Arhiva kategorije: Proza

Mladen Blažević: Tragovi goveda (izvadak iz romana)

U gostionicu je ušao nepoznati čovjek prerano ostarjelih brkova. Namjestio se na šanku između Šuljovana i Dudala.
– Rakijicu.
Istresao ju je u sebe, kao da je to neka mrska dužnost. Vrtio je praznu čašicu u rukama. Činilo se da želi otkriti jesu li to na njoj neoprane muzge, ili je izglodana od prevelike uporabe.
– Još jednu?
Gnjaco ga je gledao u oči, kako se gleda da bi otkrio ima li novac za piće u džepu. Umjesto odgovora stranac je digao pogled.
– Zna li tko gdje je pokopan moj sin?… Bio je kaderaš… Čuo sam da se ovdje motao… mislim ubili ga… da su ga tu zakopali.
– Ovdje koliko znam nije bilo kaderaša… i nije niko ubijen.
– Bogato ću platit … onaj ko mi pokaže grob… dat ću novaca.
Čovjek sa sijedim brkovima se uhvatio ispod miške nesvjesno pokazujući gdje drži vrećicu s bogatom nagradom.
– Kako se zvao?
Dudalo se iznenada uključio u razgovor.
– Matko… Jel znate nešto?
Nije izgledalo da je stranac promijenio izraz lica. Činilo se da ga ne može promijeniti ni radost ni tuga, ni lažna nada.
– Kad bi vam ga pokazo… grob… što bi… što bi s njim?
– Odnio kosti da ga zakopam… u obiteljsku grobnicu, a tebe bi nagradio… bogato bi te nagradio.
– Koliko bogato?
Ničim osim riječima, Dudalo nije odavao pohlepu.
– Da ne brineš ti i tvoja porodica za narednih… pet… deset godina.
Dudalo je zamišljeno gledao ispred sebe, otpuhivao smrdljive dimove i čudno pomicao lijevu nadlakticu, kao da je onim dijelom ruke koji mu nedostaje listao novčanice.
– Ajd sa mnom.
Gnjaco i Šuljovan su ih začuđenim pogledom ispraćali iz gostionice.
– Jel zna on?
– Izgleda.
Dudalo i stranac su zajedno iskopali raku i ukrcali veliki kovčeg na kola. Pritom su ga umotali u vojničke deke. Sjedobrki je bio zadovoljan.– Lijepo je što ste ga sahranili… i kovčeg… i zabili križ… rijetko su kad kaderaši ovako zakopani.
– Jebi ga, ljudi smo… A i on je bio čovjek… ako i kaderaš.
– Pošteno! Evo majstore.
Pružio je Dudalu zavežljaj s novcem. Dudalo nije brojao. Brzo je spremio onaj zavežljaj u vanjski džep kaputa. Kod Gnjace se nije pojavljivao nekoliko dana. Kad je došao, osjetio je da je do tad veselo društvo u gostionici odjednom zašutjelo. Dok mu je pružao čašu vina preko šanka, Gnjaco se nije mogao suzdržati:
– Jebote, ajd sad reci… kako si mrtvog ćaću mogao prodat… za pare? Mrtvog si oca prodo za pare.
Dudalo je najprije izgledao uvrijeđen i iznenađen, kao da je čuo najveću objedu na svoj račun. Zatim je usne nakrivio do granice osmijeha.
– A što bi mu ja?… Znaš kakav sam… Nisam mu… jebi ga ni cvijeće nosio… ime na krstu nema… mati umrla… a ona moja ženetina… jebe se Marici… a tamo će mu bit lijepo… Onaj brko… neki fin čovjek. Reko mi da ima pravu ozidanu grobnicu… i mramornu ploču… Nosit će mu cvijeće… on i žena. Bit će mu bolje nego na brdu iznad moje kuće.

Fotografija: gojo23 @ morgueFile free photos

Željko Maurović: Moj prvi mrtvac (kojeg nije bilo)

Išli smo tada u osmogodišnju, niži razred, peti čini mi se. Ja i Ivo (danas znam da je uljudno pisati „Ivo i ja“ no ostavljam ovaj dječji egoizam da svjedoči: prvo ja, pa ja, pa onda…svi ostali), puno smo se družili, ubijali žabe praćkom, kasnije floberom, samo da bi vidjeli kako im se žuti trbusi okrenu dok plutaju u bari. Dječja okrutnost i nedostatak ekološke svijesti, tog sam danas svjestan. Zajedno smo išli na solfeggio i zbor koji je vodila „piccola Venera“ koju smo zvali Pića, zbog koje smo se nadobijali nagrada na općinskim i kotarskim natjecanjima dok je komisija buljila u njezine kratke noge i razgolićeno poprsje zbog kog smo Ivo i ja izborili, guranjem i udarcima pod rebra, privilegiju da stojimo u prvom redu zbora. Skupa smo odlazili na probe limene glazbe i trpjeli psine starijih dečki i nosili im, on veliki bubanj s činelom a ja ogromni trombon. U malom, felinijevskom gradu u kom sam proveo djetinjstvo ako si htio izazvati pažnju i rešpekt vršnjaka morao si ili biti član nogometnog kluba ili gradske limene glazbe. Malo znam svojih vršnjaka iz tog doba koji nisu bar pokušali igrati nogomet u pionirima lokalnog kluba ili su dospjeli do faze kad se nosilo instrumente – klarinete, trube, flikorne, trombone – kući, nakon što bi ih dirigent Mirko podijelio prema svom nahođenju, novoj generaciji polaznika. Instrumenata je bilo malo pa smo nas dvoje-troje dijelili jedan instrument, a u turnusima vježbali. Cure još nisu bile centar naše pažnje ali su se pojavljivale na obzoru našeg skučenog interesa, onako, nedefinirano. Ja sam, primjerice, u ono doba, bio potpuni antitalent za sportove pa tako nisam mogao „upasti“ ni u drugu razrednu momčad u igri „graničara“ koja je u to doba bila vrlo popularna kod nastavnika u svrhu rekreacije, a mogla se igrati doslovce na svakoj tratini. Ivo je, pak, nosio naočale čija su stakla bila debljine dna pivske boce. Njima smo se služili da potpalimo lišće i suharke u gradskom parku pa jurimo unaokolo vičući: „Vatra, vatra! Gori…“ sve dok nas nisu uhvatili na djelu i ispljuskali i ispotezali za uši. Bila su to okrutna vremena kad su djecu pljuskali ne samo roditelji, a mnogi od nas bi se držao za, ehm, donji dio leđa kad bi ga netko stariji, katkad samo koju godinu stariji, opalio „volejem“ ljevicom ili desnom nogom. Nije tada bilo ni spomena o dječjim pravima, a nekmoli o tomu da bi neki lik, koji se dade nazivati pravobraniteljem dječjih prava, o tom vritnjaku ili obrtici, kazano lokalno, a bolno globalno, držao konferencije ili simpozije. Nas je ispljuskao gradski čuvar parka, šinter i koješta drugo, nadimka „Šorgo“, ni danas ne znam što to znači. I to se držalo nepisanim pravilom, uhvati li te „Šorgo“ u šteti obr’o si lubenice, kod nas ih doduše nije bilo, dolazile su iz Slavonije u vagonima iz kojih bi ih i prodavali, ali mi smo bostan zvali lubenicama, možda smo griješili, ali tako je bilo. Kasnije su dolazile iz Makedonije, ali ostalo je ime lubenice iako smo ih mi, lokalno zvali angurijama što je čisto iskvareno, ali rekoh, takvi smo bili: površni i bezbrižni. „Šorgo“ nas je, daklem, uhvatio, prilijepio nam nekoliko vrućih, mi smo to dobro podnijeli, a zatim nas je, držeći nas za uha, odveo roditeljima koje bi u najvećem broju slučajeva, predstavljale naše majke. One bi nas primile iz ruku zakona i, umjesto da nas paze i tješe, rekle bi otprilike: “I neka ste, šjor Šorgo, dobro da ste jer da san ga ja, ne bi mu tako lišo pasalo!“ i za potvrdu bi nam po našoj bespomoćnoj, kratko ošišanoj glavi, zviznule nešto što smo zvali „kapelet“ a što je prilično bolno. Okrutne li prakse. Onda bi još našem predstavniku reda dale „bićerin“ i koji šold za španjulet, cigarete po službenom nazivlju. Podrazumijevala se zabrana izlaska, odlaska na trening ili na probe Limene. Jedino smo u nedjelju, koje sramote, smjeli korzirati gore-dolje po glavnoj ulici našeg ubavodosadnjikavog gradića, ruku pod ruku s roditeljima i mlađom braćom i sestrama. Koja sramota, ćo moj. Gdje su tad bili pravobranitelji i slični?!

Ljeti smo svi zajedno, mali i malo veći, išli na cjelodnevno kupanje na potok izvan grada, na mjesto zvano Zarečki krov, prirodni bazen što ga je voda izdubila u vapnencu. Danas je „brendirani“ spot jedne lokalne teve postaje, a onda si morao pješačiti i pješačiti da bi došao do njega. Ivo i ja te ostala djeca, usput i uglavnom na povratku, pustošili bismo voćnjake i vinograde bez obzira na to jesu li jabuke i grožđe bili zreli ili kiseli. To je urađalo mnogim posljedicama koje smo nazivali „Lijavicama, trčkavicama, litavicama…“ i slično, a opasnost je prijetila i od vlasnika te unajmljenih čuvara jer bismo mi, poput čvoraka, navalili i očerupali dobar dio uroda. Naročito nam je na meti bilo jedno poljoprivredno dobro što se prostiralo na po puta od grada do Zarečkog krova. To mjesto koje se u žargonu dalo nazivati „Školagrarija“ bilo je, to znam sad, ogledno poljoprivredno dobro za eksperimentalne sorte i kao takvo prepuno raznih sorti krušaka, jabuka, malina i grožđa što su, jedno za drugim, dozrijevali od ranog ljeta do kasne jeseni. Za nas pravi raj. Ali i ispit lukavstva i umješnosti da se izbjegnu čuvari koji su revno obavljali svoj posao pa bismo često izazivali „diverzije“ na jednom kraju imanja, pokazujući se jedva prikriveno, a zatim bismo „napadali“ kruške ili grožđe, na sasvim drugom kraju voćnjaka ili vinograda, dok bi čuvari žurili prema našoj „diverzantskoj“ grupi. No, kad se taktika ponavlja, gubi na originalnosti i… Jedne je od tih akcija, čuvar zatočio jednog od naših, Jožića, kog smo zvali Mali Jože jer je bio baš to, velik iako ne baš kao Veli jože. Iako je već trebao ići u sedmi još je uvijek tavorio u petom razredu. Zapravo, nije toliko zakazala taktika koliko je tom zatočeništvu bila kriva japanka. To vam nije pripadnica Japanske nacije, imena poput Kosuke No Suke ili Etsuko, čak ni Micuko iz jedne vulgarne igre riječima koju su nas naučili, tko drugi, stariji. Ne, bio je to, i danas je samo više dizajniran, komad potplata od gume, s dvije poprečne pruge od gume i usađenim čepićem u dno potplata, u svemu, genijalno jednostavan izum, poput vespe, ili kafetijere ako me razumijete. Koliko ima veze s Japanom ne znam, uglavnom, i danas se proizvodi, vjerojatno na milijune primjeraka, sad vjerojatno u Kini onda u Splitu u Jugoplastici. Naša se ljetna odjeća, tada, sastojala upravo od para japanki, kratkih hlačica, mame su ih šile od frotira, kupaćih gaća i „kanatijere“ ili „kanotijere“, majice bez rukava, gornjeg dijela donjeg rublja želite li da budem precizniji, ispočetka bijele boje, a poslije… Ovisno o kretanju njezina vlasnika, mogla je biti travnato zelena, usranosmeđa i slično. Da se vratim na Malog Jožića. Bio je on velik, ali dobroćudan, trpio je svačije šale svojim dobroćudnim osmjehom, dijete čistačice i transportnog radnika, kasnije u životu, zahvaljujući zadivljujućoj upornosti, uglavnom u svemu bitnom, bar za mnoge, uspio: posao, stan, auto, žena, djeca… Što biste više? Upravo kad smo, s uspjehom, napustili područje vinograda, neki od nas još, u hodu gutajući ljepljivo, zrelo grožđe s grozdova koje su otrgnuli u zadnji čas, prije odlaska, na znak, zvižduk naše straže, Mali Jožić se, već smo bili na cesti što se bjelasala u nastupajućem sumraku, zaustavi i užasnuto zatuli: „Japankaaa!!!“ . Dok smo trčali, japanka mu je spala s noge i ostala u vinogradu! Pa šta, reći će se: komad gume, kupiti će mu sutra nove. Eeee, ne ide to tako, jedne japanke za jedno ljeto, katkad, kad ne bi bile izlizane posve od upotrebe, i za slijedeće ljeto. Krpali smo naše japanke kako smo zna li i umjeli: komadima špaga, žice, selotejpom, odlična je bila električarska izolir-traka no nju su imali samo sinovi električara, uglavnom one su morale izdržati ljeto! A pogotovo one Malog Jožića, čija je familija brojila sedmero braće i sestara, jedno drugom do uha, a svatko od njih je nasljeđivao odjeću onog starijeg ispred njega. Nije bilo druge, Mali Jožić je morao natrag po izgubljenu japanku, a tamo su ga čekali. Ostali smo i mi na cesti i čekali jer, nitko se od nas nije sam vraćao s kupanja, među nama je bio i po koji stariji brat ili rođak, koji je na nas trebao paziti, a često je bio isto tako lud i zaigran kao i mi nekoliko godina mlađi od njega. Posjedali smo uz rub ceste i, nagađajući kakvu će mu kaznu odrapiti čuvari, stali čekati Malog Jožića. Potrajalo je dosta dugo dok nismo, sad već na obzoru mjesecom osvijetljenog neba, ugledali njegovu tromu i zdepastu figuru kako nam se približava. Kad je prišao bliže vidjeli smo: na nogama je imao obje! Japanke su bile tu, ali je on, idući prema nama, svako toliko se hvatao za trbuh i brzo bi se izgubio u grmlju pokraj ceste te bismo čuli stenjanje i uzdisanje. Pretukli su ga?! Dobio je po…! No, kad je prišao bliže, vidjeli smo da se smijulji i da nimalo nije izgubio od svoje dobroćudnosti. Svaka čast! Još je bar dva puta nestajao u guštiku pokraj ceste prije nego se s nama suočio, držeći jednom rukom kratke hlače skrojene od frotirnog ručnika a dugom gladeći si nabrekao trbuh. Kad smo ga zasuli uobičajenim repertoarom pogrda i dosjetki, koji je uostalom očekivao svakog od nas, ovisno o prigodi, nije se bunio čak ni onako, pro forma. Samo se nastavio držati za želudac i smijuljiti. „Pa pričaj, ne seri, kako su te kaznili, šta se cerekaš k’o mona?!“ – govorili smo uglas. Sveudilj se smijuljeći, Mali Jožić nam ispripovjedi u čemu se sastojala njegova kazna: na sve ono grožđe što ga je pojeo kad i mi, brsteći trsje poput vola, čuvari su ga natjerali da, pred njima, za kaznu, pojede do zadnjeg zrna, pet velikih grozdova zrelog grožđa! Do zadnje bobe. Gotovo dvije kile! Opet je odjurio u mrak grmlja odakle smo začuli one iste uzdahe i stenjanje, sad smo im znali uzrok. Urlajući od smijeha krenuli smo nazad ka gradu i nakon prvih svjetala željezničkog kolodvora i benzinske pumpe, jedan po jedan je otpadao od grupe sve dok nismo ostali Ivo i ja pa se na koncu razišli s opravdanom bojazni da nas kod kuće neće dočekati s muzikom. Bilo je kasno i samo je još lokalni pijanac Duka, u svojim crveno pofarbanim postolima, svirao usnu harmoniku pred gradskom kavanom, pocupkujući u samo njemu znanom ritmu.

Najesen, kiše još nisu do kraja sprale okus ljeta, Ivo i ja smo propustili vidjeti prvog mrtvaca kojeg smo mogli vidjeti. Školom se, jednog jutra, već smo bili u šestom, dok se magla cijedila sa krošanja starih kestena na Šetalištu, pronio glas da su, iza školskog igrališta u kržljavom šumarku borova iznapadanih od borovog prelca, pronašli obješeno tijelo mladog mesarskog šegrta. Zašto baš mesarskog? Pa, jednostavno zbog toga što se, odmah na rubu školskog dvorišta, između se nalazio samo taj šumarak, nalazila gradska klaonica. Nerijetko se, za nastave, znalo čuti prestrašeno rikanje goveda što su ih dovodili na klanje kamionima. Najbolja učenica u pisanju školskih sastava iz Hrvatskog jezika, Elide M., najbolja po mišljenju našeg razrednika i profesora-poete, jer je majstorski punila stranice zadaćnice, njezini sastavi nisu imali nikad manje od osam-devet stranica, ispisanih prekrasnim rukopisom i savršeno banalnim opservacijama, napisala je jednom, doslovce, u sastavu da se „čula muka jedne krave na ulici!“. Danas mislim da je, možda ne nehotice, točno opisala što se životinjama događalo. Kad je, međutim, stala čitati svojim melodioznim glasićem sastav naglas, to je izričito tražio profesor-poeta, jer je njezin i-opet-jednom bio najbolji, došavši do „kravlje muke“ razred se raspametio! Svi smo počeli ridati i mukati rušeći se pod klupe i, mi muški, ali i neke cure, imitirajući bodenje rogovima i torerose, vikali ole i slične pizdarije. Izlišno je reći da smo je prozvali „Mukuljom“ a ja sam, dugo nakon toga, u romanu koji slovi kao pilastar ( aha!) modernizma pročitao slijedeće rečenice: „ Išla ulicom krava mukulja…“

Tog jesenskog dana smo, Ivo kog smo ponekad zvali i „Ovi“, što ništa ne znači osim na talijanskom a na talijanskom pogledaj u rječnik, jedva dočekali kraj nastave da bi odjurili pogledati „mjesto zločina“ na kom ćemo vidjeti obješeno tijelo mladog mesarskog šegrta, izbuljenih očiju, poplavjela lica i jezika isplaženog i dvostruko većeg no inače jer je natekao – tako smo pročitali u „krimićima“ serije X-100 koje smo kupovali na novinskim kioscima i držali ispod udžbenika kemije ili biologije kad smo kod kuće učili. I sigurno mu cipele, okovane čavlima, stružu o pod jer se borić o koji se objesio svinuo, jer su to mladi borići – tumačio mi je Ivo-Ovi. Na „mjestu zločina“ ako je to bilo ono, našli smo samo nešto ugaženiju travu i, još uvijek vezani komadić špage oko jedne borove grane. Ivo izvadi nožić i prereže ga, tvrdeći da je to jaka magija, neka pročitam što kažu Huck i Tom Sawyer o magiji mrtvačeva užeta. Nisam baš bio siguran jer sam viđao podvornikovicu kako tu prostire rublje. No zašto da Ivo ne dobije svoj magični konopčić?! Od konopa o koji se objesio mali mesarski šegrt. U šumici, iza škole. Zbog ljubavi. To baš nismo razumjeli, ljubavne romane ili fotoromanze čitale su curice. No, cijeli dan smo se šepurili po gradu da smo bili na „mjestu zločina“, izgovarali tu frazu važno i opetovano, da ne bismo morali reći istinu, da vidjeli nismo – ništa. A s ništa priča završava a ne može početi. Treba imati nešto od čeg se počinje da bi se pričalo. Dobro, ima i drugih mišljenja, ali to je već druga priča.

Fotografija: click @ morgueFile free photos

Florian Hajdu: Preplivao patak Tisu

Tisa je ogledaloravno tekla. Otisci tragova u suvom, vrućem, svetlookerbojnom pesku su neprepoznatljivi. Sunce je ispodvesplav neba hitalo zenitu, oblaci, koji su se jogunasto svađali, klizili, menjajući forme, pravce, poput ameba kada se razmnožavaju, su njegovo zračenje osećajno usporavali, značaj zenita umanjivali. Skela jestajala privezana za direk akaca nabijenog duboko u vlažni pesak pored obale, sa obe strane uramljene mešavinom kanadskih i crnih topola, žalosnih vrba, ponekog akaca, hrasta lužnjaka, izduženom uzrečnom šumom, koju je čvrsto obezbeđivao visoki nasip, davno napravljen, za zaštitu ravnog, tanjirastog, ušoranog naselja sa dve crkve, katoličkom u centru, pravoslavnom na jugozapadnom ulazu učmalog naselja, od poplava. Na blagoj uzvisici koju voda nije podlokala kao posle kiše, crvena krasnica pečurka iznikla je, namerno,voljom skelara i suprugeskelarke, ludog Matyja koji je to mestobogovoljno označio okrećući se poput piruete Tatjane Totmjanine na Olimpijadi kada je u zanosu pored Maksima Marinina špicom sličuge napravila krater u ledu, tu jednom nogom stala, kao roda kada gnezdo završi, radosno klepeće, stane da se divi, odmori, publici poljupce obema šakama slala, sklonokućica nevremenska, odmarajuća, dočekujuća, za odlaganje vesala i vucoša kojima se vukla žica razapeta preko reke da bi skela brže plovila, prešla na drugu stranu obale. Kućica je bila prazna. Okolo nigde duša živa da se oseti, vidi. Jova skelar je otišao kući na ručak, u ulicu Jókai Mór 3, koja se nalazila u centru pored zgrade opštine, koju je nedavno kupio, na prevaru, menjajući svoju pored katoličkog groblja sa vremešnom tetka Ilonom, koja je sva srećna prešla u zapušteniju, oronulu i manju skelarevu kuću, samo da bi bila što bliže svom nedavnopreminulom suprugu Ilésu. Supruga skelara Milica spremila je paprikaš od onog petla kojeg je skeledžija ranom zorom sa merakom zaklao, koji je svaku kokošku po dva puta gazio, dugim nogama po leđima tabao, tada kljunom toliko jako kljucao glavu, dugo, čvrsto držao da su se kokoške posle zanosno klatile nakostrešivši sva pera na sebi, tresle poput ukrasa, đinđuva, na bedrimaturske trbuhoplesačice, padale nekontrolisano, veselo kokodakale, jaja na različita mesta nosile. Debeli Jova to više nije mogao da trpi, podnese, video je krišom onomad da se u takvim prilikama, koje su česte, Milica jako zarumeni, nervozno se njiše, sve jače, brže uzdiše, ispuštajući mekodugo “ehhh”…t obož’ grdeći sivopapagajastog zamašnog, agresivnog, nezasitog, navalentnog petla pred kim sve kokoške čučnu čim ga u blizini spaze. Pored ulazno-izlaznog, upatiniranog u okolinu, puta za skelu, sa leve strane prostirao se veoma blagi čistofinopeščani nadbrežnjak sa peskom nalik finom šećeru u prahu, blago slonovokostno bojan, gde se na sredini prostora, bliže reci, iz debelostablovne šume kanadskih topola došetala Vera, skelareva kći. Na sebi je imala široku, šarenu bengalskovatrenu, na ruže i žalfije išaranu, do kolena suknju od tila, tankomilujućusvilenu tamnozelenobojnu bluzu na raskopčavanje sa zlatobojnim dugmićima, letvi kraj nonšalantno zadeven ukukčani deo, ispod gornjeg gumom opasanog kraja suknje, desni slobodno leprša oko bedra i okruglog čvrstog mišićavog zadnjeg nadbutinskog dela karlice. Sunce se okačilo u zenit, oblaci razbežali. U gornjim slojevima ozona, u visini krošnji, puši tiho topli povetarac i vrti srcooblikne listove na topolama koji su dirigentnohorno tihomumlom šumili kao background pratnja na džez festivalu u naturi u New Orleansu. Dve divlje patke sletele su tik pored Vere, na obalu pored same vode, gavran je grakćući jetkim glasom parenja kreštao jetko, kvareći sinhroni šum lišća, preletao reku kada je skelareva kći, laganim pokretima ruku, počela da se skida. Sinhronim zahvatima prstiju, kao uvežbanim blagim elipsastim njihanjem u bedrima, krene kao nehotično da otkopčava dugmiće na bluzi, dižući i spuštajući ramena suprotno od ritma u kukovima, sve dok se dve oble ružičaste glatke polulopte, koje bi prepunile žudnu veliku šaku poželjnika, sa tamnijim okruglim, poput oka popunjenim, uobraženo kao strele Asteka yaomim, uperenim ka zenitnome svetložutom suncu, otkopčavši poslednje dugme na bluzi, nisu obe samouvereno, nežno, uzbuđenozadrhtano otkrivene pojavile, tad spusti bluzu jednom rukom pozadi pored članka nogu. Okrenu se naokolo i žalosno konstatuje da nigde nikog nema, iz skrovitih mesta ne čuje nikakve neobične glasove, poželjne uzdahe. Jednim dužim odsečnim pokretom rukama gurne suknju s kukova na pesak, ljutasto, nikoga u okolini nema, elegantno iskorači iz nje dugom glatkom desnom onda levom nogom. Napravi još jedan korak na mesto gde je pesak svetliji, rutinski proveri gde lastiš tankih,cinober obojenih kupaćih gaćica steže oko kuka, međunožja, provuče oba kažiprsta u krug oko butina, pogleda daleko preko reke na drugu stranu obale, gde ugleda kako jedna muška silueta stoji na nasipu nedaleko od vode, tad poče življe,vedrije da se ritmično njiše i lastiš kupaćih gaćica ispod pupka,bedara, rasteže naizmenično, gura dole sve niže pa brzo podiže, okrećući se u krug, klateći se napred-nazad, odsečno gibajući se u predelu estetskoformnih debelih mišića sa raširenim butinama u međunožju, gde se jasno ocrtavala tanka kratka linija otvora i sa strane vidno tamniji nabubreli deo depiliranih rajskih ulaznih vratašca. U nadraženom zanosu, Vera nije videla da se silueta sa druge strane obale svukla i iz zatrka bacila u reku te da je patak preplivao reku i jako počeo da gače.

Fotografija preuzeta s www.terport.hu

Darko Balaš: Voljeti nju bilo je lako…

Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmjeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu. I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza strogih pravila i neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani. U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom. Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći. Predivna žena shvatila je da vjetar njene duše nije običan i zatvoren besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela. I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrjednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put. Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni. I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima. Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti da život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo odrastanja i tiho mu šapuće: Voljeti nju bilo je lako.

Fotografija: diggerdano @ morgueFile free photos

Senka Staniševski: Razbijeni snovi iznad Stuttgarta

Prelomi se ili klikne nešto u trenutku dok polako i oprezno pridržavam torbu, ponavljajući „Pazi na dokumente“ kao mantru. Pitam se gdje svi ti ljudi žure, a ne vidim da i ja ubrzavam korak s njima. I to je trenutak. (Dođe kao bljesak, uglavnom na pokretnim stepenicama.) Ja sam nitko i ništa!
Na početku sam se osjećala odbačeno. Zaprepašteno. Nema Jednoga, nema ni gospođice ljubavi, a bogami ni anđela s neba. Iznad nas plutaju oblaci teški na tisuće slomljenih snova. No, ovo je dobra priča. Lijepa priča. Kad smo stigli na kraj Haubanofa vjetar je nemilosrdno puhao. Raznio je moju kosu u svom ritmu. Pa shvatim, puhao bi i da me nema. Svijet bi nastavio istom rutom, tempom, štihom, i bez mene.
Sad sam već bijesna i gladna, prtljagu bi najradije bacila u prvu kantu, pa opet mislim… To je uglavnom, sve što imam. I sve što imam, odjednom, u drugoj državi ne vrijedi pišljivog centa. U tuđini, rekli bi „naši judi“.
Ali, kad si nitko, pa ništa, pa sve , pa netko, ti si slobodan čovjek u krugu života.
Par loših djela te više ne peče u nutrini, nebitni su. Neopterećeni skidaju lance gravitacije sa svojih pluća i plutaju gdje žele.
Što si stekao, a što posudio i nikad ne vratio zaboravljeno je. Baš kao što ćeš i ti biti. Zar to nije divno? To je najljepša definicija slobode koju sam ikad čula.
U Stuttgartu, nitko nikog ne razumije, tijela prolaze, okrznu me u žurbi, i tu se tek sjetim… Nemam kojem svijetu da se pravdam za svoje snove kao što mi vjetar ne objašnjava zbog čega puše. To je naša priroda. Žuriti ne treba, stići ću. Ako i ne stignem, zar je bitno? Život nije uvijek lijep. Ali je moj.

Fotografija: flackpoint @ morgueFile free pfotos

Mladen Blažević: Šljive

kada staviš na stol standardizirane krastavce uniformirane muzgavce čokoladu iz šećera šećer iz trske prehrambene troske i rum u kolače za prepune gaće sve to curi kroz jednjake crijeva i zalijeva nove želje za desertima tuba teglica i konzervi iz rafinerija okusa a da jedemo samo jestivo mogli bi mijenjati tebi moje šljive meni tvoj sir i ovo kovanica što zvoni po džepovima posaditi da ga pronađu jednom arheolozi iz svemira

Fotografija: Max Straeten @ morgueFile free pfotos

Željko Funda: Popodne na terasi

Bilo je četiri sati, standardno vrijeme za popodnevnu kavu. Na terasi kafića nije bilo nikoga. Dva sata nije bilo nikoga. Sjedila je s nogama na stolcu i pušila svoju petu cigaretu od početka svoje smjene u dva sata. Dva metra udaljeno more bilo je potpuno mirno. Nije bilo ni daška vjetra. Sve kao da je obamrlo. Skupina njemačkih penzionera sunačala se stotinjak metara dalje. Ni jedna riječ se nije čula od njih. U uglu terase pojavila se ružna stara mačka. Konobarica je odbacila opušak i pokušala je primamiti. Čim je ustala nježno dozivajući mačku, ova je u strahu pobjegla. Glupa mačka! reče ljutito konobarica. Sjela i izvadila novu cigaretu. Morala je pet puta kresnuti upaljačem prije nego ju je zapalila. Duboko je udahnula dim pa ga naglo ispuhnula. Kad se dim razišao, opazila je starog svećenika u popodnevnoj šetnji. Jeste li za kavu? doviknula mu je. Molim? reče svećenik. Jeste li za kavu? ponovi konobarica glasnije. Pa, ne znam … reče iznenađeni svećenik. Ja častim reče konobarica. Dali vas ja poznajem? upita svećenik prilazeći. Ne, nisam vam ja baš neka vjernica reče konobarica. Ali ste čovjek, ali ste čovjek reče svećenik sjevši za stol. Požurila je do automata za kavu. Molim vas, recite mi da ima Boga! reče konobarica pripremajući kavu.

Fotografija: Darnok @ morgueFile free photos