Arhiva kategorije: Proza

Miro Škugor: Jedino što je napisao moj otac

Ako bi me danas netko upitao zašto pišem, odgovorio bih mu kao i onda kada sam počeo pisati – zato što moram.

Još uvijek nemam boljeg odgovora. Pače, nisam siguran želim li ga uopće ikada dobiti, imati, dati i znati.

Doista ne znam što to točno i zbog čega neprestano bilježim pa sastavljam po papiru ili čemu drugom. Moje čuđenje je tim veće jer sam se tijekom puno prigoda uvjerio u svu nedostatnost riječi. U nekim situacijama, pred nekim pojavama, bićima i granicama mogao sam tek šutjeti. Njih riječ nije mogla ni dohvatiti ni prekoračiti.

Zapravo, možda je pravo vrijeme da priznam samome sebi kako sam u duši i srcu čistokrvni Aboridžin iz plemena Nari Nari. Umjesto krvi, mojim krvotokom teče Bolong, Dugina Zmija. Mi nemamo pismo. Ali, imamo crteže, pjesme, usmene predaje i snove. Vidimo i sanjamo vječne stvari. I tako već desecima tisuća godina.

Kako bih volio da vam mogu nacrtati i otpjevati sve riječi koje sam ikada napisao. Oprostite mi, jer to i nadalje ne umijem, prijatelji moji.

Ipak, ponekad s nekim mogu podijeliti barem nepar svojih snova. Oprostite mi i na tom raskoraku, ljubavi moje.

A pred vama, pak, čitatelji moji, opet sam voljan sastaviti sjećanje na dan kada sam shvatio da je pisanje nasljedna bolest.

Za stolom u kuhinji moj otac je pedantno prelistavao tjednik u kojemu su mi objavili nekoliko tekstova. Njegovo lice odavalo je zabrinutost i iskreno razočaranje. “Zar samo osam stranica u cijelom broju?!? Slabo je to”, prokomentirao je nezadovoljno, bacivši časopis na drugi kraj stola. “Ja bih o tome mogao napisati cijeli roman! Ma, što roman!? Romantizam!” uzviknuo je slavodobitno. I prijekorno.

Pet godina nakon njegove tipično pušačke smrti, pregledavao sam i preslagivao fotografije iz naših obiteljskih fotoalbuma. Među prvima koje su mi privukle pozornost bila je fotografija mog oca iz njegovih momačkih dana.

Sjedio je na betonskoj ogradi terase, navrh zgrade koja se, ukoliko me sjećanje opet ne obmanjuje, trzala svaki put kada bi kljun jednog od brojnih kranova kljucnuo zrno iz teretnih vagona paralelno nanizanih sve do lukobrana obližnje pretovarne luke. Iza leđa mu se razvuklo kameno pročelje šibenske Opće gimnazije, baš kao njegovi bijeli zubi pod precizno fazoniranim crnim brkovima.

Kosa mu je bila također crna, sjajna, zalizana šećernom vodicom i začešljana unatrag. Uz tu frizuru pasale su tamne sunčane naočale, bijela košulja dugih rukava, crna pletena kravata, duge hlače, te svježe nalaštene cipele u istom tonu. A među prstovljem desne ruke, naravno, dimila se upravo pripaljena cigareta.

Meni je oduvijek izgledao kao “tata od formata”, a lokalnim djevojkama i ljetnim curama s kontinenta, vjerojatno, kao “faca” iz nekog tadašnjeg srednjotiražnog modnog žurnala.

Gledajući tu džejmsbondovsku preteču s iznenađujućom knedlom sućuti u grlu, istodobno sam negdje ispod nje nanovo otkrio ožiljak odavno zaraslog dječačkog ponosa, a koji se, evo, čak i danas opirao njenom bržem skliznuću niz stegnuto mi ždrijelo.

Manirom kakvog iskusnog filatelista, što detaljno ispituje sve presudne kvalitete vrlo rijetke i nadasve vrijedne poštanske marke, oprezno sam okrenuo fotografiju.

Na poleđini je pisalo: “Elma! Ova fotografija neka Vam je dar za Vašu nemarnost i ujedno prepreka na putu zaborava. Drago. U Šibeniku, 30.XI.1958.god.”

Foto: www.pexels.com

Amadeo Mondilijani: Uvod u programiranje života 2 (Divljak blog)

Sreću prvo treba potražiti u drugima, a onda u sebi. Što ja nisam nikada činio. Možda sam zato sada sam u stanu, ostavljen od žene, sam u sobi. No, ne žalim se niti me treba žaliti, a također mislim da to i nisu stvari koje se trebaju žaliti. Stvari koje se trebaju isticati kao nešto tužno, loše; već je to samo odraz onoga što predstavljamo u trenutku sadašnjosti. Mijene su normalne, što ne znači da se one također ne vraćaju u prvotni oblik. Kao mjesec koji mijenja svoje sjene i veličinu, puninu; oseka i plima mora; mijenjanje života i vraćanje istog u prvotni položaj.
Ne želim pisati o poglavljima života, ali ispada da sam ušao u treći period života. Ne po godinama, već po događajima koji čovjeku predstavljaju isto tako odrednicu. Odrednica pomoću koje se isto može razložiti svoj život.
Sada je teško biti sam jer nije ugodno kada je stalno tiho. Upalim si glazbu u stanu i slušam je, ali to nisu riječi žene, uskoro moje bivše supruge Jelice, koja je nekad bila dolje u dnevnom boravku naše bivše kuće, doma, pričala na mobitel ili kojoj su svakodnevno dolazile prijateljice pa su brbljale cijelo vrijeme dok sam ja bio gore u sobi, u svojoj iluziji tišine. Najviše se pokušavam na to priviknuti, na prazninu tih nepovezanih, ispraznih riječi koje sam slušao dok sam gore sjedio i pisao.
Potrebe su mi kao motiv da sam nešto bolje, da sam nešto više, da me te glupe i isprazne priče i njihova životna sranja, tračevi, gluposti prizemne čine boljim; dominantnijim i pametnijim. To mi je bila svojevrsna inspiracija za pisanje, stvaranje, jer sam uzimao fragmente prizemnosti i ubacivao u svoju veličanstvenu svakodnevicu profesora povijesti.
Ne mogu više prenijeti atmosferu života; barem ne onakvog života kakvog sam prije imao. A bilo je dobro. Baš dobro. Žena je nekada znala nešto skuhati, mogao sam jesti bez truda da nešto sam skuham, piti, nisam mislio o pranju veša i o tim stvarima, iako je moja uskoro bivša supruga Jelica bila dosta neodgovorna po pitanju spremanja, glačanja, kuhanja. Ipak, i to je bilo bolje od praznog hladnjaka i praznog stana.
Ja sam nesposoban za stvari čišćenja, kuhanja, no kao i svi, volim govoriti kako moja žena nije dobro kuhala i spremala. Ne razmišljam o rastavi braka, ali kao što sam naveo prethodno, osjećam posljedice prestanka istog.
Najviše takvu vrstu usamljenosti čovjek osjeća kada treba ići leći u krevet. Nedavno sam prisustvovao jednoj zabavi; u jednom lokalu gdje sam pravio društvo kolegici s posla koja me na tu zabavu i nagovorila. Alkohol kao takav često ljudima služi kao sedativ; u situacijama povrijeđenosti, međutim, alkohol i primjesa čovjeka koji pleše na podiju i zabavlja se nikako nije dobra kombinacija.
Iako ne mogu reći da sam ikada volio svoju suprugu, njezin nedostatak te večeri kraj mene u krevetu, nakon tog izlaska, bio je toliko jak da sam mislio da neću moći izdržati i da ću se baciti van; kroz prozor.
Moja samoća je potpuna sada kada me žena ostavila i kada je preminuo moj otac. Majka je još tu, iako ona živi sat vremena daleko od mene pa se ne viđamo često. Ostali smo sami nas dvoje i takvi sami ne možemo se viđati.
Ne mogu dešifrirati što je život u ovom trenutku u kojem jesam i kako bi on trebao izgledati i kako bih se ja u njemu trebao ponašati, ali mogu reći da to i nije bitno u tom kontekstu. Bitno je da se nešto događa jer onima kojima se ništa ne događa ili su došli do stadija sveca ili su davno umrli. Volim za sebe misliti da živim i da djelujem. Sada kada sam završio ovaj tekst, primjećujem da je 14 sati i 18 minuta.
Vani pada kiša i jako je tmurno. Dolazi prosinac i bit će hladno. I sada je vani vrijeme nezahvalno za išta.
Tako da idem leći na svoj novi kauč u stanu i pokriti se. Odspavati i odmoriti se što više mogu.

Foto: www.pexels,com

Tino Prusac: Kako opet biti klinac

Sjećate se onih vremena kada nas je nije bilo briga ni za što? Kad nas je bilo baš briga i tko je predsjednik, a tko premijer. Politika je bila nešto jako daleko, nešto jako strano.
Sve što je bilo bitno je biti vani. To je bilo vrijeme kada smo doma odlazili samo da bismo nešto pojeli, i to samo kad se mora. Sada smo “kao” odrasli. Veliki smo. Odgovorni.
A svatko bi se od nas volio barem na trenutak vratiti u to divno, bezbrižno vrijeme. U redu, vrijeme ne možemo vratiti, ali te osjećaje i te uspomene možemo.
Svatko od nas sigurno se s osmijehom na licu prisjeća igara iz djetinjstva, kada su sve djevojčice preskakale gumi-gumi, dječaci se igrali kauboja i Indijanaca, a svi su zajedno po cijele dane trčali po parkovima i livadama.
Možda vas je život odnio daleko od mjesta gdje ste odrasli. Možda tu nema više vaše kuće ili vašeg stana. Ali, ništa vas ne sputava da prošećete tim vašim starim ulicama. Vašim skrivenim mjestima za igru. Možda je drvo ispod kojeg ste se igrali skrivača još uvijek tu. Možda je klupica još uvijek tu. Možda je sve još uvijek tu, ali tu su sada neki novi klinci.
A gdje su oni nekadašnji razuzdani klinci? Što rade? Tko zna? Možda su daleko, možda su blizu. I da, promijenili su se. I sve se promijenilo.
Ali ipak dijelimo jedan zajednički period. Možda i najljepši period života.
Pokušajte se opet igrati jedno popodne. Ili na dva-tri sata. I iskoristite to vrijeme da se ponovo igrate. Da, izgledat ćete glupo. Neki koji gledaju sa strane će vam se smijati.
Koga briga!
Vi ste došli s ciljem. Došli ste se prisjetiti jednog lijepog perioda svog života. Sve drugo je nebitno.
Igrajte se. Nemojte nikada odrasti.
Onog trenutka kada dopustite da taj klinac u vama odraste, nestat će i osjećaji. Nestat će i uspomene. Nemojte to dopustiti. Nikada!

Foto: pixabay.com

Sara Huskić: Gliste

Rifet je jutros na prsa vrškovima prstiju nanio kolonjsku vodu koju je kupio u prodavnici za devet devedeset devet. Obukao je sivu majicu, a onda se ipak predomislio. Danas će se puno znojiti a to se najviše vidi na sivim majicama. Dobio je novi posao učitelja biologije u osnovnoj školi i za danas je morao pripremiti podjelu glista. Život se očito poigravao s njim jer je to gradivo iz kojeg je dobio 2 iz nastavnog listića u šestom osnovne. Sada je savladao gliste i teorijski i praktično.
Najprije je pojeo doručak – suho meso na starom kruhu – pričekao dvadeset minuta i onda tek oprao zube. Pomirisao je zadah i zapuhnuo ga je oblak svježe paste za zube iako mu se negdje u dnu usta još ipak nazirao slani sudžuk.
Uzeo je svoju mekanu, učiteljsku aktovku u koju je utrpao pripreme, paket cigara, bananu, suhe štapiće i suhi novčanik i uputio se do svog Golfa dvojke u predvorju mirne, cazinske zgrade. U vožnji je razmišljao koji će model mikrovalne kupiti za prvu plaću. Za tri i pol minute već se uparkiravao ispred školskih vrata. Retrogradno odrastanje ga je opet stavilo u školske klupe i osjećao se poput prvačića.
Udahnuo je vječito isti miris starih podova, kamena i školske kuhinje. Odjeća mu je polako upijala i znake dima iz dječjih WC-a gdje su se opuštale čistačice. Pokucao je na vrata zbornice gdje je ostavio stvari. Unutra su ga dočekale vesele nastavnice koje su se smijale za kopirnim aparatom – kopirom. Nesigurno se uvlačio sam u sebe i vidjevši ih jedva je uspio protisnuti: “Đeste mačke, šta mai?”
“Ah! Vijajde njega! Jesil ti onaj novi nastavnik što je došo učiti za biologiju?”
“Jesam, novi onaj što se javio na konkurs.”
“Jesil oženit?” Učiteljice su ga gledale širom otvorenih očiju.
“Imaš li, Rifete, svetenejeblo, nekvi pitanja za nas?”
“Jesul redovne plate?”
“Kakvi sine, na platu zaboravi. Mi ti ovde dolazimo raditi jer nam je dosadno kotkuće.”
“Aha, i Samira znade donjeti šampita domaći, mi se sine sagušimo svi u tome. Vidjećeš ti ko je Samira. Biće tebi sine fino ovde snami. I na de ove ključove da razključaš vrata.”
S tih par ohrabrujućih riječi, Rifet se uputio prema učionici. Bilo je rano ujutro i djeca sa sela su već tri sata sjedila ispred učionice. Trbusi su im gladno zijevali upomoć, ali morali su čekati do velikog odmora da stignu po sendvič. Čuo je njihove komentare o tome kako je on novi nastavnik biologije i kako im je drago da je nastavnica Sebina otišla u penziju.
Zvono je utihnulo hodnički žamor i svi su se razmaknuli da bi im nastavnik Rifet otključao vrata. Unutra je bilo zagušljivo, iskašljavala se kreda iz suhe spužve i grinje su svjetlucale iz nikad opranih zavjesa. Niko nije letio otvoriti prozor nego su svi odmah sjeli na svoja mjesta, izvadili bilježnice i zagnjurili glave u ruke da odspavaju još pet minuta prije nego nastavnik progovori.
Kad je Rifet otvorio dnevnik, oblio ga je đački znoj i ovlažio je svaku stranicu koju je okrenuo. U glavi su mu se zavrtjeli svi izostanci, ukori i opomene, sve jedinice iz biologije i ostalih predmeta. Sjetio se kako je bio potišten kad je pao sedmi razred i petice iz tjelesnog kad je prvi put odradio skok-šut. Škola mu je bila veseli kaos, sa puno razočarenja i neuspjeha. Zato je odlučio da na fakultet neće ni ići, ali da sebi dokaže da može, zaposlio se u osnovnoj školi.
Udahnuo je dvije litre zraka i započeo:
“Ćao djeco, ja sam Rifet Prošić, ja ću vam predavati bioloogiju uvom polugodištu.”
“Nastavanče! Nastavanče! Niste rekli koga nema.”
“Koga nema?”
Zasmijuljili su se i svaki njihov trzaj je crvenio Rifeta za jednu nijansu.
“Ta nastavniče brete, morate prvo reći redar.”
“Aha. Uh, ja zaboravijo. Ko je redar?”
“Mirnes!” svi su povikali uglas.
“Recde ondak Mirnese, koga nema danes?”
“Ali nema Mirnese, nastavniče.”
“Što? Đe Mirnes?”
“Mirnes nije došo u školu.” rekla je polako jedna učenica.
“Ondak izgleda da Mirnesa nejma!” Svi su se nasmijali.
Dženisa je šapnula Šejli: “Hej, jes smješan ovaj nastavnik, brete.”
“Jes jes, pravo je smješan.” uzvratila je Šejla.
“Ko će mi onda reći nedostanke?”
“Mogul ja, nastavniče!?” javio se Zinudin.
“Pucaj. Kako je tebi ono ime? Ustvari ne moraš, proćemo mi kroz dnevnik pa ćete vi meni reći ko ste, šta ste.”
“Nema – pišite nastavniče – Mirnes Mehić,” osvrtao se po razredu da vidi ko još fali. “Fali…”
“Kemal!”
“Jes, nema ni Kemala Kličića.”
Rifetu se tresla ruka dok je štampao imena u rubriku, a srce mu je preskakalo od uzbuđenja.
“I Suad Kapić!”
“A kolko vas je, boktestvori!”
“Dvanes, nastavniče.”
Zatvorio je dnevnik i nastavio: “Dobro, ondak, ovaj, onda. Ko što sam reko prije, ja sam Rifet, za vas nastavnik Rifet i došo sam vam predavati bioloogiju. Ja sam za danes spremijo gliste.” Iz džepa je izvadio zgužvani papir kojeg je prije dvadeset godina iskinuo iz Almine sveske jer nikad nije nosio stvari u školi. Čitao je:
“Znači vako,” nakašljao se, “gliste se djele na plosnate, valjkaste ili oble i prste-prstenaste. Imal šta nejasno i imal kakvi pitanja?”
“Nastavanče! Možetel ponoviti?”
Osjetio je neugodno štipanje u obrazima. “Sa ili bez gledanja u papir?” pitao se tiho. “Ko od vas najljepše znade pisati na tabli?”
“Šejla!” uzviknula je Dženeta. “Dženeta!” uzviknula je Šejla.
“Hajde ondak neka od vas dvije.” Šejla je uzela papir i krenula podjelu ispisivati na ploču.
“Vako,” počeo je Rifet, “ja ću s vami što se tiče znanja biti strog. Al za sve druge stvari sam ja vaš kolega, jel važi.”
Čim je to rekao nečija ruka je odletjela u zrak. “Meni je Mirnes uzo olovku i nije je vratijo više.”
“Mirnese!”
“Nema njega u školi.”
“Dobro, to ti riješi sa njim, reci mu fino, đe moja olovka, daj olovku vamo to sam ja tebi posudijo jer sam konto daš biti drug i daš vratiti nama. Ali bolje da se ja ne mješam u te vaše stvari. De jesil Šejla, sestro!”
“Nastavanče! Ja ne vidim ovo pročitati!”
“Kako ne vidiš, sestro draga?”
“Zato što Dženeta ružno piše.” Rekla je Šejla ljubomorno.
“Ta ko vas uči da bidete tako silne već u šestom osnovne.”
Svi su se smijali.
“Nastavanče! Možemol mi kad ovo završimo ići igrati lopte?”
“Hani, kakve lopte, jesil vidio kako je hladno vani? I ne smim ja vas još puštati tako, da ne bi dobijo otkaz, gluho bilo.”
“Nastavanče! Mi ne bi da ti dobiješ otkaz. Ovaj, vi.”
“Ne bi ni ja, sestro, akomivjeruješ.”
Opet su se svi smijali.
“Ja sam napisala, nastavanče!”
“Jesi, super si ti to napisala Dženeta. A za ljubomorne duše, znaš kako se kaže.”
Šejla se zacrvenjela a Rifet je već uspio stati između dvije najbolje prijateljice, što njemu nikad nije bio problem.
Počeo se lagano ponositi kvalitetno odrađenim časom. Dlanovi su mu još bili znojni ali sad je strah i nervozu preuzelo uzbuđenje.
“Nemojte vi sad nahodniku onim sledećima odma reći da sam ja dobar. Moraju se oni mene malo prepasti znaš, radi disipline. Ali nami će isto biti zabavno vako.”
“Kojim sledećima, nastavanče? Nema neg nas jedan razred šestog.”
“Al ima jedan osmi poslje nas, jel i njima predajete isto?”
Strelica ga je pogodila ravno u jetru iz koje je šiknula žuč i razlila se po cijelom tijelu.
“Jel, ovaj, jel ima još koji nastavnik biologije?”
Svi su se nasmijali. “Aj nastavniče brete, nema neg vi. Mi nismo imali biologiju nikako u petom, nije imo ko predavati.”
“Aha, i fiziku su ukinli, nema nastavnika nikako.”
“Rekla je čistačica Timka predavati sade fiziku.”
“A ne mere ona, ona je sade umjesto učiteljice Fatime učiteljica.”
“Jeste i vas dvi, Šejla, dosadne, samo se svađate.”
Rifet se isključio i odsutno je kimao glavom. Cijelo vrijeme mu se u glavi vrzmao horor sljedećeg sata za koji se nije pripremio.
“Nastavanče! Jesmol mi gotovi za danes?”
“Aha, nastavanče, hajmo se igrati kečera.”
“Kakvi kečera, igraćemo se Gospodina Savršenog! Neka nastavnik bide Gospodin Savršeni!”
“Halo! Kakav ja savršen! Hajmo mi fino na dnevnik da ja vas malo upoznam. Al nema vas čudo, brete.
Otvorio je dnevnik i najprije prelistao do kraja da vidi koliko ima stranica i onda započeo.
“Dženana Begić. Aha, Dženane znamo. što si ti Dženana upisala ovu školu?”
“Aj nastavnče, brete,” Lejla se smijala, “nema neg ova.”
“Al dobra si ti haj, viđam same pece. Štaš biti kad porasteš?”
“Bogam, ja bi išla za frizerku, al mama mi kaže da moram medicinu upisati.”
“Pa nije medicina loša. Hajmo dalje. Zinudin Civić.”
“Znadete i mene nastavanče!”
“Znadem, znadem. ti isto imaš sve pece. Šta si ti konto upisati?”
“Ja bi za zubara. Mislio za tehničara ali kaže mi tata neće se moj sin gubati po labratorijima.”
“Istina. Ali zubari isto nisu loši. Osim oneg Huskića, on brete samo galami. Sledeći! Suad Kapić, aha njega nema. Kemal Kličić, nema ni njega. Šejla Lulić.”
“Ja sam nastavanče!”
“Znam ja Šejla, ti si ljubomorna duša. Hoćul te tako sade zvati?”
“Zovite vi nju samo duša, nastavanče.”
“Šude Zinudine, dok ti nisam došo plehana odvaliti.” Svi su se smijali. “Dobro je Šejla, ti ćeš isto medicinu viđam fine ocjene.”
“Mirnes Mehić, njega nema jelde. Arzija Pajić. A imena, boktestvori, koja je ta?”
“Ja sam nastavniče!” javila se Arzija. “To mi je babo dao ime iz neke turske knjige, mislio da se zovem Sara i onda reko ipak Arzija.”
“Uh, zezno te muški, Razija draga. Hoš li i ti medicinu?”
“Neću, ja ću elektrotehniku i onda ću raditi u telekomu. To je moj san.”
“Razija, želimo ti svi puno sreće u tome, jelde?”
“Jes.” složio se cijeli razred i Arzijini obrazi sa rupicama su postali pjegavo-crveni.
Dovršio je dnevnik s još preostalih pet učenika i bio je sretan. “Eto narode, viđamo se sledeće sedmice.”
“Nastavniče! Ja idem sledeće godine za Njemačku.” požalio se Firdes. “Bolje da vam nama kažem neg da kontate đe sam ja. Da ne pišete nedostanke, već mi je razrednica rekla ukor pisati.”
“Pa haj, ima do sledeće godine još vremena, dragi Firdese, možda ja ne bidem ni živ dotad nikako.”
***
Zvono ga je brzim korakom otjeralo do zbornice. Tamo su se dvije učiteljice raspravljale kraj kopirnog aparata – kopira.
“Vijajde nam Rifeta.”
“Kako ti je, sinko, bilo prvi čas?”
“Haj dođi kod nas da se počastiš. Donjela Almira pite.”
“Ne mogu sad ništa sestro, akomivjeruješ, moram raspored vidjeti.”
“Menščini da je to Alija jutros sastavljo.”
“Sine ošla naša sekretarica Mersiha u Švedsku živti. Kupila sebi stanovanje i sve. Reko ko će nam sade sastavljati rasporede kad nema nje, kad zove Alija, domar naš. Veli ionako ništa ne radim mogo sam ja.”
“Aha, al tako je i sa nastavnicima. Ošle sve haman. Samo imamo četri nastavnice bosanskog pa se izmjenjuju svako šes mjeseci dođe neka druga.”
Pronašao je ploču s rasporedom A3 formata na kojem je kratko i jasno pisao raspored sedam razreda.
“Sine, imaš od drugog do osmog. Nismo imali prvašića ove godine dovoljno pa ondak smo onima što su došli rekli da dođu dogodine. Neka haj, bolje i za njih da se igraju još godinu dana kotkuće. Ko ono, znaš, kad čekaš da ti se nakupi bijele robe pa da sve pereš na devedeset.”
“Ne znam bogami, meni mati pere veš. To je ženski poso.”
“Pa jes imaš i za pravo.”
“Al znatel vi šta meni nije jasno.” Rifet se uživio u akademsku ulogu vrlo brzo. “Što ste razvukli vako da se predaje, svaki dan osim sredom po tri časa? Što niste spojili da tri dana bide škola samo, pa da ostalo imamo slobodno?”
“Vidiš kako si skonto. Bio je nama četvrtak slobodan al ondak su zumbu premjestili za srijedu pa morali mi uzeti sebi slobodno tako.”
“Jes, al vako kako ću ja stići na nogomet za odrasle petkom?”
“Pa nemaš ti nastave neg jedan dan. Al haj pusti ti sad to, haj vamo jedi pite sa nami, Almira razvila friško.”
“Jesam bogami, ja ustala jutros u pet lipo da razvijem. U mene muž reko postiti, on voli svaka tri dana ispostiti pa da ima šta za sehur.”
“Ne mogu nervozan sam sad. Imam ove iz osmog, nisam ništa ponovijo, brete.”
“Ah, lako ti je za to. Samo im rečeš da otvore knjigu i podvuču najbitnije.”
“Ja prošle godine kad sam kotkuće pravila svoju domaću kozmetiku, nisam sine ništa za školu spremala, svaki dan im rečem da podvuču najbitnije, a ondak kad hi usmeno ispitivam, fino knjigu preda se i prati. Pogrešil koju rječ nama snizavaš ocjenu.”
“Jes, jel ipak je kvaliteta najbitnija. Moremo se mi praviti da smo ko zna šta kakvi nastavnici, al brez rezultata nema ničega.”
“Jes, ocjene su pravo ogledalo znanja. Znadem ja to. Zato još ovde i predajem. Nema plate već šes mjeseci haman, al kad znam ja da sam ja to djete naučila nešto, nama mi bide dobro.”
“Ma mene malo prpa fata, znaš kako je to, već osmi razred oni su prošli puno nastavnika, znaju šta valja. Imal koja od vas opaljač da mi cigar zapali, eh hvala ti Senči. Ovaj, gdje sam stao, aha. Znaš, oni znaju već sigurno šta valja i te sve fore.”
“Ahh, kaki sinko, oni u osmom razredu samo gledaju kako će se oženti. Pusti ti to. Kažem ti, bezveze se sikiraš.”
S tim utješnim riječima je i odradio svoj sat kod osmaša. Postavili su mu pokoje pitanje na što ih je on oštro prekorio da ništa ne rade. Od svih lekcija, oni su naučili onu da kad ti nešto nije jasno, bolje zadrži za sebe ili kasnije proguglaj kod kuće ako si baš toliko znatiželjan.
Rifet se kući vozio pomiješanih emocija. Navratio je do Binga da proda neke autodijelove za koje mu se javio čovjek na oglasu. Za te novce je kupio paradajz-sos i bijele makarone. Dok je kuhao večeru razmišljao je o tome kako su se djeca iz šestog smijala njegovim šalama i kako su ga nazvali Gospodinom Savršenim. Iako je to izvadio iz konteksta ipak mu je davalo tračak nade da bi jednom u životu nekome mogao biti uzor.

Foto: wikipedia

Miro Škugor: Ljubav i žižule

Da je moja majka ipak smrtno biće, javili su mi iz Opće bolnice u Šibeniku, 28. rujna 2019. godine u 12:03 sati.

Sve što ću napisati nakon ove rečenice ima ogromni i prijeteći potencijal pretvorbe svake sljedeće riječi u banalnost ravnu upornom ispaljivanju pirotehničkih raketa pozorno složenog vatrometa što se nevoljko razlijeva po blistavom platnu podnevnoga neba. Uostalom, tako je to uvijek kada nakanimo pisati o smrti.

Moja majka bila je do prije nekoliko dana nepobjedivi borac u ringu života. Uzalud sam pokušavao dokučiti zbog čega je sudbina baš njoj priredila toliko teških mečeva. Zato sam, još od prve joj borbe, postao njezinim najžustrijim navijačem i samoukim trenerom.

Nakon što je u proteklih tridesetak godina preživjela gubitak mlađeg djeteta i supruga, uspjela je pobijediti karcinom, prilagoditi se ne baš komfornom ni ugodnom životu u domu umirovljenika, a potom posve poraziti opaku vrstu sepse. A onda su mi prošle subote iznenadno priopćili kako njezino tijelo više nije moglo izdržati tolike udarce. Srce joj je jednostavno stalo.

Na neki intuitivni način ta me vijest nije previše iznenadila. Jer, moja majka oduvijek je imala presitno tijelo za tako veliko srce.

Ono što me je iskreno te nadasve ugodno iznenadilo bili su čestitka i pismo koje sam pronašao u noćnom ormariću uz njezin krevet.
Na prednjoj strani čestitke netko je starinskim krasopisom napisao: ”Simpatiji.” Sadržaj je stao u četiri retka: ”Draga Slavka, Tebi i Tvojima sve najbolje za Božićne blagdane, kao i Sretnu Novu 2019 god. želi Vam…”
Pisamce novijeg datuma nalazilo se u otvorenoj kuverti na kojoj je istim rukopisom bilo ispisano njezino ime i prezime. U kratkom tekstu pisalo je: ”Štovana gđa. Slavka! Osobno se zabrinuto osjećam za Tvoje zdravstveno stanje. Želim da pobijediš opaku bolest i da se uskoro vidimo. Tvoj iskreni prijatelj. Srdačan pozdrav – ćao!”

Kraj rujna i početak listopada vrijeme je kada u Dalmaciji dozrijevaju žižule. To voće podrijetlom iz zapadne Azije, Srednjeg istoka i Kine odavno se, zahvaljujući našim pomorcima, izjednačilo statusom i značenjem s oskorušama, koje je moj kolega i prijatelj Arsen s razlogom uvrstio u jednu od ponajboljih mu pjesama “Djevojka iz moga kraja.”

Nekako u ovo doba moja majka je na šibenskoj tržnici kupovala skradinske žižule i slala mi ih u paketu autobusnom linijom za Zagreb. Bio je to za nju poseban ritual te višednevni projekt. Ljekovita svojstva žižule i konstantna briga za moje zdravlje davale su neobičnu važnost tom, za nju gotovo svetom, činu koji se logički nastavljao na sve načine kojima mi je svakodnevno iskazala svoju majčinsku ljubav.

Kada je paket stigao odmah sam je morao nazvati. “Jesan li ti lipe izabrala, dite moje?” pitala bi me brižno. “Jesi, majko. Ali, ti si meni lipša i slađa”, redovito bih joj odgovorio.

Miro Škugor: Reset

“Volim te! Volim te! Volim te!” ushićeno je vikao u mobitelski mikrofon nepoznatoj ženi. “Napokon jedna pametna, pismena, elokventna, visprena, kulturna, intuitivna, zaposlena i brzomisleća cura“, radovalo se dijete u muškarcu zrelih godina.

Više od dva mjeseca “Badoo” ga je držao u neizvjesnosti. A sada, nakon stotinjak brzopoteznih poruka ovo – bingo!

Dogovorili su dejt naslijepo već za sutra navečer. Sjedio je na naslonu klupe pred kvartovskim vrtićem dok mu je prilazila. “Nešto u njezinu hodu… i sjaju iza njezinih koraka. Ona! Zar je to doista mogla biti ona?!? Ištar…” istrčavale su misli iz sjenki njegova mozga pod kojima se godinama skrivahu sjećanja na dvadeset i dva resetiranja pravremena.

Polako se uspravljao. “Kako su ti velika krila!” izletjelo joj je gledajući ga odozdo dok je istodobno rukama prekrivala usta ni sama ne znajući otkuda su joj navrle te riječi.

Stupovi gradske rasvjete pretvorili su se u reflektore na pozornici. Bilo je prekasno. Znao je kako će njihov susret pokrenuti lanac noćnih šapata te lepet svega što ima krila. Ili izazvati iznenadni svrbež na mjestima gdje su ih neki nekad davno imali. Nenadanim poljupcem uspio joj je zadržati pozornost u zaboravu zemaljske stvarnosti.

Uslijedilo je ispijanje čaja u obližnjem kafiću uz poneku biografsku fusnotu. Sada je bila udovica, s dvoje djece, menadžerica, bivša pripadnica Hare Krišne. “Dobra krinka”, prokementirao je u sebi.

Za dva dana završili su u njegovu krevetu. Sljedeći dan ga je iznenadila nenajavljenim dolaskom i cvijećem. Krevet se opet pokazao logičnim nastavkom večeri. I tako nekoliko sljedećih tjedana.

“Seks nije potreba nego zdravlje”, uvjeravala ga je. Pa dodala: “Zar misliš da ne znam što radimo? Pravimo dijete.” Bio je posve siguran kako nije bila svjesna ičega što je izgovarala.

Jednog ponedjeljka otišli su u kino. Bezglasna zavjetovanja srodnih duša uz “Posve Novi zavjet“. Nakon izlaska iz kina “Europa” svratli su do usputnog kioska. “Što vam se čini, kakav smo par? Hoćemo li dugo ostati zajedno?” upitala je prodavačicu kupujući žvakaće gume. “Simpatičan ste par”, smireno odgovori prodavačica i brzo pospremi novac u blagajnu. Kad joj se izgubiše iz vidokruga, prodavačica žurno zgrabi mobitel. Uskoro je nekome podnosila kratko izvješće na španjolskom jeziku.

Poslije kina ona je htjela k njemu na piće i potvrdu zavjeta srodnih tijela. No, upozoravajuća iskra u pleksusu prerasla je u žeravicu kojom je Prometej ljudima zapalio prvu vatru, a ova pak’ u plamen koji ga je sve više pržio svukud pod kožom. “Nisi je očekivao u ovom životu. Nisi spreman na novi pokušaj prepoznavanja. Došla ti je prerano. Ovo se mora prekinuti, sada i ovdje”, nagovarao ga je poput unutarnje jeke ženski sopran majčinskom autoritarnošću darovateljice prvog mu od njegovih stotinu i osam dosadašnjih života.

Odlučio ju je preventivno preplašiti neočekivanim oponašanjem režanja vuka. “Budalo!” vrisnula je. “Vozi me kući”, zapovjedila je.
“Sjeti se! Sjeti me se, Ištar! Ako me se sjetiš, nazovi me”, povikao je za njom dok je izlazila iz auta. Nije ga čula. “Ludače! Blokirat ću ti broj!” odbrusila mu je.

Javila se u petak. Razmišljala je. Bila je brzopleta. Rado bi nastavila biti dijelom te njihove čudne priče. Pristao je, iako im je podsvjesno davao još najviše tri mjeseca. Poslije osamdeset i tri dana njihova druženja, rekla mu je: “Eto, bio si u krivu. Proslavimo nadolazeće tromjesječje! Bit će ih još!” uskliknula je uručujući mu na dar knjigu Danijela Dragojevića “Izmišljotine”. Uz posvetu: “2 mjeseca, 22. dan, 22 života, 22 srca, 22 inkarnacije, 108 univerzuma, samo reci riječ, jer ja jesam i tu sam.”

A onda mu je jednog četvrtka, poput kakve voditeljice odjela za upravljanje ljudskim resursima, uručila izvanredni “otkaz”. Naravno, iz potpuno opravdanih i službenih razloga.

“Moram brinuti o djeci još najmanje četiri godine. One nisu nikada do sada bile izložene muškoj energiji. Osim toga, imam sve više posla. Putovanja, konferencije, radionice, sastanci, službene večere. To sam ja. Previše sam s tobom. Nedostajem curama i svojim prijateljima. I svom timu”, pokušala mu je objasniti odluku koju je, u stvari, donijela odmah nakon njihove prve svađe. “Eto, po peti put nisam uspjela živjeti s nekim. Ne znam hoćeš li i nadalje biti dio moga života. Dvije godine bačene u vjetar”, prozborila je glasom razočarane atletičarke koja ponovo nije uspjela oboriti svjetski rekord. On je nato zapuhao te nestao u krošnji pod kojom su stajali.

“Reset!” prosikće Semjaza neposredno prije njezina zadnjeg monologa, pritisnuvši tipku na akaškoj tastaturi.

Sara Huskić: Kriza

Ljeto na brdima je upeklo rano ove godine. Trava je rasla nekontrolirano i u selu su već svi nabacili mišiće od svakodnevnog košenja. Kod doktora nisu išli kad su ih grizli krpelji jer su to sami čupali kombinirkama, ali su redovito išli na infuzije zbog sezonskih proljeva od sladoleda. Naročito je sumnjiv bio sladoled Rumenko, ali isplatilo se provesti noć u WC-u za tu jagodastu magiju od pola marke. Jutra su mirisala na paštete i salamu koja se pakirala u torbe na putu prema moru. Granični prijelazi i ceste što vode prema Viru i Vodicama su bili preplavljeni starim dizelima, premda se dao opaziti i pokoji nanervirani benzinac.

Memaga i Memija su smatrali da na more ne moraš ići dok god postoje bazeni u Ćoralićima, a sunčati su se mogli bilo gdje. Tako su i danas odlučili ležati u polju žvačući travke i čekajući da im nešto dođe u glavu. Memagi je, od svega, doletjela misao.

“Stari, juče ja sjedim kotkuće, kuham sebi kafu kad! neko će ti meni pozvoniti na vrata. Ja otvorim kad viđam čojek crn, isfucat, sasiklo me sve. Reko marš mi izbjeglico sa vrata, nemam za tabe ništa! Kad će ti on meni, nemaš li Memaga ni marke? Reko nemam. I velim ja njemu odakle tebi da sam ja Memaga, veli jebo ti izbjeglica mater, Sudo je. Radio ljetnu smjenu na baušteli, izgorijo živ.”

“Ah! Sudo tvoj Sudo?”

“Moj Sudo, da. Reko otkud tebe Sudo? Nisi prelazio vamo ima petnes godina sigurno.”

“Pa jes, pofino ste vi razlike u godinama.”

“Veli jesil ti Memaga vlasnik oni njiva gori. Reko jesam ja i burazer Memija imamo njivu od 150 kvadrata, more se fin stan otud napravti. Veli bil mi posudijo ti oti njiva, reko izvini, al moram prvo burazera Memiju pitati pa ondak da moremo radti šta.”

“Jesil mu reko da smide?”

“Nisam, reko mu moram pitati burazera Memiju prvo.”

“A jesi i ti smiješan Memaga, boktesapo. Znadeš da je isto jel od mene il je od tebe.”

“Mogo sam ga ondak sade zvati jelde?”

“Pa što šta je šćeo Sudo?”

“Ne znam bogam, samo reko tako zaote njive.”

“Haj dobro je, pa ćemo viđati sa njim.”

Izvukao je svoj izlizani Alkatel i utipkao. Obojica su krivili lica u grimase kako bi se bolje zaštitili od sunca. Sudo je nakon minute zvonjave, napokon podignuo slušalicu.

“Halo, Memaga je.”

“Halo, ovde Sudo.”

“Eo mene ovde s Memijom, veli da nema niki problema za ne njive, pa eto- A zašta će ti to, bogati?”

“Fala ti Memaga, kaste tako dobri. Znao sam ja da ćete vi meni šćeti pomoći.”

“Nema niki problema.”

“Al de slušaj, ne bi ja to sade preko talefona, haj da navratim ja razi vas. Jestel kotkuće?”

“Jesmo kotkuće na njivi, dođi vamo, ja i Memija evo na njivi.”

“Kojoj njivi?”

“Kotkuće naše.”

“Haj, eto me dok si reko keks.”

I stvarno, pogledavši na rub livade mogli su skočiti na zaključak da je Sudo tamo sjedio cijelo vrijeme. Tamnoput, gotovo spaljene kože koje je bilo i previše za njegovo sitno tijelo. Visok i mišićav. Prosijed i proćelav s oskudnim brojem zubiju u ustima kojima je žvakao travku. Sudo je grabio prema njima i podignuo ruku u znak pozdrava. “Selam momci, kako je? Vide Memije, nisam te vidijo sto godina. Jesil mi dobar?”

“Haj Sudo vamo, pričaj šta si šćeo pa dak raspravimo.”

“Vide oveg Memije, nama bi na poso prešo.”

“Jes jes, bi on na poso, aha jes, tako je.” slagao se Memaga sa Sudom.

“Dobro ondak ću vam reći. Slušajte momci. Ima ovi sade izbjeglica posve puno po gradu.”

“Ima hi, bože zakloni!”

“Nemoj tako, Memaga. Znaš ti kako je biti izbjeglica, i mi smo isto nako kasmo bili izbjeglice!”

“Pa jes imaš ti i za pravo.”

“Jes ali, nemaju oni šta radti u Bosni. Oni bi da pređu granicu i to je to.”

“Pa jes al zato sam ja konto ovo, pošaj. Ne znaju oni đe je granični prelaz, jelde? A prelaz, sine, je hiljadu maraka. Zato fino uzmem ovu vašu njivu, metnem onaj montažni granični prelaz, imam jedan kotkuće osto mi od prošle godine, i stavim ga ovde nasred njive, i fino hiljadarka po hiljadarka. Oni misle da su prešli a ono u Bosni idalje, sretni oni, sretan ja.”

Memija i Memaga gledali su ga začuđeno.

“Al Sudo, brete, nijel ti hi žao? Njima je sto godina trebalo da dođu do nas i sad još da hi i ti zajebavaš. Pa znam ja, brete, kako je meni kad odem dole za Zadar i vele mi oni na hrvackoj granici, vraćaj se, kume, dok ne napraviš dokumente. Brež pasoša nemere, a hej, ja zdravstvenu fino, uredno sa sabom nosim, vele nema brež pasoša. Sijo! Šta ti je ljudska pokvarenost!” gunđao je Memaga.

“Pa što him nisi uzo oni sudžuka, pastrme i to? Ovima na graničnom prelazu! Vidi se da si čojek neodgovoran. Zažmire oni, mojtisinko, svako voli kad mu se nosi. Al dobro de pusti sad to. Znatel vi, momci, kolko bi bilo para utome?”

“Znadeš li ti da je to krivično djelo što ti hoš da radiš?”

“Aaaj oko čega se ti sekiraš, de nemoj biti smješan, brete! U mene komšinca čojka u frižderu nosila preko granice rekli paše, prolazi.”

“I čime bi ti to žigoso? Nemere to jednostavno. U mene komšija Bajro pravi pečete jedino akobi to.”

“Imam, brete, ja iz firme ženine uzmem. Šta oni ionako nit znaju jezika ni slova. Šta ima veze pišel ‘Bosna Granični prelaz na Memića njivi’ il piše ‘Mesarska oprema kod Sudine žene’?”

“U tebe žena mesar?”

“Nije nego prodaje mesnu opremu, al šta to tebe briga! Nego, važil momci?

“Bogam, Sudo, što se mene tiče, ako su pare u pitanju a da ih ja, znači, dobivam a ne trošim, uvijek more.”

“Onda će Sudo po svoj montažni prelazni, ako nema šta ko protiv, a vi momci ustavite za kahvu.”

“Važi.” Složili su se Memija i Memaga.

Ubrzo je Sudo svojim traktorom na Memaginu i Memijinu njivu dovezao plastičnu policijsku kućicu, staru kablovsku televiziju, kutiju papira i pečata koju je našao u garaži, veliku vrećicu smokija s kikirikijem i dobro raspoloženje. Memić braća su za to vrijeme prošetali do kuće da iskupe fildžane, kocku i kajmak. Memija je iz vitrine izvadio i kupovne šape koje njih dvojica nisu htjeli jesti jer šape su dobre samo ako ih Kadife friške servira na stol.

Na njivi su našli Sudu u policijskoj uniformi.

“Sudo, odakle ti otaj kostim?”

“Ostalo mi od male kad je išla na maskenbal prošle godine. Što se vas dvojica niste maskirali?”

“Ja sam bogami, musliman, ja ne slavim ote praznike.”

“Nađite makar neke plave lače i majicu da kontaju ljudi da ste policajci. Sa vama bogami, ne mere insan ni poslovati kad ste taki.”

“Haj Sudo, jedi govna i šuti. Hajmo Memaga presvući se, šta ćemo. Ima oni zapakirani košulja što si dobio od Seme iz Švicarske, ono je menščini zeleno.”

“Nisu zelene neg smeđe.”

“Zelene, boktidao, ko mačka.”

“Halo, plave nađite. Plavo, znatel vi šta znači plavo?”

Nakon što su se pravilno odjenuli, utaborili su se i čekali da stigne noć, jer kako je vrijedilo za Bosnu zadnjih par mjeseci, noću dolaze izbjeglice. Ali i po danu. Zauzeli su jedan kraj njive na kojem je stajala mala bijela kućica i improvizirana rampa od dasaka koje su ostale višak kad je Sudo ljetos pravio krov. Memaga je predlagao da dovuku stare aute iz garaže da poredaju oko granice kako bi sve skupa izgledalo vjerodostojnije. Pse lutalice su morali pričekati još koji dan. Kućica je izgledala poprilično profesionalno, s tim da je imala zastavu Srbije kraj zastave Bosne.

“Šta je ovo, Sudo, jebem ti, što nisi stavio sa hrvackom zastavom?”

“Ma naručijo sam od jednog kolege pravu, al reko da radi noćnu danas u vatrogasnoj, pa će mi srediti zastavu hrvacku ovi dana nekad. Ovo mi je kućica od prošle godine kad sam radijo u Rači na granici, pa da se ne baca prevezo vamo.”

“Ah! Vijajte šta sam našo za pare stavljati. Galon od krastavaca, Sebile kiselila, lipo. Ja pojo jutros. U nas mati nikad ne da bacati galone, veli zatrebaće nekad.”

“Imala je i za pravo. Vidiš kako zatreba.”

Prvih par dana i noći nije bilo uspjeha u biznisu jer kao i za svaki uspješan biznis, potrebna je vrlo važna stvar – marketing. Tako su se Sudo, Memaga i Memija odlučili rasuti na tri velika grada u Cazinskoj krajini da privuku mušterije. Bajro im je otprintao letke u originalnom dizajnu Bajro grafički dizajn d.o.o. Lukavi Sudo je preuzeo Cazin, Memaga Kladušu, a Memija Bihać. Sudo nije imao previše posla jer gradonačelnik Cazina nije upuštao izbjeglice u svoje teritorije, Memaga je Kladuščane vrlo brzo riješio jer su svi bili smješteni u šatore oko Agrokomerca – ispravnih tvornica koje nisu u funkciji. Podijelio im je letke i opalio pokoji selfie kako bi prijatelje na internetu uvjerio u svoju solidarnost.

Memija u Bihaću je pak imao najviše posla. Nikad se nije susreo s ovom vrstom ljudi i nije ih znao razlikovati od drugih. Zaustavljao je prolaznike s pitanjem: “Jesil viđo kakvu izbjeglicu ovdak da se fulja?”

“Ima hi, viđaju se. Oni ti tudak hodaju, idu sebi kupovati one bonove za telefon. Svaki od nji sine ajfon, tablet i to.”

“Sijo. Imaju para za telefon a kofol siromašni.”

“Al dođe nji svakakvi, znaš. Uglavnom mladi ljudi, nema tu žena previše, bogam. Mladići najviše. Samo hodaju ovdak po gradu, neće da se smire nikako.”

“Pa jes, haj kući, šta hodaš stalno po gradu, brete!”

“Eno jednog! Viđaj ga! Nove pume, nova roba, novo sve, a kofol izbjeglica. Mi da njima dajemo pomoć! Pa ne bi ja imo niđe marke da okolo rasipam tako! Daj ti meni pomoć! U mene žena svaki dan samo bumbare pravi. De njekad nješto drugo, sestro!”

Memija je otrčao do tamnoputog izbjeglice i gurnuo mu letak u ruke.

“Reci i svojima, al nemoj reći da je od Memije.” šapnuo mu je na zbunjene uši. Bio je sretan što je odradio malu porciju velikog posla, a kad se okrenuo, čovjek je zgužvani letak bacio u smeće.

Nastavio je dalje šetati i naišao je na veliku grupu ljudi. Okupili su se oko kotla u kojem se kuhao i dijelio topli gulaš. Od sočnog mirisa zaprške zakruljio mu je trbuh i odlučio je i on stati u red. U redu je iza njega stajao neko poznat. Okrenuo se par puta da se u to uvjeri a onda uzviknuo: “Ronaldo! Jesil to ti, jebo mater svoju cigansku.”

“Šuti Memija, brate!”

“Pa otkud tebe ovde nisi ti izbjeglica! Ti si Cigo, jebem ti mater!”

“Mora nekako da se preživi, brate!”

“A čojka prevaranta! Kako si ti, materet, jesil mi dobar? Nismo se vidli još od škole. Čudo mi da si došo u Bihać, đe ćeš kod nji to su teški ljudi samo tako. U nas niko ne voli Bišćana. Kod nas ima stara izreka jedna, da imaš jednog u vreći i jednog za stolom isto ti misli onaj u vreći i onaj za stolom.”

Od starog prijatelja Ronalda je dobio pokoju informaciju o putevima koji su zakrčeni, u koje lokale najviše idu noću da se ugriju, koliko je država dobila novaca da se pobrine za njih i kako nitko nije vidio taj novac pa se narod sam organizira za humanitarne geste. Memija nije puno toga shvatio iz razgovora, ne zbog jezične barijere, nego zato što je cijelo vrijeme bio skoncentriran na parkiranog Audija uz cestu i spekulirao u glavi o njegovoj kubikaži, kilometraži i konjaži.

“Jes jes, Ronaldo, tako ti je to. Živ bijo! Ode ja za svojim poslom.”

Nakon što nije dobio gulaš jer ga je ponestalo, otišao je do željezničkog kolodvora gdje su se svakih sat vremena istovarali vlakovi s izbjeglicama iz Sarajeva. Ubrzo više nije bilo mjesta na ulicama za toliko ljudi, pa su se Bišćani morali skrivati u svojim kućama i nije ih nimalo bilo strah da će im neko upasti unutra i opljačkati ih, jer to se nije nikad desilo i to su samo lažne vijesti. U gužvi je rasipao letke svog graničnog prijelaza i nadao se da će upasti u prave ruke. Uspio je prijeći preko mosta i nekako se provukao do buregdžinice da zamasti ovaj pustolovni pothvat. Znojan i premoren, ali s osjećajem težine dobro odrađenog posla, uputio se prema Cazinu na Memića njive.

***

U šest sati popodne, već je bio nazad na radnom mjestu. Sunce je prešlo na suprotnu stranu njive i njih je ostavilo u ugodnom hladnu. Pijuckali su šerbet iz Sudine termosice i nadgledali.

“Al čekajte malo, vas dvojica. Kako će oni znati da treba platiti hiljadu maraka?”

“Nistel vi to napisali na onaj letak?”

“Reko Bajro da nemere stati.”

“Znadel ondak koji od vas pisati brojeve? Ja sam imo dva iz matematike.”

“Znade Memaga, on je završijo osnovnu.”

“Na de, Memaga papir i piši. Jedan, nula, nula.”

“I još jedna nula.”

“Nismol rekli da će biti hiljadu maraka?”

“Pa sa dvi nule su hiljada.”

“Ama nisu neg sa tri.”

“Sa tri je milijon, gledam ja Bingo na taleviziji, jebem vam, znam ja šta ja pričam.”

“Ma stavi tri nule.”

“Kakve tri nule, nema narod para za tri nule da se meće.”

Dok su se oni tako raspravljali, prvi izbjeglice su im se približavali.

“Evo mušterija, Sudo, jebem ti! Haj rješavaj to kako god znaš!”

Memaga je nabrzinu na karton našvrljao: PRELAZ 100KM i dignuo karton u zrak. Dva mlada, radno sposobna muškarca su im se približili i izvadili papire. Bili su zbunjeni i preplašeni.

“Džaba ti to meni daješ sine, ne znam ja to pročitati ništa. Viđaj šta piše gore.” Pokazao je prstom na karton.

Radno sposobni muškarac je izvadio mobitel da potraži na internetu značenje riječi “prelaz”.

“HAH! Vide izbjeglica, kofol nema ništa a ima mobitel. Piši de, Memija, još jednu nulu gore kraj ote dvi na kartonu.”

Iz naprtnjače je izvadio vrećicu s novcima i iz nje izvukao dvije žute novčanice od 100KM.

“FALA! Doviđenja, vas dvojica.”

Radno sposobni muškarci su ih nagradili najsretnijim osmjehom kojeg ste ikad vidjeli, kad je Sudo ponosno i manualno podignuo montažnu rampu.

“Šukr! Šukr!” uzvikivali su.

“Šukar, šukar, aha jes jes.” uzvikivao je Sudo nazad.

“Eto ga, momci, prošo prvi bezbolno.”

Memaga je za to vrijeme držao dvije žute stotke u rukama i sumnjičavo čitao što piše na dnu novčanice.

“Momci, jelde ono kad vi idete plaćati struju pa dadnete jednu ovu novčanicu pa bide dosta.”

“Hande da vidim ja.”

Sudo je stavio naočale i čitao slova na novčanici. “Stooooo-ti-nu. Stotinu. Ko-konv-ver-ti-bilni, šta je bilni, boktestvori. Maa-ra. Maraka.”

“Stotinu konvertibilni maraka.” Ponovio je Memaga glasno i usta su mu bila puna višesložnih riječi.

“Hej! Pa nije stotinu hiljada!”

“Nije da, reko sam vam ja da je sa tri nule a ne sa dvi.”

“Ha! Jesu nas zajebali ona dvojica! Svijo ti to.”

“Kriminalci! Došli u državu varati narod!”

“Materemi, ne znam što država to ikako dozvoljava!”

“Jebo ovo sve, ako će nas vako varati, Sudo, džaba ti i njiva i sve, najbolje s budalom nemati posla.”

“Ali nije moja njiva Memaga. Tvoja je njiva.”

“Ah jes, da. Ništa ondak ćemo ja i Memaga biti ovde, a ti haj za svojim poslom. Najbolje da mi odustanemo od ovega svega.”

“Al kad smo iskupili već sve, brete. Moremo sačekati malo makar.”

“Ma goni to, džaba ti sve, kad nisu halal pare, sve nefer. Najbolje da skontamo šta ćemo drugo.”

“Hej činjenca je da oni para imaju. Samo treba skontati kako da hi im uzmemo.”

“Moremo im kuhati, pa nek plaćaju. Ti Sudo veliš da tvoja žena znade bumbara smotati muški.”

“Ah, njima da je do hrane, ne bi oni dolazili vamo. Ništa, otiću ja do onog svog čojka u vatrogasnoj, viđati ako ima kakav kombi, kontam mogo sam hi i prevoziti.”

“Jes, moreš ti nji prevoziti preko našeg oveg prelaza, ti him uzmeš hiljadu, mi hiljadu i podjelimo.”

“Vidiš, Memija, nisi ni ti tolko glup ko što izgledaš. Ima izgleda za sviju nas nade.”

“Pa jes. Neka i oti izbjeglica kod nas ovdi, samo nek donose pare. Biće njima fino kod nas.”

Foto: www.pexels.com