Arhiva kategorije: Proza

Antonia Padovan: Magija jednog trena

Karikature. Nosate nakaze prenatečenih mozgova, ali bez vijuga… Sama plastika. Finta.
Karikature. Govori prezamršenih vokabularnih složenica bez smisla, bez obličja, bez ponuđene solucije razumijevanja; služe prljavim svrhama – bez nužnog cilja, samo da zamantaju uši što naviknuto upijaju… Kroz zvučnike, kroz razglase, kroz žičane izgovore nakaradno šarene fasade bežičnog doba bezmoždanosti, bezumlja i bezdušnosti…
Karikature.
Bezvremenski klaunovi što suze ne donose, već ih nazivaju smijehom i prodaju kao takve za ogromne svote. Naivcima s druge strane – peroni zaborava puni su lica bez obličja. Nitko ni ne zna koji vlak čeka… Ništa se u zraku ne osjeća. Nema mjeseca, ne dopire do podzemlja. Čak je i tišina ostala k’o karikatura bez osjeta. Čekaonica puna prisutnih, u kojoj se nitko više ne osjeća nestrpljivim… u kojoj su svi stranci, a svi jednako usrano isti… u kojoj nema ni gram nade da će se uopće sjetiti što li su čekali. A vjera da će dočekati? Odavno su je usmrtili, sahranili i ispratili. Kroz crna vrata bez kraja, sa svjetlošću na kraju tunela…
Suze čuvajte; kad zlato nestane, i biserima skače cijena.
Osmijehe pamtite, ništa ne vrijedi koliko magija jednog trena.

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Hvala za dobru jeba..nu ili kada se ujutro probudiš, ponesi ruž sa sobom!

Sve je bilo baš kako sam zamislio, Ester Ritter, kada sam polako napustio tvoj ugrijani krevet, pun tvojih snova. Sada mogu mirno otići u novi dan, sunce me poziva u susret. Sutra će biti pun mjesec, a ja ću sa svojom ženom prokomentirati jučerašnje događaje, prešutjevši, naravno, detalje. Što bi joj lijepu glavu opterećivao skrivenim zakutcima tvojih sramnih bičeva koji ne mirišu na nju, već na tebe. Draga Ester, kad se probudim, uzmi ruž sa sobom, rado bih ti rekao da si bila kod mene, međutim, budući da nije bilo tako, ja sam bio taj koji je otišao, a ruž za usne sam ostavio u autu. Znaš kako je to kad se film vrte bez tebe, a ti bi ga na bilo koji način želio zaustaviti, čak i taj samo jedan prolazni trenutak, onaj koji miriše na spolovilo. Došla si u crno-bijeloj tehnici poput mene, mogla bi biti na šahovnici sata koji tiktaka kao neizbježna bomba na našim plažama, sve dok ne dodirne naše genitalije i ne eksplodira. Da, bilo je tako, ali moglo je biti i drugačije da nije bura bila tako nemilosrdna. Nisi željela da te držim za ruku i sve tvoje brojne maske su na mjesečini izgledale gotovo stvarne. Čak i sada čujem tvoje jecaje koji su pod mojim dodirima gutali slinu mojih obudovjelih snova. A kako je ljupko da si opet propustila susret sa samim sobom, jer si se još jednom poigrala s identitetima svih svojih Ja, razasutih po virtualnom svemiru u kojem nam se daješ u čistoj spontanosti.
Vidiš, draga moja divlja Ester, već samo zbog toga vrijedilo je biti na tebi jer tijelo se ne uznosi u zrak tako kao slova, pribijena na tipkovnicu, već otpušta djelatne kromosome imaginacije te je veže s nerječitom radošću. Samo se nadam da te nisam obogaljio sa svojim nabijanjem u ona tvoja bolna mjesta, koja si mi dozvolila vidjeti, što je i više nego kompliment. Lacan za Poeovo Ukradeno pismo kaže, da je najbolje skriveno pismo upravo ono koje je svima pred očima, pa ću zato riječi prevesti na engleski i dati na “public”, nekad tada vide Kinezi kako se ljubi kod nas u Sloveniji, a kada ga vidi cijeli svijet konačno ćemo postati nevidljivi: skriveni pogledu svima pred očima. Da, tako je s time, i ništa drugačije.
Danas se neću tuširati! Neću isprati sa sebe sve tvoje lajkove, koje si ostavljala na mojoj dječje glatkoj koži, kao što si se izrazila u trenutku nježnosti, prije no što su te preplavile suze. Ne diraj me, rekla si igrajući na kartu bespomoćnosti kao u patetičnom američkom filmu, i panično si se počela hvatati za sva samozavaravanja, koji žestoko istresaš iz rukava pred našim dugim jezicima koji to ližu kao sol iz sečovljevskih solana, gdje se najrađe i zadržavaš. Tko će od nas prvi baciti kamen na tebe? Ja sam to upravo uradio i već znam da to uopće nije tako teško, samo još uvijek ne razumijem, zašto je boljelo više mene nego tebe. Eto, vidiš, draga Ester, sad se opet možemo dalje virtualno natezati, ako nam bog da toliko zdravlja, koliko nam je dao djece, zar ne? Ne budi iznenađena, da me nije bilo kod tebe kad si se probudila, ali tako je, znaš, kao pravi Dane Zajc u Potepuhu, jedino cesta daje potepuhu snove, pa neka mu je tisuću puta gorak kruh. Dosta o tome, pošto znam da znaš, da ti je sve jasno, zato ne gubimo više riječi o svemu tome što nije za tuđe gladne uši. Slažeš se sa mnom, zar ne? Oh, draga Ester Ritter, ženo s tisuću lica, zamalo da se stvarno zaljubih u tebe, a ipak je sreća da sam već u braku. Neka te novo sunce poljubi posvuda gdje sam ja zaboravio, i hrabro po utabanim putevima! Adieu!

Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com

Florian Hajdu: Tek običan sandan

Gledam gologuzog puža kako se u leptira pretvara, šetajuća papagajka u zimskom kaputu simultano prevodi kineski u Bazarkorgonu dozbuđenoj crnokožnoj solohoristkinji razmanastirizovanoj Šangdinastijevici što Rajuje u oranžljubičastom suncu, toplom žitu pokošenih stabljika, na gumnu, neizvršenim krstovima klasova prepunim semenozoida, među nudističkim žeteocima koji zapanjeno slušaju bolne jodlojauke trešnjoultramarinskobojn/o/e raskrečen/o/e Aračice koja telom prevodi vasionske zvuke dok Šangica zgrčeno na tome sedi, brzoprekidano sikteći dahće i u nebo gleda da joj otvori, se otvori; Ciganka čergarka piruetno u daire gata, igrokazom najavljuje sluzavi pljusak da okupa grčevito uvezane delove tela/sa/, Singer umesto večernje tvrdopornografski šivaćomašinački u jednu rupicu neprestano sve ubrzanije ubada u zanosu noću arlauče.

Foto: Hram Khayuraho

‎Vergilije Franizz: Opservacija jedne kiše

događaj r’jedak
komentar jedak
zavišću zavija:
vaš noćni sobar
bio je dobar???
Kiša je padala, sve je usporila pa tako i mene.
Konačno!

Nađoh malo vremena za sebe u ovoj nestašici istog.
Svijet je naporan, svaki dan nas siluje bez penetracije osim one koja zadire u mozak.
Samoća pored živih osoba. To je nekakav fenomen, valjda. Vino i med, naizgled nespojivo, a itekako spojivo. Sve ima veze sa svačim, samo treba dokučiti. Treba se potruditi i onda izvjestan uspjeh neće izostati.
Mislite da vam je loše. Mislite da vam ne može biti gore. Znate u dubini svijesti da itekako može dublje, gore, veće, dublje… sve može biti za jedan stepan „više“. Samo kad je kraj onda je kraj. Doduše, možete biti i ispod površine… razočarate se ovom spoznajom. Na koncu dosadi vam naglabati o svemu. Trenirati moždane bubrege koji na kraju izlučuju odvratni sekret stvarnosti. Uzaludan posao!
Šta će vam istina kad je ljepše biti u iluziji, živjeti sa zabludom. Tako se lakše živi. Haj’mo se lagat’, tako je bolje! Šta će nam reminiscencije, šta će nam oscilacije svega što postoji. Zabluda je najljepša. Živjela zabluda!!!
Šta joj fali takvoj kakva jeste, koju joj zamjerku možete naći, osim što je zabluda – zabluda, no na to ste već spremni i kao takvoj nemate zamjerki niti razočarenja. Znate da je to to i ne razmišljate da bi moglo biti nešto drugo niti vas je briga šta je to drugo drugo.
Ma bezveze sam iskomplikovao. Sve je jednostavnije od onoga što zamišljamo. Tražimo u svemu senzacionalizam. Nestalo nam posla pa tražimo smisao tamo gdje ga po prirodi stvari ne bi trebalo biti.
Mrak je mrak – svjetlost je svjetlost. Dobro je dobro, zlo je zlo. Eto vidite, sve je jednostavno da ne može jednostavnije biti. Kad ste na pravom putu idu vam slova kao luda. Siguran pravac i put, nema greške.Trebate ustrajati, ne odustajte dok ste pri prvoj pameti, dok ste pri prvoj misli da ste u pravu. Jer, po onoj relativističkoj teoriji možda ste u krivu, ali ne odustajte, ta niste ludi, jer ko će onda poslije ispravljati, jer kad vas jednom skrenu s puta nema nazad. Ko vam išta može garantovati.
I ludilo je dobro kad ga redovno upražnjavate baš kao i seks.
Samo nemojte vjerovati onima koji vam stalno povlađuju iz raznoraznih razloga; iz neznanja, kurtoazije, iz navike, bezveze… nikome ne vjerujte. Pravo vam mjerilo mogu biti samo nepoznati nepozvani ljudi koji su gosti sami sebi u večernje sate. Ne trebaju vam oni senzacionalisti još bogati. Još ako postoji neki interes, e tu ste zelen bostan obrali. Trebaju vam totalni neznanci. Pretpostavka je da će biti iskreni. Iskrenost se danas traži. S njom je lakše, iako ponekad bolno. Ali bolja je i bolna istina nego lijepa laž, naravno, za one pametne. Koja kontradikcija sa samim sobom, al’ šta ću; takav sam!

Foto: www.morguefile.com

Florian Hajdu: Na peščanoj strani obale

Reka sede boje sudarala je površinske talase, poput trajnih lokni frizerke Margit na kosi baba Gizike kada na pijaci, kod rukometnog igrališta na kome u zortu poneko izvadi i piša iza velikog akaca, odlazi od tezge do tezge, probajući kövidinku na kraju ne kupi, onu kraću nogu još kraćom pravi, pantomimično šepa, sažaljivo gleda, glavu trese kao Šturm pastuv kada u kasu njišti osetivši miris Lacikine kobile Virág koja vuče puna kola šecerne repe iz Banata i iz nužde vazduh ispod repa pušta na šta Lacika alergično kija, a Laza mu kajase popusti da pokaže popu Stavri kako ispod sapa mišićni talambas klateći se ritmično tvrdozvučno udara u stomak i zvuči slično Cheyenne indijanskom bubnju kada peva Yane Heja Hee poziv na ratničku igru na šta se popa gledajući ispod oka nekoliko puta krsti u sebi šatro molitvu imitira čuvši zvon pravoslavne crkve koji na večernje poziva, na kome je guzata skelarka Ildika mirno sedela na ribarskoj šamlici, koju je dobila za četrdeseti rođendanski poklon od ribara kapetana Pere, i gledala kako reka mirno plovi skelu samo s njom od banatske prema bačkoj strani…

Foto: www.morguefile.com

Natali Šarić: Oko didovo

– Oko didovo, uputi se čim čuješ vlak. Ni trun ranije ni trun kasnije. Jesi me čuo?
– Jesam.
Marko živi u majčinoj kući, skromnoj prizemnici s početka ulice koja vodi prema pruzi, šesnaest godina ušuškan u gradić s jednom školom i desetak dućana. Majka je otišla na četrnaesti, a otac na prvi rođendan. Nije ga upoznao, ali je majku znao ko sebe. Utabala mu je sve što je bilo do nje. Odrástao je mirno, vedro i sigurno. Kuća im je bila puna dobrodušnih mještana, bez posebnog povoda. Mjesto gdje ljudi jednostavno svrate kad požele strpljivog sugovornika. Takva je bila majka. Da je odrastao s nekim drukčijim, možda bi strepio od svega. Danas je momak koji uveseljava i kojemu se može vjerovati.
Taj njegov kućerak, od dvije sobe, kuhinje i kupaonice, zamijeti se po cvijeću. S koje mu god strane priđeš, nešto cvjeta, raste ili pupa. Marko vrijedno plijevi i cvijeće i povrće. S istom brigom i zahvalnošću. Pamti svaku riječ kojom mu je majka pričala o zemlji. Ona nas nahrani pa u cvijeću drijema – govorila je – zato i o cvijeću s istim žarom brini. Tako i radi. U kući je oduvijek toplo. Sobe su opremljene naslijeđenim drvenim namještajem, porculanskim figuricama, miljeima i toplim sjenama. Ništa tu ne odskače niti smeta. Mjesto za jednostavan život mirnih ljudi.
On nikad nije upoznao bijes. Možda malo tuge, jer majci nije bilo lako, ali bijes i obijest nikad. Kako bi ga onda znao prepoznati. Načuo je da postoje i drukčiji ljudi od njih, ali je ona to strpljivo sklanjala. Da bar nije. Kao što nije znala da ga neće moći dovijeka čuvati. U naslijeđe mu je ostavila vjeru u ljude kao dobre. Neki za cijelog života djeci ne ostave ni traga. Nije se dovoljno roditi kao čovjek. Čovjekom moraš postati, znala je majka reći.
Već dvije godine taj mladi čovjek ne propušta ni dana posjetiti djeda Marka. I to uvijek prije podne jer djed popodne voli ubit oko. Kako unazad dvije godine, tako i danas, na zvuk vlaka se odjene i krene niz ulicu. Uz trotoar se nižu -ići, -ići, -ići i -ići, gdje se od postanka rađalo, ženilo, umiralo i živjelo. Kao i u mnogim manjim sredinama, samo je pruga u taj mir donosila brigu ili razbibrigu. Preko pruge je živio djed Marko. Znali su ljudi reći – dva Marka uz prugu, kad bi se zanimali za njihov život. Ali ne često. Ljudi se ljúdi češće sjete kad su u nevolji, nego kad ih život ostavi na životu, ali i to prođe. Tri dana čuda i dosta. Tako su se spominjali djed i unuk Marko na Markovu rođenju, na Markov prvi i četrnaesti rođendan i mislilo se – neće više. E, hoće.
Mladić prijeđe prugu, popne se na trijem i uđe u kuću. Svaki dan, uz miris duhana, miriše i juha. Djed oduvijek kuha, čak i dok je baka bila živa. Unuk je pamti vrlo dobro, ali je, po djedu, otišla prerano jer se znalo da je to prava ljubav premda se u tom kraju o ljubavi baš i ne govori naglas. Juha nikad nije izostala. Misli čovjek da je to predjelo, ali ne i u Markova djeda. Do ruba tanjura, gusta i puna svega. Ako se nekad netko i usudio negodovati, shvatio je da je dirnuo u sveto jelo. Tako i unuk, žlicu u ruku pa polako. Šuteći.
Nisu to bili trenuci teške tišine, nego poštovanja i mira. Nakon ručka, sjeli bi i opušteno razgovarali. Djed bi ga, kao usput, pitao kako je proveo jučerašnji ostatak dana i jesu li svi dobri prema njemu. Marko je bio zadovoljan svojim danima. I onima koje je sretao. Nije razumio djedovu radoznalost, ali mu je udovoljavao.
– Djede, što misliš o klaunovima?
– Pa… budalesaju stalno.
– Voliš li ih?
– Mlađarija ih voli. Ma sve je to papilova, oko moje.
– Papilova?
– Pa e, uvik neko smisli kako navuć ćaću da vodaju dicu tamo di se troši.
– Ali što ti misliš o klaunovima?
– A šta ja znan, onako, smišni su, veseli, dica i’ vole. Letaju za njima kad dođe onaj ciklus. Valjda zato i oni vole dicu. Dite ti je ka i zvir. Samo se zviri boji. Svi drugi mu dobri.
– Aha.
– Oko didovo, muči li te štogod? I tebe je mater vodala da ih gledaš. Oli ti to fali?
– Onako pitam.
– Ti znaš da svom didu sve moreš reć. I ti si mi ka i dite, a momak. Da te mater more vidit. Odma bi zapivala.
– Idem ja.
– Ajde, ajde, pođi. I nemoj ti, ka i dica, svakoj moni virovat. Nisu zviri samo zviri. Jesi li me čuo?
– Jesam, jesam.
Nije baš najbolje razumio što je djed htio reći, ali često je govorio u zagonetkama pa nije htio uvijek tražiti objašnjenje.
Na povratku kući preko –ića, -ića, -ića i –ića naiđe na poznatu grupu dječaka koja je igrala karte na zidiću. Jedan mu doviknu Do-wn – kla-un, Down – klaun, a ostali prasnu u podrugljiv smijeh. On produži, ne osvrćući se. Sutra će na ručak malo ranije.
U dvorištu ispred kuće dočekao ga je Ivan. Skupa su išli u osnovnu školu i ostali su dobri prijatelji. Dok je bilo majke, puno prijatelja im je dolazilo nakon škole. U Markovoj sobi bi slušali glazbu i kovali velike planove. Sve uz kekse koje su obožavali. Taj recept je naslijedila Ivanova majka i baš ih dobro sprema. Kad dođe kod njih, Marko iz zdjele šarenila, uvijek probere baš te. Mora biti da se i Ivanovoj mami najviše sviđaju jer njih uvijek bude najviše.
– Što misliš o klaunovima?
– Fora su!
– Stvarno?
– Stvarno! Najluđi su mi oni što vitlaju daskama pa ruše sve oko sebe.
– Nisu ti glupi?
– Ne. Ludi su! Mogli bismo poći kad dođe cirkus u grad. Zašto pitaš? Al’ dolazi?
– Onako.
– Mislim da je to super posao. Pališ od grada do grada i zasmijavaš ljude. I još ti plate. A ne ovo vječno školovanje.
– Ti ćeš se zaposliti.
– Ma, tko zna. Ljudi završe fakultete pa ne mogu naći posao. Blago tebi što ne ideš u školu.
– Ja bih volio ići u školu.
– Budi sretan. Po cijele dane štrebam i opet popijem asa. Da mi je biti klaun.
– Idem. Vidimo se sutra.
– Poslije jezikove juhe, a?
– Poslije djedove juhe, Ivane-klaune.
Jutro je počelo uobičajeno. Budilica. Još malo izležavanja. Odlazak po kruh, jogurt i nešto slatko. Danas će vrt zaliti malo ranije. Dok je išao u školu, mama je vrt znala zalijevati dok on doručkuje. Ponekad je žalio te biljke. Teško je bilo povjerovati da itko voli da ga tako rano bude hladnim tušem. Vrt s njim ima više sreće. Ubrao je glavicu kupusa, desetak mrkava i složio buket cvijeća za bakinu vazu. Djed vazu drži uz bakinu sliku. Vrijeme je stalo na tom ormariću. Bakina slika, slika s njihova vjenčanja, ja u maminom naručju i Srce Isusovo. Jednom je djed rekao da ga puste na miru i da ne mora ići u crkvu. Sve što ima od života i Boga, na tom je ormariću. Samo je puno godina kasnije dodao bakinu vazu. Možda da bude blizu i onom svijetu. Imale su smisla te njegove mudrosti.
Marko je pomislio kako će se djed danas iznenaditi. Ponio je kruh, kupus, mrkve i cvijeće, zaključao vrata i krenuo. Uz trotoar su se nizali Vučkovići, Šabići, Panzići i Marići, gdje se od pamtivijeka rađalo, ženilo i živjelo. Čak ni pruga u taj mir više ne donosi ni brigu ni razbibrigu. Nestrpljivi polako odlaze, starost miruje. Ljudi se ne bune što ih je zaobišla sveopća užurbanost. Neka su mjesta najljepša kad ih se ne dira.
U tihom razmišljanju, stigao je do zidića, sretan što na njemu danas nitko ne igra karte. Radni je dan i svi su u školi. Stigao je i do pruge i naišao na spuštenu rampu. Učinilo mu se da već osjeća miris juhe. Ako i nije, djed će se veseliti mrkvi. Dodat će trpezi ribani kupus i prepričati jučerašnji dan. Onda će malo pričati o mami, malo o baki i sve začiniti pokojom mudrošću. Po povratku će kod Ivana na trijem i mamine kekse. Ipak neke stvari ne treba dirati, već ostaviti onakvima kakve jesu.
Sretno je zakoračio ispod rampe. Cvijeće se rasulo, glavica otkotrljala… još je samo čuo:
– Oko didovo. Ni trun ranije ni trun kasnije.

Foto: www.morguefile.com

Miloš Petronijević: Iz Dnevnika beskućnika

− Verovatno će dildika ovaj veš i noćas ostaviti na žici – zastadoh pod nadstrešnicom dućana, kroz polumrak živinih sijalica s bandera procenjujući u dvorištu ulevo i preko puta veličinu i mere rasprostrtog rublja i visinu ograde za preskakanje. Pođoh naviše, da ne bih bio sumnjiv građanstvu, i nakon pola kilometra sedoh u polutamu pod nekakav kesten uskraj puta. Dunuvši u prozeble prste, iz sredine ranca izvukoh užegle majice i donji veš, koje sve skupa nije imalo smisla prati − pronađoh i jednu isflekanu košulju, sa skorelom kiflom u njoj, ko zna otkad tu zaturenom. Preturajući po rancu, onjuših u zasebno odvojenoj kesi švalerske gaće, karirane, do iznad kolena, s šlicom na dugmići, koje sam oblačio u posebnim prilikama, retkim, jer neke jurnjave od žena za mnom i nema. Rezignirano setan, snatreći o romantici utopijske nade da ću upoznati neku duševniju babu koja će me tetošiti ovako sjebanog, sakupih buđavi veš u kesu i, čekajući da noć odmakne, zagledah se u poluspuštene žaluzine na soliterima, čiji me prozori podsetiše na kaveze s rešetkama. „Zoološki vrt“, pomislih, razmišljajući o arogantnosti ljudske vrste, tako lako uvredljive, koja je sebe neskromno proglasila Homo sapiensom iliti „mudrim čovekom“.
Jedna za drugom, sijalice iza stakala u toplim domovima srećnika sve učestalije se gasiše i pođoh naniže, omotavajući se kabanicom pred naletima hladnoće od Dunava. Prolazeći pored neke novoizgrađene bogataške trospratnice, dvorca s prostranim uređenim dvorištem (poštenim se radom i sopstvenim znojem to nije moglo u tom obimu izgraditi, pa da ga jebem, već samo zakonskim ili poluzakonskim lopovlukom), pomislih da im preko ograde prebacim u travnjak kesu s prljavim gaćama i majicama − „Pa nek za mnom čiste moja govna, pizda im materina gospodska“ − ali se dosetih da je ta visokoparna gamad svoje bližnje neljudski podjarmila kao sluge, pa kese ubacih u kontejner nešto niže.
− Kako je to lepo – pametovah, pišajući iza kontejnera − kad gospođa u negližeu, jutrom na balkonu, razbarušena i sanjiva, punim plućima udahne svežinu drveća i cveća, uživajući u danu pred sobom i sneno zagledana u lepotu svojega vrta, s vrtlarom koji ga obrađuje, smešeći joj se pogrbljen – jer, šta će, ako se ne pravi da je obožava i da uživa u svojoj sudbini, izgubiće posao.
− Inteligencija uobraženih dvonožaca − koračah kroz noć ispod senki uličnih svetiljki i neonskih reklama – uglavnom je sebična, plitka i usmerena na potčinjavanje, i ta čovekova nerazumna visoka umišljenost o sopstvenoj vrednosti, koja nam ne manjka i koja se često maskira u „civilizacijsko dostignuće“ i „dobrotu“, izvor je svih zala čoveka nad čovekom i čoveka nad životinjama − zagledah se zamišljen u mesec nad vrhovima solitera, snatreći o nedokučivim nakanama Stvoritelja.
Neka sitna, retka, a hladna i oštra susnežica provejavaše kroz farove retkih auta i navukoh kapu s kabanice. Na tridesetak koraka od ciljanog objekta usporih korake, osmatrajući kuću bez upaljenih sijalica i dvorište u polutami. Uspentrah se uz betonski stub kraj kapije na gvozdenu ogradu i preskočih. Otkačih sa žice košulje, trenerke, donji veš, čarape, dva džempera, farmerice… Vratih se istim putem.
− Sutra ću se presvući u čiste gaće i prošetaću ulicom dostojanstven – prođoh kraj nekih pijanih momaka, zanetih samima sobom, koji se šegačiše na trotoaru pred ulazom u zgradu. Sem nešto daleke buke skroz od centra, Beograđani spavahu snovima pravednika.
− Svet je od mene otišao ili sam se ja od njega udaljio − zaokrećući glavu pred naletima ledenog vetra na čistini raskrsnici, promrzao, razmišljao sam o trbušanima ušuškanim ispod jorgana gde greju muda uz guzove svojih žena i tražio razloge zašto bih ljude voleo.
− Altruizam je pritvornost egoističkog zla − zamislih se. − Kažu da je bio nepoznat grčkoj misli i starim narodima – setih se da sam negde pročitao. − „Uvideti egoizam i altruizam kao zabludu. Uzdići se iznad ‘mene’ i ‘tebe’. Osećati kosmički“ – pomislih na Ničea, gledajući u sebi ono što je od mene ostalo i shvatajući da će mi još malo postati svejedno za sve, i za mene samog.
− Ti si jak, ti si sve i svja – hrabrio sam sebe. – Što je drugi način da se kaže kako si ništa – odmahnuh rukom. − Misao koja počinje već je smrt, u misli koja je novi san – razmišljah, vucarajući se niz trotoare, dok je jebena susnežica kao da je od stakla iskosa i mučki sekla po meni, udarajući me u kosti.
− Sve je otišlo u tri lepe − uđoh u petospratnicu, gde sam u sporednom hodniku podruma imao privremeno leglo.
− Život je vazda privremen – podigavši ćebe i kartone s gajbi, izvukoh flašu sačuvane votke. Od rasprostrtog veša kraj grejnog čvora, širio se miris s osmehom cvetne svežine iz zaboravljenih snova. Sedeći na gajbama, raskravljen, gledao sam u flašu pred sobom. Nisam se plašio ni nadao ničem. Vaskolika budućnost bila je preda mnom i shvatao sam da moja sudbina postoji samo za mene.
11. februar 2016.
Naši su dani u nama i život je prhut ptica sa dlana.

Foto: www.morguefile.com