Arhiva kategorije: Proza

Miro Škugor: Jaguar

Uz isprekidano, ali duboko grleno glasanje, žurio je hodnikom od uglačanog kamena postupno se uspravljajući u trku.

Na kraju hodnika i jutros su čekale tri Sumeranke. Dok ga je prva snažno držala za kovrčavu kosu, preostale dvije pomagale su mu odbaciti ostatke krzna melaniziranog jaguara. Bila su to vremena kada su velike mačke vladale još samo zapučcima svijeta. Neke od njih mogle su se preobraziti u nove vladare – ljude.

Izbivši na šareni pladanj tržnice prekriven pokretnim mozaikom od uzgibanih tjelesa žena i muškaraca, instinktivno podiže glavu. Prebirao je njuhom po začinskim mirisima kumina, sezama, korijandera, šafrana, papra, đumbira, cimeta, anisa, bosiljaka, celera, kadulje, timijana, češnjaka, palminog šećera, luka i kaffir limete. Među ljudskim mirisima njezin je učas namirisao. A ubrzo ju je i ugledao.

„Moja žena“, prošapta ponosno. Marito joj bešumno priđe s leđa. Blago režući nježno zagrize njen vrat. Ovog puta izostala je bilo kakva reakcija. Iskonski strah odapeo je pogled s luka njezina lica k liku svećenika, koji je levitirao nad lukom što je spajao dva visoka stupa na izlazu s trga. Rukama podignutim u zrak kao da je nastojao nastaviti podupirati nešto što će svakog trenutka pasti.

Slijedeći njezin pogled Marito hitro pogleda uvis. Preko sva četiri kvadrata odavno podijeljenog neba pretrčavale su munje čiji je jedini cilj bio stići ga što prije nanovo prekrojiti. Prostor padajućih i sve manjih komada nebesa silovito je popunjavala tama. I zaborav. Nebeska tijela napuštala su svoje putanje razbježavši se na sve strane. Više ih nitko nije mogao zadržati na okupu. Ni zeleni zmaj, ni crna kornjača, ni tamnocrveni feniks, ni žuti tigar.

Istodobno s komadima neba počeli su padati i manji stupovi uokolo trga. Marito zgrabi ženu okrenuvši je k sebi. „Sjeti se! Molim te, nemoj nas zaboraviti ovaj put“, utiskivao je bezdanim glasom molbu u ambise njezinih tirkiznih očiju.

„Nikad joj ga neću prepričati“, prisegnuo je samom sebi nakon njihovog prošlogodišnjeg susreta. „Kako bez posljedica ikada ikome objasniti da sam upoznao istu ženu koju sanjah nekoliko dana prije?“, opravdavao se bezrazložno. Zapravo, nije htio čak ni pokušati saznati zašto ju je sreo. Ni zbog čega reži svaki put kada vode ljubav.

Foto: www.pexels.com

Marko Gorša: Ljudožder

Ponoć je možda već bila i prošla, Gustave to sa sigurnošću nije mogao znati, dok je pripit izlazio iz gostionice i zateturao naizgled u nepoznatu smjeru širokom lyonskom ulicom. Predugo je prošlo otkako nije slobodan hodao noću gradom, sretao džepare, kurve, beskućnike koji spavaju pod ćoškovima zgrada i prolazima između kuća. Predugo je prošlo otkako je okusio vino, pravo vino. Mogao bi svratiti do neke od ovih dama, pomisli, no prođe ga ta misao prije no što po njoj stigne djelovati. Već je bio izbio na obalu Saône pa prati nekoliko labudova što uspavano klize po vodi do mosta kojim će prijeći natrag u svoj stari život. Mjesec je bio mlad i labudovi na crnoj vodi kao da su bili od srebra. Dok njegove cipele pod sobom grabe kamenje mosta, Gustave slavi svoju prvu malu pobjedu u novom životu.
Ostavlja iza sebe Loyasse na kojem je prije mnogo godina, još kao dijete, sahranio oca, nasilnog pijanicu, i shvatio da mu je samome ionako bolje; ostavlja kaznionicu u kojoj je završio jer je u metežu slučajno nabo nekog žandara trideset četvrte. Ostavlja kurve i ostavlja zatvorske kolege, silovatelje i ubojice vlastitih žena i djece, lopove i razbojnike, i robespjerovsku rugalicu o revoluciji koja proždire svoju djecu. Ne, ne jede revolucija nikoga, znao je Gustave i ranije. Ljudi, ljudi su djecožderi, ljudožderi; ljudi, budale zavedene idejama; i sam je to ranije bio. Još mu je obaviti neke sitnice i, ako sve bude išlo prema planu…
Nije da nije strepio, naravno da jest; otkako je napravio prvi slobodan korak, crv sumnje počeo mu je nagrizati pamet; što ako se za ovih nekoliko godina sve promijenilo? Što ako ga žena ne čeka, kako joj je naredio da mora? Ta, za sve ove godine nije ga ni jedanput posjetila. Opteretile su ga sve te noći bez poljupca, bez dodira. Prošlo je vrijeme nekako, ne zna ni sam, nekako bestjelesno, u razmišljanju. Pomiren je već s činjenicom kako mu sigurno više nije vjerna, kako je njegovo mjesto u postelji sigurno zamijenio netko drugi, netko tko sebe nije okaljao zločinom, i pomalo mu je sad i svejedno, pripit je i bit će drugih dana kad će o tome razmišljati trezven.
Onoga je dana, po uhićenju, čuo kako su neki od svilara pravdali svoja djela podnevnim suncem koje ih je zaslijepilo i opilo im tijela i mozgove, pa su tako mahniti i slijepi ubili. Gluposti. Njega nije opilo ni sunce ni žega, nego kužna srdžba koja je okuražila rulju da postupi kako niti jedan od njih sam ne bi. Glavom izgubljenom u razmišljanjima o onom danu, opijen vinom i noćnim nebom s toliko zvijezda, bez mjesečine, stigao je pod pozor kuće koju je nekada mogao zvati domom. Nikada to više ne će moći.
Kroz susjedno je dvorište došao do svojega i umalo ga je ugrizao pas. Pametna je Laura, možda i više od njega, živinu je nabavila da ih čuva noću od nepoželjnih gostiju. Nije dugo prošlo dok lavež mrcine koja se htjela otrgnuti s lanca nije na vrata dozvao gazdu. Pojavio se na vratima Gustaveov šurjak i laknulo je Gustaveu što ga ipak nitko nije zamijenio u postelji.
Laura je bolesna, već duže vrijeme. Dugačak hodnik do sobe gdje je spavala gazio je, čini se, duže nego most na Saôni. Na vratima mu odlutā pogled na krevetac pod prozorom u malenoj sobi, a pod poplunom bijelo lice djeteta. Prvi put Gustave vidi svoga sina; savlada ga radost i pohita zagrliti svoj porod. Daske na podu zacvile i maleni se, mamuran od sna, nađe u očevu čvrstu zagrljaju. I što ga je jače Gustave grlio, to se čedo više migoljilo i cvililo. Laurin malaksao glas pokušao ga je umiriti. “To je tvoj tata”, ali dijete je plakalo i udaralo rukama Gustavea o prsa i ugrizlo ga za rame. “Nisi ti moj tata!” vikao je. Dijete viče, a otac ga sve više privija o prsa. Gustaveov je stisak postajao sve snažniji i sinove su mu riječi opile mozak i ruke. Opet je i sam dijete, i leži na podu. I njegov ga otac udara nogama, a on viče “mrzim te, ti nisi moj tata, mrzim te, mrzim”; i čuje negdje iza decrescendo Laurina glasa. Osjeća Gustave očeve cipele na svojim malim prsima i čuje svoju, dječju vrisku. Suze mu teku niz obraze; i zatvorska mu je košulja mokra od dječjih suza.
U jednom se u Gustaveu nešto pretrgnulo, u trenu je sve postalo jasno. Nema više galame u mozgu, nema očevih čizama koje ga udaraju, nema dječjeg plača ni Laurina glasa. Ne postoji prošlost i ne postoji budućnost. I ne postoji ni sadašnjost. Sve je zatvoreni krug, i sve se vrti u krug, i sve se ponavlja. Svjedočit će Gustave tomu do kraja svoga života; koščate ruke koje gužvaju bijelu svilu; slika prljavih prstiju oko bijelog dječjeg vrata ponavljat će se pred njegovim sklopljenim očima zauvijek, i kada ih posljednji put sklopi, kada ponovno legne s Laurom u zajedničku postelju, preko, na Loyasseu. Zauvijek će Gustave ostati ljudožder.

Foto: www.pexels.com

Jim Shinebird: Ljubav je trajala šest godina

Dojmila se kao nešto pročitano, svakako intimni iskaz čuđenja. Ljubav je trajala šest godina. Gledajući u tu nedavnu plavičastu prošlost, zahvalan da se to iskustvo razočaranja primirilo i u ovim godinama. Uzdahnem punim plućima na širokom balkonu. Kroz krošnje oblaci sapinju nebo u mračno odijelo, komadić keksa balansira na malom prstu… Šapnem nebu – Nije se ništa dogodilo, osim onoga što sam proživio! – Bili smo nemoguć par u nemogućoj situaciji; boli naših duša često su kozmičke katastrofe. Moja, doduše, slabo zatvorena u tegli za krastavce pa kad je protresem, stiže rasap nebesa u Trećoj čakri. Ok, ne znam za veće zadovoljstvo od mogućnosti spavanja (oktan za ljubav, spoznaju, umjetnost). Kad bih jedne iznenadno bljutave zime uspio zakurit’ kamin izražavanja… našvrljao bih apoteozu šamanskom snu!

Foto: www.pexcels.com

Slavica Gazibara: Umirovljenik

– Baka, znaš ti da ima puno zanimanja? Ali to ti nije ono kao kad si zanimljiv, to ti je kad nešto radiš. I Ima ih puno! Znala si to?
– A otkud tebi to? To si gledao na televiziji?
– Ne, pričali smo o tome u vrtiću. I što želimo biti kad budemo veliki.
– I? Što bi ti volio biti, što bi volio raditi kad odrasteš?
– Znam što ne bih volio biti.
– Hajde, da čujem, što to ti ne bi volio raditi i zašto?
– Ne bih htio biti vatrogasac. Jer je to opasno. A i jako je vruće.
– I još?
– Ne bih htio biti profesor. Jer su djeca zločesta. I izgubiš živce. Kao ti. Ne bih htio biti policajac. Jer njih ljudi ne vole. Makar su dobri i čuvaju nas. Neću biti ni novinar. Jer oni stalno lažu. I nepismeni su. A ja već sad znam pisati.
– Tko ti je to rekao?
– Čuo sam tatu kad je to rekao mami kad je čitao vijesti na kompjutoru.
– Pa dobro, što bi ti htio biti onda?!
– Umirovljenik!
– Molim?! Pa najprije trebaš raditi više od 40 godina da dobiješ penziju. Moraš je najprije zaraditi!
– Ma, baka, ne takav umirovljenik kao ti, nego kao baka Kata! Ona nije radila. Pa se udala. Pa je onda ona dobila penziju. I sad ima veću od tebe! Takav penzioner ja hoću biti! Samo se moram najprije udati!

Foto: www.pexels.com

Daniel Radočaj: Djevojka 194

I kad ne želiš da znam gdje si, odaš se neminovnim zvukom sirene kojim svakodnevno pratiš nesreće. Njime me neprestano obavijestiš, svaki put, kad se spuštaš niz Zagrebačku i kada se njome vraćaš. Jesi li na sjevernoj strani grada ili si na južnoj? Smijem li se radovati nesrećama, tuđima? One nas još jedine spajaju.
Jednog ćeš dana, u gradskom parku, uzaludno oživljavati smrznutog pijanca na klupi. Jednom smo, zajedno, ondje maštali o sreći. Možda ću taj čovjek biti baš ja.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Nebeski general

Izgledalo je poput Sunca. David nije mogao ni trepnuti. Ležao je posve paraliziran dok se na plafonu spavaće sobe otvarao i širio sjajno-žuti usisni vrtlog.
Njegovo ukočeno tijelo podiglo se nenadanim trzajem na pola metra iznad kreveta. Nepojmljiva sila snažno ga je uhvatila za pupak te zavrtjela poput zvrka. Vrtnja je iz sekunde u sekundu postajala sve bržom. Učas se osjećao kao propeler kakvog većeg zrakoplovnog jednomotorca, okrećući se oko pupčane osi u smjeru suprotnom kretanju kazaljki sata.
„To je, dakle, to“, pomislio je začudno pomirljivo, približavajući se centru uskovitlanog svjetla, koje je rubom poprimalo crvene i plave nijanse. U prvi mah učinilo mu se kako više nema vremena za nijednu drugu misao. Čak ni za strah. A odmah zatim zatekla ga je spoznaja da ni vremena, ni straha, ni misli – nema. Niti ih je, kao ni njega samog, ikada bilo. Nije nimalo žalio. Ma sa čim se upravo susretao, David mu se, na vlastito iznenađenje, jedva dočekao prepustiti.
„Ne, još ne“, odjednom je začuo umirujući ženski glas, koji je poput čistog kisika prozračivao sav prostor njegove svijesti. „Zbog čega se i od koga skrivaš na Zemlji, nebeski generale?“ odjekivao je glas podsjećajući ga na nešto važno, bez trunke ikakve vrste osude ili zamjeranja.
Naglo ispušten bolno je opustio kralježnicu pri udaru o madrac uz tresak čiji je zvuk jasno opisivao pad teškog tereta s ne baš male visine. Voda je panično napuštala njegovo tijelo kroz sve pore puneći zrak mirisom znoja.
Usporenim pokretima pridizao se na podlaktice te još sporije ustajao. Dok ga je zaglušivao šum krvotoka, nemoćno se nastojao osloniti na vrata sobe zapanjeno gledajući puknute stranice kreveta.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 10. dio

VIKEND: Subota
“Nothing ever becomes real till it is experienced”
/John Keats/

Jutarnje zrake sunca prodrle su kroz prozor. Bruno se, još u polusnu, okrenuo na stranu kreveta na kojoj je trebala ležati Antonija. Njeno toplo tijelo bilo mu je okrenuto leđima. Disala je ravnomjerno. Pitao se, dok ju je tako promatrao, na trenutak: ima li među nama ljubavi? Ali, istinske ljubavi? Ona je mlada, ljupka; privlačna; poželjna. Volim li ja nju, zapravo? Ljudima ponekad takva pitanja padaju na pamet. Ljudi, a naročito mlađi, lako pobrkaju privlačnost, simpatiju, požudu, s ljubavlju. I privlačnost, i simpatija, i požuda su privremena, vrlo privremena stanja, koja lako i dođu i odu; vrlo su trenutna. A ljubav, ljubav prema određenoj osobi, prema određenom biću, ipak je trajniji stav; ljubav je odlučnost da se ustraje u naklonosti, dobru i odanosti prema određenom biću. Valjda.
Romantična ljubav, između osoba različitog ili istog spola, najčešće i mora uključivati elemente kao što su: privlačnost, simpatija, požuda. No, često je među njima izgubljena i zametnuta ljubav, ona prava ljubav koja se u nekim slučajevima razvije, a često se (čak i među ljudima koji su dulje vrijeme zajedno ili u braku) i ne razvije.
Prava ljubav, pomislio je Bruno, podrazumijeva one elemente Kristove ljubavi: odvajanje od sebe kako bi se dalo i živjelo za drugoga. Takva ljubav ne može se forsirati ni stvoriti pukom željom u glavi; ona ili dođe s vremenom ili ne dođe; ili ju otkrijemo, tu duboku ljubav prema određenoj osobi, ili ju ne otkrijemo. Za istinsku ljubav sigurno je ključna određena razina prihvaćanja, što nužno znači, i razumijevanja. Uz to nužno je razviti i suosjećanje. Da, razumijevanje i suosjećanje su ključni za istinsku ljubav. Bruno je zaokružio svoje razmišljanje, koje mu je u tom trenu palo na pamet i prekinulo njegove prvotno započete radnje.

Privinuo se uz Antoniju, dok je njegov nabrekli kurac, privremeno ometen razmišljanjem o istinskoj prirodi ljubavi, sada opet ozbiljno stršao u erekciji, i čak preko pidžame, ona ga je morala osjetiti. Zadovoljno se promeškoljio, i namjestio se tako da njegov pulsirajući ud bude što bliže njenoj maloj. Muškarci imaju tu neobičnu, ali prirodnu potrebu za seksom u ranim jutarnjim satima; potrebu koja se često manifestira spontanim i snažnim jutarnjim erekcijama.

Ona se lagano prenula iz sna. Živnuo je, i sada već poprilično budan, stavio je dlan lijeve ruke na njezinu guzu, lagano je milujući. Sve strastvenije i senzualnije prelazio je po oblinama njezinog dupeta. Čini se da je sada već i ona bila sasvim budna, ali je samo ležala i držala, dopuštajući mu da joj rukom masira stražnjicu. Činilo se da uživa. Bruno je krenuo odvažnije u akciju. Zavukao je ruku ispod njezine pidžame i gaćica. U tom trenutku iznenada se podigla Antonijina lijeva ruka (dok je ona još ležala na boku, okrenuta mu leđima) i spustila se odlučno na njegovu ruku u akciji i čvrsto ju zgrabila.
– Zloćko – prozborila je Antonija. Samo na to misliš …
Bruno, zaustavljen u akciji, osjećao se zbunjeno.
Izvukao je ruku ispod njezinih gaćica. Ona se potom okrenula prema njemu, prstićima ga poškakljala po bradi, i rekla umiljatim, ali odlučnim glasom:
– Mišiću, rekli smo da danas idemo na Sljeme.
– Ajoj, da …- promrmljao je Bruno. Pa imamo još vremena – rekao je pokušavajući spasiti situaciju.
– Kol’ko je sati? – upitala je. Bruno se okrenuo prema noćnom ormariću gdje je stajao sat: – Sedam i petnaest.
Antonija je već bila na nogama, nataknula natikače i zaputila se u hodnik. On je ostao još malo ležati u krevetu. Kroz otvorena vrata sobe čuo je kako je pustila vodu u wc-u. Definitivno, bilo je vrijeme za ustajanje.

U kuhinji Antonija je već pripremala jutarnju instant kavu Nescafe Classic, stavljajući po dvije male žličice u svaku od dvije velike šalice. Električno kuhalo za vodu lagano je šištalo. Nakon nekoliko trenutaka sjedili su tako, uz kuhinjski stol i ispijali prve gutljaje vrućeg napitka. Antonija je zapalila svoju prvu jutarnju cigaretu.

Bilo je prošlo osam, vjerojatno negdje bliže oko pola devet, kad su izašli iz zgrade. Na leđima su im bili ruksaci natrpani s po dvije boce: jedna od 1,5 litara vode te nekakav izotonični žuti napitak za sportaše i za brz povrat energije; sendviči zamotani u alu-foliju što ih je Antonija složila još sinoć; nekakve energetske štangice od žitarica, čokolade i tko zna čega; po banana i jedna jabuka u svakom ruksaku, rezervne majice za presvlačenje, papirnati ručnici, maramice, pravi ručnik. Još je samo nedostajao pribor za prvu pomoć.

Polupustim ulicama grada uputili su se u subotnje jutro prema najbližem tramvajskom stajalištu gdje su trebali sačekati broj četrnaest koji će ih odvesti iz centra grada sasvim na sjever, do posljednje regularne gradske tramvajske postaje. Magla, uobičajena u ovo doba godine u Donjem gradu, već se razišla i ukazalo se suncem obasjano plavetnilo neba. Plavi niskopodni tramvaj gotovo bešumno je klizio subotnjim ulicama. Premda je listopad ušao u svoj drugi tjedan, neobično toplo vrijeme bilo je primjerenije rujnu.

Bruno i nije bio baš nešto pretjerano entuzijastičan glede penjanja na Zagrebačku goru u subotnje jutro; ali to je bio Antonijin plan pa ju nije htio razočarati. Odlučio je zadatak odraditi smireno i rutinski, kao stari planinar. Na glavi mu je bila crna šilterica s velikim bijelim natpisom Malta i malteškim bijelo-crvenim križićem pored natpisa; uspomena s putovanja. Malteške otoke zapamtio je kao precijenjeno turističko odredište s visokim cijenama, sveprisutnom prašinom, oskudnom vegetacijom i lošim hotelskim smještajem s redukcijama vode, pokvarenim klima uređajem, itd.

Po dolasku na Mihaljevac trebalo se prebaciti na drugu, posebnu tramvajsku liniju koja će ih dovesti do Tunela.
Čim uđeš u mračan Tunel, planinarska pustolovina počinje. Priroda Medvednice zove. U ruksake su uzeli i velike, čvrste plastične vrećice, jer bi sada gore negdje, na putu prema Sljemenu, trebalo biti kestena.
Putem su susretali planinare: mlađe i starije, sijede parove, samce, skupine od po nekoliko ljudi. Ništa neobično; uobičajeni prizori. Mada i nevoljko, Bruno je morao priznati sebi da priroda ima opuštajući utjecaj na njega; utječe tako da zaboravlja neke od svojih tekućih preokupacija i premješta ga u ovu šumsku sadašnjost, među drveće, u sadašnji trenutak; trenutak opuštanja i smirenja, bez briga.

Iscrpljeni, pristigli su i do samog vidikovca na vrhu, odakle je pucao pogled na zagorsku stranu Medvednice, gdje su dolje, u daljinama, iza pojasa šume, ležala polja i livade. Umorni, zavalili su se na drvene klupe na terasi ugostiteljskog objekta, dok ih je sunčeva toplina ugodno grijala. Naručili su dvije duge kave i pojeli sendviče. Gužva je bila očekivana, ali srećom, ne pretjerana. Antonija je popušila tri cigarete, dok je Bruno polako i staloženo uživao u ovećem cigarillosu. Nisu mnogo govorili; bili su iscrpljeni pa su samo uživali u trenutcima ugode, odmarajući noge i leđa. Nakon 40 minuta bilo je vrijeme za pokret. Čekao ih je silazak. Mada naizgled lakši, ali zato često dosadniji i potencijalno opasniji dio planinarenja. Bilo je potrebno silaziti strmim šumskim stazama odmjereno i dostojanstveno, a ne dopustiti nizbrdici da diktira tempo. Planinarenje je ipak umijeće.

Na određenoj dionici silaznog puta prostirala se šuma jestivih kestena. Antonija i Bruno izvukli su velike plastične vrećice iz svojih ruksaka. Tumarali su pognuti, pogleda upiljenog u tlo, u potrazi za ljuskama i smeđim plodovima. U prebiranju i razgrtanju lišća nisu bili sami; naokolo se motalo još nekoliko parova ustrajnih berača i sakupljača. Dok je ustrajno i pažljivo, tako sagnut, sa štapom u ruci razgrtao lišće i prebirao po tlu, u glavi Bruno se bavio određenom mišlju. Naime, zanimalo ga je kakav bi, statistički gledano, bio bračni ili partnerski status subotnjih planinara. Jesu li to pretežno novi parovi, ili parovi čija je ljubav još uvijek u nastajanju, ili možda, potajni ljubavnici?
Planinarenje je čin prepun simbolizma: u sebi kao da sadrži određenu tajanstvenu inicijaciju: dvoje ili više ljudi dijeli zajednički napor do vrha i nazad. Osim toga, planinarenje je odlična prilika za promatranje partnera, naročito kod svježe ustrojenih parova. Može se vidjeti kako osoba funkcionira izložena višesatnom naporu i iscrpljivanju. Jako je lijepo vidjeti planinarski par koji je vedar i veseo prilikom silaska. Znak je to dobre kondicije, snažne izdržljivosti, i općenito vrlo obećavajuće.

Bruno je bio umoran i iscrpljen, ali to nije pokazivao niti verbalno izražavao. Antonija je mogla biti ponosna na svog osamnaest godina starijeg momka. Put ih je doveo do tramvajskog okretišta. Ukrcali su se u četrnaesticu. Nije bilo gužve. Tek dva crnomanjasta mladića, udaljeni nekoliko sjedala od Brune i Antonije. Jedan je bio naočit momak u ranim dvadesetima, očigledno pristojno nabildan. Snažne mišice ruku i prsa nazirale su se ispod crne majice dugih rukava. Bruno je nosio crne sunčane naočale što mu je omogućavalo da bezbrižno promotri Antonijine reakcije na primjerak mlađeg nabildanog muškarca. Reakcija je bilo: vjerojatno i protiv svoje volje, znajući da je Bruno ovdje, Antonija ipak nije mogla, a da ne baci nekoliko očitih pogleda na nabildanog mladića. Hormoni su u ljudima stalno prisutni, a naročito su snažni u toj mladenačkoj dobi – pomislio je Bruno. Jebi ga; tako je to. Teško je zamisliti da se mlada žena poput Antonije, u svojoj mladoj dobi, u sljedećih nekoliko godina ne bi prasnula ni s kim više, osim sa mnom – razmišljao je Bruno.

Foto: www.pexels.com