Arhiva kategorije: Proza

Igor Petrić: Naslov

„Analitička raščlamba sintetičkih pitanja – ne razumijem. Kakav ti je to naslov za pjesmu? Totalno zbunjuje i odvraća od čitanja“

Možda je i istina to što govoriš, ali meni se sviđa i baš mi je dobar. Totalka zbunjujuć i totalno odvraća misli na nešto sasvim drugačije od običnog, obično od neobičnog, isto, a opet različno. Tko želi pročitat će, tko ne želi, ne mora. Nema ljutnje. Naravno bilo bi mi drago da ljudi čitaju, da im se svidi, da ih dirne, dotakne, probode, izmrcvari i… tako to, ali… Što ja tu mogu. Svako je na svoju stranu okrenut, malo zavrnut, pa obrnut, ukopan, natovaren brigama, zatrpan smećem iz pretovarenog kontejnera za miješani otpad. Meni je sve to normalno. Jednostavno obožavam naslove i ne volim kontejnere, jer ljeti smrde. Što na kraju ostane? Samo naslov! Do sada sam ih smislio preko nekoliko stotina i ne namjeravam stati. Naravno, prvo se poigram s riječima, a naslov ko naslov, smislim naknadno. Sad će još ispasti da je jednostavnije napisati prozni tekst ili pjesmu, nego naslov smisliti. Svejedno. Ne opterećujem se detaljima. Uživam i u jednom i u drugom s malom prevagom na naslove. Super je kad možeš jednom riječju, jednom dovršeno ili nedovršenom rečenicom izreći sve što ti u tom trenutku padne napamet.

Vidiš li se u mojim očima. Vidiš li se u odsjaju naočala, koje bliješte duginim bojama, jer zaboravio sam ih obrisati. Masne su i reflektiraju svjetlosne niti na točno utvrđene načine. Lijevo i desno, paralelno grupirane.

Čuješ li što govorim, ili te opet boli glava?! Razumljivo! Temperaturna razlika je nepodnošljiva. Opet sam pogriješio. Pričam nepovezano, dosadno, uvijek isto, neprobavljivo. Nisam mislio ništa pod tim. Ne zanovijetam, samo analiziram. Samo propitkujem i strastveno bilježim sve trenutke naše svjesnosti. Kad čovjek spava, spava i uglavnom nema ništa sa zbiljskim svijetom i okolinom. To što se trgnem na svaki šum, ne znači ništa. Možda i ustanem, možda nešto i progovorim. Iako polu svjestan, vjeruj nisam tu, spavam i misli su mi daleko izvan dosega pameti.

Na trenutak, zaboravi sve što sam rekao o analitičkoj raščlambi. Sve što sam rekao o sintetičkim pitanjima. Zaboravi na vrijeme i dobre stare običaje. Sklopi oči i zamisli se u tehnološki naprednom uredu, gdje je sve podređeno računalno-operativnom sustavu razmjene, analize i sistematizacije podataka. Gdje nitko  ni  s kim ne komunicira na osobnoj razini. Ekrani se međusobno dodiruju, poklapaju, miješaju, preklapaju. Podaci dijele nevjerojatnom brzinom mjerljivom stotinkama, dok virus ne pokvari sve. Tad dolazim ja. Uništavač uništenih podataka. Čistač pregrijanih ćelija. Ispitivač vremena i besmislenih podataka. Naravno sve je to san i ništa od toga nije stvarnost.

Razumiješ li o čemu pričam ili je to samo još jedna neuspjela refleksija misli upućenih tebi. Pogledaj kroz prozor. Vidjet ćeš užurbanu gomilu namrštenih kreatura, koji ni sami ne znaju kuda idu. Vidjet ćeš maglu iznad rijeke, kako se preljeva, kako gmiže gradskim ulicama, jer prije samo nekoliko trenutaka padala je kiša i sad se nakupljena voda isparava. Čar prirode u ovom neprirodnom okružju, prepunom betona, asfalta, metala i plastike. Staklene pregrade zbunjuju ptice i radoznalo dosadne insekte. Zbunjuju i mene, jer… ne želim da me drugi vide. Ne želim čuti njihov glas. Iritantni glas koji sve teže i teže podnosim.

Što mi je?! Ne znam! U zadnje vrijeme sve nekako pored mene klizi nezamjetno. Opet me zovu stari prijatelji. Opet zovu samo kada nešto trebaju. Možda su zaboravili? Možda im nikad nisam rekao? Meni, obzirom imam sve te silne naslove, trebaš samo ti i baš volim kad kažeš da su ti zbunjujući i da odvraćaju od čitanja, jer… jedino mi ti možeš reći sve.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: O čemu si zapravo govorila

Slike su već izblijedile, a tvoje utišane riječi još uvijek izviruju iz praznih soba hladne kuće, dodiruju me i griju kožu.
Sjećam se da si se samo stvorila na vratima.Tvoja izdužena i zamračena sjena na pragu. Sve je bilo otvoreno, nezaključano, kao da sam te cijeli život očekivao.
Ipak, ne znam kako si me tada pronašla.
– Tu si?- šapat se prosuo.
– U prolazu sam!
Kažeš, upravo si stigla brzim vlakom.
Ležao sam na trbuhu, zatvorenih očiju. Leđa su me boljela i bio sam umoran. U glavi crna praznina, koja se opasno širila i proždirala mi misli. Sve više sam zaboravljao i nisam znao ni tko si ti meni ni što sam ja tebi. Šutio sam.
Pomogla si da se okrenem na leđa. Na plastičnom stolcu pored kreveta tvoja kava, moj čaj. Sjela si pored mene na krevet. U sobi miriše menta, mrak i tišina.
Na radiju neki instrumental, dan i noć ista glazba na istoj stanici. Razbija tišinu, unosi toplinu i čini ove zidove prijateljskim osloncem.
Znaš li uopće o čemu si tada pričala? Cvrkutala si veselo i stalno se kretala, ustajala i donosila, sad tanjurić, sad šećer, sad žličicu. Kuća ti se sama otvarala, pokazivala, usmjeravala te.
Skakutala si od kuhinje do sobe, nasmijana, puna života.
Što ću ti ja? Od mene nemaš što naučiti. Ne znam što ću sa sobom. Nemam ti što dati. Život mi je puno toga odnio, a bogme i donio.
– Što sam ja tebi? – pitala si.
Režiraš naše živote, dijeliš uloge, razvrstavaš, slažeš, pakiraš u nekakve pretince. Našla si i zgodno mjesto pored rijeke za šetnju, knjigu koju treba pročitati, dobar recept s listićima mente.
Dok pričaš o sebi, vidim svoj odraz u svakoj riječi. Ne sviđa mi se to što vidim. Neću ti to dozvoliti. Moja blizina bi te uništila.
Pitaš me kako živim? Zbunjen sam, čini mi se da crvenim. Stid me je preplavio.
Osjetio sam kako se povećavaju crnine u mom mozgu i povezuju se u ponor. Urlaju otkucaji srca, juriša krv u mojim žilama, ostajem bez zraka. Tvoje bezazlene riječi lijepe se po mojoj koži, po mojim živcima. Hvatam ih poput loptica i punim njima džepove. Odašilješ dvostruke, višestruke poruke. Govoriš da sam ti dragocjen, da ti treba moja logika, da trebaš samo sugovornika, da te polijem hladnom vodom, da te vratima nazad, da te prizemljim.
O čemu si zapravo govorila i što si tada htjela? Nakon tvojih riječi tonuo sam i nestajao u praznoj kući i bio još više sam.
Ne mogu više pronaći niti jednu misao o sebi. Razbacane riječi vise poput rublja na vjetru. Zanima te kako razmišljam, želiš zaviriti u moj mozak. Otvorila si me i ostavila na vjetru i kiši, moje nezaštićene živce, krvotok, moje razbacane misli.
Ne znam tko sam, ni gdje sam.
Tvoje dileme, tvoje misli se uvlače poput svrdla u moj mozak. Žališ se na svoje prazne baterije, na noćne more, na strahove. Što ću s tobom?
Gušim se, srce mi odzvanja u sljepoočnicama. Bolestan sam i umoran čovjek.
Pitao sam te što je unutra, a rekla si uvijek ono žto želimo.
O čemu si zapravo pričala?
Čas si govorila o odlasku, čas o povratku.
Svašta sam u životu radio, brinuo o živima i mrtvima, ali nisam psiholog i ne znam što zapravo želiš. Moj se život kreće poznatim stazama. Ne mogu otpetljati tvoje konce, klupko bez početka, a završetak ne znam.
Nemam snage, nemam više želja, a i moji putevi su sve kraći.
Samo trajem. Putnik sam pri kraju puta, a onda ću k Zorki u zemlju i tišinu. Imam još toliko vremena da sve za sobom pospremim. Treba mi mir. rutina od tih nekoliko usporenih koraka, od jeseni do jeseni, od šanka do šanka.
Pokušao sam ti objasniti, ali nisi slušala. Nisi shvatila gdje sam ti pronašao mjesto. Čuvao sam te na dlanu za kraj. Rekao sam, budi bar ti dobro.
O čemu si zapravo pričala? Rekao sam ti da zaboravljam. Zaboravio sam važne riječi. Zapamtio nevažne.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Ubit će ga nježno, samilosno

Albert nije volio jahati konje. Nikad im se nije približio, dovoljno blizu da osjeti vonj iz njihovih „konjskih“ usta. Nikad nije brojao njihove zube ni gledao u njihovu grivu odozgo. Možda zbog očiju koje su stvarno velike, ili zbog samilosti. Ljudi ih naime oduvijek iskorištavaju. Sada uglavnom za sport i rekreaciju, pljeskavice, šnicle, gulaše, ćevape, kobasice, terapiju i zabavu. Zamisli na trenutak kako zbog sporta, rekreacije i zabave, debele ili tanke, koščate, prćaste guzice poskakuju po njihovoj kičmi. Stvarno moraš biti pravi zaljubljenik u te ogromne „plemenite“ životinje, da im, poput klokana, skakućeš gore-dolje po kičmi, a prije toga u gubicu utrpaš „žvale“ i to, sasvim profesionalno, one tvrđe naravno, zbog izvođenja zahtjevnijih figura. Sve iz ljubavi, hop-hop konjiću, sad u stranu, sad malo stupaj u pravilnom četverotaktu, hop-hop, iha, i-ha konjićuuuu. Sad srednjim kasom, sad prikupljenim, sad galopom radnim i pridruženim. Kombiniraj konjiću … hop-hop. Sad povuci, sad zategni žvalu, prokletu žvaletinu neka osjeti marva obraznu polugu za jaču lateralnu kontrolu. Lijevo, desno, lijevo-desno, desno pa opet lijevo, nije bitno što to konja zateže i probada mu nepce, pritišće mu jezik, obrazine, izaziva bol i neugodu, jer … konj je konj i to će, vjeruj, dok ne crkne ostati. Crkne, ali ne prirodno. Ubit će ga nježno, samilosno. Samo da ne pati, ne osjeti bol i starost, ne doživi unuke, pardon konjske potomke. Naravno! Naravno da su sedlo i žvale, debele ili tanke i koščate, prćaste guzice puno bolji izbor od mesarskog noža i „flajšmašine“.
Ipak, kad malo bolje razmislim, možda Albert nije volio jahati konje zbog Christophera Reeva, koji više nikada neće letjeti. Konj ga je prizemljio i sada nebom lete neki dugi superjunaci. Žalosno, ali istinito. Nebom lete neki drugi superjunaci. Albert ko Albert, nikada nije volio „ostale“ superjunake, ni stripove ni animirane filmove. U njegovom svijetu oni nisu bili savršeni. Svi ti stripovi i filmovi trebali su doradu. Uvijek je pronalazio greške u crtanju ili neprirodnom pokretu. Uvijek je želio nešto dodati i promijeniti, ali nije mogao šarati po ekranu. Strip je nešto drugo. Možeš ga i poderati, s njim obrisati stražnjicu, ali ekran je ekran i po njemu je besmisleno bilo što dodavati. Osim filma, fanatici sad i stripove na ekranima objavljuju. Vratimo se ipak filmu. Film, iako i onaj animirani uvijek je u pokretu i sad zamisli, Alberta kako markerom dodaje potrebno-nepotrebne detalje i lik se jednostavno pomakne. Pomakne desno, pomakne lijevo, gore i dolje i mrlja ostane na ekranu, čak i kad TV više ne radi. Slika je to žalosna i prepuna bijesa, Albert, kojeg još uvijek zamišljaš, uzima … recimo, vodootporni pentel permanent marker N 860 i nervozno-nježnim pokretima desne ruke, držeći u ljevici poklopac, prekriva crnilom ekran. Nikad više ne želi gledati filmove, ali marker je pretanak i za prekrivanje ekrana od 42′ (za neupućene – četrdeset i dva inča) trebat će mu dosta vremena. Vrijeme ko vrijeme nikad nikoga nije štedjelo ili čekalo. Protekom vremena, ljudi se mijenjaju, stare i postaju dosadni. Iritantno dosadni sa svojim pričama o prošlosti, osim ako nisi jedan od onih koji eto baš voli slušati ponavljajuće priče iz dana u dan, o… onim vremenima kad sve je bilo bolje. Možeš si misliti,. Albert ih nije volio. Zato nemoj ga više zamišljati. On ti je sasvim u redu. Svoj, na neki čudan način poseban, drugačiji od većine koju poznaješ i vjeruj, trebat će ti puno vremena dok ga ne pridobiješ na razgovor. To što ne voli jahati konje ni druge životinje, nema veze s ničim. jednostavno on voli hodati. Dok ide, ići će kud god zaželi, kud god ga noge odnesu. Povremeno će se koristiti i drugim, umjetno stvorenim prijevoznim sredstvima, uglavnom zbog skraćivanja putanje puta, radi uštede vremena i izbjegavanja dosadnih prijatelja, poznanika, rodbinski nastrojenih likova s kojima ga ništa osim genotipa ne veže.
Na kraju, sve se opet svelo na vrijeme. Napraviti sve odmah i sad, sve vidjeti i probati, sve snimiti i o svemu barem riječ napisati. Bio je Albertov moto. Bio je Albertov svijet i iako nije volio jahati konje i nije bio visok 193 centimetra, volio je vjetar i pogled u daljinu. Volio je more i zvjezdano nebo. Oblake i ostale prirodne pojave. Kišu, kišu je volio najviše, jer znala je ponekad isprati sva sranja nakupljena i otjerati dosadnjakoviće kojima je uvijek nešto… uvijek nešto išlo na živce. Ma smeta im i sada i ide im na živce i kad je snijeg i sunce i kad danima ne padaju kiše. Sad više nije ni važno zašto Albert nije volio jahati konje. Opet je na početku. Nanovo stvoren i ubijen u snu jednog dječaka.

Foto: www.pexels.com

Dženana Uščuplić Zukić: Godina poslije (Savršeni svijet)

Prošlo je mnogo, a nije prošlo ništa.
I ne znam je li to dobro ili nije.
Gledam, isti list – samo na njemu treperi kap neke nove kiše. Pada sa neba kao blagoslov ili kao kazna, ne tiče me se. Vidim, piše neke nove priče, zavarava dugama novonastale sanjare.
Kako bih voljela da prstima sklonim oblake, da vidim nastavke svoje, ako je uopšte još uvijek tamo. Da popločam staze, da ne žuljaju ovoliko.
Mislim, malo sam ostarila preko noći. Malo sam krenula drugim putevima. Za neke izgubila, za neke dobila snagu. Na nekima sam ostala na pola, sanjajući isti onaj savršeni svijet kao nekoć. Da li još uvijek vjerujem u njega? Ne znam. Ni da li sam sretnija, ali sam sigurno svjesnija sebe, više nego ičega drugog.
– Zaboravila si na nas – reče Zanesenjak. – Ovdje smo puno više od dva sata.
– Opet nisam imala vremena misliti o vama – rekoh – ali molim vas, ovaj put mi stisnite ruke.
– Još uvijek pokušavaš razbiti tišine?
– Ne znam. – I zaista nisam znala. – Mislim da joj zapravo pripadam.
Proklet da je pjesnik!- rekoh glasno.
Strgnula sam sa grane onaj isti list i obrisala neke nove kapi kiše rukavom.
Odnekud je zamirisala smola nošena vjetrom. Udahnula sam i pogledala u nebo. Nisam više osuđivala, nisam padala, nisam odobravala, a najmanje držala smisao na dlanu. Malo sam žalila. Za nečim.
I znam ga tek kada ga zapišem, ja to tako, oduvijek, ne umijem da kažem, ništa ne umijem da iskažem, prinosim papir licu, mirišem ga, isprljam dlanove tintom i napajam žednu mene, žednu svega, žednu ničega.
Sjetih se prvog dana. Ruku sudbine. Onda i prve godine. Otkrovenja.
Sjetih se posljednje godine. Teška. Nekako slatka. Onda posljednjeg dana. Nije savršen. Ali je moj.
Mislim, malo sam ostarila preko noći.
– Zašto se Fjodor ne smije? – pitam.
– Ne želi da prestaneš bivati. – kažu.
Nekako mrzim bivanje. Šta ako ne uspijem biti? Kakvu svrhu onda ima snivanje?
– Oprosti ako zvučim nejasno, izgleda da ne mogu da ga u potpunosti dosegnem ni kada ga zapišem. Ali ga pomalo osjećam, dolazi mi izdaleka, napajam žednu mene sa istog izvora vremena prije vremena, (bivanje se stapa u snivanje, ponovo ) i kunem se njim, neću biti na gubitku.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Tržište bez užitka

Igor je gledao u prezrene mu mehanizme Shoefixa prilikom redovne jutarnje kontrole i održavanja njegovih sklopova. Mrzio je tu smrdljivu robotsku konstrukciju. I ta održavanja koja kako su njegovi izumitelji tvrdili „u nadolazećim modelima neće biti potrebni“. Međutim, te će modele napraviti kada diplomiraju na zagrebačkom FER-u, a do tada neka se ljudi nose s njihovim šašavim studentskim greškicama što su kao nadobudni entuzijasti počinili prije dvije godine. S obzirom da sjebane prilike Igorova života urlaju za prepričavanjem istih, to ću i napraviti.

Igor, starac s visokim tlakom, naborane pocrvenjele kože, ćelave glave umjesto kose, s brkovima koji su od tone cigareta i nedostatka higijene požutjeli poput blijedog zlata, cijeli svoj život bavio se postolarstvom. Međutim, postolarstvo je umiralo kako je ljudima bivalo sve lakše i draže kupovati nove cipele umjesto popravka starih. Još ga je više boljelo što je proizvodnja cipela postala automatizirani postupak koji smatra osobnim napretkom svaki pomak kojim se smanjuje potreba za ljudskom snagom u tom procesu.

Stoga je Igor sredinom svojih četrdesetih godina pod pritiskom savjetnika u HZZO-u, iako se od kasne maloljetnosti bavio ovim poslom, bio prisiljen upisati tečaj „Osnove robotike“ u jednoj večernjoj školi. Za njegov ukus, iznimno dosadno područje, ali, ajde, svladao ga je nekako uz par poteškoća i dobio certifikat. Ipak je znao da će mu to područje osigurati kruh na stolu.

Taman kako je Igor zaklopio i uključio Shoefixa, u radnju je već ušla prva mušterija. Pritisnula je zvonce za pultom, čiji je zvuk stigao do Igora taman kada si je pripalio cigaretu. Stigao je do pulta i susreo se s visokim prištavim mršavkom u kariranoj žuto-smeđoj košulji, frizure kao u Krešimira Mišaka, a po cipeli napola odvojenog đona na pultu, Igor je odmah procijenio da čovjek nosi broj 48.

– Izvolite? – upita Igor umorno, no uslužno, pritom ispuhujući dim.

– Možete li, molim vas, ne pušiti? – upita mušterija nezadovoljno. – Ipak smo u zatvorenom javnom prostoru u 21. stoljeću.

– Možete li molim vas odjebati u drugu radnju, a ne meni srati u mojoj vlastitoj poslovnici? – odvrati Igor bahato, pritom uvlačeći dim koji je odmah ispuhao klijentu u lice.

I mušterija doista odjebe uvrijeđeno. Ali vrlo brzo je stigla nova mušterija i to još Igorovom oku mnogo ugodnija.

Pred njim je stajala mlada djevojka u kratkoj plavoj ljetnoj haljinici s tigrovim glavama, glatkim dugim nogama sa stopalima broj 32 na koje je nataknula plave štikle. Imala je dugu plavu kosu (doslovno obojanu u modru kosu, nije bila blonde) pokrivenu plavim šeširom, a čiji pramenovi su dosezali do, ipak ne skrivajući, njen malen, ali seksi dekolte. I ono najvažnije, izvukla je štiklu strganu na peti, bez prigovaranja Igoru zbog pušenja. I bolje joj je.

– Nema problema – reče Igor ni ne pogledavši oštećenje. – Dođite danas poslijepodne i čekat će vas popravljene. Cijena će biti 10 kuna – zaključi i ugasi popušenu cigaretu.

– Može, puno vam hvala – reče djevojka obradovano.

Čim je okrenula leđa Igor se u nju zagledao krvničkim pogledom koji žudi za nasiljem kao što utičnica žudi da se priključi u šteker. Zapalio je još jednu cigaretu jer je time smirio želju za spaljivanjem svoje mušterije. Isto kao i svih drugih koji su mu se zaredali tijekom dana i čije je cipele trpao na trake kojima su bile vođene do Shoefixa. Jednom kada su cipele unutra, Shoefix sam analizira oštećenja te ih popravlja, bilo ljepljenjem, 3D printanjem potrebnih dijelova ili krpanjem materijala i bojanjem prikladnim priborom koji je pohranjen u spremniku robota.

Ajoj, da, razlog zašto je Igor htio ubijati svoje klijente vrlo je očit, zar ne? Postolarstvo je umrlo, kao što je spomenuto, kada su ljudi prestali popravljati cipele, već svako malo stali kupovati nove. Postolari su gubili posao. Ali zato kada je nekolicina štrebera proizvela robota koji popravlja cipele i još ga k tome dobro ispromoviraju, gomila je podivljala od oduševljenja. Slučajni prolaznici su na televizijskom dnevniku tvrdili „kako je to fenomenalna ideja“ i da je „pravo čudo što se toga još nitko dosad nije sjetio“. Doista, preko noći, ljude je udarila kolektivna amnezija i zaboravili su da im ovi „inovatori“ inoviraju ono čime su se ljudi bavili stoljećima, a slučajni prolaznici odbacili prije deset godina. I kad god se toga sjeti, Igor bi im u sebi opsovao krvavu vaginu njihove pokojne majke. Realno, ne mogu ga ni kriviti.

No, vratimo se mi na priču. Do nekih tri sata popodne dolazile bi mušterije ostaviti oštećene cipele, a zatim bi se nakon sat vremena pauze (Igor bi zatvorio radnju kako bi nešto prigrizao), te iste mušterije vraćale uzeti i platiti popravljene. U tom protoku mušterija, poput zaglavljenog kamenčića usred čiste potplate cipele, istaknuo se dostavljač jedne prodavaonice cipela. Nosio je formular Igorove redovne mjesečne narudžbe na potpis dotičnog naručitelja, dok su na stražnjem ukazu već iskrcavali dostavu. Naime, Igor je svaki mjesec naručivao pedesetak para cipela, različith veličina i modela za oba spola. Nitko nikada nije saznao zašto Igor naručuje toliko cipela, ali nikoga nije bilo ni briga, dokle god ovaj redovno plaća svoje narudžbe. Nećete vjerovati, ali posao servisiranja robotskog popravljača cipela bio je dosta unosan. A s obzirom da se podrazumijeva da moje čitateljstvo zanima zašto je Igor financijski neodgovorniji od manijakalnih šopingholičara, ispričat ću vam do kraja njegov tipični radni dan.

Nakon što je zatvorio radnju u 18:00, Igor je uzeo nekoliko dostavljenih kutija i iz njih istresao desetke cipela raznih modela. Potom je iz ladice ispod stola izvukao kovčeg koji je bio ispunjen pilama, noževima, čekićem, čak i jednom bušilicom. Vrlo kreativno, poput konceptualnog umjetnika koji se bavi vještinom koja jedino njemu ima smisla, komadao je, gulio i bušio novokupljene cipele. Sakaćenje je iz sekunde u sekundu bilo sve žustrije i agresivnije. Najprije jer se prisjetio svojih licemjernih i glupih mušterija. No, agresivnost je narasla na visinu vrha Burj Khalife kada se sjetio svog karijernog savjetnika na burzi. Koji je to bio samodopadni kurvin sin.

– Ako se postolarstvo već vraća u trend, pa zašto se ja ne bih vratio onda tom poslu? – upitao je Igor svojeg savjetnika prije dvije godine kada je robotsko popravljanje cipela uzelo maha, a njemu je bilo dosta servisiranja robota u kafićima.

– Jednostavno – objasnio mu je savjetnik uz klasični iritantni smijeh koji je samo potvrdio da se radi o umišljenoj seljačini koji se dograbio višeg položaja od osobe koja mu nasuprot koje sjedi i sada ga s te pozicije želi izjebati dok drugome strpljenje ne presuši kao lokva u Sahari tijekom vrelog dana. – To je naprosto postao posao za robote. Nitko ti neće dati poticaj da se baviš time, kada roboti to mogu raditi bolje…

– To nije istina! Bolji sam od robota!

– Radije pusti strojeve da rade svoje, a ti se samo pobrini da je njima dobro, u redu? – savjetnik se nije dao smesti. – Na kraju krajeva, bit ćeš vrlo dobro plaćen za to.

– Nije stvar u novcu – usprotivio se Igor. – Stvar je u tome da sam uživao popravljajući cipele, a roboti mi ne pružaju nikakav užitak.

– E, pa jebao te užitak – savjetnik je postao vrlo neugodan na krajnje bahati način. – Bitan je novac, a roboti su mnogo ekonomičniji od glupih, zahtjevnih i cmizdravih ljudi!

I taj dan je Igor za dlaku izbjegao prijavu za fizički napad na poslodavca HZZO-a. Unatoč tome što je savjetnik dobio tri modrice po glavi, napuklu arkadu i tri šava posred obrve kao finalni proizvod dva zabijanja u stol i pet dobranih udaraca u glavu (dok se pritom Igor derao da je bolji od robota, jer robot ne može nikoga ovako udesiti), savjetnik nije podnio nikakvu prijavu ili tužbu. Vrlo moguće iz straha, a birokratičnost tužbi i prijava podrazumijeva ponovni susret dviju suprostavljenih strana. Ali zato Igor više nikada ne smije kročiti u HZZO, čak ni u slučaju da mu trenutni posao propadne.

Nakon što je satima sakatio cipele, Igor je maknuo plahtu sa stare postolarske mašine, obiteljskog nasljeđa koje je vjerno čuvao i njegovao. Bili su uz tu mašinu i drugi alati za popravak (poseban set, koji iako je i njime mogao uništavati cipele, Igor nikada nije koristio za tu svrhu). Profesionalno ih nije koristio godinama, ali amaterski se njima svakodnevno održava u formi do dugo u noć. Pogotovo kada mu starost postaje sve škrtija i škrtija na spavanju. Uzeo je jednu vlastoručno uništenu cipelu i stao je popravljati. Taj užitak, te osjećaje sreće i zadovoljstva vrlo posebne teksture, nemoguće je opisati. Možda će nekolicina vas znati o čemu ja to ovdje pišem, manji dio će shvatiti možda jednom u budućnosti, dok vi ostali to nećete spoznati ni za milijun godina.

Naposljetku, koliko vas radi ono što stvarno voli?

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Priča iz Hrvatske. Sorry, stari.

Bio je odličan učenik i odličan student. Uvijek je sve uspijevao naučiti za pet. Ali osim izvrsnosti u reprodukciji memoriranog, nekih drugih kvaliteta po kojima bi se isticao, nije imao. Kod njega se nije nalazilo nikakvih tragova inovativnosti niti potrebe za kreiranjem nečeg novog. Sve u svemu, bio je štreberski mediokritet.
Nikada ni u čemu nije, čini se, zakazao niti iznevjerio roditelje. Bio je uzoran sin. Nedjeljom je uvijek uredno nazočio obiteljskom ručku. Juhica, stari obiteljski porculan, itd. Nekakvih posebno bliskih prijatelja nije imao. Tek dva-tri znanca još iz školskih i studentskih dana. S njima je nastojao održavati kontakte, i barem dva-tri puta godišnje otići na pivo. Volio ih je smatrati i nazivati svojim prijateljima. Međutim, noćne izlaske s prijateljima uvijek je nastojao okončati do 23 sata i nije se dao nagovoriti na produljenje. Vjerojatno je to bilo stoga što je još uvijek živio s roditeljima, ali još više dobar primjer uspjelog konzervativnog odgoja. Imao je 32 godine i još uvijek je bio djevac.
Zazirao je pomalo od razuzdanog ponašanja suvremene mladeži. Nikada nije sjedio s vršnjacima na betonskim stepenicama ispred faksa, s pivom u ruci, u predvečerje. Njegov odnos prema svijetu bio je aristokratski i snobovski. Nije dopuštao sebi da ga ponesu niti radosti druženja niti žar trenutka. Odisao je diskretnim vrijednostima višeg srednjeg sloja buržoazije, što se očitovalo u opreznosti i trezvenosti baratanja novcem. Pri izlascima, kako rekosmo, s prijateljima, uvijek je bio umjeren. Premda inače, navlastito, pomalo korpulentne građe.
U skladu sa sudbinom koju mu je kozmos odredio, tekao je i ostatak njegovog curiculuma vitae. Dobro pozicionirana građanska obitelj iz koje je ponikao, osigurala mu je zahvaljujući dobrim društvenim i političkim vezama solidno plaćen posao namještenika u državnoj službi. To je pozicija i situacija o kojoj mnogi sanjaju. Zavidni nesretnici, bez odgovarajuće obiteljske pozadine, bez korisnih društvenih i političkih veza, nazivaju takve, sretnije od sebe, “uhljebima”. Posprdan je i omalovažavajući to izraz. Pravilnije bi i više u skladu s duhom hrvatskog jezika bilo nazvati ih “ukrusi”.
I na kraju, što reći? Sorry, stari. Nadam se da se ne smucaš po kojekakvim sumnjivim književnim internet portalima. Znam da Facebook profil nemaš (prema tvojoj vlastitoj izjavi). Oduvijek si osjećao zazor i prezir prema takvim popularnim narodskim zabavama, i potrebu da se distanciraš od svega toga. Jednako kao što ne piješ vodu iz slavine, nego isključivo flaširanu. Jednako kao što se ne voziš javnim prijevozom jer se ljudi ne peru redovito i smrde.
Nadam se da nećeš pročitati ovaj tekst. A ako ga ipak, kojim malovjerojatnim slučajem, pročitaš, nadam se da mi nećeš zamjeriti na istini. Sorry, stari.

Foto: www.pexels.com

Maksim Popov: Priča koja se ne priča ili Priča o trpljenju i sramoti

Pred početak rata moj stari je uvezao jedan auto iz Italije. Bila je neka fora da ne možeš uvesti cijeli auto ali ga možeš uvesti u dijelovima, pa je moj stari (pošto je mehaničar) otišao u Italiju, rastavio auto na dijelove, uvezao dijelove u Yugu i ponovo ga sastavio da bi ga mogao prodati. Bio je to krvav posao i kad sve zbrojiš i oduzmeš jako mala zarada. Ja sam tada bio mali klinac.
Ćaća je nešto radio u podrumu kada je začuo nekakve udarce i lom stakla. Odmah je istrčao iz podruma da vidi o čemu se radi i imao je što i vidjeti. Na haubi njegovog zelenog auta je stajao komšija Ranko koji je držao sjekiru u ruci i lupao po autu. Prvo je izlupao haubu da je malko „izravna“, a onda se na nju popeo i mlatio po šofer-šajbi. Moj otac mu se polako približio i sagledao situaciju u kojoj se nalazi. Vidio je da je Ranka uhvatila „žuta minuta“ i da je ponovo neuračunljiv, a u takvim situacijama treba biti vrlo oprezan, a krivo pitanje ili riječ te mogu koštati glave.
– Zdravo Ranko… Što se radi?
Ranko polako spusti sjekiru, pogleda u mog starog, osmjehnu se i kaže.
– O zdravo kumane. Evo uzeo sam malo sikiricu da ti poravnam ovaj auto.
– Joj Rankane moj, mene pamćenje nešto ne služi u zadnje vrijeme, al ja se nešto ne sjećam da sam te zvao da mi pomogneš u ravnanju auta.
– Ma nisi me kumane zvao, sam sam se ja pozvao, pa uzme opet onu sikiru, zamane i lupi po krovu. – Kud si baš kupio (tras, bum po krovu) zeleni auto, što nije bilo neke druge boje.
Moj stari gleda kako mu Ranko uništava auto i vidi da mu nema pomoći.
– Jebiga Rankane, izgleda da im je samo ta ostala.
– E meni se baš ne sviđa zeleni, al svejedno ti ga ravnam besplatno, pa kad završim idem ti izravnat i onaj kombi parkiran u brdu.
– Neka, neka Ranko, nemoj se mučiti, pusti meni, izravnaću ga ja. Ti kad ravnaš onda popucaju stakla, a ne valja se voziti bez stakala jer bude promaja, pa ću da nazebem ako budem vozio bez stakala.
Ranko stane, malo razmisli, ostavi sjekiru, pa se uputi svojoj kući preko puta naše.
– Imaš ti pravo kumane, idem ja malo da odmorim, a ti izravnaj kombi.
Kasnije taj dan su došli po Ranka i odvezli ga u Popovaču na terapiju. Nije moj ćaća o tome pričao po selu, niti dizao nekakvu graju oko tog događaja. To je bilo nešto o čemu se ne priča.
Kada se Ranko oženio već nakon nekog vremena su njegovoj ženi svi govorili da ga ostavi, da se razvede, a pogotovo kada su dobili dijete, ali Lela je bila odlučna u trpljenju i nije htjela nanositi sramotu sebi, djetetu, rodbini ili bilo kome drugome time što bi se rastala. Ranko je i dalje radio pizdarije, često bi završavao u Popovači na liječenju, pa bi se nakon kraćeg vremena vraćao kući, neko vrijeme bi bio normalan pa bi počeo po starom. Moj stari je znao reći da toj ženi Leli treba podići spomenik što sve prolazi i što sve trpi.
Kada sam bio drugi – treći razred osnovne, na raspustu bismo išli na kupanje na rječicu Sloboštinu koja je dijelila moje selo Bodegraj i Okučane i koja je imala predivne bazene s vodopadima. Moj brat i drugari iz sela su već znali plivati, a ja sam jedini bio ne plivač i nosio sam sa sobom nutarnju gumu od auta pomoću koje sam se održavao na vodi. U jednom trenutku dok sam bio u vodi, primijetio sam Ranka kako stoji na vrhu vodopada. Vidio sam na njemu nekakav čudan smiješak. Skočio je u vodu i doplivao do mene.
– Dule, sad ćemo se malo gnjurati…
U meni se govno smrzlo. Odjednom je okrenuo mene i šlauf naglavačke, a ja sam se odmah nagutao vode i počeo gušiti. Držao me 10-ak sekundi pod vodom da bi me potom opet okrenuo. Samo što sam ispljunuo vodu iz usta i nekako došao do zraka Ranko me pogledao svojim nasmiješenim očima i tiho rekao
– Idemo ponovo…
Nisam ni stigao reći „nemoj“ a on me već okrenuo i ponovo davio. Ovaj put me držao još duže, dok sam bio potopljen čuo sam kako druga djeca vrište i viču „Pusti ga, pusta ga!!!“, polako sam počeo gubiti svijest, a Ranko me opet okrenuo, pogledao me u oči i rekao – Dule, nećeš ti ovako nikad naučiti da plivaš. Potom me pustio i otplivao nizvodno. Ja sam jedva nekako došao sebi, a kada sam se domogao obale trčao sam kući koliko su me noge nosile. Nikom ništa nismo rekli, jer o tome se nije pričalo, u meni se još povećao strah od dubine, a svaki idući put kada bih dolazio na rijeku samo bih gledao hoće li se od nekuda pojaviti Ranko.
Godine su prolazile pa je tako došla i 1995 godina kada smo svi u Bljesku zauvijek napustili naše kuće. Rasturili smo se na bezbroj strana i dosta društva iz moje škole i komšiluka više nikad nisam ni vidio. Igrom slučaja su Ranko i Lela završili u Dalju gdje smo i mi živjeli 3-4 godine. Lela je i dalje trpjela Rankove pizdarije, sve kako bi sačuvala brak i „normalan“ život. Moj stari je znao reći da toj ženi Leli treba podići spomenik što sve prolazi i što sve trpi. Ja sam u međuvremenu pobijedio strah i na Dunavu naučio da plivam.
Citat iz novina 14. 07. 2016. „U sobi malene kuće u Ulici Josipa Astaloša u Dalju policiju je u četvrtak ujutro dočekao stravičan prizor. Milomirka Lalić (46) ležala je na podu, sva u krvi, s ubodima po tijelu. Nikoga drugog nije bilo u kući. Kuća je bila uredno zaključana, ključa nije bilo nigdje, a vanjska vrata bila su zaglavljena ciglom. Upravo je to privuklo pozornost nekoliko susjeda, koji su vrlo dobro znali da je Milomirka sigurno kod kuće budući da nema kamo otići. Bilo je dovoljno da policija samo proviri u unutrašnjost kuće i da se slutnje zabrinutih susjeda pokažu točnima. U srednjoj sobi na podu je ležala mrtva žena. Soba je cijela bila u neredu. Tijelo su prevezli na patologiju. Šokirani susjedi kažu kako je Milomirka živjela sa suprugom Rankom.
Susjeda Lela, kako smo je zvali, bila je nezaposlena. Vodila je brigu o suprugu te o nekoliko starih i nemoćnih ljudi u selu kojima je pomagala. Bila je jako dobra i sposobna ženica, kakve se rijetko rađaju. Da nije bilo nje, tko zna kako bi suprug završio jer je godinama bolovao i liječio se u psihijatrijskim ustanovama u Zagrebu i Popovači – ispričala je susjeda Mira. Zadnju kavu s Milomirkom popila je u srijedu ujutro. Nesretna žena i njena obitelj u Dalj su se doselili 1995. godine iz okolice Okučana. Milomirka i suprug su, kažu susjedi, u braku bili dugo. Suprug Ranko je, dodaju, posljednjih godinu dana bio kod kuće jer je dobio otkaz kao višak radne snage na željeznici.“ Neki dan je bilo godinu dana od kako je Ranko ubio Lelu i izvršio samoubojstvo. Otišao je do Dunava i utopio se. Leli je podignut spomenik.

Foto: Zoran Žmirić