Arhiva kategorije: Proza

Nada Vukašinović: Večera s tri slijeda

Felini, tu smo sjedili sinoć za ovim stolom. Ti najbolje znaš kako je meni teško pronaći termin za večeru u sredini tjedna. Sve sam učinio, otkazao kongres u Opatiji, odgodio poslovnu večeru, pomaknuo sastanke, samo da tu večeru organiziram kako treba. Jučer nam je bila okrugla godišnjica. Jako mi je bilo važno da sve uskladim i da sve funkcionira. Evo, danas me još uvijek zovu partneri s kojima sam se jučer trebao naći. Znaš da nitko ne voli pomicanja i rošadu u kalendaru.
Rekao sam joj da ne kasni, zbog večere, jelovnik sa tri slijeda pripremljena samo za nas. Najnormalnije, kao da ja nju već godinama ne znam, ona meni kaže: – Pa kad sam ja kasnila?
Eh, Jasna i to sam trebao probaviti tu večer.
Tu, ispred Rosinijia sam čekao pola sata, već je i kišica počela, ruže su mi uvenule, cipele se smočile i tek kad sam vidio da me ljudi čudno gledaju s gotovo razmotanim cvijećem, ušao sam i sjeo, eto baš tu gdje ti sada sjediš.
– Felini, zar ona misli da sam ja nekakav klipan, bez obveza? Moje vrijeme je neprocjenjivo. Najprije me je ostavila da čekam ko idiot pola sata pred restoranom. Onda je poslala poruku, samo poruku Felini, da stiže prvim taksijem.
Konobar me stalno požurivao, nudio aperitivom, donosio Jelovnik, gledao na sat. Nikako mu nisam mogao objasniti da je već sve dogovoreno. Prije nego se ona pojavila na vratima ja sam se već preznojio i bio sam na rubu, samo korak do napada panike.
Ušetala je u restoran polako, klateći se s noge na nogu kao da ima sve vrijeme svijeta pred sobom i kao da ja ne šizim. Mogao sam puknuti i u trenutku kad je sjela na rub stolca i počela se ljuljati kao nekakva balavica. Izgledala je kao da će svaki tren odskočitii sa stolca i potrčati prema vratima. On joj je poslužio samo da predahne i da strese s kose kišne kapi. Torbu je držala na krilu, a svileni šal nije odložila na vješalicu. Duboko sam disao i govorio sam sebi :- Proći će, proći će, mora proći i … suzdržao sam se. Uzela je ruže od mene kao da se opekla i brzo ih spustila na stol. Kupio sam joj znaš, one bordo crvene s tamnim rubom koje najviše voli, a nije ih niti pogledala.
Zvao me partner, a ja nisam mogao reći, oprosti nezgodan trenutak, na večeri sam s Jasnom. Vidio sam kako prevrće očima i dosađuje se. Njoj se takvi razgovori gade. Ipak, radilo se o važnom poslu, o novcima se radilo Felini, o novcima. Ona nema pojma odakle dolazi novac. Ona o novcu zna samo toliko da on sjeda na račun i da se uzima na bankomatu. Pa nije novac kokoš da će samo tako sjesti na moj račum!
Oprosti, evo moram se javiti.
Tako ti je moj prijatelju ona nešto stalno petljala po narukvici dok sam ja razgovarao. Znaš ona s crvenim rubinima što sam joj prošle godine kupio. Mislio sam da je nešto potrgala, kao i obično. Zaustila je kao da će nešto reći, ali odmah je i odustala jer se pojavio konobar s juhom.
Ispričavao se: – Malo kasnite vi malo kasnimo mi i večeru smo morali podgrijavati. Znao sam da ću na kraju jesti i podgrijanu večeru s tri slijeda. Uzalud sam se od ponedjeljka trudio.
Smiješila se i odsutno gledala po restoranu. Nije dozvolila da ispričam što sam sve morao odgoditi. Prekidala me u pola rečenice. Aperitiv,a jela su se izmjenjivala, tri slijeda, vino ohlađeno, vino sobne temperature. Predložio sam joj da napravimo plan za doček Nove godine i skijanje u Francuskoj.
Nekoliko puta je odlazila u toalet, nešto uporno tražila u svojoj torbici, vadila novčanik, mobitel, ruž. Cijelo vrijeme se nestrpljivo ogledavala po restoranu. Pogledom je pratila ljude koji ulaze i izlaze. U jednom trenutku joj je kliznuo svileni šal s vrata. Tek sam tada primijetio da za stolom pored nas sjedi nekakav čudan tip, punker, tako nešto, znaš oni s nakitom i upadljivom tetovažom. Ustao je i podigao svileni šal s poda i stavio mojoj Jasni na vrat. Ona mu se uz osmijeh zahvalila. Još jednom sam pogledao čudnog gosta za susjednim stolom. Bio je sav u crnom, majica s kapuljačom i marte. Ruke pune ogromnog prstenja i kožnih narukvica, s tetovažom na vratu, s nekakvim lancima i zakovicama, a u ustima cigareta. Svijet je otišao k vragu moj prijatelju! Zgrozio sam se. Što radi takav tip u ovom restoranu i još s cigaretom?
Nastavio sam s izlaganjem svog plana, u početku je pratila nezainteresirano, a onda me počela prekidati s upadicama :
– Doček u Dubrovniku, gnjavaža, skijanje u Francuskoj, predaleko, ruže su se opustile, večera je podgrijana, konobar spor, vino nerashlađeno.
Iznenada je ustala i rekla kako mi više nemamo sadržaja za razgovor, da smo iscrpili sve teme i jel ja sebe čujem, a nju takvi razgovori više ne inspiriraju. Nije završila rečenicu i krenula je prema vratima. U istom trenutku je ustao i onaj punker. Naš razgovor je bio dovoljno glasan i čuo je svaku riječ.
S nogu je ispio pelinkovac do kraja, navukao kapuljaču na glavu i zagrlio moju Jasnu. Konobar je još potrčao da im otvori vrata.
Izašla je Jasna a da se nije ni okrenula.
Ostao sam zaleđen od šoka. Prestao sam disati i zijevao otvorenih usta. Pogledom sam mrvio ruže na stolu i govorio si: – Diši! Diši!
I onda još dođe konobari pita me što želim za desert.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Most

Osjetila je nešto poput olakšanja na umornoj kičmi vlastitog života dok mu je porukom netom prije nego što je izašla na gradski trg, obasjan kasnim popodnevnim zlatnim sunčanim trakama, napisala da je između njih dvoje gotovo. Činilo joj se kako ta veza uistinu nema budućnosti. Još je umorna i ranjena od prošlosti, a on doma ima ženu koju nikada neće ostaviti. Ipak, instinktivno je osjećala da je govorio istinu kada joj je rekao kako je njegov brak još samo puka farsa na davno ispisanom crkvenom papiru.
Dok je koračala po kamenim pločama stare jezgre prema mostu koji spaja drugi dio grada, ispod kojeg teče živahna rijeka, još se jednom upitala je li postupila ispravno. Bio joj je drag, uistinu drag, onako nježan, miran, pun razumijevanja za sve što mu je ispričala o svom životu, bolesti i tuzi koja joj je oduvijek jedina i najbolja prijateljica. Njemu, uvijek veselom i punom života, sa zaraznim osmijehom na licu. Nedostajat će joj taj osmijeh, o da, zaključila je i zakoračila prema mostu.
Most je bio poluprazan, grlio ju je lagani povjetarac dok su ljudi ozbiljnih lica žurili prema kući nakon napornog radnog dana. Sunce se još uvijek smiješilo uz ples s povjetarcem.
Odjednom ga je ugledala. Hodao je brzim korakom, ozbiljnog lica, gledajući ispred sebe. Hoće li mu se javiti ili će samo projuriti pored njega, upitala se pomalo zbunjena, jer ovaj susret ni u snu nije očekivala. Ipak, nije si mogla pomoći. Bio je to trenutak, trenutak slabosti, trenutak koji budi nedavne uspomene. Stala je i zazvala ga, u strahu da joj se možda neće htjeti javiti. Ipak, na njezino iznenađenje, zaustavio se.
“Kuda?” upitala ga je jer jednostavno nije znala što bi drugo rekla.
“Na posao, nešto je hitno iskrsnulo pa…” rekao je uz lagani smiješak, milujući joj lice pogledom.
“Aha”, kimnula je i pitala: “Jesi li dobio poruku?”
“Jesam”, rekao je kratko. “Ako si sigurna u to što si mi napisala, složit ću se. Nemam pravo tražiti od tebe ono što bih najviše želio.”
“Aha”, rekla je pomalo nesigurno. “Ali ostat ćemo prijatelji, zar ne?”
“Svakako”, rekao je sad pomalo tužno i pružio joj ruku. “Oprosti, žurim.”
“Idem i ja. Čujemo se”, rekla je sad već nesigurna u svoju nedavnu odluku i stisnula mu dlan, topao i mekan kao uvijek do sada.
Krenuli su svatko svojim pravcem. Srce joj je lupalo svom snagom; od silnog uzbuđenja osjetila je sićušne kapi znoja na licu. Na samom kraju mosta zastala je i okrenula se. Stajao je na pješačkom prijelazu čekajući da se upali zeleno svjetlo. Kosu boje pepela mrsio mu je povjetarac baš onako kako mu ju je još nedavno mrsila ona svojim tanjušnim prstima. Slomila se. Zajedno sa svojom odlukom.
Prije nego što je sjela u auto, poslala mu je novu poruku. Nije mogla više čekati. Susret na mostu bio je presudan. Ipak neće moći bez njega i njegovog osmijeha, bez obzira na sve.
“Kvragu!” rekla je poluglasno i stisnula dugme za slanje poruke, u kojoj je velikim slovima napisala: “Susret na mostu promijenio je moju odluku. Shvatila sam kako ipak neću moći dalje bez tvog osmijeha.”
Za manje od minute stigao je odgovor.
“Mostovi su ruke koje spajaju ljude. Volim te!” pročitala je s olakšanjem dok je budućnost polako nestajala u beskonačnom svemiru.

Foto: www.pexels.com

‎Vanja Parača‎: Ne mogu da znam

Vječna li je, razmišljam, istina kojoj u susret idemo…
Lebdimo ili osciliramo u nepomičnom trenutku, otkucajima beskraja?
Žurimo u zagrljaj vjetru promjena, a šansa hrli zaboravu. Povratna karta mi ne treba, ne stižem na vrijeme.
Sjutra će možda, mokri trotoari rasplamsati bol nemoći, a propušteni let, pripisaću viru nemira. Znaće na početku kakva nam je svrha. Ako je ima, donijeće sunce. U protivnom, povući će se kad utrnu razuzdane misli. A onda ušuškaš nejasno zelenu boju desnog oka, i bez najave priznaš da dugo već znaš. Tačno tamo se čekamo, na nezaštićenom području, što svjetove kao godove stabla razdvaja. Na odjeljku izgubljenog, kad pohabane djeliće nove hartije primijetiš, biće sve jasno. I sve suze, pristigle minutima, u rijeku zajedničke tuge, postaće riječi. Svaka nosi jedinstven glas, uz pratnju oblaka nevjerice.
Prepusti se zatim, ne mogu da znam sa koje tačke kruga uvireš.
I kao trajno stanje, zaboraviću da će proći šareni dani kao pauze magle jesenje.
Svakako ćeš kasnije doći kao otisnuta neodbolovanost, a ja još neću otkriti od kog zemaljskog cvijeća, uvijek se probudi strah nebu.
Jer uvijek odbijam da u lopti vidim uglove. A osmijeh tražim na površini lijeve pretkomore.
Znam da sve ono višestrano, na pravolinijski put me vraća.
I onda, kojim mjernim jedinicama da izrazim svaki uticaj, zamišljanjima mi objasni.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Hodala sam dugim putevima

E ti i ovaj život, i tugu i radost i sve, i sudbinu moju lepu cigansku, bačenu na kaldrmu i crnu ko talog kafe bez dobici. Muku ti poljubim, koliko je malo sreće, a malo nam fali, ka da smo sjebani u pamet, nešto ne štima, baš da ga jebem šta je, i sve je dobro a ništa ne valja.
A mi se to samo u kartama osmehuje sreća na otvoreni putevi, pa sam na njima i njega s vatru u oči srela, veseli mi se mindža pod suknju, možda mi pred zakon i treći čovek postane, jer prvi se muževi u vodu bacaju, to tek samo siročići ostaju da po nas tragaju za travku rusavelu što bezbrigu neviđenu donosi.
I sve znam i vidim a ništa ne mogu, ugasnula je beskraj musavog detinjstva u nama kada je nanina mekica s pijace bila sreća, porasli smo i eve smo šta smo, kroz kalo si bauljamo pokisli i snuždeni, nervozni, i jebeš život, ka da smo u nekoj prokletinji, zinulo nam dupe i sve bi hteli da imamo pa te i nemamo ništa, kao ozebli sunce sanjamo radost bogatstva, gdi radost nije, i tugujemo od ljubavni jadni i žalobni smo u usamljenostima, kroz ćorsokake si hodimo ne videći ništa, sudarajući se među se, u sebičnosti i mrzosti, podsmešljivo u sebi grakćući na sličnoga što naspram nas je, s druge strane taraba, i prezirući ga iz dna duše, ali to ne pokazujemo, kezimo se smeškom i ljubazno mimoilazimo na dosuđenim nam putevima, i ne možemo od sebe otići, nigde, a vetrovi odnose dane, kao razbacane karte proricanja, to me je samo ova rakija ponela, i ne znam ništa, tek preturam ove đinđuve, dok sam još živa, a još sam, i tu smo gde smo i gdi ćemo, a posle će bidne šta bidne, ki će ga znati.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Naslovi utopljeni u samo mojim morima

Sanjala sam da sam kap, a ti korak u dahu istog sna. Dotakla sam kilometar uzmaka vrhovima prstiju kojima sam nekoć drugima pjesme pisala. Rekao je tuđi glas da sam ostala nenadjebivo nerazumljiva. A ti me proklinješ mojim psovkama u mojim redovima natipkanih sati bez tvog prisustva. Negdje sam izgubila onaj doticaj s naslovima… Pa tražim ispravno zakrivljenu zraku sunca, u ovim daljinama što su nekad bile moj raj, ne bi li mi savršeno pristala da uklopim san u san. Tvoja obožavanja i ostvarenje mog jedinog životnog poziva. Moju uzdrmanu podsvijest u kojoj ne umijem više biti samo kap i tvoje stajanje umjesto nekih odsanjanih letova.
I nebo će znati kako da nas zadrži, ako je ona intuicija s početka bila jedina ispravna. Životinjska privlačnost ili nagon duše beštija. Zauvijek. To nije moja utjeha niti prazno slovo između naših naslova… Naših, da, jer toliko si u njima. Ovdje nema lajkova. Ovdje nema potrebe za psovkama niti nadrkanih buđenja. Ali fali… Fali nešto što sam u međuvremenskoj idili naših spavanja nekako preolako izgubila. Ovo su naslovi utopljeni u samo mojim morima. Bura ih je suviše rashladila, dok sam bila prebežbrizna i zanesena. Vratiti ću tisuću kapi u svoj miran kut oceana samo moga nadimka, ali ne znam hoće li ona jedna biti dovoljna da me prati u bezdan već pomalo izblijedjelog nadanja. Inicijali nečijih nebitnih koraka neće remetiti nikad moj put do tvoga naručja. Nježna i brutalna, u isti mah, bila i ostala. Dali me prihvaćaš? Ili ćeš u tom našem obećanom ‘zauvijek’ samo voljeti onu koja ti pripada tepanjima, a istodobno prezirati svaku psovku sto sam ugurala u svoja razdjeljiva pisanja… koja sam svijetu poklanjala bez spominjanja ‘nas’. Mili, da barem znaš. Ti si jedini kojeg nikad nisam ni krunila ni ukaljala u svojim objavljenim imenima. Ti si od početka bio moj spas. Pa i sad… kad sam svoj tajni raj odabrala kao uzmak između naših dahova, da shvatiš koliko ti pripadam, ja samo nemir pronalazim u svakom kilometru svojih utopljenih naslova. Bez dvojbe, vraćam ti se pročišćenija. Ali ova sjećanja su izgubila doticaj s mojim morima otkada za tebe znam. Tuđi komplimenti i umiljavanja ne znače mi ni koliko je crno pod noktima. Tvoj glas… telefonska linija. Los signal i pisanja bez kvačica. U slikama lažne radosti nikad nije bilo spasenja. Moj osmijeh pored tvoga; to je iskrenost nenadjebiva. I oprosti sto sam psovku u naše ‘mi’ ugurala, ali priznati će netko drugi da je sjela tu k’o budaletini samar.
Volim te. Naslovima sam bar priznala. Ne jebe me nostalgija. Imam svoj raj. I znam… Nebo će naći način da uklopi san u san. Moju kap i tvoj korak kao inicijale istog imena. Bez psovki za nježna buđenja, ali za masu – uvijek sa psovkama. Shvatit ćeš kad-tad. Opet bi ću cijela i najispunjenija, kad s komadićem ovog svog vječnog mira dođem u tvoj zagrljaj ispunjena kao nekada. Onda me voli. Onda dijeli sa mnom moj sjaj, i ne mari molim te za riječi koje ću ostavljati u umovima nerazumljivih dijeljenja. pusti me da budem ja… i takva da ti za zauvijek pripadam – sa psovkama za naslove mojih utopljenih mora, a s tepanjima sakrivenih nježnosti našeg zajedničkog bivanja. Vidjet ćeš… Nebo ne mjeri zaslužnost u kilometrima, kapima ni koracima. Ono zna kako spojiti nespojivo, čak i kad mi mislimo da nema načina. Ja vjerujem. I to je dovoljno za njegova čudesna ostvarivanja. Još jedan kraj, ali nikad posljednji. Još jedan uzmak, ali nikad bezrazložni. Ti i ja i moji naslovi. Sve je moguće, ako nebo tako odluči.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Gost

Telefon je zvrndao. Zvrndao. Zvrndao. Hotelska soba odzvanjala je prazna. Požurila je iz kupaonice, ne bi li se stigla javiti. Već ubrzo nakon poziva bila je na putu. Jurila je na neko drugo mjesto. Na odredištu se okupila čitava obitelj. Svatko od njih je nakon tog poziva smjesta ostavio što je radio i krenuo na put. Sada su tu. Počasni uzvanik, zbog kojeg su došli, neće stići. Njegovo mjesto za stolom ostat će prazno. Njegov tanjur netaknut. Njegova čaša pozivat će na okrjepu gutljajem svog sadržaja. Ali gutljaj će uzvanici prosuti. U čast gostu kojeg više nema.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Par

Dobro je – misli mačka – izležavam se na toplom limenom krovu, miševi su daleko od mojih očiju,dobila sam novu ogrlicu i košaru za spavanje, a on više ne laje na mene. Zdjelica mi je stalno puna i dozivaju me u kuću. Drže me u krilu, glade i ja zadrijemam. Još jučer sam trčala po kiši, trubili su mi kad sam htjela preko ceste, za šapama su mi stalno bili zubi ljutitih pasa.
Sinoć sam bila i gladna i promrzla.
Dosta mi je – misli pas – uho me danima boli, a sad mi još i ona maše repom ispred njuške.
Tek je došla, a već je dobila bolji krevet od moga.
Prvi dan sam je uspio potjerati, ali drugi dan se vratila plačući. Pretvarala se da se jako uplašila i mijaukala je s vrha trešnje.
Ako iznenada zalajem i skočim prema njoj, izvije leđa i šapama krene prema mojim očima.
Ništa ne radi, a sva su joj vrata otvorena. Može birati što će jesti i gdje će zaspati.

Smiješni su – misli Eva – smije se i lupa ručicama po staklu.
Pas i mačka, leže jedno pored drugog, šute i ne gledaju se.

Foto: www.pexels.com