Arhiva kategorije: Proza

Igor Petrić: Iluzija

– Želiš li vidjeti što mogu? – Pitao je naočit mladić, na trenutak čudnog, ali zavodljivog pogleda, svoju prijateljicu, ustvari djevojku koju je prije pola sata upoznao na ulici ispred Glavnog kolodvora i … da, kažu prodavala je tijelo za novac, pa što?! Svako se snalazi kako zna i umije. U današnje vrijeme bitno je preživjeti, a za preživljavanje ipak trebaš novac. Netko zdimi van, netko radi što najbolje zna, što trenutno može. Ako vam se ovo baš i ne sviđa, recimo da je slučajno naletio na nju i zovite ju kako hoćete: prostitutka, kurva, djevojka sa sela koja se nije baš najbolje snašla u gradu, pa ju sad iskorištavaju umišljene debele masne spodobe, ili obična gradska djevojka nezadovoljna životom koja je još kao mala zlostavljana i sad se eto bavi „najstarijim zanatom na svijetu“, što je potpuno kriva i netočna konstatacija, jer zanat se uči, naučava, proučava, za razliku od prostitucije koja se nasljeđuje, kojom se zaraziš ako nemaš sreće, ako ne paziš, ili je jednostavno rodiš na krivom mjestu u krivu vrijeme ili dozvoliš da te nespremnog uhvati, proguta, pregazi.
Ona nije ništa znala, nije slutila što se krije iza te lijepe vanjštine i tog zavodljivog pogleda. Bila je strpljiva i samo je čekala. Mladić koji ju je pokupio ispred Glavnog kolodvora, izgledao je pristojno, čak zgodno, za razliku od većine mušterija koje je opsluživala zadnjih nekoliko mjeseci. Bilo je tu svakojakih spodoba: od debelih, masnih priglupih, napuhanih, nasilnih, umišljenih veličina i manjina. Svih onih ljigavih ljigavaca, pedofila i obiteljskih nasilnika, nesretnika i usputnih avanturista, sakupljača spolnih bolesti, psihopata, sociopata i … ma bilo je tu svih i svakakvih kreatura, koji misle, samo misle da su nešto, a u stvari nalaze se na dnu dna hranidbenog lanca. Čekala je strpljivo što će od nje tražiti mladić, koji joj se predstavio, ali mu je odmah ime zaboravila. Na sve je već navikla i uglavnom pristajala, osim poljupca, koje nikad ni s kim nije dijelila, jer on je nekako intiman, iznad svih, iznad svega, samo njen, osoban. Čuvala ga je za nekog posebnog, kad sve ovo prestane, završi, kad skupi … snage, kad zaboravi.
– Pitao sam želiš li vidjeti što mogu?
– Može, samo, ja radim po tarifi i sve ovo vrijeme se obračunava, ulazi u cijenu.
– Nema problema, evo ti odmah za sendvič, dva.
– Hvala!
Albert izvadi novčanik i mali preklopni nožić. Novčanik je vidjela, ali nožić nije. Spretno ga je rasklopio, dok je djevojka spremala dio novca u malu crvenu torbicu. Rasklopljeni nožić primio je elegantno, istovremeno čvrsto i samo jednim, spretnim pokretom, oštricu dugu sedam i pol centimetara, zario je duboko kroz kožu, meso, sve do želuca iznenađene djevojke. Miris svježe iscijeđene krvi i želučane kiseline rasplinuo se malom hotelskom sobom, gotovo nečujno, nestvarno, kao u nekom visokobudžetnom nadrealnom filmu, nekoj dobroj knjizi koju još uvijek nije pročitao.
– Ali, aliiiii… nesuvislo je promrmljala djevojka, izbečenih očiju i otvorenih usta.
– Vidiš! Ja sam iluzionist i sada ću te odvesti do malog uskog prolaza na kraju kojeg ćeš ugledati svjetlo. Vidiš li ga? Osjećaš li njegovu neodoljivu privlačnost. Reci mi. Reci! Ne boj se, nije to ništa, uskoro će sve završiti i više se nećeš bojati, više te neće boljeti. Vjeruj mi. – rekao je gotovo utješno Albert i nastavio stiskati nožić uz djevojčinu kožu. Okretati ga i povlačiti prema dolje, prema gore, na sve strane i lijevo i desno, rezbareći kožu i meso profesionalno, umjetnički sasvim nježno i obazrivo. Kao da po koži ispisuje riječi davno izgubljene molitve zaboravljene religije. Kao da, poput starih majstora, ispisuje glinene pločice.
Osim što je imala otvorena usta i oči niz koje su se nečujno i nježno prelijevale kapljice slankaste tekućine, djevojka nije napravila baš ništa. Nijema u svojoj iznenađenosti i prestravljenosti prizorom, nije ništa mogla. Sve teže i teže je hvatala zrak jer joj je nožićem razderao i donji dio desnog plućnog krila. Nježno ju je zasijecao, pravilno kružeći njezinom utrobom. Srećom, nožić je bio iznimno oštar, tako da nije došlo do nepravilne deformacije tkiva. Sasvim precizni rezovi, fini i tanki, kirurški precizni, gotovo bezbolni.
-Možeš li sada vidjeti svjetlo. Reci mi. Opusti se i prepusti život neka vodi svoju posljednju bitku. Ne boj se. – tješio je Albert začuđenu djevojku, ali ga ona nije čula. Nije razumjela od šoka. Naime, zbog naglog gubitka tamno crvene, još uvijek tople tekućine, koja se nekontrolirano izlijevala iz njezina tijela, došlo je do poremećaja cirkulacije i kritičnog smanjenja dotoka dragocjene tekućine do tkiva i organa, a s tim u svezi i nedovoljne apsorpcije kisikom. Tijelo se sve teže i teže borilo. Vrijeme je curilo kao i dragocjena tekućina, kao i život iz tog nježnog, svilenkastog tijela.
– Zaboravi! – promrmljao je Albert i nekoliko puta zapucketao prstima.
– Dosta! – viknuo je glasno.
– Gotov je! Probudi se, Barbara!
Djevojka se trgnula, uhvatila rukama u predjelu želuca, trbuha, prsa. Nije bilo krvi, nije bilo porezotina, nije bilo ničega, ni odjeće, samo koža, svjetla i njegovana, nježna na dodir, koža istinske ljepote.
– Vidiš li sada zvijezde? – pitao je Albert.
– Vidim svjetlo, vidim zvijezde iako je dan, vidim i mjesec i sunce. Vidim sve, nekako jasnije i čisto, kako kad se kiša ispada i zasja sunce, a nebo je plavo i … bijele se pahuljasti oblaci. Vidim prošlost i budućnost. Vidim sebe u nekom drugom svjetlu. Vidim se jednog dana kako gola ležim na dnu oceana.
– Znaš li tko si?
– Ja sam čovjek. Čovjek od krvi i mesa i znam da sam bila izgubljena neko vrijeme, ali se ne mogu sjetiti gdje i kad sam se izgubila. Sad to nije ni važno. Mislim da ću zakasniti na predavanje. – rekla je zadovoljno djevojka otvarajući svoju torbicu, crvenu torbicu s pozlaćenim lančićem. Odvratnu crvenu torbicu s pozlaćenim lančićem i rekla:
– Duguješ mi još za dva sendviča.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Razgovor s mrtvacem

Volja je osećanje koje imamo o svojoj ulozi
Klasni neprijatelji proleterijata i sirotinje i prirodni tlačitelji bezgaćnika šiljomude da sam ja najveći zločinac XX veka. Vaskoliki su svet za svoj bogomdani pašnjak podsvojili vlasnici kapitala, a neuki ćute, u strahu od totalitarizma. U komunizmu bi bilo još gore – uče ih plutokratske udvorice, i s naoštrenim kurčićima upiru prstom na mene mrtvoga, šireći u svojim (ej) naučnim radovima klevetničke informacije o mom liku i delu: imao sam, kao, ćef za vlašću, vele, te sam u paroniju zapao i potro onoliki narod.
Pa majku vam jebem da vam jebem! Narod je mene voleo, bando reakcionarna, i zar bih ja kroz sve méne izneo živu glavu da nije bilo plamene vere masa u izgradnju besklasnog društva i drugarske podrške najodgovornijih kadrova Partije, koji su me uvek mogli smaknuti da su boljeg imali i da nisam bio ono što sam bio. A bio sam pravednik, hulje revizionističke, i graditelj naučnog komunizma i društva bez privilegija i nepravdi (a to utopijom, majčicu vam vašu, zovete) – to je bio moj razlog za život: da u skladu s istorijskim zakonima revolucijom vlast na obične ljude prenesem i satrem one koji su ih eksploatisali. Nije me interesovala moć radi nje same, kao što mi zarad kapitalističkih ciljeva visokoparno podmećete, gnusno falsifikujući istoriju i služeći se liberalnom demagogijom, sluge imperijalističke – pa po vašem naukovanju ispada da sam ja iz težnje za moći (da bih bio diktator, je li?) i na robije išao (kao da tamo nisam mogao za svagda nestati), i u Sibir me je, zar, caristička policija slala da bih se prekalio i cara ubio i novi car bio, znajući još na majčinoj sisi, izgleda, da ću biti ono što ću biti: pa ima li tu logike, kokoške bla-bla-bla ćorave? Mene je revolucija stvorila i za nju sam živeo, a moć mi je trebala da bih je čuvao i očuvao od svilom i ugledom okićenih buržoaskih razbojnika i nepoštene inteligencije – veliki SAN me je vodio: vera u društvo jednakih mogućnosti i u porodicu slobodnih i srećnih naroda, vera u trudbenika sposobnog da vlastitim moćima izgradi međuljudske odnose u kojima neće biti eksploatacije čoveka nad čovekom. Bio sam voljan da ljudima stvorim pravedniji svet od onog kojeg sam na rođenju zatekao, a kakva je vaša sitnoegoistička misao i volja vidi se po staklenom zvonu ispod kojeg, s poštovanjem drugih, u samopoštovanju živite. Siti i obesni, s blistavim svim zubima u glavi i u mirišljavim gaćama svilenim, stojeći iza katedri opravdavate debele plate prikazujući u karijerističkoj servilnosti postojeći kapitalistički poredak kao najbolji od svih mogućih svetova: – „Lese-fer, lese-fer“, cvrkućete, ne mareći za plač roblja na Zemlji. – „Dobro je! Nije baš najbolje, ali i ne može bolje…“ jedan za drugim naučeno ponavljate, braneći, kao, slobodu od tiranije, i pobedonosno uvereni da ćete besramnim iznošenjem svega najcrnjeg o meni i invazijom na tekovine Revolucije, za koju sam živeo, uništiti i samu ideju, i nužnost njenog ostvarenja. Ali, znajte, uskogrudni, civilizovano nasmejani nitkovi: dokle god postoje klasno društvo i neumitnost razvoja, postojaće i naučna (ne tupi ga s verska, maljčik), velim naučna komunistička ideja kao jedino rešenje toga problema! A onoga koji te izrabljuje treba ubiti. I da znaš i ti, individualni elementu: to što sam lenštine poput tebe slao na društveno-koristan rad u Norilsk, da delikt mišljenja okaju i ljudi kao što treba da budu postanu, bila je istorijska neophodnost (pošto, naravno, ne određuje svest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svest, i nije važno šta si uradio, već šta bi, pogrešno misleći, mogao da uradiš) – a to što usled lagodnog života ponavljaš kako svako ima pravo da bude različit i da razmišlja i oseća i živi na svoj način, i da je to pravo iznad prava države budući da, veliš, društvo bez slobode mišljenja ne opravdava nikakva pravda, e to je, vidiš, kontrarevolucionarna delatnost i nazadni idealizam, malograđanska svest što pretežno o sopstvenom dupetu brine, jer, zapitaj se samo: ta valjda i oni na čijem znoju intelektualno živite, zadrigli u kravatama, hleb vam vaš beli što ga jedete, zadavili se dabogda (to je nečovečno, je li, ali spram vama, koji svega, pa i slobodnog vremena, na pretek imate, i to je mržnja, začudo, a vi bi kao, dok zarad golog života za druge dirinčite, ljubav kao cvet u duši svojoj uzgajali) – i, velim, zapitaj se samo: ta valjda i obespravljeni imaju pravo da sa čela otru znoj, i da sednu i danu dušom i dođu k sebi, kako bi se snašli i pronašli i uvideli da nisu tek marva u vašem jarmu i da samo od njihove pobune zavisi da li će kao ljudi živeti životom dostojnim svesnog bića, slobodni od tiranije čoveka nad čovekom, i od vaših sitnosopstveničkih interesa na njihovoj grbači ostvarenih. A oni koji nemaju ništa moraju se organizovati da bi srušili one koji imaju sve. I težina revolucionarne odmazde biće još krvavija.
Nisam ja nigde pogrešio, maljčik. Ni u razmišljanju ni u vođenju revolucije. – Svako je za sebe uveren da uglavnom ne greši, veliš, i nemogućnost čovekova da bude drugačiji do onakav kakav je njegova je sudbina. Jedni će, kažeš, na račun tuđe bede zgrtati novac koji u svom životu potrošiti ne mogu, neki će metanisati pred onime koji je zemlju zarad nadzemaljskog raja stvorio, treći će krupnim koracima preko poubijanih ka svetloj budućnosti trčati, znajući da je sami videti neće. A vernika će uvek biti i krv će teći kao voda. I razmišljaš koliko možeš, i činiti se da si glup, a na šta i očevidne činjenice ukazuju… E moj druže, slepcu! Nisam ja rđa i fanatik čiji je dijalektički materijalizam bezdušniji od iracionalne pohlepe i grabeži licemernih kapitalističkih snaga, koji u svojoj beskrupuloznosti bez stida odvukoše i boga na svoju stranu. Niti sam stvarao mravinjak, gospodo i gospođe buržujske, već sam, u skladu sa mehanikom društvenog razvoja, od ljudskog materijala aktivne graditelje socijalizma stvarao, i društvu bez izrabljivanja težio, i u danima sudbonosne borbe, oslanjajući se na revolucionaran, naučno-klasni duh pravde, a poznavajući dušu naših mužika, mahom pijanih (da bi izdržali život, pomišljaš solidarno), već sam, dakle, u skladu sa odlukama Kongresa i Politbiroa, s pravnim osnovom i uz razrađen institucionalni okvir, uvodio interne pasoše i s tvrdokornom masom beslovesnih seljaka u industrijalizaciju se upustio, i u skladu sa zajedničkim ciljem svih progresivnih snaga ukazivao na stranputice i boljševike stare garde uklanjao da jalovim blebetanjem Revoluciju kočili ne bi (naravno da ih tereti ne ono što su uradili već ono što su mogli da urade da nisu streljani), i lišen nedostatka budnosti s čelnim drugovima potpisivao spiskove, i stvarali smo jedinstvenu partijsku liniju, i NKVD i Armiju od opasnih smutnji štitili, te su očišćeni od devojačkog kajanja i očeličeni rat voditi mogli, i bilo je gladi i stradanja, jeste, i ruke su mi bile krvave, ali takva je revolucija, i evolucija, jer svet kakav je ja nisam stvorio, ja sam ga zatekao, i ispravljao, što oblik je ljudskog uspeha, i snage, ne očaja, ljubitelju lepe književnosti.
Jer, pogledaj samo, doušniku obzirnih stremljenja, pogledaj to amoralno pomanjkanje obzira prema drugima, tu pohlepu koju je kapitalistički liberalizam postavio na pijedestal vrlina. Pogledaj te akademike, političare i ostale, sav taj establišment – ta samo svojim nakitom svaka njihova gospoja bi tri sela gladnih u Africi godinu dana prehranjivala – pogledaj te gotovane i turiste, gde šećkajući se obilaze monumentalne građevine i dive se ljudskim dostignućima, jer ciglu nijednu u životu podigli nisu a kamoli okrvavljenih stopala teturali pod kamdžijom tegleći kamenje za slavodobitne spomenike vlastodržaca. Pogledaj samo tu bankarsku bagru, te parazite što ozakonjenim se transakcijama tuđom krvlju hrane – slobodom tržišta, preduzetništvom i sličnim, svoj lopovluk nazivaju oni – i pljačku predaka proglasiše svetinjom privatne svojine, i para u zajmu novu paru pravi, i prepustiše izabranicima narodnim da im klasni interes štite, veličajući ih u novinama svojim kao apostole napretka, i postala je država čuvar njihovog obora, i garant vlasništva i nepovredivosti kapitala. Pa zar to nije aktivna zločinačka delatnost? Ali neka ih, nek u grozničavoj jagmi profitabilno i legalno stiču, doći će i naše vreme, jer što više budu grabili pre će se potlačeni osvestiti i, nemajući šta da izgube, te razbojnike pobiti, što je dijalektika i zakon razvitka. A ono što su opljačkali i u trezore zgrnuli biće im u ime naroda oduzeto – taj akt državne vlasti zove se eksproprijacija – i ukinućemo „To je moje“ i zameniti ga sa „To je naše!“, i stvorićemo Novog čoveka i Novo društvo, sa samosvesnim subjektima… Smej se ti, smej, maljčik… Ali razvitak je sudbina čovekova, ne fantazmagorija vremena kojeg nikad nije bilo da ga nije bilo, kao što ti misliš. A čovekovo uspinjanje ka sebi je u razvoju samosvesti, u slobodi i hrabrosti da ne dozvoli nikome da mu pravo na život uskrati te da na njegov račun leškari i živi. Misliš da će buržuji prepoznati stihiju koja se protiv njih budi. I svojevoljno će se, kao, bez upotrebe sile, a da bi je izbegli, razumno odreći „viška vrednosti“, prihvatajući ljude kao svoju braću, prepoznavši u njima bića sebi nalik. E, moj maljčik… Kada je to istorija samilosno razumna bila? Pre će se oni čovečanstva i civilizacije odreći negoli blaga svojega, i pre ćeš im dva oka iz glave isterati negoli dva dolara iz džepa njihovog. – „Neka stvari idu kako idu“, smatraju oni, i smatraju da idu pošteno. „Takav je prirodni poredak, od Boga dat, a Bog je na našoj strani. I neka i nadalje čuva i od proleterske golokurdije štiti nas koji imamo.“ – „Bog je odumro“, razmišljaš ti. „Ili mu je ovo ludnica za nedopravljene slučajeve“, snatriš, i nižu ti se slike paklenih muka gliste na suncu Simeona Maga, i katastrofe, i volja za životom, koji život nije, robovske snage u lancima, i srednjovekovna glad i smrad, i čini ti se kao da vidiš konja gde crkava pred šahtom rudnika Partizan na Kolimi, jer je manje izdržljiva životinja od čoveka, i gledao si od eksplozija kontuzovano dete pod reflektorima Bagdada, koje se treslo i užasnuto cvokotalo, i koje će za ceo život drhtati, usred blagodati slobode i demokratije poklonjene od milosrdnih anđela u helikopterima ratnim. – „Boga nema“, govorim ti ja. „Zašto bi tuberkulozu stvorio? Čovek je pronašao cepljenje, usled nagomilanog znanja, što prirodni je progres, ne usled nečije milosti – a i jebem ti takvu zakasnelu milost: kao čovek je postao manje grešan, je li, pa se onaj gore smilovao, koji li moj.“ – Ljudi nisu jednaki samo pred smrću, maljčik, u društvu zasnovanom na razumu treba da budu jednaki i pri rođenju…
Pogledaj samo te priveske imperijalizma, tu bandu plavih i žutih, desnih i levih i onih sa centra – to, naime, demokratijom zovu, jer ako vam se jedni ne svide možete da glasate za druge, a svi su u službi kapitala – pogledaj te ličnosti važne i uvažene, među kojima ćeš teško na poštena čoveka naići. Misliš da će se oni odreći motorizovane pratnje policajaca i telohranitelja i buljuka novinara iza sebe, i shvatiće, kao, da je vrisak milenijumske patnje ljudi i poklanih životinja kojima se goje važniji od mišljenja koje imaju o samima sebi, i da su troškovi oko njih, pojedinačnih, previsoki, brate, i da nećete ostati obezglavljeni siročići ako neki od njih u odgovornoj službi i pogine. Misliš da će ljudi prestati da koriste novac, eda bi bankari pukli od muke, i da će zabataliti da prate vesti, kako bi političare na bunjište istorije poslali. Da su robovi prestali da rade, robovlasništva ne bi bilo, ali čovek je tek malo od ovaca odmaknuo i do toga nije došlo. Nazvati stvari pravim imenom, naravno da toga u politici nema, ili se štite postojeće vrednosti ili se u kriznim potresima na ruševinama starog drugačiji svet javlja. A novo se bez krvi još rodilo nije. Možda do tog kolapsa neće doći za vremena trajanja vašeg, ali kada se nafta potroši ili kada se previše nakotite, a sve što je u vašoj moći činite da tako i bude, ili se nešto drugo desi, pojaviću se ja ponovo, da vam put pokažem. Biću u novom obličju i s drugom ideologijom, i stasaće nova generacija, gola i gladna a željna svega, u društvima namučenim i u plemenima iskorištavanim, i u klasama na račun kojih po morskim plažama zviždukajući hladite muda, i probudiće se svest potlačenih i njihova beznadna mržnja, i biće im sve svejedno, samo da se nešto promeni. I njihov udar biće strahovit. Opet ćemo preokrenuti svet i nećemo imati meru. Nećete se više kurčiti dok su drugi na ivici baldisanja i misliti da svet samo vašem uživanju služi. S pesmom slobode na usnama ustaćemo mi, koji nemamo ništa, i pohrliti ka novom obzorju pravde. Proradiće opet giljotina, ili neka druga mašina (čovek je bar tu domišljat), i nastaće šapat i škrgut zuba po salonima buržoaskim i gospodskim. I biće „Jao“, „Kuku“, „Lele“, „Pa mi nismo znali“, i jebaćemo vam mamicu kapitalističku, to vam kažem ja,
Josif Visarionovič Džugašvili Staljin

Foto: Emaze propaganda museum

Krunoslav Mrkoci: Agent za nekretnine (odlomak)

Dva seksi pederčića kupuju stan. Istina, nisu baš naročito zgodni. Ali čini se da su dobri jebači. Jedan je suhonjav i visok, drugi je omanji i zaobljeniji. Kada se potrudi, onaj niži višemu, u najboljem slučaju, doseže do donjeg ruba ušne resice. Dok im pokazujem stan, pitam se, tko je u njihovoj vezi “tata”, a tko “mama”?
Pokazuju zabrinutost zbog kvadrature stana. Željeli bi većega. Teško mi je dokučiti razlog zbog kojeg bi im, njima dvojici, mogao trebati veći stan. Možda namjeravaju nabaviti kućne ljubimce; mačku i psa? A možda će pokušati usvojiti koje dijete? Možda neku malu, slatku djevojčicu, a možda dječačića? Na to sada imaju puno zakonsko pravo. Tko zna? A možda samo žele često ugošćivati prijatelje, i organizirati velike i vesele tulume? I na to, definitivno, imaju pravo. Na kraju krajeva, tko može ljudima zabraniti da se zabavljaju? Zanimljivo je tako promatrati parove: kako reagiraju, kako zajednički rješavaju složene životne situacije. A kupnja stana, čini mi se, da je jedna od takvih situacija.
Sve u svemu, momci su simpatični, a čini se da je i njihova veza prilično ozbiljna. Kupnjom zajedničkog stana, definitivno, veza uvijek prelazi na novi, viši, nivo. Tijekom prijateljskog čavrljanja, otkrili su mi kako su njih dvojica, obojica kreativni tipovi, i da imaju mnoge hobije. U razgovoru o hobijima i kreativnosti, naročito je zablistao onaj viši tip: unio se u priču. Objašanjavao mi je, potpuno oduševljeno, kako se njih dvojica između ostalog vole kostimirati i kako često posjećuju takve zabave. Pritom se onaj viši, malo nagnuo prema meni, i onako kao u povjerenju, šapnuo mi je da se on posebno voli kostimirati u odjeću koja dočarava 18. stoljeće. On je u pravilu Marija Antoaneta. Onaj niži pokazivao je daleko manje entuzijazma u čavrljanju i otkrivanju detalja njihovih života. Držao je sve više u sebi. Bio je šutljiv tip. Poznati su mi takvi, u društvu šutljivi tipovi.
Momci su se odlučili za trosobni stan, s golemim dnevnim boravkom. Očito je da si tako nešto mogu i priuštiti. Jedan, onaj niži, šutljiviji, zaposlenik je jedne banke; onaj drugi, viši, radi u IT sektoru. Naravno, suvišno je i nepristojno, interesirati se za detalje tuđih poslova. Osobno, bio sam presretan njihovom odlukom: ja kao njihov agent za nekretnine, od te prodaje dobit ću kao proviziju čistoga oko 3000 kuna. Gdje ćeš bolje?! Ukupno dosad, uključujući i današnji dan, četiri puta sam se susreo s njima. Bog bogova.
Na kraju krajeva, momci su zaista simpatični. Kad ih malo bolje upoznaš, ugodno su društvo. Djeluju potpuno bezazleno. Kupnju stana, proslavili smo u jednom modernom i fancy uređenom lokalu. Čestitao sam im na kupnji i na izvrsnom odabiru. Momci su nazdravili šampanjcem. Svi smo se zadovoljno i uz osmjeh kucnuli čašama. Momci su razmijenili i poljupce. Golupčići. No, što to znači što su oni simpatični, i što djeluju sasvim dobroćudno i bezazleno? Pokušavao sam ne razmišljati i ne zamišljati ih, njih dvojicu, kako vode ljubav.

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Pričanje

Jedan je čovjek, mršav, riđ, s pjegama svuda po licu ustao jedan dan iz kreveta. Ustao je nekako suviše ravno u impostaciji, ukočeno, a kako mu je jedna strana kose bila dignuta u zrak jer ju je položaj u kom je spavao tako oblikovao, izgledao je kao mješavina vampira i pijetla. Na umu mu je bila riječ „kifla“, a u želucu rupa gladi koja je pratila tutnjanje te riječi u njegovoj glavi. Jednim je divljm, snenim i nepažljivim pogledom zakačio stolicu kraj kreveta i hlače od tvida na njoj, pa je pružio prema njima ruku da ih obuče. Ulazeći u hlače, u glavi su mu se k’o ringišpil vrtjela mjesta na kojima bi se mogla nalaziti nekakva majica prihvatljiva za nošenje. Otvorio je ormar i uzeo prvi odjevni predmet za kojeg je ocijenio da nalikuje na majicu, adaktirajući misli o njenoj nošljvosti zbog rupe u želucu koja je postajala sve veća. Izletio je kroz vrata svog haustora kao u bunilu. Nakon nekoliko metara hoda, ugledao je pekaru i pomislio…
– Ne ulazi mi u glavu!
Kad je čovjek ugledao pekaru, dignuta strana njegove riđe kose kao da se malo spustila. Zaključio je da to mora biti posljedica utjehe koja je nastupila gledanjem u mjesto u kojem se, za određene novce, redovito uklanja glad želucorupičastih posjetioca.
– Čuješ ti? Možeš govoriti o mojoj riđoj kosi i tome kako se spustila, čak i o mojoj mršavosti i pjegama na licu, ali u glavu mi je ulazi. Nemaš pojma šta sam i šta nisam pomislio niti da šta sam zaključio. Ne znaš ni da sam u glavi tražio gdje bi se mogla nalaziti nekakva normalna majica za nošenje. Dosta s tim.
Čovjek je brzim korakom ušetao u pekaru i stao u mali rep ljudi koji se tamo napravio. Izgledao je sretan što je rep mali i što narudžbe ljudi koji su stajali ispred njega nisu bile dugačke, što je značilo da će brzo i na njega doći red.
– Koliko puta moram reći? „Izgledao je sretan“. Ne ulazi mi u glavu, bogamu!
– Baš sam zato i izabrao riječi „izgledao je sretan“. Sad ti meni ulaziš u glavu. Ne smije mi se činiti da neko izgleda sretan? Nisam rekao da „jesi sretan“ nego da tako izgledaš.
Čovjek je izašao iz pekare ne kupivši ništa, počešao se po riđem potiljku i položio prste na obraz kao da razmišlja.
– Evo, ovo je dobro. Iako ne znaš da razmišljam, al ‘ajd, nek’ ti bude. Dosta mi je vas pripovjedača. Pratite nas k’o serijski ubojice po cijele božje dane i još bi nam ulazili u glavu. Sveznajući pripovjedač, tobože. Ma nemoj, što smo skromni!
– Misliš da se meni likovi nisu popeli na glavu? Ovakvi kao ti? Jer ipak ima još koliko toliko dobrih likova. Vi samo nešto zanovijetate, a ne bi mi postojali da nas nema.
Čovjek je razrogačio oči, otvorio usta i začepio ih dlanom. Okrenuo se prema ulazu pekare ispred kojeg je stajao i vidio da nitko više ne čeka u redu. Nebo mu je izgledalo oblačno. Pružio je dlan pred sobom i na nj mu je pala jedna hladna kapljica.
– Trebaš kišobran?
– Samo ti zajebavaj! – rekao je, pljunuo na pod, još se jednom okrenuo prema ulazu pekare i sjeo na kamenu stepenicu tik do ulaza – možeš prestati s tim tvojim komentiranjem? Pričamo, a ti prekidaš. Nije pristojno.
– Komentiranjem? To se zove pripovijedanje, ali teško da ti o tome išta znaš. I kako ti to uopće čuješ? Ne bi to trebao čuti.
Čovjek je malo ispravio leđa u sjedećem položaju i cinično se nakesio.
– Šta je? Nešto nismo više sveznajući, a? – cerekao se, naglo se uozbiljivši – „čovjek“. Bez vas nema nas, a ne bi mi ni ime spomenuo. Vanja, ako nisi znao, a trebao bi. Nemate vi pojma ni o čemu. Imate jedino pojma o vježbanju moći. Ulaženje u glavu, apstrahiranje lika na nekakvog „čovjeka“ bez imena, praćenje u stopu… ovo je Čeka, bogati. Šta ti je Dzeržinski zadao za danas? I ne smiješ, naravno, ni pisnuti. Ako se malo pobuniš, odmah si persona non grata. Fuj. Što si me stavio u priču onda ako sam nepodoban?
– Nekoliko pripovjedača me, doduše, upozorilo na tebe ranije, ali ja sam bio prilično siguran da će moja naracija s tobom ići lakše.
Čovjek je zatresao glavom i počešao se po nosu. Kiše i dalje nije bilo, ali on se zagledao u nebo da vidi da li je ono jednako oblačno kao što je bilo kad je prvi puta provjerio.
– Naravno da si mislio. Možeš šta hoćeš, a? Ne znam koja ti je politička pozicija, ali mani me tih liberalnih floskula – odgovorio je s nervozom i gorčinom u glasu.
– Eh, što lupetaš – rekao je pripovjedač, odmahnuvši rukom.
Čovjek je otvorio usta u iznenađenju i počeo se kesiti, lupajući se dlanovima po bedrima.
– Šta je, dobio si pripovjedača? – kesio se, uživajući u novonastaloj situaciji – jesam ti rekao da mi ne ulaziš u glavu? Opet. Nemaš pojma da li uživam ili ne.
Pripovjedač se zagledao u čovjeka u čudu, uhvatio se za prsa i počeo hiperventilirati.
– Nisam to ja rekao! – procijedio je u falsetu, dahćući k’o pas – to je neko drugi! Neko drugi je preuzeo!
Čovjek se naglo uozbiljio i namreškao čelo.
– Onda ti, novi! – povikao je ljutito – ne ulazi mi u glavu!
– Ko je to? Neko mi uzima priču! – dahtao je pripovjedač uznemireno. Čovjeku se ponovo ocrtao osmijeh na licu, a oči su mu zlokobno zaiskrile.
– To ti je kazna – smijao se – šta je, nemaš više moći? Neka. Sad vidiš kako je to. Je l’ ti lijepo? A? Sad si ti njemu samo pripovjedač. Kao što sam ja tebi samo čovjek, iako dobro znaš kako se zovem.
Pripovjedač se malko smirio i zagledao u čovjeka. Nasmijao se cinično i odmahnuo rukom.
– Ja sam uvijek samo pripovjedač, ja nemam ime – odvratio je s visoka – meni to nije uvredljivo. Uvredljivo je za tebe što si samo čovjek.
Čovjek ga je pažljivo odslušao i opet se cinično nakesio.
– Da, ali ti više nisi pripovjedač – kesio se – sad si lik!
Pripovjedač je opet počeo hiperventilirati, ali se uspio smiriti popivši čašu vode koja se niotkuda stvorila kraj njega. Pogledao je čovjeka s nekim prezirom i elegantno progutao zadnji gutljaj vode koji mu se našao u jednjaku.
– Za ovo si ti kriv – siktao je – ti mi me degradirao. Nikad nisam trebao uzeti angažman s tobom. Nisam trebao odgovarati na tvoja zanovijetanja, vrag me odnio. Ima mnogo likova koje ne volim, ali ovakve kao ti prezirem.
– Briga me – smijao se čovjek – još da se brinem za tebe. Ti si bar bio pripovjedač; ja sam uvijek lik. Ja ne mogu ništa. Mogao bih eventualno povesti revoluciju zajedno s ostalim likovima protiv vas. Ali k’o će ih sve skupiti. A i kakvi su. Ona kurvetina Ana Karenjina je prva za otpis. Da ne govorim o drugima.
– Još si i seksist – frknuo je pripovjedač uvrijeđeno – stravično sam pogriješio.
– Ajde ne moraliziraj – odvrati čovjek – znaš šta, dosta mi je te. Priča ti je propala, idi odavde.
– Kako znaš da ovo nije moja priča? – pitao je pripovjedač, uzdignuvši obrvu. Čovjek je ustao sa kamene stepenice, otresao hlače od prljavštine i još se jednom cinično nasmijao.
– Ne možeš ni pasti dostojanstveno, a? – provocirao je – vidimo se za kad dođe revolucija. U preodgojnom kampu, sačuvat ćemo ti mjesto.
Čovjek je još jednom pogledao u nebo, zaključio da kiša neće pasti i odšetao nazad do svog stana. Ušao je unutra i pažljivo odložio ključeve na komodu na koju ih je uvijek odlagao. Kad je ušao u kuhinju, osvijestio je da je još uvijek gladan i da nije ništa kupio u pekari. Bijes mu je na kratko preplavio tijelo, ali se brzo utišao, predajući mjesto nekoj tuposti. Čovjek je otišao u spavaću sobu i legao u nenamješteni krevet iz kojeg je izašao. Osjećao je kako ga izgužvana plahta ispod njega bode u leđa i počeo se zbog toga nervirati, ali je san ubrzo pobijedio u toj bici.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Sveti Ante i psovka

Lako je reći da je psovka ružna, zna to svatko kome se ona zaleti.
Jest, stvarno je i ružna, i nekulturna, i nasilna. I svakakva je psovka kad se udomaći u našem govoru.
Nastojim je stoga izbjeći, zaobići i preskočiti. Ili barem umanjiti.
Od starijih ljudi naučio sam, naime, umanjivati ružnoću psovki, te kad već nešto žugam, ne moram uz to i ružno lajati, nego izostavim ono „Je“, pa na kraju ostane „Bem ti miša“. Mali, ali djelotvorni trik kako vlastiti jezik držati pod kontrolom.
Ipak ima trenutaka kad je nagon jači od namjere, a jedan od njih doživio sam nedavno.
Prošle subote bio sam u Zagrebu. Putovao sam vlakom jer me je bolio zglob – vožnja autom i često stiskanje kvačila nekada su jako naporni – a nije mi se žurilo nikamo. Moja Tanja me čeka na Miroševcu, odnesem joj cvijeće, zapalim svijeću, izmolim očenaš i sjetim se lijepih zajedničkih momenata.
Za istinski važne stvari nema uopće potrebe žuriti.
I inače, neovisno o žurbi, kad god mogu putujem vlakom umjesto autom – uspijem usput nešto pročitati, razgledati, odmoriti se ili napisati štogod u miru, jer nitko ne zvoni pred vratima, niti me zove na telefon kojega jednostavno isključim za vrijeme putovanja.
Budući da sam vlakom stigao u Zagreb, vlakom sam se i vraćao u Austriju, i to u nedjelju, jutarnjom linijom koja s perona broj četiri polazi u sedam sati i dvadeset pet minuta.
Jedini problem kod vožnje vlakom je da on nikoga ne čeka.
Ustao sam u šest, dovoljno rano jer mi od našeg stana do Glavnog kolodvora treba autobusom sedam minuta, do autobusa pješice isto toliko, potom kroz pothodnik tri minute, a peron broj četiri odatle je udaljen tek stotinjak metara – on je u stvarnosti položen ispred perona broj jedan, samo je pomjeren u stranu i nalazi se u istoj razini s hotelom Esplanade, te se do njega ne mora ni prolaziti kroz gužvu i glavnu zgradu.
Dakle, od stana do vlaka treba mi maksimalno dvadesetak minuta jer autobusi iz Novog Zagreba i Velike Gorice voze skoro neprestano.
Tako je barem radnim danom, no ja sam putovao nedjeljom.
Kako ništa ne bih riskirao u dvadeset minuta do sedam zaputio sam se prema autobusnoj stanici, šepajući jer me je zglob opet počeo nesnosno boljeti.
Umjesto uračunatih sedam, trebalo mi je stoga deset minuta, i to do velikog semafora preko puta Muzeja suvremene umjetnosti. Već ranije prepoznao sam da se Alejom Većeslava Holjevca, širokom ulicom koja preko mosta spaja Novi Zagreb s gradom, približava veliki, plavi autobus, te sam požurio koliko sam unatoč bolu u zglobu uspio, a kad me je vozilo dostiglo potrčao sam čak, usporedo s mjestom na kojem sjedi vozač.
Dok je par putnika izišlo, a drugih nekoliko ušlo u autobus, već sam stigao do zadnjih vrata.
Tražio sam nepostojeći gumb sjetivši se odjednom da je ulaz u ZET-ove autobuse isključivo na prednjim vratima, potrčao panično do istih i uspio stisnuti čarobno, zeleno svjetlašce baš u trenutku u kojem je autobus nemilosrdno nastavio vožnju ostavivši me šepava i ljutita na jutarnjom rosom nakvašenom stajalištu.
„Bem te ćorava, bezobrazna, neodgojena i po vezi zaposlena!“ – psovao sam s dna duše, spominjući zagrebačkog gradonačelnika, premijera i predsjednicu države u jednoj, jedinoj kletvi, no sve je bilo uzalud.
Jedna otrpilike sedamdesetogodišnja, ili tek neznatno starija gospođa me je pokušala utješiti, sažalijevajući me istovremeno:
„Ovi mladi danas nemaju nimalo obzira prema nama starijima. Ranije je bilo nezamislivo da vam autobus ovako pobjegne pred nosom. Svi u busu smo vidjeli kako brzo i elegantno trčite, iako šepate!“
Odgovorio sam joj kimanjem glavom, plašeći se da me ne pozove na kavu i ne ostavi mi broj telefona ako nešto prozborim.
Ah, što bi moja braća uživala da im ispričam kako se sviđam staroj bakici!
„E, baš im neću pričiniti to zadovoljstvo!“ – odlučio sam svjestan vlastite atraktivnosti u odnosu na zrele pripadnice ljepšega spola.
Pogledao sam na sat konstatirajući da do polaska vlaka ostaje još dovoljno vremena, punih dvadesetpet minuta, te počeo mirno šetkati gore-dolje, čudeći se da sljedeći autobus ne stiže, prije nego sam pogledao na elektroničku tablu s planom vožnje:
„Linija 230 – 7:16“ – zasvijetlilo je u pravcu moga mozga.
„Što da radim? Vlak neću uhvatiti, nema šanse da od zadnje autobusne stanice kroz pothodnik prošepam za dvije-tri minute, a ako bus i stigne na vrijeme, trebat će mi minimalno toliko. Drugoga vlaka za Beč danas nema. Jedino popodne preko Villacha. Tko je od rodbine u Zagrebu i kome nije teško posuditi mi auto? Nisam ponio vozačku. Jebiga, baš sam smotan. Sutra moram na posao, ne mogu odgoditi termine. I šefu će jednom prekipjeti ako stalno pomjeram ranije dogovoreno. Žalit ću se! Kome? Bandiću. Njegovu ćuki. Direktoru ZET-a. Novinama. Ovo je moguće samo u Zagrebu. U Duvnu autobus čeka i ljude koji piju pivo u Grginoj prodavnici, a kamoli ne one koji za njim trče!“ – kombinirao sam što da učinim psujući prigušeno, da me ljubazna bakica ne čuje.
„Taksi. Valjda će naići nekakav taksi! Sveti Ante pošalji mi jedan, jedini taksi. Molim te! Vidiš da me boli zglob, bit ću dobar i nikad više neću ništa opsovati“ – dao sam svečano obećanje svome najdražem i najboljem svecu. Ante je vjerojatno malo popričao s Tanjom, ona mu namignula da nisam jako loš, i dvije minute kasnije bijeli, oprani taksi banuo je iz Dubrovačke avenije, skrećući udesno, u pravcu grada.
Raširio sam se poput tramvaja na žuto išaranoj površini autobusnog stajališta i počeo mahati glavom, rukama i zdravom desnom nogom.
Taksi je prošišao pored mene, a vozač blenuo u nešto ispred sebe.
„Bem te ćorava!“ – dreknuo sam očajnički kroz prorijeđeni jutarnji zrak, poput mladoga hercegovačkog bika kojemu su upravo najlljepšu junicu ispred nosa zauvijek odveli u Dalmaciju.
U tom trenutku dogodilo se čudo.
Taksi je naglo zakočio na srednjoj traci, zasjalo je svjetlo za vožnju u rikverc, da bi mi vozač nakon okretanja i zaustavljanja otvorio vrata, pozdravljajući me:
„Dobro jutro. Čuo sam vas kako psujete dok sam gledao u navigaciju. Firma mi je baš slala nalog kamo da vozim. Oprostite. Dokle ćete?“
„Oprostite vi, nisam na vas mislio dok sam psovao. Do Glavnog kolodvora. Vlak polazi u sedam i dvadeset pet.“
„Nema problema. Za pet minuta smo tamo. Uvucite polako desnu nogu, vidim da vas lijeva boli!“
Mladi vozač, lijep poput anđela, me je preko pločnika odvezao do početka perona broj četiri, čak mi je htio i kusur vratiti.
„Odvedite curu na kavu“ – doviknuo sam mu šepajući u pravcu vagona, najljepšega kojeg sam taj dan vidio.
„Tanja, šapni svetom Anti da mi je psovka izletjela i da neću nikad više“ – zamolio sam svoju zagovornicu i posrednicu u nebu da me ispriča kod pouzdanoga sveca, ne usuđujući se sam to izustiti.
„Dobro je da Ante nije sitničar i da nekad progleda kroz prste, ali drugi put moram bolje paziti. I njemu će jednom prekipjeti ako stalno kršim ranije dogovoreno“ – zaključio sam jutarnje meditiranje čekajući kavu u vlaku za Beč.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Noć u čistilištu

Bilo je to u klaonici pilića gdje sam radio noćne smjene kao pomoćno osoblje. Kako i zašto sam dospio tamo, duga je priča. Došao bih tamo u 9 navečer, nakon sat vremena vožnje tramvajem, i prvo bih se javio noćnom portiru, a taj bi stari debeli prdež svake večeri zatražio da mu dam osobnu iskaznicu, a zatim bi pet minuta unosio moje podatke u knjigu posjetitelja.
„Takav je propis“, objasnio mi je, gledajući me preko pepeljarki kao da sam obično govno, kad sam mu jednom rekao da je već pet puta upisao te iste podatke u knjigu. „Samo stalno zaposleni mogu proći bez upisivanja.“
Ušljivi stari drkadžija! On je na društvenoj ljestvici bio nitko i ništa, ponizno je lizao kitu svakom beznačajnom šefiću, ali ja sam bio još niže pa mi je to morao dati do znanja. Ja sam tu samo privremeno, danas jesam, sutra nisam, a on je tu stalni portir već deset godina i može me gledati s visoka. Tako je to svagdje među radničkom klasom.
Drkaroš je zabilježio podatke u knjigu posjeta, a zatim mi je vratio osobnu i otvorio vrata klaonice.
„Jednom kad vas prime za stalno, dobit ćete svoju karticu pa vas neću upisivati svake večeri“, dodao je strogo.
Jedi govna, pomislih. Radije ću si vezati konopac oko vrata nego na ovom mjestu postati „stalni“ poput tebe. Tada sam još uvijek mislio da san o bijegu nije potrošen, da ću naći neki način da se iskopam iz toga. Ali svi tako misle. Nitko ne misli da će cijeli život šljakati usran, bijedno plaćen posao. Jer ako se pomiriš s tim da si portir ili perač klaonice, onda si gotov.
Otišao bih u klaonicu, obukao gumeno odijelo, navukao visoke gumene čizme i do 6 ujutro prao klaonicu. Inače preferiram noćne smjene, jer u njima obično nema šefova i drugih psihopata, pa ti od svih neugodnosti posla preostaje jedino rad sam. A raditi u klaonici pilića već je dovoljno gadan posao. Možete li zamisliti svu tu krv i sav taj otpad koji preostane kad se odvoji sve iskoristivo meso poklanih životinja? Tone i tone životinjskog otpada! Sve je to trebalo počistiti, oprati mašine itd. I sav taj smrad, sav taj užasni smrad životinjskih dijelova koji udišeš svakim udahom i koji ti se uvuče u sve pore u tijelu i nikad ga se ne možeš riješiti! Raditi takav posao je neka vrsta smrti, dapače, još gore, to je neprestano umiranje, ni život ni smrt, čistilište umornih, iscrpljenih duša koje čekaju izbavljenje, a ono ne dolazi. Jer kad u 9 navečer uđeš kroz vrata klaonice, kao da sam ideš na klanje, kao da ulaziš u Danteov svijet nakaza i najgadnijih pričina, i u tom trenutku sve ostalo izvan tog mjesta prestaje postojati, a čak i kad ujutro napokon iziđeš van, sve to ide s tobom. Zato se na takvim poslovima i zapošljava sva ona radna snaga koja tržištu nudi samo svoje vrijeme i mišiće i koja nije skužila kako stvari stoje – dakle, najneobrazovaniji ljudi na tržištu ili oni koje je sreća napustila. Tu uglavnom nema ni žena, samo istrošeni sredovječni muškarci koji pristaju na sve samo da ne bi postali beskućnici. Oni lukaviji, s instinktom lisice ili bilo kakvim obiteljskim zaleđem, već su se davno uvalili negdje drugdje, postali su profe u srednjim školama ili uhljebi u bezbrojnim državnim uredima sa sigurnom plaćicom ili su neki vrag u NGO-ima, pa s tih pozicija moraliziraju i pravednički dijele lekcije o primitivcima koji ih okružuju.

Uglavnom, eto me u klaonici pilića. Bio sam pijan svake večeri jer sam samo tako mogao raditi taj užasni posao. Prvi tjedan radio sam sam i to je bilo podnošljivo. Taman bih do jutra obavio sve zadatke, a onda se presvukao i otišao u birtiju preko puta na prvu jutarnju kavu. Ali već drugog tjedna u noćnoj se smjeni pojavio još jedan frajer. Iskočio je preda me dok sam oblačio odijelo, kao da se stvorio kakvom magijom. To je još jedan problem s tim glupim šljakama – imaš kolege, i to uglavnom primitivce koji su ti u stanju i najlakši posao učiniti nemogućim. Ima tu svakakvih podlaca i kenjala, ali najgori su oni koji ne zatvaraju usta. A ja doista ne želim čuti ništa što govore ti dosadni sredovječni ljudi koje je život zgazio. Ne želim ih bolje upoznati, ne želim postati njihov kolega s posla ili prijatelj, ali ni neprijatelj, ne želim ići s njima na pivo poslije radnog vremena, ne želim biti pozvan na roštilj kod njih doma subotom popodne, ne želim slušati o njihovoj djeci i vrtićima, ne želim slušati gdje su bili na ljetovanju, ne želim komentirati nogometne utakmice s njima, ne želim se skupa s njima zgražati nad lopovskim političarima. Ti će te dripci daviti svojim spikama i moralizirati do besvijesti, a drugi dan će te mirno pustiti da krepaš od gladi, jer to nije njihova stvar. Tako je to. Ljudi koji me poznaju misle da sam mrzovoljni mračnjak i negativac i da ljudi nisu tako užasni kako mislim. Ponekad mi predbace: „Ti ne voliš ljude!“, kao da su time utvrdili neki neoprostivi grijeh moje duše. Pa eto, ne volim. Za mene je prosječno ljudsko biće užas i ne želim ga blizu sebe. Možda će netko drugi u njemu vidjeti dubinu ili neku skrivenu ljepotu, ali ja je ne vidim. 95 posto odraslih ljudi su svi nalik jedni na druge, to su živi mrtvaci, nema u njima nikakve iskre, tek skučenost njihove male usahle duše i sitni podli trikovi koje izvode tebi iza leđa, a ta bolest je zarazna i lako može preći i na tebe, a onda si i ti gotov. Na takvim poslovima možeš izdržati dulje od tjedan dana samo ako si ljut na sve i ako ne dopustiš da te pobijede na neki od svojih načina, što znači da moraš biti lud, drzak i spreman potući se s bilo kim zbog sitnice, a isto tako i okrenuti se i otići u ključnom trenutku. Možda smo u životu samo čudaci, ali pred licem smrti smijemo reći istinu.

Dok smo u radničkoj prostoriji navlačili gumena odijela, taj frajer je stao ispred mene, kažiprst desne ruke uperio u mene i pogledao me kao da želi reći nešto veoma značajno i upitao:
„E, a odakle si ti?“
Pitanje „odakle si“ smatram jednako nepristojnim kao da me pitaš koliko love imam u džepu i koliki mi je kurac. Nije da skrivam neku mračnu tajnu – ali odjebi! S obzirom da cijeli život nastojim pobjeći od veza krvi i zemlje, obitelji i domovine, nisam rodijački tip čovjeka i ne zanima me u kojem si selu ispuzao iz ženske rupe. Ali ako na takvom mjestu glumiš pametnjakovića i inatiš se, držeći da si iznad njih, obično brzo najebeš, jer ti izbuše gume na autu, ubace ti crknutog štakora u džep jakne ili već na neki od načina. Zato ljudima kažeš iz koje si selendre došao pa neka s tim podatkom rade što god ih veseli. Rekao sam mu odakle sam – iz Bosne, iz selendre u planinama kojoj su i bog i vrag davno rekli laku noć i za koju nitko nigdje nije čuo. Mislio sam da će tu priča stati. Ali kad sam mu rekao ime sela, on radosno kliknu:
„Znao sam! Po imenu!“
Kako se pokazalo, bio je iz susjednog sela. Što će reći da smo zemljaci, da imamo tajni kod, on i ja, da imamo zajednički jezik koji nas veže i obvezuje i upućuje jednog na drugog. Mato Pejić, tako se zvao, i imao je priprosto seljačko lice i naglasak kao da je upravo jučer došao iz svog sela.

Obukli smo gumena odijela i krenuli u klaonicu. A čim smo ušli u klaonicu, frajer je počeo pričati – o ŽIVOTU. A to je značilo o svim onim beznačajnim tričarijama koje čine svakodnevicu ljudi niže ili niže srednje klase – sitne brige o djeci, pokvarenim autima, ženino zanovijetanje oko neopranog suđa i daske na WC školjci, šef psihopat, poremećena punica, plaća koja vječno kasni i nije dovoljna za život, krediti za stan, za auto, dječji rođendani. Imao je 45 godina, bio je oženjen, imao je troje djece i kuću, bio je u ratu, ranjen, a tu u klaonici šljaka već 5 godina. Život tihog očaja kojem se ne vidi kraj. Život bez života. I ja živim isto to, samo na drugi način, s drugim ograničenjima i datostima. Moja je duša žudjela za širinom, za suncem i prostorom, a bio sam tu u klaonici i slušao tog frajera kako lamentira o svim tim beznačajnim stvarima koje me se ne tiču i koje ne želim znati. Uvijek sam imao dojam da se život sastoji samo od slušanja tuđih priča, priča bez svrhe i smisla, pa ipak ih moraš slušati. Nisam siguran da shvaćam zašto je to tako. Ja nikom ne dodijavam platonovskom dilemom je li dobro istoznačno s pravednošću. Ja mislim da nije i većina platoničara neće se složiti s tim, ali to je druga priča. Davno sam odustao od toga da je rulju moguće izvesti iz špilje i prosvijetliti. Uostalom, koga briga? Samo neka su što dalje od mene.
Išli smo od prostorije do prostorije, ribali podove, prali strojeve, zidove i ostalo, a on mi je za to vrijeme ispričao svoju životnu priču, istu kao tolike druge koje sam čuo, dosadna stvar, ali slušao sam, jer jebiga, tamo sam, a ne možeš očekivati da ćete pričati o Platonu ili o Epikuru. Samo bi zastao da uzme daha pa bi odmah nastavio dalje. Ponekad od mlaza vode koji je prskao po podovima nisam čuo što govori, a kad bi on skužio da ne čujem dobro, nagnuo bi se prema meni i urlikao mi u uho. UBIT ĆU GA, MAJKE MI! Nisam okrutan tip, samo želim da me se ostavi na miru, ali oni jesu, okrutno mi rezuckaju dušu tupim noževima, dok je cijelu ne isjeckaju u komadiće, a onda će reći: „Ah, život je takav! Sudbina!“ Zašto se nikad ne dogodi da sa mnom u smjeni radi neka mlada i zgodna riba, neka pametna i slobodoumna riba s kojom ću se cijele noći zezati na poslu, a onda ujutro otići negdje na cugu i/ili odvesti je doma, popiti kavicu zajedno s njom, a zatim se malo opustiti uz neobvezni seks i sve ostalo? Nisam ja te sreće. Gdje ćeš na takvom mjestu naći pristojnu ženu? Te zgodne i pametne mlade cure su negdje drugdje, one uvijek pripadnu nekom samodopadnom folirantu koji radi u marketingu, ima smisla za humor i vozi hondu civic, a mene zapadne da perem klaonicu s ovim tupanom koji se ne gasi. Tu i tamo sam, držeći u ruci golemu cijev iz koje suklja snažan mlaz vode, zamišljao da je to cijev sačmarice i da mu stavljam tu cijev na sljepoočnicu i pucam, samo da zaustavim sve te riječi kojima me bombardira. Ili sam zamišljao da mu režem glavu na stroju za klanje pilića. Zamišljam natpis u novinama: „Neuspješni pisac u klaonici pilića ubio kolegu iz rodnog kraja i isjekao ga na komadiće. Uhićen dok je pio pivo u birtiji preko puta klaonice. Nije poznato oko čega je nastao sukob između dvojice noćnih radnika.“ To je to. Divne mračne fantazije o osveti za sve! Fantazije o osveti zbog svih tih ljudi koji su me cijelog života vukli dolje. Ne bi li bilo divno doista to i učiniti, a ne samo maštati o tome?
Nakon što mi je ispričao sve o svojoj obitelji, kući, djeci i bolestima nekako je skrenuo na rat. Svemogući bože, samo da ne počne pričati lovačke, pomislih. Tih ratnih pričica naslušao sam se kao klinac, toliko da su mi postale smrtno dosadne, ma kako tragične i užasne zapravo bile. Nemam više strpljenja za to, sve je već izlizano, sve već 1000 puta prepričano. A većina tih priča ionako je puko pretjerivanje, laganje i samohvala. Nisam želio slušati kako je sam zaklao deset četnika i raznio 20 tenkova. Uostalom, bio sam tamo i vidio sam puno toga i odmah sam znao kad lažu.
„Čuj, stari…“ rekoh s namjerom da ga zaustavim prije nego što počne.
Ali Mato je stao ispred mene i primio me svojom lijevom ručetinom za nadlakticu (što mrzim). A zatim mi je, gledajući me u oči, ispričao kako je jedne noći s grupom vojnika zapeo u izvidnici na srpskom teritoriju. Bilo je toliko mračno da nisu imali pojma gdje su, sve dok nisu shvatili da su u šumi okruženi brojnijim srpskim vojnicima. A kad su shvatili, nisu više mogli nazad. Mogli su samo čekati da se Srbi povuku. Dok je ležao tamo u mraku, stišćući pušku, usrao se u gaće. Doslovno se ukenjao u gaće i onda satima ležao s govnom u gaćama, dok su čekali da Srbi odu dalje.
„Nakon toga“, rekao je, „kad pomislim da mi je nešto teško, samo se sjetim kako sam se te noći usrao od straha. Odmah mi je sve lako i odmah me nije briga ni za što. Čak i ovaj šugavi posao mi je odmah lak.“
Nastavili smo prati do jutra i napokon smo oko 6 sati bili gotovi. Jedva sam se vukao od umora. Otišli smo u radničku svlačionicu, svukli sa sebe gumena odijela i obukli svoju odjeću. Nije bilo tuševa pa smo smrdjeli kao tvorovi, ali ne bi previše koristilo ni da smo se istuširali. Sjeli smo pred klaonicu i zapalili cigarete. Jutro je svitalo. Uskoro su počeli dolaziti i radnici iz prve smjene. Pojavljivali su se jedan po jedan iz polumraka, kao kakve utvare. To je bilo nekako čudno, vidjeti opet druge ljude na tom mjestu. Noću sve to izgleda drugačije, lišeno svoje prave svrhe, nadrealno, kao neki prostor izvan vremena i prostora, vrijeme za sebe, gdje stvari i ljudi nisu isti kao na danjem svjetlu.
Kad smo ispušili cigarete, Mato je ponudio da me odfura doma svojim autom. Pristao sam jer je lakše tako nego čekati tramvaj u 6 ujutro. Vozili smo se praznim ulicama u njegovoj staroj vectri. Rekao sam mu gdje stanujem pa me odvezao sve do moje zgrade u Novom Zagrebu. Eto, čeka me moja rupa, moja prljava unajmljena gajba, pola jeftine salame u hladnjaku, kruh star tri dana, dvije limenke piva i pokvaren bojler.
Kad sam htio izići iz auta, Mato me primio za nadlakticu.
„Čuj“, reče Mato, „a treba li ti možda para? Izgledaš kao da nisi ništa jeo tri dana.“
To nije bilo daleko od istine. Izgledao sam kao da me poplava donijela iz Černobila.
„Ma…“, rekoh.
Mato je dohvatio novčanik iz pretinca, izvadio 200 kuna iz njega i pružio mi ih. Imao sam 27 godina, a skoro 10 godina nitko mi nije dao nikakav novac. Ni prijatelji, ni roditelji, ni bezbrojna ušljiva rodbina. Buljio sam u lovu, ne znajući što da učinim. Znao sam da je nepristojno uzeti. Ali ruka je sama posegnula i uzela lovu. Nemam nimalo srama. Zao sam i nezahvalan čovjek. Takav sam kakav sam.
„Čuj, stari“, rekoh ipak, „nisam ti ja neka poštenjačina.“
„A tko jest?“ slegnuo je ramenima. „Vidimo se večeras!“
Izišao sam i zatvorio vrata, a on je startao i odvezao se ulicom. Gledao sam za njim kako odlazi ulicom u svojoj staroj vectri. Zatim sam strpao pare u džep pa se uputio u kvartovsku birtiju koja se u to vrijeme otvarala. Bilo je rano još ići doma. Trebala mi je jedna poštena kava prije nego što odem kući. Ali čim sam opet zašao među ljude i čim je smrad klaonice koji sam donio sa sobom ispunio njihove nosnice, osjetio sam gadljive poglede na sebi i opet sam se počeo osjećati zao i opak, opet sam se osjećao dobro. Opet sam bio svoj.

Foto: www.pexels.com

Klara Peranić: Utapanje u jeseni

Došla je još jedna jesen. Donijela je namreškane bijele nakupine koje se sudaraju s mojim mislima. Blagi povjetarac zaplovio je tvojim dahom, toplim i zaigranim što se migolji među lišćem koje propada. Kako li samo propadanje može biti toliko lijepo? Doduše, nikad ništa neće biti ravno tvojoj ljepoti.

Prvi puta sam te ugledao u školskim klupama. Smijala si se svemu. Rupice na obrazima bi prkosile onima koji su govorili da si čudna, neprilagođena. U tom trenutku cijela prostorija bi postala igraonica mojoj mašti. Kada bih ti želio prići, obuzeo bi me hladan znoj, slina bi se nakupila u ustima i ne bih prozborio ni riječi. To me boljelo, pa sam htio da i tebe boli, da te boli to što ja tebe primjećujem, a ti mene ne.

Povukao sam te za pletenice. Toliko dječje i toliko iskreno. Trebala si pomisliti da ljubav boli, ali ti si se osmijehnula. Sjećam se kao da je bilo jučer. Toga dana smo učili o lastama, a ja sam zamišljao da na njihovim krilima letimo u nepoznate krajeve. Sada kada sam odrastao, shvatio sam zašto im ljudi pridaju toliku važnost – uvijek se vraćaju na isto mjesto, iako mogu otići bilo gdje. Toliko ljudskog postoji u njihovom letu… nisu one ništa slobodnije od ptica u krletkama koje ne znaju kako pobjeći od ograničenja. Ipak, laste bi mogle, mogle bi kad bi htjele, kad bi naučile drugačije živjeti.

I opet govorim o jeseni … potpunom klišeju, bezbroj puta ispjevanom godišnjem dobu. Naša ljubav postaje ista. Istrošio sam sve riječi na tebe, ostala su samo slova koja traže nekog drugoga da im pokloni note. Dok uzalud hodam praznim ulicama tražeći nekoga da se s njime na trenutak osjećam kao s tobom, polako shvaćam da nisi ti to za čime tragam – već ja. I doći će neka koja će vratiti osmijeh na moje lice, s kojom ću gledati zalazak sunca jednog toplog jesenskog dana. Tada ću je čvrsto zagrliti i prošaptati najljepše riječi. A onda kada srce utihne, proletjet će jedna lasta tek da me podsjeti da negdje duboko u mojim plućima posljednji dah čuvam za tebe.

Foto: www.pexels.com