Arhiva kategorije: Proza

Marija Rakić: Mater četnička

Podne je. Rade Joškin i Šime Trkanov igraju na trešetu prid kućon. Žega je, sunce prži ka blesavo, nema živa stvora na moru. Vruće je za krepat.
– Jeben te glupa, lipo si me počešlja!
– A ne, tebe ću pitat.
Rade Joškin, sin ćoravog Joška, uvik viče kad govori. Puno lovi ribu, kopa u polju i sadi maslinu. Ima ženu Katu i dva sina, Joška i Vida. Radina žena Kate tiha je i skromna ženica, živi i diše za svog Radu. Kuva, čisti, pere, okopava vrt i sluša svog čovika. Mora jadna Kate tako, inače se Rade ljuti i viče da ga se zna čut do drugog mista. Zna je i pljunit u lice ako kanotijera i bile bičve za balun nisu na svom mistu.
Katino pravo ime je Slobodanka. U vrime rata pop iz crkve je prikrstija u Katu ono dok je gori nosila za Karitas. Katin ćaća Jovan Petrović je Srbin iz Beograda, a Katina mater Borka iz Sombora. Kate se udala mlada još za vrime bivše države kad je ljubav bila mukte, a svit ima morala. Rade je bija visok, mršav i s kućom na moru. Doselila se u Dalmaciju s tri kufera, dva kajmaka i najvećim očima na svitu.
Joke Joškin je fini gospodin, završija je velike škole i pobiga iz mista. Studira je medicinu u Zagrebu, zaljubija se i napravija dite doktorici. Spasilo se dite, ne mora svašta gledat’. Vid je mlađi sin, plav je, koštunjav s najlipšim plavim očima na Jadranu. Materino dite, nema na koga drugog bit’. Uvik lovi s ćaćom lignje, cili se trese kad ovaj drekne pa priko lipih očiju prođe tužna sjena.
– Na koga si tako smotan, krvi ti Isusove?!
Njegov ćaća uvik govori glasno, on ne zna za tišinu.
Dalmacija nije šta je nekad bila. Kuće su velike, malih kamenih kuća nema za likarije. Prid njima ne side nasmijane babe, a isprid njih ne igraju se dica. Sve manje skaču po poljima, draže im je sidit u kući. Pravih ljudi više nema, ostali su samo oni šta lupaju šakama da ih se čuje. Vinogradi su pusti, a vino je iz dućana. Slabo se čuje pisma i gitara, ljudi jedva spajaju kraj s krajem.
Malo misto ne ostavlja puno mašti. Sve se zna; svaka crna fleka s duše lako išeta iz kuće. Mištani žive skromno; love ribu, sade kumpir, pomidore, meso žvaču samo dvaput tjedno. Teška su vrimena došla, nema se. Prave ribe više nema, arbuna sve je manje, sami mačevi i papaline. Dica ne uče ka nekad. Šta će im škola kad je danas bez nje lakše do para, tako kažu. ´Ko je vidija danas učit.
Mali Vid do podne skače doli po moru, a popodne traži kumpanjone za lovit ribu s porta. Ima mali štap koji padne u more ka sikira u vodu. To je to, nima potribe za ičim drugim. Ulovi nekad koju ribicu pa mu se ćaća ruga.
– Aj kvragu, ti i ta tvoja ribica, ne bi ti ja s tim zube opra! Vid´ ga, Šime, s ovon ribicon priko mista.
– Aj pusti malog na miru.
More je ujutro ka lušija, oko pet popodne šuška od dice, turista i šušura. Dolaze turisti sa svih strana. Česi uvik nose sa sobom male frižidere, paštetu i pome. Naši ljudi kupe s grižnjon savjesti kukuruz za petnaest kuna. Prodaje mali Jure Trkanov svaki dan. Prvo puše triput snažno u zviždaljku. Moraš tako, mali, da čuju oni u moru.
Nema više šoldi ka nekad, sad su i gavuni s ribarnice skupi. Zna to bidna Kata pa se tare u polju, posli prodaje na banku isprid dućana. Pošalje je Rade usrid podne, ona sidne isprid dućana gori ispod ceste i viče ka pomanitala.
– Ajmo, mlade blitve, za deset kuna! Sad san je vadila iz zemlje!
Moreš furešte lipo zajebat, oni kilo blitve po zlato plaćaju. Nek’ plaćaju kad imaju. Blitva i gavuni, to je lip ručak. Prodaje Ivica Ljubičin ribu svaki dan kad mu noć dozvoli.
Dođe nekad Kata doma bez kune, ne proda ništa pa se stisne cila putem ka stara starica. Obisi usta, zaziva gospu i zastane uvik malo na pragu kuće. Proguta jad svoj, stisne joj se nešto u prsin i tek onda uvati za kvaku.
Dreka se čuje brzo, Rade je najžešći na pare. Ništa opet nije uspila, kučka nesposobna.
– Zašta te iman, odn’ja te đava k’o te meni da! Vidi se odakle si nikla, jebo ti bog mater da ti jebo!
– Nemoj, Rade, molin te.
Mali Vid uvik začepi uši, pokrije se po glavi i tiho jeca. Jadna moja mater, zašto joj to radi. Odluči da će ujutro s njom u polje pa isprid dućana, ali mu ćaća nikad ne da. Neka radi sama, tribaš dat ruke ćaći jer s maslinama uvik ima posla.
Jutro. Mare Curina i Luce Čokolića imaju uru ćakule na klupici prid dućanom. Do njih Kate s blitvom.
– Vid’ je kaka je, cila osušena ki prut.
– Kako neće jadna, šta radi od nje.
– Nema taj srama.
– Jučer je jadna kopala do podne, a onda prid dućan do tri.
– E, bit će mu skuvala ujutra.
– Dašta je jadna.
– Kad god sam prošla kraj kuće, čula bi dernjavu.
– Ne znan kako im se da uvik ratovat.
Kraj njih se provuka mali Vid i doša materi. Brz je ka munja, mršav, a kad te pogleda onim lipim očima, sve muke zaboraviš. Poželiš odma zaplesat od sriće. Zna to njegova mater, presritna je dok ga gleda. U njegovin očima živi more, gospe mi.
– Mamo, neću danas s ćalom u polje.
– Majko isusova, nego di ćeš?
– Pomoć ću ti da donesemo koju kunu doma.
– Ajme meni, majko sveta, idi njemu, ne triba meni ništa.
– Neću, neće te više dirat dok san ja živ.
– Dite moje, molin te, idi ćaći u masline.
– Neću, bogami.
– Molin te.
Uzjapuri se jadna Kata, kolina joj klecaju, ruke mokre. Zna ona šta ga čeka pa se trese ki šiba. Mali Vid se cereka, obrazi mu se zarumenili od sriće, a plave oči materine sjaje se ka luster. Sritan je mali, neće ga ni’ko vikat do podne. Velika je to srića, daj dite materi.
– Aj uzmi ovu kašetu.
– Daj, majko.
– Složi u nj kapulu i pomidor.
– Evo.
Ljudi prolaze isprid dućana, vire u kašete i pitaju za pare. Nudi mali lipo svima, fin je i ka rođeni trgovac. Prodaje svega, smješka se onim plavim očima i zamanta svakog ‘ko prođe. Sritan, nudi se, baca se s jedne strane na drugu, ispadaju mu kune i svako malo pogleda put matere. Kupuju ljudi, vade pare, lipo povrće ravno iz polja. Šta ne bi kupili u maloga, vridan je i smišan za popizdit.
Raduje se Kata, ponosna je na nj ka da je iskopa suvoga zlata. Pozdravljaju svit, mašu svima, bit će ćaća ponosan. Dat će mu njih dvoje sve kune, da bude sritan i pokazat će svima u selu. Mora svit vidit, kako će inače znat.
Oko dvi ure stiže Rade isprid dućana. Koraci su mu brzi, usta spuštena i obišen brk. Gleda prvo Katu pa svog sina. Promatra kratko, zaleti se put njih i zaustavi točno prid kašeton od tikvica.
– Jeba ti bog mater, mali, di si ti jutros?!
– Evo me, ćale, pomažen materi.
– Jesan ti reka da dođeš u polje, pička ti materina?
– Znan, ćale, ali vid’ kol’ko smo prodali.
– Ma dat ću ti ja šta si proda, đubre jedno neodgojeno kad ti zavrnen šijon!
Zaleti se bisni Rade, gurne dite put zida i opali mu plesku. Okrene se malom Vidu glava, a lipe oči napune suzama. Viče Kata, plače i zove upomoć. Ne čuje Rade, grebe malog po licu i psuje Gospu Sinjsku, sv. Antu i sve svete ovoga svita.
– Ti ćeš mene ne poslušat, zapamtit ćeš me jednom zauvik!
– Nemoj, Rade, nemoj, molin te!
– Makni se, kučko prokleta, ti si za sve kriva!
– Udri mene, molin te, pusti mi dite.
Okrene se Rade put nje, pogleda je, pljune na pod i zakriči:
– Jeben tebe i tvoju mater četničku!
Ode ćaća, ostavi dite na podu i mater jadnu da mu krv briše ispod nosa. Plače jadna Kata, kupi onu blitvu s poda i jeca:
– Jesan ti rekla da ideš doma, dite moje!
– Nema veze, majko, skupit ću ja sve pa ćemo kući. Zaradili smo dobro, neće meni ništa bit’.
I zacakle mu se opet one lipe oči, digne se s poda i počne kupit. Skupilo se ljudi okolo, prava predstava za gladnu masu. Vidile su sve Mare i Luce, stajale su tu cilo vrime. Mare Curina čak je jednom i oči pokrila da svašta ne gleda.
– Gospe draga, šta mu je skrivilo ovo bidno dite?!
– Rekla san ti ja, Mare moja, njihov rat neće završit nikad.

Fotografija: Milan Zagorac, Ljuta kamenjarčina

Senka Staniševski: Astralna samoća

Ispričala sam mu san o dupinima koji me jure na motorima, a on je gledao u moje grudi i klimao glavom.
– Slažem se! – viknuo je kao da će riječi dobiti na značaju ukoliko ih čuju i slučajni prolaznici pod prozorom.
– Slažeš se da postoje dupini na motorima u nekom paralelnom svemiru?
– Da pobjegnemo i odjebemo sve ovo.
– Oh, dragi, kako si romantičan – pustim ton na liniju sarkazma koji mi inače oprašta.
Pogledao me tišinom. Pogled tišine je onaj koji pogodi kao indijanska strijela. Tišina, čovjekov najljući neprijatelj, agresivni emocionalni zlostavljač.
– Ne mogu pobjeći od sebe! Kako ću znati jesam li izgubila sebe dok sam tražila tebe? (Uvijek se izvučem na produhovljena sranja, ali ne i ovaj put.)
– Izgubila sebe? – histerično je hodao oko stola zatim podigao ruke kao da će na meni izvesti egzorcizam.
– Ove ruke su tu da te štite, ne da te slome! – zato je izašao na balkon i stao vikati. Da, vikati. (Škicnula sam prema van, na sreću samo jedan sredovječni starac je lagano išao prema trgu, nezabrinut ovom predstavom.)
– Dame i gospodo! Ona se izgubila! Gdje da te tražim? Pod stolom?! – stol je odgurnuo svom silom u stranu.
– Pod kaučom, možda? Jesi ti možda jebeni ključ od auta da se gubiš i tražiš? E pa ja sam te našao. Imaš vremena do večeras. Biraj. Ja ili dupin na motoru.
Zalupio je vratima i trgnuo me iz šoka. Možda tišina i nije bila tako strašna kakvom se isprva činila.
Opet su mi kroz glavu prošli autodestruktivni okidači.
 
– Sigurno je do mene, kad ne znam da ljubim k’o što čitav svijet ljubiti zna.

Milan Zagorac: Plašt Dina Buzzatija

Posvećujem svima dragima koji su s one strane vječnosti

Sjećam se jedne pripovijetke poznatoga talijanskog pisca Dina Buzzatija pod naslovom Plašt (objavljenoj u antologiji talijanske pripovijetke koju je preveo i uredio Nedjeljko Fabrio pod naslovom Posljednji dio puta, 1984.) koja mi je ostala snažno u sjećanju: sin se nakon dugog rata vraća kući majci, zamotan u šinjel. Vani ga čeka neki čovjek, ne ulazi u kuću. Majka je vesela, razdragana, sin je napokon kući. Ali sin je neveseo, nekako tjeskoban, tužan, nevoljak. Majka ga nudi hranom, on odbija, majka ga nutka pićem, neće. Tada dolazi do naglog obrata, sin kaže da je samo u prolazu, da je došao s ovim čovjekom koji ga vani strpljivo čeka, samo kako bi pozdravio i da sada mora ići. Sada svi shvaćaju tko je bio čovjek koji je vani čekao.
Sada se mogu samo pitati nije li duh samo projekcija živih? Projekcija onih nedorečenih emocija, slutnja i strahova, nedovršenih poslova? To me opet podsjeća na jednu fantastičnu pripovijetku Ljube Wiesnera naslova Vihor iz bezdana (nemojte se ljutiti, možda sam pogriješio naslov) gdje se ljutiti duh upravo Milutina Polića vraća upozoriti na nedovršeni libreto samoga pripovjedača, a koja je ostala, posve neopravdano, nekako izvan fokusa ikakve pažnje, ne samo kritike i čitatelja.
No vratimo se na temu.
To je taj osjećaj, a ne znam kako bih ga bolje izrazio, da je sve to skupa samo jedan jedini kratki izlet. Na kojem smo se našli, lijepo družili, veselili, imali probleme, imali lijepe dane i jednom, a to ne znamo kada će biti, moramo otići, jedan po jedan, dovršili svoje zemaljske poslove ili ne. Nije da mi je stran osjećaj rastanaka, ali ovo je osjećaj one metafizičke tjeskobe koja nadilazi moje racionalno shvaćanje da svemu mora doći kraj. Kad tad, jednom. A bit će onda, kada, naravno, kao i na srednjoškolskoj prozivci kod najzaguljenijeg profesora, jednostavno nisam bio spreman. Jedino što ne bih tada volio ostati ljutit, povrijeđen i privezan za ovu zemaljsku sudbinu, već samo da mogu poletjeti.

Ilustracija: Josip Moretti Zajc, portret Milutina Polića, ulje na papiru, 1908., slika u vlasništvu obitelji Barbalić

Zoran Žmirić: Pet razina zadrtosti

Prvoga dana proljeća 1971. godine, gledajući ravno ispred sebe, gospođa Marija je žurno i bez glasa izjurila iz crkve sve­tog Nikole. Samo desetak minuta prije, nesigurno je prekoračala mra­morni pod do oltara, da bi nakon par razmijenjenih rečenica sa svećenikom punog i brzog koraka skoro pa istrčala iz župnog ureda. Iza nje je ostao namršteni don Ivan zbog kojega gospođa Marija idućih trideset godina nije prekoračila crkveni prag. Njezin muž koji je mjesec dana ranije poginuo na porinuću broda u 3. maju nije dočekao kraj Marijine trudnoće. Mjesec dana kasnije, mlada je udovica krstila sina u pravoslavnoj crkvi zatvorivši si tako još jedna vrata. Nakon toga sa svojim ocem više nikad nije progovorila niti riječ. Za Juru Bjeliša, kojemu je UDBA u par navrata odbila bubrege zato što je i nakon ‘45. na zidu svoje kuće u Metkoviću držao NDH domovnicu, zet, bosanski Srbin, nije bio ništa simpatičniji zato jer mu je s najmlađom kćeri živio daleko od očiju. Razilaženje s Marijom Jure je samo još jednom pokušao dovesti u red, i to na zetovom sprovodu, kada joj je po najstarijoj kćeri poručio neka ostavi dijete i vrati se u Metković. No, Mariji to nije padalo na pamet, isto kao što nakon svađe s don Ivanom nije potražila drugu katoličku crkvu u kojoj bi krstila sina. Na očevom sprovodu, Marija je progutala suze zašutjevši na puna tri dana. Progovorila je tek na mostu iznad Ne­retve ulazeći u autobus koji je, vozeći iz Dubrovnika, na tom mjestu skupljao putnike za zapad. Sa sinom Željkom u naručju, sjela je odmah iza vozača i prišaptala: Kartu do Rijeke.
Usred ljeta 1981. petoro sinova i kćeri Jure Bjeliša na ostavinskoj je raspravi podijelio zemlju. I prije nego su ušli u općinski sud u Metkoviću, Jurini su nasljednici znali da im je najmlađa sestra razbaštinjena. Nisu o tome iznosili mišljenje. Ni u godinama koje su dolazile, nitko od njih se nije odrekao ničega u sestrinu korist, samo je jedna od sestara za nju i Željka jednom godišnje autobusom slala paket mandarina. Najstariji brat kojemu je otac prepustio Marijin komad voćnjaka, prodao je tu parcelu procijenivši kako je ipak red da i sestri nešto pripadne. Toga dana kada je gospođa Marija poštaru potpisala izbrojane novčanice, po prvi je put sina uvela u jednu riječku trgovinu s instrumentima, istu onu pred kojom bi inače svaki put zastali ne bi li Željko na par minuta opet i iznova gledao u gitare koje godinama nisu napuštale izlog. Melodija Mengeš boje javora koštala je točno u dinar onoliko koliko je brat gospođe Marije procijenio da vrijedi njegova mirna savjest. Idućega dana gospođa Marija je po Željku poslala plavu kovertu za don Ivana. Njome je nakanila platiti misu za svog oca, no Željko se vratio neobavljenog posla. S oltara crkve svetog Nikole ime Jure Bjeliša nikada nije izgovoreno. Gitara je nadživjela gospođu Mariju.
U jesen 1991. Željko je u maskirnoj uniformi brazilskih specijalaca sjedio u planinarskom domu na Platku i s grupom vršnjaka čekao zapovijed o pokretu. Njegovom je odlasku prethodila žestoka svađa s majkom, no Željko nije kanio odustati od nauma. Gospođi Mariji je preko noći u susjedstvu porastao ugled. Samohrana majka koja je sina jedinca ispratila u dragovoljce postala je mitska veličina poput Bogorodice koja je za svojim hodala do Golgote. Ali za razliku od blažene imenja­kinje, gospođa Marija nije bila na toj razini prihvaćanja. Prošlo je desetak dana otkako je Željko otišao od kuće obećavši da će se javiti čim se dokopa telefona. No, otkako je ostala sama, telefon se niti jednom nije oglasio. Tko zna kako, gospođa Marija je nabavila broj gradskog zapovjedništva i danonoćno zahtijevala da joj se kaže na kojem te­renu se nalazi njezin Željko. Ljubaznost s druge strane samo je dodatno izluđivala zabrinutu majku koja nije birala riječi kako bi obranila svoje pravo da dozna gdje joj je sin. Jebem vam mater svima. Vi znate gdje su vaši sinovi. Jebali vas Tuđman i Milošević zajedno. Gdje je moje dijete… Gospođa Marija je mantrično ponavljala psovke kontrolira­jući suze naučenom, gotovo glumačkom vještinom. Idućih godina susjedi su iz crkve svetog Nikole dovlačili odjeću i hranu. Caritas je hranio čitav kvart, točnije sve katolike u kvartu. Osim gospođe Marije. Samo jednom don Ivan joj je po ministrantu poslao par najlona brašna, šećera i ulja. Gospođa Marija je kroz odškrinuta vrata kimnula glavom i protisnula: Ne treba. Sad sam bila u Bonaviji na ručku.
Usred siječanjske zime 2001. u opatijskom hotelu Kvarner mala grupa ljudi slavila je Željkovu i Sanjinu svadbu. Po licima slavljenika nitko ne bi pomislio kako je tek večer prije Željko s budućim tastom vodio vrlo otvoren i neugodan razgovor. Ti si u redu dečko, ali mi smo različiti ljudi. Kod nas se u Zadru kaže da se svoji trebaju držati skupa, a mi si nismo svoji. I nikada nećemo biti. Željko je dugo šutio grijući uho slušalicom, da bi na koncu kratko odrezao: S vama ili bez vas, svadba je sutra u šest. Samo koji mjesec kasnije, kao pred streljačkim vodom, Sanja je, držeći se za trbuh, stajala nasuprot obitelji koja se nije mogla pomiriti s time da netko odrastao može ignorirati liječnički savjet o pobačaju. Sanjini nisu prestajali urlati. Sad misliš tako, ali vidjet ćeš za koju godinu! Takvo dijete je teret i sebi i drugima! Cijeli život ćeš biti žrtva invalida! Čak se i Željko po prvi i jedini put složio s tastom i punicom. Gospođa Marija je šutjela gledajući bespomoćnu snahu, da bi na koncu us-tala i stala između Sanje i ostalih. Ona nosi i ona jedina ima pravo odlučiti. Nitko od vas, pa ni ti, sine, nemate je pravo na ništa nagovarati. Obitelj se rastala u svađi. Opet su se sreli tek pred Božić iste godine, u crkvi svetog Nikole, gdje je don Ivan krstio zdravu djevojčicu. Nitko od okupljenih nije mogao sakriti suze, pogotovo kada je Sanja s tek krštenom Katarinom u rukama zagrlila svoju svekrvu i naglas zaplakala: Da mi vi niste dali snagu, nje sad ne bi bilo… Gospođa Marija jedina nije plakala.
U proljeće 2011. sijeda glava gospođe Marije utopi-la se u bijelu jastučnicu s cvjetnim uzorkom. Izgledala je kao da joj ruže i bršljani rastu iz ramena tvoreći joj oko glave cvjetnu aureolu. Nakon što je, sporo dišući, dugo i nepomično ležala, konačno je otvorila oči i pogledom potražila sina. Sjedio je tik do njenog uzglavlja. Primakao se bliže ne bi li čuo kako joj može udovoljiti. Šapnula mu je nešto, na što se Željko okrenuo i Sanji dao znak neka s Katarinom izađe iz sobe. Kad su vrata tiho klapnula, gospođa Marija je progovorila. Kad riknem, otiđi kod svećenika. Željko se snuždio nabirući obrve. Kad rikneš? Mama? – Da, kad riknem. Otiđi u crkvu i pitaj ga hoće li mi doći na sahranu. Oči gospođe Marije napunile su se suzama. Uhvatila je sinov dlan i stisnula ga. Obe­ćaj mi! Željko je pomilovao majčino lice i blago se nasmijao: Obećajem, ali… Što ako odbije? Na licu gospođe Marije dvije su se duboke bore pretvorile u kanale kojim su debele suze natapale ulegnuće pod grlom. Znam i ja da neće doći, ali ti ga ipak pitaj. A kad ti kaže da neće, reci mu… reci mu da sam ga pitala tek redi reda. Reci mu da sam ga pitala samo kako bih čula da ne želi doći i kako bih mu mogla poručiti neka se jebe!

Enver Krivac: Levitatis Literis

Zoran je pisac znanstvene fantastike. Relativno dobar. Za ove prostore, čak i uspješan. Objavio je nekoliko romana, od kojih su mu neki prevedeni i na jezike drugačije od ovog. Mnoge pripovijetke i članke objavio je na Internetu, a neobično veliku popularnost stekao je u Srbiji i Litvi romanom “Tamna strana Zemlje”. Zoran već dugo hoda sa svojom djevojkom Lidijom. Sljedeće ljeto ženit će se u Gorskom kotaru jer to je Lidiji najljepši dio države. Zoran pristaje na sve Lidijine prijedloge jer ju iskreno voli. On nju zove Lidač, a ona njega Kapetane.
Zoran boluje od bolesti koja napada isključivo pisce znanstvene fantastike. Radi se o spontanom, nekontroliranom i nedobrovoljnom skoku u bestežinsko stanje zvanom Wakefieldov sindrom, Wellsova bolest ili najčešće levitatis literis. Ovu rijetku bolest prvi je uočio i opisao Herbert George Wells na jednoj od mnogih radionica kreativnog pisanja koje je organizirao do 1895. Nadareni polaznik, izvjesni Graham Wakefield jedne je večeri iz čista mira počeo lebdjeti i Wells je, nakon godinu i još pola godine proučavanja svog učenika objavio kao samizdat znanstveni članak imena “Levitatis Literis – A Phenomenal State of Grace of Mr. Graham Wakefield”. Daljnja istraživanja drugih pisaca, novinara, medicinara dovela su do otkrivanja da su mnogi poznati pisci žanra bili zahvaćeni manje ili više akutnim ili kroničnim levitatisom. Jonathan Swift i Robert Heinlein, između ostalih.
Bestežinsko stanje zahvaća i sitnije predmete unutar tridesetak centimetara od samog izvora levitatisa, tako da Zoran zna kad slijedi napad po tome što se mobitel, kutija Lucky Strikea, upaljač, jabuka ili knjiga krenu odljepljivati od stola. To predstanje zove se levitatis aura. Bolest nikad ne zahvaća predmete teže od nekoliko kilograma, osim u slučaju samog izvora antigravitacije. No, i to ovisi o čovjekovoj kilaži. Čim je čovjek teži, to ga levitatis teže diže. Evo, na primjer, Darko Macan se već godinama uspješno bori protiv te zanimljive, ali podmukle bolesti.
Zoran je prosječno mršav mladac. Laka meta. Ponekad, ljeti, kad zaspe pored otvorenog prozora, probudi se na sasvim drugom kraju grada. Pidžamom zapne za antenu i tako lebdi. Izgled Zoranovog lica u trenucima takvih buđenja je neprocjenjiv. Pravi problem je silazak sa krova, dozivanje upravitelja zgrade zbog ključa od krovnih vrata i povratak kući preko pola grada u pidžami ili samo u gaćama i majici na kratke rukave. Ponekad ova bolest i nagradi neočekivanom pojavom, pogotovo kad ga levitatis uhvati u seksu s Lidijom pa oboje počnu lebdjeti iznad kreveta i po stanu, vodeći tako slatku ljubav u zraku.
Kolikogod egzotično zvučala, kao i svaka druga bolest, Wellsova je prava gnjavaža. Zoran se već godinama navikava. I ne predaje se. I dalje većinu vremena predano radi na pričama i romanima, organizira radionice kreativnog pisanja za djecu, piše blog na engleskom za litvanski književni portal, radi u školi kao pedagog. Isto tako, većinu Wakefieldovih napada uspijeva savladati pravovremenim hvatanjem za stol ili ormar ili uličnu lampu ili nekog prijatelja, kolegu i najčešće Lidiju.
Zoran piše priču za prestižni SF natječaj. I samozadovoljno se smješka jer zna da ima pobjedničku priču. Zna tko je u žiriju i zna da će im materijal koji priprema i koji je skoro i završio sjesti kao poslovični šamar poslovičnoj budali. Zoran pripovijeda luckastu dovitljivost da Leonard Nimoy nije Leonard Nimoy već zaista Spok, pravi Vulkanac od zelene krvi i logičke misli, izvanzemaljac koji je stigao na Zemlju sredinom šezdesetih. Spok nije znao kako nam prenijeti poruke univerzalnog mira, a da ga ne hospitaliziraju pa je uzeo alter ego mladog glumca i suptilnim se metodama infiltrirao u društvo Gena Roddenberryja. Bivajući već dovoljno blizak TV scenaristu, vulkanskom mind meld tehnikom prenio mu je ideju o znanstvenofantastičnoj seriji.
To je prvi put da Zoran piše duhovitu priču, a da se ne odmiče od svog već razrađenog stila. Posebno je ponosan na dijalog između Spoka prerušenog u Nimoya i mladog Roddenberryja u kojem Nimoy govori rečenice tipa – Evo, ja ću glumiti Spoka. On je Vulkanac. Njih ćemo isfurati kao stamene, logikom tjerane moralne stupove koji će odsustvom emocija ukazivati na ljudsku impulzivnost. Uzmi još nekoliko različitih nacija na brod, ono, nekog Kineza. Obavezno crnkinju. To će bit povijesno. A ona budala će biti Kirk.
Zoranu je jako smiješna rečenica Ona budala će biti Kirk. Kad ju je prvi put pročitao Lidiji, toliko su se smijali da je smijeh prerastao u dodire, a dodiri u vođenje ljubavi na stropu.
Zoranova priča završava – Spokojni Spok, star i umoran, gleda epizodu već četvrte spin-off serije i razmišlja kako je Zemlja još uvijek daleko od prvog kontakta, no njegov život ipak nije bio uzaludan jer nas je barem malo pripremio na oblik stvari koje dolaze. Zoran jako voli način na koji je naslov žanrovskog klasika postao savršen kraj posljednje rečenice priče.
Klešući završne dodire i mičući posljednje viškove, Zoran je jedne noći zaspao nad svojim iBookom. Vrlo brzo sve je krenulo levitirati i Zoran i računalo i još jedna kemijska i pola sendviča uskoro su se našli iznad susjednog kvarta. Kad se probudio, licem zalijepljen za jednu od onih velikih “Ja volim nogomet” reklama što prekrivaju cijelu stranu zgrade, rukama je snažno zgrabio tkanje džambo plakata. Levitatis interruptus, obično kad se bolesnik probudi. Vatrogascima je trebalo dva sata da ga spuste na zemlju.
Zoran je te noći izgubio laptop. Odlaptopao je predaleko i pao na tendu balkona sisate netalentirane starlete koja je za tu i mnoge druge priče koje je pronašla unutra, dobila nacionalnu književnu nagradu.
Zoran je bio tužan, ali od tog dana za svoj je laptop vezao sidro. Kapetane, moj kapetane.

Ilustracija koja nema veze s tekstom, ali ima veze s autorom teksta: prioriteti / priorities
(isprintane glave stevea carella naljepljene na poster hrvatske nogometne reprezentacije / printed steve carell heads on croatian national football team poster)

Robert A. Vrbnjak: Osnovne vrste lajkova

1. Kurtoazni – iz uljudnosti, jer je red lajkati nekog ili nešto, jedan klik, pa nije to vreću krumpira nositi na 5. kat;
2. Lajk u prolazu – nemaš pojma što su dotični ili dotična postali i o čemu je riječ, ali stišćeš bez veze;
3. Konformistički – svi lajkaju, a ti se nekako podsvjesno želiš prilagoditi većini;
4. Kontraški – lajk iz inata i uvijek suprotan od pojedinca ili ostatka cyber čopora;
5. Hamletovski – Lajkati il’ ne lajkati pitanje je sad?;
6. Pijani – kad u 3 ujutro dođeš iz života i sjedneš za komp pa udaraš po tastaturi;
7. Apatični – toliko si bezvoljan da ti još samo lajkanje preostaje;
8. Fobični – lajkao, ne lajkao, strah te posljedica u svakom slučaju;
9. Sklerotični – Ma jesam li ili nisam lajkao? – pitaš se;
10. Spasilački – lajk za kitove, vukove i ostale ugrožene vrste koje spašavaš lajkanjem;
11. Lajk iz interesa – ovaj ne iziskuje pojašnjenja;
12. Ego-lajk – poznat i pod imenom „samo ja“-lajk; lajkaš se, brate, sebe i nikog drugog;
13. Jugonostalgičarski – lajkaš sve što ima veze s bivšom nam državom;
14. Lajk na lajk – lajkaš jer je netko drugi to već učinio, iskazujući na taj način svoje poštovanje lajkašu;
15. Zbunjeni lajk – radnja onih koji obično kažu – Ja niš’ ne kužim ovaj Facebook – pa stišću gdje i što stignu;
16. Lajk zabunom – kad se ne očekuje da netko lajka, na primjer kad je riječ o smrtnom slučaju, a ti budeš jedini koji je lajkao i poslije se zbog toga glupo osjećaš;
17. Lažni – lajkaš zato jer si lažljivac, ulizica, moralna nula;

I posljednji:
18. Iskreni – jedan od najcjenjenijih, ali i najrjeđih oblika lajkaške filozofije.

Ružica Gašperov: Žena koju nikad nisam upoznala

Kuća je smrdjela po lizolu. Ležala sam u krevetu. Čekala kada će doći don Ante, a zatim se okrenuti i vratiti neobavljena posla.
Priču o šjor Dani sam slušala svake godine oko Božića. Pred vrata bi polio lizol i, opravdavajući se zaraznom bolešću u obitelji, izbjegao blagoslov kuće. Dugo nisam shvaćala kako se to šjor Dane usudio živjeti u neblagoslovljenoj kući, ali sam bila uvjerena da su lizol i bolest bili u jako bliskoj vezi s izostankom blagoslova.
Sada se to događalo i nama. No, nije bio Božić. Proljeće je rascvjetalo stabla i otvorilo prozore. Svima osim meni. Bila sam bolesna. Zapravo bolesna. Imala sam šarlah.
Pohodio me doktor Pivalica. Smijala sam se imenu Pivalica, ali kada se pojavio onako ogroman, glave obasute crnim uvojcima, ništa mi više nije bilo smiješno. Dok je injekciju okretao prema svjetlu i provjeravao je li u njoj ostao još koji mjehurić zraka, meni se zacrnilo pred očima. Krikovi su izletjeli iz mog malog, ali moćnog grla. Ništa me nije moglo smiriti. Ni podmićivanja, ni obećanja, pa čak ni prijetnje. Tek je vađenje čarobne kutije privremeno odagnalo crne misli.
Držali su je u ormaru iza posteljine i vadili samo u slučaju krajnje nužde. Mala kutija od dječjih cipela . Bez poklopca. Napola prazna. Znala je biti nagrada ili sredstvo za ucjenjivanje u hitnim situacijama. Situacije su bile kada bih, čim bi mi pala temperatura, htjela izaći iz kreveta.
Najdraža od svih slika mi je bila slika mamine prijateljice Vinke koja je davno otišla u Argentinu. Imala je i moja mama jednu divnu sliku što ju je izradila foto Sonja. Foto Sonja je, nikad posve razjašnjenim postupcima, znala učiniti da ljudima, pogotovo ženama, nestanu podočnjaci, obrve, o brčićima da i ne govorimo.
Moja mama nije imala brčiće, ali je imala podočnjake koji su na slici nestali, a i obrve su joj bile lijepo začešljane. Držala je glavu zabačenu onako kako je nikad nismo vidjeli u stvarnom životu. Izgledala je poput filmske dive. Na moju žalost nije bila ni sjena svojoj prijateljici Vinki.
Vinka nije zabacila glavu. Stajala je u sivom kostimiću i gledala u onoga tko je fotografira. Meni najljepše na toj slici je bila ulica koja se sa svojim ogromnim zgradama gubila u daljini. Široka ulica. Najšira koju sam ikad vidjela. Zvala se avenija i u mojoj mašti predstavljala daleki divni svijet u kojem uvijek sja sunce, nema bolesti, a automobilima se voziš gdje god poželiš. Kroz našu bi ulicu prošla oko tri sata jedna crna limuzina. I to bi bilo sve do sutradan u tri. Zbog toga mi se avenija puna automobila činila poput izmaštanog mjesta.
Mamine priče su još više raspirile moje snove. Govorila je o ujaku koji se u Argentini, navodno, toliko obogatio na šećernoj trsci da je imao svoju tvornicu. Sanjala sam kako vreća šećera stiže preko mora u naš dom. Možda je čak pošalje i po Vinki kad jednog dana dođe posjetiti stari kraj.
Jednom sam je zamišljala kao glumicu. Drugi je put bila supruga vlasnika tvornice. Čudne sam priče u sebi ispredala. Svaka je bila puna svjetla, velikih bijelih kuća i avenija. Ne ulica, nego baš avenija. Vinka me vodila njima, a ljudi su joj se javljali, pozdravljali je, pitali čija ti je to mala. Živjeti u Argentini i hodati u sivom kostimiću avenijama može značiti samo jedno. Postigla je uspjeh.
Prije nekoliko godina sam joj, nekim čudnim slučajem, upoznala brata. Pitala sam ga za Vinku. Nije se udavala. Radila je kao kućna pomoćnica u nimalo bogatim kućama. Umrla je mlada.
S autoričinog bloga Valentino i u našem časopisu