekoračila, zatim vrludala, zaobišla urbani konzumeristički kompleks i našla se na parkingu za do-stavna vozila ili nekom podjednako opskurnom dijelu trgovačkog centra, što ga kupci nikad ne bi trebali vi-djeti. Velika, suprematistička siva ploha, terasa bez ijednog slona na vidiku. Naslonila se na goli beton i disala, misleći da je sama, a onda je pored nosivog stupa opazila Mrkvu.
Mrkva je bila toliko golema da je progutala cijelu jednu osobu. Virile su samo uredno depilirane noge i ruke koje su vješto oblikovale prepoznatljivi smotuljak za pušenje. Mrkva je imala velike oči, nasmiješena usta i hrpu propagandnih letaka.
“Bok”, rekla je.
“Bok”, Ana joj je mahnula i prišla. “Ti radiš ovdje?”
“Dijelim letke. Morala sam malo uzet pauzu, ne mogu više slušat kako se deru: Vidi mrkvu! Vidi mrkvu! Jebote, ono, ko da nisu u životu mrkvu vidjeli. A ti si fulala ulaz ili što?”
“Ne. Došla sam radit… kao prodavačica.”
“Onda si svejedno fulala ulaz.”
“Nisam, pobjegla sam.”
“Oh. Glas razuma. Oćeš dim?”
“Može, hvala.”
“Pobjegla… A jel’ se vraćaš iza na posao?”
Ana je odmahnula glavom:
“Ne. Ali moji doma to ne znaju. Misle da radim i da je to baš super.”
“Znači, pobjegla skroz. Ništa ne brini, naći ćeš drugi posao. Nitko ne bi trebao radit ovdje, ovo nije mjesto za ljude. Ni za mrkve.”
“Završila sam povijest umjetnosti, ne nude mi se baš poslovi.”
“Pa što?” otpuhnula je Mrkva “Moj dečko je završio kulturologiju pa je našao posao. U Istri, u selu Kringa. Pazi, zaposlio se u muzeju, misliš kao, super, ozbiljan posao… a kad ono, muzej vampira! Pazi, oni imaju muzej vampira, ono! I on im tamo sređuje administraciju, piše projekte, čisti i radi sve što već treba… e, a kad im dođu turisti, onda mu je u opisu radnog mjesta da iskače iz lijesa i plaši ih! Kaže da mu je to najbolji posao ikad u životu.”
“Super. Da bar ja tako nešto nađem.”
“Naći ćeš… glavno da sačuvaš dostojanstvo. To je, ono, najvažnije.”
“Ma ne znam… čuj, nemoj se uvrijedit… ali ti po trgo-vačkom centru dijeliš letke u kostimu mrkve.”
Mrkva je raširila ruke i učinilo se kao da bi zakolutala nacrtanim očima.
“Ono, ti baš nisi najbistriji uzorak mokraće u labosu, jel’ da? Gledaj, ja ne bih nikad ljudima uvaljivala letke, da mi nisu dali masku. Odvratno, em ih gnjaviš, em nije ekološki… stvaraš smeće sa svim tim papirom! Ali ova-ko me nitko ne zna pa nije bed… a i mogu se ufuravat da sam netko drugi. Pogotovo kad malo zapalim. Onda, kužiš, ja sam k’o super heroj! Noću, obična djevojka… a u radno vrijeme… MM! Mega Mrkva! Ta ta taaaa…!!!”
Smijale su se.
“Evo ti, završi to. Ja idem podijelit ove letke. Našim dragim potrošačima treba dnevna doza mrkve. Na, uz-mi”, pružila joj je joint koji je dogorijevao.
“Hvala.”
“I ne brini za posao. Posao je k’o seks… ono, dobro ga je imat, ali ako ga ti ne želiš, onda je to silovanje, jebote! Drž’ se!”
Ana je ostala sama razmišljajući o tome kakve bi skulpture i instalacije najbolje odgovarale ovom prostoru. Ne-ki od velikih Calderovih stabila, zaključila je konačno. Možda neki koji onako malo nalikuje slonu. Ta slika ju je oraspoložila pa je odlučila vratiti se među ljude i baciti pogled na nesuđeno radno mjesto.
Njen dućan bio je u procesu otvaranja. Ispred njega natiskala se gomila znatiželjnika, gledajući kroz metalnu rešetku koja se polako, iz minute u minutu, sve više podizala. Na rubu gomile bila je i gospođa iz marketinga, pazeći da se sve odvija po planu.
S njom su svi zaposlenici, stari i novi, prošli tjedan ima-li sastanak, samo što ga je ona zvala brief, prodavačice shopping assistants, a otvorenje event. Gospođa je bila puna engleskih izraza zbog kojih je zvučala plitko, a njezina priča šuplje.
“Osmijeh je must have! Ne samo kad razgovarate s klijentom nego čitavo vrijeme. Nikad ne znate kad vas netko gleda, a vaš izraz lica itekako utječe na imidž poslovnog subjekta! Vi ste billboard za radost, kad kupac uđe, mora znati da je ušao u oazu sreće, u ekskluzivni klub dobrog raspoloženja, čiji premium membership može ostvariti jedino kupnjom! Vi sve licima morate odražavati tu strast; morate osjećati ljubav prema svom poslu i sreću što ga radite! Sreću!”
Gospođa iz marketinga prešla je pogledom preko oku-pljenog kadra pa zastala na Aninoj majici bez istaknutog branda i stisnula usne u crtu. Sigurno već mjesecima nije stajala tako blizu nepotpunoga odjevnog predmeta, bez ikakvog identiteta.
“Dobit ćete uniforme”, zaključila je.
Sad su uniforme bile odjevene i ljudstvo u akciji.
S druge strane rešetke, na ulazu u trgovinu, poslagalo se nekoliko profesionalnih plesačica i sve prodavačice. Plesale su kao u kavezu, kao što im je bilo naređeno.
“Vi ste radost! Vi plešete, smijete se, veselite. Kupci stoje vani i gledaju. Oni čekaju u redu, čekanje u redu je frustrirajuće i loše. Vi ste unutra, vi plešete, zabavljate se… imate najbolji party na svijetu. Kod vas je genijalno. Svi oni vani žele prijeći, žele doći kod vas. Rešetka se diže sporo, odugovlači, stvara suspense… vi ih mamite, pozivate ih pokretima ruku… tako… gledajte plesačice, one će vam pokazati koreografiju… sve plešete, energično i s oduševljenjem! Ona od vas koja ne pokaže oduševljenje, ta ne mora niti dolaziti! Ovaj posao je ispunjenje vašeg sna, on je vaš život i najsretnije ste kad ste na radnom mjestu! To je poruka koju morate prenijeti kupcima! Hajde! Da vidim tu sreću na licima!”
Ana ih je gledala s pristojne udaljenosti, ali joj je svejedno bilo neugodno, skoro kao da je i sama tamo.
Pleši ili ne moraš ni dolaziti.
Smij se, ti tamo s fakultetom. I ti, koju kući čeka malo dijete, mrdaj tu guzu, najsretnija si kad si ovdje. Ovo je smisao tvoga života!
Plešite, iza rešetaka. Plešite.
Nije više mogla izdržati, okrenula se i otišla. U ušima joj je odjekivala plesna glazba. Bilo je to nešto jako mo-derno i popularno, s puno ritma, nešto što prije nikad nije čula.
Ali u njenoj glavi odjekivalo je samo Livin’ la Vida Loca i krešendo okrutnoga dječjeg smijeha.

Foto: Zoran Žmirić

Irena Lukšić: Slike jednog dana laponske princeze

irena-web-1Čekaj, lijepi mladiću, tko si ti zapravo? Prvi put te nalazim u svome snu, glava je tvoja kao zlato, čisto zlato, uvojci kao palmine mladice i utisnut si u poznati pejzaž drvoreda, cestice i kamene crkve na brdu. Tvoj glas dolazi odnekud odozgo, s neba kristalnoga, tvoje nestvarno blage ruke dodiruju moju kosu i grudi, dva laneta, blizanca košutina, tvoj opojni dah lebdi oko mojih usana. O, gdje li sam to?
Nikada, nažalost, nisi znala uhvatiti onaj magični treptaj početka proljeća i tanku crtu kojom započinje božanstveni okus najfinije slastice. Tvoji dani su sivi, puni uvijek istih neugoda i promašaja, smrde na trulež najgore vrste. Ali sad je, mala moja, ipak došao čas kad iz mnoštva najrazličitijih slika što se smjenjuju kao neponovljivost možeš bez straha iščeprkati najbolji sadržaj. Pronađi stoga nešto veliko i trajno, jer si priliku dobila samo jednom.
Čekaj, lijepi mladiću, tko si ti zapravo? Prvi put te nalazim u svome snu, glava je tvoja kao zlato, čisto zlato, uvojci kao palmine mladice i utisnut si u poznati pejzaž drvoreda, cestice i kamene crkve na brdu. Tvoj glas dolazi odnekud odozgo, s neba kristalnoga, tvoje nestvarno blage ruke dodiruju moju kosu i grudi, dva laneta, blizanca košutina, tvoj opojni dah lebdi oko mojih usana. O, gdje li sam to?
Ne boj se, draga. Stavljam ti čarobnu maramu na glavu i izvezeni pojas oko struka, palmine grane. Bit ćeš laponska princeza i cijeli jedan dan bit će samo tvoj. Bit ćeš, velim, laponska princeza i…
Sjajna zvijezda što je malko treperila na komadu napete nebeske površine svoje je utočište našla u dnu prozora kad se oglasio reski zvon sata. Osvanula je nedjelja i mir su remetili tek rijetki kamioni čije je kočenje podsjećalo na nervozno izvlačenje prepune pepeljare iz starinskog štednjaka. Analizirajući ta izvlačenja pepeljare, zaključila sam da su vozači sigurno zadrijemali na ravnom komadu ceste i onda se iznenada trgnuli na oštrom zavoju, hvatajući se svim raspoloživim sredstvima za asfalt koji je prebrzo tekao ulijevo. Na samom zavoju prikolice pogađaju rupu i sve okolne zgrade zadrhte kao da je potres. Poslije šest čuli su se glasovi radnika koji se biciklima vraćaju kući. I za njih je zavoj nezgodan: tu im se otkidaju pojedine riječi iz rečenica – svakako, krumpir, ili, čuvanjem – i bježe u raskošne krošnje drvoreda.
S druge strane, iz kuhinje, pružao se zid tišine. Tamo je prolazio park, jedna crta od stazice i skromnoga ukrasnog grmlja, koja je na svom okrhnutom dijelu pokazivala plavozelenu površinu rijeke Mrežnice. U ranim jutarnjim satima javljale su se divlje patke.
Zašto, dovraga, ustajem tako rano kad vlak ide tek u pola devet? Zašto pristajem na zarobljeništvo u stotinjak minuta realno neupotrebljivog vremena? K tome još i punog kiše.
Sjela sam za stol i ozbiljno zaključila da ne idem nikuda. Kakav Zagreb, kakva skupština Društva prevoditelja! Ta zar nisam već tisuću puta iskusila posvemašnju besmislenost ovakovih skupova?
Dok sam prala tanjure od sinoćnjeg obroka, tri tanjura, tri šalice, vilice, noževe, žličice i možda još nešto, sjetila sam se znanaca iz Zagreba koji su odnijeli mačka na parenje svojoj mezimici. Bože, kako je sve prazno bez te životinje!
U sedam sam pristavila vodu za kavu i zatim, dok se kava hladila na balkonu, očistila cipele, ispeglala bluzu, koju inače ne nosim, i prišila gumb na baloneru. Bit ću laponska princeza, pomislila sam, i svaki detalj mora biti na svome mjestu.
Gle, Hećimović Renata, zinula sam kasnije kroz zamućenu staklenu plohu čekaonice na željezničkoj stanici, odakle se vidjela njena ravno iščešljana plava kosa što je s jedne strane u pramenovima padala preko polovice uskog lica, a s druge je bila kratko ošišana iza tanjurastog uha. I Renata je, kad je ušla u zgradu, ugledala istu takvu frizuru samo tamnosmeđe boje i bez nakazno istaknutog uha.
Ja pak imam očajno velik nos.
“Ideš na skupštinu prevoditelja?” začudila se, još pomalo kroz maglu neistovarenog sna. Ako je, dakako, bila dobra sanjačica.
Da, da, idem, pa što?! Išla bih bilo kamo, čak i ranije, po mraku, jer otkrila sam svoj izuzetan dan baš u ovoj nedjelji. Fućkaš što je kišna! Okrenula sam se na drugu stranu i osjetila svoj lak za kosu; mirisao je na zreli stajski gnoj. Mirisao je, fućkaš.
“Ha”, kao da se malo razbudila Renata, “nas dvije jedine u Dugoj Resi nemamo pravo radno vrijeme. Dok se drugi gnjave u zapuštenim kancelarijama i bučnim halama, nas dvije sjedimo u kafiću. Sad rulja spava, a mi stojimo s kišobranima na željezničkoj stanici…”
Na spomen kišobrana nanjušila sam i mačju mokraću. Mačak je jučer, prije nego što su oni ljudi došli po njega, u svom sputanom ženidbenom zanosu opiškio posude s cvijećem u sobi, stare klompe i šipke kišobrana što se sušio.
“I gdje ćete, što si ono rekla, imati tu skupštinu? U prostoriji Društva ili na Gornjem gradu?”
“U Društvu..”
“Sigurno će doći televizija. Vi se volite slikati…”
“Oh!” došlo mi je da se nasmijem.
“Pa dobro, to se može udesiti”, nastavila je sasvim ozbiljno Renata. “Ako ni zbog čega drugog, a ono da nas naši sugrađani vide na malom ekranu. Trebamo ih podsjetiti koga su otjerali iz svoje sredine… Ti si se, koliko znam, dva puta natjecala za mjesto profesora književnosti na srednjoškolskom centru, a mene su doslovce izbacili iz lokalnog lista. Ta gamad nas treba gledati što češće!”
“Eh, Renata…”
“Bez brige, reći ću dečkima da svrate. Kod mene ionako imaju kraći razgovor.”
Vlak je bio neobično točan. Ušle smo na prva vrata što su nam se otvorila jednim suhim pah!, među nepušače. Odjeljak je bio prazan.
“Pogledaj, Renata”, zavrnula sam nosom, svojom jezivo dugačkom surlom prema mrljavom staklu, “biciklist na cesti, patuljak u vrtu, probušena nogometna lopta u grmu. Detalji koje na povratku sigurno nećemo vidjeti na istome mjestu. To je ono, znaš, Renata, što ja zovem neponovljivost trenutka.”
Renata je skinula svijetli baloner, objesila ga na plastičnu kukicu ispod iskrivljenih rešetki prtljažnika, dok je kišobran položila na aluminijski štitnik toplog radijatora. Nekoliko sočnih kapljica palo je na moju lijevu cipelu. Vani su musavo promicali hladni betonski nadvožnjaci, nejednako razlistali šumarci i dalekovodi. Na trenutak se činilo kao da je kiša sasvim stala, jer su lokve na seoskim putovima izgubile onu karakterističnu naježenost od prskanja velikog broja kapljica, ali je ipak s vremena na vrijeme vanjsku stranu stakla razrezao mokri trag. Renata je zagnjurila u krilo torbicu tamnosmeđe boje, resko povukla patent rrr na jednom pomoćnom pretincu i ispreplela prste s mnoštvom papirića, kao da se igra voli-ne voli. U stvari, ona je cijelim svojim bićem pobjegla među te papire, nije htjela gledati prirodu.
“Neponovljivost trenutka, Renata!” zazvala sam je.
“Ti si danas nekako posebno raspoložena”, pogledala me strogo i odgurnula svoje voli-ne voli papiriće. “Vidiš, a ja nisam!”
“Čuj, pa i to spada u neponovljivost trenutka. Idući put ćeš ti biti izuzetno raspoložena, a ja neću.”
“Ma!” napokon je malo pogledala van. “Ti misliš da je meni lako!”
Pogledala sam je upitno.
“Stigao nam je u goste poznati pisac Orest Diomidov, čitala si valjda u jučerašnjim novinama, bila je velika najava. E, vidiš, cijelo vrijeme njegova boravka ovdje ja moram glumiti simpatičnu urednicu najpoznatijega jugoslavenskog SF magazina.”
Ovdje je Renata smiješno preokrenula očima.
“Pa?”
“Pa ne znam, ništa ne znam”, slegnula je ramenima i opet se zagledala u jureći pejzaž. “Nemoj me ništa pitati!”
Zagreb je stigao mokar, pun prljavih mlaka, smetova od opušaka i zgužvanih tramvajskih karata. Moglo se ići s otvorenim kišobranom, a i normalno. Na nebu se napravila velika poderotina. Negdje iznutra, pod plaštom mutnih oblaka, smijuckalo se sunce. Sitne kapi kiše što su sporadično pogađale nos ili čelo, vjetar je donosio iz tamnih rubova predgrađa. Sunčana rupa je bila točno iznad Trga Republike.
Mnogi znaju da je Hećimović Renata godinama pisala lirske pjesme i objavljivala ih u Oku i Studentskom listu. Međutim, ona o tim stihovima nije voljela razgovarati, kao da nije podnosila pretjeranu znatiželju prema tom paralelnom svijetu, nije dopuštala čak niti stručnu ocjenu svoga prolivenoga zvjezdanog mlijeka, ritma bijesne gradske zvukovnice i svježe rime. Renata je crvenjela, strašno crvenjela i pri samoj pomisli da je netko čita.
I sad je na svom licu promijenila sve nijanse crvenog. Mladić u trećem redu ponovio je pitanje gotovo vičući.
“Što ja mislim o zvijezdama?” zbunila se.
“Da, da, što vi mislite o zvijezdama!”
Orest Diomidov, koji je za stolom sjedio do nje, također se iznenadio neuobičajeno adresiranom pitanju, ali se trudio da ne izgubi ništa od dobro pogođene ležernosti i šarma, čime je osvojio veliku naklonost prepune dvorane hotela. Renata je izbjegavala pogled u prvi red, gdje je sjedio glavni urednik Kostanjšek. On bi ovo mogao nazvati incidentom.
“Kolega, ovdje je naš gost, poznati književnik Orest Diomidov, doktor znanosti, akademik”, rekla je kad se drski glas iz trećeg reda ponovo zapiknuo u nju i raspirio joj crvenilo po cijelom tijelu.
Diomidov se odsutno nasmiješio i kimnuo: prevedite mi, molim. Ništa ne razumijem. Što se događa? Renata je drhtavom rukom ispunila prazni papirić i posmucala ga po stolu.
“Aha”, ispljucnuo je poznati pisac dvije-tri kapljice sline u prvi red gledališta, “pa mi cijelo vrijeme razgovaramo samo o tome! Ili se možda varam? Ne znam što ste zapravo imali u vidu, možebiti ideološki aspekt, to jest kakvo je sovjetsko viđenje osvajanja svemira, a kakvo američko. Ako ste, dakle, na to ciljali, onda vam moram reći da u najnovije vrijeme, koje se prelama kroz perestrojku i glasnost, ne postoje razmimoilaženja po tom pitanju između dviju supersila.”
“Znači, glasnost je prodrla u svemir!” dobacio je netko.
“Oh, u svemiru nema glasnosti. On je oduvijek bio carstvo tišine!”
Cijeli prvi red šmrkavo se nasmijao, a začuo se i namjerni kašalj. Kad je uporni mladić ponovo dignuo ruku za pitanje, Kostanjšek je ustao i uperio kažiprst prema stropu:
“Bilo je dosta, hvala. Upravo je prošlo osamdesetak minuta ugodnog druženja s cijenjenim gostom iz Sovjetskog Saveza. Naša tema je, da podsjetim, imala naslov Idemo li prema zvijezdama i ja se iskreno nadam da smo od danas bogatiji za neke spoznaje…”
Publika je počela napuštati svoja mjesta i polako se vući prema izlazu. Baš kad je Renata pomislila da njoj kao slavnoj spisateljici sigurno nikada neće tako postavljati pitanja, odnekud se stvorio oniži čovjek tamne masne kose i obratio zastalim posjetiteljima:
“Rijetko imamo čast da nas pohodi tako znamenit čovjek, znanstvenik i pisac, kao što je to danas i ovdje bio slučaj. Skoro da smo nekako i otupjeli prema iznimnim vrijednostima ljudskoga duha, rekao bih genija, jer nas neprestance truju kojekakvim medijskim surogatima i smicalicama. Klanjamo se prevarantima i dajdžest laktašima, a… dobro, dobro, nemojte galamiti, sad ću biti gotov. Htio sam reći, dragi profesore Diomidov, eto, dopustite mi da vam predam ovaj skroman dar, moj znanstveni rad, u znak sjećanja na ovaj divan susret!”
Čovjek je razvukao kariranu putnu torbu s potrganim patentnim zatvaračem, dohvatio knjižicu Život crva i pružio je gostu tribine.
Dok je primao dar, Diomidov je osjećao sličnu crvenu nelagodu kao i Renata za vrijeme onih pitanja. Bože moj, još i dar!
“Sve je bilo dobro dok se nije pojavio ovaj gnjavator”, prišapnuo je korpulentni Kostanjšek Renati. “Njegova je gesta tako neukusna, da ne velim seljačka. Trebali smo to predvidjeti… No, dobro, što je – tu je. A sad idemo na ručak!”
“A televizija?” upitala je Renata.
“Televizija? To je trebao srediti Tihomir, fotoreporter.”
Suhonjavi fotoreporter se lupio dlanom u čelo i promrmljao nekakvu dugačku psovku, jebem i tako dalje. Kostanjšek se nasmijao.
“Idemo, ljudi.”
Krenuli su ulicom koja je blještala od brojnih sunčanih očica. Diomidova su ti odrazi sunca u lokvama podsjećali na crtež Mjesečeve površine objavljen u najnovijem broju časopisa Znaniesila, ali tim detaljem nije želio zamarati svoje domaćine. Renata se, dok su prolazili uskim pločnikom, gledala u komadićima ogledala i tamnim izlozima. Pazila je da joj ne pobjegne ljupki osmijeh.
“Ružica Lovrić”, gurnuo je Kostanjšek Tihomira malo naprijed kad se pred njima, u potoku prolaznika, našla obla plavuša srednjih godina. “Sjećaš se te cure?”
“Ha, cure!” nacerio se Tihomir.
“Prije dvadeset godina bila je najljepša ženska u gradu. Prava manekenka, glumica, fotomodel! Svi su bili ludi za njom. Tada sam radio u Plavom vjesniku i predložio joj da napiše ekskluzivna sjećanja na svoj dvogodišnji boravak u Londonu. Pričalo se da je tamo pozirala Davidu Baileyju, da je radila s Rolling Stonesima i šta ti ga ja znam, i meni se činilo da ću tim štivom prigrabiti slavu i za nju i za sebe. Pristala je. Napravila je nekoliko zanimljivih nastavaka, a onda se pojavila neka politička budala i rekla mi da odmah prestanem s tim glupostima, jer ženska, navodno, nikad nije kročila izvan granica Jugoslavije, imala je nekakvu aferu s drogom i zato ne može dobiti pasoš. Ja najprije nisam trzao, a onda…”
Iz Masarykove ulice skrenuli su u Gundulićevu i tamo potražili restoran u kojem su rezervirali stol. Međutim, kad su ušli, ispostavilo se da nema struje i da se mogu dobiti samo hladna pića i jednostavni sendviči, pa su morali nastaviti Ilicom. Išli su odvojeno, Kostanjšek i Tihomir naprijed sa svojom pričom o prevarantici Ružici Lovrić, koja sada jeftino fotografira posjetitelje Zoološkog vrta, a Renata i Diomidov šutke sve dalje iza njih. Renatu su pomalo žuljale nove čizme i činilo joj se da im put nema kraja, kao da putuju prema nekim varljivim zvijezdama u neizmjernom svemiru. Ha, skoro se glasno nasmijala pomisli. Kostanjšeka niti taj svemir ne bi zbunio, on bi marljivo veslao svojim nateklim rukama i izvlačio kojekakve arhivske teme za svoje sugovornike  Andromedu, Mizar i Algol.
“Renata”, iznenada se oglasio Diomidov, “jeste li ikad bili u Sovjetskom Savezu, u Moskvi?”
“Ne.”
“Šteta. Moskva je izuzetan grad. Ne mislim samo na ono što je općepoznato, nego sve, baš sve. Ja živim malo izvan gužve, između prigradskih naselja Fenino i Ljuberci. Postoji tamo jedan krasan akvedukt, posve nalik čuvenim rimskim vodovodima, ali malo ljudi zna da je riječ o ostatku ljubereckog sistema za navodnjavanje polja, podignutom u našem stoljeću, 1915. godine…”
Kostanjšek i Tihomir još su se više pružili naprijed. Tihomirova sijeda glava plutala je kao isisana tuba od šampona u tamnim valovima pješačkog potočića.
“S kime živite, Renata? Recite mi vaš broj telefona, želio bih vam se koji put javiti. Vi niti ne slutite što ste pokrenuli u meni, ne znate, naravno… oprostite, sve je to tako neočekivano, nezaustavljivo, nestvarno. Oprostite, Renata…”
Renata je izvukla iz torbice posjetnicu s velikim znakom svoga SF magazina u gornjem desnom kutu i pružila je smetenom književniku. Sav problem sreće i nesreće ljudi leži u nečem sitnom, nevidljivom, pomislila je, ali toliko snažnom da se ne može kontrolirati. Sad joj se činilo da je sasvim blizu obuzdavanja tog faktora X, kako je zvala fatalnu trunčicu, treba samo preskočiti na drugu stranu i sve će doći na svoje mjesto. Gledajući Diomidova, nije, međutim, bila sigurna da li želi ili ne želi skakati.
Sve je zapravo nevažno, san, stvarnost, zvijezde, kiša. Laponska princeza nema baš nikakve veze s Laponcima, nomadskim narodom mongolskog porijekla što živi u sjevernim područjima Norveške, Švedske, Finske i SSSR-a. Bio je to, izgleda, samo znak u snu koji je upućivao na vremensku situaciju, neobično hladno proljeće. Doista je bilo jako hladno. Mogao je padati i snijeg. Sjela sam na jednu praznu stolicu u predzadnjem redu.
“Oprostite”, kucnula me po ramenu starija žena s puno zlatnih lančića oko vrata, “jako ste mi poznati… S kojeg ono jezika prevodite?”
“Tišina!” viknuo je netko iz reda radnog predsjedništva za dugačkim prostrtim stolom.
“To je Gazivoda”, prišapnula je žena kojoj sam trebala odgovoriti na pitanje. “Pravi se važan…”
“Pošto smo potrošili dvije akademske četvrti i nije bilo neke osobite navale članstva, ovime bismo započeli našu skupštinu. Prva točka dnevnog reda je izbor radnog predsjedništva i ovjerovitelja zapisnika. Predlažem radno predsjedništvo u sljedećem sastavu: Franković Tomislav, Dobrinić Matija, Sviličić Tereza, Petek Dagmar i Lorković Alen. Tko je za? Hvala. Da li je netko protiv? Ne. Konstatiram da je radno predsjedništvo izabrano. A sad ovjerovitelj zapisnika? Tko se javlja?”
Gledalištem je prostrujao blagi žamor.
“Što ste ono rekli, s kojeg jezika prevodite?”
Pogledala sam je namjerno jako začuđeno: ja, s kojeg jezika prevodim?! Ženo, pa gdje ti živiš?!
Hećimovićka i jedan plus dva muškarca i dalje su pješačili u potrazi za restoranom. Kad su prešli Britanski trg, svi muškarci su se našli zajedno, zapljuvani od smijeha, a Renata je sve dulje zastajkivala pred izlozima trgovina i popravljala detalje na gornjem dijelu tijela. Pred izlogom knjižare pozabavila se pramenom koji se oteo čvrsto začešljanoj plavoj masi: gurala ga je dugo i pažljivo, kao papirić od karamele pod stolnjak. U staklenom zidu prostoga kafića primijetila je da joj je lijeva obrva deblja od desne i zato je morala malo razbarušiti desnu. U sljedećem izlogu spazila je krasne sunčane naočale, uvozne, papreno skupe, ali bi ih sto posto kupila da je trgovina bila otvorena. Zatim se pojavio izloženi poljoprivredni alat, pa je onda došla kemijska čistionica i na koncu malo raskršće. Renata se osvrnula: gdje su muškarci? Gdje su Kostanjšek, Tihomir i poznati sovjetski književnik Orest Diomidov?
Zašto se mučim da zavolim nedjelje? Zašto se zavaravam da ih mogu udesiti prema svojoj želji? Možda je to jedini dan u tjednu koji pruža privid bespomoćnosti, zato što nema prave težine. Trgovine i banke su zatvorene, tvornice ne rade, škole su prazne, a u gradu se nalaze samo slučajni ljudi. Nedjelju treba iskoristiti.
“Dakle”, kucnuo je predsjedavajući Gazivoda vrhom kemijske olovke po boci mineralne vode, “izabrali smo radno predsjedništvo, našli ovjerovitelja zapisnika, izglasali nove komisije, upoznali stanje završnog računa za prošlu godinu, naznačili program rada za ovu i tako stigli do kraja. Preostaje nam jedino tema razno. Želi li netko riječ?”
Svi su šutjeli.
“Ja!” podigla sam dva prsta i ustala. Sat na zidu pokazivao je podne. Točno pola dana ulupalo se u gluposti, prazne riječi, kišu, podsmjeh, gurkanja, kašalj. Osjeća li se netko odgovornim za tako nerazumno trošenje vremena? Gdje je pola dana? Gdje je pola moje kišne nedjelje?
“Izvolite”, mahnula mi je kemijska olovka. “Vi ste, kolegice, naš novi član. Budite ljubazni pa nam se predstavite!”
“Kako to mislite?” zbunila sam se.
“Pa eto, da bismo razumjeli što govorite, kažite nam što prevodite…”
“Što prevodim?”
“Da, da!” zapljeskala je moja susjeda u zlatnim lančićima.
“Ja prevodim snove u stvarnost!”
U nevelikoj dvorani pljusnuo je topli žamor. Netko mi je nešto smiješno dobacio, netko iz prvog reda, ali ja sam morala reći da je grijeh dovlačiti ljude samo na dizanje ruke za i protiv, kašljucanje, otvaranje i zatvaranje kišobrana.
Cigani, promrmljala je Renata i spustila se nekom malom ulicom sa sivim zgradama do Kinoteke, odakle je prilazom JNA prerezala prema autobusnom kolodvoru. Kako je samo nasjela, kako je opet žrtvovala sve svoje snage na idiotsku tribinu? Cijeli niz izvanrednih štosova, mjesecima prikupljanih za izuzetnu zgodu, šminka iz duty free shopa, nova frizura, pulover iz ekskluzivnog butika, čizme iz Trsta za 35000 lira, sve super… Netko bi od ovog nastupa napravio izuzetan uspjeh, trijumf, popeo se na vrh svijeta i tamo mjesecima smijao!
Snovi su jedan od naših paralelnih svjetova, to je poznato. Oni sadrže sve ono što nosimo u svom svakodnevnom neposrednom iskustvu, ljude, kuće, biljke, toplinu, svjetlo, vodu, smijeh, mirise, da bi to transportirali u nešto kvalitetnije od tzv. stvarnosti. Mi nismo poslušni dio toga svijeta, mi smo iznad njega. Mi smo njegovi gospodari. On postoji zbog nas, mi postojimo zbog njega. Pritom nas ništa ne ugrožava, ničega se ne trebamo bojati, čak niti kad nas progone strašna bića, a mi se teških nogu mučimo uzbrdo. Spas nam je kraj filma. Jednostavno se probudimo i kažemo da tako nešto ne može biti istina.
Vlak je krenuo nekako neprimjetno, ispunjen mojim razmišljanjima o životu. Još pola dana, još pola dana za laponsku princezu.
Autobus kojim se Renata vozila u Dugu Resu bio je upravo nakazno prazan. Preko prva dva sjedala iza vozača nalazila se poveća kartonska kutija s pismom za nekog Dragojlovića Nikolu iz Karlovca. U drugom redu razvukla se Renata, dok je iza nje dremuckala sitna žena s puno svakojakih torbi. Na drugoj strani kola, u petom redu, na sjedalima broj 19 i 20, ljubili su se cura i dečko. Kad su s vidika nestale i najbljeđe slike Novog Zagreba, Trnskog i ceste za Remetinec, Renata se sjetila jednog svog davnog obećanja: tekst o autobusu s odgovarajućim ilustracijama. Ne neko gnjevno pismo čitatelja s tezom da su putnici nekulturni, vozači nepažljivi, a ceste nepodnošljivo loše, nego fini, pametni ogled o životu u autobusu. Autobus je, zapisala je u neki blokić, poseban svijet onih koji njime upravljaju. On je kuća vozača i konduktera. Mjesto za upravljačem zapravo je kuhinja gdje šofer kuha ručak. Dok se on muči kroteći tvrde rezance od putova, štucajući salatu od trave uz rub ceste i miješajući juhu jakim gumama po lokvama, kondukter je nestašno dijete koje je maminu kuhinju ukrasilo simbolima svojega djetinjstva. Pogledajte samo kutove vozačkog stakla, rolete i strop: što ćete uvijek opaziti? Naljepnice sa školskog izleta (Plitvička jezera, Postojnska jama, Dubrovnik), zastavice omiljenih nogometnih klubova (Dinamo, Hajduk), fotografije tiražnih pjevača (Lepa Brena, Mišo Kovač), kojekakve drangulije, privjeske, reklame. Ozbiljnija djeca lijepe i slike golih ljepotica iz Starta, kojima neka mjesta na tijelu, ako nisu istaknuta, prošaraju crnom kemijskom olovkom ili flomasterom. A putnici? Putnici su gosti pristigli u nezgodno vrijeme, baš kad mama bijesno kuha ručak, a tate nema, pa im dijete, da ih nekako zabavi, umjesto pića ponudi glazbu s kasete.
Renata je to ispričala kondukteru kad joj je došao naplatiti kartu.
“Jako interesantno”, rekao je i odrapio joj kartu iz svog bloka. Sitna žena s puno torbi oko sebe imala je kartu otprije, a curu i dečka nije htio uznemirivati. Zatim se vratio mami u kuhinju i rekao joj kakvu gošću imaju do Duge Rese. Mama nije puno govorila. Imala je koščato lice, kratku prosijedu kosu i debele crne obrve koje su neprestano skakutale gore-dolje, kao ptice trkačice.
“Neka šizika, ha?” zamahnuo je vozač obrvama. Kondukter se nasmiješio. “Trebalo bi je dobro opalit, pa više ne bi pričala ovakve bedastoće. Ajd, Joso, istraži o čemu se zapravo radi…”
“Ma!” odmahnuo je kondukter i uzeo u ruke stari broj Sportskih novosti.
“Čuješ kad ti kažem”, poskočile su obrve u retrovizoru. “Idi vidi, ništa te ne košta. Ionako si u kurcu. Čuješ, možda je neka bogata!”
Naslonila sam čelo na prljavo staklo i ponavljala s kloparanjem kotača po mreži skretnica: jesam li baš trebala lupiti ono s prevođenjem snova? To je zapravo tajna, ljudi nisu svjesni koja se sve čuda kriju u posve banalnim stvarima. A i ja, pošto sam zapravo išla na skupštinu Društva prevoditelja? Mogla sam lijepo ostati kod kuće i dovesti san do kraja, jer možda bi, da nije zazvonio onaj ludi sat, cijela konstrukcija ispala drugačije? Možda naglasak ne bi bio na laponskoj princezi nego na lijepom mladiću?
“I tako veliš, čudesan svijet autobusa!” pljesnuo je kondukter Renatu dlanom po koljenu. “Ja, vidiš, imam drugačije mišljenje…”
“Svatko ima svoje gledište”, rekla je Renata. “Ja bih svoju ideju mogla toliko proširiti da kažem kako je autobus zvijezda koja putuje svemirom!”
“Ovaj ovdje autobus? Au, bokte!” zinuo je kondukter i potražio mamine obrve u retrovizoru. One su goropadno zalepršale. Renata se sjetno nasmiješila i odmaknula malo ustranu, kao da se boji da bi joj na snježnobijelom puloveru iz ekskluzivnog butika mogao ostati zbrčkani otisak znaka Autotransporta s kondukterove kute. Tada joj je na pamet pao Diomidov, veliki sovjetski SF autor, i zaključila je da ovo gužvanje s ograničenim kondukterom predstavlja kaznu za bijeg poslije tribine. Usput se sjetila da je jučer Diomidovu posudila samizdat Vjerni Ruslan, a on se s time ne može vratiti u SSSR. No, srećom, na koricama su njeno ime i adresa i čovjek joj rukopis može poslati poštom.
Negdje između Draganića i Karlovca vlak se zaustavio na otvorenoj pruzi. Pomislila sam da je zatvoren ulaz, ali kad sam kasnije pogledala kroz prozor, primijetila sam da u blizini nema nikakvih signala. Iznenadilo me koliko je vlak zapravo pun. Na svakom prozorčiću u nizu naginjala se po jedna glava. Neki putnici su čak izlazili van, na nasip. Drugi su pak stalno zapitkivali nervoznog konduktera što čekamo, hoćemo li skoro krenuti, a on se otresao – znam koliko i vi. Da, to su naši željezničari, rekao je jedan umirovljeni učitelj, završe plesnu školu i misle da su pokupili svu pamet ovoga svijeta…
Tri junaka znanstvenofantastičnog časopisa, Kostanjšek, Tihomir i Orest Diomidov, konačno su se, poslije iscrpljujućeg pješačenja mokrim gradskim ulicama, skrasili u jednoj skromnoj gostionici na kraju grada. Tu je sve bilo suho, kao da danima nije kišilo. Nekoliko stolova gazda je za probu iznio van, pa kako su ugodne sunčeve zrake podržavale ugođaj pravog proljeća, dečki su odlučili ostati u dvorištu. Pričali su na engleskom.
“Tfu, i vi govorite o nekakvoj krizi!” rekao je Diomidov i malo se sagnuo da izuje nove cipele koje su ga strahovito žuljale. Aaah, nije mogao zadržati uzdah olakšanja. Sovjetska industrija izrađuje zaobljeniju obuću, a ovi se ravnaju prema nečovječnim buržoaskim kriterijima. “Da, jučer sam doživio pravi šok u robnoj kući: nikad u životu nisam vidio toliko primamljive robe na jednom mjestu, te videorekorderi, te zamrzivači, te digitalni satovi… Vjerujte, na trenutak sam se potpuno izgubio u vremenu i prostoru. Mislio sam da sanjam.”
“Pa i vi sad svega imate”, primijetio je Tihomir.
“Imamo kurac! Perestrojka je politika, a život je nešto sasvim drugo. Pred trgovinama i dalje imamo redove iz vremena brežnjevljevskog zastoja, željni smo Zapada kao u doba Nikite Hruščova…”
“Ma hajde?” začudio se Tihomir. “A mi stalno čitamo u novinama kako je kod vas…”
Kostanjšek se pokroviteljski nacerio: no, no, dečko! U istom času sinulo mu je da je narudžbenicu za današnju gozbu ostavio na svom radnom stolu i da će naručeno netko platiti u kešu. A naručili su: tri juhe s rezancima, tri samoborska odreska s bogatim prilogom i salatom, dva pudinga od vanilije i jedan domaći štrudl sa sirom. Pili su plešivičko bijelo vino i mineralnu vodu. On inače nikad sa sobom nije nosio novčanik, jer je odavno zapazio da ljudi mrze, doista mrze tipove koji pri ruci uvijek imaju dovoljno love. I čak očekuju da im takvi s novčanicima uvijek plaćaju gemište ili konjak, ovisno o tome što najviše konzumiraju. S druge strane, rulja koja nikad nema novaca u džepu i neprestano slini kako je sve strašno skupo i nedostižno, kod ljudi izaziva sažaljenje i nekakav poriv da ih se časti, stalno časti. Tihomir Belan je od ranogimnazijskih dana bio naučen na prepune džepove papira. U svom rodnom Pakracu svirao je bas gitaru u sastavu Biafra i jednostavno nije imao mogućnosti da potroši sve što je zarađivao. Novac je letio za njim, kao što iza neotesanih frajera stalno lete prazne kutije šibica ili opušci. I sad su mu, kad je zarađivao mnogo manje nego u Pakracu, novci padali iz dubokih džepova, a on se nije htio sagnuti da ih pokupi. To je primijetio i Diomidov, jer je Tihomir često posezao u džep za maramicom, naročito nakon jačeg smijeha, i kad bi je izvukao, iz džepa su mu, kao iz mađioničareva šešira, izletale zelene novčanice.
Cura nije loša, zaključio je kondukter, ima, doduše, nešto veće uši, ali je fina, dobro se nosi. Sigurno je nastavnica zemljopisa ili službenica u nekoj boljoj firmi. U stvari, može biti mnogo toga, ali konobarica sto posto nije. Konobarice se raspoznaju na kilometre. Kao ona njegova Desa, pička joj materina! Renata mu je napravila još malo mjesta na svojim sjedištima i on je započeo svoju priču.
U vlaku se uskoro saznalo da stojimo zbog završnih radova na jednom važnom mostu. To je onaj stari željeznički most preko Kupe, odmah na izlasku iz Karlovca, koji se prošle jeseni odjednom urušio. Putnici su uglavnom negodovali zbog stajanja na otvorenoj pruzi. Neki Banfić, električar na trgovačkom brodu riječke Jugolinije, rekao je da se slični cirkusi na željeznici događaju skoro svakoga dana, što ljudi niti ne znaju, a on je upravo zbog toga otišao na brod. Pod izlikom popravka mosta stajati možemo satima, do ponoći, čak do jutra, a da nikoga od odgovornih ne zaboli glava. Jer, nisu oni tu zbog nas nego mi zbog njih. Nas, naime, nitko nije tjerao da putujemo vlakom. Imamo i druga prijevozna sredstva, mogli smo uzeti taksi, na primjer. Ili unajmiti helikopter.
Pa mi i nismo tako daleko od Karlovca, jedno tri-četiri kilometra. Pješice bih stigla za manje od jednog sata. Ali vraga, to je jako daleko. Imala sam štikle, koje toliko rijetko nosim da se ljudi uvijek čude kada me vide u njima. Danas sam, eto, računala na izuzetnost dana. I drek!
Društvo za stolom lijepo se zabavljalo. Kostanjšek i Tihomir natjecali su se tko će popiti više gemišta, a Diomidov je za to vrijeme slasno grabio ostatke njihovih odrezaka.
“Erotika i sajens fikšn njegova je omiljena tema”, potapšao je Tihomir Kostanjšeka po ramenu i glupavo se smijuljio. Otkrio je red razmaknutih sitnih zuba, kao nevidljivi konopac s nabacanim dječjim gaćama.
“Slušajte”, progutao je Diomidov veliki komad žilavog mesa, “kod nas, u ruskoj sovjetskoj znanstvenoj fantastici, tema erosa zauzima istaknuto mjesto, iako se na prste jedne ruke mogu nabrojiti ljudi koji su o tome ozbiljno razmišljali.”
“Ovo je zgodno”, rekao je Tihomir. “Jesti meso i pričati o seksu!”
“Baš si bistar, pa nije seks od drva!”
“Ja, dakako, nisam mislio samo na temu ljubavi u sovjetskoj znanstvenoj fantastici početkom dvadesetih godina”, nastavio je Diomidov. “Tada su se razrađivale ideje Aleksandre Kolontaj o slobodnoj ljubavi. Mislio sam na različite razine čitanja teksta. Erotika, naime, može biti literarno sredstvo, u smislu leksike i semantike, bez ikakve veze sa spolnim. Druga stvar su opisi seksualnih radnji, a treća erotika i seksualnost kao glavne teme djela.”
“Sad ćeš ti, stari moj, vidjeti što je seks”, odgurnuo je Kostanjšek čašu i mašio se torbe. Izvukao je poveću hrpu fotografija u boji i razvukao je po stolu, između tanjura i čaša. “Jebeš one hibridne iz Playboya i šta ti ga ja znam, ovo su prave ženske! Ovo, pogledaj! Ženske koje tu i sada možeš uhvatiti za guzicu: ova s tankim nogama je čistačica u tiskari, ova s madežom iznad pupka radi na centrali…”
Diomidov je zaustavio komad mesa pod jezikom i raširio zjenice. Masni prsti polako su plovili prema jednoj od izazovno raskrečenih trudbenica, kao svemirski brod prema predalekoj orbitalnoj stanici, ali je u tom trenutku iz Tihomirova džepa izazovno namignula zelena novčanica. Tihomir je više puta puhnuo u šarenu maramicu, a za to vrijeme Diomidov je uspio zgrabiti novac.
“Vaša priča je natprosječno dojmljiva”, rekla je Renata kada je kondukter Joso stavio točku. “Ali ja nekako ne mogu prihvatiti da je sve to istina. Događaji su previše vama na štetu, prebrzo su se smjenjivali i tako. No, ponavljam, prekrasno ste to ispričali…”
“Sve je istina, od riječi do riječi!” prilijepio je kondukter dlan na prsa, preko džepa s naljepnicom Autotransport. Ispod je kucalo srce.
“Da su vas ostavljale tolike žene, k tome da je ova posljednja, kako ste ono rekli da se zove… Desa, pobjegla s cirkuskim patuljkom Rudolfom… Oprostite, ali to je zbilja nevjerojatno!”
“Nije, Renata, kunem se”, prošaptao je i ugurao svoju vlažnu ruku pod skupocjenobijeli sviter. “Nije nevjerojatno. Stvar je u tome da sam ja predobar čovjek. Predobar sam, draga moja Renata, zato su me ženske ostavljale!”
“Zakunite se!”
“U što hoćeš da se zakunem?”
“Hm, ne znam… zakunite se u…”
“Evo, kunem ti se u ovaj paket s pismom iza šofera”, provukao je slobodnu ruku kroz razmak između prednjih sjedišta i vrškom kažiprsta dotaknuo plavu omotnicu na kojoj je pisalo Dragojlović Nikola. “Ovo mi je ovdje i sada najveća svetinja. Kunem ti se, Renata, evo, u paket da je sve istina. Ako sam nešto izmislio, slobodno ga uzmi i meni neće biti žao da zbog toga dobijem otkaz u poduzeću!”
Renata ga je pogledala svojim nebeskoplavim očima i sasvim mu se predala.
Dobro, pomislila sam, imam štikle i ne mogu dugo pješačiti, ne mogu se niti izuti jer je zemlja hladna i vlažna. Međutim, niti ovo neizvjesno zarobljeništvo ne dolazi u obzir. Mnogi su putnici napustili vlak i stazicom uz potok požurili prema staroj cesti Karlovac–Zagreb. Tamo je na svakih nekoliko metara kuća, neki život, promet. Skočila sam na nasip, Banfić me pridržao, i otuda se mekom glinenom stazicom uputila kroz polje. Pratio me potočić pun starih štednjaka, strojeva za pranje rublja, automobilskih krovova i plastične ambalaže. Zatim sam prošla kroz voćnjak poznate seoske gostionice i već se osjetio šljunak pod tankom kožom talijanskih cipela. Bila je to autobusna stanica. Na plavo-bijeli stup sa znakom BUS bila je naslonjena crnomanjasta žena neodredljivih tridesetih godina i kačkala nekomplicirani tabletić. Nekoliko metara dalje, u plitkom jarku, natezalo se dvoje djece. Pozdravila sam ženu i pitala je ima li kakvog prijevoza do Karlovca.
“Ah, čuj”, digla je pogled od ručnog rada, “ja jako rijetko putujem, ali mislim da nešto ipak postoji kad ovdje stoji ovaj znak. I vidi, sve je puno opušaka, starih karata, papira od bureka, sve friško. Znači da ljudi putuju.”
A ona, da li putuje ili se samo zabavlja s djecom? Ili nekoga čeka? Pitala sam je, baš me zanimalo. E, to ti je duga priča, uzdahnula je i pospremila kačkanje u džep bijele pregače. Djeca su se igrala, nisu obraćala pažnju na nas. Ispričala mi je kako živi u blizini, ima jedno dvjesto metara blatnjavim putem kroz šumu. Gostionica Svoj svome, ako sam čula, evo, tu negdje je i reklama. Gostionicu drže njeni roditelji, a ona radi kao konobarica. Prije dva tjedna u selo je došla neka Ciganka i gatala joj iz taloga kave. Rekla je da joj je muž lažljivac i lopov koji samo čeka priliku da pokupi novac i nestane u velikom gradu, a ona je, eto, povjerovala i otjerala ga od kuće. Rekla mu je da će ga ubiti ako se još jednom pojavi na vratima. Nekoliko dana poslije ponovo su došli cigani, nudili su svilene marame, zavjese, reprodukcije Van Goghovih Suncokreta, popravljali kišobrane, brusili škarice i noževe i tada joj je druga Ciganka rekla da će joj muž za neku beznačajnu okladu založiti ono što mu je najsvetije. Ona se prestrašila da bi to mogla biti kuća, traktor, dvije krmače ili čak djeca, te je odlučila da ode po njega u Karlovac i vidi što se zapravo događa. Usput, krajnje je vrijeme da se izore njiva i posiječe šikara, jer će poslije doći druge obaveze. A i ti Cigani: svi kažu da im ne treba previše vjerovati.
Kad je zašutjela, primijetila sam da u daljini, na otvorenoj pruzi, više nema vlaka.
Fotoreporter je točno četrnaest puta obrisao nos otkako su gledali fotografije golih žena, zaključio je Diomidov brojeći novčanice što ih je spretno izvukao iz njegovog džepa. Dok je u početku radosno dočaravao dodatne poklone za svoje najmilije – prije toga je od honorara za priče objavljene u Kostanjšekovom magazinu kupio sebi i Larisi po par Astra cipela, malom Saveliju walkman tajvanske proizvodnje, tinejdžerki Tanji mrežaste čarape i mirišljavi lak za kosu, bratu Olegu džepni kalkulator Casio, njegovoj ženi Salomeji deodorant Misty, nećaku Arkadiju kasetu Johna Lennona, punici Nastasiji Aleksandrovnoj Milka čokoladu, tastu Vasiliju Nikolajeviču komplet kemijskih olovaka Rexpen te svome bratiću, službeniku Ureda za izdavanje viza, Josifu Varfolomejeviču Legatu aparat za brijanje marke Braun – s vremenom su mu, međutim, novčanice s likom djevojke koja je frapantno nalikovala njegovoj tihoj patnji Galji, postale strašno težak teret. Bože moj, što će se dogoditi kad prestane redanje cica, guzica, mlohavih trbuha, kad prestane slinjenje? Fotoreporter će zavući ruku u džep i primijetiti da nema Galja, da nema niti jedne jedine novčanice, a dobro je znao da su mu džepovi puni još iz pakračkih vremena. Možda je on to i namjerno napravio, to balenje u šarenu maramicu, samo da dokaže tko je Diomidov, kakva hulja se domogla Jugoslavije. Oh ne, zažmirio je među drhtavim prstima, tako nešto se ne smije dogoditi. Jedna maska je već pala, nehotice, kad je jednoj drugarici u zelenom kostimu rekao da nije doktor znanosti. Pa nije doktor znanosti, nije akademik. Nije čak niti veliki SF pisac Orest Diomidov, nego obični pomoćni urednik deska po imenu Orest Kiprijanovič Diomidov koji je svoje neobično ime posudio pravom doktoru filozofskih znanosti, velikom fizičaru i matematičaru, geniju Borisu Jakovljeviču Ščaranskom, koji je pod njegovim bijednim imenom napravio sjajne tekstove… Pa svi su znali da disident, akademik Ščaranski, objavljuje pod imenom Diomidov, svi su znali i tko je pravi Diomidov Orest Kiprijanovič. Na ruskom se to lijepo kaže govno-čelovek, pizdosos.
Zgrabio je samizdat Vjerni Ruslan i pod izlikom da ide oprati ruke pojurio je ulicom koja je s jedne strane imala drvored.
“Hej, majstore!” zaprepašteno je povikao mladić koji se sve do skretanja za Jastrebarsko ljubio s curom na sjedištima broj 19 i 20. “Đe si skrenuo? Što ne ide autobus za Karlovac?”
Vozač je utišao glazbu i napeo obrve u veliki luk:
“Nedjeljom pola puta vozimo autocestom, a drugu polovicu starom cestom, jer iz Jastrebarskog nema autobusne veze za Karlovac… Bez brige, idemo dobrim putem!”
Mladić bujne crne kose i trodnevne čekinjaste brade usiljeno se nasmiješio sitnoj ženi s torbama, a onda se počeo otresati kao da se sretno izvukao iz snježne mećave.
Renata se dugo punila nekakvom toplom ugodom i upravo kad joj se učinilo da može otpustiti onaj posljednji, najvažniji končić i vinuti se u slobodni prostor svekolikog svemira, začula se ta graja. Sad su ona i Joso gledali kroz prozor i vidjeli dječji papirnati zmaj.
“Što ti je?” prodrmala je cura svog suputnika.
Mladić ništa nije odgovorio, samo je odmahnuo rukom. Starija žena s torbama lagano je trznula lijevim ramenom.
Na kraju ulice nalazila se velika žuta ploča s imenima gradova i kilometražom, Split, Rijeka i tako dalje. Diomidov je nekoliko puta pročešljao po sjećanju pojam Duga Resa, ali ga nije uspijevao smjestiti niti na jednu stranu svijeta. Duga Resa, gdje je to? Rijeka? Beograd? Varaždin? Moram naći Renatu, grozničavo mu je pulsiralo u glavi. Moram je naći! Ona je nesretna, shvatit će, shvatit će i možda mi oprostiti. Moram je naći!
I dok je još jednom htio ponoviti tu jednostavnu zapovijed, začuo je struganje automobilskih guma po sitnom pijesku uz rub kolnika. Otvorila su se vrata i plavuša srednjih godina, nasmijana, više ružna nego lijepa, pozvala ga je da uđe. Muškarac za volanom, također nasmijan, na brzinu je pospremio tri ribičke kutijice, plastični štap i kabanicu sa zadnjeg sjedišta i poželio mu dobrodošlicu. U kabini je treštala glazba koju je svaki čas prekidao egzaltirani glas spikera. KGB, pomislio je Diomidov i problijedio kao krpa. Došli su po mene. Sad će sve otkriti.
“A, evo autobusa”, gurnula je moja sugovornica prst u sivoplavi obzor na kojemu se pojavila tamna točka. “Leonardo, Afrodita, smjesta ovamo! Dolazi autobus! Djeco!”
Dječak i djevojčica obrisali su blatnjave čizmice u travu, prljave ruke u svijetle kaputiće i poslušno stali uz majku. Autobus je elegantno uplovio u šljunčanu uvalicu i otvorio vrata uz zvuk sličan odljepljivanju flastera. Djeca su poletjela prva, zatim se popela njihova majka s ručnim radom u džepu pregače, a ja sam vani čekala da se smjeste.
“O, Deso, bogati!” ustao je vozač i obim se rukama pozdravio sa ženom. “Kakvo iznenađenje! Ej, Joso, što sam ti rekao, ha?”
Kondukter je ustao kao ošinut koprivom i uhvatio djecu koja su se zajurila prema zadnjim sjedištima.
“Leo i Dita, zlato tatino!”
Zatim su se izljubili, a Hećimović Renata je ljutito zgrabila baloner, kišobran i torbu i ustala. Joso ju je pogledao sa stanovitim sažaljenjem, nemoćan da bilo što prozbori o novonastaloj situaciji. Onda je ona zgrabila još i paket s pismom za Dragojlovića Nikolu iz Karlovca i skočila na cestu.
Ponovo je počela padati kiša.
Diomidov je prasnuo u smijeh kad je saznao zašto su ga ovi ljudi pokupili u svoj mercedes. Ne, to je toliko nestvarno da nitko neće povjerovati! Pazite ovako: Vera i Stjepan vraćali su se kući nakon sjajno provedenog vikenda u njenoj drvenoj kućici kraj Krapine. Dok su pjevušili i šalili se na račun života koji neki put priredi ugodno iznenađenje za jedne, a druge poštedi neugodnih spoznaja, Radio Karlovac je najavio nagradnu igru za sudionike u prometu. Vozač koji pokupi autostopista iz najudaljenijeg mjesta boravka dobit će u 18 sati videorekorder marke Panasonic. Ne, dakle, tko stigne prvi, nego tko doveze autostopista iz najudaljenijeg kraja. Obavještavamo vozače da prijavljeni suputnici moraju imati osobnu kartu ili pasoš. Naprijed, šofer, čeka te videorekorder!
“Mi ćemo pobijediti, Stjepane, jer drug je Rus iz Moskve!” zapljeskala je žena, a onda se naglo uozbiljila. “Nadam se da je poenta na putniku, a ne na vozaču…”
“Ne, vozač dobiva nagradu!” rekao je Stjepan. “Zar ne čuješ da stalno ponavljaju: naprijed, šofer, čeka te videorekorder?”
“To znam, ali mislila sam na predstavljanje. Sigurno će htjeti razgovarati s najudaljenijim putnikom. Moraš, naime, priznati da baš ne bi bilo zgodno da se nas dvoje nađemo pred mikrofonom.”
“Nikako ne bi bilo zgodno”, kimnuo je Stjepan.
“Tim više što je moj muž danas u društvu jednog poznatog sovjetskog književnika… A što ste vi, ako smijem pitati?” obratila se Vera Diomidovu.
“Ja sam pomoćni urednik deska u znanstvenofantastičnom časopisu čija je naklada tri i pol milijuna primjeraka.”
“A, tako!”
“Zovem se Orest Kiprijanovič.”
Ne samo da je padala sitna kiša, nego je propuhivao i podmukli vjetar.
“Kakav ti je to paket?” pitala sam Renatu dok je zakapčala baloner.
“Eto, dobila”, rekla je preko volje. Šutke smo grabile prema Karlovcu, uklanjajući se svako malo vozilima koja su, čini se, namjerno tražila lokve da nas pošpricaju ogavnom vodom. I to bi bila neponovljivost trenutka, dakako, ali sad ne bi imalo nikakvog smisla načinjati ovakve teme.
“Da stopiramo?” predložila je Renata poslije stotinjak metara šljapkanja. Njene nove talijanske čizme dobile su bijele šare od usaftane vlage.
“Pametno.”
A moje cipele. Činilo mi se da ih nemam, da su se rastopile, ostao je samo osjećaj tiskanja. Zar bi se u takvim okolnostima netko zaustavio? Ali jest. Najprije se čula nekakva lupa, kao udaranje metalnom šipkom po šupljem lavoru, pa struganje, zviždanje, kvrckanje, pucanje, grgljanje, pljuckanje, puhanje i iz svega toga, kao bijeli cvijet kale iz smotanog lišća, izlazila je elegantna snimka u maniri simfo-rocka. Incroyable.
“Cure, idete u Karlovac?” provirila je glava dobro raspoloženog mladića. Pripitog, ha? Ajd, pripitog.
Renata se sagnula i potražila pogledom registraciju. Nije ništa rekla. Tip koji je nagnuo glavu kroz prozor imao je rijetke zube, a to ju je neodoljivo podsjećalo na bivšu zvijezdu pakračke glazbene scene. Bože, što su ljudi ove fele zajebani! Znala ih je nekoliko. I sad još jednoga zalijepiti u sjećanje! O, ne, hvala najljepša! Nisu poželjni niti vozači debljih obrva à la Brežnjev niti bucmasti žuti à la Hruščov, odnosno Kostanjšek. Nisu poželjni nikakvi muškarci, fuj, svi su isti! Ipak, nešto je bilo jače od nje i morala je zaviriti u kabinu. Za volanom je sjedio neki jako zgodan tip, pravo muško na način Warrena Beattyja, i pušio. Prepoznala je u njemu i ovom koji se naginjao van braću Kovačić, Danka i Lacija. (Za neupućene: Kovačići su prvaci regije u fliperu.)
“Kamo ste se vas dvojica uputili po ovakvom vremenu?”
“Sutra počinjemo snimati pornografski film”, ponosno je rekao Laci, ljepša polovica Kovačića. “Konačno smo uspjeli pribaviti sve potrebne papire.”
“A gdje su vam glumci?”
“Očekujemo ih svaki tren. Mama Lucija nam je preko oglasa u Erotici našla jednu Makedonku i Crnogorca, đetića, i čak ih je išla dočekati u Zagreb. A mi sad idemo u Karlovac pred nju i glumce. No, cure, uđite unutra, ne možemo razgovarati ovako na mokroj cesti!”
Vani je zaista neugodno kišilo.
“Oh, kako da vam zahvalimo, druže Oreste? Kako?” gladio je Stjepan novi videorekorder marke Panasonic. “Ne mogu vjerovati, jednostavno ne mogu vjerovati da sam dobio stvar vrijednu tisuću osamsto njemačkih maraka… Ne mogu vjerovati”, govorio je i istovremeno smišljao sadržaj budućih vikenda s Verom. Bit će to lude porno-projekcije, nešto neviđeno, incroyable! “Kiprijanoviču, ja vam se moram odužiti. Molim vas, uzmite novac! Sto starih milijuna.”
“Neee!” vrisnuo je Diomidov.
Stjepan i Vera izmijenili su zapanjene poglede. Stjepan je vratio novčanik u stražnji džep hlača.
“Ma da”, rekao je. “Imate pravo, inflacija je novac učinila sasvim bezvrijednim i za sto pišljivih milijuna čovjek može kupiti tek dva para boljih cipela. Sve ja to znam. Ali, Oreste Kiprijanoviču, ja moram nešto učiniti za vas!”
“Pa dobro”, stidljivo je rekao Diomidov, “ako već toliko navaljujete, ali ja vas uvjeravam da ste mi već učinili veliku uslugu time što ste me pokupili u onoj ulici bez kraja i nade. No…”
“Ali, čovječe, shvatite, svoji smo!”
“Pa dobro…” pocrvenio je sovjetski državljanin, “odvezite me onda na ovu adresu”, i pružio je rukopis Vjernog Ruslana s točnom adresom Hećimović Renate, novinarke iz Duge Rese.
“Nema problema, stari!” razvukao je Stjepan široki osmijeh.
Priroda je, zapravo, genijalno izvukla čovjeka iz pakla postojanja, razmišljala sam vukući se kroz sve dublju i hladniju vodu. Zaista genijalno. Snađe te neko neugodno vrijeme i ti jednostavno zalepršaš u svijet ljepote, mirisa, topline. Dozoveš ljude koje voliš, kojima se diviš, neke glumce, što ja znam, pjevače, pisce i kompozitore, sasvim se otkineš od tla i letiš, letiš. Letiš u svom vlastitom snu kao balon ispunjen plemenitim plinom, letiš i odbacuješ vrećice s pijeskom, utege, sve što te koči, a kad poželiš malo živciranja, spustiš se u novi dan. A Renata, što li nam radi Renata?
Kad se svirajuća krntija s metalnom etiketom Chrysler Imperial zaustavila na pomoćnom peronu autobusnog kolodvora, Danko je spazio mamu, sitnu ženu s puno svakojakih torbi, te buduće glumce Ražnatovića i Trajkovsku kako se pogađaju s bradatim taksistom. Na pitanje što dalje, Laci je pripalio novu cigaretu Lucky Strike i rekao da vozi tu lađu od auta u Generalski Stol, svom rođaku Kazimiru Đ., koji će je pretvoriti u luksuzni kokošinjac. Zauzvrat, Kazimir Đ. će braći Kovačić posuditi unutrašnjost svoje kuće za filmsku priču.
“Tako sam uzbuđen da to nije normalno! Vidi, pocugao sam pola flaše najfinijeg škotskog viskija što ga je stara donijela iz Njemačke! Dvije noći oka nisam sklopio… ne mogu shvatiti da nakon tolikih natezanja, prijetnji, zastrašivanja i povlačenja po sudu napokon možemo početi snimati Crven ban. A ti, što si tako pokisla?”
“Pusti”, uzdahnula je Renata.
“Nešto ti se dogodilo?”
“Ma”, zaustila je da raširi svu bedastoću današnje kišne nedjelje, od jutarnje daveži u vlaku za Zagreb do pojave bijelih fleka na čizmama iz tršćanskog butika Foster, ali je zaključila da to ne bi imalo smisla. Preslabo je znala Lacija. Čovjek bi možda prasnuo u grohotan smijeh. “Ma! Da ti se smuči sve po redu!”
“To je od kiše”, rekao je Laci. “Već sutra će, vidjet ćeš, biti sve u najboljem redu. Evo, potegni malo, bit će ti lakše”, ponudio joj je bocu s tekućinom kukuruzne boje.
Renata je uzela viski i glasno srknula, kao vatrogasna pumpa za vodu, žvrljoupf! Laciju su ostala dva osrednja gutljaja.
Kad su ušli u Dugu Resu, kiša više nije padala. Bilo je mračnije nego obično, jer je zbog štednje isključena svaka druga ulična svjetiljka. Dok su se polako spuštali Jakovčićevom od Kasara prema benzinskoj stanici, Renatu je ta niska od prorijeđenih svjetiljki tko zna iz kojih razloga asocirala na Tihomira, to jest na njegove rijetke zube, i činilo joj se da će joj pozliti ako nastavi gledati ovu iskeženu kišnu nedjelju. Zamolila je Lacija da stane.
“Hej, a paket?” povikao je za njom pijanim glasom.
Jebeš paket, pomislila je Renata i nije se osvrtala na njegove ponovljene pozive. Kad je došla do škole, naglo je zaokrenula u neosvijetljeno dvorište i žurno se popela stepenicama do svog prizemnog stana u ulazu broj jedan dugačke zgrade iz socrealističkih vremena. Svjetlo na stubištu nije palila. Samo je okrenula ključ i uvukla se u stan. Predsoblje je mirisalo na svježeistovareno pseće govno. Oh, udahnula je punim plućima, napokon se dogodilo nešto normalno, a zatim se bučno skljokala na pod. Okružilo ju je nepokretno zvjezdano nebo, prepuno svjetala svih veličina i boja, tako blago i dohvatno.
Svijet sna, što je to? Što je svijet sna? To je umjetnički oblikovani svijet stvarnosti, a stvarnost sama po sebi ne postoji. San je remek-djelo prirode. Živite svoj san, radujte se svakom trenutku kojega ste svjesni! Sanjajte.
Sjedila sam u crvenom jugu koji je na krovu imao veliku svijetleću reklamu Autoškola Bijeli jorgovan. Za upravljačem je tiho i nerazgovjetno pjevušio instruktor Miroslav Bratman. U daljini su namigivala nebrojena osvijetljena okna Duge Rese. Je li ovo kapitulacija pred izuzetnošću jedne kišne nedjelje? Miroslave, da li se ja to možda bojim da Diomidov zabunom meni pozvoni na vrata, a onaj vražji paket za Dragojlovića Nikolu eksplodira u budućem kokošinjcu Kaze Đ.?
“Ili, Miroslave, da si kupim neki auto? Kakav je jugo, ha?”
“Ah, čuj, jugo”, nasmiješio se Bratman, “što da ti kažem?”
Kurac! Ali prava stvar za laponsku princezu!
Pripovijetka iz knjige Noći u bijelom satenu

Melinda Kostelac: Prekozemnost

Jučer mi je umrla rođakinja. A možda i prekjučer, ne znam. Tako su mi rekli. Za neke je umrla na Krku, za neke u Opatiji. Za neke nije uopće umrla, vjerojatno ni neće.

Ma na što ja to mislim? Nalazim se upravo u Užarskoj, skoncentriraj se ženo, i umjesto da do kraja priđem vratima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika, začuh kamion, kako tik do mene krči put s lijeva nadesno u usku Užarsku… fiumansku, esulsku… odmaknem se u pješački rikverc, i drugi se pritišću uz fasade, kao da propuštamo nervoznog, krupnog, ambicioznog čovjeka (jer čovjek danas mora biti probitačan i piti puno ECTS-a).

Prikolica kamiona prolazi tik pored mojeg nosa… a nakrcana prikolica odnekud odnosi, a nekom donosi – hrpu zemlje…

Crvenkaste zemlje koja se gnijezdila u fliškovima krških čestica, magari građevinskih. Oplahnute kišnicama, lešicama podno učkarskoga krasa.

Kamion stane. I ostadoh ja tako, predbilježena u kadru gledanja. Gornja polovica vratiju Zavoda, krupni kadar svježeg humka zemlje u kamionu. Čak i da ne želim, mogu pomirisati. Ubrati kakav kamenčić plus!

Dok ja samo mislim na Gordanu.

Neće bit ništa od njene in memoriam, jer kad je ona uopće umrla, kome će uopće nedostajati? Na sve to računaju prirodom dani lešinari koji su je učinili beskućnicom. U periodici njenog postojanja, potpuno prosječnog intervala života u nekakvih četiriju država, bilježi Gordana sa štovanjem neke vrsne priznate kompozitore koji bi pohrlili u njen nekadašnji dom, da im malo prozbori štogod. Magari odsvira! A notari notarium svoje mediokritetske sazdanosti nakratko stanu, zapamte… pa doma milo zabilježe.

Tražim tijelo Gordane. Nema ga nigdje. Nigdje nije pokopana.

Dosta, naivko, pazi da ti kamion ne prijeđe gumom po prstima, u Užarskoj centrocitta, dok cilja između dva kamena zida, jezgre, ter u gradu si.

Ljudi me pitaju što mi je. Neki samo naređuju, pjene se i ne traže pojašnjenja, a čini se kao da daju savjete. I dalje nemam trag njene smrti. Ljudi na telefonu govore kontradiktorne stvari. Oni tik uz mene kalen-dar čine pravim paklom. Možda mi je neki dan umrla rođakinja. Ne znam… na određenom odjelu, vrlo određena usta prekrivana rukom, glave okrenute prema ekranu ali ne i prema nama, printaju svoju agresivnu diplomaciju. A ja pamtim, nota bene.

In memoriam, s mirisom jorgovana, jasmina, umivana vodom ubranih cvjetova, uspjela sam zaplakati, kako se suze ne bi vidjele, jedan dan, nekidan, u odrazu vode. Moglo bi se to dogoditi bilo kome, mislim i dalje. Da ti misli žive zakopaju.

Potrajalo je to s tim kamionom pa sam već prisilno razmišljavala. Koliko već ono dana, navečer, kad nikom ne mogu posebno nauditi, osim Aperoionu, zamišljam kako tijelo Gordane lebdi u formalinu, balzamirano, u jednom prozirnom kovčegu-bazenu, susestrično Ofeliji tijelo beskućnice u čežnji za obiteljskim grobom, u duši punoj ludicnosti jedine svjedokinje jednog istinitog lica mnoštva, nije li to konačna posljedica svakodnevnice?

In memoriam, notnim paletama zapisa osobe koja, ma kako svojeglava, ni sanjala nije da ću je toliko zabrinuto tražiti. Njeno tijelo, sazdano pečatom od balzama i formalina. Zadah je smrti, dragi moji, rodbinska težina, a tu smo svi braća. Međutim, ljudi mi prigovaraju da sam rastresena, zadnjih mjesec, dva, ne znam, dana. Pa se stoga vraćam inicijaciji snage koju na žalost steknete tek smrću najbližih.

Jedan dan umrla mi je rođakinja. Ona to nije htjela. Nije me htjela uznemiravati svojim vječnim nespokojem. Htjela sam in memoriam predložiti, otići do redakcije, zamoliti, apelirati, podsjetiti, vjerojatno bi dali, ali taj pogled na hrpu zemlje pred mojim licem, taj dan, u užarskoj razini grla, taj kadar prema vratima zavoda, zapleo me. I brat zna. I mama. Kako noću posjećujem njeno tijelo, svijećom koju drži Caravaggio, magari una fantasia, osvijetljeno, u prozirnom kovčegu formalina, visoko uzdignuto, plutajuće tijelo djevice, s atributom mrava na blijedom inkarnatu ključne kosti, i držim, držim njeno lice kao najfiniji kalup tamo negdje na dnu, gdje nema ni pomoći, ali ni opasnosti više. Tu se sklanja jar života.

Neki me muškarac s mobitelom u desnici pogledao, bit će upitno, jer kamion je tkoznakadveć prošao dalje. Prekozemno, in memoriam, nikad usamlje(ve)nija, pozvonila sam na vrata Zavoda, ali oni rade do jedan. Ostala sam prekozemnom.

Ilustracija: Ana Marija Vizintin

Silvija Šesto: Majka mog supruga

majka mog supruga čuva njegove stvari

sako u kojem se vjenčao sa mnom (hlače je iznosio poslije vjenčanja), majice, potkošulje i donji veš koji je nosio kao mladić, njegove školske bilježnice (uključujući dnevnik i spomenar), pouzdano znam da čuva i njegove stvari s primanja u pionire (kapicu, maramu i štafetu, jest bio je istaknut mladić), u ormaru za posuđe čuva njegovu šalicu u kojoj mu je svako jutro nudila kakao, čuva njegova pisma iz vojske, izrezak iz novina u kojima su ga jednom prilikom novinari zaustavili na Dolcu upitavši što će danas kuhati (a zapravo je išao, dok smo još bili u vezi, posjetiti onu kurvu Darinku, to znam samo ja, a možda i majka), čuva narukvicu koju je dobila kad ga je rodila i pupkovinu čuva,

majka mog supruga čuva još mnoge njegove stvari i ja sam odlučila svog muža vratiti njegovoj majci

Florian Hajdu: Frančesko

francesko

XX.

Deda Rus je i dalje istim putem tupotapavim malaksalostaroumornim koracima napredovao natovaren poput karavanoiduće dvogrbe kamile polako naviknuto, kao magarac koji okreće rudu za punjenje kanala vodom; pune, nalik kofama, posude od lamine kože stavljene za navodnjavanje u Peruu na području Lime, kada ona jos nije postojala, u Pakakamak svetilištu odakle su svetu vodicu svetili i tom vodicom na dan svetkovine raja vlažili rajske mišice igrom podignute i otvore raja nabubrele uzdužne, da bi se time tokom cele godine što češće vodili posedioce takvih mišica dugotrajno i duboko u samo središte raja, gde se tada razum gubi i nastaje praskanje svih genetskih osećanja, u pravcu svoje miromstvoriteljske moždanovremenske mašine koja mu se uključi u glavi čim otključa sve tri brave na vratima Vlasinačko barakoprostornog željenoimajućeg koliko toliko mira i odmora, tada odsutan iz ovoga vremena i trenutno bitisanog prostora putuje u isprekidanu prošlost, iako je imao prečice kroz neveliko zbunrastinja sa crvenim slično gloginjskim plodovima koje je tada kupio i ne zna se zašto je upotrebljavao kada je tuda prolazio, poneko mlado drvo, šipražje i niskozemni šaš i već utabanu kozju stazu, ipak ide putem makadama pribojavajući se da uvek ponovo, a desilo se već toliko puta, i sad nanovo brzog susreta sa sobom u čemernogorkom polunerazjašnjenom nemogućecelinupovezanom svojom prošlošću. Ova rečenica je toliko dugačka, da ju je gotovo nemoguće razumeti, ali ok, možda je to i bila namera. Na sebi je imao stari koliko je moguće dotrajali Montgomeri nekad sivomaslinastobojni mantil sa postavom, koji je dobio kada je putšljapao, kao i sada svakodnevno, kroz stari velegrad i stajao dugo ispred engleske ambasade, nedovoljno obučen u ciči zimskom košavomećavskom predvečerju, od neke starije stanarke iz te baštenske nekim stilom gvozdenom ogradom ograđenom kućom, koja mu je virila sa prednje strane jer je dugmad izgubio, a sebe opasao parčetom kanapa za sušenje veša. Odjednom je stao štrecnuto iznenađen, spustio iz obe ruke četvrtaste velike svojeručno napravljene, sada pune najlonske kese pored sebe, ispravio se i glavu podigao prema vedrom suncezalazećem nebu sa širom otvorenim kestenjastotamnozelenim velikim očima lepim i pravilnim malo naprćastim nosem oblim punačkim,  nekoliko dana neobrijanim obrazima, raširio do visine ramena poluutrnule ruke i izgovorio snažno iz pluća više vazduhom nego glasom UH, OH, EH jer su mu toga trenutka ponovo iz ispričanog sećanja kao iz mrklog mraka, kada se pojavi tračak jake zaslepljujuće svetlosti, počeli da se stvaraju maglonejasni kvadrati poput starih neretuširanih veoma kratkih dokumentarnih filmova o onome što mu je čergarka jako davno rekla. Uplašio se od toga sada jer on s tim uvek počinje svoje vraćanje u prošlost onda kada je sam u svom prostoru i kada krene na spavanje i pokuša svoj život unizati bez velikih i dugačkih blankonepoznanica. Sada je opet video svoju majku, uvek istu, kako ga golog samog ostavlja u krstastosloženom žitnom plastu nedaleko od otvorene pruge i prašnjavog uskog puta za kola sa životinjskom zapregom, zatim drugim naramkom ga pokriva, više sakriva, u okolini vidikom nigde nikoga nije bilo. Jedno vreme, ne zna se koliko, zatim negde pred mrak na putu su prolazili, od dugog puta umorni, čergari sa sedmoro kola s konjskom zapregom i šatorskooblikovanim zaobljenim svim i svačim šarenokrpljenim napravama na kolima, a čergarka koja je nedavno rodila sišla je sa kola da protegne dugo zgrčeno telo, sedeći na kolima u šatoru jer ih je još čekao put do blizine prvoga naselja i tada je čula jenjavozvonkasti umornoiznemogli tužnjikav plač iz plasta žita.