Arhiva kategorije: Proza

Milan Zagorac: U plažnom kafeu

– Da, znate ča, pa danas imaju i tigraste pitone za kućne ljubimce… – započne gđa s francuskim buldožićem.
– Da pitone! I krokodile…
– Morda niste čuli, ma kod nas tu va Bakru su viđena dva…
– Ovaj je svet kompletno popizdil…
– Ja, i da ih ne moru nać…
– Ma da ča! – odmahne rukom šjora s bišonom.
– Vidi, je to malica od Ruže?
– Je, je…
Prilazi im malica od Ruže s bebom u klokanici.
– Kako ste? Ma vas dugo nismo videli… A ni mamicu…
– Ja, ma znate ča, mama je bolesna…
– Ma ča je?
– Va marču su joj … – djevojka zastane – karcinom.
Cijelo društvo na trenutak zastane.
– I kako je mamica? – upita ona s bišonom.
– Drži se, re na kemo i tako…
– Ma kako je sladak ovisti mali… Baš je lip…
– Evo, išli smo malo va šetnju aš je lip dan…
– Neka, pozdravi mamicu…
– Ću, hvala lipa…
Ode.
Društvo na tren zastane.
– Znaš, lipo nam je. Tu smo, svi četiri, pijemo kafe, hitili smo jednu banjadu…
– Ja, lipo nam je…
– Baš je lip ovaj dan…
– Tr neka tako i ostane.
– I moremo laprdat o udavima…
Muk.

Nada Vukašinović: Treće mjesto

– Opet ti, ti stvarno ne znaš odustati, a ništa ne znaš o meni. Zašto to radiš? I samo da znaš, jasno mi je što radiš!
Smijeh se zveckavo rasuo poput bisera na keramičkim pločicama. Jedna je metalna žličica iznenada, poput riblje krljušti bljesnula na suncu, utihnuo je ženski razgovor za susjednim stolom, a novine su prestale šuškati.
– Ne znaš, jer ti nisam dozvolio, jer sam te uvijek držao daleko od sebe. Nikada nisi znala gdje sam. Podigao sam zid i ne puštam te blizu. A ti si samo i dalje umišljaj da nekome nešto značiš. Već sam ti rekao, nismo prijatelji, ništa zapravo nismo.
Sve si izmislila. Ti si nešto vidjela, ti si nešto čula… Nemamo ništa zajedničko, mi smo dva svijeta. Čak se niti rubovima ne dodirujemo. Eto, ne volim tvoju poeziju, ne zanimaju me tvoje priče, ne zanima me tvoj život! Nitko ne razumije tvoje priče! Imaš kritičare, urednike, promocije, novinare, ali ništa ti to ne vrijedi, tvoje će priče skupljati prašinu na polici neke seoske knjižnice. Ne znam što ti oni govore, a baš me i ne zanima. Nikada ja neću biti dio tvog svijeta, nikada neću biti tvoj čitatelj. Ti si za mene sitna riba. Ja sam radio s najvećima, pisao sam o onome što ti ne možeš niti zamisliti.
Možda smo se koji puta susreli na ulici, ili ušli na istoj stanici u tramvaj, ali sigurno je bila gužva i ja se toga ne sjećam. Nemamo čak niti dvije zajedničke ulaznice za kazalište. Ne znam kako si došla do mene, kako si me pronašla? Kako si saznala za adrese na kojima sam stanovao? Nikada te nisam tražio. Čitala si nešto što sam pisao? Ili si možda ispitivala moje prijatelje? Tko zna što si sve izbrbljala? Uhodila si moje prijatelje i onda pisala o njima. Da, to si ti, nespretna uhoda.
Trebala bi i sada malo pripaziti na svoje ponašanje.
I još govoriš, kako sam ja tebi nešto ostao dužan! Nekakav tehnički crtež! Crtala si nekakvu kućicu, što li? Tražila si mi kuću u oglasima, a onda je uređivala i namještala. Odakle ti hrabrost da uređuješ moju kuću? Nisam to tražio. Ne možeš na mene staviti daljinski upravljač ! Ne dozvoljavam ti da se miješaš u moj život!
I dugove ne priznajem, niti jednu kavu, ništa, a neću ti dozvoliti niti da izmišljaš događaje. Nisi me trebala čekati onoga dana na kiši.
Zašto se nisi udala? Imala bi na kraju bar nekakvo utočište. Sad kad si bolesna imala nekoga tko bi ti skuhao čaj i donio papuče.
Dosađuješ mi glupostima. Imam ja svoga posla, razumiješ?
A da odeš liječniku? Možda trebaš druge tablete? Ili da si kupiš psa? Da, to bi bilo dobro, pas bi ti trenutno bio najbolje društvo.

Jato brbljavih vrabaca spustilo se u sjenoviti hlad ispod stola. Iza raširenih je novina izronilo i bljesnulo tjeme starca. Uredno je složio novine pored sebe i znatiželjno pogledao ženu koja mu je prilazila.
– Gospodine Tomas, vrijeme je za ručak. Danas je riba na orli, to najviše volite! Što vas je toliko uznemirilo u novinama?
Žena u plavoj kuti pažljivo okrene invalidska kolica prema otvorenim vratima restorana Doma za starije osobe.
Putem je ponavljao o dugovima, o daljinskom upravljaču, papučama, hladnoj kavi i zelenoj tabletici koju još nije popio.
– Poslije ručka ćemo tražiti daljinski upravljač i vaše tabletice.

Foto: ww.pexels.com

Nada Vukašinović: Festival

Ženama ljeti teško možeš pogoditi godine. Preplanule, utegnute u kratke haljinice pastelnih boja, cupkaju u ritmu glazbe s pozornice. Ne žuljaju ih cipele i spretno plešu sve što je u ponudi linđo, macarenu, rock. Pjevaju “…baš je glupo biti zaljubljen u damu…” i poskakuju u ritmu pjesme.
Seoski festival nudi mlade pjevačke nade i obilje kiča na šarenom klupku koje pulsira u ritmu.
Zveckaju metalne ogrlice i narukvice, miješaju se mirisi parfema i dezodoransa s mirisima brze hrane s ulice, palačinki, fritula i langošica, skakuću bijele kokice od slavonskog kukuruza, pjeni se hladno pivo. Sve je na prodaju i sve ima cijenu, ali šta košta da košta, treba si čovjek priuštiti malo veselja, treba se malo opustiti na godišnjem odmoru.
Skakuću dvogodišnje djevojčice, a nasmiješene žene ih podižu na ruke, ili im se priginju, nude im bočice s vodom, ali ples ne prekidaju.
Tražim znakove, ali ne mogu otkriti tko je tu mama, tko kćer, a tko baka.
Na klupama sjede ozbiljni sjedokosi promatrači.
Prate zbivanja i povremeno ustanu, istegnu se i naslone na šank. Još jedno pivo, ne broje više.
Večeras su svi zdravi, nasmijani, nikoga čak niti zub ne boli. Razmišljam je li ipak netko poput mene popio tabletu protiv bolova.
Ove su Barbike odavno odustale od dijete, komadić svile po preplanuloj koži, ali koga briga za višak kilograma dok trešti glazba njihove mladosti.

Na pristojnoj udaljenosti od pozornice, smrknuta lica u tamnim majicama i visokim tenisicama stoje djevojke koje će za koju godinu postati punoljetne. Njima je to sve glupo, loša glazba, starci i klinci u šarenim krpicama, festival kiča, pa jel oni sebe vide. Njihovo društvo je na zidiću uz more i one će uskoro okrenuti leđa šarenom skupu i uputiti se u mrak i tišinu gradske plaže.
Dvije žene u pedesetima, imaju gotovo dječje haljinice, puno volana, cvjetića i džepića, visoko iznad koljena, frizure s češljićima i bijelim, plastičnim cvijećem, Odakle su te stigle i jesu li se pogledale u zrcalo?
Uspoređujem oči, crte lica, građu tijela i pomislim možda su sestre, u pratnji sinova, al opet, ne možeš biti siguran. Nikada nije onako kako vidiš.
Namještaju se ispred mene, glasno se smiju, pokazuju zdrave zube, stalno se fotografiraju i zaklanjaju mi pogled na pozornicu.
Svjetlucaju njihove zlatne i srebrne sandalice, podižu noge i vidim njegovana stopala i grimizni lak na noktima.
Vesele su i smiju se kao mlade djevojke. Možda i jesu mlade.
Jedna skupina je bučnija od drugih. Djevojčice privlače pozornost. Tek su prohodale. Pored njih žene u kratkim hlačicama i troja dječja kolica složena poput utvrde. U jednim kolicima spava beba.
Svi se njišu u ritmu. Smiju se, dovikuju, jer glazba je bučna, a oni su uz pozornicu pored zvučnika. Beba se ne buni, spava.Tu su još i očevi djevojčica, drže ih povremeno na ramenima i plešu s njima.
U skupini je i par srednjih godina. Prate događaje na pozornici i plešu u ritmu.
Žena se stalno se kreće, pocupkuje, pleše, nasmijana i glasna. Dobro joj pristaju tajice i uska bijela majica bez rukava. Kosu je podigla nemarno, a crveni su joj se uvojci rasuli po čelu. Obilazi dječja kolica, onda pleše s djevojčicama. Povremeno se obrati ženama. Prilazi im jedan stariji par, ona ih grli. Dolazi djevojka koja je maločas pjevala na pozornici, žena širi ruke, ljubi je i čestita joj. Ponaša se bezazleno poput djeteta. Shvatila sam da su obitelj i da su svoju radost dijele.
Festival završava proglašenjem pobjednika. Pored moje klupe se iznenada stvori žena koja je plesala cijelu večer, širi ruke, smije se i grli me. Zbunjena sam, ali radost se prelila po meni, Gotovo sam sigurna da je zabuna, zamijenila me, to će biti.
-To sam ja, Conccetta, Talijanka! Jesi li me zaboravila ? Ovo su sve moji, muž, sinovi, kćer, snahe, unuke!
Priče se najprije dogode, a onda napišu. Mojoj se veseloj Talijanki dogodila neobična priča i ne samo za kratku priču.
Upoznale smo se prije nekoliko godina na plaži, obje u crnim kupaćim kostimima. Njezina životna avantura je započela preko plesa. Bila je mlada kad su u rodnom Palermu gostovali članovi Kulturno-umjetničkog društva iz malog sela pored Đakova. Nije znala niti jednu hrvatsku riječ kada ju je Šokac zaprosio i odveo u Slavoniju. Oženili se, imaju troje djece i četiri unuke.
Conccetta još i danas pleše, ali sada šokačko kolo uz tamburicu.
Pričala mi je o svemu, ali nisam vidjela kako pleše. Možda je zbog toga večeras nisam prepoznala.
Žena ozarena lica, opuštena i zaigrana nije bila ona Conccetta koju sam upoznala na plaži u crnom kupaćem kostimu.

Foto: www.pexels.com

Ružica Gašperov: Milica

Teško dišem. Nekad sam znala popušiti i po tri kutije dnevno. Kad su mi ubili mamu, nije se probudila iz anestezije, šteku u dva dana. Sad jedva kutiju.
“Naučila sam puštat kolutove. Gledajte!” rekla je Mimi. Zvala se Milica i nije voljela da je itko tako zove, pa smo je zvali Mimi.
Nas tri smo sjedile u dvorištu iza kuće. Treća je bila Klara.
“Sad sam prava kurbača”, rekla je Mimi dok joj je iz nosa kuljao dim.
“Nisi”, s visoka će Klara. “Ja sam kurbača, a ti ćeš bit tek kad dobiješ stvari”.
Odlučila sam da nikome neću reći kad dobijem stvari ili, još gore, menstruaciju. Ja ću dobiti menzes. Ta mi se riječ dobro slaže uz riječ cigareta. Da mi je još dobiti najlonke, pa prekrižiti noge i zapaliti, udahnuti do dna pluća i polako puštati dim kroz nos.
Srela sam Mimi. Nedavno. Dok sam čekala red na ortopediji. Oporavljala sam se od loma kuka. Nju je pogrbila osteoporoza. Opet se zvala Milica.
Izišle smo iz bolnice. Odmah je izvadila cigaretu i drhtavo je pripalila.
“Vidi me. Stvari sam izgubila odavno, a ovo govno”, podigne cigaretu, “doziram ka sveto ulje. Tri komada dnevno. Nikad više od mene kurbače”.
Otpuhne dim pa se grleno nasmije.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Spava li tvoja draga mirno u mojoj spavaćici?

Julija ga nije žalila. Sada, nakon svega, više ne. Nimalo.
Unatoč svim naporima koje je Romeo ulagao u sebe, u svoje bolje „ja“ nije mu išlo baš nešto naročito od ruke. Znala je da je teško sebi priznati pogreške, iako svi mi griješimo i često svojim ponašanjem povrjeđujemo druge, kojima je stalo do nas. Ponekad ipak svojim odlukama rušimo mostove za koje smo mislili da su toliko čvrsto sagrađeni, da se nikada, baš nikada neće moći srušiti. Ali, u nekim godinama, pogotovo njegovim, pomalo već poodmaklima, vjerovala je da bi kao muškarac trebao biti odgovorniji za svoje postupke, osjećaje i odluke.
Spojila ih je slučajnost. Vjerovala je kako u svakoj slučajnosti, ma kakva god bila, postoji prst sudbine.
U trenutku njihovog virtualnog susreta, oboje su bili emocionalno pogođeni prošlošću. Ranjeni. Razočarani. Pomalo ljuti. I nadasve usamljeni. A usamljeni ljudi u današnje doba, često provode vrijeme na društvenim mrežama. Poput njih dvoje. Julije i Romea.
Kroz zajedničko druženje na društvenoj mreži, stvorila je sliku o njemu. Ne fizičku, jer znala je kako izgleda. Pogledala je sve njegove fotografije koje je objavio na svojoj stranici. Privukla ju je njegova otvorenost, zajednički interesi i slična sudbina. Nježan odnos prema njoj, pozornost i vrijeme koje joj je poklanjao.
Napokon su se i zapravo upoznali. Jednoga dana, stjecajem okolnosti, Julija je poslovno doputovala u grad u kojem je živio. Uz piće i razgovor proveli su nekoliko sati zajedno. Bilo joj je uistinu drago. Oboje su bili rastavljeni. Ona je bila majka troje već odrasle djece, on otac dvoje, od koje je jedno bilo još maloljetno, pa bi često provodio vrijeme s njim. Juliji se svidjelo što joj je između ostalog priznao kako je prije otprilike nekih šest mjeseci izašao iz jedne veze, koja je trajala godinama. Zapravo, bio je ostavljen bez ijedne riječi obrazloženja, što ga je jako pogodilo. Razumjela je njegov očaj. Činio se tako savršenim, bilo joj je žao što mu se to dogodilo na način za koji je smatrala da nije bio korektan sa strane dotične žene.
Njihovo se druženje kroz pisanje nastavilo do sljedećeg, ovaj puta dogovorenog susreta. Bio joj je svakim danom sve draži ali nije bila zaljubljena. Još ne. U njoj je još uvijek stanovao oprez.
Jednog dana napisao joj je da je voli. Da je probudila nježne osjećaje u njemu. Bilo joj je lijepo pročitati tako nešto nakon dugo, dugo vremena. Napisala mu je da joj je drago te da je i njoj stalo do njega.
Prošao je tako možda mjesec, možda dva, nije se više sjećala točno koliko i njihovi su susreti postajali svu sve češći, bez obzira na daljinu koja ih je razdvajala. Možda je prvi put u životu zapravo shvatila kako ništa nije teško i neizvedivo ako ti je do nekoga uistinu stalo.
Viđali bi se uglavnom vikendima, kada bi oboje bili slobodni. Obično bi ona petkom ujutro prije posla spakirala nešto odjeće i sitni darak za njega, poput boce vina ili slatkiša, te bi nakon posla sjela na autobus gdje bi provela naredna tri sata. Ponekada bi bila premorena ali susret i slobodno vrijeme provedeno s njime, nikako nije htjela propustiti. Uvijek bi je čekao na autobusnom kolodvoru, pa bi potom zajedno prošetali do njegovog stana.
Ostatak večeri bi proveli uz jelo, koje je on pomno spremio netom prije njezinog dolaska i onda bi polako jeli uz čašu vina i razgovor. Ponekad bi čitali iz knjiga koje je imao u svojoj velikoj zbirci. Ili bi pričali o stvarima koje su ih mučile iz prošlih veza. I nakon svega, vodili bi ljubav, do kasno u noć. Nježno, strasno ili divlje, neobuzdano, poput tinejdžera, kao nekada u davnoj prošlosti. Juliji se učinilo kao da se vraća u dane mladosti.
Upoznao ju je i s nekim od svojih prijatelja, s kojima je ubrzo našla zajednički jezik, pa su tako i ta druženja postala obavezni dio njihovih vikenda.
Julija je napokon, nakon dugo godina osjetila da je sretna. Da je pronašla ono o čemu je sanjala cijeli svoj život. I Romeo se činio smirenim i sretnim. Zajedno bi se veselili svakom ponovnom susretu.
Sve dok se jednoga subotnjeg jutra nije dogodilo nešto neočekivano.
Julija se tog jutra probudila ranije nego uobičajeno. Skuhala je kavu, čiji je miris razbudio Romea i uz poljubac za dobro jutro, ubrzo joj se pridružio. Upravo su pravili planove kako će provesti dan, kad je Romeu zazvonio mobitel. Zagledavši se u broj, učinio joj se pomalo zbunjen. „Neću se javiti. Nepoznat broj.“ rekao je kratko prema Juliji i nastavio piti kavu. Nakon nekoliko minuta mobitel je ponovo zazvonio. I nastavio svako malo zvoniti dalje. „Daj, javi se.“ rekla je Julija. „Ovako te netko može gnjaviti čitav dan.“ Nevoljko se javio. Julija je čula ženski glas i nekoliko nejasnih riječi. Romeo je poblijedio i kratko rekao: “Nisam sam. Molim te, ostavi me na miru.“ i poklopio.
„Ma zamisli, tko je zvao. Ona! Nakon pola godine. Promijenila je broj. I tražila je da se nađemo.“ nastavio je ogorčeno. Julija je šutjela. Nije znala što bi rekla. Odjednom je jutro izgubilo sjaj. Romeo se činio nervoznim. Nakon pola sata njegov je mobitel ponovo zazvonio. Romeo se skamenio. Julija je pretpostavljala tko bi mogao biti. Opet Ona, naravno. Sjedila je i čekala što će sad učiniti Romeo. Pomalo već ljutit, javio se i nakon nekoliko sekundi zastiktao je u mobitel: “U redu. Vratit ću ti stvari. Sad ne mogu, rekao sam ti već da nisam sam.“
Vratio se za stol i počeo objašnjavati zbunjenoj Juliji, kako su na balkonu ostale neke njezine stvari, pa ih sad traži natrag jer joj trebaju.
Nastavak vikenda za Juliju bio je definitivno uništen. Nakon svega se nije osjećala dobro, unatoč Romeovim pokušajima da unese vedrinu nakon neugodnog i neplaniranog smetanja. Zapravo, jedva je dočekala povratak kući.
Odmah u ponedjeljak navečer Romeo je nazvao Juliju na kućni telefon. Ispričao joj je kako je skupio stvari svoje bivše drage i ostavio joj ih ispred ulaznih vrata njezinog stana. Nakon toga nazvao ju je i rekao joj da je u novoj sretnoj vezi i da je što se njega tiče, između njih dvoje definitivno gotovo, s čime se i ona složila.
„Jesi li siguran, da je između vas dvoje zaista gotovo?“ pomalo skeptična, upitala ga je Julija. „Jesam, draga, jesam. Volim te.“ odgovorio je odlučno.
Nakon tog razgovora, Julija se smirila. Vjerovala mu je.
Nekoliko dana prije sljedećeg susreta otišla je u robni centar i kupila malu čipkanu crnu, seksi spavaćicu, s namjerom da ga kod slijedećeg susreta iznenadi. Spavaćica joj je savršeno pristajala, kao da je sašivena baš samo za nju. Veselila se skorašnjem ponovnom susretu.
Sedmica je proletjela, u petak je sjela po običaju na autobus i nakon tri sata vožnje veselo je uletjela u Romeov zagrljaj. Prije lijeganja se istuširala i namazala mirisnim uljem te obukla spavaćicu, koja je više otkrivala, nego sakrivala. Romeo ju je već čekao u krevetu. Na vratima sobe na tren je zastala. Romeo se iznenađeno podigao ugledavši je u polumraku. „Dođi, ljubavi…“ rekao je nježno i kad je legla na krevet, laganim, sporim pokretima, počeo je skidati svilenu tkaninu s njezinog mirisnog tijela. Ovaj puta nisu vodili ljubav, ovaj puta su vodili divlju, neobuzdanu igru uzavrele strasti.
„Nemoj skidati tu spavaćicu.“ rekao joj je ujutro kad je sunce sramežljivo provirilo u sobu. „Skinuti ću ti ju je ja…“ šapnuo joj je tiho na uho i pokrio joj lice mokrim poljupcima. Zatim su se zajedno izgubili na valovima kreveta koji je tko zna po koji put strpljivo podnosio njihovo zajedničko stenjanje.
I sve je bilo tako lijepo, činilo se kao da će trajati zauvijek. Kao da su na ovome svijetu samo njih dvoje, ona Julija i njezin, samo njezin Romeo.
Kao i uvijek i ovaj je vikend prebrzo prošao. Julija se spremala za povratak i trpala stvari u malu crnu putnu torbu. Upravo je slagala spavaćicu, kada je naišao u sobu Romeo. „O, ne, ne, ostavi spavaćicu tu, nemoj je nositi natrag. Trebat će nam.“ rekao je s zavodničkim osmjehom.
„Dobro. Kako ti kažeš!“ uzvratila je mazno i stavila je na vješalicu u ormar.
Ovaj put rastanak joj je nekako teško pao. Na stanici ga je čvrsto zagrlila i rekla mu: “Mislim da sam zaljubljena u tebe, Romeo.“ Nasmiješio joj se.
Počeo je novi radni tjedan. Julija je jedva čekala petak.
U četvrtak se počela nekako loše osjećati, bila je sva malaksala s jakom glavoboljom. U petak ujutro probudila se je u groznici. Imala je visoku temperaturu. Javila je na posao da je bolesna. Kasnije je nazvala i Romea i tužnim mu glasom ispričala kako se razboljela i kako je žalosna jer se neće vidjeti ovog vikenda. Romeo ju je tješio kako će brzo ozdraviti i opet će se vidjeti i kako će opet biti sve po starome. Popodne je otišla k liječniku, dobila je lijekove i bolovanje.
Dani su joj sporo prolazili. I dalje se nije baš dobro osjećala. Romeo bi je nazvao u prolazu. Rekao je kako ima puno posla. Nadala se, da će ozdraviti do idućeg vikenda. Romeo joj je obećao kako će ovaj puta doći on kod nje ako još ne bude dobro. Ali to se na žalost nije dogodilo. U međuvremenu razbolio se i on. Isti simptomi, ostao je poput nje doma u krevetu. Rekao je kako se jako loše osjeća i da će se javiti kad bude malo bolje.
Nekoliko se dana nisu čuli, pa je Julija odlučila nazvati ga. Bio je nekako hladan, osjetila je to u njegovom glasu. Opravdavao se je kako mu još uvijek nije dobro i da je bez volje za bilo što. Da leži doma u krevetu i da će se javiti. Julija je još uvijek bolesna, strpljivo čekala na njegovo obećano javljanje. Ali ništa od toga se nije dogodilo.. Počele su je pratiti crne misli. Svašta joj je padalo na pamet. Negdje duboko u sebi osjećala je da se nešto događa.
Odlučila ga je nazvati i otvoreno pitati što se događa. Dugo se nije javio i kad se napokon javio, osjetila je ponovo onu hladnoću kao i neki dan u njegovom glasu.
„Molim te, reci mi što se događa?“ pitala ga je izravno, bez imalo oklijevanja. „Molim te, Romeo ali iskreno!“
„Pa…“ malo je zastao i onda nastavio: “Ovo mi je teško, ali u pravu si, Julija. Dok sam ležao bolestan doma, razmišljao sam o nama. I na kraju shvatio, da naša veza nekako nema budućnosti. Ta udaljenost, iščekivanje…sve to skupa jako je neizvjesno. I moram ti reći još nešto. Bivša je bila neki dan kod mene. Željela je razgovarati. Ispričala mi se i želi mi se vratiti. Usput mi je donijela i ručak, jer sam joj rekao da ležim doma bolestan.“
Juliji se učinilo da joj nestaje zraka. Mislila je da sanja, da sve to što je upravo čula nije istina. Suze su joj krenule niz lice ali nekako je uspjela zadržati normalan glas. „Ti želiš prekinuti, ako sam dobro shvatila?“ upitala je.
„Da. Mislim da je još uvijek volim. Volim i tebe ali na drugi način. Kao dobru prijateljicu. Želio bi da ostanemo prijatelji, možemo se i dalje čuti, pa čak i vidjeti ako nanese prilika. Žao mi je, Julija. Teško mi je, nisam te htio povrijediti.“
Sada već do kraja slomljena Julija nije bila u stanju reći ništa drugo osim: “Dobro. Kako ti želiš. Samo znaj, kao što sam ti već jednom rekla, ja se više nikada , ali baš nikada ne vračam svojim bivšim ljubavima. I molim te, pošalji mi samo one sitnice od kozmetike što su ostale kod tebe i spavaćicu. Kad stigneš, naravno.“ Poklopila je slušalicu bez pozdrava. Otišla je na balkon i zapalila cigaretu. U glavi joj se zavrtjelo. Povraćalo joj se. Osjećala se izigranom, izdanom, premorenom od svega. Nije više čula ni zvuk s ulice. Cijeli njezin svijet koji je izgradila s njim, nepovratno se srušio. Ostale su samo čestice prašine.
Tjedan dana nakon prekida, zdravlje joj se još više pogoršalo. Završila je u bolnici zbog upale pluća. Bila je do kraja iscrpljena i premorena. I tužna, da tužnija nije mogla biti. Veći dio vremena u bolnici, doslovno je prespavala. U par navrata zvao ju je Romeo. Vjerojatno zbog grižnje savjesti, pretpostavljala je. Nijednom mu se nije javila. Za nju je njihova priča završila. U svakom pogledu. Jedino što je željela bila je ona crna, čipkasta spavaćica koju je obećao poslati. Koja je mirisala na njih dvoje. Na njihove ljubavne tjelesne tekućine, s mirisnom notom njezinog orijentalnog parfema.
Nakon mjesec i po dana, napokon su je otpustili iz bolnice. Kuća je bila pusta, čak je i cvijeće u međuvremenu uvenulo. Skupila se prašina. Jedino društvo bila joj je neizmjerna tuga u noćima bez sna, u kojima bi zamišljala Romea kako se sad ljubi s drugom. Srce joj se doslovno paralo. Bila je to užasna, jedva podnošljiva bol.
Nakon nekog vremena, konačno se pribrala i vratila na posao. Više nije bila ona ista, kakva je bila u vrijeme kada je upoznala Romea. Još jedno razočaranje u nizu, urezalo je neizbrisive tragove u njezinu dušu. Ali, život ide dalje.
Prošlo je već više od četiri mjeseca od kada su se razišli a spavaćicu još uvijek nije dobila. To ju je sve više i više ljutilo. Njegov broj mobitela odavno je izbrisala. Pobacala je i sve njegove poklone, jer nije željela da je išta više podsjeća na njega. Ali tu spavačicu željela je natrag pod svaku cijenu. Ako ništa drugo, iz čistog ženskog inata.
Onda joj je sinulo. Otvorila je društvenu mrežu preko koje su se upoznali, te ga potražila na popisu svojih virtualnih prijatelja. Otvorila je chat i velikim mu slovima napisala: “Pitam se ponekada, spava li tvoja draga mirno u mojoj spavačici?“
Nakon nekoliko dana, stigao joj je maleni paketić. Velikim crnim slovima, bilo je čitko napisano njezino ime i prezime s adresom. Polako ga je otvorila. Unutra je bila pomno složena njezina mala crna, čipkasta spavaćica. Izvukla ju je iz omota i prislonila na obraze. Mirisala je na cvjetni omekšivač. Bilo je više nego očito da je nedavno oprana.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Labirint

Još sam dobro i prošao. Mogao sam ostati bez pameti, ili bez glave, bez ruku i nogu, jednog ili dva oka. Mogao sam ostati bez sluha i kuće, bez psa i mačke, bez rodbine, grada, ukućana. Mogao sam ostati bez svega. Ovako nešto kao imam, ali me to ne zadovoljava. I zato hoću više. Što zapravo i nije loše, ne, to je sasvim u redu. I kada se uzmu u obzir sve nesreće, progoni, stradanja, svakidašnje nevolje, otkazi i ovrhe, ja sam negdje u zlatnoj sredini. To znači da mogu rano ujutro ustati bez prevelike grižnje savjesti, ući u auto i zapaliti ga isprve. Gume su nove, osiguranje ima, vidim dobro cestu ispred sebe, pazim na svaki znak, dolazim na posao, odradim posao, dolazim kući kasno, ali ipak ručam i onda zauzmem na kauču onu pozu embrija i slatko zaspim. To se zove zaborav. Svijeta nema, samo ja i još jednom ja, i tišina. Nema ničeg opipljivog. Snovi su strašni, ali i njih nekako prebrodim i budim se negdje oko ponoći. Čudan sat, ali ja sam potpuno opušten i naspavan. A sada dolaze slatke brige – hoćemo li potonuti u nirvanu ili nešto napraviti, još gore od toga. Nešto za jesti ima, poslije toga dvije cigarete i tišina. Svježi zrak dolazi izvana, čuje se negdje i lavež, buka, pa nestane sve, potone u svoj zabašureni besmisao. To je moj svijet. Sve ostalo je prošlost ili budućnost. U tom sada već zatvorenom svijetu, u toj samici isto tako odrađujem svoje snove na javi. Vraćam se u prošlost i ta mi nostalgija pomalo smeta, ide mi već na živce, ne vidim od nje ono što se zapravo dogodilo, a dogodilo se jest i koga to više briga. Ispred nas toliki resursi, moderna tehnologija, EU fondovi, sjednice, primanja, gužve, stanje na cestama, svađe sa susjedima, turisti i vrijeme. Treba se veseliti, treba slaviti novi svijet, bez ikakve ironije. Što nam drugo preostaje!

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Definicija čovječanstva, ušporkane gaćice i vizija raja

Ljudi su mala, odvratna, prevrtljiva bića, zaokupljena uglavnom sobom i svojim glupostima, a na kraju ispadnu krajnje dosadni i beskorisni. Vau! Ovo mi je jedna od najboljih definicija čovječanstva ikad!

Ja sam, uglavnom, odustao od drugih ljudi davnih dana, i sada sam zaokupljen većinom sobom. Na neki način, uklopio sam se u vlastitu definiciju čovječanstva.

Pun mi je kufer svega, a naročito ljudi. Uostalom, susrećem ih svakodnevno na televiziji i na internetu. Jedino ispunjenje i utjehu nalazim još u fizičkim radovima u prirodi, i noću, dok sanjam nekakve napaljene ženske. Noću, u snovima, navode me da im radim svašta; a ujutro, kad se probudim, čudom se čudim, kako sam uspio “ušporkati” još jedne gaćice …
Naime, tol’ko su dobre, da se userem.

Otkad sam prestao piti, nestao je i zadnji razlog za odlazak u grad, među ljude. Ne da mi se razgovarati ni sa kim. Još samo, tu i tamo, odem u ambulantu na vađenje krvi. Ako mislite da izmišljam, lažem ili pretjerujem, onda nemate pojma što je moja stvarnost.

Jednom me jedan prijatelj pitao kako zamišljam raj. Naravno, to je bio test. Kasnije mi je otkrio da kroz to, naizgled sasvim benigno pitanje, zapravo otkrije što je osobi važno. Mislim da ga je moja vizija raja pomalo iznenadila. Naime, oduvijek me doživljavao kao humanistu. Valjda.

Na pitanje: – Reci mi, kako zamišljaš raj? Koja je tvoja slika raja? – Pa, ovoga … Misliš na onaj Raj s velikim R? – Da.

– Pa, zamišljam ga kao nekakav predivan prostor, dimenziju iznad ove, gdje postojim ja, u nekakvom laganom tijelu od energije, i lebdim. Oko mene se nalazi prostor ispunjen bijelom sumaglicom. Tamo, u tom prostoru, smo Bog i ja; u osjećaju bliske povezanosti, ispunjenosti i razumijevanja. On ima oblik, obličje nalik na onog sijedog, bradatog starijeg muškarca, kako ga je naslikao na onoj freski Michelangelo, i također lebdi. Takva je barem moja percepcija; obličje u kojem ga ja vidim.

Ja sam u stanju potpunog znanja i razumijevanja svega što postoji: života, univerzuma; samog postojanja. Lebdim tako naokolo tim prostorom, i mogu se kretati gotovo brzinom svjetla, s jednog mjesta na drugo. Obilazim svemir, galaktike, Zemlju i brojne druge planete i svjetove. Promatram ih iz daljine, iz nebeske, zračne orbite, kao što i priliči jednom takvom biću kao što bih bio ja, u Raju.

Začuđen pomalo mojom vizijom, prijatelj je primjetio: – Zanimljivo. U tvojoj viziji, nisam čuo da si spomenuo druge ljude. Sami ste, ti i tvoj Bog, u tom beskrajnom, izvantjelesnom, magličastom natprostoru.

– Hmmm – primjetih. Njegov komentar zvučao je zapravo kao kritika. Drugi ljudi … hmmm … Nikada mi to ne bi palo na pamet. Raj bi barem trebao biti stanje blaženstva, mira i sreće … – pomislio sam uznemireno, ali siguran u sebe i u svoje stavove.

Pitao sam se kasnije, nakon rastanka s prijateljem, što ta vizija doista otkriva o meni? Vizija Raja bez ljudi; gdje smo samo Bog i ja; sami. Hmmm … Najvjerojatnije otkriva i više nego što sam u početku bio u stanju pretpostaviti i pojmiti. Jedno takvo, sasvim jednostavno pitanje: – Zamisli da si sada, recimo, u Raju. Kako zamišljaš Raj? – Opiši mi ga.

Foto: www.epexel.com