Arhiva kategorije: Proza

Miro Škugor: Tuširanje

„Dvadeset tri i trideset. Sad će“, nije ni završio misao kada se iz stana iznad, preciznije iz tuš-kabine pozicionirane nad krevetom na kojemu je upravo pokušavao zaspati, na njega obrušio zvuk tutnjave Nijagarinih slapova uzrokovan neumoljivim Frankinim tuširanjem. Nakon otprilike tri minute uslijedila je i neuspjela vokalna interpretacija negdašnjeg hita Lepe Brene. I tako narednih petnaestak minuta, baš svake večeri, tijekom zadnjih par godina.

„Tipičan Kantov sindrom“, pokušavao je pojmiti. Doduše, Immanuelovi sugrađani nisu bili izloženi nikakvoj pogibelji. Pače, trebali su mu biti zahvalni, jer su po njegovim svakodnevnim šetnjama, točno u sedam sati, mogli navijati svoje satove. Vele da je samo jednom, na nekoliko dana, odustao od šetnje zato što se zanio čitanjem Rousseauova djela „Emile ili o odgoju“. Tako se i Frankino tuširanje znalo prolongirati, ali samo na sat-dva. Toliko o odgoju. Tek za ljetnih školskih praznika Vjekoslav se konačno mogao naspavati.

Osjećao je mješavinu bijesa, nemoći i zle sreće zato što je baš on postao dijelom Frankinog bioritma i higijenskih navika. „Zašto nisam kupio stan u nekom od drugih ulaza?“ stalno si je postavljao isto pitanje. Ležeći nepomično u krevetu jedino je znao kako će se sutra nastaviti spoticati o vlastite podočnjake. Ono što još nije mogao znati, ali je predosjećao, bila je noć kada će mu se plafon srušiti na glavu. „Ubila ga tuš-kabina“, mogao je zamisliti crnokronični naslov na nekom portalu. A potom se načas uozbiljio: “Nije li mi onaj astrolog predvidio nasilnu i bizarnu smrt?“ Kao da nelagodno otresa perut sa sakoa, brzo se mišlju vratio na aktualnu situaciju.

Franka je završavala osmi razred osnovne škole i bila je starija kći njegove susjede Irene, inače, samohrane majke u lijepim četrdesetima. Morat će u najskorije vrijeme opet s njom porazgovarati i upozoriti je na kućni red koji nije dozvoljavao nikakve po susjede uznemirujuće aktivnosti poslije 22:00. posebice ne u novogradnjama. Tom teroru morao je već jednom doći kraj.

Kako to u životu već biva, pri jutarnjem odlasku na posao, na izlasku iz zgrade, susreo je susjedu Irenu. Prije nego li je išta izustio, ona mu je ljubazno ponudila prijevoz njezinom osobnim automobilom do posla. Pristao je. Tijekom vožnje pričali su o svemu samo ne o temi koja ga je toliko mučila. Crveno svjetlo semafora iznenadno je kod njega pokrenulo pravu verbalnu bujicu u trajanju od nekoliko minuta. Sve joj je nastojao nabrojiti: Franku, tuširanje, pjevanje, on godinama ne spava, kućni red, on čuje i druge zvukove, viku, svađe, pospremanje njihovog stana, čuje i kad koriste toalet, samo što mu ne mokre u uho, itd.

„Znate, dragi susjede, kada mi sve ovo ovako pričate čini mi se kao da smo već dugo jedna obitelj. Morali bi svakako probiti plafon te spojiti naša dva stana unutarnjim stubištem“, rekla je smijući se. „Već sam sto puta upozorila Franku, ali ne sluša me. Jeste li primijetili da se tuširala oko pola deset kada ste mi se zadnji put požalili? To je trajalo dva dana, a onda sve po starom. Takve su to godine. Znate i sami…“ pojašnjavala mu je. Htio joj je odgovoriti nešto ne baš pristojno, ali zaustavila ga je nagla škripa kočnica. „Evo, vi tu izlazite, zar ne?“ milo ga je upitala. „Da. Hvala na vožnji“, nespretno je uzvratio.

Od prekjučer, nije mogao ne čuti kako se sada, uz svakonoćno tuširanje u 23:30, netko tušira svako jutro u 6:30. Dok ne bude posve siguran o komu je riječ, još neko vrijeme se neće buniti. Ali, svakako će morati. Budući da ga budilica budi u 6:50, nikako ne smije dopustiti drsku krađu cijelih dvadeset minuta predragocjenog mu sna. Uostalom, ako ga išta može izbaciti iz takta, onda je to osvetničko tuširanje.

Foto: www.pexels.com

Jim Shinebird: “Sve je sranje osim pišanja!”

“Sve je sranje osim pišanja!” ulazi u prljavi minibus banijska grdosija u izlizanoj kožnoj jakni. “Dal… ti točkovi voze za Popovaču?” kese se seljaci brišući znoj dok su žene premorene od života, a u meni zatreperi nešto što ne osjeća ni milost, ni bol, ni strah, nešto nezadrživo, poput proljeva živaca; tako je bar pisalo na plakatu “Terminatora” daleke 1984. Masa dobričina u dvadesetak razderanih fotelja pokrštavaju mirisom rakije sve što ulazi u ovaj jutarnji let za Baniju. “IDEMO… VOOZI ILI VRATI PARE…TI JEBEM TRUNJE!!!!” Udarac pijane glave o prozor. Pokrenuo se stari autobus. Preko ceste je fotoradnja. Pas ispred vrata. “VOZI STOOOOO NAAAAA SAAAAT!” Jednostavne riječi puka, žestoka zbilja dijeli ih k’o hostiju umjesto kolača. Nakon gromoglasnog smijeha, kašljanja i grgljanja, drugog zvuka osim podrigačine nije bilo. Prdnem. Do škole još dvadesetak minuta predvidivih krivina i luđačke vožnje i za ovu žilavu gerijatriju. Na trećoj stanici postajem svjedok precrtavanja, pomalo nasumična klaonica osjećaja; naglo se opraštao hladnim izrazom lica klaun trenutka koji je očito zbunio prijatelja po čaši. Izašao sam u Jabukovcu kao iskrivljena individua tipične manije zadovoljstva.

(ekstravagancija sjećanja na desetogodišnjih 16 km divljine!)

Foto: www.pixabay.com

Blaženka Slovenec: Kokoš

Jutros je mater s placa donijela živu kokoš. Ponosno je umarširala u kuću s kokoškom ispod ruke. Stavili smo je u kadu. Ne giba se, ne glasa, ništa, kao da i nije živa.

– Zašto si kupila živu kokoš? – pitam.

– Nije bilo zaklanih – odbrusi preko volje.

Šutim.

Vrijeme polako prolazi, podne je, a kokoš je i dalje u kadi. Dao sam joj vode i malo zrnja kojim hranim ptice. Kljuckala je bezbrižno ne pitajući se što radi na tako čudnom mjestu, zašto nije u dvorištu. Što mater sad čeka, kako će zaklati kokoš kad od svega pada u nesvijest? (…)

Konačno stari dolazi kući s posla i onako umoran od dana koji ga je zgazio ulazi u kupaonicu.

– Koji kurac radi ova kokoš u kadi?

Mater mu objašnjava kako se baš zaželjela kokošje juhe i pečenja, a najbolje je meso domaće kokoši, nikako ovih kupovnih čije se meso odmah raspada. Stari šuti dok ona melje. Uzima kokoš i izlazi iz kuće. Gledam kroz prozor kako se osvrće oko sebe kao lopov s tom kokoši ispod ruke. Dolazi do susjedove ograde, podiže kokoš i nježno je spušta na travu.

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Kiki gaci cveću!

Po četvrti put pokušavao je pripaliti fitilj na voštanici koja se klatila u preširokom svijećnjaku. Prethodna tri neuspjela pokušaja dodatno su proširila mrlju lipanjskog predvečerja što je sve dublje natapalo njegovu narančastu košulju i kričavu kravatu kariranog uzorka.

„Valjda se konačno umorio i negdje primirio“, iskreno se ponadao sada već vidno iznervirani promotor kuhinjskog posuđa. Obazirući se oprezno na sve strane, pozorno je prinosio upaljenu šibicu k svijećnjaku. Još ga je svega centimetar dijelio do uspjeha. Ali, milisekundu prije nego li je u sebi uskliknuo: „Uspio sam!“, odnekud je dotrčao trogodišnji dječačić snažno puhnuvši prema šibici. Na dim ugašene šibice odmah se nastavio njegov vragolasti poklič: „Kiki gaci cveću!“ A potom je odjurio nekamo u vrt.

Promocija novog posuđa trenutno je prerasla u kaos. Promotor se sručio u stolac na pročelju stola jedva susprežući suze dok ga je osmero uzvanika nastojalo smiriti. Domaćica je dojurila iz kuhinje nudeći mu veliku čašu punu leda s tek prstom vode. Susjed Zvonimir neprestano je ponavljao: „Ma, dajte, molim vas! Odrasli smo ljudi. To je samo dijete. Sve će biti u redu.“ Gospođica Blaženka prednjačila je u nagovaranju promotora da nastavi i dovrši promociju. „Baš bi bilo dobro osvojiti novi ribež na prigodnoj lutriji“, razmišljala je usplahireno, uzdajući se u sve svoje atribute. Kikijev otac pak želio je samo jedno – dobro isprašiti tur svom potomku. I tijekom prošlonedjeljne mise također ga je doveo u stanje prigušenog bijesa. Još mu je u glavi odzvanjao Kikijev glasić koji je na svećenikovo:„Pomolimooo seeee!“, zdušno uzvratio: „Odmorimooo seee!“ Tajac koji je nakon toga ispunio crkvu pretvorio se u križ za koji nije znao koliko će ga dugo trebati nositi. No, posve sigurno znao je da kada ga se dočepa… „Kiikiiii, Kiiikiii!“ isprva je oštro dozivao sina. Nakon minutu ili dvije već je urlao isto ime u želji da glavnog krivca privede pravdi, ovdje i sada. A od Kikija – ni traga ni glasa.

Poslije pola sata, trud uzvanika urodio je plodom. Točnije, večerom. Promotor se koliko-toliko sabrao. Održat će promociju do kraja. Uostalom, večera se može skuhati i bez posebnih ukrasa ili atmosfere. Posebice kada društvo za stolom naglo ogladni. Uz domaćinovo asistiranje skoro besprijekorno je odradio ostatak predviđenog programa. Još samo flambirano voće i to bi bilo sve od njega za ovu prigodu.

U dubokoj tavi rastopio je maslac pa na njega dodao smeđi šećer, muškatni oraščić, piment, narančinu koricu i par žličica voćnog soka. Zatim je narezao raznovrsno voće te dohvatio bocu ruma i skoro polovinom njezina sadržaja zalio sočne kockice. „Kakvo će to biti finale!“, pomisli zaneseno, svemu do tada unatoč. A onda se redom dogodilo sljedeće: zvuk paljenja šibice, iskra, mali plamen pa huk otvorenog plamena. Kao nadrealni kontrast mraku što je upravo skliznuo sa Sljemenskih padina i doklizao do stola na terasi, iz tave s voćem suknuo je stup vatre visok oko dva metra.

Šok je umjesto itekako opravdane panike imao neočekivano paralizirajući učinak. Nitko nije stigao reagirati. Ni disati. A kamoli zazvati vatrogasce ili barem zavapiti: “Požar! Požar!“ Jedino je domaćinu u nekom dijelu primozga prostrujala fotografija njegove kuće u rubrici sutrašnje „Crne kronike“.

Nakon što je alkohol iz ruma ishlapio, sve oči bile su uprte u promotora. Nepomično je stajao pored zdjele, dok su mu preko oprljenog lica padale trepavice, obrve i vlasi iz pramena kose koji je samo trenutak prije krasio njegovo visoko čelo.

Odjednom je odnekud dojurio Kiki te iz petnih žila puhnuo u promotora. „Kiki gaci cveću!“ uzviknuo je radosno.

Foto: www.pixabay.com

Blaženka Slovenec: Baba je umrla u nezgodno vrijeme

Baba je umrla u nezgodno vrijeme, početkom listopada, kad padaju kiše kojima se ne nazire kraj, kad je sve mokro i blatnjavo, kad je puteljak koji vodi do groblja raskašen i trebaju kaljače. Ali taj dan, dan Babina sprovoda, bio je sunčan, vruć kao kolovoški, mjesec koji je Baba najviše voljela.

Stajali smo na groblju mi, njeni unuci, mi njeni potomci, koji imamo putne isprave svih mogućih zemalja nastalih nacionalnim revolucijama donedavno jedne zemlje. Kad bi netko slučajno tuda prolazio i pogledao nas, lako bi mogao pomisliti da se od Babe opraštaju oni koji su se slučajno zatekli u selu. A i groblje je bilo neobično, pa ako nisi znao da je groblje, lako si se mogao zapitati zašto je taj komadić prirode ograđen. Groblje zaraslo u korov na kojem su svi spomenici bili sablasno nagnuti na istu stranu. Nije bilo imena, datuma, ničega, samo su seljani znali koji spomenik ili drvo kome pripada.

Foto: www.pixabay.com

Jim Shinebird: Zapravo, uz neobične okolnosti, žive su nas požderali uzajamni osjećaji!

Nismo imali zajednički povijesni pedigre niti intelektualnu obzirnost prema drugima. Moja duša starijeg je datuma isporuke (30-ak godina prije Meksičke revolucije, kad je obožavan “Quickdraw Single Action Army Colt”)… iz svijeta u kojem su osjećaji, emocije, formulirani kao modaliteti sve bržeg potezanja revolvera! Za razliku od tebe… živio sam više u prozi pokreta nego u poeziji, što sam si ostavio kao arhaično oružje svoje pronicljivosti do dan danas. Da smo ostali zajedno, shvatio bih (ti vjerojatno još i prije mene) kako se naša ljubav kotrlja prema nekoj vrsti suicidne transakcije, a ne potpunog predanja… Zapravo, uz neobične okolnosti, žive su nas požderali uzajamni osjećaji!

(s velikim odmakom… bivšoj Revolverašici)

Foto: pixabay.com

Mislav Pasini: Svježe kao piletina

Čovjek je sjedio za recepcijskim pultom luksuznog hotela. Grizao je kruh natopljen u maslinovom ulju i u ustima ga miješao sa zalogajima mesa, dok su mu masne kapi padale po radnom stolu, pored tipkovnice. Dlanom je nevješto obrisao bradu i njime otresao po tlu.

“Ne razumijem vegetarijance, ne razumijem, a niti ću…” promrsio je sebi u bradu kada su se u dnu lobija otvorila ulazna vrata hotela. Čovjek na recepciji podigao je glavu pomalo u čudu. Pogledao je prema ručnom satu. Četiri sata i četrdeset minuta ujutro. Dvoje gostiju zastalo je pred ulazom odmjeravajući ga onako punih usta iza recepcijskog pulta. Muškarac i žena, negdje u svojim srednjim tridesetima, susreli su se pogledima u razmjenjivanju osmijeha.

Dvoje se s vrata približilo recepcijskom pultu, pri čemu se muškarac naslonio i drsko potražio recepcionarov pogled. Činilo se kao da je čekao da ovaj proguta onaj komad hrane u ustima i zatim je započeo:

“Onda, prijatelju, što nam nudiš u ovaj kasni sat?”

“Mislite u ove jutarnje sate?” rekao je čovjek sa svog mjesta.

“Kako god, bili jutarnji ili večernji, što nam, prijatelju, nudiš?”

“Ono što već nudim svakome tko uđe preko istih vrata”, odgovorio je.

Gost se nasmijao i potražio pogled svoje pratilje.

“Prijatelju”, nastavio je ironično, “znam ja što ti nudiš… Sobe, je li tako. To ja znam, no mene zanima kakve nam cijene nudiš u ovaj sat?”

Nakon što je progutao ostatke zalogaja recepcionar podigne pogled s cjenika.

“Osamdeset eura soba”, rekao je.

“Ufff, prijatelju, previše! Uistinu previše. Kada se odjavljujemo? Do koliko sati moramo napustiti hotel?”

Recepcionar se zamisli, kao da traži odgovor, pa ga gost s druge strane pulta prekine u razmišljanju.

“Nov si ovdje? Je li tako?”

“Odakle vam to? ” recepcionar će.

“Pa cijenu sobe moraš provjeravati na listama, a nisi ni siguran do koliko sati možemo ovdje ostati”, završio je sa smiješkom dok ga je njegova bolja polovica podbadala laktom, pritom upućujući podsmijeh recepcionaru s druge strane pulta.

“Do osam sati ujutro”, rekao je recepcionar.

“Što do osam sati?”

“Pa odjava. Izlazite u osam kako bi spremačice mogle pripremiti sobu za nove goste.”

“Oooo, prijatelju, pa previše je to. Ja ti ovdje dolazim s ovom divnom damom (djevojka se na njegovu primjedbu ugodno smješkala) i kažem ti da tražimo samo prenoćište. I ništa više. Dajete li doručak uz cijenu? Ako ga dajete, mi ga odbijamo. Samo spavanje trebamo. I, prijatelju, tu cijenu dat ćeš nam upola!”

Recepcionar zastane pa se nasloni u fotelji i pogled zadrža na gostu.

“Onda?” nastavio je gost.

“Onda što?” recepcionar će nakon što je od ispod pulta izvadio pola litre pive. Nagnuo je bocu i žedno potegnuo. Njegov postupak zbunio je djevojku u pratnji kojoj je u trenu nestao osmijeh s lica.

“Vi inače pijete u ovom hotelu?” nastavio je gost.

“Ne pijemo… daleko od toga, ali u posebnim prilikama uvijek se dobro podsjetiti na najbolje piće. Muškarci smo i znamo što nam najbolje odgovara, zar ne?!” rekao je recepcionar i nazdravio zidarkom pred licem gosta.

“Recepcija i zidarka. Ha, prijatelju, nego ovako ćemo. Ja tražim samo noćenje i želim da mi to odmah isposluješ. Ako nije moguće, pa uvijek postoji drugo rješenje…”

“Drugo rješenje?”

“Da. Da ti nazovem gazdu i kažem mu u kakvom sam te stanju našao ili, ako se baš ne budemo mogli dogovoriti, odvest ću te već u neki kut koji kamera ne snima i tamo te natamburati, čisto da me se prisjetiš s vremena na vrijeme. Meni tada više neće trebati krevet jer ću ionako biti i previše budan od adrenalina koji ćeš mi podići. Prema tome, možda bi bilo bolje da se prihvatimo prvog prijedloga. Daj mi telefon i zovnimo gazdu. Ja ću s njime isposlovati račun, a ti ćeš biti zadovoljan jer ćeš mi dati sobu po cijeni koju će gazda odobriti. A priča o tvojoj nesnalažljivosti za pultom neće ići dalje od ove recepcije. Hajde, sada, daj mi telefon.”

Recepcionar ne reče ni riječi. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pomakne u mjestu. A onda je tako nonšalantno podigao zidarku, potegnuo gutljaj i opušteno rekao:

“A ja sam mislio kako je ipak najbolje rješenje da izaberete neki drugi hotel, u blizini po mogućnosti. Ovo je turistička destinacija.”

Djevojka i njezin pratitelj zamuknu.

“Mislim da se nismo razumjeli. Želim ovaj hotel i to po upola manjoj cijeni. Daj mi telefon i ja ću zvati vlasnika!”

“To uistinu želite?”

“Da, istog trena!”

Recepcionar izvadi mobitel i doda ga gostu prethodno utipkavši broj.

“Halo!” bio je glasan ovaj kada mu se javio glas s druge strane. “Da, vaš sam stari gost! Prijatelju, pa nećeš me ostaviti na cjedilu. U pola cijene… naravno da tražim u pola cijene. Prijatelju, pa vidiš koji je sat, ja i moja pratilja tražimo samo noćenje. Dobro, prijatelju, dat ću ti ga. Evo, dat ću ti ga odmah, baš mi se, jadan, sav nešto ustrtario iza pulta.”

Čovjek je dodao telefon recepcionaru znakovito se osmjehujući. Činilo se kako je pokušavao čuti razgovor vlasnika i recepcionara.

“Jesi li se uistinu ustrtario?”

“Ma nisam, našem se cijenjenom gostu to samo priviđa. Možda sam malo opušteniji u ovo doba noći, ali daleko od toga da sam se ustrtario.”

“Znaš koju ćeš sobu dati. Posluga je još u hotelu. Čiste zadnje ostatke za sobom, pa ako su ovi voljni dati svoj doprinos, tko im to može zabraniti…”

Recepcionar je na kraju s osmjehom prekinuo razgovor. Pogledom se obratio gostu: “Pa tko bi rekao, dobili ste sobu!”

Gost zadovoljno pljesne dlanovima i namigne djevojci.

“Vidiš, mala, tko je faca!”

“Dođite, slijedite me”, rekao je recepcionar povevši ih kroz izlaz za prvi kat.

“Soba je jeftinija?” gost će za njim.

“Soba je više nego jeftinija, dapače, luksuzna, ako mene pitate.”

Stigli su do vrata i recepcionar goste propusti u sobu. Na samom ulazu, nakon što je propustio mladu damu, gost zastane i odmjeri recepcionara.

“Uh, smrdiš na meso i dodatke. Ja sam vegetarijanac. Kako možeš žderati za pultom i piti zidarku? Da nisam dobio ovaj popust, ako te već ne bih nalupao, vjerojatno bih te prijavio, a za guštera kao što si ti to bi ipak bilo puno gore, zar ne?!” rekao je i ušao.

Recepcionar je bez riječi ostao na vratima. Gost i njegova pratnja zastali su po sredini sobe kada je gost sa svog mjesta nezadovoljno upitao:

“Što je sad? Stajat ćeš tu u iščekivanju hoću li svojom batinom nahraniti mladu damu?! Idi dolje, čeka te piva, a po mirisima tvoje kože, i mjesto ti je nad porcijom koju si žvakao.”

Recepcionar ponovo ne reče ni riječi, da bi onda nakon duge šutnje konačno izustio:

“Tvoja koža…” rekao je.

“Da?”

“Tvoja kože te odaje. Možda ipak nisi vegetarijanac, premda se takvim predstavljaš?”

“Molim!?”

“Tvoja koža ima miris po svježoj piletini…”

“Mamu li ti tvoju!” izustio je gost pa se brzog koraka uputio prema recepcionaru, no u toj namjeri zaustavili su ga ljudi u crnom i crnim kapuljačama. Djevojka je na pola vrisnula nakon što joj je ruka u crnoj rukavci prekrila lice, pri čemu se svojim snažnim tijelom napadač okomio na nju. Na tlu se u paničnom pogledu susrela s uspaničenim licem svog dragog.

Recepcionar se povukao s vratnog okvira. Našao se u tišini hodnika ostavljajući gungulu u sobi s druge strane brave. Zastao je na hodniku i potom krenuo nazad, stepenicama prema recepciji.

Nad recepcijskim pultom bio je upaljen LED televizor. Program je bio na kanalu s vijestima. Reporter je izvještavao o još jednom praznom hotelu iz kojeg su doslovno svi nestali. Osoblje, gosti pa i samo vodstvo objekta. Nikoga nije bilo. Reporter je govorio kako se možda našao trag koji je ipak bio toliko opskuran da ga se nije moglo komentirati dok policija ne izađe s potpunim izvješćem. U zadnjem hotelu o kojem je reporter govorio, u  hotelskoj kuhinji pronađena je ljudska goljenica. Reporterovo je lice bilo blijedo dok se stotinu neizgovorenih pitanja nanizalo na njegovom licu.

“Da, dragi moj, pitaš se gdje li su nestali ljudi…” poluglasno će sebi u brk recepcionar. “Što se s njima dogodilo i kojeg li je boga tamo radila ta goljenica?” Odmahnuo je glavom i opet zagrizao u sendvič, zalivši ga novim gutljajem pive. I skupa gospoda moraju jesti, promislio je za sebe. A želimo li zadržati najbolju klijentelu, tada je hranimo najboljom klijentelom, onima koji imaju u džepu i koji to mogu platiti. Jebala vas umjetna hrana kojom hranite stoku. I koža najbogatijih, pa i najbahatijih još uvijek miriše na piletinu.

Recepcionar je tada provjerio kamere u lobiju. Sve su bile mrtve. Zadovoljno je zastao pred vratima kada je na ulici pogledom ispratio dva kombija koja su u mrak odnosila nekoć vrlo živa ljudska tijela. I tako poslagana, sva su hijerarhijski bila jednaka. Šef hotela je u krvi ležao pored čistačice, a njezina je pak glava ležala u krilu pravog recepcionara, dok se na njegovim prsima nalazila mrtva domaćica. 

Kada su kombiji nestali u mraku, recepcionar je progutao posljednje ostatke sendviča i kao posljednji je gost napustio hotel, pristojno ugasivši svjetla i zatvorivši vrata na izlazu.

Mislav Pasini… Svježe kao piletina

 

Čovjek je sjedio za recepcijskim pultom luksuznog hotela. Grizao je kruh natopljen u maslinovom ulju i u ustima ga miješao sa zalogajima mesa, dok su mu masne kapi padale po radnom stolu, pored tipkovnice. Dlanom je nevješto obrisao bradu i njime otresao po tlu.

“Ne razumijem vegetarijance, ne razumijem, a niti ću…” promrsio je sebi u bradu kada su se u dnu lobija otvorila ulazna vrata hotela. Čovjek na recepciji podigao je glavu pomalo u čudu. Pogledao je prema ručnom satu. Četiri sata i četrdeset minuta ujutro. Dvoje gostiju zastalo je pred ulazom odmjeravajući ga onako punih usta iza recepcijskog pulta. Muškarac i žena, negdje u svojim srednjim tridesetima, susreli su se pogledima u razmjenjivanju osmijeha.

Dvoje se s vrata približilo recepcijskom pultu, pri čemu se muškarac naslonio i drsko potražio recepcionarov pogled. Činilo se kao da je čekao da ovaj proguta onaj komad hrane u ustima i zatim je započeo:

“Onda, prijatelju, što nam nudiš u ovaj kasni sat?”

“Mislite u ove jutarnje sate?” rekao je čovjek sa svog mjesta.

“Kako god, bili jutarnji ili večernji, što nam, prijatelju, nudiš?”

“Ono što već nudim svakome tko uđe preko istih vrata”, odgovorio je.

Gost se nasmijao i potražio pogled svoje pratilje.

“Prijatelju”, nastavio je ironično, “znam ja što ti nudiš… Sobe, je li tako. To ja znam, no mene zanima kakve nam cijene nudiš u ovaj sat?”

Nakon što je progutao ostatke zalogaja recepcionar podigne pogled s cjenika.

“Osamdeset eura soba”, rekao je.

“Ufff, prijatelju, previše! Uistinu previše. Kada se odjavljujemo? Do koliko sati moramo napustiti hotel?”

Recepcionar se zamisli, kao da traži odgovor, pa ga gost s druge strane pulta prekine u razmišljanju.

“Nov si ovdje? Je li tako?”

“Odakle vam to? ” recepcionar će.

“Pa cijenu sobe moraš provjeravati na listama, a nisi ni siguran do koliko sati možemo ovdje ostati”, završio je sa smiješkom dok ga je njegova bolja polovica podbadala laktom, pritom upućujući podsmijeh recepcionaru s druge strane pulta.

“Do osam sati ujutro”, rekao je recepcionar.

“Što do osam sati?”

“Pa odjava. Izlazite u osam kako bi spremačice mogle pripremiti sobu za nove goste.”

“Oooo, prijatelju, pa previše je to. Ja ti ovdje dolazim s ovom divnom damom (djevojka se na njegovu primjedbu ugodno smješkala) i kažem ti da tražimo samo prenoćište. I ništa više. Dajete li doručak uz cijenu? Ako ga dajete, mi ga odbijamo. Samo spavanje trebamo. I, prijatelju, tu cijenu dat ćeš nam upola!”

Recepcionar zastane pa se nasloni u fotelji i pogled zadrža na gostu.

“Onda?” nastavio je gost.

“Onda što?” recepcionar će nakon što je od ispod pulta izvadio pola litre pive. Nagnuo je bocu i žedno potegnuo. Njegov postupak zbunio je djevojku u pratnji kojoj je u trenu nestao osmijeh s lica.

“Vi inače pijete u ovom hotelu?” nastavio je gost.

“Ne pijemo… daleko od toga, ali u posebnim prilikama uvijek se dobro podsjetiti na najbolje piće. Muškarci smo i znamo što nam najbolje odgovara, zar ne?!” rekao je recepcionar i nazdravio zidarkom pred licem gosta.

“Recepcija i zidarka. Ha, prijatelju, nego ovako ćemo. Ja tražim samo noćenje i želim da mi to odmah isposluješ. Ako nije moguće, pa uvijek postoji drugo rješenje…”

“Drugo rješenje?”

“Da. Da ti nazovem gazdu i kažem mu u kakvom sam te stanju našao ili, ako se baš ne budemo mogli dogovoriti, odvest ću te već u neki kut koji kamera ne snima i tamo te natamburati, čisto da me se prisjetiš s vremena na vrijeme. Meni tada više neće trebati krevet jer ću ionako biti i previše budan od adrenalina koji ćeš mi podići. Prema tome, možda bi bilo bolje da se prihvatimo prvog prijedloga. Daj mi telefon i zovnimo gazdu. Ja ću s njime isposlovati račun, a ti ćeš biti zadovoljan jer ćeš mi dati sobu po cijeni koju će gazda odobriti. A priča o tvojoj nesnalažljivosti za pultom neće ići dalje od ove recepcije. Hajde, sada, daj mi telefon.”

Recepcionar ne reče ni riječi. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pomakne u mjestu. A onda je tako nonšalantno podigao zidarku, potegnuo gutljaj i opušteno rekao:

“A ja sam mislio kako je ipak najbolje rješenje da izaberete neki drugi hotel, u blizini po mogućnosti. Ovo je turistička destinacija.”

Djevojka i njezin pratitelj zamuknu.

“Mislim da se nismo razumjeli. Želim ovaj hotel i to po upola manjoj cijeni. Daj mi telefon i ja ću zvati vlasnika!”

“To uistinu želite?”

“Da, istog trena!”

Recepcionar izvadi mobitel i doda ga gostu prethodno utipkavši broj.

“Halo!” bio je glasan ovaj kada mu se javio glas s druge strane. “Da, vaš sam stari gost! Prijatelju, pa nećeš me ostaviti na cjedilu. U pola cijene… naravno da tražim u pola cijene. Prijatelju, pa vidiš koji je sat, ja i moja pratilja tražimo samo noćenje. Dobro, prijatelju, dat ću ti ga. Evo, dat ću ti ga odmah, baš mi se, jadan, sav nešto ustrtario iza pulta.”

Čovjek je dodao telefon recepcionaru znakovito se osmjehujući. Činilo se kako je pokušavao čuti razgovor vlasnika i recepcionara.

“Jesi li se uistinu ustrtario?”

“Ma nisam, našem se cijenjenom gostu to samo priviđa. Možda sam malo opušteniji u ovo doba noći, ali daleko od toga da sam se ustrtario.”

“Znaš koju ćeš sobu dati. Posluga je još u hotelu. Čiste zadnje ostatke za sobom, pa ako su ovi voljni dati svoj doprinos, tko im to može zabraniti…”

Recepcionar je na kraju s osmjehom prekinuo razgovor. Pogledom se obratio gostu: “Pa tko bi rekao, dobili ste sobu!”

Gost zadovoljno pljesne dlanovima i namigne djevojci.

“Vidiš, mala, tko je faca!”

“Dođite, slijedite me”, rekao je recepcionar povevši ih kroz izlaz za prvi kat.

“Soba je jeftinija?” gost će za njim.

“Soba je više nego jeftinija, dapače, luksuzna, ako mene pitate.”

Stigli su do vrata i recepcionar goste propusti u sobu. Na samom ulazu, nakon što je propustio mladu damu, gost zastane i odmjeri recepcionara.

“Uh, smrdiš na meso i dodatke. Ja sam vegetarijanac. Kako možeš žderati za pultom i piti zidarku? Da nisam dobio ovaj popust, ako te već ne bih nalupao, vjerojatno bih te prijavio, a za guštera kao što si ti to bi ipak bilo puno gore, zar ne?!” rekao je i ušao.

Recepcionar je bez riječi ostao na vratima. Gost i njegova pratnja zastali su po sredini sobe kada je gost sa svog mjesta nezadovoljno upitao:

“Što je sad? Stajat ćeš tu u iščekivanju hoću li svojom batinom nahraniti mladu damu?! Idi dolje, čeka te piva, a po mirisima tvoje kože, i mjesto ti je nad porcijom koju si žvakao.”

Recepcionar ponovo ne reče ni riječi, da bi onda nakon duge šutnje konačno izustio:

“Tvoja koža…” rekao je.

“Da?”

“Tvoja kože te odaje. Možda ipak nisi vegetarijanac, premda se takvim predstavljaš?”

“Molim!?”

“Tvoja koža ima miris po svježoj piletini…”

“Mamu li ti tvoju!” izustio je gost pa se brzog koraka uputio prema recepcionaru, no u toj namjeri zaustavili su ga ljudi u crnom i crnim kapuljačama. Djevojka je na pola vrisnula nakon što joj je ruka u crnoj rukavci prekrila lice, pri čemu se svojim snažnim tijelom napadač okomio na nju. Na tlu se u paničnom pogledu susrela s uspaničenim licem svog dragog.

Recepcionar se povukao s vratnog okvira. Našao se u tišini hodnika ostavljajući gungulu u sobi s druge strane brave. Zastao je na hodniku i potom krenuo nazad, stepenicama prema recepciji.

Nad recepcijskim pultom bio je upaljen LED televizor. Program je bio na kanalu s vijestima. Reporter je izvještavao o još jednom praznom hotelu iz kojeg su doslovno svi nestali. Osoblje, gosti pa i samo vodstvo objekta. Nikoga nije bilo. Reporter je govorio kako se možda našao trag koji je ipak bio toliko opskuran da ga se nije moglo komentirati dok policija ne izađe s potpunim izvješćem. U zadnjem hotelu o kojem je reporter govorio, u  hotelskoj kuhinji pronađena je ljudska goljenica. Reporterovo je lice bilo blijedo dok se stotinu neizgovorenih pitanja nanizalo na njegovom licu.

“Da, dragi moj, pitaš se gdje li su nestali ljudi…” poluglasno će sebi u brk recepcionar. “Što se s njima dogodilo i kojeg li je boga tamo radila ta goljenica?” Odmahnuo je glavom i opet zagrizao u sendvič, zalivši ga novim gutljajem pive. I skupa gospoda moraju jesti, promislio je za sebe. A želimo li zadržati najbolju klijentelu, tada je hranimo najboljom klijentelom, onima koji imaju u džepu i koji to mogu platiti. Jebala vas umjetna hrana kojom hranite stoku. I koža najbogatijih, pa i najbahatijih još uvijek miriše na piletinu.

Recepcionar je tada provjerio kamere u lobiju. Sve su bile mrtve. Zadovoljno je zastao pred vratima kada je na ulici pogledom ispratio dva kombija koja su u mrak odnosila nekoć vrlo živa ljudska tijela. I tako poslagana, sva su hijerarhijski bila jednaka. Šef hotela je u krvi ležao pored čistačice, a njezina je pak glava ležala u krilu pravog recepcionara, dok se na njegovim prsima nalazila mrtva domaćica. 

Kada su kombiji nestali u mraku, recepcionar je progutao posljednje ostatke sendviča i kao posljednji je gost napustio hotel, pristojno ugasivši svjetla i zatvorivši vrata na izlazu.

fotografija: pixabay.com
Područje privitaka