Arhiva kategorije: Proza

Miro Škugor: Ljubav i žižule

Da je moja majka ipak smrtno biće, javili su mi iz Opće bolnice u Šibeniku, 28. rujna 2019. godine u 12:03 sati.

Sve što ću napisati nakon ove rečenice ima ogromni i prijeteći potencijal pretvorbe svake sljedeće riječi u banalnost ravnu upornom ispaljivanju pirotehničkih raketa pozorno složenog vatrometa što se nevoljko razlijeva po blistavom platnu podnevnoga neba. Uostalom, tako je to uvijek kada nakanimo pisati o smrti.

Moja majka bila je do prije nekoliko dana nepobjedivi borac u ringu života. Uzalud sam pokušavao dokučiti zbog čega je sudbina baš njoj priredila toliko teških mečeva. Zato sam, još od prve joj borbe, postao njezinim najžustrijim navijačem i samoukim trenerom.

Nakon što je u proteklih tridesetak godina preživjela gubitak mlađeg djeteta i supruga, uspjela je pobijediti karcinom, prilagoditi se ne baš komfornom ni ugodnom životu u domu umirovljenika, a potom posve poraziti opaku vrstu sepse. A onda su mi prošle subote iznenadno priopćili kako njezino tijelo više nije moglo izdržati tolike udarce. Srce joj je jednostavno stalo.

Na neki intuitivni način ta me vijest nije previše iznenadila. Jer, moja majka oduvijek je imala presitno tijelo za tako veliko srce.

Ono što me je iskreno te nadasve ugodno iznenadilo bili su čestitka i pismo koje sam pronašao u noćnom ormariću uz njezin krevet.
Na prednjoj strani čestitke netko je starinskim krasopisom napisao: ”Simpatiji.” Sadržaj je stao u četiri retka: ”Draga Slavka, Tebi i Tvojima sve najbolje za Božićne blagdane, kao i Sretnu Novu 2019 god. želi Vam…”
Pisamce novijeg datuma nalazilo se u otvorenoj kuverti na kojoj je istim rukopisom bilo ispisano njezino ime i prezime. U kratkom tekstu pisalo je: ”Štovana gđa. Slavka! Osobno se zabrinuto osjećam za Tvoje zdravstveno stanje. Želim da pobijediš opaku bolest i da se uskoro vidimo. Tvoj iskreni prijatelj. Srdačan pozdrav – ćao!”

Kraj rujna i početak listopada vrijeme je kada u Dalmaciji dozrijevaju žižule. To voće podrijetlom iz zapadne Azije, Srednjeg istoka i Kine odavno se, zahvaljujući našim pomorcima, izjednačilo statusom i značenjem s oskorušama, koje je moj kolega i prijatelj Arsen s razlogom uvrstio u jednu od ponajboljih mu pjesama “Djevojka iz moga kraja.”

Nekako u ovo doba moja majka je na šibenskoj tržnici kupovala skradinske žižule i slala mi ih u paketu autobusnom linijom za Zagreb. Bio je to za nju poseban ritual te višednevni projekt. Ljekovita svojstva žižule i konstantna briga za moje zdravlje davale su neobičnu važnost tom, za nju gotovo svetom, činu koji se logički nastavljao na sve načine kojima mi je svakodnevno iskazala svoju majčinsku ljubav.

Kada je paket stigao odmah sam je morao nazvati. “Jesan li ti lipe izabrala, dite moje?” pitala bi me brižno. “Jesi, majko. Ali, ti si meni lipša i slađa”, redovito bih joj odgovorio.

Miro Škugor: Reset

“Volim te! Volim te! Volim te!” ushićeno je vikao u mobitelski mikrofon nepoznatoj ženi. “Napokon jedna pametna, pismena, elokventna, visprena, kulturna, intuitivna, zaposlena i brzomisleća cura“, radovalo se dijete u muškarcu zrelih godina.

Više od dva mjeseca “Badoo” ga je držao u neizvjesnosti. A sada, nakon stotinjak brzopoteznih poruka ovo – bingo!

Dogovorili su dejt naslijepo već za sutra navečer. Sjedio je na naslonu klupe pred kvartovskim vrtićem dok mu je prilazila. “Nešto u njezinu hodu… i sjaju iza njezinih koraka. Ona! Zar je to doista mogla biti ona?!? Ištar…” istrčavale su misli iz sjenki njegova mozga pod kojima se godinama skrivahu sjećanja na dvadeset i dva resetiranja pravremena.

Polako se uspravljao. “Kako su ti velika krila!” izletjelo joj je gledajući ga odozdo dok je istodobno rukama prekrivala usta ni sama ne znajući otkuda su joj navrle te riječi.

Stupovi gradske rasvjete pretvorili su se u reflektore na pozornici. Bilo je prekasno. Znao je kako će njihov susret pokrenuti lanac noćnih šapata te lepet svega što ima krila. Ili izazvati iznenadni svrbež na mjestima gdje su ih neki nekad davno imali. Nenadanim poljupcem uspio joj je zadržati pozornost u zaboravu zemaljske stvarnosti.

Uslijedilo je ispijanje čaja u obližnjem kafiću uz poneku biografsku fusnotu. Sada je bila udovica, s dvoje djece, menadžerica, bivša pripadnica Hare Krišne. “Dobra krinka”, prokementirao je u sebi.

Za dva dana završili su u njegovu krevetu. Sljedeći dan ga je iznenadila nenajavljenim dolaskom i cvijećem. Krevet se opet pokazao logičnim nastavkom večeri. I tako nekoliko sljedećih tjedana.

“Seks nije potreba nego zdravlje”, uvjeravala ga je. Pa dodala: “Zar misliš da ne znam što radimo? Pravimo dijete.” Bio je posve siguran kako nije bila svjesna ičega što je izgovarala.

Jednog ponedjeljka otišli su u kino. Bezglasna zavjetovanja srodnih duša uz “Posve Novi zavjet“. Nakon izlaska iz kina “Europa” svratli su do usputnog kioska. “Što vam se čini, kakav smo par? Hoćemo li dugo ostati zajedno?” upitala je prodavačicu kupujući žvakaće gume. “Simpatičan ste par”, smireno odgovori prodavačica i brzo pospremi novac u blagajnu. Kad joj se izgubiše iz vidokruga, prodavačica žurno zgrabi mobitel. Uskoro je nekome podnosila kratko izvješće na španjolskom jeziku.

Poslije kina ona je htjela k njemu na piće i potvrdu zavjeta srodnih tijela. No, upozoravajuća iskra u pleksusu prerasla je u žeravicu kojom je Prometej ljudima zapalio prvu vatru, a ova pak’ u plamen koji ga je sve više pržio svukud pod kožom. “Nisi je očekivao u ovom životu. Nisi spreman na novi pokušaj prepoznavanja. Došla ti je prerano. Ovo se mora prekinuti, sada i ovdje”, nagovarao ga je poput unutarnje jeke ženski sopran majčinskom autoritarnošću darovateljice prvog mu od njegovih stotinu i osam dosadašnjih života.

Odlučio ju je preventivno preplašiti neočekivanim oponašanjem režanja vuka. “Budalo!” vrisnula je. “Vozi me kući”, zapovjedila je.
“Sjeti se! Sjeti me se, Ištar! Ako me se sjetiš, nazovi me”, povikao je za njom dok je izlazila iz auta. Nije ga čula. “Ludače! Blokirat ću ti broj!” odbrusila mu je.

Javila se u petak. Razmišljala je. Bila je brzopleta. Rado bi nastavila biti dijelom te njihove čudne priče. Pristao je, iako im je podsvjesno davao još najviše tri mjeseca. Poslije osamdeset i tri dana njihova druženja, rekla mu je: “Eto, bio si u krivu. Proslavimo nadolazeće tromjesječje! Bit će ih još!” uskliknula je uručujući mu na dar knjigu Danijela Dragojevića “Izmišljotine”. Uz posvetu: “2 mjeseca, 22. dan, 22 života, 22 srca, 22 inkarnacije, 108 univerzuma, samo reci riječ, jer ja jesam i tu sam.”

A onda mu je jednog četvrtka, poput kakve voditeljice odjela za upravljanje ljudskim resursima, uručila izvanredni “otkaz”. Naravno, iz potpuno opravdanih i službenih razloga.

“Moram brinuti o djeci još najmanje četiri godine. One nisu nikada do sada bile izložene muškoj energiji. Osim toga, imam sve više posla. Putovanja, konferencije, radionice, sastanci, službene večere. To sam ja. Previše sam s tobom. Nedostajem curama i svojim prijateljima. I svom timu”, pokušala mu je objasniti odluku koju je, u stvari, donijela odmah nakon njihove prve svađe. “Eto, po peti put nisam uspjela živjeti s nekim. Ne znam hoćeš li i nadalje biti dio moga života. Dvije godine bačene u vjetar”, prozborila je glasom razočarane atletičarke koja ponovo nije uspjela oboriti svjetski rekord. On je nato zapuhao te nestao u krošnji pod kojom su stajali.

“Reset!” prosikće Semjaza neposredno prije njezina zadnjeg monologa, pritisnuvši tipku na akaškoj tastaturi.

Sara Huskić: Kriza

Ljeto na brdima je upeklo rano ove godine. Trava je rasla nekontrolirano i u selu su već svi nabacili mišiće od svakodnevnog košenja. Kod doktora nisu išli kad su ih grizli krpelji jer su to sami čupali kombinirkama, ali su redovito išli na infuzije zbog sezonskih proljeva od sladoleda. Naročito je sumnjiv bio sladoled Rumenko, ali isplatilo se provesti noć u WC-u za tu jagodastu magiju od pola marke. Jutra su mirisala na paštete i salamu koja se pakirala u torbe na putu prema moru. Granični prijelazi i ceste što vode prema Viru i Vodicama su bili preplavljeni starim dizelima, premda se dao opaziti i pokoji nanervirani benzinac.

Memaga i Memija su smatrali da na more ne moraš ići dok god postoje bazeni u Ćoralićima, a sunčati su se mogli bilo gdje. Tako su i danas odlučili ležati u polju žvačući travke i čekajući da im nešto dođe u glavu. Memagi je, od svega, doletjela misao.

“Stari, juče ja sjedim kotkuće, kuham sebi kafu kad! neko će ti meni pozvoniti na vrata. Ja otvorim kad viđam čojek crn, isfucat, sasiklo me sve. Reko marš mi izbjeglico sa vrata, nemam za tabe ništa! Kad će ti on meni, nemaš li Memaga ni marke? Reko nemam. I velim ja njemu odakle tebi da sam ja Memaga, veli jebo ti izbjeglica mater, Sudo je. Radio ljetnu smjenu na baušteli, izgorijo živ.”

“Ah! Sudo tvoj Sudo?”

“Moj Sudo, da. Reko otkud tebe Sudo? Nisi prelazio vamo ima petnes godina sigurno.”

“Pa jes, pofino ste vi razlike u godinama.”

“Veli jesil ti Memaga vlasnik oni njiva gori. Reko jesam ja i burazer Memija imamo njivu od 150 kvadrata, more se fin stan otud napravti. Veli bil mi posudijo ti oti njiva, reko izvini, al moram prvo burazera Memiju pitati pa ondak da moremo radti šta.”

“Jesil mu reko da smide?”

“Nisam, reko mu moram pitati burazera Memiju prvo.”

“A jesi i ti smiješan Memaga, boktesapo. Znadeš da je isto jel od mene il je od tebe.”

“Mogo sam ga ondak sade zvati jelde?”

“Pa što šta je šćeo Sudo?”

“Ne znam bogam, samo reko tako zaote njive.”

“Haj dobro je, pa ćemo viđati sa njim.”

Izvukao je svoj izlizani Alkatel i utipkao. Obojica su krivili lica u grimase kako bi se bolje zaštitili od sunca. Sudo je nakon minute zvonjave, napokon podignuo slušalicu.

“Halo, Memaga je.”

“Halo, ovde Sudo.”

“Eo mene ovde s Memijom, veli da nema niki problema za ne njive, pa eto- A zašta će ti to, bogati?”

“Fala ti Memaga, kaste tako dobri. Znao sam ja da ćete vi meni šćeti pomoći.”

“Nema niki problema.”

“Al de slušaj, ne bi ja to sade preko talefona, haj da navratim ja razi vas. Jestel kotkuće?”

“Jesmo kotkuće na njivi, dođi vamo, ja i Memija evo na njivi.”

“Kojoj njivi?”

“Kotkuće naše.”

“Haj, eto me dok si reko keks.”

I stvarno, pogledavši na rub livade mogli su skočiti na zaključak da je Sudo tamo sjedio cijelo vrijeme. Tamnoput, gotovo spaljene kože koje je bilo i previše za njegovo sitno tijelo. Visok i mišićav. Prosijed i proćelav s oskudnim brojem zubiju u ustima kojima je žvakao travku. Sudo je grabio prema njima i podignuo ruku u znak pozdrava. “Selam momci, kako je? Vide Memije, nisam te vidijo sto godina. Jesil mi dobar?”

“Haj Sudo vamo, pričaj šta si šćeo pa dak raspravimo.”

“Vide oveg Memije, nama bi na poso prešo.”

“Jes jes, bi on na poso, aha jes, tako je.” slagao se Memaga sa Sudom.

“Dobro ondak ću vam reći. Slušajte momci. Ima ovi sade izbjeglica posve puno po gradu.”

“Ima hi, bože zakloni!”

“Nemoj tako, Memaga. Znaš ti kako je biti izbjeglica, i mi smo isto nako kasmo bili izbjeglice!”

“Pa jes imaš ti i za pravo.”

“Jes ali, nemaju oni šta radti u Bosni. Oni bi da pređu granicu i to je to.”

“Pa jes al zato sam ja konto ovo, pošaj. Ne znaju oni đe je granični prelaz, jelde? A prelaz, sine, je hiljadu maraka. Zato fino uzmem ovu vašu njivu, metnem onaj montažni granični prelaz, imam jedan kotkuće osto mi od prošle godine, i stavim ga ovde nasred njive, i fino hiljadarka po hiljadarka. Oni misle da su prešli a ono u Bosni idalje, sretni oni, sretan ja.”

Memija i Memaga gledali su ga začuđeno.

“Al Sudo, brete, nijel ti hi žao? Njima je sto godina trebalo da dođu do nas i sad još da hi i ti zajebavaš. Pa znam ja, brete, kako je meni kad odem dole za Zadar i vele mi oni na hrvackoj granici, vraćaj se, kume, dok ne napraviš dokumente. Brež pasoša nemere, a hej, ja zdravstvenu fino, uredno sa sabom nosim, vele nema brež pasoša. Sijo! Šta ti je ljudska pokvarenost!” gunđao je Memaga.

“Pa što him nisi uzo oni sudžuka, pastrme i to? Ovima na graničnom prelazu! Vidi se da si čojek neodgovoran. Zažmire oni, mojtisinko, svako voli kad mu se nosi. Al dobro de pusti sad to. Znatel vi, momci, kolko bi bilo para utome?”

“Znadeš li ti da je to krivično djelo što ti hoš da radiš?”

“Aaaj oko čega se ti sekiraš, de nemoj biti smješan, brete! U mene komšinca čojka u frižderu nosila preko granice rekli paše, prolazi.”

“I čime bi ti to žigoso? Nemere to jednostavno. U mene komšija Bajro pravi pečete jedino akobi to.”

“Imam, brete, ja iz firme ženine uzmem. Šta oni ionako nit znaju jezika ni slova. Šta ima veze pišel ‘Bosna Granični prelaz na Memića njivi’ il piše ‘Mesarska oprema kod Sudine žene’?”

“U tebe žena mesar?”

“Nije nego prodaje mesnu opremu, al šta to tebe briga! Nego, važil momci?

“Bogam, Sudo, što se mene tiče, ako su pare u pitanju a da ih ja, znači, dobivam a ne trošim, uvijek more.”

“Onda će Sudo po svoj montažni prelazni, ako nema šta ko protiv, a vi momci ustavite za kahvu.”

“Važi.” Složili su se Memija i Memaga.

Ubrzo je Sudo svojim traktorom na Memaginu i Memijinu njivu dovezao plastičnu policijsku kućicu, staru kablovsku televiziju, kutiju papira i pečata koju je našao u garaži, veliku vrećicu smokija s kikirikijem i dobro raspoloženje. Memić braća su za to vrijeme prošetali do kuće da iskupe fildžane, kocku i kajmak. Memija je iz vitrine izvadio i kupovne šape koje njih dvojica nisu htjeli jesti jer šape su dobre samo ako ih Kadife friške servira na stol.

Na njivi su našli Sudu u policijskoj uniformi.

“Sudo, odakle ti otaj kostim?”

“Ostalo mi od male kad je išla na maskenbal prošle godine. Što se vas dvojica niste maskirali?”

“Ja sam bogami, musliman, ja ne slavim ote praznike.”

“Nađite makar neke plave lače i majicu da kontaju ljudi da ste policajci. Sa vama bogami, ne mere insan ni poslovati kad ste taki.”

“Haj Sudo, jedi govna i šuti. Hajmo Memaga presvući se, šta ćemo. Ima oni zapakirani košulja što si dobio od Seme iz Švicarske, ono je menščini zeleno.”

“Nisu zelene neg smeđe.”

“Zelene, boktidao, ko mačka.”

“Halo, plave nađite. Plavo, znatel vi šta znači plavo?”

Nakon što su se pravilno odjenuli, utaborili su se i čekali da stigne noć, jer kako je vrijedilo za Bosnu zadnjih par mjeseci, noću dolaze izbjeglice. Ali i po danu. Zauzeli su jedan kraj njive na kojem je stajala mala bijela kućica i improvizirana rampa od dasaka koje su ostale višak kad je Sudo ljetos pravio krov. Memaga je predlagao da dovuku stare aute iz garaže da poredaju oko granice kako bi sve skupa izgledalo vjerodostojnije. Pse lutalice su morali pričekati još koji dan. Kućica je izgledala poprilično profesionalno, s tim da je imala zastavu Srbije kraj zastave Bosne.

“Šta je ovo, Sudo, jebem ti, što nisi stavio sa hrvackom zastavom?”

“Ma naručijo sam od jednog kolege pravu, al reko da radi noćnu danas u vatrogasnoj, pa će mi srediti zastavu hrvacku ovi dana nekad. Ovo mi je kućica od prošle godine kad sam radijo u Rači na granici, pa da se ne baca prevezo vamo.”

“Ah! Vijajte šta sam našo za pare stavljati. Galon od krastavaca, Sebile kiselila, lipo. Ja pojo jutros. U nas mati nikad ne da bacati galone, veli zatrebaće nekad.”

“Imala je i za pravo. Vidiš kako zatreba.”

Prvih par dana i noći nije bilo uspjeha u biznisu jer kao i za svaki uspješan biznis, potrebna je vrlo važna stvar – marketing. Tako su se Sudo, Memaga i Memija odlučili rasuti na tri velika grada u Cazinskoj krajini da privuku mušterije. Bajro im je otprintao letke u originalnom dizajnu Bajro grafički dizajn d.o.o. Lukavi Sudo je preuzeo Cazin, Memaga Kladušu, a Memija Bihać. Sudo nije imao previše posla jer gradonačelnik Cazina nije upuštao izbjeglice u svoje teritorije, Memaga je Kladuščane vrlo brzo riješio jer su svi bili smješteni u šatore oko Agrokomerca – ispravnih tvornica koje nisu u funkciji. Podijelio im je letke i opalio pokoji selfie kako bi prijatelje na internetu uvjerio u svoju solidarnost.

Memija u Bihaću je pak imao najviše posla. Nikad se nije susreo s ovom vrstom ljudi i nije ih znao razlikovati od drugih. Zaustavljao je prolaznike s pitanjem: “Jesil viđo kakvu izbjeglicu ovdak da se fulja?”

“Ima hi, viđaju se. Oni ti tudak hodaju, idu sebi kupovati one bonove za telefon. Svaki od nji sine ajfon, tablet i to.”

“Sijo. Imaju para za telefon a kofol siromašni.”

“Al dođe nji svakakvi, znaš. Uglavnom mladi ljudi, nema tu žena previše, bogam. Mladići najviše. Samo hodaju ovdak po gradu, neće da se smire nikako.”

“Pa jes, haj kući, šta hodaš stalno po gradu, brete!”

“Eno jednog! Viđaj ga! Nove pume, nova roba, novo sve, a kofol izbjeglica. Mi da njima dajemo pomoć! Pa ne bi ja imo niđe marke da okolo rasipam tako! Daj ti meni pomoć! U mene žena svaki dan samo bumbare pravi. De njekad nješto drugo, sestro!”

Memija je otrčao do tamnoputog izbjeglice i gurnuo mu letak u ruke.

“Reci i svojima, al nemoj reći da je od Memije.” šapnuo mu je na zbunjene uši. Bio je sretan što je odradio malu porciju velikog posla, a kad se okrenuo, čovjek je zgužvani letak bacio u smeće.

Nastavio je dalje šetati i naišao je na veliku grupu ljudi. Okupili su se oko kotla u kojem se kuhao i dijelio topli gulaš. Od sočnog mirisa zaprške zakruljio mu je trbuh i odlučio je i on stati u red. U redu je iza njega stajao neko poznat. Okrenuo se par puta da se u to uvjeri a onda uzviknuo: “Ronaldo! Jesil to ti, jebo mater svoju cigansku.”

“Šuti Memija, brate!”

“Pa otkud tebe ovde nisi ti izbjeglica! Ti si Cigo, jebem ti mater!”

“Mora nekako da se preživi, brate!”

“A čojka prevaranta! Kako si ti, materet, jesil mi dobar? Nismo se vidli još od škole. Čudo mi da si došo u Bihać, đe ćeš kod nji to su teški ljudi samo tako. U nas niko ne voli Bišćana. Kod nas ima stara izreka jedna, da imaš jednog u vreći i jednog za stolom isto ti misli onaj u vreći i onaj za stolom.”

Od starog prijatelja Ronalda je dobio pokoju informaciju o putevima koji su zakrčeni, u koje lokale najviše idu noću da se ugriju, koliko je država dobila novaca da se pobrine za njih i kako nitko nije vidio taj novac pa se narod sam organizira za humanitarne geste. Memija nije puno toga shvatio iz razgovora, ne zbog jezične barijere, nego zato što je cijelo vrijeme bio skoncentriran na parkiranog Audija uz cestu i spekulirao u glavi o njegovoj kubikaži, kilometraži i konjaži.

“Jes jes, Ronaldo, tako ti je to. Živ bijo! Ode ja za svojim poslom.”

Nakon što nije dobio gulaš jer ga je ponestalo, otišao je do željezničkog kolodvora gdje su se svakih sat vremena istovarali vlakovi s izbjeglicama iz Sarajeva. Ubrzo više nije bilo mjesta na ulicama za toliko ljudi, pa su se Bišćani morali skrivati u svojim kućama i nije ih nimalo bilo strah da će im neko upasti unutra i opljačkati ih, jer to se nije nikad desilo i to su samo lažne vijesti. U gužvi je rasipao letke svog graničnog prijelaza i nadao se da će upasti u prave ruke. Uspio je prijeći preko mosta i nekako se provukao do buregdžinice da zamasti ovaj pustolovni pothvat. Znojan i premoren, ali s osjećajem težine dobro odrađenog posla, uputio se prema Cazinu na Memića njive.

***

U šest sati popodne, već je bio nazad na radnom mjestu. Sunce je prešlo na suprotnu stranu njive i njih je ostavilo u ugodnom hladnu. Pijuckali su šerbet iz Sudine termosice i nadgledali.

“Al čekajte malo, vas dvojica. Kako će oni znati da treba platiti hiljadu maraka?”

“Nistel vi to napisali na onaj letak?”

“Reko Bajro da nemere stati.”

“Znadel ondak koji od vas pisati brojeve? Ja sam imo dva iz matematike.”

“Znade Memaga, on je završijo osnovnu.”

“Na de, Memaga papir i piši. Jedan, nula, nula.”

“I još jedna nula.”

“Nismol rekli da će biti hiljadu maraka?”

“Pa sa dvi nule su hiljada.”

“Ama nisu neg sa tri.”

“Sa tri je milijon, gledam ja Bingo na taleviziji, jebem vam, znam ja šta ja pričam.”

“Ma stavi tri nule.”

“Kakve tri nule, nema narod para za tri nule da se meće.”

Dok su se oni tako raspravljali, prvi izbjeglice su im se približavali.

“Evo mušterija, Sudo, jebem ti! Haj rješavaj to kako god znaš!”

Memaga je nabrzinu na karton našvrljao: PRELAZ 100KM i dignuo karton u zrak. Dva mlada, radno sposobna muškarca su im se približili i izvadili papire. Bili su zbunjeni i preplašeni.

“Džaba ti to meni daješ sine, ne znam ja to pročitati ništa. Viđaj šta piše gore.” Pokazao je prstom na karton.

Radno sposobni muškarac je izvadio mobitel da potraži na internetu značenje riječi “prelaz”.

“HAH! Vide izbjeglica, kofol nema ništa a ima mobitel. Piši de, Memija, još jednu nulu gore kraj ote dvi na kartonu.”

Iz naprtnjače je izvadio vrećicu s novcima i iz nje izvukao dvije žute novčanice od 100KM.

“FALA! Doviđenja, vas dvojica.”

Radno sposobni muškarci su ih nagradili najsretnijim osmjehom kojeg ste ikad vidjeli, kad je Sudo ponosno i manualno podignuo montažnu rampu.

“Šukr! Šukr!” uzvikivali su.

“Šukar, šukar, aha jes jes.” uzvikivao je Sudo nazad.

“Eto ga, momci, prošo prvi bezbolno.”

Memaga je za to vrijeme držao dvije žute stotke u rukama i sumnjičavo čitao što piše na dnu novčanice.

“Momci, jelde ono kad vi idete plaćati struju pa dadnete jednu ovu novčanicu pa bide dosta.”

“Hande da vidim ja.”

Sudo je stavio naočale i čitao slova na novčanici. “Stooooo-ti-nu. Stotinu. Ko-konv-ver-ti-bilni, šta je bilni, boktestvori. Maa-ra. Maraka.”

“Stotinu konvertibilni maraka.” Ponovio je Memaga glasno i usta su mu bila puna višesložnih riječi.

“Hej! Pa nije stotinu hiljada!”

“Nije da, reko sam vam ja da je sa tri nule a ne sa dvi.”

“Ha! Jesu nas zajebali ona dvojica! Svijo ti to.”

“Kriminalci! Došli u državu varati narod!”

“Materemi, ne znam što država to ikako dozvoljava!”

“Jebo ovo sve, ako će nas vako varati, Sudo, džaba ti i njiva i sve, najbolje s budalom nemati posla.”

“Ali nije moja njiva Memaga. Tvoja je njiva.”

“Ah jes, da. Ništa ondak ćemo ja i Memaga biti ovde, a ti haj za svojim poslom. Najbolje da mi odustanemo od ovega svega.”

“Al kad smo iskupili već sve, brete. Moremo sačekati malo makar.”

“Ma goni to, džaba ti sve, kad nisu halal pare, sve nefer. Najbolje da skontamo šta ćemo drugo.”

“Hej činjenca je da oni para imaju. Samo treba skontati kako da hi im uzmemo.”

“Moremo im kuhati, pa nek plaćaju. Ti Sudo veliš da tvoja žena znade bumbara smotati muški.”

“Ah, njima da je do hrane, ne bi oni dolazili vamo. Ništa, otiću ja do onog svog čojka u vatrogasnoj, viđati ako ima kakav kombi, kontam mogo sam hi i prevoziti.”

“Jes, moreš ti nji prevoziti preko našeg oveg prelaza, ti him uzmeš hiljadu, mi hiljadu i podjelimo.”

“Vidiš, Memija, nisi ni ti tolko glup ko što izgledaš. Ima izgleda za sviju nas nade.”

“Pa jes. Neka i oti izbjeglica kod nas ovdi, samo nek donose pare. Biće njima fino kod nas.”

Foto: www.pexels.com

 

 

 

Sara Huskić: Arzija

Arzijino se noćno svjetlo nije nikad gasilo osim kad je išla spavati pa ga ugasi. Marljivo je radila zadatke iz matematike, prolazila sva poglavlja unaprijed i čak rješavala zadatke koje su u rubrici za nadarene. Ona ih je uvijek riješila kako treba, iako su joj svi govorili da ona nije nadarena i to što zna riješiti te zadatke za nadarene, to joj ne znači apsolutno ništa.
“Lako je tebi ovdje biti pametna, sine,” bodrio ju je otac, “ali doći ćeš ti negdje u svit kad će biti puno takih ko što si ti i vidćeš, nisi ti ništa bolja od drugih.”
Imala je deset godina, ranije je krenula u školu jer joj je išlo a i mami je bilo lakše otići na posao ako nje nema kući makar pola dana. Zbog ranih simptoma neupitnog talenta je i stalno napominjala svojima da bi možda nekad htjela upisati fakultet elektrotehniku, telekomunikacije i tehnika elektronskih uređaja, i da bi se zaposlila u BH telecomu jer joj već tri mjeseca ne radi internet i neće niko da izađe ogledati kablove.
“Kakva ti na fakultet, mojtisinko. Teško je to za tebe. De ti gledaj šta ti je preče, peri ote sude, uradi šta korisno.”
Nakon takvih komentara bi se ljutito zatvorila u sobu, u uši utrpala ceruminozne slušalice koje je posudila od sestre i raspalila na mobitel Beyonce i ostale moderne pjevačice koje su konstantno podsjećale da žene moraju biti jake i da su najbolje u svim poljima, ali Arziji nije baš išlo u glavu gdje bi to mogla praktično primijeniti i jesu li to samo laži i spekulacije tako da umjesto da pjevaju o lamanju srca od nekih aknastih i perutavih tinejdžera, sada lamaju srca tako da lamaju nade. Zato i jest dijelom maštala o poslu iza šaltera, jer će prava moći tražiti tek kao neka zaposlena žena a ne kao učenica (i to najbolja) šestog razreda Osnovne škole Donji Šeripovac. Jer, ko je ona da mijenja primitivna uvjerenja ovdje utemeljena još od davnih Japoda. Još će je optužiti da je previše zapadno nastrojena, kako je za to već bila i optužena njena najbolja kolegica Sara.
Beyonce ju je ipak na kraju uspijevala smiriti pa bi Arzija ušmrknula nazad posljednje kapi sline što su već doticale jorgan i vratila se nazad u život.
Sutra je njen red da izmuze Riđavku pa je odlučila ranije otići spavati. Promijenila je plahtu jer se sinoć preznojila kad je sanjala da ide plivati na more u Neumu i sad su joj se stopala udobno smjestila na toplim ručnicima i zajedno sa tijelom utopila u san.
Kad se drugi dan vratila iz škole, brzo je otrčala u staju kod Riđavke i uhvatila se njenog otežalog vimena. Riđavka je, izgleda, isto imala težak dan jer joj se otimala dok ju je pokušavala izmusti ali Arziji to nije bio problem jer je ona znala s Riđavkom. Riđavka joj je nešto brbljala na kravljem što je Arzija potpuno ignorirala i nastavila je daviti svojim uranjenim tinejdžerskim problemima. Kako misli da nije dovoljno lijepa ili pametna, da joj rastu grudi i dlake gdje ne bi trebale, da joj se sviđa Kemal što sjedi sa njom u klupi. Čak i kad je Riđavki pričala o tome pričala, svojoj crno-bijeloj ljubimici, crvenjela se i ruke su joj se znojile da joj je vime nekad znalo prokliziti između prsta. Srećom, Riđavka je voljela tračeve, pa bi se uvijek umirila kad bi Arzija krenula pričati, malo se uznemirila kad joj spomene Šejlu ili Ajlu jer s njima je bila u ružnim odnosima sve otkako su tražile od nje mašinicu u drugom osnovne pa joj se rugale što ima onu ružnu običnu metalnu, a ne Barbi mašinicu ko što je to bilo moderno. Tu su svi opravdano stali na Šejlinu i Ajlinu stranu jer su te Barbi bile kul a ona metalna obična je bezveze.
Danas je hormonski nabijene teme zaobišla i pričala joj je kakve su joj vijesti dočekale u školi, koje su joj pokvarile dan ali i ostatak šestog razreda jer su ukinuli predmet fizika kad je i posljednja čistačica što je predavala fiziku otišla raditi kao čistačica u Njemačku ili Austriju ili gdje već su čistačice bile potrebnije nego ovdje. Nije bila toliko emocionalno vezana uz tu čistačicu fizike, ali joj je fizika bila iznimno potrebna da ispuni svoj cilj u upisivanju elektrotehničkog fakulteta. Od ostalih nastavnica isto nije bilo nikakve koristi jer su one svoje sate uglavnom bazirale na doznavanje svježih tračeva iz spavaćih soba roditelja djece, a djeca su to naivno prosipala jer su bila u strahu od motke i kukuruza nestrpljivo pripremljenih na prozoru.
Te su metode morali izvući iz starih priručnika za vaspitavanje djece jer pismene opomene nisu djelovale na nepismene, samo na pismene. Ovo su bili izdržljivi kukuruzi na kojima su još klečali njihovi djedovi kad su bili neposlušni u školama. Arziju dosad nisu nijednom zapali kukuruzi. Morala je jednom prilikom, ustvari, učiteljici prati auto ali to je bilo dobrovoljno jer je bila član ekološke sekcije i kao vježbu su imali ekološko pranje auta prosvjetnim radnicima u kratko vrijeme bez previše deterdženta.
Riđavka je to prokomentirala na svoj način ali nije ni stigla dovršiti misao kad Arzija opet briznu u plač zbog Kemine pozadine na mobitelu s koje se smiješila Shakira. Kemo je reko da je ona najljepša žena na svijetu i to je Arziji donijelo suze u oči jer ona ne bi nikad mogla trpiti da njen budući muž bude zaljubljen u Shakiru. Riđavka joj je opet napominjala da se mora fokusirati isključivo na svoj intelektualni život a muškarci su ionako prolazno smeće koje odlazi i dolazi i neka se samo sjeti Beyonce i ostalih jakih žena jer Arzija ima u sebi to da od sebe napravi čudo i uspjeh bez obzira na svoju nezavidnu geografsku širinu i dužinu.
U ogledalu sobe su njeni pjegasti obrazi flekasto pocrvenjeli od vreline suza, i zelene oči svježe oprane blistale uz mokre trepavice. Naočale je skinula i brisala ih odsutno rubom majice. Valjda neće ni ona zauvijek morati živjeti ovdje. Kad joj napokon proradi internet, guglat će opcije kako da se na neki način probije na internacionalno tržište i pobjegne od ovog doma zvanog Donji Šeripovac.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Koncert

Nije volio masovna okupljanja.

Povorke, utakmice, svadbe, festivali, sprovodi, diskoteke, sportska i ostala društva, kongresi, demonstracije, simpoziji, predavanja i koncerti izazivali su u njemu osjećaje plitke anksioznosti te dubokog samoprijezira. Jednostavno, nije mogao pripadati ikakvim grupama. Čak niti tijekom samo tih par sati moranja ili povremenog kompromisa. Oduvijek je zazirao od dužeg kontakta s umnoženim pogledima „onog drugog“.

S njom je pak’, kao ni s kim drugim, htio sve, pa makar u konačnici i ne stizali imati puno. Još od trenutka kada ga je ugledala te automatski nacrtala njegov portret, znala je da se nisu sreli prvi put. Nije marila što se nikako nije mogla sjetiti gdje su se sve i koliko puta do tada upoznali. „Neka ovog puta potrajemo bar nešto duže“, pokušavale su ga, moleći, izmjeriti njezine oči kada god bi se susrele s njegovima. Ponekad mu se učinilo kako ga jedino ona doista vidi. Kao i replikantski redni broj iza njegovog imena.

Možda je baš zbog toga pristao na zajednički odlazak na koncert. Uostalom, jedva se mogao prisjetiti kada je posljednji put nazočio sličnom glazbenom događaju. Ako mu se baš nikako ne svidi, čvrsto je odlučio kako će upravo zbog nje izdržati do zadnjeg aplauza. Ona je preko tvrtke nabavila VIP ulaznice, a on joj je prije koncerta poput vrhunskog pantomimičara uručio buket cvijeća i natočio šampanjac u čaše. Naiskap su ih ispili, pa se zarazili zvonkim smijehom. Podsjetilo ga je to na radijski studio u kojem je prije tridesetak godina uspio pridobiti grupu talijanskih pantomimičara da uživo izvedu minutu svog programa.

Dvorana „Arena Centra“ nije si dopustila nijedno prazno mjesto. Svi su ga željeli čuti. Pa čak i ona, koja je slušala beskonačni „rain jazz“ što rastače u komadiće jastva svako doba dana, ma koje godišnje doba bilo. Prenuo ih je prolom pljeska i pljusak svjetla. S prvom notom, drugim zvukom, trećom riječju, četvrtim stihom shvatio je da te večeri, zapravo, nastupa smrt. A kada smrt pjeva, oni koji je mogu čuti ne prestaju plakati.

Prve suze brzo su prerasle u protočni plač, a zatim u neprestane nasrtaje jecaja koji su mu u nepravilnom ritmu izbacivali zrak iz pluća i sjećanja na prošle živote. Pogled na nju bi ih opet vraćao, ali sve bljeđe. Ona ga je držala za ruku i svako malo pitala: „Što ti je? Jel’ ti dobro?“ Ništa joj nije odgovarao. Jer, svaka pjesma je bila o njoj, o njima. Bio je brod u boci, a ona Magdalena. Bio je trag u beskraju, a ona njegov lipi anđeo. Bio je nocturno, a ona bješe ljubav.

„Zar ti nisi čula kako smrt pjeva?“ upitao ju je pri izlasku iz dvorane, tek onako, ne očekujući odgovor. Stala je pred njega. „Zar se već rastajemo?“, jedva je izustila zagledavši se negdje kroz njega. Brzo su došli do automobila. Ona je vozila. I tišinu u njima. Iskrcala ga je pred ulazom u zgradu. Pa nagazila gas.

Otada se nisu čuli. Ni vidjeli. S ljubavi je isto kao i sa srećom. Često ih se odričemo iz ne baš jasnih razloga i ustrajno prolongiramo za neka bolja vremena. Ili sljedeće živote.

Foto: www.pexels.com

Blaženka Slovenec: Srna

Cijeli sam život slušala glupe priče o ljubavi: što više daješ, više imaš. Gadili su mi se moji roditelji i njihova potreba da stalno jedno drugom nečim ugađaju. Bila sam divlja, neprilagođena, voljela sam konje i jahanje, a najviše sam voljela pucati i moja najdraža igračka bila je lovačka puška. Pucati sam naučila od Babe. Kad god bi mi se ukazala prilika, ukrala bih pušku i čahure i pucala u šumi. Pucala u limenke, drveće, ptice, orlove, sve dok nisam postigla savršenstvo, sve dok nisam mogla jednim hicem pogoditi zeca u trku. Baba me nije sprječavala, nije se bojala, a i pravila je odličan zečji gulaš. Jednom sam slučajno upucala srnu. Ili nije bilo slučajno. Dok je padala, shvatila sam da je neću moći donijeti do Babine kuće, da mi je potrebna pomoć. Nisam je mogla ni ostaviti tako da leži na travi, jer bi lešinari orlušine odmah nanjušili plijen i cijelo bi selo znalo da sam ubila nešto veliko. Odvukla sam je u šumu, mokri trag krvi ostao je za nama, ali nisam mogla još i o tome misliti. Nespretno sam po njoj pobacala šušanj i trkom odletjela do sela. Imala sam sreće, gaj u kojem smo se igrali kao djeca bio je podno šume pa me nitko nije vidio. Baba nije ništa rekla, pogledala me, uzela dva oštra noža, veliki ruksak i nekakvu najlonsku iskrzanu vreću, plahtu i stari stolnjak, nekoliko kuhinjskih krpa, sve to nagurala u ruksak i pokazala mi prstom put gaja i tiho rekla:
– Idemo.
Kad smo stigle, muhe su već započele svoj odvratni ritual upljuvavanja. Baba je vješto oderala srnu, nakon što sam joj pomogla da je zavežemo za granu. Naredila mi je da iskopam rupu; nisam pitala zašto. Crijeva i iznutrice zakopala je i brzo poravnala zakopano, da se ništa nije primijetilo. Dala mi je nož i znala sam da od mene očekuje da joj pomognem odvojiti meso. Ruke su mi se tresle, nije mi problem bilo ubiti, ali ovo kasapljenje mesa bilo mi je odvratno. Nisam se usuđivala ni pogledati Babu, a na prigovor nisam imala pravo. Bila sam kriva. Bio je to moj prvi sat anatomije. Dio mesa donijele smo u ruksaku, čvrsto zamotano u plahtu, a dio smo zamotale u stolnjak i stavile u onu iskrzanu plastičnu vreću, plitko zakopale i prekrile lišćem. Ibra je poslije dva puta išao po butove.
Nisam mogla jesti to meso, iako je Baba bila vrhunska kuharica, a ni tetka nije za njom zaostajala. Moja majka nije znala kuhati i najbolje od svega bilo je to što je nije bilo.
Onakva jezičava negdje bi se izlajala. Imali smo mesa cijeli mjesec. Jedan dan se peklo, pa se kuhao gulaš, pa ispod peke. Susjede su nas obilazile i zlobno zapitkivale:
– Što to fino miriše? Kano da je neka divljač.
– A od kud meni staroj divljač, vrag vam pamet odnio? – pitala je Baba. – U mene su samo djeca u gostima.
I tako nas nakon nekoliko dana ostaviše na miru, dok se srneći drob raspadao u šumi.
Što bi moj otac dao za porciju tripica? razmišljala sam. Ali na moju sreću, nikad nije ni saznao da sam upucala srnu.
– Što ne znaš, nije se ni dogodilo – govorila je Baba. – Da je tvoja lajava mater ovdje, i ti i ćaća završili biste u zatvoru. To je, kćeri moja, krivolov – tumačila mi je Baba.
I kao što nikad nisam razumjela što je ljubav, tako nikad nisam razumjela ni što je krivolov. Ne možeš krivo loviti; ili loviš ili ne. Uvijek netko lovi, a onaj drugi je lovina, to je prirodni zakon i u šumi i u životu.

/Oblak zaborava/

(fotografija: pixabay.com)

Miloš Petronijević: San pravednika

I penjah se lestvama nebesnim, a milozvučne boje pevahu u spektarima prelivajući se jedna iz druge i jedna s drugom kroz harmoniju koja obuhvataše sva suglasja te nesuglasja ne beše; i lebdahu energije noseći me dahom odblesaka svojih što behu svuda unaokolo, jer sve bje punina poput svetlosti nošene nemogućnostima u kojima su mogućnosti sve moguće. I vantelesan, a sa telom dođoh pred mnogostrukost jednog u jednom, gde su sile svih vremena i prostora objedinjene u horizontu svih horizonata, nepojmljivom. A glas bez glasa prože me i učini jedno sa svime; i bejah svi likovi sebe u meni, i misao koja je svja. Gledao sam sve što bilo je, shvatajući da tako nije trebalo biti. I nošen vlastitom silom i snagom koju mi podariše nebesa, a kojoj nemaše ravne, vratih se na Zemlju da uklonim besporetke i glupost i da zavedem red i pravdu.
Trotoari i ulice urlali su žurbom, i prolazio sam kraj ljudi čitajući im misli, shvatajući da oni misli i nemaju, već da tek samo trčkaraju tamo-amo, obuzeti sticanjem materijalnih dobara, samonametnutim obavezama koje zovu “moram”, komforom, uživancijama i prcanjem. Bog ih je po svojoj slici i prilici stvorio, kontali su i klanjali mu se, da bi mogli da veruju u sebe, da poštuju to što jesu, jer ljudskoj umišljenosti nema ravne, i sve je u njima grabežljiva osionost, maskirana u duševnost i dobrotu, u umilnostima hipokrizije, gde je najveće ljudsko prokletstvo strah koji se ne priznaje.
Sve sam video, i to što sam video, nije bilo dobro. Svet je bio pred samoubilačkim uništenjem, nuklearna bojeva čudovišta, stvorena od maloumnika koje su zvali naučnicima, čekala su na ludaka koji bi se kao predvodnik nacije dočepao vlasti i u ime odbrane postojećih vrednosti ili novog pravednijeg ustrojstva zaratio sa svima koji ne misle kao on i njegovi; pojavio bi se kad-tad na ovom svetu gde se sva grupna zla čine u ime dobra; i nestala bi lepota sa zemlje i mogućnosti za lepotu u ljudima – shvatio sam svoj zadatak i zašto mi je moć dana, iz astralnog sveta, trenutno, nevidljiv a prisutan, mogao sam da budem gde hoću, da učinim ma šta, da iz opsega onoga što ljudi mogu da vide, spaze, a što je tek okrajak stvarnosti, uklonim sve ono čega bi bolje bilo da nema – i to sam i radio, s amnezijom iselivši osoblje poslao sam u crne rupe postojećeg nuklearne baze, podmornice i s njima povezane vojne urede, učinio ih nepostojećim, kao da nisu ni bili, posetio sam i sve one koji su ma šta o fisiji i fuziji znali i to što su o tome znali obrisao im iz mentalnih sfera; i iščeznuli su iz periodičnog sistema uranijum i plutonijum koje bogovi nepromišljeno zarad kušnje naše stvoriše; svet je postao bezbedan; planeta je mogla da se okreće bez straha da će je neki fanatici uvereni u ispravnost svojega mišljenja razneti – i moj prvi zadatak bi učinjen.
Sve što živi, sve što postoji, treba da ima i ista prava i mogućnosti samoostvarenja, dok ne nastupi smrt u kojoj smo milošću proviđenja svi jednaki; i moj drugi zadatak bio je preraspodela ovozemaljskog blaga i satiranje nepravdi nagomilanih kroz istoriju ljudskih gluposti u siledžijstvu “Ovo je moje!”, eliminisanje patnje usled iskorišćavanja drugoga u suludom sistemu gde jedan posto najbogatijih poseduje istu količinu bogatstva kao preostalih 99%, i gde 20% populacije koristi 80% zemaljskih resursa, i gde trećina ljudi gladuje ili je bez vode – jednom rečju, trebalo je izgraditi novi svet, pravedniji, zasnovan na razumu, u kojem neće biti izrabljivanja i potlačenih, i u kojem će čovek s ozarenjem kao bližnjeg zavoleti i daljnjega svojega i okrenuti se ljudskosti i duševno-duhovnim vrlinama, upoznavajući u sveukupnoj povezanosti svega što bilo je i što će biti smislenost i radost života, i u iskri sopstvene svesti otkrivajući blagoslov Tajni kao dar zvezda i bogova.
Sa tom namerom, da bih svet učinio boljim, a kao neko ko može sve, pa i da trenutno ode gde hoće i da bude tu, a da ga drugi ne vide, i kao onaj koji boraveći u sferama nadovozemaljskim s jasnoćom sagledava duše i um ljudski i kojem, da bi delovao na ljude, nisu potrebne reči da bi snagom svoje misli njihove misli i fundamente u njima menjao – kao svemoćnik i volšebnik, dakle, obišao sam za početak onako nevidljiv prvih tristotinak najbogatijih i u glavu im utuvio ideju, a da to nisu ni znali, da se okupe u hotelu Alpi, gde su nemajući kud i došli, hipnotisani, i tu sam im svima dokraja pomerio pamet, obrisao im iz sećanja koliko su bili bogati, te je tako veći deo njihovog novca završio na računima za opšte dobro, sa šiframa meni poznatim, ali ih nisam, po uzoru na neke drugove, poslao pod giljotinu ili u Sibir, niti sam im prigrabio sve što su imali, njihovo blago bilo je nerazumno golemo, humanost i pusti ideali bejahu u srcu mojemu, ljubav takoreći; stoga sam i njima dovoljno ostavio da sa svojim potomcima žive i prožive, udelivši im malne četvrtinu od onog što su do tada posedovali, tek sam im samo temeljno psihu i narav izmenio, usađujući im ljubav, dobrotu, moral, empatiju, koji bejahu neznani grabežljivoj duši njihovoj; postali su to drugi ljudi – na okupljanje su došli kao beskrupulozni ljigavci i bezdušni izrabljivači, a skup su napustili vedrog osmeha, kao plemeniti dobrotvori i sveci anđeoske duše.
Tako je bilo sa prvih trista… Posle sam to isto primenio i na sve ostale što svojim investicijama i kamatama piju krv vaskolikom čovečanstvu; i tako se polovina svetskog bogatstva, zarad sveopšteg boljitka, našla u mojim rukama, na radost ljudskosti i poštenja.
Pošto sam obezbedio materijalna sredstva, krenuh na reorganizaciju društva i uklanjanju tuge iz ove doline suza.
Siromaštvo i jad potlačenih plemena i klasa sa pravdom behu u raskoraku, i da bi se to promenilo – da bih nejednakosti ublažio, a kasnije u tom obliku i obimu i zatro – napustih duhom zemno telo svoje i nebesnim putevima kroz Misao koja je sve i svja, i svuda i vavek, u deliću trena preleteh Atlantik i iz Srbije otidoh u Ameriku, eda bih od tamošnjih finansijskih institucija humanitarne napravio, a kako je zahvaljujući okultnoj hajdučiji većinski deo njihovih fondova sada bio moj, to je i svet obasjalo drugačije sunce: bespovratnim kreditima i beskamatnim pozajmicama ujednačili smo ekonomiju na svim delovima Kugle, i umesto samoživog sticanja privatnog profita bankari i menadžeri postali su milosrdna braća i sestre.
Oslobađajući tako razum od okova skučenih vidika i ostvarujući milenijumske težnje čovečanstva za svetom gde čovek čoveka neće potirati, lebdevši duhom iznad Amerike i sedišta Svetske vlade, zatekoh tamo vrevu ličnosti od značaja; beše to ološ beskrupoloznih političara, religioznih fanatika i kočopernih vojskovođa; i htedoh da im u pameti utuvim ideal o ljudskosti i poštenju, ili da ih zamenim stručnijim i boljim ljudima koji nas neće zaglupljivati eufemizmima i tlapnjama, ali mi je neka buka, zvonjava, remetila planove, dozivajući me i vukući natrag; bila je jača od mene i mojih namera da po svome ćefu preuredim svet – i vraćajući se unazad i lebdeći nebom iznad prostranstava videh ispod sebe mnoštvo plemena, različitih govora, što je nerazumno, i setivši se kako su nekada ljudi merili na lakat i korak dok nisu uveli metar, što se pokazalo korisnim, obuze me blistava vizija da izgradim Kulu i u njoj okupim jezikoznalce, poradi stvaranja jedinstvenog i planetarnog, svem čovečanstvu razumljivog govora, a koji se zbog ukorenjenih i često besmislenih narodnih tradicija bez prisile ili pomoći viših sila teško da dâ realizovati – i videh još sa neba, vraćajući se u samoga sebe, koliko se ljudska vrsta razmnožila i sve preplavila, shvatajući da će se, nemajući drugih neprijatelja osim njih samih, jednoga dana ponovo u nekom novom ratu između sebe ubijati, bombardovati i klati, kao da im je to sudbina – i lebdeći nad lepotama Zemlje, po kojoj su besomučno jurili automobili, iz okrajaka svesti osluškivah sve razgovetniji i bliži glas koji me je dozivao: – Hajde, ustaj! – i budeći se iz nebuloza ugledah žandarma na vratima, rasuđujući ponajlak da se nalazim u državnom zatvoru.
– Pokupi prnje, slobodan si! I nemoj više da se kurčiš, jer ćeš najebati! – kaza mi čovek, bez ljutnje, smešeći se.
Ustajući sa kreveta, pipnuh se po leđima i pomislih da se požalim na ona dva kurvinska udarca pendrekom od noćas, ali se dosetih kako sam pijan pišao kraj semafora i da bi me možda i pustili da nisam isterujući pravdu jeo govna, huleći na državu i kidišući na predstavnike vlasti, te otklimavši glavom pođoh za njim i izađoh iz stanice.
Napolju me sačeka neko tmurno jutro, ljudi su se mimoilazili zagledani u sebi, i nebesa su ćutala, bogovi su brinuli svoju brigu, ne govoreći nam ništa.
Kao da je sve bilo na svome mestu i u redu.
Mudrost pravednika proterana je sa ovog sveta i tek se haotično javlja u glavama nekih sanjara.

Foto: www.pixabay.com