Arhiva kategorije: Proza

Nada Vukašinović: Crvena

Vidjela sam oblak crvene kose i svileni šal koraljne boje u klupku, koje se brzo kotrljalo prema meni. Izdaleka sam prepoznala Anu i pomislila kako nije najbolji trenutak za susret. Ali tko bi mogao izbjeći Anu! Sporo sam se kretala, jer sam se još oporavljala nakon operacije kralježnice. Bila sam u sivoj košulji i crnim hlačama, stopljena s umornim ljudima koji se vraćaju s posla.

U to vrijeme mi nije odjeća puno značila. Kupovala sam uglavnom crne cipele bez pete, a hlače sam nosila iz praktičnih razloga. Sjetila sam se kako sam jednom kupila crvene štikle, upravo zbog Ane.

Dakle, uzmak nije bio moguć jer mi se Ana približavala, dajući mi znakove da me je vidjela. Tijelom je energično micala sve što joj se našlo na putu i evo je, pokušava me zagrliti ruku punih šarenih vrećica.

– Tko bi rekao ! U ovakvoj gužvi! Da smo se dogovorile ne bismo se našle? A koliko se dugo nismo vidjele! Ha! Desetka?

Kao da mi je netko pljusnuo u lice crvenu boju, sve je na njoj vrištalo, moraš me vidjeti. Ana nikako nije mogla ostati nezamijećena. Glasno se smijala, širila ruke, grlila me s tim vrećicama pa nas je nekoliko ljudi strogo odmjerilo od glave do pete. Malo sam se odmaknula, spustila glavu i stavila sunčane naočale, iako smo bile na umjetnom svjetlu.

Sjetila sam se kako smo se upoznale. Bila je gužva u uskom hodniku pred vratima sobe u kojoj je profesor pedagogije ispitivao na kraju prvoga semestra. Bila sam jedna od neispavanih brucošica s nosom u bilješkama i čekala svoj prvi ispit.

Došla je bučno i s olakšanjem se bacila na prazan stolac. Zapravo, ugurala se na mjesto koje je bilo najbliže vratima! Više puta je ustala i hodala gore-dolje, šuštala i zveckala narukvicama i svilenim šalom.

Lice joj se ozarilo i bila je pomalo teatralna s crvenim šeširom i jarko crvenim usnicama, u trenutku kada je rekla: „Ja sam Ana, Dubrovkinja, a vi meni ne morate reći kako se zovete, jer ja ću to ionako zaboraviti, a i nemam vremena za upoznavanje!“

Pogledale smo se i zakolutale značajno očima. Njoj je trebala pozornica i kada je znala reći da je upravo stigla iz Grada, svima je bilo jasno da ne govori o našem gradu. S vremenom su nam njezine priče postale zanimljive. Ana nas je privlačila svojim samopouzdanjem poput magneta, čak i kada je s južnjačkim temperamentom govorila o svojoj novoj dijeti. Nije njoj smetalo što je imala desetak kilograma previše, a mi nismo niti pomišljale da joj to kažemo.

Ubrzo je ušla u elitni krug najboljih studenata na fakultetu i već u drugom semestru postala asistentica profesoru od čijeg smo ispita strepili. I kada bi se koja od nas usudila pitati o ispitu i o tome što profesor voli čuti, a što ne, znala je odrezati:

– Kolegice, ako ne znate nešto pametno pitati, ja vam na gluposti ne znam odgovoriti.

Prva je u našoj generaciji diplomirala i dobila posao u osnovnoj školi u centru grada.

I sad je njoj drago što me vidi, grli me, šali se, brblja. Očekivala sam da će me ispitivati uobičajene stvari, da će s visoka proučavati moj izgled i procjenjivati trenutni status.

– Jesi li čula, nedavno sam se udala, a vidi me, samo mi na leđima ruksak fali! Ostali smo u Zagrebu, tu imamo puno više mogućnosti za napredovanje. Znaš, sad žurim, nemam vremena! Dogovorit ćemo se za kavu. Stalno imam pune ruke, posao, stan, kuće, a sve moram sama. Razumiješ što ti želim reći? Umorna sam i trebala bih malo misliti i o sebi. Ne mogu ja to sve održavati, tolike kuće, majstori, a sve to košta. Ti ćeš još pomisliti kako je meni lijepo, kako se razbacujem novcima, ali težak je moj život, draga moja! Slabo spavam, noću zbrajam i oduzimam, procjenjujem, mijenjam. Smislila sam kako ću urediti vikendicu. Ništa morsko, sve će biti u boji zrelih trešanja. Moraš to vidjeti! Doći ćeš jednom k meni! Žurim, žurim, a kava drugi put!

Htjela sam još pitati Anu gdje joj je vikendica, ali odustala sam, jer je ona već podigla pogled prema prvom katu. Još jednom je mahnula rukom i odjurila, zapravo odvezla se pokretnim stepenicama na prvi kat. Još sam vidjela kako iz crvene torbe vadi kroasan i trpa ga u usta. Nije me pitala gdje radim i radim li uopće, nismo razmijenile brojeve mobitela, a nisam baš niti sigurna da je znala moje ime. Naime, nikada joj nisam stigla reći kako se zovem, jer nikada nije imala vremena, baš kao i danas.

Jučer sam nakon puno godina ponovo vidjela Anu na Cvjetnom trgu. Valentinovo je i prodavačici nude crvene ruže. U plavičastom, treperavom zraku širi se slatkasti miris cvijeća i nagovještava proljeće.

U podne sam u knjižnici imala promociju nove zbirke poezije i bila sam zadovoljna kako je sve prošlo. Razgledavala sam izloge putem, ogledala se u izlogu jednog frizerskog salona i prstima popravila crveni pramen kose. Vidjela sam i svoj novi crveni kaput. Polako sam hodala prema tramvaju, a prema meni je dolazila Ana.

Gledala je oko sebe, kao netko tko je sišao na pogrešnoj tramvajskoj stanici. Bila je u trapericama i sivoj jakni, a na nogama je imala smeđe čizme. Ruke je strpala u džepove.

Ana u trapericama, pomislila sam, a onda vidim kako se istopila i smanjila, da joj se kosa opasno prorijedila na tjemenu, lice kao od kamena, a oči prazne. Nije joj se pomaknuo niti jedan mišić kad mi se približila, nije me vidjela. Nasmiješila sam joj se, a ona je i dalje zurila negdje preko moje glave i produžila nesigurnim korakom.

Zastala sam i gledala za njom, sve dok nije skrenula iza ugla u Teslinu ulicu.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Ponos i zadovoljstvo radnika (Radnički blues)

– Odi sim! – zovne me Gazda pokazujući mi jedan kut dvorišta. – Vidiš, tu bi trebale skopati rupu za šaft.

– Kak veliku? Kojih dimenzija? – upitam u posljednji čas.

– Stodvajst na stodvajst.

– Dobre, može – odgovorih.

– Kad v jutre inače dolaziš sim? – pitao me Gazda, kao onako, usput, iz čiste znatiželje.

– U 7 i 15. Dok izvadim opremu i počnem delati, već je pol osam – reko.

– Sutra ne moraš tak rane. Moreš početi u osam – rekao je Gazda blagonaklono.

Naslutio sam Gazdino zadovoljstvo. Vjerojatno pri pomisli na stanare susjednih zgrada oko ovog gradskog dvorišta pristojne veličine za sam centar grada. Stanari će sutra, budući da je subota, u osam sati ujutro najvjerojatnije biti još u svojim krevetima i pidžamama. Naime, Gazda se neki dan oštro verbalno sukobio sa stanarima koji su imali ulaze u ovom dvorištu. Vikali su na njega i optuživali ga, naročito jedan stariji gospodin s brkovima, umirovljenik sudeći po svemu, koji je šetao psića.

– Pa kaj ja sad nemrem živeti tu, jer vi delate!? Celi tjedan tandrkate tu; prašina, rupe, sve raskopano…

Verbalnom napadu pridružili su se i drugi upravo pristigli stanari. Gazda je bio uzrujan pa je izgovorio onu slavnu rečenicu koju se potezalo u ovakvim, krajnje ozbiljnim situacijama:

– Ja imam dozvolu!

Suočeni s takvim argumentom, napadači su se malo-pomalo povukli, odlazeći svatko za svojim poslom.

Gazdina dozvola da uključim tešku (cca 30 kg) pneumatsku čekić-udarnu bušilicu za razbijanje betona i da počnem raditi tek od osam sati, uključivala je u sebi, uz obzir iz službene predostrožnosti, ipak i određeni stupanj zadovoljstva, budući da smo obojica znali da su gradski običaji građana takvi da subotom vole malo dulje (čak i poslije osam ujutro) dremuckati u krevetima.

Primio sam Gazdine instrukcije na znanje. Bilo je već 20.15 sati, petak navečer. Svud naokolo mrkli mrak, a mi smo upravo pospremali alat u garažu. I to smo obavljali samo zahvaljujući postojanju ona dva dvorišna reflektora. Cijeli dan proveo sam na ovom jebenom gradilištu. Od 7 i 15 ujutro, a sada je bilo 20 i 15 navečer. Pola dana proveo sam kopajući ručno, s ručnikom oko vrata, po Gazdinom dekretu, rupetinu za dva šafta ispred garaže, dimenzija 2 x 1,5 metara x 90 cm dubine. Tu sam se pošteno i jebeno oznojio. Drugi dio dana ja i ekipa čeprkali smo po rupetini na izlazu iz dvorišta gdje je trebao biti još jedan jebeni šaft koji smo danas izbetonirali.

Gazda mi je turnuo nekakvu novčanicu u ruku. – Evo, sutra za gablec. To bu valjda dost.Vidjevši da mi je Gazda turnuo nekakvu lovu u ruku, jedan od kolega na odlasku se blago nacerio. Gazda je očito bio zadovoljan sa mnom jer sam se danas naročito iskazao. Naime, prenio sam pred njegovim očima, u tren oka, 15 vreća cementa od 25 kg od ulazne kapije na drugi kraj dvorišta gdje su postavili mješalicu. Bio sam relativno nov radnik pa je Gazda zasigurno pomislio kako sam dobra akvizicija. Vjerojatno mi je zbog toga i turnuo ovih 100 kuna u ruku. Kod slabe dvorišne rasvjete nisam odmah ni razabrao o kojoj je novčanici riječ; pretpostavio sam da se radi o standardnih dvadeset kuna za gablec. Naime, kada je bio u prilici, Gazda bi nam osobno ili po svom zamjeniku dostavio svakomu po pola pečenog pileta iz Konzuma i pola bijelog pšeničnog kruha za gablec. Bio nam je to glavni, a često i jedini obrok u desetsatnom radnom danu; naravno, po potrebi radilo se i dvanaest sati, kao npr. danas, kada je trebalo do kraja dana izbetonirati šaft.

Cijela ekipa se već pokupila, praktički, činilo se, brzinom svjetlosti. Ja, koji sam imao ključ od ovog dvorišnog gradilišta, ostao sam posljednji, s metlom u ruci.

Svanuo je novi radni dan: subota. Dovukao sam se u službenom radničkom kombinezonu, u teškim crnim visokim radničkim cipelama, sa sivom hudicom prebačenom preko svega i s neizbježnom šiltericom na glavi. Bilo je oblačno, ali svježe jesenje jutro. Dan se činio obećavajućim. Upala leđnih mišića lagano je popuštala. Ušao sam u dvorište, potom lelujajući pažljivo po vibrirajućim drvenim daskama iznad ogromne rupetine došao sam do vrata garaže i otključao ih.

Posao u građevini je opasan. Rupa, šaft, kanal; star, i na više mjesta procvikan produžni kabel za struju; oštra željezna mrežasta armatura za betoniranje. Na svakom koraku treba paziti. Jedan pogrešan korak, trenutak nepažnje i – gotovo! Ili cjeloživotni invaliditet ili – pravac groblje.

Izvadio sam opremu i uštekao produžni za veliku pneumatsku bušilicu za razbijanje betona. Pogledao sam na sat: bilo je 8.05. Odlučio sam građanima dati još i akademsku četvrt, pa sam namjerno polako vršio pripreme na lokaciji budućeg šafta. Napokon, počeo sam s bušenjem. Tok-tok-tok-tok… štekala je stara, islužena, ali još uvijek moćna mašina.

Mi radnici voljeli smo te pneumatske bušilice za beton. Mogli smo stvarati golemu, snažnu buku, usporedivu s malo čime. I sve to bez posljedica, i još k tome, u plemenitu svrhu rada. Davale su nam osjećaj moći i važnosti.

Već nakon kojih 15 minuta otkako sam počeo bušiti, sasvim očekivano, uslijedila je prva reakcija stanara.

Pojavila se jedna gospođa, u dobi oko 40 godina. Našminkana, pomalo uređena, u nekakvoj haljini cvjetnih motiva, ali decentnih pastelnih i zagasitih tamnijih tonova.

– Dijete mi ne može spavati od vašeg bušenja! – vrisnula je ljutito.

Znao sam na koje dijete misli. Bila je u pitanju djevojčica s violinom (očito je pohađala muzičku školu), dobi od kakvih 12 godina.

Uz miroljubiv izraz lica, skrušeno sam odgovorio:

– Gospođo, mi moramo raditi kako nam Gazda kaže.

– Ne, ne morate – odbrusila je prkosno, ne znajući što bi drugo rekla. A dobro je znala da moramo jer u protivnom možemo sami dati otkaz.

U sebi sam zadovoljno pomislio: – Ko vas jebe, gamad malograđanska! Subota je radni dan! Nek’ i razmažena djeca gradskih činovnika nauče što je život! Normalni ljudi ustaju oko 6; najkasnije do 6.30. A neki čak u 5 ujutro, pa i ranije.

– Jebo vas rad, te vas jebo… – bijesno je procijedila dok se okretala na odlasku u svojoj cvjetnoj jesenskoj haljini.

Ne znam koliko joj je pogled na miroljubivog, prašnjavog, oznojenog radnika sa štekćućom bušilicom u jutarnje sate pomogao, ali sve u svemu, bila je to još vrlo upotrebljiva ženska.

Što reći kada i fino uređene gradske gospođe u rano jutro ovako prostački psuju? Bila je to sasvim pogrešno usmjerena energija. Imao sam razumijevanja za nju. Nastavio sam s radom. Zabio sam debelu željeznu glavu teške i masivne bušilice u još neokrznut dio betona te zadovoljno i ponosno nastavio s bušenjem u kutu gradskog dvorišta.

Foto: www.pixabay.com

Igor Petrić: Doviđenja pameti

(ponekad želim, ponekad pričam previše)

Između jave i sna tanka je linija koja dijeli čovjeka napola i čini ga sretno-nesretnim, ovisno o kontekstu i situaciji u kojoj će se naći ili se već našao. Upravo zato ispričat ću vam san koji želim sanjati ponovno i ponovno, ma bezbroj puta ako treba. O kojem razmišljam, koji sanjam i o njemu razmišljam i ponovno ga sanjam i on je uvijek i uvijek drugačiji, iako je isti. Nedosanjani san o snu. Naravno da to nije nikad u potpunosti isti san.

Detalji se razlikuju, ali u osnovi osnove, u samoj biti, samom predlošku priče kontekst je isti, isti zaplet i kraj. Ja kao glavni akter. Ja kao netko drugi, Ja kao netko treći i četvrti. Ja kao svi ljudi koje srećem. Lokacije su ponekad iste, ponekad drugačije. Izmjenjuju se brzinom svjetlosti i nisu baš uvijek pamtljive. O bojama bi se dalo dugo razgovarati, jer neke nikada nisam uživo vidio. Toliko nijansi, preljeva i raspršenog pigmenta, da se sve čini isto. Slika, sliku prekriva, u nju se preljeva i dio iste slike postaje. Sve je naravno snimljeno u najboljoj rezoluciji i obrađeno najnovijim softverom za obradu digitaliziranih podataka. Nije da ja ne vjerujem svojim memorijskim sposobnostima konzerviranja iskustvenih činjenica u vremenu, ali uz današnju tehnologiju. Mislim da znate o čemu govorim. Prije razotkrivanja samog sadržaja, same srži i biti sna, odnosno radnje, za koju nisam siguran postoji li uopće, moram razjasniti iskustvenu različitost koju sam osjetio kao dijete, mladić i koju osjećam sada.

Opće je poznato da su dječji snovi isprepleteni neobičnostima koje ponekad graniče sa znanstvenom fantastikom uz obvezne elemente slučajno ili namjerno ispričanih horor priča. Barem su kod mene graničili. Ma što graničili. Prelazili su granicu svako malo, čim bi se malo više opustio. Prelasci su ponekad bili zastrašujuće bolni. Zamisli samo klinca, još ni u školu ne ide, kako stoji na samom rubu zamišljene granične crte. Sjeti se sebe. U svakom trenutku gubitak ravnoteže može te odvesti dublje no što si mislio, dublje od najdubljeg ambisa neistraženog crnila i ludila u koje, nespreman, možeš upasti. Bojiš se, da bojiš se, no što možeš, znatiželja i neiskustvo tjera te dalje. Dalje od razuma, zdrave pameti i narodnih vjerovanja u koja više i ne vjeruješ slijepo. Vjerovao si, kao svako drugo dijete, iskreno i bez pitanja. Vjerovao sam i ja dok nisam shvatio da me varaju, lažu mi, oni najbliskiji, oni u koje nikada dotad nisam sumnjao. Vjerovao sam i mislio kako mogu sve. Super! I onda odjednom, kao iz vedra neba, otrežnjenje. Buđenje! Taj obični život nje uvijek onakav kakvog ga zamišljamo i stvarno, malo prebrzo prolazi. Shvatiš kako ga ponekad i možeš kontrolirati, samo što ćeš zato potrošiti previše energije. Isplatili li se toliko ulagati? Možda je najbolje sve pustiti neka ide svojim prirodnim tijekom. Neka ide, ako treba, u tri, četiri… (ma znate već gdje). Kažu najbolje se prepustiti prirodnim zakonitostima. Ne razmišljati previše. Živjeti ovdje i sada i raditi sve i svašta bez grižnje savjesti, onako nagonski, primitivno, čisto, jer nitko ne zna što donosi sutra. Sutra, ma već danas, već za tren sve može pasti u vodu i dovesti svakog od nas do ruba one iste zamišljene granične crte razuma, koja odjednom može postati stvarana. Ako ikad postane stvarna, tad nema povratka na staro. Zato sklopiti oči na vrijeme i reci naglas „doviđenja pameti“, ovo su samo snovi. Dobro se sjećam tih dana kada mogao sam sve. U jednom trenutku hodam, pa lebdim, malo letim, ronim i letim istovremeno najdubljim morima i nebeskim visinama bez pomoćnih naprava i udisaja svježe doze kisika. Često sam varao i koristio nešto od dodatne opreme poput maske, peraja i pojasa za spašavanje. Mogao sam tada sve što zamislio. Preskakivao sam planine i brže se od ostalih penjao na drvo i strme litice. Sve sam mogao što u stvarnom životu nisam mogao. Vozio sam čudnovata vozila, jahao konje i lavove, izumrle životinje, zmajeve i plastične dinosaure. Kad bi se našao s one strane granice sanjao sam i čudovišta: iznimno velike i dlakave vukove, vampire, vukodlake, debelu, proždrljivu vješticu i Krampusa, samo zato što su mi stariji pričali o njima. Nikad ih u stvarnosti nisam vidio, ali sam ih dobro, čak predobro znao. Navodno su sve te priče bile poučne. Znaš ono o dobroti, snalažljivosti i vječnoj borbi dobra i zla u kojem dobro pobjeđuje, a zlo umire u najgorim mukama. Super. Stvarno super. Kao dijete obožavao sam slušati kako, tamo neki roditelj odvodi svoje dvoje, najdraže djece u šumu, gdje će ih ostaviti jer, eto… nema više novca. Nema ih s čime hraniti, pa neka crknu daleko od njegovih očiju, sami, od gladi, u mračnoj vlažnoj šumetini. Stvarno super. Sve pet. Nakon takve priče, legneš u krevet i čudiš se tim divnim roditeljima, čudiš se i pitaš istovremeno: „Hoće li i mene tako odvesti u šumu“. Skoro zaboravih one perverzno dlakave napaljene vukove koji proždiru stare babe i nevinu dječicu. Odvratno. U jednoj čak pošalju lovca kako bi djevojku ubio i mrtvoj joj srce izvadio. Sva sreća pa krvnik to nije napravio, nego ju poštedio, zaklao svinju i njoj mrtvoj srce izvadio. Od-vrat-no. Fuj, fuj, fuj. I ti sad nakon takvih priča budi normalan. „Joj mama žuljaju me cipele. Upsss! Ništa, ništa. Zaboravi. Šalim se! Stvarno su super.“

Poučno do bola. Sjećam se kad su neke dvije probavale cipelicu koja im je bila premala. Uzele su nož i odsjekle jedna prste, druga petu. I sad ti starcima reci da te žuljaju cipele. Super, nema veze. Sve pet, jer na kraju uvijek pravda pobjeđuje. Vještice će spaliti i to javno. Nema veze što imaju ljudski oblik. Super gore u malim skučenim pećima ili na velikim lomačama. To što cvile i jauču, što im cvrči koža na plamenu, mast se topi, a oči, oči kao oči napuhane ispadaju iz duplji kao ping-pong loptice… nema veze, baš nikakve veze sa zbiljskim zvjerinjanjem nad ljudima, jer to ustvari i nisu neki ljudi. Nisu to neke bezvezne babetine, krumpirastog bradavičastog nosa ili šumske ljepotice od kojih dah zastane. To su vještice, zvjerad i ostali luđaci koji otimaju, ubijaju i jedu djecu, zločestu djecu i… „zato budi dobar“. Sjećam se kako su mi govorili „Ako budeš zločesti i tebe će pojesti. Krampus će te u vreću staviti“ Aaaaaaaaa… Dosta! Dooosta!

Pokušavao sam im reći, ali nisu slušali. Dapače, uživali su u svojoj sposobnosti prepričavanja i dodavanja još odvratnijih detalja od onih napisanih, ako su kojim slučajem u ruke uzeli nadopunjeno i izmijenjeno izdanje po preporuci UNICEF-a ili su neki dijelovi jednostavno ispušteni zbog odluke izdavačke kuće o cenzuriranju previše brutalnih i agresivnih opisa pradavnih događaja. Dakle, u svakom slučaju, kao dijete koje vjeruje starijima, naročito roditeljima, prepušten si njihovim hirovima i tu pomoći uglavnom nema. Pratimo ih slijepo na putu prema odraslosti. Jer oni su zakon. Zakon svih zakona i zato ne kvarite im roditeljstvo bezveznim napucima i eksperimentalnim odgojnim metodama. Svi će jednom odrasti i sve zaboraviti. E pa ja nisam. Nisam zaboravio i zato sada ovo pišem. Još ih i sad čujem kako na kraju govore. Sve će biti u redu. Ne boj se. Zvjerad ćemo zaklati, rasporiti im utrobu i iz utrobe izvaditi malene, divne slatke glavne likove, koji su eto greškom pojedeni. Nije bitno što sada smrde na želučanu kiselinu i ostatke neprobavljene hrane. Što očito smrde na govna, na krv i friške iznutrice. Nije bitno – govorili bi stariji. Oprat će se. Zvjeradi uvijek zašiju trbuhe, da ne pate. Prije šivanja ispune im trbušinu teškim kamenjem, da se, onako žedni od težine u bunaru utope. Vidiš, vidiš. Od tuda ustvari potječe ona narodna o prežderavanju. Hrana ti kao kamenje padne na želudac, iako nisi zvijer i ne proždireš malu djecu, stare babe i ostale glavne bajkolikove. Zanimljivo. Stvarno o tome na ovaj i ovakav način nikad nisam promišljao.

Kao mladiću, snovi su razrijeđeni erotskim sadržajem u kojem stvarnost koju sam tada želio, sada živim, a tad je naravno nisam imao. Čudovišta su polako ostarjela i u svojoj izopačenosti izumrla. Vukovi su postali kućni ljubimci i predmet kultnog obožavanja. Vampiri loše maskirani likovi iz filmova, a Krampus je umro sa spoznajom da poklone ipak ne donosi djed Mraz, Božićnjak ili Sv. Nikola. Uz sve to ne smijem zaboraviti na vrijeme. Vrijeme za snove koje je svedeno na minimum minimuma, trošilo se na tada pametnije i korisnije stvari: noćne izlaske, opijanje s frendovima, tulume ili jednostavno kruženje gradskim ulicama. Da, neprestano smo radili krugove, ustvari hodali smo po pravilnim pravokutnim linijama, prateći što se sve to oko nas događa. Tko je normalan u to vrijeme trošio vrijeme na spavanje. Noćni provodi i život prije svega. Prijatelji. Da prijatelji. Oni dnevni, tjedni. Prijatelji iz djetinjstva. Prijatelji suprotnog spola, s kojima ustvari i nisam želio biti samo prijatelj, ali … A one vječne spavalice, jednostavno su prespavale najbolje godine i sad misle kako će nadoknaditi izgubljeno vrijeme. E pa neće. Ne mogu. Jednostavno nemaju vremena. Vrijeme ih je pregazilo. Nakon svih tih godina jednostavno izgledaju blesavo.

Nakon svega, svih tih godina, odrastanja, traganja, pronalazaka sebe, iznova i iznova, jednostavno shvatiš da više nisi ni dijete ni mlada osoba. Sada opet možeš normalno sanjati, ali ne. Ne! Ne možeš… Sad te more druge brige. Vukovi više nisu vukovi nego bijesni, napuhati političari, crveni, plavi, žuti i zeleni, imigranti, domaći i strani neprijatelji. Klimatski poremećaji, zarazne bolesti. E baš zato odlučio sam opet sanjati onaj isti san, o kojem vam, od samog početka, želim nešto suvislo reći. San kao nekad. San u kojeg sam znao pobjeći kao dijete, kao mladić. Veliki bijeli san u kojem ničega i nikoga nema. Potpuna tišina. Sve prozirno, čisto i sve bijelo. Jedno veliko prazno ništa, jer… kome trebaju ti napuhani stvorovi. Kome trebaju čudovišta i natprirodne sposobnosti, umišljeni gadovi, zvona i glineni golubovi. Bang-bang. Još jedan uspješan trap. Trap (?) više nije u modi. Ili se varam. Ili … opet samo sanjam i mislim na gluposti.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: On postoji

Imam 58 godina, uglavnom sam ono, prosječan čovjek osim što nisam oženjen…

Živim s majkom, razumijete, starica je to, ima 86 godina… a kamo da je smjestim…

Ne, nikad nisam ni bio u duljoj vezi, mislim jesam, negdje krajem osamdesetih, ali davno je to… Mislim, nije išlo…

Fakultetski sam obrazovan, humanistika… ali to je tako poniženo područje… razumijete, ali imam bogato iskustvo rada s ljudima…

Da, radim u javnom sektoru, ono, službeničko radno vrijeme, od 8 do 4 od ponedjeljka do petka… Uglavnom, u slobodno vrijeme čitam, da, to je navika u izumiranju, ali, što ćete, stare navike, ja sam malo rob tih staromodnih navika, ponekad pročitam nešto na internetu, ali, hm, eto, nema ni tamo nešto posebno… sve mi je to dosadno, ne zanimaju mene ni te afere, ma ne, ništa to mene ne zanima, apolitičan sam čovjek… osim toga nikad ne znate tko vas tamo gleda, da, prelijepio sam kameru na laptopu… I na mobitelu…

Dosta čitam, filozofiju, Schopenhauera obožavam, da, bio je to genije, pad u nirvanu, besmisao života, mene zabavlja to razmišljanje, dubina, oštrina uvida… Povremeno napišem koji stih, da, zgodno je to, onako za dušu… ali rijetko… ne baš svaki dan…

Ne, ne bavim se sportom… Nisam jedan od tih, čak ga ni ne pratim…

Ma ne, ne pušim previše, prosječno kad se uzme kutiju na dan, kada izađem van, znam dvije-tri… kutije… ali uglavnom ne više od kutije…

Na poslu uglavnom popunjavam obrasce vezane za štete iz djelatnosti, reklo bi se dosadan posao, ali radim izravno i sa strankama… poslije toga radim još par stvari vezanih uz ovjere, pripremu odlazne pošte, znate, ono, kažu naši ljudi, prebacivanje papira s lijeva na desno, ali nađe se i nešto kreativno u tome, bitan je to posao, ljudi ne razumiju… da, povremeno bacim pogled na solitaire, ponekad tetris, stara igra, ali jako bitna, da, svakako, ponekad i mahjong, e to je ozbiljna igra strategije… mislim, pomaže mi i u poslu… čak sam par puta bio i najbolji…

Ne pijem, ne, ne, nikako… osim kave, ne pijem ništa, dobro, ponekad mi se zalomi koje piće s društvom poslijepodne ili predvečer, ne više od pet ili šest votki, ponekad i pet-šest piva, ali, kažem, rijetko kada, povremeno, tri-četiri puta tjedno, najčešće od srijede do subote… ali nije to tako svaki tjedan, samo povremeno… I da, u neke od onih dana kada uzmem slobodno na poslu… Znate, anoniman činovnički posao, nitko ni ne pita za mene… Uglavnom, rijetki su to petki kada ja izađem van i nešto popijem, ali povremeno se čovjek treba opustiti…

Društvo? Ma to je par prijatelja, uvijek istih, sretnem ih u kafiću… Ma ne, ne družim se s njima osim kad izađem… Ne čujemo se nikada, zapravo, tamo se slučajno zateknemo… znate…

S ljudima s posla? Ne, nismo na istoj valnoj duljini, znate, to su sve uglavnom obiteljski ljudi, a meni to baš ne odgovara… Ono, znate, oni pričaju o djeci i unucima… Mislim, ne pričam ni s ljudima u kafiću nešto pametno, premetnemo nešto o politici, ali uglavnom je to ono uobičajeno, znate o tome kako je dosta toga u kurcu, mislim, teško je izbjeći to da je sve u kurcu, pogledajte oko sebe, bit će vam sve jasno do kuda je ovo dovelo… Pogledajte na što nam sliči zemlja…

Ne, ne, ne koristim neku veću količinu lijekova… Antibiotike nikada… Znate, ljudi mojih godina uzimaju i za srce i za šećer, ne, ma, ja uzimam nešto normabela, ne previše, one od 10 mg, ali uzimam polovice, da, to mi je terapija za neke moje strahove, ono, bolje se nosim sa svakodnevicom… Živimo u jako zbunjujućem vremenu… Da, uzimam i cipralex… znate, selektivne inhibitore pohrane serotonina, ali oni ne stvaraju ovisnost… jednom sam bio na liječenju na Rabu, ali bilo je to davno, početkom devedesetih, dobro, na neki način me spasilo… da, teška su to vremena… svakih deset godina neki kaos… Košmar u glavi…

Rekao sam vam već, nisam previše na internetu, dobro, ponekad, znate, ponekad, stvarno kada je neka važna situacija, onda napišem, ne nešto posebno, desetak, dvadesetak komentara na dan, neke dan, a čujte, kad me tema povuče… povuku me za jezik… mislim, gledajte, ovo s izbjeglicama, čujte, tko zna tko se sve tu krije… mislim, što ti ljudi uopće tu rade… ali, ne, ne koristim previše te stvari, kažem dvadesetak-tridesetak komentara na dan… ne više od toga…

Uglavnom nisam na društvenim mrežama, ali imam profile na fejsu, instagramu, imam i tinder i grindr… nikad ne znate… da, a čujte, muškarac sam u godinama, imam svoje potrebe… mislim, razumijete…  a osim toga, mislim, zdravlje muškarca može biti ugroženo ako, razumijete me što želim reći… nisam u vezi… zaključite sami… da…

Uglavnom sam tolerantan… Osim kad me iziritiraju svi ti balavci, mislim da, ta opća anomija, da, društvo koje propada, te gay parade, da, mislim, to je nepotrebno eksternaliziranje… da… razumijete…

Kako mogu pomoći organizaciji? Pa gledajte, iza mene je ogromno iskustvo rada s ljudima… svakodnevno, ono, baš sam svakodnevno s ljudima, cijenjen sam u svom radu, a čujte, i godine i obrazovanje mi ide u prilog… Moje su namjere vrlo pozitivne, svakako mogu pomoći…

Mislite da se pridružim grupi? Kako to mislite?

Kako mislite da sam i sam u potrebi? Mislim, ovo je nesporazum… razumijete što želim reći, ja sam posve normalan, običan čovjek… s velikim iskustvom… rekao sam vam, ovdje sam da bih pomogao… Mogu voditi grupu, pomoći u terapiji…

Ali, mislim, ovo je već vrijeđanje… Stvarno, ovo je već vrijeđanje…

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Nestao Zoran Crnić

Neidentificirani leteći objekt – otvorena pitanja

Poštovano uredništvo,
pišem Vam po prvi i posljednji put.

Nikada do sada nisam pomislio, a kamoli napravio nešto ovomu slično. Zapravo, zbog naravi moga posla Vi, kao i mnogi drugi, ne bi trebali ni naslutiti moje postojanje.

Pozorno čitam sve suvremene hrvatske autore romana i kratkih priča, kako one koje objavljuju izdavačke kuće, tako i one koje objavljuju specijalizirani časopisi i portali. Ponekad imam prigodu osjetiti ushit zbog mogućnosti izravnog uvida u materijal koji tek nastaje. Pretpostavljam kako Vam neće biti teško zamisliti o kolikom broju originalnih ideja je riječ. A sve one mogu biti dobar temelj za neki scenarij koji bi se mogao odigrati u stvarnosti. Zar ne? Mogu razumijeti ako ne dijelite moje mišljenje. Ali, neka svatko od nas po svojoj savjesti i nadalje radi svoj posao.

Vaš portal pratim od samih početaka. Uspjeli ste okupiti sjajne, mlade i iznimno zanimljive autore.
Odlučio sam Vam napisati pismo baš zbog jednog od njih odnosno njegove priče. Dana 20. travnja 2020. godine objavili ste kratku priču Mire Škugora “Neidentificirani leteći objekt”. Nisam književni kritičar. No, moram istaknuti kako je autor očito vrlo dobro upćen u tematiku o kojoj piše.

Naime, istoga dana kada je priča objavljena nepoznati pošiljatelj poslao mi je elektronsku poštu s informacijom o nestanku istražitelja Zorana Crnića. U privitku su se nalazile tri fotografije, koje Vam prosljeđujem.

Morat ćete mi vjerovati na riječ da o gospodinu Crniću znam dovoljno kako bih sa sigurnošću mogao potvrditi njegov ugled vrhunskog profesionalca s karijerom u usponu.

Ne znam niti želim znati tko je i zbog čega baš meni dostavio informaciju i spomenute fotografije. Vjerojatni motiv mogao bi biti traženje pomoći u što bržem odgonetanju i saniranju posljedica ovog neugodnog te nadasve uznemirujućeg događaja. Iz istog razloga pišem i ja Vama.

Možda je Vaš autor imao viška materijala koji je reduciran pa nije objavljen u cijelosti? Naravno, ne želim se miješati u Vašu uređivačku politiku. Ukoliko raspolažete s nekim podatkom koji bi mogao rasvjetliti ovaj slučaj, ljubazno molim da ga pošaljite na priloženu e-mail adresu. Ta adresa kao i ovo pismo bit će aktivni još 59 minuta, a potom će se zauvijek izbrisati.

Nemojte im pokušavati ući u trag. To Vas nikamo neće dovesti. Posebice ne do mene. Možda sam muškarac, a možda žena? Možda sam star, a možda mlad? Možda sam još uvijek ovlaštena osoba sa značkom, a možda u mirovini? Možda sam hrvatski državljanin, a možda stranac? Možda sam zabrinuti kolega, a možda premaštoviti luđak? Da nabrajam dalje?

Ostavljam Vam na osobnu odluku i prosudbu na koji način ćete reagirati na moje pismo te što ćete u konačnici s njime i fotografijama učiniti. U nadi kako će se gospodin Crnić uskoro pojaviti na svom radnom mjestu, srdačno Vas pozdravljam.

Vaš vjerni čitatelj

Miro Škugor: Neidentificirani leteći objekt

MINISTARSTVO DOMOVINSKE SUGURNOSTI
Centar za alternativne znanosti
Zagreb
 
Stupanj tajnosti:
– Ograničeno
– Povjerljivo
– Tajno
– Vrlo tajno

– očevicima uzeti osobni podaci;
– iz mobilnog uređaja u vlasništvu M. Š.  preuzeto, pohranjeno i izbrisano 8 fotografija;
– predlaže se redoviti nadzor 3. stupnja.
Iskazi očevidaca:
M. Š.
Upravo sam izlazio iz “Name”. To je izgledalo poput dva tanjura, spojena dužinom rubova, jadan poklopljen drugim, s okomitim zakrilcima sa strana. Što god to bilo, doletjelo je velikom brzinom iz smjera jugoistoka, pod kutom od 45 stupnjeva, naglo se zaustavivši desno iznad zgrade Zagrebačke banke.
Potom je počelo polako “kliziti” i “ljuljati” se iznad Trga bana Jelačića – prvo ulijevo, a onda udesno. I tako nekoliko puta. Pri tome je stalno titralo u različitim nijansama narančaste, plave, crvene, zelene i žute boje.
Ne znam kako i zašto sam uopće uočio tu pojavu, jer rijetko gledam u nebo. “Predstava” je trajala otprilike 1-2 minute. Od gomile nazočnih ljudi samo sam ja u tom trenutku podigao pogled uvis. Ostali su uokolo mirno hodali za svojim poslovima i sa svojim predbožićnim mislima.
Osim dvije djevojke, koje su se odjednom našle pored mene. One su tek pri kraju “predstave”, prateći smjer i položaj moje ruke u kojoj sam držao mobitel, vidjele isto  što i ja. Jedna je prstom pokazivala prema dijelu neba gdje se pojava zaustavila, a druga viknula: “Svemirski brod!”
Probao sam aktivirati na mobitelu opciju “snimanje kamerom”. No, dok sam se snašao, sve je nestalo.
Zatim sam se okrenuo i ugledao gospođu u šarenom kaputu kako zuri prema mjestu nestanka te pojave.
Onda se oko nas okupilo dvadesetak ljudi, a došla su i dva policajca. Cijela situacija doimala se apsolutno nestavrnom i pomalo jezivom. Ne znam što sam točno vidio. Rado bih da se mogu usuditi potvrditi kako se radi o NLO-u.
N. V.
Znam što sam vidjela. Bio je to svemirski brod. I točka! Neću više govoriti o tomu.
D. V.
Ja smatram da je to bio neki manji zrakoplov, helić, dron… Ne znam.  Ili kakav slučajni svjetlosni efekt? Nikakav svemirski brod. Nina voli izmišljati. Ma, baš me briga!
A. A.
Obzirom da se nalazimo u  trenutku velikih promjena, sve češće ih viđamo. Izvanzemaljce. Ne sumnjam da nas vrlo često obilaze. Ništa se ne dešava slučajno. Po mojem mišljenju to je znak da se svi moramo pripremiti na pozitivne promjene koje nas očekuju i uskoro nastupaju. Svi koji su ovo vidjeli po unutarnjem svojem osjećaju najbolje znaju što se dogodilo. Vidjeli su NLO. Dakle, svakako nas čekaju velike transformacije na koje moramo biti i energetski i duhovno spremni.

Daljnje postupanje i mjere: Osobama uzeti osobni podaci; fotografije preuzete, pohranjene i izbrisane iz mobilnih uređaja; predlaže se redoviti nadzor 3. stupnja.

Istražitelj: Zoran Crnić

Mjesto i datum sastavljanja izvješća: Zagreb, 10.01.2019.
Kopije izvješća: 1
Dostavljeno: Ravnatelju Centra, Pismohrani
Foto: pexels.com

 

Miro Škugor: Zmajeve brazde

„Glupi DiscoverPro! Toliko o najnovijim navigacijskim sustavima. Ne vrijedi nijednog dodatnog eura“, pomisli Anton parkirajući novi VW Passat na makadamu pred livadom ograđenom suhozidom i gustim grmljem. Upravo kada su se nakon nekoliko pogrešnih skretanja i pedesetak minuta nervozne potrage htjeli okrenuti i otići, Sandra poviče pokazujući prstom negdje nadesno ispred njih: „Eno je! Antone, pogledaj! Sveta Foška!“

Uskladivši pogled s pokretom njezine ruke Anton konačno uoči zdanje koje su na Sandrin nagovor odlučili posjetiti. U Batvačima kraj Vodnjana, usred ničega, sred labirinta od naslaganih redova kamenja preko kojih se prelijevao uspuzali bršljan, raznovrsnih trava, crvenkaste zemlje, patuljastog drveća, nekoliko uskih i jedva vidljivih bijelih putova te nasumice posađenih maslina, zgrčile su se na suncu crkva i bazilika sv. Foške. Ni drugi, pozorniji pogled na prostrano dvorište pred njom, bočne čistine i neveliko dvorište iza nje nisu mogli odagnati Antonov prvi dojam – grč i muka.

Passat su parkirali na susjednoj livadi pod stablom, na pristojnom razmaku od stare Škode. „Izgleda da nećemo biti sami! Idemo za sljedećim tragom!“, razdragano će Sandra. Dok je on još otvarao vrata na svojoj strani, ona je istrčavši iz auta ubrzanim koracima hitala crkvi. Anton je pak po izlasku iz auta instinktivno namjestio remen oveće izletničke torbe tako da ju je s boka premjestio na grudi i pleksus kao da želi spriječiti da nešto iz te crkve prodre u njegovu nutrinu. Zapravo, još od ranojutarnjeg posjeta Motovunu nije ni htio doći ovamo. „Upoznavajući neka mjesta dopuštamo i njima da upoznaju nas. A neka od njih mogu nas i prepoznati“, prisjećao se riječi svoje prabake.

Nakon drugog dana takozvanog simpozija o marketingu i suvremenim komunikacijama u rovinjskom luksuznom visokokategorniku, na koji ga je Sandra povela kao gosta, a u stvari psihofizičkom višednevnom antistres okupljanju srednjeg i višeg menadžmenta nekoliko najuspješnijih granskih tvrtki, garniranom neograničenim dotokom besplatnog alkohola, izvrsnom gastronomskom ponudom, DJ zabavama, spa tretmanima te svakojakom ostalom tjelesnom relaksacijom, odlučili su se iskrasti i osobno doživjeti ono što ih je oduvijek zanimalo – moć Zmajevih brazda.

Mnogi i danas tvrde kako se Istrom, u njezinom podzemnom energetskom krvotoku sličnom meridijanima što opasuju Zemlju, pružaju i križaju strujanja snažne energije. Na mjestima na kojima se križaju Zmajeve brazde, ljudi su odvajkada gradili naselja ili svetišta, jer su se tamo osjećali dobro, opušteno, koncentriranije i kreativnije, a na nekima su bili čudesno izliječeni od raznih bolesti.

Anton je, za razliku od ushićene Sandre, već na glavnim gradskim vratima Motovuna osjetio slabost jednaku ovoj ovdje. Crkva sv. Foške za nju je bila još jedno čudesno mjesto na mreži Zmajevih brazdi čiju je energiju htjela upiti cijelim svojim bićem te zauvijek pohraniti negdje u paketiće svoje ženstvenosti. Nije znao kako je do nje dospjela poznata lokalna uzrečica: „Sveta Foška, čuda more.“ Niti kada je i gdje čula da se na tom mjestu još od 1681. godine događaju čuda, od izlječenja teških bolesti do iznenadnih trudnoća kod žena koje godinama nisu mogle zatrudnjeti.

Sve do posjeta crkvi posvećenoj toj kršćanskoj mučenici, kojoj su zbog odanosti svojoj vjeri odrubili glavu i tijelo bacili u more, a današnjoj zaštitnici od glavobolje, artritisa, reumatizma, depresije kao i zaštitnici mladih, Anton je ipak nekako mogao pratiti Sandrin rastući entuzijazam. Sada mu se činilo da je naglo gubio sve više životne energije razmjerno količinama koje je Sandra odnekud primala.

Sandra je ubrzo nestala iz njegova vidokruga. Na platou pred crkvom, točnije pred zatvorenim crkvenim vratima, ugledao je dvije žene u crnini okrenute jedna k drugoj. Čak su im i lica bila prekrivena crnim velovima tako da nije mogao odrediti njihovu dob. Nepomične i bezglasne kao da nisu ni primijetile njegov dolazak. „Dobar dan“, pozdravio ih je. One mu ništa nisu odgovorile. Tišina kojom su zračile ispružila je ruke prema njegovom srcu. Odskočio je u stranu poput boksača u ringu eskiviravši nevidljive udarce nesreće i boli. „Sandra! Sandra! Gdje si?“, zavapio je u samoobrani.

„Ovdje sam! U dvorištu! Dođi iza crkve!“, pozivala ga je. Obišavši crkvu s bočne strane Anton ugleda prizor koji ga je zgrabio za potiljak ne dopustivši mu da okrene glavu. Sandra je bosa, samo u grudnjaku i gaćicama, stajala prsima pripijena uza zid, pod rešetkama osiguranim malim prozorom, u pozi razapetog Isusa. Pored nje, na uredno održavanoj tratini, bila je odložena njezina odjeća s tenisicama na vrhu. „Osjećaš li? Osjećaš li ovo mjesto? Molila sam za tebe“, prozborila je zatvorenih očiju. Otkada su bili skupa navikao je na njezino ekstravagantno i bestidno ponašanje, koje ga je tako često znalo napaliti. Ali, ovo je bilo nešto posve drugo – Sandra kakvu još nije upoznao. No, trenutak poslije više nije gledao u Sandru nego preko puta nje, iza njezinih leđa, gdje je ukopan u zemlju stajao križ njegove visine s kipom Krista na kojemu je visjelo stotine krunica. Svaka krunica progovorila je drugačijim ženskim, dječjim ili muškim glasom u njegovom mozgu, koji je odjekivao istim brojem zaklinjanja, tuga i patnji. Učinilo mu se da težina svakog glasa još dublje ukapa križ sve dok ih nije nadglasalo odnekud prizvano sjećanje na razgovor s njegovim profesorom. „Okreni se oko sebe, Antone. Valjda ti je jasno tko u najvećem broju čini našu crkvu. Grješnici i potrebiti“ objašnjavao mu je profesor.

Anton se jedva suzdržavao. Bio je na rubu povraćanja. Otrčao je prema autu. Iza sebe je čuo kako ga Sandra zove. Nije se osvrtao. Htio je što prije sjesti za volan, uhvatiti zraka i odvesti se.

Sandra je dotrčala za njim. Sjela je u auto do njega. Djelovala je pomalo ljutito. „Što je ovo bilo? Zašto si otrčao? Zar nisi čuo da te zovem? Što ti je? Jel’ ti loše?“, nije prestajala s pitanjima. „Ne znam. Pozlilo mi je. Možda ovo pretoplo travanjsko vrijeme? Možda od doručka? Malo smo spavali. Možda sve to skupa? Oprosti“, izustio je. „Hoćeš da se vratimo u hotel?“, upitala ga je bez prevelike zabrinutosti. „Ma, ne! Sve je u redu. Nekakva prolazna slabost“, uzvratio je. „Da svratimo usput na piće? A onda ću te odvesti na jedno posebno mjesto. Može?“, predložila mu je uz odnekud dovučeni osmjeh. „Može“, odgovorio je više zbog silne želje da upali auto i krene nego zbog ikakve žeđi.

Na kiosku uz cestu kupili su dvije blage mineralne vode s okusima limunske trave i kruške. Nisu ih ni ispili do kraja, a našli su se pred ogradom privatnog imanja. Anton nije znao gdje se točno nalaze. Po blizini borove šume, rampe na susjednoj prilaznoj cesti, krikovima galebova, mirisu i šumu mora, pretpostavljao je da su u blizini plaže kakvog apartmanskog ili kamp naselja.

Veliko imanje bilo je ograđeno kovanom ogradom. Nedaleko od ulaza nalazila se drvena prizemnica u stilu kuće za odmor po principu uradi sam. Kuću su okruživale šetnice s nasadima cvijeća, klupice za sjedenje, stabla različitih voćaka i neobične kamene strukture koje bi se samo više nego dobronamjerni kritičar povijesti umjetnosti usudio nazvati kipovima. „Ima li koga doma?“, vikne Sandra. I to ponovi još nekoliko puta. Budući da nije bilo odgovora, došetali su do ulaznih vrata. Sandra primi kvaku. „Nemoj! Možda netko unutra spava. Mislit će da smo provalnici i pozvati policiju“, zaustavi je u nakani Anton. „Ma, nema! Poznajem vlasnika“, spremno odgovori. Vrata nisu bila zaključana. Sandra ih širom otvori. „Jel’ te strah?“, nasmije mu se u lice. „Slijedi me!“, zapovjedno će. Anton se neprestano osvrtao oko sebe. Nije mu bilo svejedno biti nepozvan na nečijem posjedu. “Pogledaj!“, prenu ga Sandra. Nedaleko od kuće zastali su pred ručno izrađenim malim amfiteatrom sa svega nekoliko redova. U sredini se nalazio krug od uglačanog kamena. „A sada, siđi u njega i stani u sredinu kruga“, predložila mu je. Cvrkut ptica iz okolnih krošnji učinio mu je još neodoljivijom svaku njezinu riječ. Kada je sišao i stao u krug više nije čuo nijedan zvuk. Cvrkut ptica je nestao. Sandra mu je nešto govorila, ali je nije čuo. Po izrazu njezina lica shvatio je da mu se smije. Ni to nije čuo. Čuo je samo vlastito disanje. Začeci straha počeli su mu se penjati uz kralježnicu kao živa u termometru. Istrčao je iz mini amfiteatra i začuo Sandru kako se neobuzdano smije. Zatim je ona uskočila u krug. On joj je vikao da iziđe, a ona pokazivala rukama na svoje uši objašnjavajući mu tako da ga uopće ne čuje. Prvotni strah zamijenio je smijeh. Sada se i on počeo smijati. Ponovili su to još par puta, pa pobjegli s imanja. Antonu se strašno mokrilo. Olakšao se uz parkirani auto.

„Sumrak će. Vratimo se u hotel. Dosta je uzbuđenja za danas“, umorno zamoli Anton. „A, ne! Zar ti maloprije nije bilo lijepo? Moramo obići i zadnje odredište!“, veselo mu uzvrati Sandra. Nikada nije mogao objasniti sebi zašto je prema njoj bio uvijek popustljiv. Pa, tako ni sada.

Zaleđe Poreča doimalo se prilično nezanimljivim dok su se vozili prema dvama brežuljcima. Mordele i Picuge, dvije poznate astroarheološke lokacije ponašale su se slično sv. Foški – do njih se nije moglo stići iz prvog pokušaja. Poslije opetovano bezglave vožnje, a odmah nakon nepoznatog seoskog raskrižja, ugledaše starijeg čovjeka kako stojeći na ljestvama reže suhe grane na prastarom stablu.

„Oprostite, da li je ovo put za Mordele i Picuge“, upita ga Sandra dok je Anton pokušavao skloniti auto ukraj uske ceste. „A tko vam je za njih rekao?“, odgovori starac protupitanjem. „Pročitali smo. Zanimaju nas ti brežuljci. Kažu da ispod njih prolaze Zmajeve brazde“, nastavi Sandra. „Ako tako kažu, onda ste na pravom putu“, nasmije se starac. „Kreni! To je stražar. Dobili smo dopuštenje“, Sandra se uzbuđeno obrati Antonu. On ju je upitno i dugo fiksirao pogledom, a potom bez riječi upalio auto. Počeo se znojiti. Vraćala mu se poznata slabost. „Ne počinji opet s time, molim te“, jedva izusti.

Zaustavili su se u podnožju dva brijega koja su imala oblik piramide. Bili su potpuno sami na terenu koji je pokazivao izrazitu negostoljubivost. Oba brijega obrasla su u žbunje i jedva prohodnu šumu. Između rastinja nanizale su se krupne i oštre stijene dok se pri vrhu naziralo nešto kao stara kamena utvrda.

Prvo su započeli penjanje na Mordele. Uspon je Antonu bio neočekivano težak. Možda i zato što nije imao primjerenu opremu. „Uspon nije izlet!“, prisjećao se riječi svoga prijatelja, veterana GSS-a. Sandra se kretala začuđujuće spretno, kao u nekom transu. „Ovdje se križaju dvije brazde! To moramo osjetiti!“, bodrila je Antona.

Na vrh Mordala stupio je posve mokar. Sandra je već sjedila u jednom od kamenih krugova koji su navodno predstavljali arhetip Istre – sunčev krug, kotač i oznaka za dišni otvor. Uokolo se pružao krajobraz zbog kojeg je bog čovjeku i dao oči. „Astmatična ljepota“, pomislio je Anton. A onda skrenuo pogled na stijenu sličnu žrtveniku. “Danas ću umrijeti“, osupnula je ga misao za koju je bio posve siguran da nije bila njegova. „Moramo se popeti i na drugi vrh“, vratio ga je u stvarnost Sandrin novi prijedlog. „Sandra, daj budi pametna. Nemoj da te po tka zna koji put molim. Uskoro će mrak. Nećemo se stići još jednom popeti i vratiti“, pokušavao ju je odvratiti od te ideje.

„Moramo i možemo! Idemo! Moram vidjeti sarkofag“, zazvučalo mu je kao da je to rekao netko drugi, umjesto Sandre. „Ako nećeš sa mnom, ja ću se popeti sama. Ako mi se što dogodi, ti ćeš biti kriv“, mirno mu je odbrusila i počela silaziti s brijega.

Odlučio ju je slijediti unatoč tomu što mu se mučnina koju je osjećao pretvarala u vrtoglavu drhtavicu. Znao je da Sandru neće moći razuvjeriti. Penjanje na drugi brijeg bilo je još teže i strmije. A danjeg svjetla sve manje. Sandra ga je stalno požurivala. Ipak, polako su osvajali i vrh Picuga. Anton se najednom našao pred skupinom stijena preko koje nije mogao ni uz pomoć priručnog štapa za penjanje što ga je načinio od prikladne grane brijesta. „Sandra, stani malo! Pomogni mi! Daj mi ruku“, zamolio je. Sandra je naglo stala, okrenula se i došla do Antona. „Pruži ruku. Uhvatit ću te“, smireno ga je uputila. Anton joj pruži ruku, a ona ga počne povlačiti preko stijene.

Odjednom Sandra zastane. Pogledi su im se ukrstili poput mačeva drevnih protivnika. To biće koje ga je sada pozorno promatralo nije bila njegova Sandra. Njezine oči postala su dva sunca kojih se nejasno sjećao iz nekog drugog života i vremena. Negdje ih je nekad davno već vidio. „Zbogom, potomče ubojice Zmajeva“, prošapće Sandra puštajući njegovu ruku iz svog čvrstog stiska.

Foto: Wikipedia