Arhiva kategorije: Proza

Milan Zagorac: On postoji

Imam 58 godina, uglavnom sam ono, prosječan čovjek osim što nisam oženjen…

Živim s majkom, razumijete, starica je to, ima 86 godina… a kamo da je smjestim…

Ne, nikad nisam ni bio u duljoj vezi, mislim jesam, negdje krajem osamdesetih, ali davno je to… Mislim, nije išlo…

Fakultetski sam obrazovan, humanistika… ali to je tako poniženo područje… razumijete, ali imam bogato iskustvo rada s ljudima…

Da, radim u javnom sektoru, ono, službeničko radno vrijeme, od 8 do 4 od ponedjeljka do petka… Uglavnom, u slobodno vrijeme čitam, da, to je navika u izumiranju, ali, što ćete, stare navike, ja sam malo rob tih staromodnih navika, ponekad pročitam nešto na internetu, ali, hm, eto, nema ni tamo nešto posebno… sve mi je to dosadno, ne zanimaju mene ni te afere, ma ne, ništa to mene ne zanima, apolitičan sam čovjek… osim toga nikad ne znate tko vas tamo gleda, da, prelijepio sam kameru na laptopu… I na mobitelu…

Dosta čitam, filozofiju, Schopenhauera obožavam, da, bio je to genije, pad u nirvanu, besmisao života, mene zabavlja to razmišljanje, dubina, oštrina uvida… Povremeno napišem koji stih, da, zgodno je to, onako za dušu… ali rijetko… ne baš svaki dan…

Ne, ne bavim se sportom… Nisam jedan od tih, čak ga ni ne pratim…

Ma ne, ne pušim previše, prosječno kad se uzme kutiju na dan, kada izađem van, znam dvije-tri… kutije… ali uglavnom ne više od kutije…

Na poslu uglavnom popunjavam obrasce vezane za štete iz djelatnosti, reklo bi se dosadan posao, ali radim izravno i sa strankama… poslije toga radim još par stvari vezanih uz ovjere, pripremu odlazne pošte, znate, ono, kažu naši ljudi, prebacivanje papira s lijeva na desno, ali nađe se i nešto kreativno u tome, bitan je to posao, ljudi ne razumiju… da, povremeno bacim pogled na solitaire, ponekad tetris, stara igra, ali jako bitna, da, svakako, ponekad i mahjong, e to je ozbiljna igra strategije… mislim, pomaže mi i u poslu… čak sam par puta bio i najbolji…

Ne pijem, ne, ne, nikako… osim kave, ne pijem ništa, dobro, ponekad mi se zalomi koje piće s društvom poslijepodne ili predvečer, ne više od pet ili šest votki, ponekad i pet-šest piva, ali, kažem, rijetko kada, povremeno, tri-četiri puta tjedno, najčešće od srijede do subote… ali nije to tako svaki tjedan, samo povremeno… I da, u neke od onih dana kada uzmem slobodno na poslu… Znate, anoniman činovnički posao, nitko ni ne pita za mene… Uglavnom, rijetki su to petki kada ja izađem van i nešto popijem, ali povremeno se čovjek treba opustiti…

Društvo? Ma to je par prijatelja, uvijek istih, sretnem ih u kafiću… Ma ne, ne družim se s njima osim kad izađem… Ne čujemo se nikada, zapravo, tamo se slučajno zateknemo… znate…

S ljudima s posla? Ne, nismo na istoj valnoj duljini, znate, to su sve uglavnom obiteljski ljudi, a meni to baš ne odgovara… Ono, znate, oni pričaju o djeci i unucima… Mislim, ne pričam ni s ljudima u kafiću nešto pametno, premetnemo nešto o politici, ali uglavnom je to ono uobičajeno, znate o tome kako je dosta toga u kurcu, mislim, teško je izbjeći to da je sve u kurcu, pogledajte oko sebe, bit će vam sve jasno do kuda je ovo dovelo… Pogledajte na što nam sliči zemlja…

Ne, ne, ne koristim neku veću količinu lijekova… Antibiotike nikada… Znate, ljudi mojih godina uzimaju i za srce i za šećer, ne, ma, ja uzimam nešto normabela, ne previše, one od 10 mg, ali uzimam polovice, da, to mi je terapija za neke moje strahove, ono, bolje se nosim sa svakodnevicom… Živimo u jako zbunjujućem vremenu… Da, uzimam i cipralex… znate, selektivne inhibitore pohrane serotonina, ali oni ne stvaraju ovisnost… jednom sam bio na liječenju na Rabu, ali bilo je to davno, početkom devedesetih, dobro, na neki način me spasilo… da, teška su to vremena… svakih deset godina neki kaos… Košmar u glavi…

Rekao sam vam već, nisam previše na internetu, dobro, ponekad, znate, ponekad, stvarno kada je neka važna situacija, onda napišem, ne nešto posebno, desetak, dvadesetak komentara na dan, neke dan, a čujte, kad me tema povuče… povuku me za jezik… mislim, gledajte, ovo s izbjeglicama, čujte, tko zna tko se sve tu krije… mislim, što ti ljudi uopće tu rade… ali, ne, ne koristim previše te stvari, kažem dvadesetak-tridesetak komentara na dan… ne više od toga…

Uglavnom nisam na društvenim mrežama, ali imam profile na fejsu, instagramu, imam i tinder i grindr… nikad ne znate… da, a čujte, muškarac sam u godinama, imam svoje potrebe… mislim, razumijete…  a osim toga, mislim, zdravlje muškarca može biti ugroženo ako, razumijete me što želim reći… nisam u vezi… zaključite sami… da…

Uglavnom sam tolerantan… Osim kad me iziritiraju svi ti balavci, mislim da, ta opća anomija, da, društvo koje propada, te gay parade, da, mislim, to je nepotrebno eksternaliziranje… da… razumijete…

Kako mogu pomoći organizaciji? Pa gledajte, iza mene je ogromno iskustvo rada s ljudima… svakodnevno, ono, baš sam svakodnevno s ljudima, cijenjen sam u svom radu, a čujte, i godine i obrazovanje mi ide u prilog… Moje su namjere vrlo pozitivne, svakako mogu pomoći…

Mislite da se pridružim grupi? Kako to mislite?

Kako mislite da sam i sam u potrebi? Mislim, ovo je nesporazum… razumijete što želim reći, ja sam posve normalan, običan čovjek… s velikim iskustvom… rekao sam vam, ovdje sam da bih pomogao… Mogu voditi grupu, pomoći u terapiji…

Ali, mislim, ovo je već vrijeđanje… Stvarno, ovo je već vrijeđanje…

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Nestao Zoran Crnić

Neidentificirani leteći objekt – otvorena pitanja

Poštovano uredništvo,
pišem Vam po prvi i posljednji put.

Nikada do sada nisam pomislio, a kamoli napravio nešto ovomu slično. Zapravo, zbog naravi moga posla Vi, kao i mnogi drugi, ne bi trebali ni naslutiti moje postojanje.

Pozorno čitam sve suvremene hrvatske autore romana i kratkih priča, kako one koje objavljuju izdavačke kuće, tako i one koje objavljuju specijalizirani časopisi i portali. Ponekad imam prigodu osjetiti ushit zbog mogućnosti izravnog uvida u materijal koji tek nastaje. Pretpostavljam kako Vam neće biti teško zamisliti o kolikom broju originalnih ideja je riječ. A sve one mogu biti dobar temelj za neki scenarij koji bi se mogao odigrati u stvarnosti. Zar ne? Mogu razumijeti ako ne dijelite moje mišljenje. Ali, neka svatko od nas po svojoj savjesti i nadalje radi svoj posao.

Vaš portal pratim od samih početaka. Uspjeli ste okupiti sjajne, mlade i iznimno zanimljive autore.
Odlučio sam Vam napisati pismo baš zbog jednog od njih odnosno njegove priče. Dana 20. travnja 2020. godine objavili ste kratku priču Mire Škugora “Neidentificirani leteći objekt”. Nisam književni kritičar. No, moram istaknuti kako je autor očito vrlo dobro upćen u tematiku o kojoj piše.

Naime, istoga dana kada je priča objavljena nepoznati pošiljatelj poslao mi je elektronsku poštu s informacijom o nestanku istražitelja Zorana Crnića. U privitku su se nalazile tri fotografije, koje Vam prosljeđujem.

Morat ćete mi vjerovati na riječ da o gospodinu Crniću znam dovoljno kako bih sa sigurnošću mogao potvrditi njegov ugled vrhunskog profesionalca s karijerom u usponu.

Ne znam niti želim znati tko je i zbog čega baš meni dostavio informaciju i spomenute fotografije. Vjerojatni motiv mogao bi biti traženje pomoći u što bržem odgonetanju i saniranju posljedica ovog neugodnog te nadasve uznemirujućeg događaja. Iz istog razloga pišem i ja Vama.

Možda je Vaš autor imao viška materijala koji je reduciran pa nije objavljen u cijelosti? Naravno, ne želim se miješati u Vašu uređivačku politiku. Ukoliko raspolažete s nekim podatkom koji bi mogao rasvjetliti ovaj slučaj, ljubazno molim da ga pošaljite na priloženu e-mail adresu. Ta adresa kao i ovo pismo bit će aktivni još 59 minuta, a potom će se zauvijek izbrisati.

Nemojte im pokušavati ući u trag. To Vas nikamo neće dovesti. Posebice ne do mene. Možda sam muškarac, a možda žena? Možda sam star, a možda mlad? Možda sam još uvijek ovlaštena osoba sa značkom, a možda u mirovini? Možda sam hrvatski državljanin, a možda stranac? Možda sam zabrinuti kolega, a možda premaštoviti luđak? Da nabrajam dalje?

Ostavljam Vam na osobnu odluku i prosudbu na koji način ćete reagirati na moje pismo te što ćete u konačnici s njime i fotografijama učiniti. U nadi kako će se gospodin Crnić uskoro pojaviti na svom radnom mjestu, srdačno Vas pozdravljam.

Vaš vjerni čitatelj

Miro Škugor: Neidentificirani leteći objekt

MINISTARSTVO DOMOVINSKE SUGURNOSTI
Centar za alternativne znanosti
Zagreb
 
Stupanj tajnosti:
– Ograničeno
– Povjerljivo
– Tajno
– Vrlo tajno

– očevicima uzeti osobni podaci;
– iz mobilnog uređaja u vlasništvu M. Š.  preuzeto, pohranjeno i izbrisano 8 fotografija;
– predlaže se redoviti nadzor 3. stupnja.
Iskazi očevidaca:
M. Š.
Upravo sam izlazio iz “Name”. To je izgledalo poput dva tanjura, spojena dužinom rubova, jadan poklopljen drugim, s okomitim zakrilcima sa strana. Što god to bilo, doletjelo je velikom brzinom iz smjera jugoistoka, pod kutom od 45 stupnjeva, naglo se zaustavivši desno iznad zgrade Zagrebačke banke.
Potom je počelo polako “kliziti” i “ljuljati” se iznad Trga bana Jelačića – prvo ulijevo, a onda udesno. I tako nekoliko puta. Pri tome je stalno titralo u različitim nijansama narančaste, plave, crvene, zelene i žute boje.
Ne znam kako i zašto sam uopće uočio tu pojavu, jer rijetko gledam u nebo. “Predstava” je trajala otprilike 1-2 minute. Od gomile nazočnih ljudi samo sam ja u tom trenutku podigao pogled uvis. Ostali su uokolo mirno hodali za svojim poslovima i sa svojim predbožićnim mislima.
Osim dvije djevojke, koje su se odjednom našle pored mene. One su tek pri kraju “predstave”, prateći smjer i položaj moje ruke u kojoj sam držao mobitel, vidjele isto  što i ja. Jedna je prstom pokazivala prema dijelu neba gdje se pojava zaustavila, a druga viknula: “Svemirski brod!”
Probao sam aktivirati na mobitelu opciju “snimanje kamerom”. No, dok sam se snašao, sve je nestalo.
Zatim sam se okrenuo i ugledao gospođu u šarenom kaputu kako zuri prema mjestu nestanka te pojave.
Onda se oko nas okupilo dvadesetak ljudi, a došla su i dva policajca. Cijela situacija doimala se apsolutno nestavrnom i pomalo jezivom. Ne znam što sam točno vidio. Rado bih da se mogu usuditi potvrditi kako se radi o NLO-u.
N. V.
Znam što sam vidjela. Bio je to svemirski brod. I točka! Neću više govoriti o tomu.
D. V.
Ja smatram da je to bio neki manji zrakoplov, helić, dron… Ne znam.  Ili kakav slučajni svjetlosni efekt? Nikakav svemirski brod. Nina voli izmišljati. Ma, baš me briga!
A. A.
Obzirom da se nalazimo u  trenutku velikih promjena, sve češće ih viđamo. Izvanzemaljce. Ne sumnjam da nas vrlo često obilaze. Ništa se ne dešava slučajno. Po mojem mišljenju to je znak da se svi moramo pripremiti na pozitivne promjene koje nas očekuju i uskoro nastupaju. Svi koji su ovo vidjeli po unutarnjem svojem osjećaju najbolje znaju što se dogodilo. Vidjeli su NLO. Dakle, svakako nas čekaju velike transformacije na koje moramo biti i energetski i duhovno spremni.

Daljnje postupanje i mjere: Osobama uzeti osobni podaci; fotografije preuzete, pohranjene i izbrisane iz mobilnih uređaja; predlaže se redoviti nadzor 3. stupnja.

Istražitelj: Zoran Crnić

Mjesto i datum sastavljanja izvješća: Zagreb, 10.01.2019.
Kopije izvješća: 1
Dostavljeno: Ravnatelju Centra, Pismohrani
Foto: pexels.com

 

Miro Škugor: Zmajeve brazde

„Glupi DiscoverPro! Toliko o najnovijim navigacijskim sustavima. Ne vrijedi nijednog dodatnog eura“, pomisli Anton parkirajući novi VW Passat na makadamu pred livadom ograđenom suhozidom i gustim grmljem. Upravo kada su se nakon nekoliko pogrešnih skretanja i pedesetak minuta nervozne potrage htjeli okrenuti i otići, Sandra poviče pokazujući prstom negdje nadesno ispred njih: „Eno je! Antone, pogledaj! Sveta Foška!“

Uskladivši pogled s pokretom njezine ruke Anton konačno uoči zdanje koje su na Sandrin nagovor odlučili posjetiti. U Batvačima kraj Vodnjana, usred ničega, sred labirinta od naslaganih redova kamenja preko kojih se prelijevao uspuzali bršljan, raznovrsnih trava, crvenkaste zemlje, patuljastog drveća, nekoliko uskih i jedva vidljivih bijelih putova te nasumice posađenih maslina, zgrčile su se na suncu crkva i bazilika sv. Foške. Ni drugi, pozorniji pogled na prostrano dvorište pred njom, bočne čistine i neveliko dvorište iza nje nisu mogli odagnati Antonov prvi dojam – grč i muka.

Passat su parkirali na susjednoj livadi pod stablom, na pristojnom razmaku od stare Škode. „Izgleda da nećemo biti sami! Idemo za sljedećim tragom!“, razdragano će Sandra. Dok je on još otvarao vrata na svojoj strani, ona je istrčavši iz auta ubrzanim koracima hitala crkvi. Anton je pak po izlasku iz auta instinktivno namjestio remen oveće izletničke torbe tako da ju je s boka premjestio na grudi i pleksus kao da želi spriječiti da nešto iz te crkve prodre u njegovu nutrinu. Zapravo, još od ranojutarnjeg posjeta Motovunu nije ni htio doći ovamo. „Upoznavajući neka mjesta dopuštamo i njima da upoznaju nas. A neka od njih mogu nas i prepoznati“, prisjećao se riječi svoje prabake.

Nakon drugog dana takozvanog simpozija o marketingu i suvremenim komunikacijama u rovinjskom luksuznom visokokategorniku, na koji ga je Sandra povela kao gosta, a u stvari psihofizičkom višednevnom antistres okupljanju srednjeg i višeg menadžmenta nekoliko najuspješnijih granskih tvrtki, garniranom neograničenim dotokom besplatnog alkohola, izvrsnom gastronomskom ponudom, DJ zabavama, spa tretmanima te svakojakom ostalom tjelesnom relaksacijom, odlučili su se iskrasti i osobno doživjeti ono što ih je oduvijek zanimalo – moć Zmajevih brazda.

Mnogi i danas tvrde kako se Istrom, u njezinom podzemnom energetskom krvotoku sličnom meridijanima što opasuju Zemlju, pružaju i križaju strujanja snažne energije. Na mjestima na kojima se križaju Zmajeve brazde, ljudi su odvajkada gradili naselja ili svetišta, jer su se tamo osjećali dobro, opušteno, koncentriranije i kreativnije, a na nekima su bili čudesno izliječeni od raznih bolesti.

Anton je, za razliku od ushićene Sandre, već na glavnim gradskim vratima Motovuna osjetio slabost jednaku ovoj ovdje. Crkva sv. Foške za nju je bila još jedno čudesno mjesto na mreži Zmajevih brazdi čiju je energiju htjela upiti cijelim svojim bićem te zauvijek pohraniti negdje u paketiće svoje ženstvenosti. Nije znao kako je do nje dospjela poznata lokalna uzrečica: „Sveta Foška, čuda more.“ Niti kada je i gdje čula da se na tom mjestu još od 1681. godine događaju čuda, od izlječenja teških bolesti do iznenadnih trudnoća kod žena koje godinama nisu mogle zatrudnjeti.

Sve do posjeta crkvi posvećenoj toj kršćanskoj mučenici, kojoj su zbog odanosti svojoj vjeri odrubili glavu i tijelo bacili u more, a današnjoj zaštitnici od glavobolje, artritisa, reumatizma, depresije kao i zaštitnici mladih, Anton je ipak nekako mogao pratiti Sandrin rastući entuzijazam. Sada mu se činilo da je naglo gubio sve više životne energije razmjerno količinama koje je Sandra odnekud primala.

Sandra je ubrzo nestala iz njegova vidokruga. Na platou pred crkvom, točnije pred zatvorenim crkvenim vratima, ugledao je dvije žene u crnini okrenute jedna k drugoj. Čak su im i lica bila prekrivena crnim velovima tako da nije mogao odrediti njihovu dob. Nepomične i bezglasne kao da nisu ni primijetile njegov dolazak. „Dobar dan“, pozdravio ih je. One mu ništa nisu odgovorile. Tišina kojom su zračile ispružila je ruke prema njegovom srcu. Odskočio je u stranu poput boksača u ringu eskiviravši nevidljive udarce nesreće i boli. „Sandra! Sandra! Gdje si?“, zavapio je u samoobrani.

„Ovdje sam! U dvorištu! Dođi iza crkve!“, pozivala ga je. Obišavši crkvu s bočne strane Anton ugleda prizor koji ga je zgrabio za potiljak ne dopustivši mu da okrene glavu. Sandra je bosa, samo u grudnjaku i gaćicama, stajala prsima pripijena uza zid, pod rešetkama osiguranim malim prozorom, u pozi razapetog Isusa. Pored nje, na uredno održavanoj tratini, bila je odložena njezina odjeća s tenisicama na vrhu. „Osjećaš li? Osjećaš li ovo mjesto? Molila sam za tebe“, prozborila je zatvorenih očiju. Otkada su bili skupa navikao je na njezino ekstravagantno i bestidno ponašanje, koje ga je tako često znalo napaliti. Ali, ovo je bilo nešto posve drugo – Sandra kakvu još nije upoznao. No, trenutak poslije više nije gledao u Sandru nego preko puta nje, iza njezinih leđa, gdje je ukopan u zemlju stajao križ njegove visine s kipom Krista na kojemu je visjelo stotine krunica. Svaka krunica progovorila je drugačijim ženskim, dječjim ili muškim glasom u njegovom mozgu, koji je odjekivao istim brojem zaklinjanja, tuga i patnji. Učinilo mu se da težina svakog glasa još dublje ukapa križ sve dok ih nije nadglasalo odnekud prizvano sjećanje na razgovor s njegovim profesorom. „Okreni se oko sebe, Antone. Valjda ti je jasno tko u najvećem broju čini našu crkvu. Grješnici i potrebiti“ objašnjavao mu je profesor.

Anton se jedva suzdržavao. Bio je na rubu povraćanja. Otrčao je prema autu. Iza sebe je čuo kako ga Sandra zove. Nije se osvrtao. Htio je što prije sjesti za volan, uhvatiti zraka i odvesti se.

Sandra je dotrčala za njim. Sjela je u auto do njega. Djelovala je pomalo ljutito. „Što je ovo bilo? Zašto si otrčao? Zar nisi čuo da te zovem? Što ti je? Jel’ ti loše?“, nije prestajala s pitanjima. „Ne znam. Pozlilo mi je. Možda ovo pretoplo travanjsko vrijeme? Možda od doručka? Malo smo spavali. Možda sve to skupa? Oprosti“, izustio je. „Hoćeš da se vratimo u hotel?“, upitala ga je bez prevelike zabrinutosti. „Ma, ne! Sve je u redu. Nekakva prolazna slabost“, uzvratio je. „Da svratimo usput na piće? A onda ću te odvesti na jedno posebno mjesto. Može?“, predložila mu je uz odnekud dovučeni osmjeh. „Može“, odgovorio je više zbog silne želje da upali auto i krene nego zbog ikakve žeđi.

Na kiosku uz cestu kupili su dvije blage mineralne vode s okusima limunske trave i kruške. Nisu ih ni ispili do kraja, a našli su se pred ogradom privatnog imanja. Anton nije znao gdje se točno nalaze. Po blizini borove šume, rampe na susjednoj prilaznoj cesti, krikovima galebova, mirisu i šumu mora, pretpostavljao je da su u blizini plaže kakvog apartmanskog ili kamp naselja.

Veliko imanje bilo je ograđeno kovanom ogradom. Nedaleko od ulaza nalazila se drvena prizemnica u stilu kuće za odmor po principu uradi sam. Kuću su okruživale šetnice s nasadima cvijeća, klupice za sjedenje, stabla različitih voćaka i neobične kamene strukture koje bi se samo više nego dobronamjerni kritičar povijesti umjetnosti usudio nazvati kipovima. „Ima li koga doma?“, vikne Sandra. I to ponovi još nekoliko puta. Budući da nije bilo odgovora, došetali su do ulaznih vrata. Sandra primi kvaku. „Nemoj! Možda netko unutra spava. Mislit će da smo provalnici i pozvati policiju“, zaustavi je u nakani Anton. „Ma, nema! Poznajem vlasnika“, spremno odgovori. Vrata nisu bila zaključana. Sandra ih širom otvori. „Jel’ te strah?“, nasmije mu se u lice. „Slijedi me!“, zapovjedno će. Anton se neprestano osvrtao oko sebe. Nije mu bilo svejedno biti nepozvan na nečijem posjedu. “Pogledaj!“, prenu ga Sandra. Nedaleko od kuće zastali su pred ručno izrađenim malim amfiteatrom sa svega nekoliko redova. U sredini se nalazio krug od uglačanog kamena. „A sada, siđi u njega i stani u sredinu kruga“, predložila mu je. Cvrkut ptica iz okolnih krošnji učinio mu je još neodoljivijom svaku njezinu riječ. Kada je sišao i stao u krug više nije čuo nijedan zvuk. Cvrkut ptica je nestao. Sandra mu je nešto govorila, ali je nije čuo. Po izrazu njezina lica shvatio je da mu se smije. Ni to nije čuo. Čuo je samo vlastito disanje. Začeci straha počeli su mu se penjati uz kralježnicu kao živa u termometru. Istrčao je iz mini amfiteatra i začuo Sandru kako se neobuzdano smije. Zatim je ona uskočila u krug. On joj je vikao da iziđe, a ona pokazivala rukama na svoje uši objašnjavajući mu tako da ga uopće ne čuje. Prvotni strah zamijenio je smijeh. Sada se i on počeo smijati. Ponovili su to još par puta, pa pobjegli s imanja. Antonu se strašno mokrilo. Olakšao se uz parkirani auto.

„Sumrak će. Vratimo se u hotel. Dosta je uzbuđenja za danas“, umorno zamoli Anton. „A, ne! Zar ti maloprije nije bilo lijepo? Moramo obići i zadnje odredište!“, veselo mu uzvrati Sandra. Nikada nije mogao objasniti sebi zašto je prema njoj bio uvijek popustljiv. Pa, tako ni sada.

Zaleđe Poreča doimalo se prilično nezanimljivim dok su se vozili prema dvama brežuljcima. Mordele i Picuge, dvije poznate astroarheološke lokacije ponašale su se slično sv. Foški – do njih se nije moglo stići iz prvog pokušaja. Poslije opetovano bezglave vožnje, a odmah nakon nepoznatog seoskog raskrižja, ugledaše starijeg čovjeka kako stojeći na ljestvama reže suhe grane na prastarom stablu.

„Oprostite, da li je ovo put za Mordele i Picuge“, upita ga Sandra dok je Anton pokušavao skloniti auto ukraj uske ceste. „A tko vam je za njih rekao?“, odgovori starac protupitanjem. „Pročitali smo. Zanimaju nas ti brežuljci. Kažu da ispod njih prolaze Zmajeve brazde“, nastavi Sandra. „Ako tako kažu, onda ste na pravom putu“, nasmije se starac. „Kreni! To je stražar. Dobili smo dopuštenje“, Sandra se uzbuđeno obrati Antonu. On ju je upitno i dugo fiksirao pogledom, a potom bez riječi upalio auto. Počeo se znojiti. Vraćala mu se poznata slabost. „Ne počinji opet s time, molim te“, jedva izusti.

Zaustavili su se u podnožju dva brijega koja su imala oblik piramide. Bili su potpuno sami na terenu koji je pokazivao izrazitu negostoljubivost. Oba brijega obrasla su u žbunje i jedva prohodnu šumu. Između rastinja nanizale su se krupne i oštre stijene dok se pri vrhu naziralo nešto kao stara kamena utvrda.

Prvo su započeli penjanje na Mordele. Uspon je Antonu bio neočekivano težak. Možda i zato što nije imao primjerenu opremu. „Uspon nije izlet!“, prisjećao se riječi svoga prijatelja, veterana GSS-a. Sandra se kretala začuđujuće spretno, kao u nekom transu. „Ovdje se križaju dvije brazde! To moramo osjetiti!“, bodrila je Antona.

Na vrh Mordala stupio je posve mokar. Sandra je već sjedila u jednom od kamenih krugova koji su navodno predstavljali arhetip Istre – sunčev krug, kotač i oznaka za dišni otvor. Uokolo se pružao krajobraz zbog kojeg je bog čovjeku i dao oči. „Astmatična ljepota“, pomislio je Anton. A onda skrenuo pogled na stijenu sličnu žrtveniku. “Danas ću umrijeti“, osupnula je ga misao za koju je bio posve siguran da nije bila njegova. „Moramo se popeti i na drugi vrh“, vratio ga je u stvarnost Sandrin novi prijedlog. „Sandra, daj budi pametna. Nemoj da te po tka zna koji put molim. Uskoro će mrak. Nećemo se stići još jednom popeti i vratiti“, pokušavao ju je odvratiti od te ideje.

„Moramo i možemo! Idemo! Moram vidjeti sarkofag“, zazvučalo mu je kao da je to rekao netko drugi, umjesto Sandre. „Ako nećeš sa mnom, ja ću se popeti sama. Ako mi se što dogodi, ti ćeš biti kriv“, mirno mu je odbrusila i počela silaziti s brijega.

Odlučio ju je slijediti unatoč tomu što mu se mučnina koju je osjećao pretvarala u vrtoglavu drhtavicu. Znao je da Sandru neće moći razuvjeriti. Penjanje na drugi brijeg bilo je još teže i strmije. A danjeg svjetla sve manje. Sandra ga je stalno požurivala. Ipak, polako su osvajali i vrh Picuga. Anton se najednom našao pred skupinom stijena preko koje nije mogao ni uz pomoć priručnog štapa za penjanje što ga je načinio od prikladne grane brijesta. „Sandra, stani malo! Pomogni mi! Daj mi ruku“, zamolio je. Sandra je naglo stala, okrenula se i došla do Antona. „Pruži ruku. Uhvatit ću te“, smireno ga je uputila. Anton joj pruži ruku, a ona ga počne povlačiti preko stijene.

Odjednom Sandra zastane. Pogledi su im se ukrstili poput mačeva drevnih protivnika. To biće koje ga je sada pozorno promatralo nije bila njegova Sandra. Njezine oči postala su dva sunca kojih se nejasno sjećao iz nekog drugog života i vremena. Negdje ih je nekad davno već vidio. „Zbogom, potomče ubojice Zmajeva“, prošapće Sandra puštajući njegovu ruku iz svog čvrstog stiska.

Foto: Wikipedia

Miro Škugor: Kradljivice sunca

„Bum!“ prenuo ga je udarac o vanjsko staklo krovnog prozora, točno iznad njegove glave. „Bum! Bum!“ uslijedila su još dva udaraca.

Prvo je pomislio na pucanj Gričkog topa s kule Lotrščak, ali odmah zatim zbunila su ga druga dva uzastopna zvuka. Sa donjeg desnog kuta zaslona njegova računala titrala su četiri brojke – 15:37. Udubljen u spise na stolu nije bio svjestan da se u petak spremao pretrčati zadnje minute koje su ga dijelile od ciljne vrpce u podsvijesti svakog službenika na kojoj se u to vrijeme uobičajeno ispisivala samo jedna riječ – vikend. Prodrmao je rukom monitor pred sobom. Brojevi su prestali titrati. „A još prije dva tjedna prijavio sam kvar onima s help-deska“, nemoćno je pomislio.

Istodobno mu se učinilo da čuje graktanje neke ptice. Oprezno otvarajući prozor po kojem su prije tridesetak sekundi odjeknula tri udarca, ažurirao je listu novih zvukova: hrvanje, trganje plastične vrećice, lepet krila, paranje papira, struganje po cigli i stenjanje muškarca. Kada je posve otvorio prozor i kroz njega promolio glavu, ostao je osupnut prizorom.

Tik pod prozorom zamijetio je klamericu, stalak selotejpa i nož za otvaranje pisama. Okrenuvši glavu udesno vidio je širom otvoreni krovni prozor iz kojeg se sve do struka naginjalo i udovima lamatalo tijelo kolege iz susjednog ureda. Krupni muškarac mlađe dobi borio se s velikom svrakom oko komada mesa što je virio iz plastične vrećice. Svraka je nastojala izvući meso iz vrećice i papira u koji je bilo umotano, a muškarac je pokušao otjerati svraku te spasiti barem dio slasnog obroka. Izgledalo je kao da nije previše mario za visinu krova s kojeg se svakog trena moga sunovratiti. Ni svraka nije odustajala. Kada je već nije uspio pogoditi uredskim priborom, muškarac ju je pokušavao dohvatiti rukama. Izmičući krila i noge ona mu je uzvraćala nimalo bezazlenim kljucanjem. Odjednom se komad mesa prepolovio. Svraka je odletjela s jednim dijelom u kljunu, a uporni službenik poput vaterpolskog golmana jedva uhvatio drugi dio, brzo ga spremivši u ostatke vrećice. Potom je spretno skliznuo kroz prozor natrag u ured.

Isto je napravio i slučajni svjedok nadrealnog obračuna. „Što se upravo dogodilo?!? Čemu sam to ja nazočio?!? Zar je kolega doista mislio kako će meso kupljeno tijekom pauze za ručak održati svježim ako ga do odlaska s posla bude držao u vrećici obješenoj na krovnom prozoru?!“ pitao se bez imalo nade u ikakav skoriji suvisli odgovor. Dodatno ga je uznemirio nenadani bliski susret sa svrakom. Doduše, neizravni, ali i takve susrete je ubrajao u statistiku svoje ornitofobije. Ako je uopće o tomu bila riječ.

Čak i sada osjećao je mješavinu zbunjenosti i nelagode, jer još uvijek nije dokučio tko ni što ga je, zapravo, prošlog ljeta dovelo u Sokolarski centar smješten u visokoj borovoj šumi šibenske Dubrave. Možda tek puka znatiželja, koja nesmiljeno tjera svakog turista popuniti i zadnju stranicu dnevnika ljetovanja novim iskustvima? Jer, sokolarenje je vještina stara preko 5000 godina tijekom kojih se proširila od Kine preko Perzije i Bliskog istoka u Europu. Ili, jednostavno, avanturist u njemu nije mogao odoljeti prevelikom izazovu?

Voditelja centra poznavao je od srednjoškolskih dana, a to mu je poznanstvo priskrbilo detaljnu obuku, vrhunsku opremu i predivnog crnog sokola. Sve se odvijalo po planu i programu dok mu sokol nije s vrha najvišeg bora sletio na ruku zaštićenu debelom kožnatom rukavicom iz koje virio komadić piletine.

Čvrsto stegnuvši rukavicu oštrim i snažnim kandžama, sokol je na pola metra od njegovog lica počeo komadati i gutati komadiće mesa. Miris sokolova perja te stalni prividni bljeskovi njegovih očiju uzrokovani brzim ali vremenski pravilnim razmacima otvaranja i zatvaranja kapaka što su otkrivala nedokučivu inteligenciju krilatog grabežljivca, uvukli su ga u stanje sličnom transu kakvog medija. „Još samo da progovori“, pokušao se našaliti u sebi. Nije uspio niti završiti pomisao, a sokol mu se obratio: „Sjećaš li se More-ptico? Nekad smo zajedno letjeli Stellerov orle. A sada si samo znak astečkog horoskopa.“ Vrisnuo je pod pritiskom slamajućeg uma, ustuknuvši negdje izvan sebe, a sokol strelovito uzleti prema Suncu.

Baš kao i gavran sa stabla murve kada je kao dječak s prijateljem i njegovim ocem sudjelovao u cjelodnevnom lovu na jarebice. Nisu imali nimalo sreće. Psi su istjerali tek dva zeca koja su lako pobjegla novom i nepreciznom lovcu željnom prekomjernog testiranja posrebrene ruske bokerice te bilo kakvog ulova. Prehodali su kilometre, a od jarebica ni ćivrika.

Sumrak ih je zatekao pred stablom na vrhu kojeg su se kao na streljani ukipila dva gavrana. „Ma, ulovit ću ja bar nešto!“, poviče nervozni lovac. Munjevito je podigao pušku, nanišanio i opalio. Pucanj se stopio s krikom lovčevog sina: „Neeee! Tata, neeeee!“ Još dok je jedan gavran padao prema tlu, drugi je hitro uzletio prema utapajućem Suncu koje je kao ustrajni neplivač opet odlučilo zaplivati razlivenim crvenilom najkratkotrajnije i najzapadnije rijeke svijeta.

Iako je tada bio desetogodišnjak nikad neće zaboraviti bljesak oka uzmičuće ptice kojim je prije uzleta prostrijelila lovca. „Život za život”, preveo se bljesak u rečenicu koju je samo on mogao čuti. Možda bi je nakon proteklih trideset pet godina uspio i zaboraviti da nije svega tri mjeseca poslije tog događaja umrla lovčeva kćerka od medicinski nikad potvrđene bolesti.

Foto: pexels.com

Miro Škugor: Konoba

„Straj me je! Neću u konobu! Neću! Neću!“, plakao je trinaestogodišnji dječak. “Nemoj da ti dva puta govorin. Cili dan san kopa u vinogradu. Umoran san. I žedan. Ajde skoči ćaći po piće“, naređivao je robusni muškarac. „Bojin se! Doli živi didov duh. Neka ode neko drugi“, opirao se dječak. Majka i troje ostale djece zbili su se u kutu skromne kuhinje. Znali su što slijedi.

„Uzmi demižon, siđi u konobu, natoči vina iz one veće bačve i donesi ćaći. Vani je misečina, vidi se k’o po danu. Uvati se za pašaman i polako silazi niz skale. Nemoj me činit da te molin“, naglašavao je svaku riječ sve dužim stankama između njih. “Neću! Neću! Pa, makar me ubija!“ plašljivo i prkosno odgovori mu dječak.

„Da znaš da i ‘oću! Dosta mi je tvojih monada! Kakav didov duh?!? Pokazat ću ja tebi duhove!“ zaurla zgrabivši sina. Dječak se koprcao pokušavajući se oteti njegovom stisku. „Lipo si ga odgojila“, usput je prigovorio svojoj ženi. Ona je pak bespomoćno šutjela skupivši poput kvočke ostalu djecu iza svojih leđa.

Dobro je upoznala muževu tešku narav. A onda je iz godine u godinu upoznavala i njegove demone na koje su je još prije vjenčanja dobrohotno upozoravali roditelji. Za njih je on i nadalje bio zgrtač krvavog ratnog novca radeći za onog tko bi mu više platio. Talijani su mu ubili oca, a on im je, kako se govorilo u selu, pomogao pri njegovom uhićenju. Potom je prešao k partizanima. Poslije rata kratko je radio u tvornici. U nekoj sumnjivoj tuči u tvorničkoj menzi ubio je čovjeka. Vlasti su presudile da se radilo o nesreći na radu. Dragovoljno se vratio na imanje pretvorivši se s vremenom u poljoprivrednika i obiteljskog nasilnika. Njegova žena odavno je prigrlila svoju sudbinu te štitila djecu kad god je mogla.

Večeras joj to nije uspjelo. Držeći sina pod lijevom rukom, desnom rukom otvorio je vrata konobe. Dohvativši namotani konop s klina na zidu još čvršće je primio sina, koji nije prestajao zapomagati. „Majko! Majko! Ne daj me! Spasi me!“ vrištao je lamatajući rukama i nogama. Njegovi krici postali su najglasniji kad ga je otac, nakon tri kilometra pješačenja, spustio iz ruku pred vrata seoskog groblja.

Masivne šipke na sredini željeznih vrata tvorile su oblik križa za koji je brzo i spretno privezao sina. „Nećeš ti meni govorit neću! Ostat ćeš vezan do jutra! Istirat ću ja duhove iz te tvoje prazne glavurine!“ nije prestajao prijetiti. Dječak ga više nije čuo. Onesvijestio se odmah nakon što je otac svezao zadnji čvor.

Ujutro su seljaci prolezeći pored groblja zatekli prestravljenog dječaka. Uspio je osloboditi jednu nogu, a konop mu se duboko urezao u zapešća. Cijelom dužinom njegovih hlača proširila se mokra mrlja. Neki od njih su se križali i čudili, a drugi pohitali po svećenika i liječnika. Dječak nije bio u stanju odgovoriti na nijedno njihovo pitanje. Kada su ga odvezali, netko je predložio da dječaka žurno odnesu kući.

Dočekao ih je bijes nimalo zabrinutog oca. „Tko vam je reka da ga odvezujete? A?!? Čiji je to sin, vaš il’ moj? Šta se pačate u tuđe posle? Ajte ća!“ brecnuo se na njih. Seljaci se namah razbježaše.

Potom se okrenuo k sinu: „Šta je? Nisi moga sam doć doma? Koliko vidin, nisu te odnili duhovi?“ Dječak se tresao. Majka ga je brižno pridržavala. „Šta ga držiš? Pusti ga. Neka uđe u konobu“, vikne joj pomahnitali muž. Prišavši bačvama i dugoj hrastovoj klupi između njih, posprdno upita dječaka: „I? Di ti je sada didov duh?“ Čim je to izgovorio, drvena klupa podigne se u zrak i poklopi ga.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Go home!

“Moj sin nije lopov! Odnija te đava ladon i po suncu!’Bem ti brokve koje nebo drže! Znan ja tebe! Naći ću ja tebe! Ubit ću te!” sustizao ga je razjareni muški glas, dok se zadihan udaljavao niz ulicu. Vladimira su sve jače pekle ogrebotine na lijevoj podlaktici koje je zaradio u naguravanju s nepoznatim mještaninom. Naglo slijevanje znoja niz leđa nakratko mu je zatomilo okus krvi s kuta usana. Želio se što prije vratiti u apartman i već sutra ujutro napustiti otok.

Sve je počelo prije tjedan dana, nakon što se oprostio s prijateljem i njegovom obitelji. Na njihov nagovor pristao je pridružiti im se sa ženom i sinom u mjestašcu na srednjedalmatinskom otočiću koje se činilo savršenim odredištem za godišnji odmor. Taj prvi, zajednički tjedan, kao da se sam od sebe sažeo u jedan dan. Toliko brzo im je vrijeme protjecalo da on, preziratelj svekolike banalnosti, nije mogao odoljeti ne napisati na razglednici upućenoj majci: “Pozdrav iz raja na zemlji! Uživamo u ljetnim radostima. Vole te Vlado, Mirna i Leon.”

Starosjedioci su ih izvrsno prihvatili. Skoro kao rod rođeni. Priskakali su im i ugađali na sve načine. Nisu im dopuštali da se imalo osjećaju gostima ili običnim turistima. Mirna je svakodnevno ugodno čavrljala s tri bake u crnini koje se od prve jutarnje svježine pa sve do deset sati navečer nisu micale s klupe pred ulazom u jedinu mjesnu trgovinu. Usrdno su joj davale bračne i kuharske savjete te prepričavale lokalne tračeve. Redovito su se rastajale uz smijeh i komentare na obavezne doskočice s listova stoljetnih albuma sjećanja iz kojih su bake prizivale svakojake otočne mudrosti. Zbog svega toga su i odlučili ostati na otoku još tjedan dana.

Vladimir je bio plivač, maratonac. Ponekad se satima nije dao iz mora. Mirna se, pak, neprestano sunčala i tek povremeno više prošetala nego zaplivala plićakom. Leon, njihov desetogodišnji sin, ustrajno je pokušavao uloviti svoju prvu ribu s obližnjeg drvenog mulića. U pauzama je žonglirao s novom nogometnom loptom. No, ne predugo. Potom bi odložio loptu na ručnik, pa iznova u ribolov. “Zagrist će jedna, kad-tad. Cipal, brancin ili pic, svejedno. Kladio sam sa s tatom u novi PlayStation 4. Ne smijem izgubiti”, ponavljao je u sebi svaki put prije nego bi zabacio udicu štapom za pecanje.

Nedaleko njih, na improviziranom igralištu, raznodobna grupa dječaka igrala je nogomet. Vladimir je još prije par dana primjetio kako igraju s loptom njegovog sina. Uzimali su je bez pitanja s ručnika, a predvečer vraćali, također bez ijedne riječi. Zapravo, to je uvijek radio isti štrkljasti dječak, očito kolovođa jedva sklepanog nogometnog tima.

A onda u četvrtak popodne lopta nije vraćena. “Tata, gdje mi je lopta?” tužno je i zabrinuto izustio Leon. Nije mu mogao reći da je ukradena. “Posudili su je dečki. Vratit će je večeras”, umirivao ga je. Leon je zbunjeno slegnuo ramenima i sjeo na ručnik. Još uvijek nije ulovio niti giricu.

Vladimiru se činilo da otprije poznaje štrkljastog dječaka. Čak se uspio prisjetiti da ga je tijekom večernje šetnje vidio kako ulazi u dvorište blizu trgovine. Ali, nije bio posve siguran. Zato je odšetao do prvog kafića ne bi li dobio kakvu informaciju o dječaku. Nitko od nazočnih nije ni pokušao odgovoriti na njegova pitanja. Kao da ga uopće nisu poznavali iako je mnoge od njih u više navrata počastio pivom. Združena neželjenost i nejasna ugroza poput nevidljivih ruku s prstima stisnutim u šake izgurale su ga iz kafića, lijepeći mu osjećaj iznenadne nelagode negdje po potiljku. “Mirna! Leon! Dosta je bilo sunčanja i pecanja za danas! Vraćamo se u apartman!” zapovijedao je. Žena i sin su ga začuđeno pogledali. Leon nije više spominjao loptu.

Mirna je upravo završavala s pripremom večere kad joj je zazvonio mobitel. Do sada se nikada nije javljala nepoznatim pozivateljima, ali na njezino veliko iznenađenje ruka joj je ovaj put bila brža od mozga. “Halo! Halo! Haaalo! Koga trebate?” upitala je pokušavši prekinuti šutnju s druge strane. “Reci mužu da mog malog pusti na miru. U suprotnom, ka’ i svi furešti, neće se lipo provesti”, zaprijetio je muškarac s lokalnim naglaskom. Vrisnula je ispustivši mobitel iz ruke na balkonske pločice.

“E, sada mi je stvarno pun kofer!” podvikne Vladimir izletjevši niz stubište kuće u kojoj su odsjeli. “Otkuda im broj mobitela moje žene?!? Nitko njoj neće prijetiti! Niti krasti lopte djeci na plaži!” derao mu se adrenalin na uho potičući ga na trčanje prema dvorištu tik uz trgovinu.

U dvorištu je unatoč slaboj uličnoj rasvjeti namah uočio štrkljastog dječaka s ukradenom loptom. Ugledavši ga, dječak šmugne kroz vrata kamene kuće iz koje je istodobno istrčao krupni muškarac s pretijesnom i prljavom potkošuljom. Poput dva sumo hrvača odmah su završili u snažnom tjelesnom srazu. Ubrzo su ih razdvojili susjedi i prolaznici. Vladimir se nekako istrgnuo iz njihovih mirotvornih zagrljaja te potrčao u sigurnost apartmana.

Sutradan, prije povratka u Zagreb, Mirna je svratila u trgovinu kupiti sokove za put. Tri bake nalazile su se na istom mjestu. Sada su im lica poprimila izraze Moaija, kipova s Uskršnjeg otoka. Na izlasku iz trgovine htjela se s njima ljubazno pozdraviti. Nije uspjela. Baka u sredini prosikće dovoljno glasno da je Mirna može čuti: “Go home!”

Foto: www.pexels.com