Arhiva kategorije: Proza

Stefany Vučković: Kod Pierra to nije tako

Ako postoji neobičan um, onda je to… Pierre… Još jedna priča iz OŠ Šijana

U moju obitelj je došao učenik na razmjenu. Iz Francuske je i zove se Pierre. Vrlo je neobičan.

Kad je doručak, on ne jede za stolom već u toaletu. To radi jer u Francuskoj vjeruju da ti se neće dogoditi ništa loše sve dok jedeš u toaletu. U nedjelju smo moja obitelj i ja išli u crkvu. Pierre je vrištao kao lud. Zatim mi je objasnio kako je on židov i to je njihov običaj. Svaki je dan nosio hipijevsku odjeću i veliki šešir od pseće kože. Saznala sam da su Pierrovi roditelji bili hipiji i tjeraju ga da se tako odijeva. Za ručak je jeo samo crve i bube. Kad smo otišli na bazen Pierre se namazao blatom, jer se od toga više potamni.

Pošto Pierre ide sa mnom u razred, zaljubio se u moju prijateljicu Saru i odlučio je pozvati na spoj. Sara je pristala. Kad su bili na spoju, on je samo lizao svoj mobitel. Rekao je kako se tako pokazuje nekoj osobi da je voliš. Većinom se zna da se djevojci kad su na spoju daje cvijeće, ali kod Pierra to nije tako. On je Sari poklonio na spoju teglu maslaca. Objasnio jo je da se u Francuskoj to radi iz poštovanja. Kad se Pierre tušira, ne šamponira se šamponom već pastom za zube. Francuzi valjda misle da je pasta za zube učinkovitija od šampona. Zna se da se za spavanje oblači pidžama, no Pierre obuče kostim medvjeda. Protivi se spavanju u pidžami jer je to za njega normalna odjeća koja se nosi preko dana.

Na kraju školske godine Pierre se vratio u Francusku. Dok je bio ovdje, shvatila sam kako on samo poštuje svoje običaje, kao što mi poštujemo svoje u Hrvatskoj. Jako će mi nedostajati ma koliko god bio čudan.

Foto: www.pexels.com

Marijan Falica: Vrućina

Brojao sam kapljice vode koje su se slijevale po orošenoj pivskoj boci dok mi se majica lijepila za leđa od znoja.
Vrućina je ulazila kroz prozore, izbijala je iz poda, vukla se po zidovima.
Ptice su umirale, a muhe padale u nesvijest.
Ona se prešetavala po stanu, samo u gaćicama. Petljala je nešto oko ventilatora koji je bio mrtav kao i moja volja za bilo čime.
Osrednjost je pretvarala ljude u slinave idiote.
Ja sam svemirac! – Rekao sam.
Super – promrmljala je.
Nemoguće je da sam s ovoga svijeta. Ukalupljen. Rodiš se, školuješ, zaposliš i umreš. Plutam u septičkoj jami srednje klase. Samo mi glava viri iznad govana. Nemoguće da tu spadam. U odvratnu sredinu i prosječnost.
Daj, molim te popravi ventilator! – zarežala je.
Nije imala razumijevanja. Prešetavala se gola, a ja sam mislio na seks samo kao na odsutnost volje za seksom.
Jedan pogled na mene bio joj je dovoljan da uzme knjigu i počne čitati.
Nikad ta njena sranja o vampirima i ljubavi ne bih mogao nazvati knjigom, ali jebiga, svatko ima svoje. Nisam kužio poantu. Tip bi htjeo poševiti curu, ali ne bi. Ona bi htjela njega, ali ne bi. Oni se vole, ali pate. Ganja ih prošlost i budućnost, ali ih najviše ubija sadašnjost. Katastrofa! Ne kužim.
Napisat ću roman o Krleži! – rekao sam.
Pravila se da ne čuje.
Napisao bih roman o Krleži ili o Andriću, samo da znam pisati. To su bili ljudi. Teška kategorija. Svaka rečenica bi te nokautirala. S takvima ne ulaziš u ring ako nisi spreman umrijeti. To su pisci a ne ove vampirske pizdarije.
Nema više pive. – rekla je kao da komentira vremensku prognozu od prošle godine. Bez ikakve emocije.
Kao da me je udarila ciglom.
Asfalt se topio od vrućine. Ptice su umirale, a muhe padale. Septička, puna govana, kuhala je.
Bože! Zašto ja!? – pomislio sam, krenuo u dućan i samo produžio dalje ne vraćajući se.

Foto: www.pexels,com

Zoran Hercigonja: La grande Isa

Za šankom je polako ljuštio bocu vinjaka Rubinsteina. Odbijao je dimove cuclajući cigarete kao pepermint bonbone. Nemir mu se iscrtavao na čelu. Pretjerano se znojio. Liječnik mu je postavio dijagnozu problematičnog metabolizma. Svako malo je pogledavao na sat. Čekao je nekog. Zapao je u neku stalnosti trenutka. Misli su mu zalazile u mračnu ulicu gdje…
…je zadovoljno umotan u jaknu od lažne kože pjevušio i pogledom tražio kafić u kojem će uskoro imati sastanak. Zadovoljan trenutkom intime koji je podijelio u zagrljaju strasne žene, osjećao se isrpljen i iscijeđen kao sasušena šljiva. Ta žena ga je naprosto iscrpljivala; iscjedila je njegovu mušku spolnu snagu, ali i emocije. Osjećao se tako isprazno i očajno. Tražio je utjehu u sjećanju na strast prema toj ženi i sretan trenutak uslijed koitusa. Razmišljao je o njoj kao o gospodarici njegova srca, ali i pijavici koja siše krv i život iz njegovih vena. Volio je njezinu neozbiljnost i neopterećenost zbiljom. Obožavao je bezbrižno valjati se s njome u krevetu. No ipak ga je brinula…
…zahtjevnost njezina karaktera. Sa svakim odbijenim dimom cigarete sjevnula je misao na nju: lijena, nemarna, nesnosna pijavica. Drugačije je nije mogao pojmiti. S njome svijet se ruši, gori i krvari na sve strane. Ona je neurotična i nestabilna žena, ali svejedno nije mogao bez nje. Ovisio je o njoj, o njenoj sreći. Često je zapadala u trenutke očaja i depresije. To bi bilo kobno za njega. Njena karijera je bila vrlo zahtjevna. Karijera profesionalne pjevačice, donosila je izvanrednu dobit. Njen karakter i profesionalnost, kupili su mu skupocjeni sat, mnoge provode po skupim restoranima i elitnim zabavama i mnogo, mnogo boca Rubinsteina, a i skupe cigarete koje je ritualno cuclao kao dijete lizalicu…
…lizalicu, baš je zaželio nešto slatko poput lizalice. Osjetio je neku slabost koračajući ulicom. Malo šećera bi mu povratilo snage. Prvo mu je na pamet pala ta šarena lizalica koju je vrlo često kao dijete slamao jezikom i drobio među zubima. Osjećao se izigranim i prevarenim. Ta žena ga je totalno smotala i poremetila njegov iskonski cilj. Trebao je studirati medicinu. No s vremenom studij se oduljio, a on se udaljio do njega postavši žigolom. Mladi dvadesetpetogodišnji žigolo. Tko bi rekao. Nikad nije mogao ni sanjati da će se pretvoriti u sponzorušu. Nekad je znao da je svoj vlastiti bog, svoje nebo i zemlja; no sda je samo lutka, igračkica kojom se navlači božica njegove slobode. Jeidno rješenje, bilo je pobjeći od svega ovoga, napustiti grad i…
… otići daleko od nje. Pomisli slistivši još jednu čašu Rubinsteina. Zapali iduću cigaretu. U dimu je vidio njezino lice, sarkastično lice razmaženog djeteta koje umara i devastira. Umorio se od nje. Tražila je jednostavno previše pažnje. Narcisoidna ličnost s deficitom pažnje. Tako nekako je psihijatar postavio dijagnozu kod prve pojave manije i depresije. Nije imao previše izbora. Ni ovo odijelo na njemu nije bilo njegovo. Kupljeno je njezinim novcem, kojeg je stekao priženjivanjem. Ona je naprosto trzala na starije, a on je bio izvanredan mladoženja zbog autoritativne figure i suzdržane stroge naravi, ako već ne zbog impotencije. Jedino mu je to ostalo kao propalom glumcu. Izvanredno je glumio ulogu autoritativnog muškarca,…
…kratko ošišanog i prosjedog kako bdije nad dnom boce Rubinsteina. Konačno je stigao na odredište. Približio se šanku i bez pozdrava se obrati autoritativnom muškarcu. „Stigao sam na vrijeme kako smo dogovorili.“ Prosjedi muškarac izmrcvaren Rubinsteinom dobaci: „Hoćeš nešto popiti?“ Dvadesetpetogodišnji žigolo žustro odbrusi: „Nemam vremena za bacanje. Ona se može svaki čas probuditi. Izašao sam rekavši joj da idme na krakto udahnuti zraka.“ Prosjedi odbije dim žigolu u lice i upita zabrinnuto: „Kako je ona?“ Spustivši pogled žigolo odgovori „Sada trenutno spava.“ „Ne pitam te to!“ Odbrusi prosjedi. „Nego kako je prošlo, je li sretna i zadovoljna?“ Mladi žigolo glasno izdahne. „Da. Zadovoljena je.“ Prosjedi odbije dim i znatiželjno upita. „Jesi li joj prstima pritisnuo klitoris kako sam te savjetovao?“ Mladi žigolo srdito odbrusi. „Ma jesam. Ali nije se činila previše zadovoljno.“ Prosjedi nezadovoljno gunđa. „Nisi to učinio kako treba valjda. Trebao si koristiti kažiprst i palac…“ Mladi žigolo ga žustro prekine. „Došao sam s tobom razgovarati o nečemu bitnije!
Umoran sam od te žene. Jednostavno sam umoran! Dosta mi je više ovoga. Uskoro odlazim iz grada.“ Prosjedi pogasi cigaretu i izdahe dim. „Kako odlaziš!? Nismo se tako dogovorili! Prema ugovoru…“ Maldić plane. „Da. Da! Prema ugovoru trebam izdržati do kraja godine. Ali dosta mi je svega. Ta žena crpi život iz mene. Želim u drugom gradu nastaviti studirati.“ Prosjedi mladića prime za ramena i protrese ga. „Zajedno smo u tome! Sjećaš se! Zajedno. Ionako ti si meni došao na vrata praznih džepova. Ponudio sam ti nešto nevjerojatno. Novce i zabavu istovremeno. Ne možeš me sada ostaviti samog s njom. Treba mi tvoja muška spolna snaga!“ Mladić se slomi i gotovo zaplače. Riječi mu drhte na usnama. „Ali ja moram izaći iz ovog grada. Moram…“
Prosjedi ga zagrli i prošapće. „Ako ti je potrebna promjena zajednoćemo otići u grad. Moraš razumijeti da ona ne zan za naš odgovor. Ona je nestašna i misli da s tobom ljubuje meni iza leđa cijelo vrijeme. To ju drži i raduje. Odatle dolaze novci koji nam omogućuju egzistenciju. Moramo je držati na distanci. Ona ne smije znati…“Mladić se uspravi i ponovno sjedne na stolac. „Da. Ona ne smije znati. Bitno da je ona sretna. Ali svejedno mi je potrebna promjena. Ona je tako…“
Prosjedi zapali novu cigaretu. „Da. Znam. Ona je tako naporna i nemoguća, a opet svemoguća. Zajedno ćemo otputovati u novi grad. Idi sad! Vrati se k njoj da ne posumnja.“ Mladić upita: „Kada ćeš ti doći? Nemoj me previše dugo ostavljati samog s njom.“ Prosjedi dobronamjernim očinskim instinktinvim ponašanjem umiri mladog žigola. „Vratiti ću se odmah ujutro. Moram još srediti misli. Idi sad.“
Mladi žigolo pokoren i pogažen, pognute glave kao pseto izađe iz kafića, vračajući se niz ulicu svojoj dragoj fatalnoj fatamorgani dok prosjedi započinje listiti novu bocu Rubinsteina.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: …otvoriš li dušo moja nekad to prekrasno srce tvoje?

Da li si, od onda, posle onog najsretnijeg dana, kada su nam oči prvo kapima govorile, na rastanku stope su nam vlažne tragove na asfaltu, u gradu bez crkve sa crvenim krovom, ostavljale, kao morzeovim znacima volim te tako snažno zauvekno da nas ni Ad ni Bog ni njegov otac ni svi sveci iz Sikstinske kapele, ikone iz Studenice, Alah iz kurana, Buda sa Tibeta, ne mogu više naša sjedinjena dva tela vezana u jedno u gordievom svevremenskom čvoru duše srca u jedno pretvorena nikad ničim pa ni posle prestanka života rastaviti, sve na svetu moje, negde gde si, kad si, sama u tišini ili u društvu gde harfe u oktetu tako mazeći titraju Concierto de Aranjuez nezaboravno vrhunsko delo, kao tvoja duša srce telo, Joaquina Rodrigoa, kada ti misli negde veoma daleko u meki vreli uzbuđujući samoformni pesak odlutaju, otvorila sebi srce svoje onim uvek, želim te, jedinim, živote stvaraujućim, živim ključem kojim se sva ovozemaljska Rajska vrata otvaraju, kao svetu knjigu kuran ili pismo klinasto i pogledala, neku, možda baš onu dvadeset prvu stranicu u hladnom mesecu, pođu li ti tada žmarci od stopala butina Rajskih vrata međunožja koja plaču sluznim kapima suze nedoplačive za onim ringišpilom, za, u dvoje kojim smo se toliko puta u svesti sreći besvesti bacali, valjali, vrteli, mazeći grlili, i vozili daleko u futurske krajeve nedokučije, krene li ti duša grlu, hoće krila da doleti i pronađe dušu srce silom napuštenu sada agonski izgubljenu, na onome mestu gde su listovi akaca mađarsku rapsodiju oratorijumski šumile a Baha u crescendu nagih sluzavih spojenih u jeno dva tela, kada su se za tebe oronula zarđala ali pred tobom gordo držeća kapijska vrata od sreće sama od sebe otvarala, koje iznemoglo nemo šapče reči zadnje volim te dušo moja zauvekno, a kad je ne puštaš iz sebe vrišti ječi traži ono meko milovanje, ljubljenje okolo pupka, igrarije trepavicama sa naježenim nabubrelim bradavicama dok se vlažna tela tresu trepere u snažnim rafalnim grčevima sreće svoje doživljene uzivljaje, maze li te milocvileći pojedinačno li u nemome horu naša nerođena deca na susednom oblaku koji polako odlazi u nedođiju poput tona dirke sa klavira koje sviraju Moderato Cantabile a note bolno ječe ehohuju, prima li ti tada srce duša telo ruku tuđu kao nekad moju, drhte li ti usne na topli dah ljubavi kada se približi i hoće da te uzme, tresu li ti se grudi bradavice do pucanja zgrče, međunožje u špagu širi kao na onome toplom pesku ispod duda dok su ptice uvežbavano direktno za nas u horu orile rapsodiju orgazma za dvoje… otvoriš li dušo moja nekad to prekrasno srce tvoje?

Foto: http://sonyaandtravis.com/khajuraho-madhya-pradesh-india/

Amelia Kramar: Klon Teo

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana

– Ah, napokon je došao taj dan. –  reče Teodor i uzbuđeno ustade iz kreveta. Dotrčao je u boravak i uzviknuo: – Danas je subota i putujemo u Brazil.

Teodor je imao i vlastiti stroj za kloniranje koji je sam napravio i za koji je znala samo  njegova obitelj. Otišao se se umiti i spremiti se za današnji dan. Doručkovao je i otišao vani kako bi rekao svojim prijateljima da ide na putovanje. Kada je došao kod prijatelja, veselo je rekao: – Slušajte, slušajte danas putujem u Brazil na mjesec dana! Njegovi prijatelji nisu bili baš sretni jer će im Teodor nedostajati.

Jedan od prijatelja ga je upitao: – Zašto si toliko sretan? – a Teodor odgovori – Zato što ću upoznati i vidjeti Brazil.

– Jedna djevojčica reče: – A što ćemo mi bez tebe? –

Teodor će na to: – Ljudi imam plan: Dođite kod mene pa ću vam nešto pokazati.

– Vauu – rekli su prijatelji kada su ugledali stroj za kloniranje. – Zašto si nas doveo ovdje? – prijatelji su se počeli zapitkivati.

– Ako vam ovo kažem nemojte nikome reći. – Prijatelji su pristali, a Teodor im je pokazao stroj i kako radi.

– Ovo ću upotrijebiti kako ne biste bili tužni dok me nema – reče Teodor.

Kasnije im je sve objasnio i prijatelji su pristali. Odlučio se klonirati deset minuta prije puta, a njegovi prijatelji su sakrili klona u ormar kako ga nitko ne bi uočio. Petnaest minuta nakon Teodorovog odlaska, klon se počeo ponašati kao da nešto nije u redu tj. njegovo ponašanje nije bilo ni približno Teodorovom. Prijatelji su se pitali što se događa. Više nisu mogli izdržati s njim pa su odlučili zvati Teodora i pitati ga što da naprave. Rekao im je da otiđu na internet te da malo istraže nešto o klonovima. Tražili su po svakakvim internet stranicama no nisu ništa uspjeli naći. Naišli su na stranicu “Nešto više o klonovima”. Saznali su da je zapravo klon Teodora , zločesti klon. Klon Teo je cijelo vrijeme hodao po kući i radio nered. Smirili su ga tako da ga je Jasna zagrlila svim svojim srcem. Tada se smirio i mazio s njom. Saznali su da njemu treba samo malo više pažnje i ljubavi.

Kada se Teodor vratio upitao je:

– Jeste li se zabavili? – Rekli su da im je bilo predobro. Sve su mu ispričali, a on je bio jako sretan jer je sada Teo dobar i marljiv. Kasnije se Sara sjetila:

– Kako ćemo ukloniti klona?- Razmišljali su i razmišljali dok se Borna nije sjetio da ga uopće ne trebaju ukloniti već ga pustiti da živi s njima i da Teodoru bude blizanac.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Type o negative

Sukob između mene i svijeta, mene i Boga, mene i života, to je nešto što se nikada neće završiti. Neprestana borba dokazivanja ispravnosti i pogrešaka, jer jednostavno ne mogu pojmiti i dopustiti da ispravni pate zbog onih kojima nedostaje dio uma, razuma, dio osobne kulture ili potpuna ljudskost u paketu sa svim navedenim. Ne razumijem potrebu za nasiljem, fizičkim uvjeravanjem drugih u osobne stavove, ne razumijem zavist, ili recimo interes za tuđi privatni život, ne razumijem ništa što je u korijenu negativno. Opet, kontradikcija uživa u procesu dokazivanja, osobno sam jako negativan u mišljenju, jer gledam svu tu gamad i čudim im se, a zapravo se kajem zbog toga, jer nisam rođen s minusom, njega sam dobio kao predznak onda kada sam naučio čitati svijet oko sebe.
Razmišljam o preobrazbi, o umu koji bi bio jednostavniji i prilagodbi bliži, o smislu kojega žive drugi, primati koji love uz rijeku bez korita, bez plijena, bez načina, pa odustajem, nemam oruđe, udicu na koju ću hvatati nevine, jer malo ih je. Gotovo da i ne postoje. Izumrli su. A to me tišti. Čovječanstvo je ubilo sve što je moglo biti ubijeno, evolucija je to učinila, nekako nazadno koračajući, poput sjene koja gubi vlasnika u beskrajnoj tmini.

Nisam veliki kršćanin, mada sam tako deklariran iz običaja, odnosno zbog izbora starijih članova obitelji. Imam problem sa Starim Zavjetom, ali s pojedinim temeljima vjere nemam. Vjerujem u nešto više, ZNAM da smijem vjerovati u to nešto. Opet sukobljen sam, jer to nešto ne čini ništa kako bi očistilo puk, kako bi uništilo patnju, glad, nasilje, nepotrebnu smrt. U vječitoj zavadi, nepomirljiv, odmetnuo sam se. Odlučio sam suditi drugima i sada sam grešnik, netko tko je ustao i rekao DOSTA!
Razumijem to, u okvirima u kojima moram, međutim spasio sam troje dobrih. Možda se niti njima danas tako ne čini, ali znam da sam uspio promijeniti sud drugima, onima koje treba odmah pokopati i ne dopustiti da im prosuđuju svjetovne vlasti.

Spašeni ponekad ne znaju da to zapravo jesu, stoga im ne zamjeram ako su moj čin drugačije prihvatili. Odnosno način. Sud. Mada znam da su naposljetku uživali u svemu. I to je moj najveći grijeh. Ne njihov, već samo moj.

O sudbini dobrih doznao sam slušajući smrtnike s kojima sam živio. Nekako se uvijek previše govorilo o tuđim mukama. Ponešto sam doznao iz gradskih dnevnih novina. Plan sam razrađivao dovoljno dugo da bi mi na kraju i uspio.
Bio sam usamljenik, stoga mi prostora nije nedostajalo. Kuća u kojoj sam živio bila je kao i svaka druga, nekoliko omanjih prostorija, suženi prilaz, ništa što bi odudaralo od prosjeka ili bivalo sumnjivo na bilo koji način. Od spomenutih prostorija bile su mi potrebne tri, koliko sam ih i imao, ne računajući kupaonicu i podrum. Kuhinja, dnevna soba i spavaća soba, odvojene crvotočnim drvenim vratima. Zvučne izolacije nije bilo. Opet, vanjski zidovi bili su dovoljno debeli kako se iz kuće ništa ne bi čulo van. I to je bilo sve što mi je trebalo. Dobra priprema je polovina dobro obavljenog posla. Znao sam koga trebam tražiti, zašto ga trebam tražiti, gdje ću ga pronaći i kamo ću ga odvesti. Krenuo sam.

Ines je sjedila na naslonu jedine polomljene klupe u parku. Sve ostale bile su u cijelosti ispravne, ipak, ona je odabrala baš tu. Slomljenu. Činilo se kako je djevojka netom plakala, ali je to savršeno dobro prikrivala. Prišao sam joj dovoljno blizu s namjerom da me čuje i osjeti, opet i dovoljno distancirano kako se ne bi uplašila crnoga stranca koji joj prilazi s leđa. Upotrijebio sam vlastitu krilaticu kako bih najavio prilazak: „Što mi se kosti teže griju, to više u prošlosti živim, to više umirem sada.“
Isprva je ostala mirna, a zatim se okrenula prema toplini mojega daha. Pogledavši me oduzela mi je dah u trenutku, a potom se jasno osmjehnula. Vjerujem da je osjetila srdačnost i dobru namjeru, jer to je bilo jedino što sam imao pri ruci.
„Vaše kosti nisu baš lagane, rekla bih, stoga ih je vjerojatno teško i ugrijati!“, kazala je.
Poželio sam je poljubiti. Zapravo mi je dala kompliment, jer spoznala je moje biće onakvo kakvo jest, a gotovo da sam i zaboravio što to znači čovjeku. Da i sama riječ iskrenost postoji.
Bila je otvorena i nepokoriva. Ako su oči ogledalo duše, onda se njezina duša pokazala itekako bistrom i jasnom.
Kako je samo lagana bila, nevina i skrušena, a zapravo sama i slomljena. Potrgali su je iznutra, u svakom smislu te riječi, bili su jači i brojčano nadmoćniji. Vrebali su je, jer jednom se usudila odbiti ih, dati im do znanja kako nisu vrijedni njezine pažnje. Odlučili su se dokazati, kao pravi muškarci, započeti krah jedne osebujne duše, sjajne i prostrane poput toplih krila nevinog letača. Način su imali, ujedno i sredstva, svoje prljave spolne organe. Vezali su joj ruke za klupu u parku, tijelo joj je bilo na oštroj kamenoj podlozi, ožiljci su ostali, jer borila se koliko je mogla, a podloga je bila nemilosrdna. Kada više nije mogla izdržati, slomila je klupu i otela se od gamadi. Krenuli su za njom, lovili je nekoliko sati i naposljetku odustali.
Zaustavila se na vrhu najvišeg drveta u parku. Tresla se, krvarila i promatrala progonitelje. Kada su napokon nestali, otišla je natrag do slomljene klupe, pokupila konopce kojima su je vezali i ispričala se klupi zbog nasilja nad njom. Rekla je kako se to na njenim daskama zasigurno više nikada neće ponoviti. Konopce je zadržala kao suvenire i zaboravila je plakati.

Znao sam kako ću je osloboditi, uzdići na razinu koju zaslužuje osvojiti, poželio sam to odmah učiniti, ali za nju sam imao nešto veće u pripravi. Svoju spavaću sobu.

Morana je već bila nešto drugo. Bila je divlja na prvi pogled i njoj nisam mogao prići kao poeta. Promatrao sam je i tražio način. Moram priznati da sam se satima gubio. Ona je slamala sve oko sebe, i srca i nosove. Nije imala potrebu za komunikacijom općenito, pila je pivo i igrala se sama sa sobom. Pronašao sam njezino biće u trenutku kada je alkohol prevladao sve njezine funkcije. Zagrlio sam je i upitao: „Ideš li do kraja?“
Rekla je da ide.
Nije znala kuda i zašto, ali je pristala. Bilo mi je dovoljno. Izvukao sam je iz kluba kojega su posjećivali ovisnici o svemu što razara moždane ovojnice. Znao sam zašto je Morana takva kakva jest i znao sam da takva više neće biti. Bila je odviše lijepa u duši da bi se kao takva zanemarila i prepustila strujama pobačenog osoblja iz groteskne zajednice pomrlih. Sjekla je žile na svačijoj ruci, oči je prevrtala kao da se gubi u smislu, novoj dimenziji, zarazila se slatkastim smrtnim zadahom kojega udišu samo stranci iz duboke preparirane samoće.
Svoj posljednji dar, rođendanski, odmotala je u trinaestoj godini. Od tada nije doživjela ništa lijepo. Osim u instituciji za nezbrinutu djecu. Tamo je uživala. Dobivala je neke nove darove, one za koje nije niti znala da postoje. Prošlo je osam tjedana od kako je pokopala vlastite roditelje i postala žena. I bila je žena sve do svoje punoljetnosti.
Godine je provela misleći kako je sve to normalno i kako se sve to događa svakom djetetu na svijetu. Nije vidjela ništa loše u malo boli, jer, mislila je, tako je svakoj ženi koja stupi u intimne odnose. Čovjek, koji je uživao u njoj, bio je prilično drag. Kada god bi ušao u nju šaptao bi joj na uho, govorio kako je najljepša od svih. Njoj je to tada bilo i više nego dovoljno. Nije znala da tako zapravo ne treba biti. Naučila je pogrešno, tako je i nastavila živjeti. Mislila je da je lijepa samo ako bi nekom muškarcu dozvolila da uđe u nju. Svi su joj uporno govorili da je lijepa. Što doista i jest bila, ali…

Znao sam kako ću je osloboditi, pokazati joj njezinu istinsku ljepotu, poželio sam to odmah učiniti, ali za nju sam imao nešto veće u pripravi. Svoju dnevnu sobu.

Noel, poseban, nečitljiv, uhodan u samoći. Sjedio je u knjižnici i čitao priče davno umrlog spisatelja. Vagao je istinu od laži, stvarnost od fikcije, jer Lovecraft je uvijek bio negdje između svega. Svjetovi koji tek nastaju, čudna zbivanja, teške priče, magla u stvarnosti gdje je običaj razumjeti, eoni koji se ponovno bude.
Gledao sam ga kao čudo koje ne prestaje skrivati iznenađenja. Učio je tako jasno da se iz njega mogla upijati mudrost. Samo ako se uz njega stajalo dovoljno blizu.
Navršio je osamnaestu, imao je obilježja muškarca, mada je u očima još uvijek bio dječak. Upijao je nadnaravne priče, a bio je zapravo negdje drugdje u konačnici. U stvarnosti koju nije mogao pogledati u obraze.
Nije razumijevao ljude, radije je lebdio iznad svijeta misleći o sigurnom kraju svega što vidi oko sebe. Oduvijek je bio drugačiji, čitao je stranice koje mnogi nisu niti poželjeli, nisu niti znali da postoje. Gutao je ljudsku glupost, srdžbu, zavist, ali spomenuto nije nikada osjetio. U sebi.
Voljeli su ga, njegovi, savršena majka i trapavi otac, kupili su dom i u njemu gradili mir kojega nitko nema, toplinu koja nema cijenu. Noel je upijao tu lakoću, znao je cijeniti smirenost i zdrav razum. Nikada nije pojmio kako će sudbina sve to poljuljati u obratnom smjeru. Točnije, da će netko sve to privesti kraju na jedan odvratno težak način.
Gledao je izbliza, udisao je smrad crijeva iz majčine utrobe i kroz suze pogledom pratio oca koji je vezan promatrao isto što i on. Najednom je otac prestao gledati, jer više nije imao oči kojima bi upijao brutalnu stvarnost, međutim tijelo mu je još uvijek pokazivalo snagu. Trzalo se, vezano za stolac, plakalo je kao da ima glas. Ne od boli, već od tuge.
Zatim je otac izgubio uši, potom i usne, nos, obraze, i na kraju ždrijelo. Više nije pomicao tijelo. Ugušio se. Pluća su mu plivala u krvi, sve što je ikada za života poznavao postalo je topla ljepljiva krv. I potom dugi vječni san.
Osakaćeni roditelji, oni koji su položili test smrti, bili su uz njega i kada su umirali. On je kao dokaz ostao uz njih, kao dokaz ljubavi. I smrti.
Zatim se ponovno rodio, zaživio je kao blago katatonična jedinka, bez primjesa šizofrenije, kako to obično biva. Mrtav često, pa pomalo živ, potrošen u zvukovima koji su dolazili kako ih je htio čuti, odnosno mogao čuti, nalazio je načine da čuje sebe, preživljava.
Znao sam kako mu prići, nadao sam se da će me razumjeti i prihvatiti.
„Negativna nula.“, rekao sam. Pogledao je moje odvratno naborano lice i dugo je šutio.
Potom je izgovorio: „Mrtvi su oni koje volim.“
To je bio znak da smo se itekako razumjeli. Samo što on tada nije usvojio moje namjere, niti je razumio tko sam zapravo.

Znao sam kako ću ga osloboditi, dopustiti mu da ostane u tami koju toliko voli, poželio sam to odmah učiniti, ali za njega sam imao nešto veće u pripravi. Svoju kuhinju.

Troje dobrih, troje nevinih, zarobio sam. Nisam koristio sredstva za umirenje, nisam kupovao prokleti Rohypnol, jednostavno sam ih okupio koristeći osobnost.

Ines sam osvojio poezijom, bilo je jutro kada se predala govoreći kako rijetko nailazi na pjesnike. Ponudio sam joj smirenje u svome domu, proučavanje zbirki koje posjedujem, znajući da je jedino tako mogu odvojiti od te proklete klupe na kojoj je silovana.
Pristala je. Krenula je pratiti moj korak sve do kuće. Ušli smo u hodnik. Rekao sam joj kako se zbirka nalazi dolje u podrumu, stoga se bez razmišljanja odmah uputila ravno u njegovo hladno ždrijelo. Tamo je i ostala, jer zaključao sam vrata za njom. Bez objašnjenja.

Moranu sam doveo istog tog dana, negdje u sumrak. Nije znala razlikovati živo biće od aveti, putokazi su joj postali gromoglasni osmjesi koje nitko ne može čuti dovoljno dobro, stoga sam je bez sluha jednostavno odnio u podrum. Spustivši je na tlo zamolio sam Ines da pripazi na nju. Osjećao sam da starija sestra mora sačuvati mlađu. Učinio sam to bez objašnjenja.

Za Noela sam pričekao jutro. Presreo sam ga na putu u gradsku knjižnicu. Ponudio sam mu originalnu zbirku priča nepoznatih književnika koje su ocijenili kao bolesne tvorce nadnaravnog, da je prouči, pročita, posudi. Bio je itekako oduševljen, stoga je pošao za mnom. Katatoničnost mu je prevagnula na onu užurbanu stranu, stoga sam imao prednost. Odveo sam ga u podrum i za njim zaključao vrata. Bez objašnjenja.

***

Dozvolio sam si vrijeme, znajući da su moji oteti u strahu. Upravo to nisam htio postići, međutim za posljednji korak nevini su morali postati žrtve. Pronašao sam i ostale ljude koje je trebalo pronaći, te ih priveo pravdi, nakon što sam stvarne žrtve smjestio u podrum. Nisam znao kako će odabrani reagirati, oni koje sam prisilio doći kako bi sudili, jedini koji jesu podobni za konačnu odluku. Nisam razmišljao o mogućnostima, kako bi u strahu možda mogli i pobjeći, ili kako bi se mogli pitati od kuda znam tko su krvci za sve što im se dogodilo, jer to se od svjetovne vlasti nikada nije doznalo.
Međutim, ja sam se potrudio, za razliku od drugih, znao sam tko su i znao sam da im nikada nije suđeno zbog toga što su učinili. Htio sam vidjeti što će žrtve učiniti u vezi s tim. Igrao sam se Boga i nikada zbog toga nisam požalio. Kao što rekoh – to je samo moj grijeh.

Ines sam odveo u spavaću sobu. Ispred sebe je ugledala gomilu mesa, trojicu dobro vezanih muškaraca. Prepoznala ih je, čitala im je iz očiju, međutim bila je u strahu. Prvenstveno se bojala mene, jer nije znala što zapravo imam činiti od nje. Nije se nadala ničemu, ali ubrzo je iz moje ruke zaprimila ključ. Poljubio sam je u obraz i ispričao se. Strah je nestao, osjetio sam, a ona je samo uzdahnula i upitala da li je to stvarnost koju ću za njom počistiti. Rekao sam da jest i da hoću. Za nju sam pripremio samo jedan alat, obično tanko i dugačko šilo.
Zatvorio sam vrata. Ona ih je zaključala.

Moranu sam odveo u dnevnu sobu. Bila je blago mamurna, ali najednom i savršeno prisebna, jer ugledala je čovjeka kojega je mrzila, ali i voljela. On joj je bio prvi i zbog njega su zaživjeli i svi drugi. U srži je znala što se godinama radilo s njezinim tijelom, opet duševno je imala druge potrebe, a sve to zbog njega.
Imala je samo trinaest godina.
Znao sam da joj alat nije potreban, imala je potrebu izgristi ga, stoga sam joj dodao ključ i praznu staklenu bocu sa širokim grlom. Za komade koje odgrize. Otpatke.
Zatvorio sam vrata. Ona ih je zaključala.

Noel je bio previše slomljen da bi razumio. Odveo sam ga u kuhinju i posjeo za stol. Bili smo samo nas dvojica. Sjeo sam nasuprot njega i zamolio ga za pažnju. Počeo sam mu govoriti o sebi, svojim osjećajima, viđenju svijeta, o tome što sam učinio za druge i zašto. Promatrao je moje osakaćeno lice, slušao glas. Onda je shvatio.
Za njega neće biti osvete, on neće dobiti priliku koju su djevojke dobile.
Njegov otac mu to neće dozvoliti, odnosno ja.

I što me je duže promatrao, to je više razumijevao. Nije me prepoznao odmah, nisam mu se tako osakaćen niti planirao prikazati, jer zaboravio je, potisnuo je duboko u sebe.
Zatim je usvojio tko sam. Plakali smo zajedno. Kratko. Dovoljno. Otac i sin, živi i mrtvi, dva svijeta spojena u jednu stravičnu osvetu.

Dao sam mu ključeve od kuće i rekao da ode. Da nas sve zapečati zauvijek.
A kada je otišao, dovukao sam čovjeka kojega je on trebalo ubiti. Prvo sam mu čavlom nos zakucao za drveni pod i dok je vrištao cure su počele častiti svoje krvave lutke.
Ono što sam zatim učinio, prešućujem, jer taj čovjek je patio. Dovoljno.

Uživao sam u kricima koje sam začuo, znajući da je pravda po prvi put zadovoljena.
Noel to nije morao slušati. Znao je da smo oboje type o negative i da ćemo to zauvijek biti.
A djevojke će već pronaći svoj put. Za izaći… sretne… slobodne.

Ključevi su u sigurnim rukama, ako ih jednom ponovno zatrebam.
KRAJ
Peter Steele (4. siječnja 1962. – 14. travnja 2010.) – Type O Negative

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Lettai

Smrt se činila uspavanom dok se Letaj rađao. Nije bila svjesna ljepote koju je nakanio oživjeti rođenjem, nije, jer da jest, zasigurno bi ranije uplela tamne prste u prekrasni novi život. Priroda je bila majka, a čovjek otac, spoj koji se nekoć savršeno prožimao te stvarao vrtove iz bajki, ocrtavao rajska platna ljepote i skladnosti.
Mjesto kao stvoreno za potpuni užitak, brdašce iznad rječice Gojunčice, Rino Lettai zavolio je na prvi pogled. Bio je mladić tada, prepun želje za životom, ujedno voljen, stoga i sretan.
U stopu ga je pratila Anoka, ljepotica sitne građe i ogromnih plavih očiju. Vjenčali su se u ljeto 1856. i već su godinu kasnije pronašli uspavanu prirodu s kojom će se stopiti u obitelj koju niti snovi ne poznaju. Marljivi Rino i radišna Anoka ubrzo su sagradili ognjište, a njega zaklonili drvenim zidovima te trošnim priručnim krovištem. Kućica je zasjala u skladu s prirodom, postojala je ispunjena toplinom i nije marila za svoj opstanak, jer bila je sigurna u rukama dobrih ljudi. Sjala je toliko jako da se ponekad i sunčeva svjetlost znala posramiti.
Mogućnosti je bilo mnogo, međutim nikada nije lako započeti san. Rino je sačuvao sav novac kojega je stekao obrađujući kamen. Imao je sigurnu ruku i oko za ljepotu. Tržeći vlastite skulpture, skroman kakav jest bio, uspijevao je i živjeti i uštedjeti.
Sačuvana sredstva uložio je u kupnju sjemena i stoke, ujedno i zemlje koju je dušom prisvojio čim ju je ugledao. Pribavio je goveda, konje, svu perad koju je mogao pronaći, zečeve, kozu, jarca i naposljetku predivnog sokola kojega je nazvao Vargo. Nakanio ga je dresirati kako bi ovaj iz zraka pazio na čitavo imanje, a uskoro i dijete kojega je nježna Anoka nosila u trbuhu.
Vargo se isprva nije obazirao na naredbe gospodara, međutim nakon samo jednog mjeseca pokazao je poštovanje i pokornost. Rino se od toga dana napokon osjećao sigurnim i svjesnim ljepote koju je stvorio, pokazujući neizmjernu zahvalnost svojoj desnoj ruci, Anoki. Ona je pak uredila vrtove – sva moguća dobra nicala su iz njih, a plodova je ubrzo bilo i više nego dovoljno.
Mjeseci su prošli, moguće sedam njih, kada se jedne noći Vargo isprsi i poleti kričeći iznad cijeloga imanja obitelji Lettai. Pretjerano glasan, neviđeno ushićen, probudio je sve životinje koje su lijeno drijemale preživajući ili možda sanjareći o novom jutru osebujne topline. Nagovještavao je, objašnjavao je, kako je iščekivanje samo prošlost kroz koju se moralo proći, kako je novi dan nešto što svi moraju dočekati budni, vikao je, uznemiravao, radovao se. Ali sve su životinje ionako bile svjesne, nisu mirno spavale, znale su da se rađa nova kraljica, još jedna od rase dobrih ljudi. Čekale su, mirne, a onda, kada se začuo dječji plač, u glas su povikale, svaka na svome jeziku, upućivale su svoj blagoslov prema srcu djeteta i pokazivale koliko cijene vrijednost gospodara.
Kako se jutro predalo novome svitanju, tako se i Rino predao uobičajenim poslovima. Posjetio je životinje i donio im hranu, a one su, umjesto da kao i uvijek odmah počnu jesti, samo stajale i blijedo gledale u njega. Isprva je ostao zatečen, ali kada je Vargo sletio na njegovo rame, i kljucnuo ga, nježno, u obraz, sve mu je najednom postalo jasno. Otrčao je u kućicu i u sekundi se vratio, noseći maleni smotuljak u rukama.
Uzbuđeno je povikao: „Ovo je Istria Lettai, kćer dobrote i anđela! Naše dijete, moć koju još ne poznajemo!“
I slavlje se, na svim jezicima, glasno nastavilo.
Kako su dani prolazili, tako se i život mijenjao. Prebrzo. Anoka više nije bila radosna, bolest ju je zagrizla poput hijene. Bacala se, borila, koliko god je snage imala, ali dugo nije mogla izdržati. Umrla je kada je Istria imala svega četiri godine.
Tuga na imanju trajala je dugo. Usjevi su žalost dočarali na svoj način, životinje na svoj; nitko od njih nije davao plodove kao nekoć. Nije da su koga krivili, jednostavno su tim činom odali počast preminuloj, pokopanoj na istoj zemlji na kojoj su i dalje bivali.
Rino je to znao, osjećao, stoga nije bio grub, jednostavno je čekao da prođe vrijeme žalosti.
Tada, umjesto da sva tuga prođe, da se pojede sama u sebi, dogodi se nešto sasvim drugo i neočekivano. Lettai više nisu bili jedina obitelj na brdašcu iznad Gojunčice. Novi ljudi pronašli su njihov raj, novi ljudi u koje nisu vjerovali.
Glava obitelji bio je Angelo Santini, mrk i neobičan čovjek. Kupivši zemlju pored Lettaievih došao se predstaviti.
„Kako se zove ovo mjesto?“, upitao je bez pozdrava.
Rino nije niti razmišljao, ispalio je: „Lettai.“
„Je li?“, postavio se došljak. „A ime je odavna određeno?“, nastavio je.
„Nije. Moja obitelj je prva ovdje, stoga smo tako odlučili nazvati zemlju. Kako vidite ovo nije mjesto, niti selo, mi smo jedini.“
„Mojih sinova je osmero, kćeri gotovo jednako toliko. Koliko je vas gospodine?“
„Više nego vas. Kćer, ja i puno drugih živih bića.“
„Mislite na stoku, gospodine? Ha, ha. Mislim da se ovo MJESTO od danas zove Santini.“
„Ne bih se složio, poštovani.“
Angelo se okrenuo i udaljio bez odgovora. Činilo se kako je upravo samo Zlo došlo napasti rajsko carstvo obitelji Lettai. Rino nije razumijevao opasnost, nije niti pomišljao da bi novi susjedi mogli učiniti išta loše, osim zahtijevati promjenu imena mjesta na kojemu su se nalazili. Međutim, netko je osjetio nesreću, netko tko je letio iznad imanja i nije ispuštao glasa, što je bilo vraški čudno. Vargo je pročitao namjere došljaka, znao je tko su, ali kao da je bio spriječen glasati se, upozoriti.
Noć je tminom obojila okolinu, Rino je zaspao grleći Istriu, dok nitko drugi nije spavao. Životinje su se uznemirile, Vargo nikako nije mogao kriknuti, činilo se kako svi budni borave, najednom nemoćni odati se glasanjem. Upozorenja nije moglo biti, Angelo se prilično dobro pobrinuo za to. Svim životinjama je oduzeo dah.
Probudivši se, Rino je osjetio znoj i paničnost. Djevojčica nije bila pored njega. Istrčao je iz kuće dozivajući joj ime. Životinje su i dalje bile nemoćne glasati se. Izbezumljen i uplašen krenuo je u pravcu doline, ravno prema Gojunčici.
I tamo je ugledao svoje dijete.
Istria je ležala na Angelovim rukama. Pored njega su stajali članovi njegove obitelji. Svi su nešto mumljali, činilo se kao da bacaju kletve ili nešto što priliči neprirodnom. Rino je potrčao još brže, kada ga glas ženske osobe zaustavi u kretnji.
„Ako pustim krv u ovu vodu, tvoje je životinje više neće piti. Odričeš li se imena svojega, Lettai?“
„Ne razumijem, gospo, što ste nakanili učiniti, ali imena svojega se ne mogu odreći.“
„Voda će biti zagađena zauvijek, za vas i vaše životinje. Ne želimo vaše ime ovdje, već svoje. Odričete li se imena svojega?“
„Odričem se ako treba, zbog kćeri jedino. Molim vas, vratite mi dijete.“
„Vaše dijete nema veze s tim. Mi vam nudimo ostanak, vama i životinjama. Dijete nam je potrebno za nešto drugo“, upleo se Angelo.
„Kako to mislite?! Vratite mi dijete!“
„Žao mi je“, reče Angelo, smiješeći se.
Istria nije niti zaplakala. Vrat su joj prerezali dugačkom oštricom neobičnog izgleda, i dalje mumljajući, dok je Rino ostao kao ukopan, nemoćan pokrenuti se. Mozak mu je radio, ubrzano, dok tijelo to nije činilo.
Nekoliko minuta potom Angelo mu je prišao. Ispustio je mrtvu Istriu pod njegove noge pa izrekao: „Vraćam ti tvoje dijete. Zakopaj ga pored majke. Ako još samo jednom pokušaš sagraditi raj na ovoj prljavoj zemlji, neću biti jednako milostiv prema tebi. Voda ti je zagađena, nitko je nikada neće moći piti, uživati je. To je od sada tako, jer, vidiš, nisam ja anđeo kako mi ime govori. Netko sam posve drugi.“

Foto: www.pexels.com