Arhiva kategorije: Proza

Robert Janeš: Volite li bezuvjetno i predano žrtvovanje?

Ja ne. Ne pristajem na bezuvjetnu ljubav.
Uz bezuvjetnu ljubav dolazi predanost. Totalna predanost. Ja se ne želim totalno predati. Komu? Čemu? S kim? S čim?
Suprotan pojam predanosti je okrutnost.
Totalna predaja znači žrtvu. Totalna predaja znači ženski princip.
Tko poznaje muškarca koji se totalno predao? Nitko! Eto. Žrtva? Žena? Zvuči poznato?
E ja neću biti žrtva. I neću se totalno predavati. Jer kad mi predavanje dođe do grla ne želim postati okrutna. Iz uloge žrtve ne želim priječi na ulogu agresora.

Uzmimo na primjer neki od današnjih pokreta za nadogradnju postojeće religije koja je postala nedostatna, pogrešna, ili jednostavno rečeno – kriva. Radi se jasno o kultovima. Na čelu svih je muškarac, paterfamilias. Ako se i pojavi kult na čelu kojeg je žena, taj vrlo brzo nestane. Zašto?
Pa to je bar jednostavno. Bit svakog od tih kultova jest – na brzinu se obogatiti, postati glavni i doći do što više seksa na što jednostavniji način. Muškarac nahranjen čarobnom juhicom od komponenata ambicija-frustracija-egomanija, što prije, a što poslije rođenja, snalazi se u tome odlično. On je tu da uzme ono što se daje, jer, Bogu hvala, tu je zato da prima. I tako, od onih stotinjak parova pola je žena koje imaju samo svoje muževe i njega Uzvišenog, pola je muškaraca koji imaju samo svoje žene, i ponekad njega – tek da ostvare prisniji kontakt s Uzvišenim, a tu je još najmanje toliko predivne dječice Bogom dane, koja imaju samo svoje roditelje. I njega Uzvišenog, jasno, to bar nije sporno. Možda jest spolno, ali bogamudragog, pa nije li On sam sin Uzvišenog?
I sad, zamislite ženu kao uzvišenu voditeljicu kulta. Ona bi se predavala. Bez zadrške. Dok se jedna od onih bezobraznica iz te raje ne bi pokušala predati više od nje. Pa bi se ona morala upitati: tko tu koga jebe? I pobiti ih sve jer su rulja ništavna. I zato su svi kultovi, i sva kraljevstva, i sve države na čelu kojih je bila žena propali. Jer se velika Voditeljica nije mogla prestati predavati, i kad joj je došlo do grla, jednostavno je postala okrutna i zatrla i najmanji trag svojoj nesavršenosti. Pobila sve svoje podanike. Hvala bogu na povijesti, ona nas uči budućnosti.
Slažete se, jel’ tako? Normalno da se slažete. Probajte se ne složiti, odmah vas tužim Uzvišenom. Pardon, Uzvišenoj.

Ja neću bezuvjetno voljeti, totalno se predavati i ta ostala sranja.
Meni ne treba stabilan muškarac da bih se osjetila stabilno. Ja sam ta koja ću svoju stabilnost tražiti u iskrenosti, prvenstveno prema sebi, a onda shodno tome, i prema van, prema drugim osobama, bićima, biljkama, pa čak i stvarima. (E, jebiga, sad i stvari imaju dušu! Očito nisam k-lika. I što doista znači pojam stabilno u vezi s bićem zvanim čovjek? Ha, sad, ako uzimam stvari zdravo za gotovo, ako smatram da nešto što je ‘nekakvo’ od početka treba tako ostati zauvijek, onda sam riješila pojam stabilne osobe. Heureka, otkrila sam tajni put do zemlje Utopije.)
Meni je dobro i obično nestabilno muško. Onaj mali nestabilčić, ma nije li sladak? Onaj što se stalno iznova i iznova preispituje, što danas vjeruje u jedno, sutra u drugo, onaj što se užasava samog sebe iskreno pogledati u ogledalu, ali se na kraju ipak pogleda i ostane živ (prepoznajem ga po dubokim podočnjacima, naopako obučenim odjevnim predmetima, nesparenim čarapama i stalno zamišljenim jer neprekidno u sebi s nekim raspravlja). Da, izgleda neuhvatljiv, ni za glavu ni za rep, ali samo ako mu iskreno i otvoreno pokažem da sam ista kao i on – ma jede mi iz ruke (ružno bi bilo reći da ga vrtim oko malog prsta jer to nije istina).
Ja ću svoju stabilnost tražiti u razumijevanju i poticanju različitosti (istodobno i sličnosti – ona je itekako dobrodošla) osobe s kojom želim biti. A od nje ću tražiti za uzvrat iskrenost, otvorenost, toleranciju, sve u okvirima mogućnosti s laganom tendencijom unapređivanju istih, i jasno – razumijevanje mene i mojih nesavršenosti (a jebiga, nisam savršena, ne?). A bezuvjetna ljubav, totalno predavanje i ta ostala sranja? Hvala ne!

Ilustracija: Robert Janeš

Klara Peruško: Ideja

Još malo iz OŠ Šijana…

Mrtav je.
Sve četiri u zraku.
Gledajući u malu, okruglu, pufastu životinjicu niz obraz mi je kliznula suza.
– Tako mi je žao. Čekaj, pogriješio sam. Uopće mi nije žao – pohlepno je nadodao Tomo zureći u zaslon kompjutera.
Pogledao sam Tomu kao da ću mu oči iskopati, ali zbog ukočenog, mrtvog hrčka briznuo sam u plač.
– Ako prestaneš cmizdriti otići ću sutra s tobom prije škole da pokopaš tu beštiju – rekao mi je Tomislav.
Tomo mi je najbolji prijatelj. On je najveći frajer u kvartu. Nije baš dušica prema drugima, ali prema meni je. Čudi me što se takav lik druži s najvećim štreberom u školi. A to sam, dakako, ja.
Cijeli dan sam plakao pred mrtvim hrčkom.
Dignuo sam se ranije i otrčao po Tomu. Nakon što smo pokopali ljubimca krenuo sam čitati posljednji pozdrav.
Pufi je bio jako dobar hrčak. Želio sam sam ga naučiti repati, plesati step i svirati violinu, ali prerano me napustio. Proveli smo odlično vrijeme zajedno. Od kakanih trenutaka, pa sve do igranja kozmetičara i frizera.
Htio sam ga pitati da li mi može oprostiti što sam mu oblačio haljinice i suknje i što sam mu u srijedu zaboravio dati komadić mrkve.
Jedna djevojčica prošla je pokraj mene i pogledala me nasmiješenog lica.
– Što to radiš? – upitala me.
– Opraštam se s mojim ljubimcem.
– Vi to tako čudna radite. Mi stavimo životinja u kutiju s malo hrana da je ima kada dođe na neba. Potom ga spalimo i bacimo u kanalizacija.
Pogledao sam je čudnim pogledom misleći da su samo Hrvati normalni. Otrčala je i poslije je više nisam vidio. Zamislio sam se i sjetio da ona ide sa mnom u razred! Uopće je nisam primjećivao ovih nekoliko godina od kada je stigla u trećem razredu.
Tomo mi je oteo papir iz ruke i rastrgao na komadiće.
– Bla, bla, bla. Idemo plačljivko!
U školi sam pozdravio djevojčicu kojoj još ne znam ime.
– Hej kako se zoveš? – upitao sam je, no ona je istrčala iz razreda i pojurila na zahod. Da mogu, potrčao bi za njom, ali je dečkima strogo zabranjen pristup ženskom toaletu i obrnuto.
– Krasno, sad me se cura boji, pa više se ja nje bojim.
Nakon dugog čekanja u hodniku škole vratio sam se na sat no nepoznate djevojčice tamo nije bilo. Dok sam se vraćao iz škole sreo sam ju u parku i htio ostaviti dobar dojam pa sam uzdigao glavu kao da je ne primjećujem i počeo hodati kao na modnoj pisti. Smijao sam se samom sebi.
– Ooo…hej tu si. Nisam te uopće primijetio – rekao sam.
– Bok – odgovorila je.
– Sreo sam te u školi, ali kad sam došao do tebe pobjegla si.
– Oprosti, moja ime je Greta. Kako se ti zvala.
– Moje ime je Filip, Filip Papić.
– F-i-lj-l-i-p P-a-p-i-c? – Pokušala je izgovoriti moje ime. Skoro sam se počeo valjati od smijeha, ali nisam imao srca kad sam vidio koliko se trudi.
U parkiću smo bili zajedno samo deset minuta. Ona je samo šutila gledala u pod pa mi se uopće nije dalo biti tamo s njom.
Sutradan u školi učiteljica je zadala projekt iz povijesti. Morali smo napisati jedan jako važan događaj. Mogli smo odabrati kontinent, državu, pa čak i grad u kojemu su se dogodila važna povijesna zbivanja. Unatoč mojih dobrih ocjena mrzio sam povijest. Pošto sam najbolji učenik u razredu stavila me s Gretom.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Demon zub

Čovjekov susret s prirodom u najvećem postotku slučajeva završi tragično, ponajviše za samu prirodu, ali nerijetko i za samog čovjeka. I bez obzira na sve dokaze kako čovjeka treba čim prije udaljiti od prirode, on je, kao glavni predator, i dalje prisutan. Čini zlo na svakom koraku prvenstveno kako bi udovoljio svim svojim primitivnim potrebama i olakšao si nastavak života, u svom kratkom razdoblju bivanja, ne mareći za generacije koje dolaze i koje će biti primorane plaćati danak za grijehe svojih otaca. Naravno, čovjeka nema tko udaljiti od prirode, pa se ona sama ponekad snalazi kako zna i umije, a onda milost postaje termin koji postoji isključivo u starim povijesnim udžbenicima o čovječanstvu. Priroda – koliko može biti lijepa, dvostruko toliko može biti okrutna i nemilosrdna.

Jedan predator u ljudskom obličju pružio je prirodi prigodu, nadasve i savršeni motiv, za koračanjem čvrstom stazom osvete. Navedeni predator se s dvojicom svojih sinova, istog unutarnjeg svjetonazora, bavio istjerivanjem malenih čupavih demona s dva velika prednja zuba – tako ih je on osobno nazivao. Prljavi obiteljski posao bio je deratizacija, ali ne bilo kakve vrste. Demon Zub, kako su predatora zvali oni koji su vapili za njegovim uslugama, a ponajviše zbog njegova vlastita dva isturena sjekutića, imao je poseban način kako uhvatiti glodavce, a zatim i kako ih pospremiti u kočiju za beskrajno putovanje na vječne livade. Posebno je pazio na to da se svaki glodavac uhvati živ, a nakon što bi ih sve pohvatao i odveo u svoj radni prostor jednostavno nazvan Radiona, nastao bi živi pakao za jadnike koji su bili uhvaćeni. Smrt bi im bila pažljivo odabrana i priređena, načina je bilo pregršt, ali Demon Zub je najviše prakticirao kuhanje, bacanje u vatru, probadanje šilom, odsijecanje udova i naposljetku, ako ne bi bio pretjerano umoran, deranje krzna. Naravno, sve je to činio dok su životinjice još bile žive, kako i priliči umno ograničenom predatoru. To cjelokupno mučenje i sakaćenje u njemu je budilo jedinstvene osjećaje, onakve do kakvih sam nikada nije uspio doći. Osjećao je nadmoć, snagu, a najgore od svega bilo je to što je bio uvjeren kako čini dobro jer na takav način dijeli pravdu, jer tko su ta malena stvorenja da nama ljudima zagađuju okoliš, da nam uništavaju domove za koje smo cijeli život radili, tko su ti glodavci da među nama ravnopravno hodaju? Da su trebali misliti i hodati na dvije noge, Bog bi se za to pobrinuo, ovako nema smisla dopuštati im život. Na taj je način Demon Zub razmišljao. Očito nije imao većih problema u životu, pa su mu glodavci bili najveća smetnja i prijetnja na svijetu. A možda je problem bio i u tome što je i sam ličio na glodavca, pa je, sebi tako lijep, htio ostati jedini živući ljepotan na zemlji.

Svoj je posao radio godinama, ubio je preko deset tisuća glodavaca, a prestati nije kanio, već je svoj mračni um preslikao na svoje sinove, ali oni su priča za sebe – jedna ružna nedovršena priča. Klao je, palio i kuhao svakoga dana, uživao je u sitnim urlicima svojih žrtava, međutim jednoga dana sve je naglo prestalo. Nitko ga više nije zvao, nitko nije imao problema s miševima, nitko već neko vrijeme nije vidio niti jednog jedinog štakora, nitko nije imao zamorca na umoru, ništa se nije događalo. Demon Zub je nakon četiri dana postao očajan. Prvo je pomislio kako je istrijebio sve krznaše u okolici, međutim vjera u tu činjenica nije trajala dugo jer je znao koliko se brzo glodavci razmnožavaju. Raspitivao se po mjestu u kojemu je živio, zvao je čak i susjedna mjesta, ali nitko nije niti vidio niti čuo pa i jedno krznato biće.
Prošlo je još nekoliko dana, stanje je bilo jednako, i predator se brzinom sna počeo pretvarati u ljudsku ljušturu bez sokova i mesa. Dosada ga je nagrizala, osjećaji, na koje je navikao, su mu počeli nedostajati, žalio je za uzbuđenjem, osjećajem nadmoći – žalio je zapravo za svojim životom.
Tako žaleći, dočekao je smiraj svojeg devetog dana bez krvi. Sumrak mu je godio, stoga je hodao oko kuće, udisao miris šunke koju mu je žena spravljala za večeru, nije se niti nadao da će tako brzo oživjeti, ali posrećilo mu se, stoga i jest oživio. Ispred sebe je ugledao malenog bijelog miša s tankom sivom prugom smještenom na čelu. Uzbuđenje je odmah napalo grubog predatora koji je automatizmom posegnuo za kamenom na kojega je netom bio stao. Dograbio ga je i snažno zamahnuo bacivši ga u smjeru nesretne životinjice. Miš je bio pogođen ravno u glavu. Tanka siva pruga na njegovom čelu postala je crvena, krv se počela spuštati preko očiju i njuškice malenog bića. Činilo se kako će mu lubanja prsnuti i iz sebe van izbaciti kašasti, smrvljeni mozak, međutim ništa se od navedenog nije dogodilo. Demon Zub je u čudu promatrao svog krznenog neprijatelja, a ovaj – kao da se apsolutno ništa nije dogodilo. Krv je polagano prestajala curiti, siva pruga više nije bila crvena, a miš je samo trznuo glavom, kao da se stresao od hladnoće, polizao je šapice i umio se njima. Nakon toga je i dalje mirno stajao ispred čovjeka koji je pomislio kako je upravo počeo teško halucinirati. Predator se pokrenuo, prišao je mišu na nekih pola metra, te podigao nogu savivši je u koljenu. Potom je snažno zagazio tlo na mjestu gdje se miš nalazio. Maknuvši nogu uvjerio se kako je krznaš nestao. Okretao se oko svoje osi ne bi li ga ugledao, kada doista – miš se nalazio točno iza njega. Stajao je hrabro, blijedo promatrajući previše uzbuđenog gorostasa ispred sebe, a onda, u sekundi, mali bijeli miš više nije bio sam. Pored njega je stajao još jedan, nešto veći i tamno sive boje. Njuškao je čovjeka ispred sebe, s određene udaljenosti, i promatrao ga istim tupim pogledom kao što je i bijeli miš. Predator je ustuknuo, pa povicima i pljeskanjem dlanova pokušao preplašiti malena stvorenja ispred sebe. Oni se nisu pomicali, već su sitnim koracima krenuli prema njemu. A onda, kao s neba da su sišli, s lijeve strane pojavili su se novi miševi. Iza njih se nalazilo nekoliko vjeverica, a iza njih svizac, dabar i puh. Šum s desne strane odao je još nekoliko desetaka životinja. Štakori, hrčci, zamorci, nutrije, činčile, još miševa i još vjeverica. Svi su svoje poglede uperili u čovjeka, predatora, koji više nije bio uvjerljivi vladar njihove zemlje. Demon zub je postao malena curica koju zreliji dječaci tjeraju sa školskog igrališta jer im smeta u nakani da započnu igru maltretiranja najmlađeg od njih. Čovjek je bio izbezumljen, nije se uopće pomicao, ali ubrzo zatim i jest, jer je iz kuće začuo prestravljene krikove svojih sinova i svoje voljene. Naglo se sabrao, okrenuo, pa trkom uputio u svoje skrovište. Kada je ušao, na hodniku je ugledao tijela svojih sinova kako, zbog rada živaca i tetiva, gotovo bezmesna trzaju svojim osakaćenim udovima. Još su bili svjesni boli koju su na dar dobili od prirode. Žena je ponovno kriknula i čovjek je krenuo u smjeru zvuka, prema kuhinji. Prizor je bio još stravičniji, njoj je glava bila potpuno oglodana dok ostatak tijela nije bio niti dotaknut. Prišao je, sagnuo se, ali protiv volje prirode ništa nije mogao učiniti. Na trenutak nije znao što bi poduzeo, strah je uzeo čekić i čavle te mu stopala čvrsto pribio za tlo. Stajao je i gledao prema vratima kroz koja je ušao u prostoriju, a kroz njih je naprestano ulazilo još i još krznatih životinja. Cijeli pod kuhinje bio je preplavljen malenim glodavcima koji su kesili svoje sjekutiće prema ubojici, mučitelju i neprijatelju svih krznaša na svijetu. Demon Zub je započeo molitvu, osjetio je kako mu svijeća dogorijeva, kada najednom sve životinje utihnu i pomaknu se na lijevu, odnosno desnu stranu, tvoreći tako maleni prolaz u kuhinju. Tim je prolazom polagano kročio maleni bijeli miš s tankom sivom prugom na čelu. Prišao je predatoru, koji je punio gaće, i zatim mu tiho rekao: „Oprošteno ti je.“
Primat je bio otet od razuma, nije pojmio kako to životinja može govoriti kada se Bog pobrinuo da tako ne bude. Činilo mu se kao da proživljava jednu basnu strave i užasa, ali bez obzira na to, drhtavim glasom je uzvratio: „Što to?“
Miš se nasmiješio, zavrtio glavom, pa odgovorio: „Znao sam da nećeš znati što ti opraštam, zato je cijena i bila tako velika.“
Životinje su naglo potrčale van iz kuće, sreća se mogla pronaći na svakom prisutnom licu, a Demon Zub je samo sjeo na pod kuhinje i šutke promatrao svoju suprugu svježe oglodane glave.

Foto: www.pexels.com

Manuel Lešić: Harmonija

I dalje nastavljamo s učeničkim radovima, ovaj put onima učenika OŠ Šijana iz Pule

Kada padne ova jadikovina, kada nastane ona moja mračna jama.
U grobu svom ja ostat ću bez glasa.
Starome životu neće biti traga, udahnut ću i čuvati svoje biće. U novoj duši ja sam zaključan. Po dobroti sam načinjen. Ljubavlju sačuvan taj tračak nade kojeg svijet pamti. No, za one koji zadržavaju svoj vrisak, u bezdan. Za njih nada, u stvarnosti je zlo koje produžuje njihovu patnju. U smrti najbolje je putovati sam jer imaš više vremena za razmišljanje. Svi putuju, ali neki zauvijek definirajući svoj svrhu, stoje.
Svrha dotiče njihovu srž. Svrha koju su odavno pronašli, ali nisu shvatili. Samo slušaj. Slušaj paniku prostora i izdah vremena. Slušaj i gledaj. Tada ćeš u tamnoj jami spoznati svijetli početak. Shvatiti harmoniju. Harmoniju čovjeka i njegove misli. Harmoniju vječnosti.

Foto: www.pexels.com

 

Mario Lovreković: Muha

Sada, dok me ruke još donekle slušaju, moram zapisati sve što mi se dogodilo, jer ako ovo i preživim možda se neću svega sjećati. Sada mi je sve toliko jasno i bistro u glavi da zapravo više ništa ne razumijem. Strah koji osjećam prerastao je u nešto više. Ne znam kako se to zove – ako to i postoji.

Težak životni period stoji iza mene, mislio sam kako me ništa gore ne može spopasti, međutim ta misao se promijenila prije svega desetak dana. Zapravo ne znam točno prije koliko.

Bila je nedjelja, jedan od mojih najmrskijih dana. Klasično izmoren vlastitim mislima pripremao sam jelo za svoj samotni objed. Bilo je nepodnošljivo vruće toga dana kao i ovog cijelog ljeta. Mjesecima nije bilo kiše, zraka, osvježenja. Ničega.

Najednom vjetar. Jak i svjež. Pomislio sam kako bi bilo savršeno da napokon padne kiša, ali nisam vjerovao da doista hoće, pa sam zanemario tu pomisao. Nekoliko minuta potom ispred mene, na gornjem kuhinjskom elementu, pojavila se muha. Pogledao sam je i krenuo je otjerati rukom. Nešto mi nije dozvolilo da to učinim, a to nešto bio je strah koji sam osjetio u njoj. Bila je mirna, nije se pomicala uopće i tada sam bio siguran da se sprema nevrijeme. Jadna je životinjica pobjegla u moj dom jer je osjetila nadolazeću kišu. S obzirom na ubojitu vrućinu laknulo mi je kada sam shvatio kako je ona moj predznak konačnog osvježenja.

I nisam je dirao. Nisam je pokušao ubiti niti otjerati. Jednostavno sam je ostavio biti tamo gdje je.

Pomalo sam i zaboravio na nju. Pojeo sam svoj samački objed, pospremio ostatke u hladnjak i odlučio se malo odmoriti. Nisam dugo ležao. Neki nemir me nadvladao, ujedno me i kiša držala budnim. Taman je počela padati, a kako je dugo nije bilo htio sam budan uživati u njoj.

Ustao sam, uzeo hladno piće i osluškivao. Čula se jedino kiša kako lupka po mom prozoru. Predivno! – pomislio sam. Ništa ljepše nisam mogao tražiti od prirode u tom trenutku.

Međutim, čudnovata priroda priuštila mi je još jedan zvuk. Nešto se čulo iz daljine, zvuk zujanja muhe, ali ne zapravo to. Barem ne onako klasično. Umirio sam disanje i zatvorio prozor koji sam netom prije otvorio kako bi u moj dom ušla novonastala svježina. Slušao sam. Zvuk je bio puno jasniji i bliži nego prije. Muha je bila na stolu točno ispred mene!

Približio sam joj se. Ostala je na istome mjestu. Odmaknuo sam se, a ona je prišla bliže k meni. Začudio sam se. Njeno zujanje je odjednom postajalo sve glasnije i sve melodičnije. I glasnije. I glasnije. Nisam mogao vjerovati onome što sam čuo, ali ona je pjevušila! Nešto kao zujanje u oktavama! Bzzz – bbzzzbz – bzzbzzz! Bez prestanka!

Bio sam zapanjen, jer nisam znao da muhe to mogu, a i slutio sam čemu sve to. Zahvaljivala se što sam joj pružio sklonište i nisam je pokušao ubiti. Bila mi je toliko simpatična da sam počeo pjevušiti njezinu melodiju. Trajalo je to, ne znam koliko dugo, ali dovoljno dugo da bi noć progutala dan. S obzirom da me je čekao prokleti ponedjeljak, novi radni dan, krenuo sam se okupati i obrijati. U kupaonici nisam bio sam. Ona je došla za mnom. E, tek tada nisam mogao vjerovati! Došla mi je pjevušiti dok se kupam.

Zvuk vode je malo utišao njenu glazbu, ali ona kao da je to znala – počela je sve glasnije zujati! I ja zajedno s njom.

Završio sam sa svim pripremama za ponedjeljak, malo sam i zanemario njezino zujanje, ali ona je i dalje bila prisutna. Neka, pomislio sam, draga je.

Zaspao sam. Ne znam koliko je dugo san potrajao, ali kada sam se negdje u noći probudio nisam čuo apsolutno ništa osim njenog zujanja u tonovima. Nisam čuo niti kišu, niti promet, niti sebe. Ništa. Zanemario sam to i nastavio spavati.

Sunce me probudilo, bilo je jako i ubilo je svu svježinu koju je kiša nedugo prije donijela. Ali lako za svježinu – sunce nije bilo dobar znak. Nisam čuo budilicu i zakasnio sam na posao! Brzo sam ustao i dohvatio telefon. Morao sam se javiti poslodavcu. Okrenuo sam broj, stavio slušalicu na uho, kad – nisam čuo ništa. Nešto sam govorio misleći kako je linija u kvaru, ali onda sam se potpuno razbudio. Nisam čuo ništa samo zato što se zujanje nastavilo!

Ista melodija iznova! Poklopio sam slušalicu i tada mi više ništa nije bilo simpatično. Muha je bila pored mene, gledala me s lustera koji je bio poprilično nisko. I pjevala je. I dalje. Bez sekunde pauze!

Znao sam da je se moram nekako riješiti. Otvorio sam drugi prozor, onaj koji je bio bliži njoj, i počeo mahati rukama kako bi je preplašio i otjerao. Nije se ni pomaknula. Niti krilom, niti nožicom – ona uopće nije davala znakove života. Osim zujanjem. Kako je to zujanje moguće ako ne maše krilima? – pomislio sam.

Odlučio sam je ubiti. Druge nije bilo. Uzeo sam kuhinjsku krpu, zamahnuo i…

Nisam mogao. Ne znam zašto, ali jednostavno nisam. Bzzz – bzzz – bzzbzz. Bez prestanka. Uhvatilo me ludilo. Kretao sam se užurbano smišljajući novu taktiku i dosjetio sam se! Pa izaći ću van! Na ulici je sigurno neću čuti! Dograbio sam odjeću, navukao je na brzinu i izašao.

Bilo bi bolje da nisam.

I dalje nisam ništa čuo, osim zujanja, a ona je letjela tik uz mene! Nisam čuo ljude, automobile, ptice, vjetar – ama baš ništa!

Vratio sam se kući. Bio sam siguran da sam izgubio razum. Sve što se godinama taložilo u meni napokon je eruptiralo i ludilo se prolilo po meni poput vruće lave.

Bzzz – bzzz – bzbzzz.

Gorio sam iznutra, lupao se po glavi kao kockar koji je u mamurno jutro shvatio kako je sve izgubio. Teror, užas i mržnja. Tri muke u jednoj. I gone upravo mene.

Dan je prolazio, a mojom glavom je i dalje odzvanjala ta ista prokleta melodija.

Nisam mogao niti jesti, niti piti, niti ništa. Zujanje me izluđivalo.

Došla je nova noć. Uspio sam zaspati. Ali svaki put kada bih se probudio i promeškoljio po krevetu, ista melodija parala bi mi bubnjiće!

Bzzz – bzzz – bzbzzz.

Jutro. Bolje da ga nisam ni dočekao. Bzzzz – bzzz… Uporno.

Popodne. Ista pjesma.

Noć.

Jutro.

Popodne.

Noć.

Na posao sam zaboravio, na sve sam zaboravio. Pretvorio sam se u tu jebenu melodiju!

Tražio sam po kući nešto što bi mi moglo pomoći, bilo što. Ničega nije bilo. Jedino sam mogao ubiti tu nemilosrdnu muhu. Ili to učiniti sebi.

Nju nisam mogao, nisam. Spasio sam je i kako je sada ubiti? – mislio sam.

Bilo sam na vrhuncu ludila kada sam pokupio sve tablete koje sam imao u kući. Zdrobio sam ih i stavio u čašu. Nju sam pak napunio nekakvim žestokim pićem gorka okusa i sve to skupa popio odjednom. Zujanje je i dalje bilo prisutno, ali polagano je jenjavalo i pretvaralo se u tišinu. Mir mi je godio. Napokon tišina…

Probudio sam se s bolovima u želucu. Povraćalo mi se. Zadah mi je bio kao da sam ga nabavio na obližnjem smetlištu. I onda sam se sjetio!

Gledao sam oko sebe, sve u bijelome. Ili je Raj ili je bolnica?! – pomislio sam.

Bilo je ovo drugo. S obzirom da me nitko nije vidio niti čuo puna tri dana, provalili su u moj dom i našli me u stanju nesvijesti. Objasnili su mi da nisam popio dovoljno dobre tablete kako bih se ubio, a ja sam im objasnio kako sam imao neizdržive bolove i kako sam zato popio sve te tablete. Zub sam stavio na mjesto krivca. I povjerovali su mi! Nisu zvali psihologe, policiju, nikoga! Pušten sam kući za tren.

Bio sam radostan što opet čujem sve oko sebe i što se sve opet vratilo u normalu.

Ušao sam u svoj dom, širom otvorio prozore i udahnuo punim plućima. Bio sam sretan.

Ali zaboravio sam.

Jebeno sam zaboravio!

Brzo sam zatvorio sve prozore i otrčao u kupaonicu. Nju sam pregledao na brzinu, muhe nije bilo. Osluškivao sam. Ništa.

Izašao sam u hodnik – mir i tišina. Dnevna soba – isto. Spavaća soba – tišina.

Muhe nije bilo. Laknulo mi je. Sjeo sam na kauč i zapalio cigaretu. Otpuhnuo sam prvi dim, povukao drugi, kada – bzzz – bzzz

Neeeee! Nije moguće! – pomislio sam.

Ali bilo je moguće. Muha je bila tu.

Ludim očima tražio sam po svim prostorijama, osluškivao sam. Čuo sam je, ali nisam mogao dokučiti gdje se točno nalazi. A onda napokon! Bila je vani na prozoru moje dnevne sobe! Gledala je ravno u mene i trljala nožicama, kao da me moli za ulazak.

Tiho, ali jasno bzzz – bzzz – bzbzzz se nastavilo. Bio sam sluđen. Otrčao sam u spavaću sobu kako bi se maknuo iz njezinog vidokruga. Bila je na prozoru te sobe prije nego sam uspio udahnuti. Kupaonica! Bila je na njenom prozoru prije nego ja u prostoriji. Bio sam gotov. Moj um je postao krema za cipele. Taman i mastan, odvratnog mirisa kemije.

Prošlo je osam dana otkako sam došao iz bolnice. Muhu sam zadržao vani, čujem je, ali ne toliko glasno kao prije. Nisam izlazio iz straha da ne uđe unutra. Više nemam niti hrane.

Ostalo mi je nekoliko kartica tableta protiv bolova, nešto gorkog alkoholnog pića i nož.

Ona me cijelo vrijeme gleda kroz prozor i čeka me. Zašto – ne znam.

A možda i znam. Smrt putuje u raznim oblicima.

Bzzz – bzzz – bzbzzz….

Sve sam zapisao, tableta više nemam, gorko piće sam popio. Ostala mi je još jedna cigareta.

I nož…

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Vlažite li dovoljno?

f I cut off your arms and cut off your legs,

would you still love me anyway? ( Misfits – Helena)

Probudih se umorna. Naoko bez razloga nekog osobitog.

Još jučer je sve išlo “kao po loju”. Uh, kako mrzim taj izraz! – Treba podmazati da bi išlo dobro, glatko, bez otpora. Zvuči tako politikanski. Sva sam masna više od tog podmazivanja. (Onim dragim bićima koja me sada zamišljaju takvom kako bi se moglo iz prethodnog zaključiti, želim poručiti: ugodan san i ništa više!)

Ustvari, umjesto pojma podmazivanje točniji bi bio – vlaženje (istim onim: moje glandule rade savršeno, a s Bartholinijem imam naročito dobar odnos, gotovo obožavateljski). Dakle, vlaženje je u ovom slučaju poput onog koje se koristi za sprječavanje prihvaćanja bojila na slobodnim površinama i za zaštitu tiskovne forme kod prekida rada tiskarskog stroja.

Onda – se sada potpuno razumijemo? Ne? Možda onda najbolje odustati…

Ili primijeniti neku jaču metodu prevođenja na jednostavniji jezik?

Npr.: Wanna poke ‘er face? Or just to box ‘er? Wanna box her in little cute boxes?

Mogao bi mi (kao u filmu o Heleni) prvo amputirati noge preciznim kirurškim rezovima, učinjenim tvojom staloženom i snažnom muškom rukom tako da ožiljci budu neprimjetni. To je važno, da se razumijemo! Ne-dao-ti-bog da bi se ožiljci vidjeli!

Učinio bih me sposobnom ne-moći-trčati što bi bio znak koliko ti je stalo do mene jer me time štitiš od strahota pokvarenog svijeta koji želi proniknuti u naše tajne, a u koji bih ja znala tu i tamo pobjeći… Osjećaj potrebe da me zaštitiš i od mene same pojačavala bih ja kastrirajući te naglašavanjem i ismijavanjem tvojih nedostataka. I onda bih, iskoristivši trenutke kad si odsutan, sišla s trona na koji si me postavio, stala rukama vući svoj predivni torzo prema telefonu spasa (BA.BE. možda?) htijući prizvati osloboditelje. Ti, jasno, kao u filmu, upadaš u pravom trenutku i spašavaš me! Nakon toga me pun ljubavi lišavaš i mojih gornjih ekstemiteta. Sad sam stvarno tvoja predivna lutka. Učinio si me uskladivom s kutijama u kojima me želiš čuvati. Napokon sigurna i zadovoljna. Totalno raspamećena zaljubljujem se u tebe i volim te do kraja svijeta.

Osjećam se tako, tako, tako… uh, kako mrzim taj izraz! Bolje mi paše – vlažno! Stvarajući osobu potpuno ovisnu o tebi, postao si sam potpuno ovisan o njoj, primjećuješ li ti to?

Znaš li kojeg je spola osoba koja je režirala film?

Budućnost…?

Gordana Brkić Žagar: Ono kad prihvatiš da život ne pišu scenaristi…

Lipe su slatko mirisale kroz otvoreni prozor, a pun mjesec mekim svjetlom obasjavao veliku dnevnu sobu. Sjedila je u fotelji s jednom nogom podvijenom pod sebe i odsutno u usta, iz velike staklene zdjele, ubacivala velike, sočne lovranske trešnje koje su u Rijeci bile najslađe baš u te dane oko svetog Vida.

Na malom ekranu mobitela sijevale su četiri nule – ponoć. Nije bilo nikakvih poruka.  Na velikom ekranu televizora Gerard Butler je i s onog svijeta u beskraj volio Hilary Swank u onom plačipizdastom P.S. I Love You.

„Dno dna“, mislila je Ana pitajući se otkud ikome ideja da se ovakve pizdarije događaju stvarnim ljudima. Tutnula je još dvije trešnje u usta i progutala ih zajedno s košticama. Mama joj je, kad je bila mala, govorila da se to ne smije raditi. E, pa baš je bila raspoložena raditi sve što se ne smije. Pa makar joj te koštice došle glave.

Kroz vrata dnevne provirila je kuštrava kosa i zgužvano lice s kojim je već dva desetljeća dijelila krevet.

– Što gledaš? – pitao je zureći u televizor i ne čekajući njezin odgovor dodao – A to je ono plačipizdasto sranje… – zažmirkao je prema satu – Koliko je?

–  Pola noći. Odgovorila je pa opet strpala dvije trešnje u usta i progutala ih skupa s košticama.

–  Ma ti nisi normalna –  promrmljao je zijevajući na putu prema zahodu.

„Konj“ pomislila je za sebe. Baš je zbog njega je sjedila tu u ponoć, prekrasnu lipanjsku ponoć,  čekajući jednu poruku koju najrađe ne bi primila.

Dado je oduvijek bio takav. Kad je hodala s njim znala je da mu je romantika potpuno zakržljala i da ju je držao bespotrebnim i glupim gubljenjem vremena. Kad se udavala za njega znala je da je još gori po tom pitanju nego je mislila. Nije ju smetalo. Prvih deset godina. A onda je taj njegov emotivni bug postajao sve veći u njezinim očima i sve mu je to više zamjerala. Zamjerala mu je svaku upadicu kojom je bio spreman omalovažiti nježnost, svaki posprdni smiješak kad bi se zarolala neka ljubavna priča na ekranu, svako kolutanje očima kad bi na njezinoj strani kreveta vidio pogolemu romančinu ovijenu koricama pastelnim bojama krasopisom ispisanog naslova. Sve mu je zamjerala i zamjerala mu je sve više.

To njegovo potpuno odsustvo potrebe za malo filmskih ljubavnoromantičnih scena u stvarnom životu postalo joj je do te mjere odbojno da je svaka njegova podrugljivost izazivala u njoj lavinu psovki. Naravno, psovke je glasno izgovarala u njegovo zaprepašteno lice. Poslije više nije bio zaprepašten. Samo bi joj rekao da je popizdila skroz i da bi joj bilo pametno da si nađe lijek. Onda bi sve eksplodiralo i na tako spaljenoj zemlji dugo, dugo ne bi raslo ništa osim šutnje.

U jednoj od tih ‘šutnja faza’ otišli su u petak navečer na nekakvo blesavo druženje na koje bi joj muka bilo ići i u normalnijim okolnostima. Nije ni Dado bio sretan što idu, ali obećali su doći. Svoj su prljavi veš ionako, prešutnim dogovorom, držali daleko od javnosti. ‘Na van’ su djelovali prilično normalno. I drugi su im  govorili da su dobar par i da se drže unatoč masovnom urušavanju brakova koji se upravo događao njihovoj generaciji. Na takve bi primjedbe samo slegnuli ramenima, Dado bi rekao da „Jebiga, takav je život“ , Ana bi cinično spomenula vrijednost disfunkcionalnih veza i to je uglavnom bilo sve što bi  o toj temi izgovorili.

Sjedila je zavaljena u kauču, sama, vrtjela monotono malo crnog vina u čaši i mrmljala za sebe tekst neke prastare, dosadne ljubavne tužbaljke koja je curila iz impozantnih Technics zvučnika. Dado je stajao u drugom kutu sobe i smijao se na glas nekim domaćinovim lovačkim pričama. Stresla se zajedno s trosjedom kad se do nje teatralno ubacio poveći muškarac neopisvo slatkog osmjeha.

–  Ja sam Vlado  – gledao ju je ravno u oči –  a ti si najslađe stvorenje koje sam vidio zadnje vrijeme  – izgovorio je u dahu prije nego je Ana uspjela izgovoriti svoje ime. Nasmijala se.

– Ja sam Ana – zaigrala je njegove karte – a ti si, bit će, neki luđak.

Vlado se nasmijao od srca.

– ‘Ćemo vidjet jesam li  – namignuo je. – A čija si ti mala, a? Koji te krebilac pustio ovakvu da sjediš sama ?

– Ničija sam. Svoja – zamahnula je dugom kosom podižući bradu dok joj je osmijeh plesao u očima.

Rukom je prešao po njezinom dlanu.

– A ovo? – dotaknu je kažiprstom glatku površinu vjenčanog prstena.

– To nosim spaliti u Kletu goru – šapnula je.

– Onda Frodo, trebaš moju pomoć – konstatirao je ozbiljno.

– A kamo ti svog nosiš, Sam? – prošla je i ona kažiprstom po njegovom prstenu.

– Znaš li ti gdje je Pizda Materina?

– Znam.

– E vidiš, točno tamo.

Sve je išlo brzo. Do kraja večeri očijukali su i zavodili jedno drugo dok je ugodna napetost rasla među njihovim tijelima i dlanovima kojima se više nisu dodirivali.

Ostatak noći, nakon što su se vratili kućama, Ana i Vlado proveli su on-line. Erotikom nabijena komunikacija na daljinu nastavila se tijekom cijelog vikenda.  U ponedjeljak su se našli na kavi, a završili ljubeći se u parku. U utorak je kasno popodne žurila u motel nedaleko grada presvučena u novu, u trku između posla i parkinga kupljenu, besramno skupu ispriku za donje rublje.

Dok je vozila zamišljala je Kim Basinger u rukama Mickeya Rourkea, pokušavala ne razmišljati o scenama Posljednjeg tanga u Parizu… glava joj je bila košnica prepuna očekivanja.

No, ni boca pjenušca koji su u sobi ulili u sebe, ni smotka koju je Vlado donio, ni neopisiva želja koja ih je bacila jedno na drugo – ništa nije uspjelo spriječiti potpuni fijasko lošeg seksa.

Oboje su davno zaboravili kako nespretno može biti upoznavanje drugog  tijela. Pokreti su bili krivi, riječi su bile pogrešne, pogledi su se počeli izbjegavati. Sve, ali baš sve je krenulo naopako. Čak su se i trudili neko vrijeme a onda su samo stvar priveli kraju. Ana je glumeći orgazam ipak dala nekakav legitimitet cijeloj toj jadnoj sceni. Pokupili su se i razišli uz pristojnu usiljenu priču i isforsirane osmjehe. Bili su razočarani do dna, ali nisu to mogli izgovoriti na glas, njih dvoje, odrasli ljudi potpuno svjesni u što su se upustili.

Dočekala je tako četvrtak u fotelji, s nogom podvijenom pod sebe i sa sada već praznom zdjelom lovranskih trešanja. Mobitel je zavibrirao. Stigla je poruka koju najrađe ne bi primila.

„Si ok?“

„Ma jesam…“ stavila je smajlića da ne izgleda grubo, jer i nije bilo. „Ti?“ poslala je još jednu, bez emojia.

Prvo je stiglo „Moram te nešto pitati“, a nakon tridesetak dugih sekundi stiglo je i pitanje „Što ćemo s ovim“. Bez puno razmišljanja otipkla je „Zaboraviti?“ Poslala je i smajlić.

I njegovo kratko „Ok“ imalo je nasmijano lice umjesto točke.

Znala je da su oboje odahnuli. Vibracija je signalizirala novu poruku.

„Ali kavu možemo popiti . Nadam se….Ajde, pričati ćemo samo o Gospodarima prstena“, lice iza rečenice imalo je široki osmjeh.

„Može“, našla je male šalice kave pa ih nadodala potvrdi. Dodir koji je trebao poslati poruku zaustavio se. Ana je osjećala da je ovo pogrešno. Nije bilo krivnje, kajanja, nije bila ljuta na sebe  što je to napravila. Naprotiv, bila je sasvim ugodno mirna sama sa sobom. Svijet nije izgledao ni bolje ni gore nego jasnije. Ali duboko u sebi znala je da ovo nema smisla pa je iza „Može“ i šalica kave ipak dopisala „ali ne sad. Pustimo to za koji drugi put.“ Odsustvo emojia trebalo je naznačiti ozbiljnost njezinog prijedloga. Složio se podignutim palcem, a onda su još pristojno razmijenili „Laku noć“ i to je bilo to.

Otuširala se, oprala zube, navukla majicu u kojoj je spavala i legla na kauč. Pokrila se mekanom dekom i sa P.S. I Love You prebacila na Discovery Channel koji je imao puno više smisla od sladunjavih izmišljenih budalaština.

Mjesec je sjajio na nebu, lipe predivno mirisale. Osjetila je kako joj se utroba buni zbog svih onih trešnja i koštica koje je progutala ali nekako joj je sasvim odgovaralo da ju budnom drži ta jednostavna, životna, jasna i čista tupa bol.

Foto: www.pexels.com