Arhiva kategorije: Proza

Tea Drandić: Svatko ima svoj način

Još smo u školi Šijana u Puli, ali smo malo s Islanđanima…

– Jutrooo! – viknuo je tata!
– Diži se Ivana! Da si istog trena ustala. Gošća dolazi! Spremi sobu! Brzo!
– Da tata – odgovorila sam pospano.
– Nemoj ti meni da, nego počni!

Brzo sam sišla s kreveta, obukla se, umila i krenula spremati sobu. Bile su pune velike dvije vreće smeća. Izludila sam i još sam morala ići baciti to smeće.

Predvečer nam je došla gošća. Zove se Tania i s Islanda je. Tamo je jako hladno. Došla je sva zabundana. Kod nas je bilo proljeće. Kada je došla, odmah se presvukla u kratke hlačice i kratku majicu. Začuđeno sam je gledala. Jako me živcirala jer je tako obučena.

Ujutro ništa nije jela. Išla je kositi travu. Mojeg psa Blekija tjerala je da vuče sanjke. Zatim je išla spavati i ustala je tek sljedeći dan.

Upisala se u moju školu i ide sa mnom u razred. Učiteljica nam je dala zajedničku prezentaciju iz prirode. Pristale smo samo zbog ocjene. Moja i njezina obitelj jako vole računala i sve što je vezano uz to. Trebale smo napraviti prezentaciju za petak, a u srijedu smo počele. Kod nas je običaj da prvo izaberemo pozadinu, slova i slike, a oni odmah počnu pisati i onda tisuću puta brišu. Jako smo se naljutile jedna na drugu i odustale smo. Nismo donijele prezentaciju. Došao je petak. Dobile smo jedan. Poslije škole jedna drugoj smo jedna drugu okrivljavale za lošu ocjenu.

Moj tata nam je rekao da svatko ima svoj način rada. Pomirile smo se i pokušale ponovno napraviti prezentaciju. Ja sam birala slova, pozadinu i slike, a Tania mi je pomogla. Ona je zatim tipkala tekst, a ja sam joj diktirala. Super je ispalo. Dobile smo peticu. Na kraju smo naučile da svatko ima svoj način rada i da to moramo poštivati. Postale smo najbolje prijateljice. Čak se i preselila kod nas. Naučile smo lekciju.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Brodolom

Moj mali brat polako odrasta i ako ovako nastavi bit će jednom nešto od njega – mater bi bila ponosna na Vinka, Mariju i mene kad bi vidjela što smo od njene maze napravili. Radi, oženjen je, ima djecu, brije se, pere ruke prije ručka, ide na vrijeme u krevet i samo ponekad piški pokraj kuće.
Nije doduše Marinko baš nešto posebno, ali ima sreće da ga uvijek netko prati i pazi na njega – ili žena, ili djeca, ili netko od nas, ili pak njegov partner Gilbert s kojim je osnovao firmu – jedan zna čitati i pisati, drugi odvijati i šarafiti, pa nema sukoba interesa. Već deset godina posluju i hrane svoje obitelji zajedničkim radom.
U slobodno vrijeme njih dvojica uopće ne odmaraju, kao sav drugi normalan svijet, nego popravljaju motore, prikolice i brodove.
Nekoć su kupili brodsku olupinu i dvjesta kila šarafa, sve podmazali, uglačali, zavezali i obnovljenu jahtu smjestili u novigradskoj marini, pa kad uhvate slobodan vikend zapute se morem do Venecije, tamo se napiju, ako ranije pijani ne završe u Trstu, i potom meni pričaju kako im je super bilo. Ja mislim sam za sebe – mogli ste se napiti i u Novigradu ne riskirajući vlastite i tuđe živote – ali džaba je njima govoriti. Djeca ostaju djeca i kad im narastu brkovi.
Krenuo sam prije sedam-osam godina s Marinkovim sinom Dominikom i mojim Christianom na odmor i odlučio prenoćiti s dečkima na spomenutom brodu u istarskom Novigradu. Nikada više neće mi to pasti na pamet – trebalo mi je tri sata da se popnem na palubu, a četiri da siđem s nje nakon što sam u hladnjaku otkrio blago skriveno u ohlađenim bočicama. Djeca su mi doduše govorila da je dosta, ali što klinci znaju kako je mome grlu kad pod prstima opipam bocu piva, no o tomu ću jednom drugom prilikom više napisati.
Prije dvije godine, početkom lipnja dvijetisućeipetnaeste, Tanja, Fran i ja obreli smo se za vikend u Červaru u našem malom dvorcu, kad je uvečer zazvonio telefon dok sam kunjao na kauču:
„Nevista, sutra u devet sati dolazim po vas u Ivekov kafić u Červaru, gumenjakom ću vas odvesti na brod. Gilbert, njegova obitelj, Irene i ja usidrit ćemo ispred vašeg mista, pa se moremo cili dan kupat na otvorenom moru i uživat u iću i piću“ – pozvao nas je brat na druženje.
Tanja je objeručke prihvatila ponudu, ne pitajući me ništa, a sigurno bih dvaput dobro promislio, no bilo je već kasno.
Sutradan smo spremili kreme za sunčanje, naočale, kupaće gaće, telefone i papuče i zaputili se do Iveka, kamo Marinko i društvo redovito navraćaju, popiju koju litru loze prije nego produže do susjeda čija žena konobariše u tajicama ispod kojih se pak jasno prepoznaju rubovi tangica na tvrdoj stražnjici, blenu kad zavrti guzicom, popiju još koju lošu lozu i mlako pivo, da bi potom meni mogli pričati kako su se dobro proveli.
Marinko je izbio na vrijeme, upitao Tanju hoće li mi uvečer dati slobodno da i ja s njima ocjenjujem kvalitetu tajica u Červaru, mojoj ženi je laknulo čim je čula da će me se riješiti i onda smo za uzbuđenim Franom krenuli do lučice, gdje je čekao mali gumenjak da nas prebaci do velike jahte usidrene petstotinjak metara izvan našeg vidokruga.
Imao sam loš osjećaj prepoznavši da Marinko želi imponirati svojoj nevjesti i njenom sinu, dok je objašnjavao Franu čime se starta, kako se upravlja čamcem i na što se pazi.
Jedino on sam nije pazio na raspored tereta, pa smo ja, težak poput Mate Parlova na vrhuncu karijere, i maksimalno dva-tri kilograma od mene lakši Marinko završili na jednoj, a Tanja i Fran, obadvoje skupa teški maksimalno devedeset kila, na drugoj strani čamca. Nekako smo se pokrenuli kad je Marinko stisnuo gas, prednji dio čamca s mojoj stražnjicom moćno se uzdigao iznad razine vode, a Fran zadivljeno promatrao svoga tehničkog uzora u obliku moga brata – usput rečeno nije mi uopće jasno zašto sva djeca obožavaju Marinka – da bi na otvorenom moru veliko dijete manjemu ponudilo upravljač.
„Ajde Fran, sad ti malo vozi! Nije teško.“
U trenutku dok je Fran preuzimao komandu Marinko je popustio gas, prednji dio čamca na kojem sam sjedio zahvatio je val vode, moje hlače, telefon i novčanik skvasili su se prije nego smo shvatili da tonemo i letimo na sve strane – Tanja pet metara od broda, Fran barem deset, a nas dvojica braće gutamo slanu vodu ispod prevrnutog čamca.
Čim sam izronio počeo sam se okretati oko sebe. Uskoro se Marinko, preplašen i nijem, ukazao na površini, potom Fran, nekoliko minuta plivanja udaljen od nas, no Tanje nigdje nije bilo. Rekavši Franu da se čuva zaronili smo duboko tražeći moju ženu.
Nije da sa sam paničar, ali mogu pretpostaviti kako sam izgledao u tom trenutku, posebno promatrajući Marinka, blijedog poput krpe korištene za pranje prozora, da bismo obadvojica po izranjanju skočili u zrak kad smo čuli inače zimogroznu Tanju:
„Nije voda uopće hladna.“
Počeli smo skupljati stvari, torbe, komade lubenice, dasku za sjedenje, vesla i papuče, da bi nam se uskoro pridružila grupa mladića iz Slovenije i pomogla strpati Frana i Marinka u čamac, kojega su oni u međuvremenu ispravili. Marinko je Frana posjeo u sredinu, naredio mu da mrda samo glavom i počeo mlatarati veslima lijevo-desno, dok smo Tanja i ja plivali prema obali.
Opet su nam Slovenci pomogli, bolje rečeno Tanju su na rukama iznijeli na suho, a mene ostavili da se verem po kliskom zidu, no zahvaljujući višegodišnjem, napornom treningu uspio sam se izvući sa samo tri ogrebotine ispod pazuha.
Dok je Marinko veslao, a Gilbertov sin na dasci za jedrenje plutao po Tanju i mene, uspjeli smo oprati telefone slatkom vodom, osušiti ih i konstatirati da ću opet morati nešto slagati u firmi, jer je tijekom jednoga mjeseca viša sila uništila moj drugi Samsung, a novi šef je štedljiv, no u tom trenutku sitnice nisu mogle pokvariti naše dobro raspoloženje.
Dan smo proveli na brodu, Marinko je od radosti neprestano skakao u vodu i samo jednom lupio glavom od nešto tvrdo, Tanja i ja nismo se micali sa sigurnog, pivo je bilo hladno i pitko, kao onoga ljeta kad sam s Dominikom i Christianom išao na odmor, a Austrijanac Robert, koji ne govori ni riječi hrvatskoga, pridružio nam se sa susjednog broda pjevajući glasno Oliverove hitove i obećavši mi nezaboravnu večer pri promatranju konobaričinih tajica u Červaru.
Tako je i bilo.
Večer je bila stvarno luda. Kad sam iz skitnje stigao kući Tanja je za svaki slučaj pored moje glave stavila veliku kantu, jer me je mučio osjećaj povraćanja, uzrokovan vjerojatno morskom bolešću, ali tko će sve točno znati.
Pouka iz ove priče glasi – na šaljite klince na odmor s odraslom djecom ako nisu dobri plivači.

Foto: www.pexels.com

Daniel Banko: Sjene dinosaura

Iako smo usred ljeta, a škola je davno završila, a još dalje počinje, mi nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana. Mala impresija nakon posjete dinosaurima na Delti

Jednog dana kad sam sa svojim prijateljima krenuo na put u Rijeku dogodilo se nešto jako čudno.
Sjeli smo u autobus i udobno se smjestili. Krenuli smo za Rijeku. Nakon duge vožnje, napokon smo stigli. Na Delti, dok smo se igrali lovice i nešto si dovikivali, vidjeli smo velike sjene. To su bile sjene dinosaura o kojima smo ranije čitali. Jedan od njih mi je zamalo zgazio prijatelja. Jedva smo im pobjegli u zvjezdarnicu. Kad ih više nije bilo, krenuli smo u Pulu.
Na radiju smo čuli da velike ptice lete nad gradom. Svi smo bili uplašeni, a šofer nam je rekao da to nije istina. Prošli smo kroz tunel kroz Učku. Onda se dogodilo nešto neočekivano. One velike ptice su uhvatile autobus i nosile ga svugdje po zraku. Čudno da su nas nosile iznad ceste koja vodi za Pulu. Još čudnije je što smo s ludim pticama stigli u Pulu. Spustile su nas kod Konzuma, tamo otkud smo i krenuli. Dok su nas nosile, kroz prozor se moglo vidjeti mnoštvo bića koja su odavno izumrla. Pošto smo svi bili uplašeni i tihi, nosile su nas mirno, ali čim bi netko povisio ton ili se izderao, počele bi nas tresti dok se ne smirimo. Njima je nešto smetalo.
Na vijestima, radiju i internetu svi su pisali o tim ludim pticama. Na kraju su shvatili da su to oživjeli dinosauri iz Delte gdje smo bili. Uzrok tome je bio što smo svi jako vikali i te ptice su onda oživjele. Buka i vika koju smo proizveli jako im je smetala.
Bile su u stanju napraviti sve pa čak i da nas same odnesu u Pulu, samo kako nas više ne bi morale slušati.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Što je meni ovo trebalo?

– Molim te, prestani već jednom. Ovo stvarno nema smisla. – tješio je Albert svog učenika.
– Zašto se toliko dereš, zašto urličeš i praviš grimase? Praviš scene! – ništa nije pomoglo. Učenik prvi, ni disati nije mogao kako treba. Jedva je hvatao zrak između dva jecaja. Tijelo mu se nepotrebno grčilo. Stezalo i sažimalo. Treslo i nekontrolirano poskakivao na mjestu.
– Što ti je? Danas nema ocjena. Samo test, bez pitanja na koja nema netočnih odgovora – uzalud je Albert pokušavao doprijeti do učenika, ali sve je bilo uzalud. Čak mu ni ime nije zapamtio. Već je navikao sve učenik zvati učenik prvi. Tečaj za ekstremnoga lovca traje kratko i čovjek se jednostavno ne navikne na sva ta imena. Plaća je dobra, na kraju mjeseca i baš zbog toga svježeg mesa uvijek ima. Kandidati i sad čekaju ispred učionice. Prava je šteta što većina odustane kad shvate bit posla koji ih čeka. Možda nije riječ o samom poslu, koliko o Albertovoj vještini uvjeravanja u svrhovitost same biti posla, prezentaciji njegove dobrobiti za širu društvenu zajednicu i načinu dijeljenja informacija. Naravno, korist nije isključena, ali o njoj nitko ne mora znati, barem ne na početku. Upravo to je kamen spoticanja. Albert kao Albert, samo je čovjek željan pažnje i pozitivne kritike. Sve što radi, radi sa srcem nastojeći upoznati potencijalne kandidate sa svime što ih čeka.
– Nema veze što je dolje hladno i pomalo smrdi. Samo se ti meni opusti. Misli na nešto lijepo – rekao je Albert smirenim glasom.
– Ali kad me strah i ni sam, ni sam ne znam što je to dolje i što me čeka – ne vjerujući sam sebi u što se uvalio, drhtavim glasom progovorio je učenik prvi.
– Ništa ti ne brini. Navuci radno odijelo i rukavice. Dobro zaveži čizme. Evo ti i karabin, ljepljiva traka i svjetiljka, sajla za izvlačenje i fućkaljka – dodao je Albert.
– Molim? – pitao je učenik prvi. –Fućka-a… Što?
– Znaš ono u što pušeš i proizvodiš fićuk, jaki zvuk. Zviždaljka ili kako se već zove. Što se praviš blesav?! – nervozno će Albert. – Ajde silazi već jednom.
– Oprostite, nisam mislio ništa loše pod tim. Ne moraju svi znati te stare izraze. Nije da ste vi toliko stari, ali niste baš ni u cvijetu mladosti. To što znate, je ne znam, niti moram znati. Polako … Ne gurajte me. Silazim! Silazim!
Silazeći, hrđavim ljestvama na trenutak je zastao, tužno pogledao prema Albertu i pomislio: – Što je meni ovo trebalo?! – pitao se možda i posljednji put učenik prvi, jer stvarno nije znao što ga dolje čeka.
– Cijevi su poprilično široke i neće ti biti problem čak i uspravno hodati – vikao je Albert za učenikom prvim – i … još nešto, kreći se normalno, kao da si vani.
– Nevjerojatno – pomisli je učenik prvi. – Mogu se kretati gradskom kanalizacijom. Stvarno ekstremizam i pol. Mislio sam: dobit ću pušku i bam-bam po kakvoj živini u nekom šumarku, na livadi ili u zraku, a kad ono, prvo uđi u smrdljivu kanalizaciju, pa traži ni sam ne znam što? Koja sam ja budala? – mislio je, onako već sam za sebe jer Albert je ostao gore i nije ga baš najbolje čuo niti razumio.
Upravo zato, sam za sebe Albert je promrmljao – pitanje je samo tko se cijevima, osim štakora, još kreće. Možda oni moji aligatori. – Da, dobro ste čuli – aligatori. Nekad ih je Albert kupovao jeftino i držao kao ukras u terarijima. Barem toliko, dok nisu prerasli veličinu običnog kanalizacijskog štakora. Kad su narasli i postali prilično agresivni, jednostavno ih je pustio u kanalizaciju. Netko je nekad provalio da to radi iz čiste znatiželje, ludog eksperimenta ili performansa. Naime, još 80ih je čitao u nekom američkom časopisu o kanalizacijskim aligatorima na istočnoj obali.

PLAN: uzgojit će ih, onako ilegalno, bez posebnih dozvola, uloviti, ubiti, oguliti i na kraju meso prodavati ekskluzivnim restoranima na obali. Ipak smo mi turistička zemlja!

Godine su prošle. Albert je zaboravio što je sve tih godina planirao i napravio, ali sad se napokon sjetio. Do sada niti jednog aligatora nije vidio niti ulovio. Nitko ih drugi nije vidio niti ulovio, pa se gamad vjerojatno namnožila. Udvostručila! Utrostručila, učetverostručila, u p.m. … Mrzio je kanalizaciju, kanalizacijske cijevi, otvore i one male šarene vrtne patuljke iz francuske (smrdi, smrdi, užasno smrdi…).
-Koja glupa reklama, pomislio je i pogledao prema otvoru. Učenik se vjerojatno pomaknuo i nije ga više vidio.

POUČAK PRVI (u biti jedini) – Ljudi koji imaju love na bacanje, istu će bacati (trošiti) na svakojake gluposti. Bitno je glupost (odnosno proizvod) dobro upakirati, marketinški obraditi i uspjeh je zagarantira, bez obzira na sve. Ako nemaš… recimo aligatore, imaš piletinu. Nabavi malo i ribe, plave naravno, te napravi burgere. Znaš ono, nalijepiš sličicu nasmiješenog aligatora, nazoveš ih aligatorburgeri i stvar će se prodavati sami od sebe. Kokoš nese jaja kao i aligator, riba smrdi i živi u vodi kao i aligator. Dakle! To je to. Ne možeš pogriješiti. Cijena, nikako ne smije biti manja od najskupljeg, običnog burgera, u krugu od 500 kilometara ili 310 milja (za sve one koji ne računaju u kilometrima), jer će inače cijela stvar biti sumnjiva. Ako pak ne možeš odrediti koji je najskuplji, prodaj jednog po cijeni četiri obična burgera i zarada je zagarantirana.

– Ljudi k’o ljudi, platit će za svakojaka govna – mrmljao je Albert sebi u bradu, jer nitko ga, mislio je, ne može čuti.
– Aligatori iz kanalizacije? Super! Treba ih pretvoriti u govna, jer kao što sam već rekao ljudi će platiti za svakojaka govna. Zato sam ih i puštao u kanalizaciju i sad vjerojatno smrde na gradske fekalije, govna istih onih ljudi koji će ih, ako bog da, skupocjeno plaćati i žderati u finim ekskluzivnim restoranima. Sirotinjske četvrti nemaju kanalizaciju. Žalosno, ali i dobro. Zamisli koliko bi tek tada smrdjeli kanalizacijski aligatori. Sirotinja k’o sirotinja, ždere samo otpatke, smrdljive slame i proizvode s kraja roka trajanja. Da, da nemaju svi iste uvjete. Svi ljudi su jednaki i bla, bla, bla… Nisu svi i ne mogu biti zadovoljni konzumenti, avanturisti i ljudi bez zadrške, koji će u svakom trenutku, svakoga časa moći napraviti sve i svašta, jer lova nije, niti će ikad biti u pitanju. Jednostavno ima ljudi koji mogu reći – ima se. Čak su u stanju napraviti i budalu od sebe, jer mogu reći – ima se. Platit će i dvostruko, ma četverostruko više od tržišne cijene kako bi zadovoljili svoj ego, jer mogu reći – ima se. Kako bi zadivili ljude što ih okružuju, sve će napraviti, poduzeti, a ti ljudi koji ih okružuju i koji sline za njima, ljudi nisu, nego psi iz predgrađa, koji samo sline za njima i ližu si međusobno intimne dijelove. Stenju i zavijaju od sreće kad im gazde bace koju šnitu smrdljive salame, komadić mesa i oglodane kosti, jer ono najbolje požderu sami. Elita koja baca i kruh i kolače! prokleta elita – očajno je mrmljao Albert, misleći da ga nitko ne sluša, jer tamo dolje ništa se ne vidi. Sjena skriva oblike. Učenik prvi nije se pomakao ni milimetra. Stoji i gleda u prazno, gleda u Alberta, gleda u mrak kanalizacijskog otvora, u Alberta i u čudu sluša što on to govori.
– Niste mi rekli za aligatore. Mislio sam da lovimo talijanske jarebičaste kokoši tamo dolje, a ne aligatore. Barem ste tako napisali u oglasniku. –Sve za slavu starog Rima. Što su vam uostalom ti aligatori –pitao je Alberta.
– Samo se smiri. Pripremi karabin i sajlu za izvlačenje. Upali bateriju i stavi zaštitne naočale. Kad ih vidiš, znati ćeš. Pomoli se nekom od bogova i kreni prema južnom izlazu. Tamo je toplije i možda naletiš na kojeg. Aligatori su ti kao kokoši samo što nemaju perje i ne lete. – posprdno će Albert. Znao je da učenik ni o kokošima ništa ne zna.
– Kreni već jednom. Čekam te kod izlaza.
Sekunde k’o minute. Minute k’o sati, a sati u dan se pretvaraju.
– Ne mogu više izdržati. Gdje je dovraga i što radi tamo dolje. – pitao se Albert.
– Možda se izgubio? Možda mu je baterija iscurila ili ga je zvijer napala. Rastrgala tijelo tamo dolje u kanalizaciji i sad postoji opasnost od infekcije. Bem ti! -Tko će platiti trošak liječenja. pomislio je Albert, sav unezvjeren.
– Najbolje da odem, sakrijem se u neku rupu ili još malo pričekam. Nadam se da o poslu nije pričao drugima. Već godinama nisam ništa ulovio. Ma, nikad nisam ništa ni lovio. Možda aligatore nikad nisam ni kupio i oni jednostavno ne postoje. Nisam ih uzgajao ni radostan puštao u kanalizaciju. Ako sam ih kojim slučajem i kupio, uzgajao do preporučene veličine i radostan puštao u kanalizaciju, pitam se što je sada s njima. Mogu li uopće preživjeti toliko dugo tamo dolje? One prve koje sam bacio, ako sam ih uopće i bacio, imali su savršene uvjete. Bilo je toplo tijekom cijele godine. Bilo je hrane u izobilju i nije ih bilo problem uloviti. E to je pak bio problem, jer nitko ih nije lovio. Ljudi jednostavno nisu znali, a ja nisam ništa poduzimao. Možda sam zaboravio. Možda…? Uvijek neka pitanja. Uvijek to nabrajanje i začuđeni pogledi. Uvijek me mučilo što će aligatori jesti kad izlove sve štakore. Možda će proždirati jedni druge ili će napadati beskućnike u mračnim ulicama, jer učenika nema dovoljno i nisu baš nešto uhranjeni. U zadnje vrijeme, nema ni štakora ni beskućnika, a učenici se ne usuđuju otići dolje. Čudno! U zadnje vrijeme svinjetina je poskupjela od kad je ne uvozimo iz Brazila. Bitno je da su pilići i dalje jeftini, a plići k’o plići sve mogu zamijeniti. Pilići plus riba jednako aligatorburger. Savršeno! Jednostavno. Začuđujuće i sve što sam ikad trebao. Plići, jeftina riba i to je to… – zadovoljno će promrmljati Albert sebi u bradu.
-Nema nikoga. Ni aligatora, ni kokoši, ni štakora, ni beskućnika. Nema ni Alberta? Nikoga nema i što sad? – promrmljao je učenik nakon što se popeo hrđavim ljestvama na površinu. –Čini mi se da od ovoga nema koristi. Pokušao sam ispucati nekoliko metaka, ali karabin je zaglavljen, ne radi. Baterija je slaba i stalno prekida, a sajla se odmotala još na početku, zapela za nešto i ostala je dolje. Odustajem od svega! Briga me za vas i vaše aligatore. Briga me za sve – ogorčen, ali nekako zadovoljan, mrmljao je učenik prvi ni ne sluteći da Albert stoji iza njega.
– Pa hvala ti na obavijesti. Hvala na iskrenosti. Znaj da si prvi kojem ću ovo reći. Opet se treseš. Nemoj! Nema potrebe! Oprosti ako sam te prestrašio.
– Znaš, počet ću uzgajati piliće. Ni aligatore, ni kokoši, već piliće! Meso je meso. Kad izvadiš sve kosti i skineš kožu, pustiš da malo odstoje u slankastoj vodi, samelješ i pomiješaš s plavom ribom, dobiješ meso okusa paštete, pardon mislio sam reći aligatora. Valjda? Tako sam barem pročitao negdje. Od smjese, uz malo egzotičnih začina, proizvodit ću aligatorburgere za debele guzice, lovatore, umišljene političare i državne službenike. Razmislit ću još i o crvenom umaku. Što sad misliš moj učeniče?
– Ako želiš! Ako stvarno želiš, možeš mi se pridružiti. Uvijek trebam pouzdane radnike koji će obavljati odgovorne, kažem odgovorne, ali teške i pomalo prljave poslove. Plaćam kako smo se i prvi put dogovorili, na kraju mjeseca, možda i prije, čim nešto zaradim. Prodat ću i bubreg ako treba. Stvarno… kad ti kažem…
– Hvala! – elegantno zatvarajući vrata za sobom promrmljao je učenik prvi, onako tužno i ljutito istovremeno, kroz stisnute zube s okusom gorkog pelina u ustima.

Foto: www.pexels.com

Danijela Milosavljević: Dreaming (ulomak)

Akt (ulomak)

Dok je analizirala sliku, broj otkucaja srca joj se povećao a disanje ubrzalo. Uskoro, nije više mogla mirno da sedi na stolici. Odložila je crvenu šolju na sto i krenula ka štafelaju. Nehajno je pokupila kosu, formirajući na vrhu glave punđu, iz koje su iskakali pramenovi neukrotive talasaste kose, i sela na visoki tronožac. Uzela je u ruku buket četkica, izbrisala ih i poređala, kao hirurg instrumente pred operaciju. Gledala je u platno zarivajući pogled u svaku moguću nesavršenost, i s vremena na vreme skrećući pogled ka pigmentima, odvajajući one koje će koristiti. Na paleti su se uskoro našle odabrane boje i prvi potezi su lagano pronalazili svoje mesto u prostoru. Mešala je boje, dodirivala i milovala sliku četkicama, nesvesna vremena koje je klizilo oko nje. Sunce se pelo ka zenitu podižući temperaturu. Soba se punila gustim i lepljivim mirisom smole, biljnih ulja i terpentina, i da je neko mogao da lizne vazduh u tom trenutku, on bio bi verovatno lepljiv i slatkast.

– Ovde, iznad usnica malo pečene sijene… ovde istaći ovu liniju… izvući dubinu – oblizivala je usne i vodila monolog u svojoj glavi.

– Sad malo gustih i snažnih tonova, i dodir umbre – kružila je lagano četkicom duž areole.

Disanje joj se ubrzavalo, a čelo rosilo. Lagano zatezanje mišića na telu bilo je usklađeno sa oštrim i jačim potezima koji su rezultirali brazdama na platnu. Prelazila je četkicom međugrudni prostor, liniju stomaka i pubisa. Majica joj se lepila za telo, napetost pojačavala, a potezi postajali širi…

Ilustracija: Gabrijela Parigros

Florian Hajdu: Grgulja

Tamo odmoguće odočito daleko u Lakiju, sunce rađa odrađa, dan, ljudima priča, čukce, mukće, grulja, ciči, piči, jauče, šapče, dahće, urliče, čeće, hekće, mrmolja, hokće, kokće, drombulja, šišti, hušti, gramoće, krekće, brekće, šašolji, tiši, puše, hujuče, zumči, šušolji, sivu moždanu koru rađa hrani u pepeo pretvara… 

Ilustracija: Florian Hajdu

Igor Petrić: Bilješka broj 150 (živim radi pisanja, pišem radi života)

Pisanje pjesama je poput igre.
Uzmeš nekoliko riječi, malo ih protreseš, pretumbaš i to je to. Jednostavno, zar ne. Pišem što mislim, mislim što osjećam, osjećam što živim i tako već godinama, još od srednjoškolskih dana.
Prije nekoliko godina izašao sam iz anonimnosti i počeo „ubijati“ svoje pjesme, jednu po jednu i tako redom, skoro profesionalno. Neki bi rekli prodao se, bacio na prezasićeno tržište. Ima nešto u tome. Naime, pjesma do objave živi, razvija se, diše, raste i smanjuje se. podložna je promjeni. Nakon objave sve prestaje, sve intervencije, promjene više nemaju smisla. Na neki način, kao da je ostaviš, ubiješ, zamrzneš u trenutku vremena. Izložiš sudu javnosti, pa što bude. Sve je to na kraju samo igra.
Eh kad bi se… Kad bi se ljudi više igrali, svi bili kao djece, svijet bi ovaj bio puno bolje mjesto.

Foto: www.pexels.com