Arhiva kategorije: Proza

Igor Petrić: Pas, mater i život

„Četrnaesti kat.“ – kroz stisnute zube prozbori Albert, susprežući bijes pomiješan s očajem.
„Četrnaesti!“ – potvrdi Barbara, s podsmjehom. Znala je koliko Albertu idu na živce četrnaesti, petnaesti, sedmi, čak i drugi katovi ako su posljednji. Ma svi oni zadnji, svi mu idu na živce i ona jednostavno uživa gledajući i slušajući kako se živcira i kako stalno i stalno prigovara.
„Vražji četrnaesti kat. Kako je to glupo. Zašto oni koje poznajem ili nešto trebam stanuju na zadnjim katovima stambenih objekata. Da ova prokletinja od zgradurine ima dvadeset i dva kata živjeli bi na dvadeset i drugom.“
„Tko?“
„Pa oni. Znaš! Oni ljudi… koje recimo trebamo za nešto.“ – pomalo tajanstveno kaže Albert, upirući pogled na vrata iza kojih ih je netko promatrao, zureći kroz špijunku, prateći svaki njihov potez, slušajući svaku njihovu riječ, pritom u glavi stvarajući sliko-priču pogodnu za oblajavanje nesretnika pred kojim će se vratima zaustaviti.
„Zašto?“
„Za… Bilo što. Pusti sad to.“
„Recimo samo da ih pozdraviš ili tako nešto? Pitaš kako su danas. Kako su proveli dan ili koliko je sati“
„Možda i to. Bože kako si dosadna. Trebam ih, možda za ovo, možda za ono i to je to.“
„Dosadna? Pa ovdje ja, ako nisi primijetio, pratim tebe po svim tim stepenicama. Lift ne radi, ako nisi primijetio.“
„Lift?“
„Da lift.“
„Ova zgrada ima lift? Nisam primijetio.“
„Hoćeš reći da nisi ni provjerio.“
„Pa… baš i nisam.“
„Ti nisi normalan.“
„Smiri se. Vjerojatno ne radi. Nemam ja te sreće. Uvijek ne rade ili ga uopće nema. Tako ti je to u mom životu. Uvijek nešto nedostaje.“
„Tko?“
„Što tko?“
„Tko nedostaje.“
„Nisam rekao tko nego što. Kužiš! Uvijek nešto nedostaje, a nešto je ustvari što. Stvar, ne biće.“
„Whatever!“
„Vot…. što?“
„Whatever! Svejedno, zaboravi, nije bitno. Ahhh… izludit ću!“
„Zaboravljam. Evo upravo sad zaboravljam. Bip-bip. Evo, laganini, sve sam zaboravio. Idemo dalje. Bip-bip.“
„Čekaj, nisi li malo prije spomenuo neke ljude koje kao poznaješ ili ih, onako… nešto trebaš, a oni uvijek žive tamo, negdje gore. Jesu li to baš svi ljudi koje poznaješ?“
„Da!“
„Si siguran?“
„Jesam!“
„A ja?“
„I ti…“
„Što i ti, odnosno ja?“
„Pa na kojem katu stanuješ?!“
„U prizemlju.“
„Zašto?“
„Što zašto!?“
„Zašto prizemlje?“
„Zato što živim u kući prizemnici.“
„Eto vidiš.“
„Što vidim?“
„Pa gdje živiš?“
„Živim u prizemnici, u prizemlju, a prizemlje nije kat. Mogla sam si složiti sobu na tavanu, ali nisam. Dakle ne živim na zadnjem, kako ti to kažeš – katu“
„OK.“
„Ne znam čemu sve ovo.“
„Ni ja ne znam i nije mi jasno zašto si toliko negativna.“
„Ja negativna?“
„Da… ti si negativna. Sve uvijek moraš pokvariti. Uvijek nešto dodati i relativizirati čak i ono što se ne treba relativizirati. Ne priznaješ nikakve apsolutne principe. Svejedno što sam rekao, kat ili katovi. U čemu je razlika. Ne priznaješ niti mogućnost da spoznaja kad tad možda i dođe do apsolutne istine, ali ne, tebi je sve relativno, čudno i blesavo. Rekao sam da svi koje poznajem žive na jebenim zadnjim katovima i ništa više. Nisam rekao da žive na zadnjem katu, nego zadnjim katovima, Dakle i zadnjem i predzadnjem i zadnjem iza zadnjeg i predzadnjeg i još nekoliko ispred njega. Ti ne priznaješ ništa i baš te briga za mene i moje potrebe, moje prohtjeve, moje mišljenje i primjedbe.“
„Stvarno sam negativna, a ti si oličenje pozitive, moralnosti i ostalih uljuđenih manira, koje si pokupio, očito na tečaju, kojeg očito nisi redovno pohađao, nego si, opet očito i njega prošao preko veze. Nije li to sve tako očito i jadno i još jednom očito i jadno i još jednom očito, jadno, očito i blah, blah, blah.
„Dobro, čemu sad ovo.“
„Čemu sad što?“
„Pa ovo blah, blah, blahanje bez veze.“
„Eto tako.“
„Samo sam…“
„Ne zanima me.“ – Barbara prkosno okrene glavu.
Albert nije stigao ni završiti rečenicu, kad su se našli pred zidom, starim išaranim zidom na kojem je bila oznaka sedmog kata.
„Eto još samo nekoliko.“
„Nekoliko!“
„Eh da. Nekoliko, ustvari pola. Samo sam rekao što mislim i osjećam, a osjećam se kao u nekoj zamci, kao da se svijet urotio protiv mene i mojih udova, moji hodačkih i penjačkih sposobnosti, ili možda nesposobnosti, ili možda što ti ja znam čega sve ne.“
„Čini se da je tako.“
„Pišeš li što u zadnje vrijeme?“
„Neeee!“ – odgovori Barbara začuđeno.
„Zašto?“
„Teško je stvarati nove uspomene na ovakvom mjestu. Pogledaj malo oko sebe i što vidiš?
„Ništa! Sive išarane zidove. Bolesno drveće i rijeku koja sve više izgleda kao kanalizacijska cijev. “
„O tome ti pričam. Prije nekoliko godina ovaj grad disao je punim plućima. Sjećaš se?
„Sjećam!“
„Doduše malo teže, zbog tvorničkih dimnjaka koji su nas trovali. Genijalci ih postave visoko i misle kako su riješili stvar, a vjetrovi pušu svakako i uvijek dio dima vrate baš na grad. Čak su znali dimiti tijekom noći, kad većina spava ili kad je oblačno, pa se otrovni plinovi pomiješaju sa sivim oblacima i to se kao ne kuži i sve je u redu. E pa nije. Govorio sam i govorio, ali me nitko nije slušao.
„Misliš nije bilo u redu.“
„Da! Nije bilo u redu da nas prave budalama. Ljudi kao ljudi. Samo su mrmljali. Spominjali tumore, povećane štitnjače i smrdljive ribe iz zagađene rijeke. Političari su obećavali svašta na predizbornim skupovima, a obećanja su ostala samo obećanja. Sad više nitko ništa ne spominje. Nema više tvornica, nema zagađenja, nema ničega.“
„Čega nema?“
„Ničega. Jesi li gluh ili se samo praviš blesav.“
„A gledaj, gluh nisam, nisam baš ni blesav, ali me zanima. Zato što su otišli i još štošta? Recimo zašto komunalni radnici ne zalijevaju travu tijekom ljeta. Živimo uz rijeku. Vode ima, a jebena trava je još od svibnja žuta, spaljena, suha. Odvratno i glupo, zar ne?“
„Možda i je. Gledaj većina je otišla ili se barem tako čini. Odselio se narod i sad uživa u tuđini, gdje tvornice još uvijek rade. Zagađenje im više ne smeta. Kažu, ipak to nije naše i što nas briga, a i oni su znaš napredni. Postavili su najmodernije filtere i sad iz dimnjaka čisti zrak izlazi, a u rijekama brčkaju se rakovi, koje dosad nitko nije vidio. Sigurno neka nova vrsta. Prilagodljiva, genetski modificirana, mutirana beštija kojoj ne smetaju ljudska sranja. Somovi ih tamane. Ni njih nije bilo toliko. Donijeli ih sportski ribolovci. Gamad se nakotila, i sad golubove proždiru na obalama. Ljudi snimanju i objavljuju zamućene selfije, jer držače su kupili jeftino u kineskim trgovinama. Oni proždiru, ljudi snimaju i dišu filtrirani zrak u tuđini. Svi sretni i zadovoljni, osim pokojeg zagriženog ultra desnoljevičara, koji bi sve spalio i protjerao u močvaru.“
„Razumijem. To što govoriš, stvarno… ali čini li ti se da pomalo pretjeruješ. Ovo ovdje još uvijek nije propalo. Još tu žive ljudi i laju psi na mačke i štakore. Igraju se djeca.“
„Ma gdje se igraju“
„Na igralištima naše i njihove mladosti.“
„Stani malo.“
„Stao sam! Zašto?“
„Ne mogu više!“
„Još malo i gotovi smo. Evo još desetak stepenica, dva metra do vrata i to je to.“
„Da, da… još malo. Samo još pola kat i… gle stvarno. Napokon četrnaesti kat.“ – reče Barbara i čim je uhvatila malo zraka, izvadi značku i policijsku iskaznicu. Andrija je u međuvremenu snažno pokucao na vrata bez imena, bez oznake i broja.
„Ima li koga? Otvarajte! Policija! Halo… Ima li koga? Još danas. Halo…“
„Dobar dan. Čemu panika. Vidim vas i čujem. Izvolite.“
„Stanuje li ovdje Žuti?“
„Mislim da ne. Dapače siguran sam da ne stanuje ovdje, jer ovdje stanujem ja.
„Vi ste…?“
„Vidite ja sam Crni.“
„Zašto ste rekli – mislim da ne.“ – umiješala se Barbara u muško nadmudrivanje. Znate ono, tko će koga i tko ima veći.
„Zato što je ovdje sve crno i to danima. Žuti se odselio jučer.“
„Odselio? Stvarno?“
„Nestvarno.“
„Zajebavaš ti to nas mali?“
„Ne! Ja to onako… bez veze. Tek sam se probudio ljudi. Sorry!
„Dakle kažete odselio.“ – ponovi Barbara i nasloni se lijevom rukom na štok.“
„Da! Odselio je tamo preko. Mislim, valjda tamo preko. Preko u onu staru zgradu. Susjedni ulaz. Kako god.“
„Odselio?“ – ponovi i Albert za svaki slučaj, jer nikad se ne zna s tim čudnim ljudima na zadnjim katovima.
„Da! Rekao sam. Odselio. Znači ovdje više ne živi. Doviđenja!“ – iritantno odbrusi Crni i samo što nije zalupio vratima, kad Albert ponovi i priupita:
„Odselio kad?“
„Prekjučer! Jučer! Što ja znam čovječe. Ja sam došao jutros oko sedam. Đenja.“ – Crni je zalupio vratima poprilično jako, otišao do sobe i legao na madrac. Tek se uselio i nije kupio namještaj.
„Jebi ga kolegice. Mislim da smo se ovaj put zajebali.“
„Ja ću liftom, a ti idi kako hoćeš. Možda ipak radi.“ – zaključila je Barbara i krene prema liftu.
„Jebeni Žuti!?“ – izusti Albert i lupi šakom po zidu.
„Pusti. Tko ga šljivi. Žuti, crveni, plavi. Svejedno. Sutra ćemo ih sve obraditi.“
„Imaš pravo. Crkao sam kao pas. Ne moraš me čekati, ako se spustiš prije mene. Ja ću pješaka. S noge na nogu, pa ravno doma. Pas mu mater i životu.“

Andreja Malta: Dalia, mirisa ruže i jasmina

Dok budna spavam, s ljubavlju u duši i srcu rado se vraćam tamo, odakle si ti, najdraži moj Adnane. Jugozapadnoj Aziji, Mezopotamiji, Iraku i Bagdadu, Eufratu i Tigrisu, visokim planinama s riječnim krajobrazima, pustinji, dijelu morske obale, uživajući u mirisu plantaža agruma. Ponovo šećemo zajedno s isprepletenim rukama između palmi datulja, ponekada između hrastova, platana, vrba, topola, opijeni njihovim mirisima i lakoće naše ljubavi. Stišćeš me jako svojom rukom boje badema, gledaš me sanjivo tamnim očima boje datulja dok se ja privijam se uz tvoje čvrsto tijelo, uživajući u samo našim ukradenim trenucima.
Ponekada u zoru, šećemo uz obalu Tigrisa, ili me vodiš do Mosula, Basre ili Kurkuka i onda mi na suku kupuješ male, slatke sitne poklone, a ja ti na skrivenim mjestima zahvaljujem svojim mekanim poljupcima.
U vrelim bagdadskim noćima, dok ležimo na bijelim plahtama i ti mi pričaš priče iz Tisuće i jedne noći, stisnuta uz tebe upijam miris tvoje kože, sandalovine, šafrana i jasmina.
Gladiš moju svijetlu kosu s uvojcima za koju kažeš da miriše na ruže pa me ljubiš do zore svojim sjetnim usnama. Ponekada, kad mjesec ode i zamjene ga nježne zrake tek rođenog crvenog sunca, nas dvoje potpuno prepušteni svim čulima i strastima napokon zajedno potonemo umorni i sretni prema snovima.

Ali sve što je lijepo i čarobno, na žalost često kratko traje. Rasplamsao se rat u tvojem gradu Bagdadu, u kojemu sam živjela i radila, kojega sam zavoljela poput tebe, Adnane.
Opojne mirise zamijenio je dim uzavrele vatre, umjesto cvrkuta ptica, čule su se granate. Čak je i sunce nestalo.
Morali smo se razdvojiti. Ti si otišao u rat, ja sam se vratila u svoju domovinu. Sve se urušilo, poput zgrada, ulica i ljudi koji su svakodnevno stradavali u bombardiranju.
Neutješno sam plakala te naše zadnje tisuće i jedne noći. Još pamtim tvoj zadnji zagrljaj i riječi koje su mi šapnuo na rastanku: “Ljubavi moja, što god se dogodilo, zauvijek ćeš ostati u mom srcu, duši i mislima!”
Vratila sam se tužna. Tužnija nisam mogla biti. Svakodnevno sam pratila vijesti, nadajući se da će rat uskoro završiti i da ćeš mi se kad-tad javiti.
Svaku večer sam zaspala s tvojom fotografijom ispod jastuka.

Osam mjeseci od našeg zadnjeg susreta, rodila se Dalia. Djevojčica crne kovrčave kose, puti bajama i očiju boje datulja. Naše dijete, Adnane! Naša malešna djevojčica!
Nastojala sam ti javiti veselu vijest, ali nisam uspjela. Ne znam ni gdje si i jesi li još među živima. Prošle su godine. Dalia je sada već velika djevojka. Miriše na jasmin i ruže. Zna sve o svom tati kojega nikada nije upoznala i njegovoj domovini. Svako veće prije lijeganja, pošalje mu poljubac za laku noć. Često zajedno čitamo priče iz Tisuće i jedne noći ili pričamo o tebi, ljubljeni Adnane.

Jednom, kada se sve konačno smiri, kada će u Bagdadu ponovo izlaziti nasmiješeno sunce, potražiti ćemo te. Dalia i ja. Možda te ipak pronađemo, jer nada umire posljednja.
Kako god bilo Adnane, želim da znaš da će Dalijina i moja ljubav prema tebi gorjeti vječno u nama!

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Nama

Ponekad uđem u Namu samo kako bi me zapuhnuo duh djetinjstva. Prođem kroz oblak iz 89-te, i prene me miris stare kamp prikolice. Na čas me katapultira u neku drugu dimenziju. Vrijeme i prostor postanu elastični, svijaju se oko mene i u meni. Prožimaju me od glave do trbuha. Uranjam se u tu nostalgiju svjesno. Po tijelu mi ljetno sunce desetogodišnjakinje šapuće: Ne žuri, ne mari za zrnca koja se gomilaju prikraćujući dane, zaboravi na kazaljke koje se utrkuju a ni jedna nikad ne stigne do cilja. Osjeti toplinu na svojem biću, osluhni vjetar u grmlju čije lišće ovlaš dotičeš dlanom u prolazu. Zatvori oči. Opipaj svaki kamenčić na prašnjavom putu. Dozvoli da ti crvena prašina oboji stopala. Udahni dobrotu ponuđenog osmjeha. I smij se. Smisli neku vragoliju, spačku, iznenadi sama sebe. I rasti. Posegni za najvišom granom, propni se. Ne štedi trud.
Po što sam ono bila došla? Ne sjećam se, ali doći ću ponovo.

Foto: Nama, Zagreb, (kwsdurango) by kwsdurango (flickr)

Mislav Pasini: Škola novog poretka

Peugeot 206 zaustavio se pred gustom šumom borova i čempresa. Najprije su se otvorila vozačeva vrata. Noga u Nike tenisici zagazila je na blatnjavo tlo.
„Hej, misliš da je ovdje najbolje mjesto?!“ kroz noć se začuo glas mladića od nekih šesnaest godina.
Kako nije dobio odgovora, pitanje je još jednom ponovio. Ovog puta glasnije.
„Isuse, ne viči! Što si tako glup?“ odgovorio je njegov vršnjak koji je tada izašao sa stražnjeg sjedala i dodao: „Šta ne razumiješ da smo ovo dugo planirali! A ti, ajde debilu… izlazi iz auta! Dosta je bilo vožnje“ završio je, prigušeno se obraćajući još nekome u tami automobila.
Kako iz auta nitko nije izlazio, mladić koji je upravljao prišao je do prozora zadnjeg sjedala i pokucao zglobom kažiprsta.
„Debilčino, ajde ispadaj… Jesi li uopće čuo?!“
Tamna sjena koja se nalazila u autu tada se polagano pomakla. Momak koji je izašao sa zadnjeg sjedala sagnuo se te je rukom posegnuo prema „sjeni“. Za rame je iz auta izvukao dječaka čije se uplakano lice sjajilo na mjesečini što je svojim ledenim zrakama dodirivala vlažno tlo natopljeno hladnim jesenskim kišama.
„Ne morate mi ovo raditi“, rekao je dječak dok su ga odvodili prema prvim redovima stabala.
„Šuti!“ prekinuo ga je onaj sa stražnjeg sjedala.
Dječak ga nije puno zagledavao. Dapače, nije se usudio jer znao je kakav su plan imali njih dvojica. Ono što je tek krajičkom oka mogao vidjeti bila je majica na tom mladiću. Crna majica čija su bijela slova slala poruku „Kill Fuck Die!“. Obojicu je znao tek iz viđenja s hodnika svoje škole. Bili su to poznati učenici viših razreda. Dapače, vrlo poznati po svojim „mobitelskim misijama“ s kamerom. No ono što je ugledao u njihovim očima još u trenutku kada su ga ugurali u auto bilo je zastrašujuće. Tama u njihovim očima davala mu je na znanje da za njega nisu imali u vidu tek običnu zabavu koju su znali priređivati curama iz škole. Ovo što su namijenili njemu bilo je kud i kamo žešće.
„Ajde klekni!“ zapovjedio mu je mladić u crvenoj majici s natpisom „Speed“.
Tog trena dječak je počeo plakati.
„Molim vas, nemojte, molim vas nemojte…“
No umjesto sućuti začuo je smijeh. Podigao je ruku u namjeri da uhvati njihovu, no umjesto dodira dobio je udarac u trbuh. U idućem trenutku ležao je na tlu. Udisao vlagu i lizao gorko blato.
„Di je mobitel?“ upitao je onaj u crvenoj majici. „ Kill Fuck Die!“ mu se nasmijao te mu je predao malu Nokiu s kamerom.
„Čiji je?“
„Kako čiji je?! Pa znaš čiji je! Ukrali sam ga onoj prasici iz tjelesnog. Bit će gušt kada školom prostruji vijest da je snimka mučenja puštena s njenog broja…“ rekao je kroz smijeh.
„Ludnica, stari moj, ludnica! Daj snimi ga malo za početak, a ja idem donijeti alat iz prtljažnika.“
Kada se vratio, u rukama je nosio zastrašujuće debeli konop i dugu trstiku.
„Vezat ćemo ga za prvo stablo i malo ga izbatinati. Tek toliko da pomodri, a snimku ćemo slati ujutro.“
„Jasno“, rekao je mladić u majici s porukom.
Udarali su ga snažno, poput Meksikanaca pinjatu na nekom rođendanskom slavlju, i usput ga snimali kamerom s mobitela. Njegov plač prekidali su podizanjem omče kojim su ga podizali s tla.
Stali su nakon desetak minuta. Ostavili su ga u ležećem položaju, i upravo u trenutku kada su ga namjeravali napustiti, njegove su oči potražile njihove. Rukom je s poda krenuo prema njima i zgrabio mobilni aparat zadržavši ga nekoliko sekundi među svojim prstima. Nekoliko udaraca nogom u rebra popustilo je njegov stisak. No umjesto da je ostao u bolnom jecanju, što su oni i očekivali, malac se odjednom počeo smijati. Njegove oči bile su mračnije od njihovih. Smijeh mu je jezovito odjekivao u gluhoj noći.
„Što je ovo sad?“ upitao je onaj u crvenoj majici.
„Vrag je! Što bi moglo biti… daj bjež’mo, ostavi budalu!“ Odjurili su u noć. Auto je zabrujao blizu dječakove glave.

„Jedan dodir, jedan prokleti dodir tog malog balavca bio je dovoljan!“ proklinjao je u sebi mladić u crvenoj majici.
Jutro u školi bilo je burno. Snimka je konačno prostrujala, i bila je strašna, dapače. Stravična! Rudolf (crvena „Speed“ majica) i Antonio („Kill Fuck Die!“) mlatili su na stablo obješenog Marija, dvanaestogodišnjaka, više nego uzornog učenika. Snimka je procurila u svim razredima, a vrlo brzo stigala je i do zbornice. No, broj s kojeg je bio odaslan (na njihovo zaprepaštenje) bio je Rudolfov, a ne profesorice iz tjelesnog.
Policiji nije trebalo puno da već u školi na malom odmoru uhvati „odvažne“ i tako glupe malodobne delinkvente. Marijo, čije je lice bilo crveno i modro, a leđa izbatinana, samo je potvrdio paklenu noć koju je ostavio iza sebe.
„Jedan dodir… Jedan prokleti dodir…“ posve izgubljeno je u mislima ponavljao Rudolf dok su ih odvodili u stanicu. Antonio je sjedio u policijskom autu pored njega i šutio. Pitanje je u njegovom pogledu bilo jasno: „jesmo li sigurno ukrali aparat one prasice iz tjelesnog?“
„Naravno da jesmo“, odgovarao je njegov pogled, pri tom razmišljajući i kako objasniti ocu da mu je te noći uzeo auto bez odobrenja?

Marijo je sjedio u fotelji nasuprot ravnatelja koji ga je promatrao uz smiješak odobravanja.
„Nisam znao da …“ krene ravnatelj kroz osmijeh, zastane pa nastavi: „.. u svakom slučaju, tako mi je drago čuti. Nego, ajde objasni što si to točno napravio?“
„Promijenio sam kod tog mobitela i ubacio Rudijev broj u memoriju. Barem meni to nije teško. Ljudi su budale. Kad ih jednom pročitaš, udaraš ih njihovim oružjem i njihovim glupostima“, kaže Marijo vrlo ozbiljno.
Ravnatelj se nasmije. „ Eh, da su samo znali na koga su se ovog puta okomili!“ rekao je i neodređeno pogledao kroz prozor.

Marijo se polako kretao školskim hodnicima. Bio je to lijep, ugodan dan. Sa svojim mobitelom u ruci krenuo je prema školskim kolegama. Uključio je kameru i ponovno dodirom odlučio mijenjati brojeve u aparatu.
„Odrasli neka se brinu za odrasle“, pomisli, a on će malo ustalasati svoje vršnjake. Izazvat će nered, nered neviđenih razmjera koji će na noge podići cijelo društvo koje će se potom baviti isključivo školstvom, pa onda nečim drugim, pa opet nečim desetim… „Bit će to pravi marš kroz institucije!“
„Da, ljudi su glupi!“ nastavi u sebi. „Biti će to kraj njihovog svijeta i početak nečeg novog, tako lijepog“, pomisli i pogleda u nebesko plavetnilo.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Vojnik Ahmed

U našem malome gradu svake godine održava se vojničko sportsko natjecanje, između ostaloga u petoboju koji obuhvaća discipline trčanje, plivanje, bacanje nečega, gađanje puškom i preskakanje prepreka.

Imamo najstariju vojnu akademiju na svijetu, osnovanu 1752. godine, za vrijeme carice Marije Terezije, koja je očito bila hiperaktivna, pa je pored šesnaestoro vlastite djece uspjela uvesti obvezno obrazovanje u carstvu, počela s državno organiziranim igrama na sreću u svrhu finaciranja školstva i osnovala već navedenu vojnu akademiju u čijem parku smo Tanja i ja znali provesti sate šetajući do iznemoglosti.

Zaputio sam se jučer u kafić, gdje subotom uživam u pivu znajući da je vikend, da su djeca dobro i da sutradan mogu dugo spavati, iako ću se vjerojatno probuditi u sedam sati.

Nekoliko ljepotica, već malo pod gasom, raspravljale su o vječnim ljubavima, te sam im dobacio standardnu rečenicu kako lijepo izgledaju i da je šteta što se ranije nismo upoznali. Ni one mene ne uzimaju baš zaozbiljno, te sam nakon pozdravne procedure sjeo za slobodni stol, primjetivši tek potom da na njegovoj drugoj strani brkati čovjek u sportskoj odjeći i u najboljim godinama, dakle moje generacije, pije čaj.

„Dobra večer!“ – pozdravio sam ga rutinski na njemačkom, čekajući na pivo.

„Bonne Soiree“ – uzvatio mi je prijateljski.

„Comment tu t’appelle?“ – sjetio sam se gradiva meni najtežega jezika, upitavši čovjeka kako se zove, prije nego s francuskoga pređemo na engleski.

„Ahmed.“

„Je suis Blago“ – odgovorio sam mu, nadodajući na engleskom da sam mlađi od gazde kafića.

Ahmed još slabije od mene vlada engleskim, ali smo se ipak sporazumjevali gledajući usput neku nogometnu utakmicu, pričajući o Zidaneu, Benzemi i i Soudaniju, spominjući Vahida Halilhodžića koji je godinama bio selektor alžirske nogometne reprezentacije i zajedničkim jezikom zaključivši da je Luka Modrić puno bolji od Ronalda, a David Alaba stoput brži od Ramosa.

Lijepo smo se napričali.

Ahmed mi je preporučio Alžir za odmor, napominjući da kod njih nema terorista, a ja sam spomenuo Ivanu, medicinsku sestru iz Zagreba koja je mojoj Tanji davala spasonosne injekcije i s kojom smo se u našim zadnjim zajedničkim ovozemaljskim danima dugo i glasno smijali, da bi se prekrasna cura nedavno udala za svoga Ahmeda, mladoga Alžirca u kojega se zaljubila za vrijeme odmora na Sredozemlju.

Ne znam je li sve shvatio dok sam mu objašnjavao tko je Fran, tko Christian, koliko godina ima Daniela i da je Tanja na nebu. Mahao sam rukama glumeći anđela, pa je moguće da me je krivo razumio.

Ahmed mi je pak ponosno pokazao slike svoje mladolike žene i njihovih petero djece u uzrastu od sedam do dvadesetsedam godina.

Prije nego sam krenuo kući poklonio mi je značku alžirske vojne momčadi, a ja sam platio njegov čaj kojega Alžirci zovu „šaj“.

Što sam ono htio reći?

Ah da, svi smo mi samo ljudi.
Sve ostalo je jeftina politika na naš, skupi račun.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života

1.

Ponovno je došlo ljeto, i muškarci u njegovim godinama, kasnim tridesetima, ili u ranim četrdesetima, bilo samci, bilo u nekakvom braku, ponovno su bili prisiljeni promatrati mlade žene i djevojke, studentice, kako prpošno i bezbrižno prolaze gradom u kratkim haljinicama. Promatrajući ih tako, mlade, gipke, preplanule, nisu se mogli oteti pomiješanim osjećajima zavisti i duboke žudnje.
Promatrajući njihova gola i neoštećena koljena, vitke figure tijela, načas su povjerovali kako mogućnost “života” još uvijek postoji i za njih, naročito ako su bili samci. Pa niti oženjenima još uvijek nisu potonule sve lađe. Stabilnost i rutinska uhodanost braka nisu ih sprječavali da gledaju, maštaju i uživaju, makar nakratko, u tim prolaznim i nevinim trenutcima. Pa ipak, njihove žudnje, koliko god su bile istinske, snažne i stvarne, u njima nije bilo ničeg nevinog; barem ne u onom tradicionalnom poimanju nevinosti.

On, sada već etablirani nastavnik na Fakultetu, morao je skoknuti do čitaonice zaštićenog fonda jedne od gradskih knjižnica, gdje su, eto, imali knjigu koju je bilo teško ili gotovo nemoguće nabaviti igdje drugdje. U pomalo intimnom i ugodnom prostoru stare zgrade knjižnice (sagrađene u duhu secesije u posljednjem desetljeću 19. stoljeća), već je bio pripremio svoju bilježnicu i dvije kemijske: plavu i crvenu. Uslužna knjižničarka, mlada, ali neprivlačna i prekomjerno zaobljena, oniža plavuša, donijela je tri knjige što ih je zatražio. Odložila ih je na rub stola i ljubazno se osmjehnula, kao da mu je tim činom željela još jednom poručiti kako mu stoji na raspolaganju. Ne baš pretjerano veselo i entuzijastično, krenuo je prelistavati stranice prve od knjiga. Mada je inače, načelno i uglavnom, bio prilično zainteresiran za svoj posao i za područje kojim se bavio, jutros kao da mu je nedostajalo potrebne koncentracije i elana.
Nakon nekoliko ovlaš prolistanih stranica, i bilježaka što ih je učinio, bilježeći bibliografske podatke vezane uz knjigu, pogled mu je ubrzo privukla mlada, preplanula brineta ugodnog i finog izgleda, za jednim od stolova, dijagonalno od njegovog.
Njeno mlado i vitko tijelo resila je ljetna haljinica bez rukava (prije: dvodijelni komplet) šarenog, cvjetnog uzorka, pored lijepog lica i ruku, otkrivajući proporcionalno modelirana koljena i noge. Djelovala je sasvim udubljeno u svoj posao čitanja, memoriranja i analize, tko zna čega. Djelovala je koncentrirano i posvećeno radu, kao da je sasvim nesvjesna okoline i ljudi što ju okružuju. Posvećena nevinost, neopterećena vlastitim seksipilom, koji kao da se podrazumijevao u smislu prisutnog, ali sasvim normalnog i prirodnog dijela osobnosti.

Njemu, već razvedenom muškarcu, iza kojeg je bio taj jedan, nesretan brak, mnoge tajne, strategije i taktike ženskog postupanja, bile su poznate. Nije ga bilo lako obmanuti i zavesti; nije se dao. Kada bi ga neka žena od prve, odmah i previše tjelesno privukla (situacija u kojoj bi neki neiskusan mladac već bio izgubio svoj kompas zdravog rasuđivanja i razuma), za njega, bilo je dovoljno da se prisjeti da je i ta žena živo biće kao i svako drugo, i da zamisli, kako i ona redovito kaka i krvari, i da je sva od mesa i kože na kojoj se s vremena na vrijeme pojavljuju nekakve crvene, upaljene bubuljice i prištići, na toj izvana, naizgled lijepoj i zaobljenoj stražnjici; i to sasvim blizu čmara.
Možda baš upravo stoga, što je ženska tjelesnost i ljepota, toliko osjetljiva na protok vremena, neke cvjetove i cvjetiće trebalo je ubrati u ranim satima njihove cvatnje; dok su još orošeni svježinom jutarnje rose – pomislio je zaigrano i pomalo zajedljivo. Njegov posao u zaštićenom fondu čitaonice, primicao se kraju. Još uvijek je ispod oka, tu i tamo, bacao pogled i promatrao onu brineticu. Pokušavao je odavati zainteresiran, ali ne previše nametljiv dojam. Nekoliko puta uhvatila je njegov pogled; no to ionako nije ništa neobično; mladi ljudi, a naročito studenti ionako većinom niti nemaju nekog drugog važnog posla, osim da uče i očijukaju (flertaju ili flertuju – što bi se kazalo).

U umu je odbacio bilo kakvu mogućnost upoznavanja vitke i krhke brinete u laganoj haljini, te je odnio knjige do pulta neprivlačne knjižničarke. Ova je djelovala sasvim neprimjetno i gotovo u potpunosti stopljeno s okolišem, što je dijelom bila posljedica toga što je sva bila posvećena i udubljena u surfanje internetom. Kada su tri knjige, uz lagan udarac, sjele na rub njezinog informacijskog pulta, knjižničarka je podigla pogled, odvojila se od ekrana kompjutora, i tretirajući korisnika kao nužno zlo, onako usputno, upitala: – Prezime?
– Cindrić – promrmljao je, zahvalio i dohvatio svoju člansku iskaznicu. Okrenuvši se prema vratima, u taj trenutak je opazio kako vitka brinetica u šarenoj haljini izlazi iz prostorije. Bez ikakvih naročitih namjera ili primisli krenuo je istim putem. Znao je da baš onda kada kreće s nekakvim uzbuđenjem i jasnom namjerom lova u sebi, da tada obično od svega ne bude ništa. Osim toga, čovjek u njegovim godinama morao se čuvati prekomjernih uzbuđenja; ne samo zbog zdravlja i povišenog krvnog tlaka, već i zato što je bilo potpuno logički neprimjereno i glupavo da se čovjek njegovih godina i iskustva uzbuđuje radi nečeg što bi se možda moglo dogoditi, a najvjerojatnije se ništa niti neće dogoditi. Gledao je u njezina leđa, dok je elegantno odmicala hodnikom, u crnim cipelama s potpeticom, njišući lagano u hodu, ali ipak ne pretjerano, poput kakve manekenke, vitke konture mladog tijela.

Izašao je kroz vrata zgrade iz polumračnog hodnika, pored poluusnulog portira, u svjetlo velikog perivoja knjižnice. Uz staze pošljunčane sitnim, svijetlim šljunkom, raslo je staro stoljetno drveće: platane, ili tko bi ga znao. U sjeni krošnji golemog drveća, na smeđim klupicama, sjedili su studenti, umorni i iscrpljeni, vjerojatno od pretjeranog učenja. Primijetio ju je. Od izlaza krenula je pošljunčanom stazom prema nekoliko metara udaljenoj metalnoj pepeljari na stalku, ovdje postavljenoj brigom bibliotečne uprave i ravnateljice (kako korisnici ne bi imali izgovor za bacanje opušaka u šljunak).
Na trenutak je zastala, i posegnula rukom u malu crnu torbicu što joj je visjela s ramena, kao dio njenog ženskog identiteta; nešto je tražila. Vjerojatno je pušač, pa traži kutiju i upaljač – pomislio je. Prekapajući po maloj torbici, našla je tražene predmete; međutim, izvlačeći ruku van, pomalo nespretno, nešto joj je ispalo. Iskoristio je svoju priliku: prišavši joj, još uvijek s leđa, sagnuo se i pokupio papirić, ispao na šljunak pored njezinih nogu.
– Oprostite gospođice, ispalo vam je ovo – rekao je – pružajući joj izgužvanu novčanicu od 10 kuna.

Eto, tako je to bilo. Tako je on, Bruno Cindrić, sveučilišni profesor književnosti, sa svojih 39 godina života, upoznao nju, Antoniju Dvorski, 22-godišnju studenticu ekonomije i međunarodnih odnosa.

2.

Opće je poznato, i nije apsolutna rijetkost da određen dio muške profesorske populacije na fakultetima ne uspijeva ostati imun na draži studentica. Ispada da je to naročito slučaj na onim fakultetima na kojima najveći dio studentske populacije čine studentice, što se posebno odnosi na fakultete društvenog, ali i humanističkog područja.
Bruno je bio svjestan toga. Na fakultetima se znalo o tome, šuškalo se u kuloarima, na kavama, uz podsmijeh i došaptavanja šalilo se na račun pojedinaca “za koje se znalo” da im takvo ponašanje nije strano. No, sve se to držalo nekako zapravo kao privatna stvar tih pojedinaca, i nije se tome pridavalo naročito pozornosti. Međutim, neugodne glasine znale su ponekad naći svoj put i do profesorskih supruga.

Pa i sam Bruno je, istini za volju, imao iza sebe dvije takve avanture sa studenticama. Međutim, otkako su nedavno u javnost dospijeli slučajevi policijske istrage sa sudskim epilozima, povodom slučaja u kojem je studentica ucjenjivala, planski i organizirano, profesora s kojim je imala avanturu, cijela ta igra sa studenticama postala je preopasna. Kako za obiteljski i bračni život profesora, tako i za njihovu reputaciju, što je na kraju moglo rezultirati i gubitkom zaposlenja radi “neetičnog postupanja nastavnika i nanošenja ozbiljne štete reputaciji dotične visokoškolske ustanove kao i cjelokupnom ugledu sveučilišta”. Tako su barem glasila službena objašnjenja onima kojima je raskid ugovora o radu uručen. Odjednom, nitko više nije bio siguran; svi kabinetski švaleri bili su ugroženi. Naime, nikada se sa sigurnošću nije moglo znati, hoće li, kada i koja od tih “ljubavnica”, ponukana nizom javnih razotkrivanja “seksualnog napastvovanja” u medijima, izaći van, u javnost, i s kojim i kakvim dokaznim materijalom. Jebači su se pomalo pritajili po kutovima, kao pauci kada osjete da se njihova mreža trese, a uzrok trešnje nije uobičajen plijen nego nešto mnogo jače i opasnije.

Da, istina, bilo je takvih studentica, mora se priznati, određen postotak u cjelokupnoj studentskoj populaciji, koje su se palile na autoritet i šarm pojedinih profesora; na takozvani osjećaj moći za koji se osjećalo da struji “ex cathedra”. Naprosto, prema Bruninom osobnom iskustvu, bilo je tu onih pohotnica i napaljenica koje su naprosto uživale u tome da se dovedu u poziciju da profesora, u najdoslovnijem smislu riječi, mogu držati za jaja. Prema vlastitom priznanju, što ga je Bruno doznao iz prve ruke, od jedne od njih, držati profesora za jaja davalo je poseban osjećaj moći. Glupo, zar ne? Ali eto, svega ima …

Kako rekosmo, na Bruninom fakultetu, svi dotad aktivni, pomalo su se pritajili … nadajući se kako ih ud ipak neće koštati glave.

3.

Predmet što ga je B. predavao zvao se: “Pregled svjetske književnosti od romantizma do modernističkog eksperimenta”, a obuhvaćao je razdoblje od ranog romantizma, kraja 18. stoljeća, pa sve do 1. svjetskog rata, što bi se nekakvim poznatijim, prijelomnim povijesnim događajima okvirno moglo odrediti kao razdoblje od Francuske revolucije 1789. godine pa sve do početka 1. svjetskog rata, 1914. godine. Cilj ovog kolegija bio je upoznati studente s najvažnijim i temeljnim povijesno-književnim i općenito, umjetničkim i kulturnim procesima, pojavama i obilježjima ovog izuzetno važnog razdoblja u povijesti zapadne civilizacije. Kolegij je, dakle, bio zamišljen više kao jedan historijski pregled epohe, gdje je u istinskom duhu aktualne interdisciplinarnosti i multidisciplinarnog pristupa, valjalo studentima predočiti uzajamne odnose, poticaje i međuovisnosti između tadašnje ekonomije, tehnološkog napretka, društvenih odnosa, duhovne klime, najvažnijih tadašnjih političkih tokova s jedne te umjetnosti, tj, poglavito književnih ostvarenja, s druge strane. Zaista, bilo je to ključnih 120-130 godina europske povijesti i kulture, kada su se iz previranja dugotrajnih povijesnih procesa temeljem tehnološkog napretka mijenjala i europska društva te društveni odnosi, što je kao i uvijek svoje ogledalo pronašlo u umjetničkim i književnim kretanjima, tj. u obliku i u okvirima tzv. “stilskih formacija” od ranog njemačkog romantizma pa sve do pojave i prvih manifestacija futurizma i ekspresionizma neposredno pred i tijekom 1. svjetskog rata. Cjelokupno naše današnje, moderno doba, u duhovnom je smislu, kao zaseban odsječak povijesti službeno započelo u 18. stoljeću, nastupom prosvjetiteljstva. Francuska revolucija tek je jedna događajna točka kristalizacije u kojoj su kulminirali brojni, ranije započeti procesi. Eto, dakle, uspostaviti vezu između opće povijesti i povijesti književnosti, bio je Brunin specifični zadatak. Pokazati da je književnost u prvom redu ogledalo društva i njegove duhovne klime.

Odaziv na predavanja bio je osrednji, unatoč tome što je B. obilato koristio slikovni materijal sa svog računala te ga projektorom pričvršćenim za strop projicirao na bijelu podlogu. Bilo je tu portreta obrađivanih pisaca, prikaza tadašnjih istaknutih likovnih i arhitektonskih djela, naslovnih strana prvih izdanja. Na sličicama su ozbiljno i smireno, pa čak i vedro pozirali Goethe, Schiller, Novalis, Hoelderlin i kolege im filozofi. Njemački su rani romantičari ključni u kronologiji uvođenja i manifestacije duha novog vremena; odmah nakon J. J. Rousseau-a.

Iako J. W. Goethe (1749 – 1832) i F. Schiller (1759 – 1805) slove kao najpoznatiji njemački stvaratelji – klasici tog razdoblja, Bruni su, iskreno, puno draži bili Novalis i Hoelderlin. Zapravo, manje je poznato da je “veliki” Goethe često djelovao prema radovima mlađih kolega kao maliciozni arbiter, često sprječavajući objavu njihovih djela u tada najutjecajnijem njemačkom književnom časopisu “Athenaeum”, čijim je urednikom bio. Tako je zaustavio tiskanje Novalisova spisa “Kršćanstvo ili Europa”, kao i nekih Hoelderlinovih radova, izjavivši usputno kako je Hoelderlin po njegovom sudu, “ueberspant”.

4.

Antonija se već nakon dvaju susreta razotkrila kao prava zavodnica. Ispod slike krhke i zgođahne brinete, kose odrezane nešto iznad ramena, krila se prava tigrica. Nakon večere na koju su izašli, a bio je to njihov drugi zajednički večernji izlazak, ukoliko se ne računa onu prvu kavu na dan upoznavanja, Antonija je preuzela inicijativu. Kada su u šetnji odmakli oko dvije ulice od restorana, na jednom pomalo izoliranom mjestu, bez mnogo prolaznika, ispod svjetala gradske rasvjete, Antonija je zastala, okrenula se Bruni sučelice, obavila ruke oko oko njega i nježno ga poljubila. Poljubac je otkrivao duboku strast, žudnju i potrebu. Bruno se prepustio. Bilo je to zaista lijepo i divno iskustvo. I sam je planirao izvesti nešto slično, ali eto, ona ga je preduhitrila. Nježno, ali učinkovito. Ljubila se zatvorenih očiju, uživajući u dugom poljupcu.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: NaRoDnA (trenutak vREMmena)

Iščupaj mi srce i pojedi ga pred svima. Neka vide koliko te volim. Neka osjete onu finu slatkoću krvi, koja će kap po kap kapati s tvojih malih, koščatih prstiju, sve do prašnjave majčice zemlje. Zemlja ko zemlja, siva i crna, crvena i smeđa istovremeno, raspada se pod prstima. Suha kora raspucala, iz koje jedino još crveni makovi rastu i hrane se crvenim kapima života. Tako nježni i mirisni i ima ih svuda.
– Voliš li makove? – urlaju anđeli.
– Vidiš li ljude? Samo stoje i gledaju bez veze.
Briga njih za makove i zemlju. Njima samo krvi treba. Miris eritrocita i benzina kojim ćeš na kraju politi moje truplo i zapaliti oganj pred svima. Možda će tek tada, kad sve vide i okuse, prestati govoriti gluposti, laži i objede. Što oni znaju o tebi, o meni, o nama? Što si umišljaju? Tko su? Tko su dovraga? – pitam se, iako znam. Samo se pravim kako spavam i kako me ništa ne smeta.
Zašto se prave pametni kad ne vide i ne čuju druge do sebe? Nisu oni vrijedni ničega, ni tebe ni mene, jednostavno ničega. Zato, briga me za sve njih.
Odjednom… sve vrti se. Soba se vrti, okreće i moje i tvoje oči s njom. Oči se isprepliću, mijenjaju mjesto, nestaju u mraku, tražeći svijetlo, a svjetlo udaljava se. Sve brže i brže, bježi, nestaje i od „vrućine“ sjevera topi se. Vrti mi se, vrti ti se od siline okretaja i pritiska nevidljive sile. Mislim da je upravo sad trenutak za buđenje. Popodnevni spavanac uvijek iznenadi. Dočeka te nespremnog i u djeliću sekunde, trenutku-trenutka upadneš u REM kad se najmanje nadaš i onda sanjaš i sanjaš i oči ti kolutaj, a ti sanjaš i kolutaju oči i znojiš se i baš ti je dobro, čudno i na trenutak BOJIŠ SE. Sve ti je odjednom. Sve mi je odjednom. Sve silno i moguće. Letiš ako želiš i roniš svemirom. Skačeš po planetima i diviš se svim ti zbivanjima. Na putu prema dolje, na putu prema gore, možda i sretneš sebi ravnoga. Želiš ga upoznati! Želiš ga dotaknuti! Želiš, ali ništa od toga. Put snova nema smislenog početka ni kraja, nema zapleta ni radnje, nema pakla, mraka, svjetla, nema raja.
Zato, dosta je! Čuj i počuj narode, sunce je opet visoko i prži napuhane glave političke. Glave k’o glave, napuhane, debele, skuhane, ne misle, samo smrde na dosadu, zavist i uzalud potrošene godine. To jednostavno MORAte vidjeti! MORAš to vidjeti! MORAm, da moram i to ću na kraju učiniti. Prije toga ću se probuditi.
– Dooobro jutrooo – narode!

Foto: www.pexels.com