Arhiva kategorije: Proza

Blanka Will: Priviđenja

Pila je uznemireno, kao da želi pobjeći od nečeg. Oko nje je brujao grad. Nije se obazirala na nj. Ni na prolaznike, ni na zvukove, zapravo ni na ono što je pila. Važno joj je bilo da je toplo, da uz šalicu može ugrijati smrznute prste i zauzdati nemir što je čučao negdje u trbuhu. Strepnja u predjelu grudnog koša vibrirala je, nadirala u valovima, tek toliko da joj dopusti da dođe do zraka.

Sabirući se pokušavala je odvratiti si pozornost od same sebe. Lutala je pogledom da se za nešto uhvati, da ga objesi o nekakav prizor ili predmet. Praznina oko nje se širila kao vakuum, usisavala je tako da su se stvari oko nje počele sahnuti, doimati se sve manjim i svisnutijim.

Na trenutak je poželjela postati netko drugi ili nestati iza zrcala i s tog mjesta promatrati vlastitu odsutnost. Ili joj okrenuti leđa i sve smisliti ispočetka. Izmisliti se. Barem kao stilsku vježbu.

Krenula je niz ulicu. Pogled joj se zaustavi na zrcalu što je kao dio dekoracije bilo prislonjeno u jednom izlogu. Zastala je proučavajući vlastito lice. Učinilo joj se poznatim i sasvim u redu. Nasmijala se ravno u zrcalo. Iz oka joj je sijevnula varnica. Morala se složiti da su oboje to dobro podnijeli. I zrcalo i ona.

Ponekad ništa nije tako stvarno kao priviđenja, pomisli i požuri da uhvati tramvaj. Nasmiješi se u prolazu jatu djece što je pred kazalištem uzbuđeno čekalo ulaz na predstavu.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Budna sanjam

Budna sanjam dok si ujutro umivam lice, dok pijem crnu jutarnju kavu, onako gorku bez šećera, i palim prvu, dugu, tanku cigaretu, dok se spremam na posao, dok otključavam auto, sjedam i palim motor, dok vozim po prepunoj prometnici, dok hodam prema uredu. Budna sanjam dok palim računalo, odgovaram na pozive, smješkam se strankama, ispunjavam formulare, za vrijeme pauze ispijam drugu kavu paleći drugu dugu, tanku cigaretu tog još jednog beznadnog dana, nanizanog u ogrlici od školjaka koje smo zajedno skupile u plićaku jednog vrelog ljetnog dana, dana bez početka i kraja. Budna sanjam dok umorna krećem prema domu, kasnije kupujem namirnice u prostranstvima prevelikog hipermarketa s mnoštvom reklama, dok spremam ručak postavljajući još uvijek dva tanjura, iako sam svjesna da ću jesti sama. Budna sanjam dok perem suđe, dok ispijam treću crnu kavu i palim treću dugu, tanku cigaretu tog istog dana, dok vješam netom opranu robu među kojom je i tvoja žuta majica oslikana mrljama krvi, nikad dovoljno oprana. Budna sanjam dok u tek rođenom mraku palim bijelu svijeću kao i svaku večer od kada te više nema, malena moja draga. Budna sanjam dok lijegam na počinak i kada zatvorim oči, ispred sebe vidim tvoje malešno tijelo ispod guma velikog sivog automobila ležećeg u krvi. Budna sanjam dok ponovo iz sjećanja izvlačim tvoj zadnji uplašeni vapaj: “Boli me, mama!” Budna sanjam tvoj sprovod koji je bio nalik na nijemi, do srži bolan pretužan film. Budna sanjam dok polako zatvaram od plača crvene beživotne oči. Budna sanjam san bez snova, ušuškana ispod toplog pokrivača tvog mirisa. Budna sanjam tvoje malene ručice oko moga vrata dok ti dijelim mekane puse pred san.
I tako iz dana u dan, budna sanjam i sanjat ću, malena moja, sve do onoga dana dok zauvijek i ja ne zaklopim svoje pretužne isplakane oči.

Foto: www.pexels.com

Marijana Janjić: Pokaz za autobus (pjesma u prozi)

Čini se kao sitnica. Odeš kod fotografa, on stisne čaroban gumb i za pet minuta možeš vidjeti minijaturno svoje lice kako te gleda dok ga gledaš kako te gleda a ti mu uzvraćaš pogled. Čini se kao sitnica. Pet minuta. I onda još deset minuta stajanja u redu. Pa te tvoje lice gleda iz nove neizlizane plastike. Svjetlost se odbija od njezinih rubova, tvoje oči sijevaju. Pet i deset je petnaest. Ali pokaz košta mnogo više od petnaest minuta tvoga vremena. Nekad tri sata rada tvoje majke. Nekad dva sata rada tvoga brata. Nekad je pak za njega potreban cijeli radni vijek tvoje bake u nazivniku razlomka. Nekad ga donese u svojoj torbi poštar s pozajmicom ujaka ili tete iz Njemačke.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Utješna priča u dva dijela

Prvi dio

Cijeloga tjedna spremam se za dvoboj i radujem se utakmici Hrvatske s Grčkom..

Jučer je konačno stigao taj dan.

Posao sam završio u šest, sjeo na kućni bicikl, odvrtio kilometre, istuširao se, oprao zube i pravac u kafić. Robert iz Slavonskog Broda je gazda, doći će njegov otac Anđelko i Albanac Niki, naš pekar, sa curom koja živi u Varaždinu. Zauzet ću dobro mjesto, da se ne uvale pijanci koje nogomet ne zanima, pa ću uživati dok Vrsaljko s jedne, a Kramarić s druge strane navaljuju prema grčkom vrataru. Možda zaigra i naš Duvnjak Pašalić? Ako bude tako davit ću Anđelka do kraja utakmice pitajući ga više puta gdje je onaj njegov Slavonac Mandžukić.

Razradio sam dakle taktiku, ali nisam računao na Silviju, prodavačicu cipela koja mi se naporno nabacuje otkad je čula da sam udovac. Došla je u tri sata, zna da ću i ja banuti, već je pijana ko trijeska, jedva izgovara narudžbu za sebe i još nekoliko žena u zrelim godinama, dok jedna drugu tješe da ipak postoji prava ljubav. Valjda misle na nogomet?

Prije prvoga sučeva zvižduka ispunio sam sudoku, raširio se na klupi, nabio cvikere na nos, naručio pivo i kikiriki i položio jaknu pored sebe, za Anđelka.

Još prije Modrićeva penala Silvija se raširila pred ekranom i ljulja se kao Marinko kad smo ga Ante Baćkušin i ja prvi put napili.

„Gledaj mene, šta će ti utakmica!“ – uspjela je završiti za njeno stanje duha neobično dugačku rečenicu.

Ustao sam na noge, da vidim tko će pucati s bijjele toče, pa se žena smirila, a u međuvremenu je umjesto Anđelka – veli Robert da je jućer previše popio pa ga boli slavonska tikva – stigao Alfred, trgovac krpicama i dugmadi, u pedesetima, koji je ranije vrhunski dućan naslijedio od oca i već trideset godina dobiva potporu za mlade poduzetnike, inače ne bi mogao platiti ni kiriju, a kamoli konjak kojega pored Silvije obožava.

„Silvija je najljepša žena koju poznajem“ – povjerio mi se zadnji put kad sam ga trijezna vidio, za Uskrs prije desetak godina.

„Probaj jednom, nisi ni ti jako ružan“ – savjetovao sam mu tada i obradovao se sinoć kad je smušeni Alfred zamijenio bolesnog Anđelka, moleći Boga da ga Silvija primjeti i izgubi se s njim u bliskom parku.

Alfred je nažalost stidljiv i glumi filozofa, računa da će, ako već nije lijep poput mene, pametnim izgledom privući pozornost obožavane gradske ljepotice , pa čim se malo zagrije počne brundati ponavljajući Pitagorin teorem:

„Kateta, hipotenuza, kvadrat“.

Sinoć je, nakon što je Hrvatska povela dva nula, baš stigao do hipotenuze kad je Silvija krenula na zahod i ostala tamo dobrih desetak minuta. Odahnuo sam skupa s Nikijem koji je u međuvremenu sam izbio, cura mu tek za vikend dolazi u Austriju.

Uskoro je i Alfred otišao kamo i carevi pješice idu, ponudio sam odmah Nikiju slobodno mjesto i raširili smo se.

Što su Alfred i Silvija radili na zahodu nikada neće biti rekonstruirano, no Robert je, ljutit poput risa, u poluvremenu počeo vikati:

„Ne može nitko na zahod. Moram sve oprati. Netko je gadno isprljao i mušku, i žensku školjku, i umivaonik, i pločice“ – gledajući pritom u Alfreda koji je, mrmljajući u bradu prstima brojao kvadrate, da ne pogriješi, dok je Silvija glavom klonula na susjedni stol i zaputila se u carstvo snova. Sredinom drugoga poluvremena konobarica ju je uspjela probuditi i naručiti taksi, a Robert je još ribao pločice.

Dok smo svi napeto iščekivali kad će Hrvatska konačno zabiti peti gol, za vrijeme sudačke nadoknade izbio je i znojni vlasnik kafića:

„Blago, kakav je rezultat?“

„Grci izjednačili!“ – uspio sam ga stresti još više nego kad je na zahodu ugledao grozni prizor i počeo prvom od desetak potrošenih krpa praviti red u podrumu, ogradivši stepenice policijskom, crveno-bijelom trakom koju mu je jedne prilike donio inspektor Rudi, a na kojoj piše „Zabranjen prolaz! Mjesto zločina.“

Robert je Alfreda ščepao za nadlakticu vukući ga u pravcu spomenutih stepenica, a pijani matemičari i filozof branio se ubacujući između katete i kvadrata bolne uzvike:

„Nisam ja bio, kunem se!“

„Nema tko drugi biti. Uvijek kad se napiješ sve ispovraćaš i popišaš. Drugi put idi vani, iza drveta! Ako još jednom ovo napraviš dobit ćeš doživotnu zabranu ulaska u lokal.“

Sivlija je vjerojatno već bila ili u krevetu, ili na podu svoga stana, to nitko nikada neće saznati, ni ona, a ja se nadam da se do nedjelje, kad se igra uzvratna utakmica u Ateni, neće otrijezniti. Mogla bi mi se molitva i uslišiti.

Utješio sam Roberta rekavši mu pravi rezultat, no ne znam je li me čuo.

Drugi dio

Dobro raspoložen zaputio sam se kući. Već odavno nisam ovako dugo ostao budan, obično u deset hrčem i sanjam, a sinoć sam do kasno u noć po glavi prebirao propuštene prilike, najviše žaleći za Kalinićevom:

„Kako može samo odande promašiti cijeli gol!? Pet jedan je puno bolje nego četiri jedan“ – filozofirao sam, udarajući nogama ispod deke i uskoro utonuo u sladak, duboki san.

Odjednom sam se našao na sudu.

Uhvatili policajci trojicu muškaraca, jednoga boli koljeno, drugoga leđa, a trećega zubna proteza. Odmah mi je nešto bilo sumnjivo, a kad sam saznao o kome se radi, postalo mi je jasno i zašto.

„To su Milan Seserov, Zdravko Rezin i Branko Banov, moji prijatelji iz Mandina Sela“ – upozorio sam strogu sutkinju na to da nisam neutralan, kako kasnije ne bi ona i ja ispaštali zbog trojice kriminalnih Mandoseljana.

Odmah moram upozoriti njihovu rodbinu da dečki ništa nisu ukrali, niti nekome nešto nažao učinili, radili su na crno i počeli bježati kad je policija stigla na gradilište. Zbog navedenih tjelesnih nedostataka bili su međutim sporiji od Todorića i završili u marici, da bi me istražna sutkinja odmah nazvala, te smo se svi skupa obreli o mome snu.

Čim su me, dragi mi Mandoseljani, prepoznali laknulo im je, ali nisam htio izgubiti posao, pa sam zauzeo distanciran stav prema okrivljenima i počeo strogim tonom prevoditi. Utom je izbio i njihov branitelj, određen po službenoj dužnosti.

„Budite tihi, slušajte što se priča, branite se kako god hoćete, smijete i lagati kao obično, ali sve što kažete može biti iskorišteno i kao dokaz protiv vas“ – upozorio sam preplašenu trojku.

„Možemo li nazvati žene, da se ne sekiraju ili da ne pomisle, ne daj Bože, kako smo u skitnji, a mi samo u zatvoru?“ – pitali su skrušeno gledajući sutkinju i mene žalosnim, srninim očima.

„Telefoniranje i posjete za vrijeme istrage strogo su zabranjeni, zbog opasnosti od skrivanja dokaza“ – hladno sam im odbrusio.

„Koliku kaznu možemo dobiti?“ – upitali su svoga branitelja skoro plačući.

„Ostat ćete u istražnom zatvoru dok policija ne napiše završni izvještaj. Maksimalno četrnaest dana, onda ćete biti pušteni, ali vam ništa ne mogu obećati.“

Ja sam svojim prijateljima i suseljanima sve lijepo preveo:

„Maksimalna kazna koju možete dobiti iznosi četrnaest godina, a kad ćete biti pušteni to samo dragi Bog zna. Postrožili su Austrijanci zakone, zbog takvih kao što ste vi.“

Nikome u sudnici, osim mene, nije bilo jasno zašto su sva trojica počeli plakati istovremeno, te sam se osjetio ponukan sutkinji objasniti mandoseljske karaktere:

„U našem selu je običaj da jedni drugima pomažemo. Moji prijatelji su stvarno neodgovorni i sad su opravdano u zatvoru, no njihove mlade supruge brinu se sigurno što se dogodilo. Ako ih nazovemo telefonom bojim se da će se još više preplašiti, ne mogu nikako snositi odgovornost za to. Najbolje bi stoga bilo da ja, kao osoba od povjerenja i istovremeno prijatelj zatočenih, odmah ujutro krenem u Mandino Selo i informiram njihove supruge o tome gdje se nalaze i kako su ova trojica kriminalaca, za čiju stranputicu pak nijedna od jadnih žena nije nimalo kriva. Ja bih se mogao žrtvovati, utješiti mandoseljske mlade i istovremeno pomoći i vama i našoj državi.“

„Vi ne samo da ste pouzdan prevoditelj, nego ste i veliki humanist“ – pogledala me je zadivljeno mlada žena, a trojica Mandoseljana blenula su u mene. Da su znali o čemu zborim opet bi proplakali, ali to je druga priča.

Prije nego su otpušteni u ćelije zamolio sam sutkinju da me ostavi nasamo s njima nekoliko minuta, da prijateljima dadnem korisne savjete:

„Gadno vas je zakačilo, dečki! Valjda ćete se izvući samo s nekoliko godina, ne mora uvijek biti maksimalna kazna. Ali nikad se ne zna! Najvažnija olakotna okolnost je vaše ponašanje u zatvoru, zato odmah danas budite aktivni, metite hodnik, perite pločice, gulite krumpire, slušajte čuvare i ne kukajte nimalo. Sud sve vidi i sve zna!“

„Možeš li ikako informirati naše žene, da se ne sekiraju?“ – dragovoljno su mi dali odobrenje da svoje planove provedem u djelo.

„Mogu, kako ne, učinit ću sve za vas! Utješit ću ih, ne brinite ništa.“

Dok sam izlazio kroz teška zatvorska vrata začuo sam viku i lupanje iza sebe, okrenuo se i vidio Branka, Milana i Zdravka kako se čupaju i guraju za metle, krpe za brisanje poda i šerpu za gulaš.

„Poslušali su me, bit će nešto od njih“ – razmišljao sam radujući se skorom putu u naše rodno selo.

Kombinirao sam kako najbolje u djelo provesti sudski nalog za tješenje mandoseljskih mlada, odlučivši da ću tom prilikom svakako obući uske biciklističke hlače u kojima se jasno raspoznaje svaki mišić moga atletskog tijela, te obuti patike s potpeticama da ne budem najmanji i tek potom, okolo-kole, zabrinutim ženama približiti ozbiljnost situacije, ukratko im opisujući da su dečki živi i manje-više zdravi, te da se zatvor ponekada dugoročno i negativno odražava na muškost, ali da postoje i suprotni slučajevi zabilježeni iz doba cara Dioklecijana.

Dok sam zamišljao što i kako će se sve odigrati, pristavio sam čorbu od povrća – nije da nemam dovoljno energije, ali nikad se ne zna, čeka me daleki put i tri mandoseljske mlade – te sam, ne htijući gubiti dragocjeno vrijeme, ščepao najteže utege i počeo ih dizati nogama i rukama, kad je opet zazvonio telefon:

„Gospodine Vukadine, pomagajte?“ – preklinjala me sutkinja od koje sam se malo ranije oprostio.

„Što je bilo? Jesu li ona trojica provalili?“

„Ma jok, oni su najbolji zatvorenici koje smo ikada imali. Zatvor kao nikada ranije blista, cijela zgrada je čista. Blago njihovim ženama! Ali uhvatila policija još trojicu Mandoseljana. Dolazite ako ikako možete!“

„Što ih boli?“

“Jednoga podlaktica, drugoga nadlaktica, a trećega je gipserska letva zviznula posred čela pa ga sve boli, najviše glava.”

„To mogu biti samo Jakiša, Markiša i Zdravko Božin“ – sinulo mi je – “A rekao sam im ljetos da je letva ženskoga roda i da kod nje koriste tehniku, a ne sirovu snagu.”

„Ne mogu. Nema šanse! Pristavio sam čorbu i sve će mi pokipjeti. Zovite moju kolegicu iz Gradišća“ – savjetovao sam sutkinji dok su mi koljena klecala.

„Dvije Ružice i jedna Vinka bi se sigurno obradovale da me vide i čuju, ali jadan ti sam ja ako izbiju još dvije Jele i jedna Mara. To je i meni previše!“ – zaključio sam spoznajući da ni ja nisam više jako mlad.

No, tko će sve znati!

Do ljeta ću trenirati svakoga dana, pa kad dođem u selo možda se mlade i ja uspijemo nekako dogovoriti i napraviti raspored.

Dotle neka ih tješe njihovi muževi. Bogu hvala pa će ih uskoro pustiti iz zatvora.

Ali samo ako budu marljivo prali i ribali.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Zbogom pameti

(ne postoji nitko, ne postoji ništa što te može naučiti o životu bolje od života samoga – rekao je NetkoNekomNekad, a to vrijedi i sad)

„Zar nisi mogla pričekati.“

„Ne razumijem“

„Što ne razumiješ? Što?“

„Pa to što pitaš. Stvarno ne razumijem. Što sam mogla pričekati.“

„Mogla si pričekati sekundu. Taman sam bio na kraju nivoa. Eto vidiš. Gasim mobitel. Idemo.“

„Ja sad ne idem nikuda. Kasno je i ne da mi se. Tvoje sekunde nisu sekunde. Dragi, traju previše.“

„Kako to misliš. Sekunda je sekunda. Nismo li  rekli da ćemo izaći na kavu. Zašto si takva.“

„Ja?! Ne razumijem. Ti si taj koji je pimplao po mobitelu. Nisi se ni obukao. Što očekuješ od mene. Pusti me. Kavu sam skuhala i popila – sama! Saamaa! Kad ti je igrica zanimljivija, sad ju igraj. Imaš vremena koliko te volja. Mene ostavi i ne napadaj me. Ti stvarno nisi normalan.

„Ne razumijem. Stvarno. Ti si …

„Što sam ja! Hajde reci. Reci već jednom sve što želiš reći. Reci.

„Nemam što reći.“ – poklopio se Albert i otišao u sobu.

Ela je ostala u kuhinji, koja se odjednom zatresla. Počela se nekontrolirano vrtjeti. Nepravilno vrtjeti u svim smjerovima. Toliko snažno da je i sama pomisao na vrtuljak bila smiješna i bez veze. Osjećaj strašan, neprirodan koji tjera na povraćanje, jer Ela se užasavala vrtuljaka. Albert je samo ležao na krevetu. Buljeći u strop pokušao je izbrojati sve crte koje su nastale pucanjem zida. Naime vibracije od automobila koji prolaze cestom ispred kuće su nevjerojatne. U većini slučajeva se ne osjete, ali potiho, gotovo nečujno naprave raspukline, koji sada poput kratera zjape sa stropa.

„Posljednji put te pitam idemo li van?“ – onako muški i odmjereno, povišenim tonalitetom, zavapio je Albert, ali odgovor nije dobi. Svejedno! Bio je zaokupljen brojanjem raspuklina na stropu.

Tišina. Ela ga nije mogla čuti. Od vrtnje, od mučnini ili je jednostavno pala u nesvijest. Možda je i nešto treće, što sad više nije važno. Ela je jednostavno nestala. Nema je.

„Oblačim se“ – viknuo je Albert, očekujući da će ga Ela čuti, da će se oraspoložiti, jer stvarno je malo pretjerao. Znao je on to jako dobro, ali si nije mogao pomoći, kad je … ma znate onu igricu s tenkovima koja je tako dobra, fantastično dobra tenkovska multiplayer pucačina, koja zaokuplja snažno, poput dopa, jako udari i ne pušta neko vrijeme. Mape su super, ma sve je super, osim što ponekad, stvarno ponekad i to kad je najzanimljivije, Ela zna pretjerati, zna prigovoriti, a ni sama još nije gotova. Prigovori, onako nježno, umiljatim, iritantnim glasom „jesi li već jednom gotov“, a sigurno se još ni sama nije obukla, raščešljala svoju dugu, dugu prirodnu kosu i napravila ostale „pizdarije“ koje žene uobičajeno prije izlaska rade, a ti si baš u tom trenutku na posljednjoj ruti. Posljednjem killu, posljednjoj minuti i … od šoka promašiš, i onda te ubiju ili ostaneš bez goriva i sve moraš krenuti ispočetka. Naravno u međuvremenu se baš i ne spremiš, što je očito dovoljno da raspizdi Elu, koja više nije  mogla čekati.

Nakon najviše desetak minuta, dodatnih desetak minuta uz sve dosadašnje vrijeme koje je proveo pimplajući po mobitelu, Albert se ustao s kreveta, onako siguran u sebe i svoje sposobnosti prebrojavanja raspuklina na stropu iii… Imao je što i vidjeti. U kuhinji totalka. Stvari posvuda. Carstvo nereda. Kao kad uragan prođe ili ono kad voda nahrupi kroz zidove i prozore i onda, sve preokrene i zatim se naglo, iznenada ili kako god, povuče, za sobom ostavljajući sveopći nered sveopću katastrofu ili … Iako ga nikad nije doživio, mislim na uragan ili poplavu biblijskih razmjera, snažan vjetar, ne daj bože razoran potres, neprijateljsku granatu ili kamion-transporter-prikoličar koji se, eto slučajno „parkira“ u tvojoj kuhinji ili dnevnom boravku, kupaoni ili spavaćoj sobi, uslijed alkoholiziranosti ili umora vozača, naglog kočenja u zavoju … Naglog kočenja u zavoju? Halo! Pa pobogu intuitivno je jasno da kočenje u zavoju nije baš najpametnija ideja. Zapravo, kočenje u zavoju se izbjegava u gotovo svim situacijama. Čak i ako ispred Vas izleti kakva „divlja“ životinja. Recimo patka, divlji golub pismonoša, dječji bicikl, bengalski tigar, brancin ili susjedov degenerični pudl. „Prepreku“ je u tom slučaju bolje zgaziti, pardon zaobići, negoli naglo kočiti. U suprotnom vozilo će proklizati, u ovom slučaju kamion-transporter-prikoličar, a kad on prokliže, prokliže do kraja i sve pred sobom rasturi, razruši, uništi – sve. Zaključak: kako bismo izbjegli ili smanjili mogućnost preupravljanja, odnosno proklizavanja vozila, u našem slučaju kamion-transportera-prikoličara u određenim situacijama moramo obratiti pažnju na sljedeće karakteristične slučajeve i izbjeći ih pod svaku cijenu: prebrz ulazak u zavoj, ubrzanje unutar zavoja (prerano ili previše agresivno), kočenje u zavoju (prethodno opisano) ili prestanak doziranja piva, pardon gasa u zavoju … Whatever – Albert je bio siguran da je nešto od toga uzrok zatečenom stanju ili možda ipak nije. Nema veze  Danas … danas nije bilo uragana, nije bilo poplave, snažnog vjetra ni potresa. Rat je prošao prije nekoliko desetljeća, a novi još nije počeo, ili je, ali on to još uvijek ne zna. Nije bilo ničega što bi ukazivalo na takav razvoj događaja, takvo divljanje prirode, pomahnitalog čovjeka ili … gdje je dovraga Ela. Pitao se Albert i ništa mu nije bilo jasno. Gdje je?

„Vjerojatno je otišla van, ostavivši me smog u kući. Stvarno je mogla pričekati, malo se strpjeti ili što ja znam, ali ne. Morala je sama izaći. Morala je!“ – mrmljao je Albert, onako ljutito i tužno u isto vrijeme s povećom dozom razočarenja. Uhvaćen u vrtlog stvarnosti zazivao je Elu kao dijete, ali odgovor, odgovor  nije čuo.

„Što će sad drugi pomisliti. Ona vani – bez mene, a svi nas znaju“ – pomislio je Albert. Tužan i sam.

„Bit će blesavo što je sama. Možda se opameti i shvati da je pogriješila. Mislim, donijela krivu odluku.“ – reče poluglasno i pomisli:  „Bože, pa svi griješimo. Nije li jednom mudar čovjek rekao „tko je bez grijeha neka prvi baci kamen“  recimo, na tamo nekog jadnika i od siline udarca neka mu rascopa glavu, izbije zube i slomi nos na dva dijela. Baci, baci, baci. Kamen, kamen, kamen.“

„Stani malo. Duboko udahni. Pouka je ipak ne baciti kamen, jer svi kad-tad pogriješe, kad-tad naprave neku svinjariju i naravno da u priči nitko normalan kamen bacio nije, pod pretpostavkom da su svi normalni, a o tome bi se pak dalo raspraviti …“ – jer vidite normalnost za mene i normalnost za vas ne moraju biti isto, a tek za Alberta. Naravno, naravno, ali Ele i dalje nema. Sve rečeno ne pomaže, nema je i situacija je iz sekunde i u sekundu dramatičnija, poput prosječno režiranog ljubavnog hororca s elementima fantastične bajke i krimića, snimljenog u Dubrovniku, jer to je sad „in“, mislim svi snimaju u Dubrovniku ili su snimali, ili … ma što ja znam?

Pored slomljenog, izokrenutog i kao sažvakanog stola, Albert uoči svježe kapljice krvi. Vjerojatno Eline jer kućnog ljubimca koji trenutno krvari nemaju, a on se sam nije povrijedio ili … su to pak ostaci onog degeneričnog susjedovog jebenog pudla. Upsss. Pardon, htjedoh reći susjedovog preslatkog pudla..

„Zanimljivo“ – zaključio je mudro.

„Sad će neki velevažni inspektor na radnom osposobljavanju zaključiti da sam nešto napravio Eli. Osudit će me za zločin koji počinio nisam. Kao u Kafkinom „Procesu“. W.T.F. i ovaj svijet, ovaj život na rubu. Dosta! Dosta!“- pjenio se Albert.

„Eeela, Eeela. Pobogu gdje si“

Tišina. Ništa osim tišine.

Albert je navukao crnu majicu, jaknu i izletio iz stana. Trčao je praznim ulicama, parkovima, uz obalu, ali Ele nije bilo. Kao da je nestala. Kao da je … Još tisuću pitanja bez odgovora mučilo je u tom trenutku Alberta, a budućnost, prokleta budućnost odjednom je postala prošlost, postala sadašnjost i ponovno budućnost i sve se opet vrti i sve se opet izmiješalo. Sad početak, sad kraj. Sad sve i ništa, bijelo, crno, svjetlo i mrak.

„Što je sad ovo? Gdje su ljudi? Gdje su gradski psi i mačke, štakori i lasice, golubovi, krokodil-klokani? Gdje su muhe? Nigdje nikoga! Nikoga nema. Nema ni Ele. Eeela! Eeela!“ – pokušao ju je dozvati posljednji put, ali bezuspješno. Nije bilo nikoga tko bi ga čuo. Čak se i drveće zaštitilo granama, samo da ga ne čuje, da ga ne vidi.

Cijeli je svijet nestao na trenutak i opet se stvorio.

Soba s rešetkama i krevet na vezivanje. Buđenje.

Buđenje u sobi dvadeset i dva na drugom B odjelu. Rešetke na prozoru. Krevet na vezivanje u staroj bolnici na periferiji za psihički bolesne ljudske kreacije.

„Eeela … Ela, javi se!“

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Jedrilica

Plovila je preko dobrohotnih valova nekog oceana elegancijom svojstvenom tek ponekoj balerini. Plesala je. Poskakivala. Klizila. Luke su poput sirena prizivale brodove svojim pjevnim žamorom, mamile na ostanak. Jedrilica je kratke periode odmora u naizgled statičnim lukama znala dobro iskoristiti. Danima bi svjedočila ispovijestima stanovnika drugih brodica, koji su prijateljstva sklapali lako, bez dugih uvoda koji na kopnu ponekad liče na udvaranje rajskih ptica. U sumrak bi se palili ulični lampioni. Zašarenili bi noć. Osvijetlili mrak. S obale je osim zaigranih svjetala dopirao mrmor zadovoljnih degustatora lokalnih specijaliteta, pomiješan s glazbom koju još nikada prije nije čula. To bi je uljuljuškalo do zore. Voljela je istraživati nove vizure koje su joj luke pružale, kao i jedinstvene jezike kojima su se glasale. Ali bi ju vrlo brzo uhvatio nemir. Ponovo na pučini, omotana šalom vjetra koji ju je gonio, osjećala je slobodu za koju je bila namijenjena.

Foto: www.pexels.com

‎Zdravka Prnić‎: Arteški bunar

Zabranio sam otiscima tvojih vlažnih tabana ulazak u dvorište.
Iskopao bunar, sve želje potopio, skrio ih do dubina do kojih vjedro ne doseže.
Danas kiša ne prestaje.
Ona plete pletenicu iza lijevog uha i hoda bosa na prstima po parketu.
Ima zarazan osmijeh i mazi se kao usnula djevojčica.
Kapi se raspršuju u taktu, oponašaju zvuk udaljenih timpana.
Misli pred zoru postaju nevažne, iznemoglo lutaju labirintom između sna i jave.
Tišina odzvanja hodnicima bez pokreta.
Ona spava nagnuta na lijevi bok, baš kao i ti.
Kad razmišlja naginje glavu pa me proučava ispod dugih trepavica.
Kažiprstom uvija kosu grickajući usnu dok me promatra.
Kapi grade vlažnu autocestu na prozoru.
Bunar se potopio. Sve zabrane su se rastočile.
Mokra lasta drhturi pod prozorom.

Foto: www.pexels.com