Arhiva kategorije: Proza

Miloš Petronijević: Pile

Ja se zovem Oli. Moje drugarice su Doli i Moli, a sa nama su još i Sani i Fani; mi u isto vreme koristimo pojilicu i hranilicu i čavrljamo posle o Tomi i Momi što nam se nabacuju i hoće da se igraju s nama. Ponekad se među nas ugura i Ćora da kljucne koju granulu, ali je mi uvek složno izbacimo jer je mnogo ružno pile.
Kad su nas kao male i nedoučene istresli u hangar i još malo neki dan dok nismo videle kako je svet blistav, znale smo da ćemo čim pustimo krilca otkriti i ostale radosti što smo ih u krvi nosile i poći putem na kojem ćemo ispuniti svoju sudbinu. Sećam se malo bola dok su nam kljun u lepotu dovodili, što je moralo biti – ili je to tek samo legenda umišljenih brbljivica i verovatnije je da smo se ovako lepe i rodile.
Miš, što se ponekad provuče između mene i Fani, doneo je priču da s one strane prozorčića iznad nas postoje bića slična nama koja povazdan čeprkaju po osunčanim proplancima i rade svoj posao. Fani ga zamišljeno sluša dok pokušava da joj objasni šta su to crvići i videlo na nebu, ali ja samo žmirnem očima i više volim što sam ovakva i uvek ovde i sada.
Negde na sredi hangara i prema vratima, u nerazumnom htenju da umaknu ili šta već, iznenada je nastalo besomučno divljanje i neki su načisto pošandrcali i počeli da se do krvi sakate i tamane. Vele da nismo stvorene za ovu teskobu i dahtanje i da ćemo i sami završiti kao proteini ovih što nas hrane i poje, i da je sva razlika među nama što će po prevashodstvu neki biti posluženi na stolnjacima uvaženije gospode te postati deo njihovog tela.
Ja i Doli pribile smo se uza zid i drhtale, i kad je prošao užas i ostala tek samo potmula jeka prebirale smo po pameti da li će nam zaista glave doći ovi što se oko nas ovoliko trude i lome, i potrvši tu besmislicu očiglednom istinom da dobrota isključuje zlo, smirivale smo srca svoja i vraćale se svetu u kojem je sve u najboljem redu i onako kako treba da bude.
Ono, ja nisam naivna i slepa, i znam da život nije lak i da se pokadšto štošta mora istrpeti – meni je perje na leđima otpalo, ali to je zato što ih uvek maloumno okrećem ulevo da bih kljunicu hladila – i ako su sve stvari povezane i ako je sve ljubav, to ne znači da i nama mora sve potaman biti, jer svet je širi od moje male glavice i neiživljene želje mora da odu i sreća je daleko.
Od jutros u nas nahrupi strah i strepnja nam preplavi zdrave misli… I govorim samoj sebi i svima oko sebe da je zasad sve u redu i kako treba da bude, samo mi srce ludački udara, i sijalice se polako gase i sve nas je manje i manje. Pribijala sam se uz Doli i Sani i povlačila u senku i snatrila o nevidljivosti, ali me ruke dohvatiše i iznesoše, i upoznah plavetnilo dana, i s otkinutom glavom kroz treperenje gledah kako mi telo u ključalu čegrtaljku bacaju, a onda sam zaćutala.

Nada Vukašinović: Naše niti

Hoće li mama završiti svoju priču? Hoće li nam stići sve reći? Sve pamti, svega se sjeća, ali malo govori. Ovih dana sve duže spava, sve manje jede. Tiha je. Kaže opet sam izgubila nekoliko kilograma. Zbunjena je, svega se boji. Raste joj tlak od malo mesa, od kolača zub zaboli, smeta joj mlijeko, juha, varivo. Kaže više ne može vidjeti meso. Ne smije piti puno vode jer joj je mjehur slab. Slabije čuje i sve češće je odsutna. Alergična je na procvale trave, ona koja je bosa trčala u školu kroz nepokošene livade. Daleko joj je kiša i ne čuje kišne kapi na prozoru, ne osjeti vjetar na koži, ne vidi kišobrane, niti crvenkaste krošnje u parku.
Ne zna kako ljudi žive dolje, ali zna da njoj nije dobro.
Gasi se sjaj koji je uvijek imala u očima, samo joj je još kosa čvrsta i sjajna. Traži škare, odrezat će kosu, sama. Nekako ne volim sada vidjeti škare u njezinim rukama.
Umirim se i grizem nokte, što sada? Je li to kraj? Čekam, nisam još spremna za njezin odlazak.
– Hoćeš li mi danas ispričati završetak priče?
Ne podiže pogled, ravnodušno gleda u svoje ruke u krilu.

Mama je nekada voljela sve čuti, sve znati, sve ju je zanimalo. Najviše je voljela slušati o Svemiru, o zvijezdama. Još uvijek voli gledati zvijezde i kad ode, kaže, bit će na jednoj. Znala je promijeniti žarulju, popraviti vodokotlić, uokviriti sliku i zabiti čavlić u zid. Često je imala škare i odvijač u rukama i govorila da bez njih ne bi nikako mogla.
Poslije jutarnje kave obilazi svoje cvijeće u teglama. Zalije ga, razgovara s njim, gleda kako raste. Cvijeće ima jako korijenje, čvrste zelene listove, cvijeće je voli.
– Svijet je došao kraju! Živimo u sivom betonu, niti na nebu niti na zemlji! – govori mama i uzima jaknu s vješalice, dvije zrele višnje i bocu s vodom. Silazi liftom s desetoga kata i sadi dvije koštice višnje ispred zgrade.
Uvijek pita kamo idemo nas dvije i kada ćemo se vratiti, jer kaže ne želi dugo biti sama. Meni se to nikada nije sviđalo, mislila sam kako nas kontrolira kao i onda kad smo bile djevojčice.
– Uzmite kišobran i vestu, za svaki slučaj i brzo se vratite!

Svako jutro prvo se budimo nas dvije, a onda budimo mamu i sve tri bauljamo po mraku do kuhinje. Povezane smo nevidljivim nitima. Palimo svjetlo samo iznad sudopera, jer mami smeta svjetlo. Snalazimo se nekako jer su nam oči navikle na mrak. Najprije tražimo tablete za tlak. Različitih su boja i oblika. Pomažu nam da se pokrenemo i otkotrljamo u još jedan dan. Mama najviše vjeruje tabletama, u njima vidi spas.
Otvaramo prozore na desetom katu u jednom od zagrebačkih nebodera. Iz ptičje perspektive vidimo samo nebo, sivo s plavim pukotinama. Ne znamo ima li više sivih ili bijelih oblaka. Prema kalendaru trebala bi biti rana jesen. Samo po načinu kihanja, ili kašljanja, naslućujemo promjene u prirodi. Sestra misli da još uvijek cvate ambrozija i da je zato jutros guši.
Prva misao mi je jutros da je možda upravo danas taj dan, možda ću i ja danas početi pisati svoj roman.
Istina, još uvijek nemam ništa, ali palo mi je to napamet prije nekoliko mjeseci kada sam počela zapisivati maminu priču. Pitam se imam li ja što reći? U glavi pravim bilješke za fabulu koju stalno vrtim u glavi. Stavljam protagoniste u različite odnose, a postavljam i problem kojim se želim baviti. Ukorijenjenost i pripadnost nekomu ili nečemu, o tome želim pisati. Živim u neboderu između zemlje i oblaka koji može biti u bilo kojem gradu. Crtam likove i njihov plan kretanja.
Junakinja prolazi zelenom stazom prekrivenom mahovinom i bršljanom od ulaza ravno, a onda skrene lijevo po žutoj ilovači prema jablanu na nekom nepoznatom groblju.
Čita natpise s jedne i druge strane. Raskvašena zemlja hvata se za cipele. Iz džepa vadi papirić s upisanom godinom i imenom sela.
Još uvijek ne zna što traži. Vidi u kamenu kišom isprana slova. Ne vidi se što piše.

Dok razmišljam o mogućem zapletu svoga romana, zaboravim koliko sam žličica šećera stavila u vodu. Mama voli slatku kavu. Sve izlijem u sudoper.
Drugi pokušaj kuhanja kave. Brojim glasno, dvije žličice šećera, pet žličica kave.
Uobičajena jutarnja rutina s prvom kavom. Zveckamo šalicama i žličicama. Pijemo kavu polako, žalimo se na ukočene zglobove, reumu, to nam je genetski govorimo, a onda prepričavamo snove, važemo i biramo najbolju simboliku.
Okrećemo šalicu s crnim talogom na tanjurić. Mama je već umorna i plitko diše, smeta joj čisti zrak, tlak joj i nakon tablete raste. Možda će ipak pogledati u šalicu, možda kakva dobra figurica donese neko čudo.
Mama je uvijek voljela lijepe haljine i znala je uskladiti boje. Odjeća joj je puno značila, iako je nikada nije imala dovoljno i sve je bilo skromno.
Otvara ormar i pokazuje vješalicu, najčešće ujutro kad pijemo kavu. Sad nam govori što je sve na njoj, a mi znamo što nakon vješalice slijedi. Na redu je platnena, bijela vrećicu s novim, crnim cipelama. Tu su i nove čarape. Vješalica svaki dan mijenja mjesto. Čas je nevidljiva u najudaljenijem kutku ormara, a čas nas zapljusne crnilom, čim otvorim vrata.
Jučer sam bila ljuta na nju, zašto se stalno pakira, zašto želi otići? I kamo, kamo bi išla, zašto nas želi ostaviti? Nesiguran je taj put kojim ide, uski zid, ispod provalija. Neće imati oslonac, niti bilo kakvo rasvjetno tijelo. Nema tamo zvijezda, samo mrak.
Koju cestu ona vidi, a ja ne vidim?

Hoćemo li ikada saznati kako je njezina obitelj završila u ratu? Ona je u velikom svjetskom ratu bila djevojčica od desetak godina. U snove joj dolaze ljudi licem okrenuti zemlji, proganjaju je neznanci.
Skrivala se od aviona i bježala noću sama, gladna i promrzla. U visokom snijegu, bez kaputa, u slabim cipelama.
Prolazile su vojske, svi su pucali. Nije znala koji su i čiji su naoružani ljudi. Nitko se nije bavio djecom i nisu primijetili kada su odrasla. Djeca su ubijala djecu.
Gorjele su kuće, škole, crkve.
Školu su joj zapalili, a jedva da je slova savladala. Ipak naučila je čitati i pisati i voljela je čitati. Nije tada bilo knjiga po kućama, nije bilo knjižnica. Kopala bi cijeli dan vinograd kod bogate gospođe da bi dobila knjige za čitanje.
Njezini roditelji su mijenjali kuće, gradove, vojske, strane, bježali s malom djecom preko nekoliko granica, ginuli i pokapani, bez imena i oznaka. Kako ćemo s tom pričom dalje, ne znam. Teško izlazi iz mraka.
Ako ona ne završi svoju priču, neću niti ja moći početi svoju roman.

Njih dvije će reći nije tako bilo, ne tim redom, zaboravila si.
Mama u noćima kad san ne dolazi razmišlja o svojim progoniteljima i o crnoj rupi u kojoj se krije završetak njezine priče, a ja svako jutro pomislim možda ću danas pisati o ukorijenjenosti.
Svejedno, nas tri još uvijek gledamo kako dvije višnje ukorijenjene rastu ispred naše zgrade.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Kraljevski piton

Imam kraljevskog pitona koji sada ima 2 godine. Prvih godinu dana normalno je (svakih 7-10 dana) jeo odmrznute štakore i odjednom stao. Kroz zimu 2012/13 nije izlazio iz kućice 5 mjeseci, a isto toliko nije ni jeo. Izvukao sam ga van i privremeno uklonio kućicu kako bih ga nahranio. Bacio sam nekoliko štakora prije nego je jednu noć ipak prihvatio i pojeo štakora. Od tada je prošlo više od mjesec dana kako opet ne izlazi iz kućice i ne jede. U međuvremenu sam bacio 5 ili 6 štakora jer nije htio uzeti. Vjerojatno je tako nešto i normalno, a ako nije, molim savjet. Napominjem da nema znakova bolesti poput mlohave kože ili nekih drugih vanjskih znakova, a prije mjesec dana se i presvukao. Očekujući Vaš odgovor, srdačno Vas pozdravljam,

I. iz I.

O: Kraljevski pitoni, kao i sve druge zmije, dok su mladi jedu češće, dakle svakih 7-10 dana kao što je i jela Vaša zmija. Kada narastu hranjenje se reducira, tj. hrani ih se jednom u tri tjedna nekim većim glodavcem, ovisno o veličini same zmije.

Kraljevski pitoni u prirodi se hrane gušterima, manjim zmijama, pticama i malim sisavcima. U prirodi se ne hrane miševima pa se vrlo često događa da miša – koji je često ponuđen kao hrana u zatočeništvu – ne prepoznaju kao hranu. Pogotovo mi je veoma čudno što je Vaša zmija prihvatila mrtve (odleđene) štakore jer one prihvaćaju isključivo živi plijen kojeg same ubiju i tek onda pojedu. Dakle, za u buduće bih preporučila da Vašem ljubimcu nabavljate živi plijen. Također su vrlo nervozni kada ih se ometa za vrijeme pokušaja lova ili u toku jela. Kraljevski pitoni u prirodi mogu duže vremena preživjeti bez hrane pa se čak nalaze podaci koji navode da taj period može biti godinu dana pa čak i dulje.

Što se tiče Vaše zmije, normalno je da nije prihvaćala hranu taj duži period jer kraljevski pitoni poste od listopada do travnja kada dnevna temperatura nebi smjela prelaziti 32°C. Kako su zmije uglavnom vrlo otporne životinje i rijetko obolijevaju najvažnije je održavati higijenu terarija na način da se iz terarija redovito uklanja izmet i presvučena koža te redovito mijenja podloga i osigura dnevno svježa voda. Veoma je dobar znak što se zmija presvukla, to znači da raste i da joj ne manjka hranjivih tvari.

Bez obzira na to što najvjerojatnije znate vrijednosti vlage i temperature potrebne za držanje kraljevskog pitona, ovdje ih navodim: minimalna dimenzija terarija za kraljevske pitone je 120x60x60 cm. Najbolja podloga za terarij je mješavina treseta, cocobricka i chip barka. Idealna visina podloge je 10 cm. U terarij je potrebno postaviti nekoliko grana po kojima se zmija može penjati. Terarij mora imati vlažni i suhi dio. U vlažnom dijelu potrebno je osigurati posudu (bazen) s dnevno svježom vodom koji se prilagođava veličini zmije.

Temperatura suhog dijela, odnosno mjesta za sunčanje treba biti u rasponu od 27°C do 35°C po danu, dok je po noći potrebno osigurati 20°C do 25°C. Temperatura vlažnog dijela mora biti oko 25°C. Temperaturu osiguravamo terarijskim grijačima (kabelski ili pločasti grijač) te lampama s usmjerenim svijetlom koje se postavljaju iznad mjesta predviđenog za sunčanje.

Osim temperature bitan parametar je i vlaga zraka koja se mora održavati u rasponu od 75% do 85%. Vlaga zraka se regulira evaporacijom vode iz bazena kao i prskanjem terarija. Terarij je potrebno prskati (ovlaživati) najmanje svaki drugi dan, odnosno po potrebi u ovisnosti o trenutnoj vlazi zraka u terariju.  Osim reflektorske lampe s usmjerenim svijetlom iznad mjesta za sunčanje terarij treba osvijetliti specijaliziranim fluo cijevima koje emitiraju UVA/UVB dio spektra.

U zatočeništvu, kroz prve tri godine života kraljevski pitoni rastu u prosjeku oko 30 cm godišnje. Spolnu zrelost dosežu između treće i pete godine života. Ženke legu jaja, kojih bude između 4 i 10. U periodu kada ima jaja (oko 3 mj), ženka ih nikada ne ostavlja te za to vrijeme niti ne jede.

Životni vijek im je oko 30 godina

I. iz. I., zaljubljenik u zmije, živio je starinski. Oko njega su bujali blokovi novogradnje. Njegovo biće vedrio je isključivo on: kraljevski piton. Život je okrenuo prema njemu. Doslovno je gutao sve što se odnosilo na tu vrstu zmija. Postavljao pitanja specijaliziranim časopisima, ustanovama… vodio dnevnik. Osjećao se često napadnutim zbog takvog načina života. Branio ga je svom silinom sebe. S vremenom i tu je borbu zavolio, vidio je u njoj neku samo njemu važnu, važnost. Smisao svog života. Često bi započinjao razgovor s kraljevskim pitonom. Pogledom u kraljevskog pitona, nešto bi zasjalo u njemu.

Godina će dana kako spavaju zajedno. Kraljevski se piton često noću, i pred zoru pruža dužinom sebe uz I., mjereći se sa I. iz I. Sve više i više nadrasta ga. Duži se. Već par mjeseci duži je od njega.

I dalje se mjeri.

Mjesec je dana kako se I., nigdje ne pojavljuje. Nema ga u obližnji dućan po zadarski polubijeli kruh. U kiosk po Zadarski list.

Nakon bezuspješnih pokušaja uručenja, u poštanski sandučić poštar mu je ostavio obavijest o mirovini…

Otkad već nije popio makijato i podučio konobara, izazvan njegovim upitom:

– S’ toplim, ili s hladnim mlijekom.

– Makijato je kava s’ hladnim mlijekom.

S policajcem iz kvarta provališe mu u stan, znanci. Nekih prijatelja nije niti imao:

– Po mnogo težak čovjek, govorio je konobar kafića. Sve je moralo biti po njegovom. Ispravljao je svakoga. Planuo na glupost. Kad bi netko rekao da ide na WC. On bi poskakivao od bijesa ničim izazvan:

– Trebaju li ti ljestve?

Sve više stanara okupljalo se ispred Pet nebodera i I., stana u prizemlju.

Kada se napokon s policajcem iz kvarta osmjeliše ući, u spavaćoj sobi, na bračnom krevetu zatekoše golemu, smotanu u klupko zmiju, kraljevskog pitona, koji tako nastalim klupkom zauzeo cijelu površinu kreveta.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: U uredu

U jednom od ureda državne uprave. Dan ponedjeljak, sedam sati i trideset minuta.
Tišina. Nigdje nikoga. Pripravnici, naivci, zaposlenici koji to formalno nisu, ali su na nekakvoj obuci, tu i tamo koji psihički bolesnik, umirovljenik, putnik namjernik kojima autobus dolazi prerano i ja. Vrata zaključana. U daljini čuju s koraci i puhanje, mrmljanje i negodovanje državnog službenika zaduženog za otključavanje zaključanih ulaznih vrata.
„Oprostite! Oprostite. Pustite me. Bez mene se vrata neće otključati.“
Odmah za njim ulaze niže i srednje rangirani službenici, pa pripravnici, zaposlenici koji to formalno nisu i tek onda svi ostali. Oni s višim rangom doći će iza osam.
„Dobro jutro.“
„Dobro jutro.“
„Jutro!“
„I Vama. Kako ste.“
„Ah. Znate i sami. Što reći. Dobro.“
„Pozdrav.“
„Pozdrav.“ i tako još nekoliko puta, svi se sa svima međusobno ispozdravljaše.
Vrijeme dolaska na posao većine zaposlenika, ne znači nužno i početak rada. Doduše svi su odmah pohrlili u svoje kancelarije na ritualnu molitvu dnevnom rasporedu besmislenih poslova. Kako su u njih brzo ušli, još brže iz njih izlaze noseći šalice, kuhala i friško sfrkane cigarete. Odredište: čajna kuhinja, WC, ilegalna pušiona i ostale skrovite prostorije. Vrijeme je to ritualnog ispijanja uglavnom kave i oblajavanju odsutnih kolega. Nije bitno tko su i što su, kojeg spola, roda i koliki im je jezik. Vjeru li u boga ili bogove, prirodne sile, superjunake ili onog starog čupavog iz Finske? Imaju li politička ili druga uvjerenja, pripadaju li stranci ili partijaju na tulumima? Kakav im je nacio i socijalni racio, stanje imetka i imaju li dovoljno metaka za crnog neprijatelja. Jesu li možda članovi sindikalne podružnice i plaćaju li redovito članarinu? Koje su škole završili ili možda kupili? Kakav im je društveni položaj, bračni ili obiteljski status? Jebu li ih svi ili samo najdraži? Koliko imaju godina na plećkama? Idu li na fitnes? Plivaju li samo leđno, prsno ili butterflay? Jesu li zdravi ili boležljivi, invalidi tjelesni ili mentalni? Koliki im je IQ, a koliki broj cipela? Doživljavaju li se istima ili pak drugačijima? Vole li se međusobno ili samo svoju sliku genetsku ljube? Ma ljudi, ništa od tog važno nije osim činjenice da ih tog dana nema na poslu. Rekli bi stručnjaci radni narod treba se malo relaksirati, odmoriti od kućanskih obveza i pripremiti za posao, a taj odmor i ta priprema, relaksirajuća relaksacija, taj jebeni ritual i narodski običaj oblajavanja svih i svakoga treba trajati u minimumu tridesetak, ma što tridesetak, šezdesetak minuta, a ovisno o situaciji i više. Ništa neobično, sve je to normalno, osim što na vratima tih istih ureda jasno piše radno vrijeme i pauza u trajanju od pola sata.
Nema veze. Mene to ništa ne dira. Imam vremena i sjest ću sa strane. Mogao bih snimiti par kadrova. U to ime nazdravljam svim smartphoneima ma gdje bili. Priprema, pozor, aplikacija kamere – klik. Video kamera – klik. Osvjetljenje automatski prilagođeno – klik. Zumiranje preveliko – klik, klik, klik, klik, klik i… akcija: „U uredu državne uprave, kat drugi, hodnik, u vidio-krugu kancelarije broj: 283-B – Viktor P., službenik srednje klase, 382-B – Pero V., službenik početnik i čajna kuhinja. Aparat za vodu i aparat za tople napitke. Stariji službenik zaustavlja mlađeg i… akcija:
„Dobro jutro.“
„Baš i nije neko jutro.“
„Ponedjeljak.“
„Stvarno, nisam primijetio. Vama to nešto znači?“
„Ne, ali samo kažem da je danas ponedjeljak.“
„I… što s tim?“
„Ništa!“
„Dobro. Sutra će biti utorak.“
„Danas smo jako pametni… KOLEGA?“
„Ne, samo zaključujem da će sutra utorak, obzirom ste baš divno zaključili kako je danas ponedjeljak.“
„Sad bih ja na to trebao reći da će prekosutra biti srijeda?“
„Ako vam je po volji.“
„Nije!“
„Ako je tako, onda dobro!“
„Što je tu dobro?“
„Sve!“
„Očito ne razumijete što vam želim reći… KOLEGA.“
„Da, razumijem što mi želite reći… KOLEGA.“
„Razumijete? Stvarno?“
„Da. Rekao sam da. Trebam li ponoviti još nekoliko puta.“
„Ne. U redu je. Bitno da razumijete. Vidite, današnji svijet je čudesno mjesto. Ljudi uvijek nešto propitkuju. Sumnjičavi su i prave se da razumiju iako poima ni o čemu nemaju… kao da u ništa više i ne vjeruju. Kao da su izgubili vjeru u čovjeka kao čovjeka. Međusobno se dijele, a to nikako nije dobro. Nije dobro. Razumijete?“
„Da, rekao sam da razumijem.“
„Vidite, ja samo želim promijeniti nekoliko stvari. Želim izbrisati oblake na tjedan dana. Postaviti srpanjsko sunce iznad usijanih glava i neka ih obasjava. Možda progledaju kad im mozak dovoljno zakuha. Vidite, možda sam premalo patetičan, ali briga me. Neka pate tih tjedan dana i osjete svu gorčinu i bol koju si međusobno nanose. Kao drugo želim unajmiti vrhunske kirurge i patologe, znate one što vješto barataju medicinskim koncem. Trebaju mi da onim usijanim glavama na tjedan dana preventivno zašiju usta. Ne podnosim povišene tonove i isprike lažnog sadržaja. Ne podnosim zanovijetanje i prazne priče. Razumijete?“
„Da, razumijem dobro, ali nije li to malo pretjerano. Pregrubo? Pitam se što bi oni rekli da znaju za vaš plan.“
„Ništa. Oni više ništa ne smiju reći. Neće ni moći kad im zašijemo usta. Između ostalog sve su do sad rekli. Čak i previše. Uzeli su si za prvo raspravljati o stvarima koje ih ne tiču, a to je previše. Stvarno previše. Vjerujte, odluka nije nimalo laka, ali je provediva i ništa me ne može zaustaviti. Od danas će osjetiti svu moju bol, nakupljenu godinama. Taloženu u grubo isklesanom oklopu moga tijela. Danas, točno dvadeset i dvije minute do podneva, po srednje europskom vremenu, odmah nakon pauze, počinje igra, nakon koje trupla poraženih objesit ćemo na zidine ureda u znak veličanstvene pobjede. Ako, kojim slučajem izgubimo ili rezultat ispadne neriješen, za nekoliko dana pokušat ćemo ponovno i tako sve dok ne uspijemo. Dosta je te gluposti i primitivizma?“
„Zanimljivo. Možete li malo pojasniti svoju ulogu u svemu tome. Spomenuli ste kirurge i patologe. Tko će sve sudjelovati i imate li dovoljno ljudi i resursa. Što će pobogu reći šefica na tu vašu briljantno smišljenu ideju. Tko će podmiriti troškove nabavke medicinskog konca? Ružica iz računovodstva sigurno neće. Između ostalog nisu li tvornicu za izradu medicinskog konca prije desetak godina zatvorili porezni službenici, a kad oni nešto zatvore, tad ni najsnažniji otvarač za konzerve ne pomaže.
„Ne brinite. Imam sve potrebno. Ja nisam samo ja. Ja sam svi oni koje svakodnevno susrećete na ulici. Ja sam i čovjek i njegova sjena. Svi ljudi koje poznajete. To sam ja. Svi ljude koje ćete tek upoznati i to sam ja. Vidite, ove moje ruke, one i jesu i nisu dio mene. Možda sam ih posudio i već sutra ću ih vratiti pravom vlasniku. Možda su moje od rođenja, ako sam se uopće i rodio. Razumijete? Ja i postojim i ne postojim. I sjena sam i sjene sjena i zrak koji udišete i vaš najbolji prijatelj… barem za sada, a već sutra, možda i vaš neprijatelj. Tko li će ga znati. Zapamtite jedno. Nema te konzerve koju ove ruke ne mogu otvoriti.“
„Nemoguće. Ovo je previše. Sad pak stvarno više ništa ne razumijem. Tko ste vi u stvari i u što se to pretvarate?“
„Pretvaram?
„Da!… u što se to pretvarate?“
„Zanimljivo. Mislio sam da se razumijemo od početka i bio sam jako sretan što sam naišao na nekoga vrlo sličnog sebi. Sad više ni sam ne znam tko ste pak vi. Imamo li sličnosti ili su nam putovi na različitim obalama koje mostovi ne povezuju. Možda ste amo ubačeni špijun. Tajni agent koji bi i rođenu mater prodao za položaj.“
„Ja sam onaj koji jesam, a vas još uvijek ne poznajem. Pa tek sam dva tjedna ovdje i… nitko me još nije unajmio. Slobodnjak. Radim samo za sebe.“
„Pa… dobro, ako je tako. Zovem se Viktor i to je sve što za sada trebate znati. Izbjegavajte suvišna pitanja. Ustvari, samo slušajte i pamtite. Suvišna pitanja me polako, sve više i više nerviraju. Vidite kolega, ja sam poput vode proziran i neuhvatljivo prilagodljiv. Sad me ima, sad me nema. Ponirem duboko i dubim sve materijale na koje naiđem.“
„Zbilja. Ja sam mislio da ste od krvi i mesa, ali sam se očito prevario.“
„Što je to krv? Što je to meso, ako voda nije? Sve će jednog dana ispariti, nestati i stvoriti se opet na nekom drugom i drugačijem mjestu.“
„Imate li možda vatre?“
„Nemam. Ne pušim već godinama.“
„Nisam pitao pušite li ili ne, nego imate li vatre?“
„Razumijem.“
„Ma razumijete vi kurac.“
„Stvarno? Sad smo i bezobrazni.“
„Stvarno! Ovo je sve poput sna i vi se još uvijek niste probudili. Buđenje! Buđenje kolega.“
„Dobro jutro!“
„Jutro! Kako ste kolega.“
„Odlično. Obožavam jutarnju kavu začinjenu razgovorom… u ponedjeljak.“
„Stvarno?“
„Najstvarnije. Čekajte malo.“
„Čekam.“
„Vidite li onog čovjeka tamo u hodniku?“ – napokon su me primijetili.
„Gdje?“
„Pored aparata za kavu. Naslonjen je djelom na zid, djelom na aparat i spava. Vidite ga. On spava. On jebeno spava, kao zaklano prase. I hrče, čujete ga.“
„Jadnik misli da je ovo spavaonica. Tko li zna što je taj radio cijelu noć. Mislim da ga treba probuditi. Tko zna zašto je i kad je došao. Možda ste ga naručili, za danas?.“
„Nisam.“
„Niste?“
„Ne, a vi?“
„Ni ja.“
„Već je skoro pola devet. Pobogu što radi tamo satima?“
„Možda ne zna da mi radimo od sedam i trideset. Hoćete ga vi probuditi?“
„Svejedno.“
„Što je svejedno?“
„Pa to tko će ga probuditi.“
„Onda ga probudite.“
„Nisam rekao da ću ga ja probuditi, nego da mi je svejedno tko će ga probuditi.“
„Možda bi bilo najbolje da pozovemo šeficu?“
„Bi! Slažem se. Toko zna kad je taj jadnik došao i zašto?“
„Ona će znati što napraviti.“
„Tko?“
„Pa šefica.“
„Ahaaa, da, da. Ha…ha… Čekajte kolega. Pomaknite se malo. Šeefe. Šeefe.“
„Molim!“ – prodornim glasom, onako šefovskim, snažno i odlučno, s nebeskih visina prozbori Karla P.V. i poluglasno pošalje sve oko sebe u „materinu“ samo zato što su je omeli u čitanju dnevnog horoskopa.“
„Oprosstite, ovo morate vidjeti.“
„Recite kolega u čemu je problem.“
Sa šalicom u ruci, sad već ohlađene, crne, instant kave nepoznatog proizvođača, Viktor sa zadrškom progovori.
„Imamo jednog čovjeka… tu pored aparata za kavu, u hodniku. Čini se da spava.“
„Spava?!“
„Spava!“
„Zašto ga niste probudili. Nije ovo javna spavaonica.“
„Naravno da nije. Znamo, ali… “
„Što ali?“ – sad već vidno uzbuđena. Karla P.V. prijekorno pogleda Viktora i Peru, koji poput monumentalnih spomenika radničkoj klasi iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, samo stoje, ne miču se, paralizirani tonalitetom šefičina glasa i nevjerojatnim prikazom njenog predubokog dekoltea.
„Vivividiš li što i ja vidim? – jedva čujno, šaptom, onako inkognito Viktor upita Peru, a Pero ko Pero, samo šuti i nijemo kimne glavom u znak odobravanja i kaže:
„Čudo. Veeeliko i duuboko čudo.“
„Kakvo čudo nesposobnjakovići“ – kaže šefica jednog od mnogobrojnih odjela u uredu državne uprave na drugom katu u hodniku ispred kancelarije 283-B i 382-B i odlučno pristupi čovjeku naslonjenom dijelom na zid dijelom na aparat za kavu, kojeg uglavnom nitko i ne koristi.
„Halo, halooo… Čujete me? Gospodine. Što vam je čovječe? Hajde, probudite se. Ovo nije spavaonica. Recite što želite. Jeste li naručeni za danas? Ako niste dođite sutra, samo se prije toga naručite. Dolje u prijemnom uredu. Halooo. Probudite se.“
„Molim!“ – rekao sam i ponovio još nekoliko puta „molim…molim…molim“, sav zgužvan, krmeljav i prestravljen prizorom silikoniziranog dekoltea. Ovi ovdje nisu normalni. Skoro sam umro od straha, a prije toga i od dosade. Od sada ću sve dokumente skidati preko aplikacije. – čekaj. Još nije gotovo. Evo je opet.
„Ovo nije spavaonica, nije ni crkva da se u njoj molite. Izvolite reći što trebate?
„Ja… ništa. Ustvari ništa ne trebam. Sve sam već dobio. Hvala!“
„Molim?“ – reče Karla P.V. zbunjeno.
„Doviđenja gospođo. Stvarno ste lijepi danas.“
„Da… hvala, hvala gospodine. Jako ste ljubazni i… da… mislim, slobodno se javite ako nešto trebate.“
– Eto. To je to. Što kažeš?
– Ma super! Stvarno super. Samo, prije bih rekla da si umro od spavanja, a ne od straha i dosade i da…, slažem se za silikone i aplikaciju“ – reče Barbara i isključi video. Isključi i mobitel i nastavi gledati – onu 23-26-16 emisiju čijeg se naslova ne mogu (ne želim) sjetiti. Nešto kao netko trči po trgovinama i onda… ma znate već – kupi-obuci, svuci-navuci, izađi-pokaži i svoje tijelo nestručnom sudu, čudnovatom bradolikom liku i uključenoj javnosti prikaži. Bljak!

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Pijanica

Ševrdajući niz trotoare, pevao sam „Mala, mala, da li bi mi dala…“ i nazdravljao životu i samom sebi. Poklonjenje ljudskog roda zaslužuje onaj ko je izmislio rakiju, bez koje veselja i sevdaha nema, a koja me je sjebala načisto.
− Moj naklon, divna gospođo! – poklonih se postarijoj utegnutoj drusli. − Vi naprosto zračite magnetizmom i dobrotom i blistavim očima mesečine − ispružih šešir za milostinju.
− Jadnik! − okrenu se curica za mnom.
− Ma neradnik – zaključi čovek, ulazeći u restoran.
„Svest je vreme, i nema vremena bez svesti, a ja sam svest“, otpih u hodu rakiju, zagledan u bleštave vrhove solitera. „Ti si car i bog i nema drugih bogova osim tebe“, okliznuh se na najlon i padoh i samostalno ustadoh. „Glasovi u nama misli su naše, a misao ne znamo šta je“, setih se maloumnog čitanja knjiga, kad sam posmatrao sebe − bavio se „introspekcijom“… Žalosno proćerdan život.
Na raskrsnici kod parka skrenuh ulevo, zaobilazeći palatu Visokog doma da se ne bih uzalud nervirao zbog neostvarenog sna da žgadiju tamo prisutnu dignem u vazduh…
To je mržnja, prema njihovoj uobraženoj sebičnosti i lažnoj dobroti, koja je zlo, a boriti se protiv zla je vera u mogućnost sna o pravdi, koji su utopijom proglasili. Svi moćnici institucija ovoga sveta oduvek su rulju zamajavali pozivima na skrušenost ljubavi i toleranciju, i obećanjima prosperiteta i slobode u nekom novom sutra, da bi njima lakše manipulisali i slali ih u klanice i njihovim skudoumljem sebe veličali. Bol ovoga sveta je u idiotizmu razdragane ljubavi naroda što prišljamčen uz i niz ulice zasipa cvećem blindirana vozila s figurama od značaja i kliče: „Živeo naš predvodnik!“ – i ma šta o tome pisali sanjari, sumnjam da će ogranuti dan kada će slepci progledati i sami od sebe prestati da koriste banke i prate vesti, kako bi se bez upotrebe sile i vođstva novih nasilnika oslobodili okova, izolujući se od vlastodržaca i izlažući ih preziru i podsmehu, i ostavljajući ih da se u njihovim ustanovama bave samima sobom…
„Duša je naša satkana od straha i gluposti“, prolazeći kraj piljarnice maznuh iz gajbe paradajz i zagrizoh ga kao jabuku, dok mi se sok cedio niz bradu i majicu.
„Voleti ljude – ko je to rekao“, prođoh kroz uglađene na autobuskom stajalištu, koji mi se pijanom uklanjahu s puta. „I crkva ih je volela, pravoverne, i Hitler, rasne i disciplinovane, i Staljin, onakve kakvi treba da budu. I kapitalizam ih voli, uspešne, u njegovoj službi, s pravom glasa da izaberu njegove izabranike, što se demokratijom zove. − Od te sujetne dobrote, slatko uverene u svoju malu istinu, nema većeg beščašća i zla na zemljinom šaru: zla koji se čini u ime Boga, Nacije, Pravde, Napretka…“ naleteh na praznu konzervu i šutnuh je, gledajući gde leti u pizdu materinu, ka nekom parkingu.
„Pomogni, Bože, Milošu Petronijeviću da dušu svoju sačuva, u svetu kojeg si stvorio da se duša čovekova slomije“, shvatih da stojeći kraj nekakve bandere razdrljena šlica pričam sa samim sobom…
„Vode teku nizbrdo“, posmatrah odbleske sunca na Savi, „i odlaze u nebo i ponovo se vraćaju, i nade umiru poslednje“, sedoh na klupu, zagledan u nemušte pustinje u sebi.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Kvadratni centimetar podnog mramora

Petkom, po završetku radnoga tjedna, nakon što zadnji e-mail pa šaljem šefu da se on muči s mojim obračunima – to mu je posao i zaslužio je tako – mirne savjesti i vikendaške perspektive zaputim se u centar našega maloga grada, opušten i nasmijan.
Lijepe žene pozdravljaju me usput i tajnim pogledima dozivaju u avanture, ali ostajem čvrst i nepokolebljiv, te nakon nekoliko komplimenata produžim svojim putem ostavljajući ih razočarane i same s njihovim prosijedim muževima.
„Možda sljedećega petka ipak popustim“ – razmišljam žaleći mlade žene pune života i ljepote.
Prošloga petka, nakon nekoliko više opisanih, uzaludnih pokušaja zavođenja poštenoga mene, u susret mi je stigao mladi par, očito djeca turskih roditelja, jer je cura bila zamotana do grla.
„Halo, trener!“ – doviknuo mi je prijateljski Kemal, moj bivši štićenik iz ekipe djece mlađe od osam godina, generacija moga sina na koju sam tri puta tjedno nastojao prenijeti sve svoje nogometne tajne naučene na Trpinoj podvornici.
Volim kad me već odrasli, mladi ljudi tako oslove, laska mi, pa se mogu praviti frajer pred svojom braćom i drugim Mandoseljanima, koji mi pak iz nekog, meni nedokučivog, razloga ne vjeruju da sam ja ikada nekoga trenirao.
„Nisam im ja kriv kad nemaju talenta i mašte“ – govorim sebi u bradu, sjećajući se kako je Adi djecu učio šutati loptu, a ja im vezao cipele, brisao nosove i zabavljao im majke u funkciji pomoćnog trenera u našem malom, lijepom klubu.
„Da sam dalje nastavio dogurao bih do Bayerna, ili barem do Rapida, gdje u prvoj ekipi među vratnicama već nekoliko godina stoji Richard, kršni sin još ljepše matere, kojemu sam na zajedničkom treningu s našim, mlađim klincima – napunio je tada trinaest godina – zabio golčinu za pamćenje, iz penala“ – ostajem skroman i svjestan svojih granica, pa Barcelonu ne spominjem ni u mislima.
„Šta ima kod tebe Kemal? Je li ti ovo cura?“ – pitam mladića.
„Je, vjenčat ćemo se na zimu, u Turskoj“ – ponosno mi odgovara dečko s nepunih dvadeset godina.
„Hormoni naviru, pa ste požurili?“ – smijuljim se, a oni se migolje. Čak i na licu djevojke pod maramom prepoznajem crvenilo.
„Večeras Mustafa i ja idemo u tvoj zavičaj. U Sarajevo! Položio sam vozački i kupio auto.“
„Bravo! Je li BMW ili VW? A šta ćeš ti u Sarajevu? Imaš lijepu curu ovdje u Austriji“ – nastavljam radoznalo.
„BMW trica, jasno. Dolazi Erdogan!“
„Je li on igrao za Galatasaray ili Besiktas?“ – pravim se blesav sjećajući se crvene majice turske nogometne reprezentacije s brojem devet na leđima i imenom elegantnoga turskog golgetera Hakana Süküra, u koju obučeno bi dijete svaki put dolazilo na trening.
Jedino na utakmicama, na kojima je, poput mene u mandoseljskoj ekipi, grijao klupu oblačio bi drugi dres, bijeli, s brojem četiri.
„To je naš predsjednik!“ – pokušava mi na još uvijek slabom njemačkom objasniti mladić.
„Ja sam mislio da je naš predsjednik Alexander van der Bellen?“ – zezam ga ozbiljnim izrazom lica, kao ranije, kad bih mu obećao da ćemo ga ubaciti na teren čim naši povedu s pet golova razlike.
Nije bio lijen, ali je Kemalov talent ipak bio slabije izražen nego kod njegova uzora Süküra kojemu je pak njegov novi predsjednik zabranio povratak u Tursku i oduzeo mu imovinu.
Shvatila je Kemalova zaručnica da ga zezam, povukla ga za ruku i otišli su svojim putem.
„On sigurno ne bi do danas shvatio o čemu se radi“ – prebirem po mislima sjećajući se da Kemal ni pred sam kraj svoje petogodišnje nogometne karijere, unatoč mojim intenzivnim tečajevima njemačkoga jezika u pauzama ili na klupi za rezervne igrače, nije naučio da se na njemačkom lopta kaže „der Ball“, a ne „das Ball“, te da se curica ne zove „die Mädchen“, nego „das Mädchen“.
Ne znam jesu li u petak uvečer Kemal i Mustafa, austrijski državljani rođeni i odrasli u našem lijepom gradiću, krenuli i kako su stigli da Sarajeva, ne veliki miting u dvorani Zetra, gdje su mnogi Kemali iz Zapadne Europe mahali turskim zastavama sanjajući o moćnom carstvu u kojem nema potrebe učiti matematiku, zabijati golove i znati kako se na jeziku zemlje u kojoj obitavaš zovu curice i lopte.
Erdogan će im objasniti gdje je Bosna, koja je njihova prava domovina, i u kojem kanjonu će ostaviti kosti, na čijim plodovima će pak on, moćni sultan, zasaditi kvadratni centimetar podnog mramora u svome dvorcu.
Jučer sam pogledao snimke s navedenoga mitinga i prepoznao puno Kemala.
Pomolio sam se Bogu, svome i njihovu, da im rasvijetli pamet, ali sumnjam da će se Svevišnji petljati u Erdoganove snove, isto kao što se ne miješa u mramorne ploče naših Bakira, Dragana i Milorada.
„Ima Bog pametnijega posla od igranja graničara“ – zaključio sam nakon uobičajene molitve za zdravlje i zadovoljstvo moje djece u koju ubrajam i Kemala.
Ipak sam mu pet godina bio trener.

Foto: www.pexels.com

Ružica Gašperov: Jedna od onih

Nakupila je slobodnog vremena pa ga je odlučila pametno iskoristiti. Prosvjedi su obećavali da dane neće uludo ulupati. Uzela je kišobran i otišla na jedan, pa na drugi, pa na treći.
Dok se pripremala za četvrti, shvatila je da to nije to. Nije voljela da itko njom manipulira. Htjela je barem imati osjećaj da je svoj gazda. Zato je odustala od prosvjeda. Da budemo sasvim iskreni, izgubila je i kišobran.
Sjela je u naslonjač i duboko se zamislila. Nema druge, postat će posvuduša. Samo treba nazvati nekoliko brojeva. Sljedećih je dana letjela s kave na kavu. Razgovarala, raspravljala, smijala se ali sva druženja su bila jednaka. Samo su kave bile različite. Neke duže, neke kraće, a neke bljutave. Zato je odlučila postati usamljena sova.
Usamljene sove su čudna bića.
Danju je spavala, noću pisala pjesme. Pronašli su je dvije godine kasnije. Kad ju je gradska služba došla iseliti iz stana kojeg je dobila na korištenje.
Dok su je iznosili prekrivenu plahtom, novi vlasnik i arhitekt su na uskom stubištu nestrpljivo pocupkivali.
Na stolu je ostao list papira s početkom i krajem njene posljednje pjesme
“u gradskoj vrevi
što prozor mi oplakuje
ja sam sama”.

Foto: www.pexels.com