Arhiva kategorije: Proza

Nikola A. Filip: Kist umiranja

On je slikao… slikao i slikao… sliku svojega života.
Svojim nježnim i ujednačenim pokretima ruke i prstiju pažljivo je nanosio crnu boju na bijelo slikarsko platno koje je bilo prazno baš kao i njegov život.
Crna boja spokojno je tekla na platnu, poput suze na njegovom licu, oslikavajući mračne djeliće njegovih misli i osjećaja.
Još samo malo i gotovo pomisli on, niko nije dao naslutiti da će to biti njegovo završno remek-djelo, njegovo posljednje sjećanje i posljednji pogled na vlastiti život.
Na slici u crno-bijeloj nijansi lik umirujuće osobe se oblikovao dok su se zadnje kapi boje sušile…
…da baš poput njegovog života.
Neki kažu da slika može zarobiti nečiju dušu .
Ova je uzela njegovu.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Cigančica

… vetar je opet pomerio karton i pritka je pala, i poslala sam batu da iz potoka donese malo veći kamen, ali on je doneo još manji nego što je tu već bio i sišla sam sama, bilo je klizavo i pogledala sam u nebo i pomislila na jutrošnji pljusak, pokisli smo do gole kože, bati su cvokotali zubi i stavila sam mu ispod moje majice glavu da ga trbuhom malo zagrejem, takvi smo mi Cigančići, uvek vezani jedno uz drugo, teta iz koska nas je pitala zašto smo se baš tu sklonili, ali nas nije oterala, posle se drala što sam pokisli hleb istresla pod drvo, ponovo sam morala batu da ubacujem u kontejnere, svašta se tu može naći, zavisi šta kome treba i na šta je osuđen, tako je bata zimus izneo veliku lutku, tek malo manju od njega, samo joj je oko falilo, odenula sam je u lepe haljine i spavam sa njom, malo smo otpadaka doneli i moraćemo ponovo da idemo, prasci sad dosta jedu, mama kaže kada se ugoje i kada ih prodamo da će nas upicaniti kao anđelčiće, doteraće se i ona, i kada čika Milutin dođe svi ćemo otići u Italiju i postati gospoda, namestila sam karton da se smrad ne bi širio i smetao onima poviše nas, oni se uvek deru da smo sve živo zagadili, ćelavi je jednom došao žvaćući pljeskavicu i pokazivao nam kako to nema smisla, mama mu je skuvala kafu, dokotrljala sam trupac i pogledala kroz prozorče, bio je sav dlakav po leđima, mama je uživala u životu i vežbala za čika Milutina, kesa i kantica su prazni a prasci su još gladni, možda je dosad i ona teta što nam uvek stari hleb i još svašta u kanticu sipa skupila štogod, zimus je bati obukla rukavice i pojeli smo po veliko parče gibanice i uvek nam kad dođemo ponešto da, ona je tužna, kaže da bez tuge ni dan smisao ne bi imao, mene je jednom deka vodio u crkvu, on tamo ponekad sa ikona uzme po koji dinar da bi imao za cigare, unutra je bilo prostrano, svetlelo je kao ljubav, kao ono na televiziji kada je jedna devojčica našla tatu, meni se u srcu svidelo, svi su se razdvajali da deka i ja prođemo i odnekud s visina kao da su anđeli pevali, deda mi je rekao da je to hor i da nam se uklanjaju jer im smrdimo, posle sam srknula vino i pojela kao kocka šećera parče hleba i ukrala jedno za batu, i pitala sam dedu šta je to, i saznala da je to Božja krv i telo Isusa Hrista našega, koji je, jadničko, za nas postradao, kišica ponovo pada, teta nije imala ništa samo nam je po jedan keks dala, setila sam se kafane u blizini gde u Savu niz padinu izručuju svašta, rekla sam bati da se dobro drži za vrežu i već smo bili napunili i kanticu i kesu, vraćali smo se naviše, bata se okliznuo i otkotrljao u Savu, dobro je što je tu plitko, iz kafane su izašla dvojica i jedan od njih počeo je da silazi stepenicama, drugi je rekao „Ma ko im jebe mater cigansku; vi’š da su se nakotili i sve živo preplavili“, onaj se vratio, nikoga nije bilo, bata je plakao i zvao me, klizila sam niz strminu, pružila s obale bati ruku, pustio je busen s travom i ponovo se okliznuo, reka ga je ponela, nije znao da pliva, pošla sam za njim, talas me preplavio, i bol, voda je u dušu nadolazila…

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 6. dio

Sve u svemu, sa stajališta donekle iskusnog i donekle samoostvarenog ljudskog bića, koje je isprobalo raznovrsne aktivnosti dostupne donekle normalnom i donekle prosječnom ljudskom biću; seks je precijenjen. Seks je animalna potreba; potreba tijela. Spolni čin je način da se dođe u doticaj s drugim ljudskim bićem, način koji je našem umu do određene mjere neprihvatljiv i dugoročno nepodnošljiv.
Čovjekov život je ništa drugo nego sukob triju faktora: uma, hormonalnog nagona i emocija. Sve u svemu, um, okružen s ova dva manijaka, još se dobro i nosi. Moglo bi biti i gore; puno gore. Nekima i jest gore.

Kada čovjek ima mogućnost seksa, recimo s jednom određenom osobom, gotovo stalno na raspolaganju, ta mogućnost, opetovanje i opetovanje seksualnog čina, i mogućnost njegovog ponovnog opetovanja, čini čovjeka još gladnijim i još željnim seksa, dok s druge strane istodobno, upravo dostupnost općenja s tom jednom te istom osobom, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, čini seks pomalo zamornim, neinteresantnim i napornim.
Seks je, priznajmo, najzanimljiviji dok o njemu razmišljamo i maštamo; dok se pripremamo za njega. Dakle, da rezimiramo: s jedne strane: što se osoba više seksa, ima potrebu za još više seksa. A s druge strane: što se osoba više seksa s jednom te istom osobom, rutina se sve više povećava, umanjujući užitak i zadovoljstvo u seksu.
Izglednima se čine dva scenarija: ili, odustati od seksa, te prijeći na održavanje hladnog pogona tvornice, što će reći: zadovoljiti se autoerotskim radnjama kao neizbježnom nužnošću. Ili, ukoliko se ne želimo odreći veselih, sretnih i ispunjenih spolnih odnosa s drugim ljudskim bićem, moramo biti svjesni da je sve prolazno i da je sve lijepo samo u početku. Nakon nekog vremena, rutina je neizbježna. Postoje ljudi koji su dobri u odrađivanju rutine. No, seks nikako nije stvar koju želimo tek odraditi; zar ne?

Seks je doista precijenjen; i što je najgore, s vremenom pokazuje sve simptome ovisnosti. Proces hranjenja, postupak jedenja, uživanja u jelu, mnogo je osobnije i individualnije iskustvo od te čiste mehanike parova tjeranih hormonima.

Za muškarca potencijalno najpogubnije su dugotrajne veze. One opasno djeluju na njegove emocije, i mogu ozbiljno povrijediti njegov ego. Za muškarca, spolni odnosi s jednom te istom ženom kroz dulji period, nisu samo lijepo provedeni trenutci, užitak, zadovoljstvo, prisnost; na kraju krajeva: stanje tjelesne i psihičke ugode i opuštanja. O, ne! Za muškarca dulji period života posvećen i usmjeren na jednu određenu žensku osobu, taj angažman, dokaz je njegove vrijednosti, sposobnosti, muškosti, moći, snage; u krajnjoj liniji: veza je posjedovanje. Mužjak ima snažne nagone i mehanizme koji govore u prilog tome.

Muškarac, čak i kada pronađe i susretne novu, uzbudljivu, zavodljiviju ljubavnicu, neće htjeti napustiti svoju ženu; reći će da je voli. No, ono što on zapravo voli je osjećaj posjedovanja, “imanja” žene. Ne znamo u kolikoj mjeri žene to doista razumiju. Kod muškarca ljubav je često povezana s posjedovanjem: moja kuća, moja žena, moj auto. Čovjek se jako loše i slomljeno osjeća kada ga želi napustiti netko ili nešto što ili tko je dio njegovog posjedovanja. Eto, možda je to u konačnici razlika u razumijevanju romantičnih odnosa kod muškaraca i žena: za žene, tzv. ljubav i veza, možda je mogućnost davanja i primanja, razmjene, u tom određenom razdoblju i vremenu. Za muškarce, to je odnos i vrijeme posjedovanja, i kakvog-takvog vladanja nad nekim. Ali, drage žene, nisu muškarci krivi za to; oni su jednostavno takvi.

Primjer postojanja ženskog harema u određenim kulturama i zemljama, govori u prilog tezi o muškom doživljaju žene i ženskoga. Sličnosti između postojanja institucije harema u ljudskim društvima, i sličnosti takvog tipa odnosa s onim odnosima što ih viđamo u prirodi kod određenih sisavaca, gdje mužjak okuplja svoje krdo ženki, tako da tjera, ranjava ili čak ubija druge mužjake koji se približe njegovom krdu, govori u prilog biološkom utemeljenju takvih odnosa. Muškarac je krvožedni mužjak uvijek željan novih pobjeda i dokazivanja, a one dvije lagano dlakave loptice ispod njegove kite, nisu tamo slučajno. Čovjek je kreacija prirode koja je u sukobu sa samim, unutarnjim, sobom. I to je fascinantno.

Žena je muškarčev najdragocjeniji posjed; premda ne uvijek i financijski najisplativiji. Nekada, i na ovim našim prostorima, u tradicionalnijim vremenima, brak su većinom ugovarali roditelji: siromašni su se ženili sa siromašnima, bogati s bogatima. Uz ženu, dobivao se i miraz. Danas se dobije ženu, i ništa više. Rijetki sretnici se bogato prižene, pa preuzmu tastov posao; ima i takvih primjera.

***

Žene nisu ovdje, sada, s nama, da bismo mi znali svu istinu o njima; one su ovdje da bi nam bilo lijepo u onim trenutcima koje provodimo s njima. Velika je greška što je čine muškarci koji ispituju svoje djevojke, supruge, o njihovim bivšim, o njihovim vezama, o načinima i stupnju užitka prilikom općenja s bivšim partnerima. Ili to: koliko ih je bilo prije? Želja muškaraca da znaju, ili posjeduju istinu, o prošlim iskustvima svojih sadašnjih partnerica, je opasna. Žena kada bi rekla svoju potpunu istinu o tome, kada bi priznala sve svoje intimne tajne sadašnjem partneru, time kao da bi se zaista razodjenula, i više joj nikakvo žensko oružje ne bi preostalo. Muškarci svoju slavu i reputaciju stječu hvaleći se svojim podvizima, a žene, šuteći o njima.

Jedine koje mogu otvoreno reći da nisu imale nikoga prije tebe, a da pritom ne lažu, su naravno, djevice; kojih je danas sve manje. Donekle se još može naići na djevice prije braka, u određenim strožim kršćanskim sljedbama. Uglavnom, što god žena rekla muškarcu, on nikada ne može niti neće moći znati što je od toga zapravo istina. Jedino što muškarcu preostaje je prihvatiti ženu ovakvu, kakva mu se nudi sada, i uživati s njom, ili: je ne prihvatiti. Bilo kakva ispitivanja, i pokušaji da se dozna nešto o njezinim seksualnim aktivnostima u prošlosti izravnim ispitivanjem, je pogreška. Žena će uvijek, ionako, reći samo ono što ona želi.

***

Kako je vrijeme prolazilo, Brunin odnos s mladom Antonijom, sve je više ulazio u nekakve obrasce rutine. I seks je postajao sve više rutina. Pa ipak, Bruno je sam sebi, a i drugima, mogao reći i priznati kako ima lijepu i mladu djevojku; prekrasno ljudsko biće koje živi s njim u njegovom stanu. Odnos, ljubavno-romantični i seksualni, s drugim ljudskim bićem, čini nas ovisnim o njemu: postajemo ovisni o seksualnom užitku što proistječe iz spolnog općenja, ali i ovisni o navici zajedničkog provođenja vremena. Nije se nimalo lako niti ugodno zateći u poziciji u kojoj otkrijemo da smo ovisni o nekome. Lakše je čak biti ovisan o npr. duhanu ili alkoholu, i priznati to, nego ovisnost o drugoj osobi. Taj trenutak, kada otkrivamo da smo se navikli na nekoga, i da ne možemo život zamisliti bez te osobe, trenutak je valjda kada počinjemo u sebi ujedno razvijati i dvostruke osjećaje prema toj osobi. Od svakog, tko nas na neki način zarobljava (pa čak i u naizgled pozitivnom smislu riječi), osjećamo instinktivnu potrebu za bijegom. Od trenutka kada shvatimo da nam je netko možda i vjerojatno suđen, počinjemo mu, čak i nesvjesno, tražiti mane.

Istovremeno, nemoguće se oteti procesu instrumentalizacije druge osobe, posebno ukoliko nam ta osoba svakodnevno služi kao objekt za postizanje seksualnog zadovoljenja. Koliko god druga osoba bila u našoj razumskoj svijesti osoba, sa svim svojim ljudskim manama i vrlinama, ipak tijekom seksualnog odnosa uloge i ciljevi su jasno postavljeni: jedno drugom postajemo sredstvo za postizanje sasvim određenog užitka.

Prva žena

Bruno je bio poučen iskustvom svoje prve žene; brak je trajao niti dvije godine. Njegova prva bivša bila je oštrokondža i rospija. Kratak brak bio im je obilježen njezinim ispadima histerične i manijakalne ljubomore; optuživala je Brunu da se potajno nalazi i ševi sa studenticama. Pod ozbiljnom sumnjom bile su čak i Brunine kolegice i asistentice. Bruno je smatrao kako je takvo stanje privremeno i da će se ona umiriti kada joj dokaže suprotno i uvjeri ju u svoju ljubav i odanost. Nakon deset mjeseci veze, vjenčali su se. Njezini ispadi i navale ljubomore, optužbe i optuživanja, sada su istina, postali mnogi rjeđi. Nastupio je čak i period od nekoliko mjeseci apsolutnog mira i sklada. Bruni se činilo da su stvari napokon normalne, kakve bi i trebale biti. Sve je ušlo u svoju rutinu. No, nekako te jeseni, stvari su se počele drastično mijenjati. Osjetio je kao da je između njega i nje nestalo onog starog žara. Više se nisu niti svađali. Ona nije više optuživala. Seks je postao prilično rutinski. Bruno je osjetio kao da se udaljuju. Mislio je da je to samo faza. Nikolina, tako se zvala Brunina prva žena, radila je u školi. Događalo se da je sve kasnije dolazila s posla kući. Kada bi je Bruno pitao kako to da se tako dugo zadržala, obično bi odgovarala da je otišla s prijateljicama na kavu. Međutim, ta njezina zadržavanja na kavama s prijateljicama postajala su sve češća: dva-tri puta tjedno. Ponekad bi vikendom popodne, subotom ili nedjeljom, izjavila da ide kod svoje mame. Bruno se zabrinuo. Tko zna što se događa s njom? Jednom prilikom, nedjeljom navečer, kako je nije bilo cijelo poslijepodne, a noć je već pala, prošlo je već i 20.00 sati, pa je Bruno odlučio nazvati njezinu majku i pitao da li je Nikolina još uvijek tamo, jer je bila otišla iz stana još prije 16.00 sati. Zvao ju je na mobitel, i nije se javljala. Njezina majka je odgovorila da je bila, i da se zadržala vrlo kratko; niti sat vremena. Sada je Brunu počela hvatati panika: da joj se nije možda nešto dogodilo? Da ga možda ne vara? Da, prvi puta mu se ozbiljno javila ta misao. Već je bilo prošlo i 21.00 kada je Nikolina ušla u stan.
– Pa gdje si tako dugo? Već sam se zabrinuo da ti se nije nešto dogodilo. Zvao sam čak i tvoju mamu.
– Nisi je trebao zvati. Dogovorila sam se s prijateljicom, s Petrom R., znaš ju, za kavu i kolače. Bile smo u slastičarnici.
– Nisi se javljala na mobitel, pa mi je već svašta palo na pamet.
– Previše brineš, ljubavi – rekla je, i poljubila ga u obraz.
No, sve to, kao i njezine reakcije, činile su mu se čudnima i sumnjivima. Kao da mu je nešto u njemu govorilo da nešto nije u redu.

Nije spavao dobro. U noći bi se iznenada budio, i izbezumljeno gledao oko sebe. Tada bi vidio Nikolinu kako mirno spava na boku, na svojoj polovici kreveta, okrenuta mu leđima, lagano savijenog trupa. Između njihovih pokrivača postojao je određen prostor praznine, bez dodira. Nekoliko puta mu se dogodilo da je sanjao kako u njegovom krevetu, pored njega, pužu i gmižu zmije; odvratne zmijetine: sive, bijelo-crne. Kako gmižu i izvijaju se. San je bio toliko stvaran da se probudio, i činilo mu se da ih vidi među dekama. Rukom je opipavao pokrivače, i postalo je jasno da na krevetu, u stvarnosti, nema zmija. Sve je bio samo san.

Jedini način da provjeri njezine iskaze i verziju priče bio je da provjeri njezin mobitel. Primijetio je da ona ponekad nosi mobitel sa sobom na wc. Tog dana ujutro, iskoristio je priliku: izašla je iz wc-a, i očito, ostavila mobitel unutra. Ubrzo je kliznuo u wc, zaključao vrata, i počeo s pregledom njezinog uređaja. Stavka: sms poruke. I … imao je što vidjeti! U dolaznoj poruci je pisalo: “Vidimo se večeras. Na starom mjestu.”I emotikon poljupca. Skrolao je dalje: druge poruke bile su još eksplicitnije.
Njegovo istraživanje prekinulo je drmanje kvake s druge strane, i kucanje na vrata.
– Zaboravila sam mobitel … Možeš mi ga dodati?
Bruno je otključao vrata, i izašao van s mobitelom u ruci.
– Možeš mi objasniti ovo? – pitao ju je, pokazujući joj poruke na mobitelu.
– Pa ja ne mogu vjerovati! Nevjerojatno – vrištala je – kopaš mi po mobitelu, i čitaš poruke! Pokušavala mu je oteti mobitel iz ruke. Nije joj ga dao.
– Vrati mi mobitel!
– Ti mene varaš, i jebeš se naokolo, tko zna s kim, a sad hoćeš da ti vratim mobitel!? Jel!?
– Što si vidio?! Sigurno Perine poruke … Pa on je samo prijatelj … ništa više! Nastavljala je dalje …
– I još se usuđuješ lagati! Ti mene smatraš da sam budala! – povikao je.
– Kurvo! – kriknuo je, i ruka je sama poletjela. Ošamario ju je. Nije to bio udarac, nego pljuska; ona koja više peče, nego boli.
Odmah se osjetio loše.
– Vidiš na što si me navela!? Do čega si me dovela?! Nikada u životu nisam udario ženu!

Bruno je bio zgrožen vlastitim postupkom.
– Oprosti! – rekao je. Oprosti! Ona je stajala pomalo zatečena. Čini se da to nije očekivala od njega. Otrčala je u kupaonicu pred ogledalo. Stajao je na vratima kupaonice, i promatrao ju kako provjerava vidi li se što; ima li kakvih tragova pljuske na licu. Izašla je šuteći iz kupaonice. Istina, lice joj je bilo samo blago crveno na toj strani; zapravo neprimjetno. Ništa se nije vidjelo. Odahnuo je. Krenula je po svoju torbicu, i uzela ju u ruke. Uputila se prema vratima. Šutjela je.
– Oprosti mi, stvarno mi je žao – rekao je. Pružio joj je mobitel. Prihvatila ga je šutke. Djelovala je uvrijeđeno.
Potom je dodao: – Mislim da bi bilo najbolje da si večeras dođeš po stvari koje ti trebaju i da odeš kod mame … ili kod koga već … Trebali bismo neko vrijeme biti razdvojeni. Očito nismo jedno za drugo.

Bilo mu je jasno da je to neka vrsta kraja; završetka … Koliko god je na trenutak osjetio određenu tugu zbog toga, ipak, kada je izašla kroz vrata, onako bez riječi, osjetio je i određeno olakšanje. Očito nisu bili jedno za drugo. Muškarcu ne treba žena koja će ga isprovocirati i izbezumiti do te mjere, i na taj način, da izgubi kontrolu nad sobom. Žena koja će ga poštovati toliko malo.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: U izlogu

„Srknuti ili ne?“, dvoumio se sada već punu minutu. Doduše, nije se samo jedanput opekao, ali može li ikada ovisnik o vrućoj čokoladi procijeniti koliko joj vremena treba da se ohladi na jeziku i nepcu ugodnu temperaturu? Baš kad mu je ruka sama krenula prema čaši, ne mogavši više čekati njegovu odluku, prene ga Metro-Goldwyn-Mayerski lavlji zijev mlađeg muškarca, rijetke kose i brade, s druge strane stakla. Cijela ulici okrenuta ostakljena ploha kafića, uz koju je sjeo, pružala je Draženu zanimljiv pogled.
Subotnja večer sve čvršće je prikivala sjedače na štekate preko puta istodobno raspoređujući šetače između njih. „Kamo ide, na primjer, stariji gospodin korpulentnije fizionomije, s kapom za zaštitu od sunca na glavi, safari odjevnom kombinacijom i najmodernijom generacijom mini-laptopa pod miškom? Kuda tako poletno korača nestvarno vitka, crvenokosa krasotica, tridesetih godina, ispod čijeg dugog balonera ritmično bljeska koža njezinih bedara poput kakvog erotskog svjetionika? O čemu li razdragano gestikulira tinejdžerski par sjedeći za stolom prepunim praznih boca, tanjurića i šalica dok ih ljutito promatra njegova ili njezina prijateljica na nazočnost koje kao da su zaboravili?“ pokušavao je odgonetati.
„Ovo je bolje nego u kinu!“ zaiskri mu misao. „A što bi se dogodilo kada bih počeo mahanjem rukom pozdravljati nepoznate mi prolaznike?“ upitao se i sam iznenađen vlastitom smjelošću. Nije ni pokušao odgoditi odgovor. Uostalom, imat će o čemu pričati Alenu, koji je uobičajeno kasnio na godišnju razmjenu rođendanskih poklona dviju Vaga.
Srećom, prvo su ispred njega prošle dvije simpatične djevojke. Nabacivši svoj najšmekerskiji osmijeh, entuzijastički im je mahnuo. One su načas zastale, prasnule u smijeh, otpozdravile mu mahanjem, pa produžile dalje ne prestajući se smijati. To ga je posvema okuražilo.
Nakon njih naišle su tri žene, različite životne dobi. One su također zastale, ali puno ga pozornije promotrivši. Izgledalo mu je da su se upirale prisjetiti odakle ga poznaju. Sudeći po pomicanju njihovih usana zaključio je kako su pri tomu međusobno izgovorile svega par kratkih rečenica uz pripadajući broj izmijenjenih upitnih pogleda. Netom što su nestale iz njegova vidokruga, najmlađa od njih se vratila priljubivši svoje namrgođeno lice tik uz dvadesetmilimetarsko staklo krhkost kojega ih je, činilo mu se, samo privremeno dijelila. Oštro mu priprijetivši kažiprstom lijeve ruke, otrčala je iz „kadra“.
Refleksno trzanje unatrag istreslo je iz njegova tijela i zadnji trag prvotne euforije. „Možda je ideja skroz fora, ali kako bi tek na mahanje reagirali muškarci? Indiferentno? Čuđenjem? Nimalo lijepim gestama? Ili riječima? Ulaskom u kafić? Možda i fizičkim nasrtajem?“, nastavljao je redati dijelove crnog scenarija, kojeg je njegov mozak počeo nesmiljeno razmještati po trenutno dostupnim stupnjevima rastuće nelagode. Naglo ju je zaustavilo ispočetka sramežljivo, a onda sve jače kuckanje.
Grupa veselih kineskih turista mahala mu je s vanjske strane stakla! Neki od njih svesrdno su nastojali kamerama mobitela zabilježiti njegovu posvemašnju zbunjenost. Jedva se sabravši odmahivao im je, instinktivno se braneći svim vrstama osmijeha kojih se njegovo lice u tom trenu moglo sjetiti. Podižući ruke još više uvis kako bi im dodatno otpozdravio i naglasio za ovakve prigode urođenu domaćinsku srdačnost, slučajno je dotaknuo čašu s čokoladom.
Posve se ohladila.

Foto: www.pexelew.com

Igor Petrić: Politička škola za početnike

„Nevjerojatno! Zobene pahuljice poprime neobičan okus kad ih pomiješaš s koncentriranim umakom od pasiranih maslina. Promjene boju i nabubre. Odvratno izgledaju, onako zelene, ali ukusne su i jednostavno neodoljive. Probaj. Ne sudi dok ne probaš. Fine su!“
„Nisi normalan! Ti jednostavno nisi normalan. Makni se i pusti me na miru.“
„Ali…?“
„Zar ne vidiš? Što buljiš? Slijep si il’ glup? Makni se! Makni… Ja te ne diram dok gledaš svoje glupave serije.“
„Ali, kad te molim. Probaj i vidjet ćeš koliko su neodoljive. Ovaj si film gledala već sto puta. Repriza, reprize, koju će i sutra i prekosutra reprizirati i ništa, baš ništa nećeš propusti.“
„Misliš?“
„Mislim!“
„Dobro. Probat ću ako dozvoliš da ti odgrizem uho.“
„Uho?!“
„Da uho! Imaš ih dva i ne trebaju ti. Ionako, odgrist ću ti samo vanjsku hrskavicu lijevog uha. Unutrašnjost će ti i dalje ostati i moći ćeš čuti sve kao i do sada. Doduše usput ćeš postati i desničar, ali to ionako nije važno. Vidiš, tvoje uške samo strše bez veze, pogotovo ova lijeva. Malo je klempavija od desnog i ako nešto ne poduzmeš, mogla bi te jednostavno izbaciti iz ravnoteže. Znaš već na što mislim?“
„Ne? Ne znam! Molim te… glupav sam, objasni mi.“
„Pa…, recimo vani puše. Na primjer, neki snažan i neobičan vjetar za ovo doba godine. Stvori se niotkuda i pogodi te drito u glavu. Desno uho ventilirajući prihvati taman toliko koliko je potrebno za tvoju stabilnost, ali lijevo, obzirom je klempavije i strši onako bez veze, uhvati malo više podivljalog vjetra i ti, nespretno zalelujaš i padneš uslijed nenadanog i iznenadnog gubitka ravnoteže. Padneš onako filmski, koliko si dug i širok, ispruženih ruku i nogu, kao neka filmska zvijezda, a film, poznata američka komedija iz dvadesetih godina prošlog stoljeće. Sila ravnoteže nikoga ne moli. Ona uzima sve odbačene stvari i ljude koji u svojoj nespretnosti padaju kao metkom pogođeni. Radnička klasa se budi, a seljak pakira kofere i napušta zemlju, baš kao u onom filmu, čijeg se naslova ne mogu sjetiti.“
„Dakle ti misliš da bi bilo pametno odgristi mi uho. Lijevo uho? Zbog ravnoteže, kažeš?“
„Pa, ako baš inzistiraš na mom odgovoru, reći ću ti otvoreno „da“. Mislim da bi to bilo najbolje. Zamisli sad ovo. Odgrizem ti uho nakon što probam tvoje pahuljice u koncentriranom umaku od zelenih maslina, a ti, slobodan poput ptice rugalice, trčiš. Krila ti još uvijek nisu izrasla, paperje je meko i odviše lagano za let i ti trčiš i trčiš bosih nogu asfaltiranom stazom kroz šumu i diviš se čudima mrtve prirode.“
„Da, da divim se i…?“
„Znaš li koliko je država uložila truda za obnovu flore i faune nakon poplave, pa one velike suše, pa… nakon one i suše i poplave istovremeno, jebenog rata i svih onih sranja koje su u međuvremenu pogodile ovu zemlju.“
„Ne!?“
„Sve biljke i životinje, državna administracija, morala je nanovo osmisliti i proizvesti u prirodnoj veličini, pritom koristeći samo prirodne sastojke. Zamisli? Pročitah da su jučer ubili posljednjeg mužjaka bijelog nosoroga Rhina kako bi od njegove kože napravili repliku ženke i nekoliko mladunaca. Ma koliko se trudili nisu uspjeli dovoljno rastegnuti kožu za onog drugog mališana i sada je postavljena polu nakaradna instalacija… kao majka u panici mlatara glavom, neodlučno lijevo pa desno, desno pa lijevo, dok onaj cijeli mali (nerasističko) čisto bijeli „White Rhino“ skoro pa albino nosorog Rhinić nervozno skakuće oko svoje mlađe sestrice koja nasmrt pregažena i prepolovljena nepomično leži na umjetnom travnjaku tik do prevrnutih invalidskih kolica na motorni pogon proizvedenih u predgrađu L.A.
„Jel’ to misliš na Los Angeles!
„Da!“
„Kako?“
„Tako!“
„Zajebavaš. Stvarno misliš na Los Angeles?
„Da, upravo tako. Los Angeles na obali Tihog oceana, ako ti je draže. Meni je draža skraćena verzija „L.A“ kao što sam prvotno rekla, jer najbolje oslikava društvene-političke odnose čovjeka i prirode. „L“ kao laž i „A“ kao apokalipsa. Zamisli tamo u predgrađu sve te ulične bande, zapaljene kontejnere i automobilske gume, razbijene izloge i demonstrativnu rulju koja proziva lokalne policijske službenike zbog brutalnosti kojom utjeruju dugove, kamatare, ubijaju i maltretiraju samo „obojene“, pljačkaju siromašne kurve i dilere, pokojeg glumca, glumicu bez glavne uloge i producenta koji, s rukama na jajima, sve to lijepo promatra iz kožne fotelje. To je slika i prilika L.A. kakvog poznajem i pamtim iz filmova, ali, nema veze, vratimo se ipak našem prepolovljenom i nasmrt pregaženom mladunčetu nosoroga. Pretpostavimo da su upravo tog malog, nesretnog, naglašavam nerasistički „White Rhina“, skoro albino nosoroga Rhina, Rhinića nasmrt pregazila električna invalidska kolica, naručena elektronskom poštom na nekom od poslužitelja „online“ usluga aukcijske kupnje i prodaje raznoraznih proizvoda, free shippingom iz L.A. i to je to. Gotovo! Točka! The End! Nema više!“
„Misliš da bi si i ja ne nekom od tih tvojih „online“ poslužitelja usluga aukcijske kupnje i prodaje raznoraznih proizvoda mogao kupiti lijevo uho normalne veličine.“
„Zašto?“
„Pa rekla si da ćeš mi ga odgristi.“
„Ne!“
„Da, jesi!“
„Nisam i sad je stvarno dosta! Rekla sam da ću probati tvoj bućkuriš, ako ti dozvoliš da ti odgrizem uho.“
Koji bućkuriš?
Što koji?
Koji bućkuriš?
Onaj od žitnih pahuljica prelivenih koncentriranim umakom od zelenih maslina ili što ti ja znam čega sve ne.
„A to!“
„Da to.“
„Ipak, mislim da jesi. Rekla si da ćeš ga bezuvjetno odgristi. Valjda znam što si rekla.“
„Čekaj ti se misliš prepucavati sa mnom. Znaš li ti tko sam i što sam sve u stanju napraviti kako bi dokazala da sam u pravu.“
„Bla… blaa… blaaa… i još jedan usputni veliki BLA!“
„Šališ se! Reci da se šališ, jer…“
„Ne! Ne šalim se i ne, ne znam tko si i što si sve u stanju napraviti. Uostalom, nije me ni briga, kanibalu jedan.“
„Sad ćeš vidjeti.“ – reče Karla, izvadi skakavca iz rukava i baci u pravcu Norbertove glave. Skakavac poput svih ostalih skakavaca. Nije na rasklapanje. Živ je. Živ! Jedini preživjeli pripadnik svoje vrste koji je u međuvremenu evoluirao. Genetski se promijenio do te mjere da je postao svežder i to ne bilo kakav svežder. Hrani se hranom neobičnog okusa i izgleda. Nakon prvotnog šoka, Norbertu je ispala zdjelica žitnih pahuljica prelivenih koncentriranim umakom od zelenih maslina, jer skakavac ga je pogodio ravno u oko i u nos i desno uho i bradu i tjeme. Ustvari to je bio poprilično velik skakavac, pogotovo kad je raširio svoja velika, nabrekla krila i stražnje, skakuće noge. O antenama ne treba ni pričati. Bile su posvuda. Šok i nevjerica. Trenutak nepažnje. Tišina nakon bolnog urlika. Što zbog šoka, što zbog udarca, što zbog razbijene zdjelice sa zobenim pahuljicama prelivenim koncentriranim umakom od zelenih maslina, što zbog odgrizenog desnog uha. Odgrizenog uha! Naime skakavac poput ostalih skakavaca ne radi razliku i Norbertu je umjesto lijevog, klempavog odgrizao desno uho.“
„V.T.F.! What, What the fuck, what, what the fuck, fuck, fuck, fuck i mater tvoju. Što uradi bijesna ženo?“
„Nisam ti ja žena i nisam ništa uradila. Sve je napravio skakavac kojeg sam pronašla u smeću kod susjeda, ako nisi primijetio.“
„Nisam! Pa što. Što ću sad ovakav jadan ne bio?“
„Ništa. Pusti onu Pottierovu, pazi da ne padneš i nastavi marširati u krug pjevajući …Cijeli svijet iz temelja se mijenja – Mi nismo ništa, bit ćemo sve!…“

Foto: www.pexels.com

Grozdana Poljak: Tješenje

Soba odjekuje prazninom i zvižduk zraka prelazi preko, eho.
Čitao sam, čitao.
Kao da sam čitao svoje misli, iako sam tada imao možda upola godina koliko ih sad imam.
Znao je on o čemu govori. Eto je na polici uz sve ostale njegove knjige.
Možda vrijedi obrnuti još jedan krug. Možda se i ja bacim na pisanje, a tad jadni svijete, postati ćeš još jadniji. A zašto ne, ‘ko ih sve … češlja.
Slušam pozorno strujanje što dolazi iz daljine.
S ovakvim stvarima ne treba zaboraviti na drugo, treće i stoto mišljenje ako treba.
Znam, nisi mislila na to drugo, riječ se slučajno pogodila.
Sama si rekla da nećeš razmišljati što može biti, prema tome nemoj ti meni ni što je prolazno, a što ne.
Apsolutno se još ne znaju sve implikacije, ni što slijedi.
Dotaknuo me nježni preokret lelujajućeg zraka.
Bolje se nerviraj oko toga što će uskoro zima, i to vjerojatno blaga i bez snijega. Ružne li scenografije, sivi dani sa izmaglicom. Već zamišljam kako umirem od depresije i dosade.
Što je još gore, nakon toga dolazi ljeto. E tek ljeto umije da nervira svojim posve suprotnim efektima.
Što je najgore, znaš da će poslije njega zima… A dok je zima znaš da će ljeto i žega.
Da ne pričamo o cijeni nafte na svjetskoj burzi. To pak nije ništa prema onim migrantima što iz Hondurasa hoće u USA, preko Meksika. Što ćemo s time pobogu? A sve to dok cijena nafte divlja, a ponuda jabuka u lokalnim marketima nije na zavidnom nivou.
Eho je prelazio u moje mišiće lagano ih opuštajući.
Nisu dovoljno dobre teme za razmišljanje? Oh, sad će onaj black friday, eto prilike da čovjek potroši novce. Taman još tjedan da se smisli na što ih baciti. Što uludije, to bolje. A tog sam se sjetio kako će uskoro i Nova godina, Božić i ne znam ni ja što sve ide prije i poslije. Vrijedi već sad smišljati poklone, jer meni tako i treba, bar dva do tri mjeseca da dobijem kakvu polu-korisnu ideju. Do skoro nisam znao ni što sebi samome kupiti kad mi je dosadno, kamoli drugima koji ionako imaju sve što im je potrebno.
Ovakvo njegovo izlaganje problema u svrhu da se zanemari moj, urodio je plodom.
Čak ozbiljno govoreći, ja ne vidim ništa opuštajuće u nadolazećem periodu. Možda i padne neki snijeg, pa idemo na grudanje? Bar do proljeća, tad idem isprobati brzo skijanje na vodi, tamo u Njemačkoj. Bojim se da me nakon toga nećeš više sretati, pa je bolje dotle zaključiti planove.
Šapnem u prazninu: Hvala ti, ugnjavila sam te.
Naravno da me ne gnjaviš, ali to je sve pomalo šokantno čuti. Opet, ima toliko mogućnosti, nemoj misliti na neke najgore. Razumijem da se plašiš, imao sam i ja neke manje strahove u posljednje vrijeme. Sve se smiruje, i za sve postoji bezazleno objašnjenje. Doduše, udario sam glavom na tu stranu, pa su postojale razne ideje. Eto, kako bilo da bilo, sve je OK. Isto tako biće i s tobom.
Uz razgovor ovakvi momenti prođu lakše. Znam i da je teško pronaći adekvatno uho za to, ali u takvom svijetu živimo. Ali dok smo sami previše razmišljamo, a strah samo raste. Sve u svemu, to može biti nešto prolazno.
Može biti, može biti, uzdahnem u eho.
Sad me snovi dodiruju pa izgleda da mi se gubiš, pronađi načina da se opustiš. Tko zna gdje će nas putevi odvesti, čujemo se uskoro.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 5. dio

Popunjavajući tamna mjesta i udubine naših površnih života; pokušavajući pridati smisao danima u nizu. S osjećajem nekakve duboke praznine, tko će priznati svoju vlastitu tugu?
Kao što svi već dugo vremena znaju, internet je mnogo bolje mjesto od realnosti. Imaš prostor vlastite privatnosti, sa svima si, ako to želiš, dobar (s nikim preblizak); prostora za uzmak ima napretek. Dobro jutro želiš, ponekad se veseliš; virtualne poljupce šalješ. Dakle, družiš se dobrano, a još nisi izašao iz kućnog ogrtača. Ponekad si na poslu, pa surfaš; ali koga briga, sjest će plaća.

Mir je čovjeku neprocjenjiv. I zato prosvijetljen pojedinac izbjegava ljude; zbog vlastita dobra. Previše ljudskog društva može škoditi; može ozbiljno ugroziti tok misli i narušiti stabilnost mentalne matrice, zaokupljajući je i opterećujući nevažnim stvarima. Uglavnom je riječ o glupostima na koje običan čovjek ne može utjecati: poput dnevne politike, lošeg stanja ekonomije u zemlji; potom tračevi, životi slavnih, itd. Pogotovo zamorni mogu biti površni i usputni poznanici na koje čovjek tu i tamo naleti; pa te ispituju o privatnom životu, planovima. Najgore je što ljudi dosta često očekuju od tebe da budeš normalan. To zapravo znači da očekuju da budeš u skladu s njihovom vizijom i definicijom normalnog. Osjećaju se ugroženo i neugodno, možda čak na određen način i uvrijeđeno, ukoliko shvate da ti baš i nisi u skladu s predodžbama koje su imali o tebi. Naročito se takvi dobrohotni poznanici, koji su zastali, eto, na čašicu razgovora s tobom, mogu trenutno uzrujati kada shvate da ne dijeliš nekakve osnovne postavke životnih vrijednosti s njima; ukoliko su tvoji stavovi i uvjerenja suprotni njihovima, i ukoliko si toliko drzak da izneseš ukratko i jasno ta svoja oprečna uvjerenja. Sve što su oni zapravo očekivali od tebe, bilo je da potvrdiš njihova mišljenja, stavove, vrijednosti. A ti si ih u ovom kratkom razgovoru razočarao i doveo ispravnost njihovih mišljenja i vrijednosti u pitanje. Ukratko: uzrujao si ih i naljutio. Čovjek se osjeti ugroženo kada shvati da svijet i ljudi nisu onakvi kakvima ih je zamišljao; kada shvati da su njegove procjene i očekivanja bili pogrešni. Osjeti se nekako glupo pred samim sobom. U najekstremnijim slučajevima, osjeti se prevarenim i izdanim. Svatko voli biti u pravu. Grozno je kada shvatiš da si se iz temelja prevario.

Samoća. Dok je prolazio ispod otvorenog prozora gradskog kafića, unutar sveprisutne i prevladavajuće buke, jedan je ženski glas sasvim jasno izgovorio riječ … usamljenost. Samo neprosvijećen um može se groziti samoće. Samoća nije kazna, nego privilegija. Njome se treba pričestiti. Zašto se svi toliko boje samoće? Ne priželjkuju li svi u sebi bijeg? Bijeg … Od koga? Od drugih? … Ili od sebe? … Od sebe je nemoguće pobjeći. Jedini način bijega od sebe je da se mijenjaš, i da budeš nešto što jučer nisi bio.

Kako su naivni i plitki ljudi koji očekuju od drugih dobiti potvrdu vlastite ispravnosti i vrijednosti! Kako je dugoročno porazno zapravo, za ego velikog uma, usvojiti model izgrađivanja samopouzdanja i vrijednosti, temeljen na tuđem mišljenju. I tu, u tome samopouzdanju, samosvijesti i u neovisnosti uma i duha, u tome se razlikuju veliki umovi i osobe od onih manjih, kojima su potrebni drugi. Očekivati dobiti na poklon radost i smisao života od drugih ljudi, u njihovom društvu, a nisi ih uspio naći dok si bio sam? Koliko je to zapravo realno? Ono što razara mnoge ljudske odnose, koji su se u početku činili puni potencijala, jesu iznevjerena očekivanja.

Osjećaj dosade između dvoje ljudi je najčešće zapravo obostran. Zato, kada će Vam sljedeći puta sugovornik sa svojim temama djelovati dosadno, najvjerojatnije ste i Vi njemu/njoj dosadni. Ili biste bili, dugoročno gledano. Druženje ljudi je u osnovi opravdano i dobro jedino kada oni zajedno ostvaruju nekakav zajednički cilj koji ispunjava nasušne potrebe jednog i drugog. Sve ostalo je gubljenje vremena. Uostalom, tko treba druge ljude? Dovoljno je da ih s vremena na vrijeme vidiš iz daljine, ili na televiziji. Koja riječ izmijenjena s blagajnicom prilikom plaćanja, sasvim je dovoljna količina dnevne komunikacije s ljudskim bićima. Približiti se nekome isuviše, znači rizik gnjavaže i razočaranja. Eto, takvi su ljudi, i to je ono što oni najčešće donose drugom pojedincu na poklon: gnajvažu i razočaranje. Teško da će netko biti baš onakvim kakvim smo ga zamišljali.

* * *
Još jedan radni dan na Fakultetu. Čekao ga je natrpan radni raspored. Prvo jedno predavanje od 8 do 9.30; potom pauza do 10, pa konzultacije do 11.30; tada seminar-radionica na kojoj će sa studentima čitati ulomke i proučavati djela suvremenih svjetskih romanopisaca koji su požnjeli slavu. U 13 sati slijedi sjednica Odsjeka za komparativnu književnost, kojoj je Bruno kao dio nastavničkog kadra Odsjeka morao prisustvovati. Bilo je za očekivati da će sjednica završiti do 14.30. I tek nakon svega toga, Bruno je slobodan. Naravno, nekom tko krampa negdje na gradilištu, kopa negdje po 8 do 10 sati dnevno, takav raspored i takve obveze jednog profesora na Fakultetu, mogu se činiti iluzornima. Istina, oni ne rade bogznašto, niti fizički, pa čak niti od posebne važnosti i značaja za zajednicu; ali ipak ih se mora respektirati. Naravno, govorimo o humanističkim studijima, koji nisu ni medicina ni veterina, pa stoga niti nisu neophodni za život i preživljavanje društva.

Profesori na fakultetima su kategorija za sebe. Ne može svatko postati profesor; to zahtijeva mnogo strpljenja. Potrebno je izdržati sva ta predavanja, koja i uz izuzimanje tzv. “akademske četvrti”, traju preko jednog sata. Više od sat vremena pričati, govoriti u učionici ili dvorani gdje je zrak obično suh, a prašina sveprisutna; iscrpljuje čovjekove glasnice. Ne zaboravimo napomenuti da predavač mora stalno misliti i biti koncentriran na svoju temu. Predavanje bi trebalo biti raznovrsno, dinamično i zanimljivo studentima. Naime, šuškalo se po Faksu da će se uvesti ocjenjivanje svakog pojedinog profesora-predavača od strane svakog studenta koji pohađa predavanja dotičnog. Bruno se nije prevario. Upravo to je bila glavna tema sjednice Odsjeka. U pitanju je bio složen obrazac na minimalno dvije tiskane stranice u kojem će studenti izražavati svoje mišljenje i ocjenu o raznim aspektima rada pojedinog nastavnika na kraju svakog semestra. Navodno, po novom, konačni rezultati tih “ocjenjivanja” trebali bi utjecati na napredovanja profesora, ali i na primanja: nastavnici koji se u tim anketama nađu tri godine za redom u gornjih 20% najbolje vrednovanih, trebali bi dobiti nagradu u obliku povećane plaće, s tim posebnim “dodatkom za izvrsnost”. Navodno, iznos dodatka neće biti zanemariv. S druge strane, izneseno je također da nastavnici koji će se na koncu jednog trogodišnjeg ciklusa naći u 20% najslabije vrednovanih, morali bi se zamisliti jer bi, po ovom prijedlogu zakona, koji je sada u eksperimentalnoj fazi prije punog usvajanja u Parlamentu, njihove plaće, tj. onih najlošije ocjenjenih bile umanjene za jedan značajan iznos, i takve bi ostale tijekom sljedećih tri godine do rezultata novog vrednovanja.

No, ipak, budimo iskreni, mislio je Bruno; neki njegovi kolege rade zaista minimalno, i niti se ne trude posebno oko pripremanja svakog pojedinačnog predavanja. Neki se ponašaju kao da je njihova pozicija predavača na Fakultetu nedodirljiva i sasvim autonomna, kao pred nekih 40 godina. Neki čitaju predavanja iz bilježnice, cijelo vrijeme gotovo ne ustajući iz svoje stolice. I Bruno je mrzio to. Koja je poanta predavanja, ako nastavnik predavanje studentima “čita” iz svojih bilješki? Ne objašnjavajući ništa; ne ističući i ne upozoravajući na zanimljiva i intrigantna ili zamršena i kompleksna mjesta? Onda im je isto tako, mirne duše, mogao predati kopirane primjerke predavanja da ih sami čitaju kod kuće. Predavanje treba biti dinamično, rad nastavnika aktivan, i treba uključivati studente što je više moguće u obradu materijala tijekom sata. Zastarjele metode nastavnog rada nisu više dobrodošle niti na studiju humanistike.

A pojedini Brunini kolege jednostavno, smatrao je Bruno, nisu bili stvoreni za nastavnike. Neki od njih vjerojatno su i imali određena znanja iz svojih područja, no kad bi stali za katedru, djelovali su kao da su tamo odnekuda iznenada bačeni: mucali su, i zastajkivali u govoru, te bi se slušateljima pričinjali kao da nisu u stanju složiti niti jednu cijelu rečenicu. Takva predavanja bila su krajnje dosadna i pravi horror-trip. Zapravo, mislio je Bruno, svi bi nastavnici na fakultetima, prije nego što počnu tamo predavati nužno trebali, barem po dvije godine, odraditi na osnovnim ili srednjim školama. Čisto iz razloga da steknu rutinu i disciplinu rada s velikim grupama i skupinama. U školama današnjice nema cici- mici; postoji plan i program što ga treba obraditi i proći; svaki pojedini školski sat u trajanju 45 minuta zacrtan je, određen i opisan gotovo do u detalje u godišnjem planu što ga svaki nastavnik mora predati na početku školske godine stručnom pedagoškom osoblju za arhivu, u svrhu dokumentiranja i praćenja rada nastavnika. Ali, što je tu je. Po dinamici, brzini i preglednosti predavanja nastavnici, barem ono što je B. imao prilike čuti i vidjeti na humanističkim studijima, često nisu ni blizu kvalitetama što ih pokazuju u svojem radu nastavnici u npr. srednjim školama. Razlozi za to su jasni: vremensko ograničenje nastavnog sata na 45 minuta, stroga zadanost teme/nastavne jedinice koju je predviđeno obraditi na tom satu, i stalna mogućnost kontrole, tj. nadzora i praćenja rada nastavnika u školama, što je zadatak ravnatelja, a po potrebi i stručnog pedagoškog osoblja. Malo drila, discipline i pritiska, nikada nikome nije škodilo.

* * *
Sjednica Odsjeka na kojoj su bile predstavljene metode i principi vrednovanja rada profesora, te moguće neizvjestan ishod takvih mjera na njihove plaće, izazvao je, očekivano, žamor i uznemirenost prisutnih. Kad god se nešto što je dugo vremena bilo fiksno i nepromijenjeno, počne iznenada dirati i mijenjati, izaziva nelagodu i uznemirenost onih koji su neposredno uključeni i koji bi mogli snositi posljedice promjena. Pročelnik Odsjeka lijepo i jasno im je objasnio da se ovakve metode praćenja, nagrađivanja i kažnjavanja uvode s ciljem poboljšanja i u konačnici, podizanja kvalitete rada na fakultetima. Istaknuo je, kako je vjerojatno svima prisutnima poznato da naši, naročito fakulteti humanističkog i društvenog smjera, izrazito loše kotiraju na međunarodnoj ljestvici najkonkurentnijih i najpoželjnijih fakulteta za studiranje u svijetu. Zapravo na popisima koji obuhvaćaju, npr. 100 najpoželjnijih i najprestižnijih na svijetu, naši se uopće niti ne nalaze. Vjerojatno situacija ne bila bolja niti kada bi lista imala i stotinu mjesta više.
Neki kolege su komentirali:

– Je, baš kao da će maltretiranje nas, ovdje zaposlenih, i zastrašivanje potencijalnim otkidanjima od plaće, promijeniti situaciju i uvesti naš Fakultet na svjetsku listu top 100 najpoželjnijih fakulteta! Samo će studenti dobiti neki prividan osjećaj moći, kontrole i utjecaja, a možda i priliku da se osvećuju i iživljavaju nad pojedinim nastavnicima koji im nisu po volji …

– Kolega, replicirao je pročelnik, vi dobro znate da na međunarodno rangiranje fakulteta ne utječe samo ocjena studenata, već i drugi, mogli bismo kazati, meritorniji kriteriji, kao što je npr. broj objavljenih znanstvenih radova u vodećim svjetskim znanstvenim časopisima … Tako da možda bismo mogli poduzeti pojačane napore i na tom području. Ali na kraju krajeva, ne treba se previše niti zamarati jer mi kao mala zemlja, malo Sveučilište, s fakultetima koji jedva preživljavaju sa skromnim dodijeljenim sredstvima, niti ne trebamo očekivati znatno drukčije rezultate … Mi uglavnom radimo, što i kako možemo, u datim okolnostima. A sada, ukoliko nema daljnjih komentara i primjedbi, predlažem da sjednicu Odsjeka privedemo kraju i zaključimo.
Svi su se složili. Lista s potpisima nazočnih bila je predana zapisničaru.

* * * *

Nakon sjednice Brunin kolega Vedran predložio je njemu i starijem kolegi Miroslavu da možda ne bi bilo loše da njih trojica odu na piće u obližnji kafić. Svoj trojici to je odgovaralo, naročito nakon stresnih novosti sa sjednice.
Vedran je bio kojih četiri godine mlađi od Brune i imao je 35 godina, dok je Miroslav već bio napunio 46. Vedran i Bruno bili su odijeveni u sako i traperice, dok je stariji i ozbiljniji Miroslav nosio tamnosivo odijelo s crvenom kravatom sa sivim prugicama.
– Pivo, svijetlo, točeno – naručio je Vedran.
– I meni isto, molim, svijetlo – potvrdio je B.
– Kavu i konjak … – Ma ne, dajte i meni isto k’o i kolegama… pivo – zaključio je Miroslav.

Razgovor je krenuo, očekivano, na temu najnovijih promjena iznesenih na sjednici Odsjeka. Svatko je rekao nekoliko rečenica o tome. Vedran je iznio svoj stav i naglasio kako njemu ne smeta činjenica da će studenti ocjenjivati njegov rad. Bruno se složio kako to ipak na kraju krajeva ima smisla, jer tako je i vani. Miroslav je bio pomalo skeptičan oko toga, istaknuvši da je pomalo smiješno što će plaća fakultetskog nastavnika ovisiti o ocjeni studenata, koja je ipak u konačnici izraz nečijeg subjektivnog dojma. Vedran je istaknuo da se upitnik ne sastoji samo od jednog pitanja i jednog odgovora, nego se u upitniku pita i vrednuje niz elemenata, poput: kašnjenja nastavnika i redovitog održavanja nastave; pripremljenost nastavnika, raznovrsnost upotrijebljenih sredstava i pomagala, dinamika predavanja, ukupna zanimljivost predavanja, susretljivost, redovitost održavanja konzultacija, itd. Za svaku stavku profesori su mogli biti ocijenjeni ocjenom od 1 do 5.
No, ubrzo, ta je tema bila iscrpljena, i razgovor se poveo u smjeru njihove zajedničke struke: na tapeti se našla sudbina i budućnost suvremenog romana.
Miroslav, vitak i visok muškarac tamne kose, išarane tu i tamo kojom sjedinom, uskog, koščatog lica s finim naočalama, ovako u odijelu, zračio je decentnom akademskom staloženošću i elegancijom intelektualca, kakva je i pristajala sveučilišnom nastavniku njegovih godina. Lice mu je najčešće bilo ozbiljno, i teško se nešto moglo pročitati ispod te fasade. Istaknuo je kako mu nije zapravo jasno u kojem pravcu će se dalje razvijati suvremeni roman.

– Za sada, ono što je jasno jest da je na cijeni egzibicionizam. Kako drukčije objasniti i opisati uspjeh što su ga u Europi, a i šire, postigli Houellebecqovi romani? Riječ je naprosto o pokušaju privlačenja pažnje pretjerivanjima, pornografijom, piščevim ego-tripom, prozirno liječenje vlastitih psiholoških kompleksa kroz pisanje, a sve to pod prozirnom maskom jeftinog cinizma, sarkazma i ironije. Jedino nije jasno kako su toliki intelektualci u Francuskoj i drugdje nasjeli na to; da nisu mogli prozrijeti što se u biti krije ispod tog pisanja? – pitao se Miroslav, inače oženjen muškarac i otac dvoje djece.

– Da, mnogi Houellebecqu spočitavaju sve to što si upravo spomenuo; pa ipak, ne možemo se oteti dojmu da je njegov talenat i značaj u tome što je drukčiji od većine ostalih sadašnjih pisaca. A ono što njega, po mom mišljenju, razlikuje od drugih je ta njegova sposobnost, taj talenat izravne i nekamuflirane iskrenosti. Kada on govori, tj. piše, iznosi nešto, nekakvu tvrdnju, to kao da iz sebe zrači nepatvorenom iskrenošću. Mislio on to tako osobno zaista, ili tek stavlja u usta svojem junaku rečenice, u svakom slučaju njegovo pisanje djeluje psihološki uvjerljivo, realno i iskreno. Njegovi likovi nisu tek neke budale; oni promišljaju svoj život, stvarnost oko sebe … Način i razina njihovih unutarnjih monologa, komentara i zapažanja, djeluje sasvim životno i uvjerljivo. I upravo ta svježina, iskrenost, izravnost, izostanak autocenzure i tzv. političke korektnosti; spremnost da se o aktualnim “škakljivim” temama progovori ono što većina misli, ali nitko se ne usuđuje to na taj način javno izgovoriti, smatram da je upravo u tome bila novost i razlog uspjeha Houellebecqa na francuskoj i europskoj književnoj sceni. Bio je drukčiji od drugih – zaključio je Bruno.

– A uz to – nadovezao se treći tenor, Vedran – osim psihološkog pristupa baziranog na iskrenosti i izravnosti, treba uzeti u obzir da je izabrao baš one aktualne teme koje zaokupljaju u sklopu “duha vremena” i njegove sugrađane. Dakle, ujedinio je dvije važne komponente ključne za uspjeh, a to su: psihološki pristup i aktualnost tema što ih obrađuje. Međutim, smatram, da je u svemu tome prisutna i treća važna komponenta, a to je izbor stila i kompozicija romana. Mada je on u svojim pisanim izjavama unutar svojih eseja znao isticati da je sadržaj važniji od stila, i s prezirom se osvrtao na tzv. stiliste, ipak ne smije se zanemariti niti ta komponenta. Njegov stil je baziran na jednostavnim i kratkim, efektnim rečenicama, zasnovanima na promišljanju. Upravo unutarnji monolozi i komentari njegovih junaka su ključna mjesta, što je Bruno točno primijetio, njegovog pisanja. Stil je važan element Houellebecqovog pisanja, ma koliko on možda nas navodio na drugi put .. Ne treba zaboraviti da je on započeo svoju spisateljsku karijeru kao pjesnik. A obično se kaže da pjesnici, ukoliko kasnije postanu prozaici, često sa sobom donose u to prozno pisanje osjećaj i smisao za jezične detalje izraza, i određenu disciplinu: osjećaj za mjeru, metriku, stvorenu kroz pisanje stihova.

– Kad smo već kod njegovog stila, ja sam također uočio da pored nekih sasvim korektnih, promišljenih, kako kažeš, discipliniranih rečenica i dijelova, postoje i mjesta u pripovijedanju koja odišu banalnošću; i to ne samo sadržajno, nego i stilski; sasvim neorganizirano, banalno, nevješto … – Miroslav je bio dosljedan u svojoj kritici.

– Ali, zar upravo tako nije i u životu? – upitao je Bruno. Smjenjuju se trenutci koncentracije, usredotočenosti, s trenutcima gotovo bezvoljnog odrađivanja … Meni osobno on je vrlo autentičan autor, i pravo osvježenje.

Vedran se očito, i bez riječi, tek blagim klimanjem glave, složio s Brunom. Međutim, Miroslav nije mirovao:

– Bez obzira na neke možda dobre strane njegovog pisanja na koje ukazujete, i to što je marketinški vješto pročitao “duh vremena” i pronašao odgovarajući psihološki pristup, kako kažete, previše je ipak za moj ukus u svemu tome providne i banalne pornografije, kojoj svrha nije ništa drugo nego privlačenje pažnje preko javne sablazni. Jednako, rekao bih, vrijedi i za ispade rasizma prema crncima. Na jednom mjestu, čini mi se u Širenju borbe kaže da mu je crnac izgledao kao zvijer, kao majmun, tako nešto, ako me sjećanje ne vara. Ili tamo gdje otvoreno njegov lik iskazuje da ono što mu zapravo smeta nisu sami Arapi, nego ta njihova vjera … Sada, vjerojatno, vi ćete reći da su to elementi koji ukazuju na aktualnost; na aktualne probleme prisutne u današnjem francuskom i europskom društvu. Ali ja vas pitam: – Ukoliko su ti i takvi problemi rasizma, pritajene mržnje i ksenofobije i prisutni u današnjem, ne samo francuskom, nego i šire, u europskim društvima, i ako svi znamo za takve probleme i svjesni smo njihovog postojanja, kakvog onda smisla ima još dodatno ih isticati i potcrtavati? Smatram da to nema baš nikakvog smisla, i da je jedini cilj i svrha takvog Houellebecqovog postupanja, izazivanje skandala i sablazni, dakle provokacija, s ciljem privlačenja pažnje na sebe i na svoje djelo. Dakle, jednostavna i jeftina, prozirna samopromidžba i agitacija koja udara na najniža i najslabija mjesta francuskog društva i europske sadašnjosti. Isto je i sa seksom. Po mom mišljenju Houellebecq je običan i beznačajan provokator koji je uspio privremeno zavesti i obmanuti intelektualnu elitu. Koliko vidim, poštovani kolege, niste ni vi ostali imuni na njegove čari…
Izgovorivši sve ovo, Miroslavovo inače kao kamen ozbiljno i postojano lice, kao da se razvuklo u opušten smješak.

– Njegovo je legitimno pravo kao umjetnika i kao građanina – napomenuo je Vedran – da ukazuje na postojanje takvih problema. Problemi se u svijesti pojedinaca i šire javnosti ne rješavaju na taj način da ih se prešućuje i ignorira, nego valjda tako da se o njima javno govori i progovara. Houellebecq je privukao pažnju na sebe jer je prekršio svojevrsni javni tabu, i što se tiče problema crnaca i muslimana u Francuskoj, kojih, istini za volju ima mnogo, a mnogi su tamo čak i ilegalno; rade i žive bez dokumenata, itd. E sad, je li H. provokator? Vjerojatno jest. Da li je svojim javnim progovaranjem pomogao društvu u kojem živi? Ne znam, teško je reći. Ali zasigurno je dodao još jednu dodatnu notu u javnoj percepciji problema drugačijih i drugih. Je li se okoristio time financijski? Jest.
Sam je navodno izjavio tijekom pisanja Elementarnih čestica novinaru da radi na romanu koji će ga ili uništiti ili proslaviti. Dakle, on je svjestan društvene kontroverznosti svojeg rada i djelovanja. Je li H. proračunat i promišljen? Jest. Po mom mišljenju sve navedeno ga čini značajnim autorom i piscem u društvenom kontekstu, ali, kako sam već ranije rekao, niti njegov sasvim literarni aspekt djela, onaj vezan uz stil i kompoziciju nije zanemariv.

Dok je jedan pričao, drugi su pijuckali svoje pive, i budno slušali izlaganje. I tako ukrug, i pive su već bile pri kraju, grla umorna, a glave, unatoč naporu, ipak nekako slobodnije; kako to već bude nakon brbljanja s prijateljima o temama koje nas osobito zanimaju.

Foto: www.pexels.com