Arhiva kategorije: Proza

‎Dragan Gligora‎: Hvala bogu na riječima

Hvala bogu na riječima. S njima možeš gotovo sve. Popeti se na krov i otuda promatrati užurbano mnoštvo ljudi. Gledati vedro nebo iz kojeg pada kiša, pozdravljati sunce kao starog prijatelja, iako znaš da je tamo gore sami gorući pakao, i da svemirske praznine nisu nimalo ugodno boravište. Daleko je to od kauča i dnevnog boravka, ili ispijanja kave sa starim društvom na terasi poznatog kafića. Riječi su tako lagane da s njima trčiš sve one lude maratone od sto kilometara i plivaš sa morskim psima. Spavaš sa mladim zgodnim ljepoticama i na kraju dana se gorko razočaraš. Jer ništa od toga nije istina. Ali ipak ti ostanu riječi, ili kakve lijepe slike, misli koje možeš pretočiti u stihove i napisati pjesmu. Koju nitko neće pročitati, osim možda osam, od tvojih tristo fejsbuk frendova. Ali zato imaš onaj veliki televizor kao još jednu lijepu obmanu. Nakon filmova i utakmica, noću, prije sna prevrćeš po životu i stvaraš od njega krasan roman s hepiendom. U ratu si jurišao bez straha, sudjelovao u svim važnim akcijama, ti si junak desetljeća. Budiš se u pet i pripaljuješ cigaretu, stavljaš kavu. I opet te vode riječi. Imaš lijep pogled na cijeli kvart i gledaš kako se budi još jedan tmuran dan, ali u njemu ima neke tužne ljepote. Pale se prva svjetla, to znači da se život pojavljuje iz svakog kuta vremena, iza svakog pogleda, i znaš po cvrkutu da su ptice preživjele još jednu od tisuću noći i da sve može početi iznova. Danas je petak, još jedna lijepa spoznaja. Petak je posvećen dan, jer iza njega slijedi subota. Vidiš kako i sada u zrelim godinama otkrivaš neke nove stvari. Ono što se događa sada možda i nije tako nego ono što će doći, ili što je bilo, a ti sasvim mirno i ugodno piješ prvu kavu. Miriše cijeli stan, a ti putuješ, naravno s riječima, u mislima, nekim praznim, ali sasvim ugodnim vagonom na kraj svijeta. Tamo te čeka tko zna kakav doživljaj, i neka lijepa žena, možda ista ova, samo nešto mlađa i ljepša. Svijet se zaokružio, prekrili su ga oblaci, evo i prve lagane kiše. Divota, jer ti si već negdje u Italiji i tamo te dočekuju dva konobara za stolom koji samo tebe čeka. Bonaca je ko ulje i petak je. A to znači da je sutra subota i da je vrijeme za još jedno druženje sa samim sobom.

Foto: www.pexels.com

Branislav Banković: Moja Venecija – Jedro

Zašto mi srce uvek jače zalupa kad ugledam jedro kako promiče i u pozadini četvrtasti toranj. Na vodi sam uvek oprezniji nego na suvom. Najlakše se potone u luci. Ta izoštrenost pažnje jeste dokaz da moji preci potiču sa mora. Čim zgazim nogom na rivu Schiavoni osećam se kao da sam zakoračio u svoj autoportret ispunjen vedrim nebom i plavim morem. Nalazimo se kod spomenika i ja joj recitujem stihove Mike Antića „ zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi i moje žene i postelje u kojima su snovi zanat…“ Ona mi uzvraća svetlucanjem njenih 32 bisera koje se nastavlja u rasuto srebro rđavog osvetljenja koje brodići prenose laganom kretnjom kroz noć.
– Postala sam ono što oko želi videti.
– Nisi ti kriva što su ljudi zamenili snove za stvarnost.
– Još i gore, samu stvarnost zamenili su predstavom o njoj.
– Ako me želiš opisati učini to kao da sam ti potpuno nepoznata, kao da me srećeš prvi put. Dokaži svoju nevinost.
Ljubi me u obraz kao da mi nagoveštava, ne možeš me posedovati ja sam u braku više nego ti. Osećam se kao Minotaur zarobljen u svom lavirintu. Niko ne može posedovati ni ulicu niti grad, a kamoli ženu. (Ima li smisla ljutiti se zbog novog odela umazanog sarmom?)
Vadim olovku i pišem: Večnost počinje na kamenom mostu, u prvom poljubcu ispod ulične svetiljke, kod spomenika Vitorio Emanuel-u jedne letnje večeri. Tačka. Dve siluete na tamnoj pozadini crkvenih kupola lome oba kraja beskonačnosti. Iznad krovova se uzdiže zajednički dah nalik zlatnoj svetlosti. Njeno ime, Serena!

Milica Lesjak: U prolazu

– Ooo, pa gdje si, tako te dugo nisam vidjela draga? Nigdje te nema, putuješ li šta? Idemo na kavu!
– Baš šteta što si propustila Kubu. Trebalo ju je vidjeti za života Kastra, sad više nikad neće biti ista.
– Nema te ni u hotelu. Znaš, nije više onako kako je bilo dok smo se družili i nadmetali u plesu.
– I ja ponekad poželim malo više toplinu doma – ovako stalna poslovna putovanja, sastanci, ručkovi sa partnerima, seminari. Šta mogu, treba sačuvati ovo što imamo. Svi samo misle da je nama lako.
– Baš ti se divim kako si mirno prihvatila taj prijevremeni odlazak. Drugi baš i nisu, pa smo nažalost morali primijeniti i neke druge mjere. Gledam te kako si staložena, spokojna, možda smo ti i uslugu napravili, bar si imala vremena malo uživati u životu. A moralo se. Sad nas je puno manje, sve se napravi, a ušteda za firmu je velika. Istina, rade duže, morali su zaboraviti socijalističke tri osmice.
– Vjerojatno si čula da smo kupili Bosnarov ljetnikovac na “bregima”, ali smo jako puno uložili da bi izgledao onako kako smo željeli, a i obnova je malo dulje potrajala. Znaš, lakše je bilo nabaviti dizajniranu keramiku, nego pronaći dobre majstore. A svi samo kukaju. Neradnika koliko hoćeš.
– Da, da imamo i nešto na moru, ali nam je malo predaleko za vikende, dosta su objekti neiskorišteni, s obzirom da puno radimo i putujemo.
– Čula si za pljačku kod Trojakovih? Ostali su bez sve zlatnine. Sad još ne mogu dokazati količinu i vrijednost ukradenog.
Mi smo zato napravili katalog. Sve je unutra, numerirano. Navedeni potrebni podaci i tako smo se osigurali. Ne da se hvalim, ali imamo veliku vrijednost u zlatu.
– Uh, kako ovo nisam ostavila doma. Molim te pogledaj ove fotografije iz Kine, dok ja ne odem pozdraviti Sonju, tamo je za drugim stolom.
Dugo je nije bilo. Dame, s pečatom “dizajna” na sebi, veselo su cvrkutale. Dozvala je konobara, platila obadvije kave i lagano se udaljila.

Foto: www.pexels.com

Vesna Milosavljević: Razmišljanja jednog poslodavca

Šta će mi radnik koji nikada nije robijao?! Takav je neiskusan, naivan i smotan. Takav će propevati čim ga zelenaši premlate.
Šta će mi radnik koji nikada nije krao ni lagao?! Ako nije za sebe, kako će tek za mene?!
Šta će mi radnik koji je tačan i pedantan?! Takav će mi tražiti patu u sekund, do poslednje pare.
Šta će mi radnik koji nema ni jednu tetovažu?! Kad taj nema petlje za par sati bockanja iglom kako će tek izdržati danonoćno rintanje, maltretiranje, šikaniranje?!
Šta će mi radnik koji nije na nekim drogama, taj mora da je prirodno lud!
Šta će mi radnik koji je školovan pa da odmah provali koliko sam nepismen.
Šta će mi radnik uopšte, ja i tako imam samo fantomsku firmu a ko tu i kako pere pare, to nije moja stvar!
Možda jednog hendikepiranog da zaposlim pa da se vozikam u njegovim kolicima…

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Ponavljanje

Ponavljanje me čini unosnim, nepredvidljivim i slabim. Svi me znaju, dok traje dan, a noć je samo moja, bez početka i kraja. Ali, varam se, jer već od jutros pada kiša i nosi ritam koji se neda s ničim usporediti. Blagi zvuk njen tjera me van, i ja bez kišobrana i papira obilazim poznate gradske vedute, penjem se na zidine i jako dobro osjećam da na taj način jačam mišiće i produžavam život. Zdravlje me ne služi, niti ja njega, kao nekad kad smo se igrali u vrtu i na cesti. Bili smo bezbrižni i pomalo sjetni, jer sve dođe na naplatu, svi paketi i poruke, informacije upisane u tkiva i mirise blage i prozirne. Zalud formule i znanost, ja se još uvijek ravnam po suncu i zvijezdama, i činim sve prekršaje kao i prije, možda i više. Nitko me ništa ne pita, jer prazne su njihove riječi i bahat je njihov hod. Koliko ću toga vidjeti i naučiti ne ovisi o meni, izgubio sam volju i sada rastem, množim se, i kažu da sve bolje izgledam. Nosim se sa svim problemima, ali ne znam odabrati prioritete, ne veselim se savjetima, jer ih propuštam kroz sito i rešeto i onda poklanjam vjetru. Tako sam nekako zauzet samim sobom i to je ono što mi nedostaje, ta ne-prisutnost u svijetu, koja je već davno izbrisana, pa onda kad se zaželim kolača trčim preko ceste, dok mi auti veselo trube. Ovo je lijep komad zemlje, ali ja to ne gledam tako, fali mi taj nesklad u skladu, neka protočnost riječi o važnim i nepobitnim stvarima. Uzmimo bilo koji trenutak u prostoru i sve će ti biti jasno, dakle, brini se o samom sebi, pa onda govori i zovi mjerodavne službe. Natječaji, poslovi, blamaže, sve to na kraju odlazi u jedan koš, a ta ulica, Kalelarga je zovu, što ona ima od svih tih ljudi i koraka. Jedino ponavljanje, koje do sada nije ušlo ni u jednu encklopediju. Prema tome, ono kao da i ne postoji, niti se može računati na njega kao na nešto postojano i suvislo. Ponavljanje do kraja, do besvijesti i natrag. Tada bi trebalo tražiti sve ono što još nije nađeno. Sve one sitnice koje smo usput pogubili. Traži i putuj svijetom, nitko ti ne brani te zadnje zalogaje prividne sreće. Sve je to negdje zapisano, pa će se možda i vratiti, a nas možda neće biti u trenutku kada budu otvarali tajna pisma. Ništa nećemo znati kao ni sada, kada pokušavamo odgonetnuti otkuda dolazi zrak, bez kojega ne bismo mogli spavati ni jesti.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Zakrivljenost Zemlje (prizori i razmišljanja)

  1. BESPOMOĆNA i AKROBAT

Pritisnuo je elektrošoker na njezino tijelo. Trzala se. Pridržao ju je. Onako omamljena, ležala je bespomoćno u njegovim rukama. Uzeo je njeno tijelo u naručje. Ogledao se: nigdje nije bilo nikoga. Brzim koracima odnio ju je iza ugla. Tu je ispod zida bio ulaz u podrum.

… Od bakterije do čovjeka: koliko posrtanja! I sada konačno imamo čovjeka. A što je čovjek? Prljava životinja željna seksa, nadmoći, a iznad svega uspjeha … Da. Nadmoći. Sve se svodi zapravo na nadmoćnost nad drugima. U raznim vidovima.

On je bio sofisticiran i osjetljiv momak; više je volio izražavati svoju sposobnost i nadmoć u lagano submisivnom služenju, nego u grubom nametanju primjenom sile. Zapravo, volio je mijenjati pozicije i uloge … prelaziti iz jedne u drugu. I u tome je bilo njegovo umijeće: u sposobnosti promjene. Premda većina muškaraca u zapadnom svijetu želi u stvarnosti jaku i sposobnu ženu, koja će mu pomagati u životu, i biti svojevrsni motor njegove dobrobiti i razvoja … Pa ipak, u sebi, mnogi na trenutke priželjkuju ženu, slabu i bespomoćnu, kojoj treba pomoć i zaštita … Ženu koja će mu se predati. Ovisnu o njemu.

– Ku.o! Ku..o prljava! – cijedio je kroz polustisnute zube. Svaki puta izjavu je popratio strastvenim udarcem dlanom o njezinu stražnjicu. Zajecala je. Ako bi kojim slučajem malaksao ili prestao, obrecnula se na njega: – Udri! Još! Koliko ti puta moram govoriti … Iskreno, nije volio ovakvo nasilje i ovakvu primjenu sile tijekom seksa, ali činio je to da njoj udovolji …

2. ETIMOLOGIJA BATA

Pa tako gledam i razmišljam: postoje različiti bati; izo-bati, bataci, batci, batak, i postoji: bat. U šaljivom pučkom etimologiziranju složenica iz grčkog jezika: akrobat, bio bi, prema tome: bat koji dolazi s visina … U hrvatskom jeziku riječ bat definitivno je povezana s rječju batina. A batina stoji kao glavna stvar u onoj izreci: Batina je izašla iz raja. I stvarno, nema ničega bez batine. Stvarne i metaforičke. I oni koji je imaju, imaju moć. A što je najgore, istu stvar najčešće koriste i kao mrkvu i kao batinu. Ali najbolje je pustiti sve te prazne priče, otići na tržnicu i kupiti sezonske krastavce i paradajz …

3. ĆUDOREĐE PISCA I MENTALITET NARODA – OBRNUTO PROPORCIONALNA OČEKIVANJA

Batina je izašla iz raja. – Ma k…c je izašao iz raja! Pitate se čemu ove tri točkice i hinjena pristojnost, kada svi znamo koja je riječ zapravo upotrijebljena? No, te tri točkice su prijeko potrebne.

Ja si ne mogu dopustiti luksuz, kao Houellebecq u Francuskoj, pa napisati: …”golemi ljubičasti kaktus u obliku kurca, umjetnički posađen između dva manja kaktusa koji su predstavljali jaja.” (Lanzarote; Paris, 2002.) Takav način izražavanja definitivno nije u skladu s našim mentalitetom. Naime, naš mentalitet očekuje da pisac bude obrazovana i kulturna osoba, lišena svake vulgarnosti. No, iz vlastitog iskustva moram vam reći da su to čiste predrasude. Pisci su također ljudi kao i svi drugi. Povremeno psuju na glas, a neki se čak i seksaju. Mada vjerojatno manje nego ostali. U pitanjima morala primijenjenog na pisce, nismo još daleko odmakli od Matoševa doba. (Jedino je Milan Begović donekle bio izuzetak.)

Isti taj naš mentalitet ipak tolerira određenu razinu vulgarnosti (ali više u smislu žive narodne doskočice), i to upravo narodnim zastupnicima u parlamentu, gdje poneki zastupnik povremeno poželi ugurati mikrofon novinaru-sugovorniku u guzicu. Baš u stilu Prljavog Harryja.

4. PIJEVAC U VINU – izbor iz tv programa

Slovenci u posljednje vrijeme sve češće prikazuju igrane filmove s naglašenom erotskom i seksualnom tematikom. Po takvim svojim sklonostima ozloglašeni su na ovim našim prostorima. – Kok’u’van … ili Coq au vin; hrvatski rečeno: Pijevac u vinu. Upravo je to jelo što ga priprema sredovječna zgođahna profesorica francuske srednjovjekovne književnosti. Mijenjam program.

Ostarjeli frontmen Fantoma u lagano blještećem sakou crno-bijelih kockica gostuje u talk-šou. Sav se unio u razgovor s voditeljicom. Veseo, spontan, sretan. Upravo govori kako mu je najveći i trajni uzor Elvis. Bio je više puta u Gracelandu. Kaže kako je teško, vrlo teško iskazati se na jednom području gdje je ljestvica tako visoko postavljena.

Prebacujem natrag na slovenski kanal. Sredovječna profesorica francuske književnosti upravo je nagnuta preko kuhinjskog elementa, i ispušta zvukove zadovoljstva. Iza nje je, sav predan akciji, i lagano oznojen, jedan crnomanjast, bradati mladić. Telefon je zazvonio. Dogodilo se ubojstvo.

5. ZAKRIVLJENOST ZEMLJE

Često stvari koje se čine najlogičnijima i najočitijima zapravo nisu točne. Primjer je tome kako su ljudi nekada mislili većinom da je Zemlja ravna ploča. A to su misli jer zbog svoje malene veličine stojeći na Zemlji nisu mogli uočiti njezinu zakrivljenost.
Odgovor da tata i mama stvaraju dijete iz ljubavi (a ne Bog), ne objašnjava nastanak zvijezda niti procese u njima (od vodika preko helija pa nadalje) pri kojima naposljetku elementi bivaju izbačeni, baš poput spermija, u svemir. Kako je nešto nastalo – način, ne objašnjava uzroke i razloge niti motivaciju nastanka. Npr., djeca ponekad nastaju jer je tata bio pijan, a majka očajna i potrebita.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Beskućnici na sprovodu

Dve vucibatine i jedna baba mojih godina stajali su uza zid prodavnice s pogrebnom opremom ispred ulaza u groblje, čekajući da ih mimoiđe sprovod. Stao kraj njih i ja.
Sa nešto udaljenosti od ostalih, otpratismo i mi pokojnicu: ljudi su milosrdniji kada im neko umre, sete se da će i oni.
Bilo je dosta naroda i cveća, bogata sahrana, sa dva popa, za svaki slučaj, ako se jednom ne primi molitva.
Po završetku ukopa, do klupe ispod drveta gde smo, na dvadesetak koraka od blaženoupokojene, posedali, prišla nam je jedna mladica i pružila dve oveće kese s ponudama:
– Uzmite!… Moja sirota nana je za života uvek nesrećnicima delila – obrisala je suzu porubom šala.
– E neka joj je laka zemlja – prekrstismo se svi četvoro; a Ruža nadodade: – Sada je kod Boga, dobra gospođo – stade do nje. – A on sve vidi.
– Imate i pivo i sok, i mesa i kolača, i svašta – pokaza rukom žena. – Popijte i pojedite za pokoj njene duše: dugo je jadna bolovala, najzad se smirila.
– Nek počiva s mirom u Gospodu – rekoh, prihvatajući od Stojana flašu s pivom od koje, prekrstivši se, odasuh malko u zemlju. – Kada bi bilo i rakije… – tiho dodadoh.
– A i neka para za mene samu i sirotu: ne znate vi kako je ženi na ulici – kaza ona pizduljina Ruža.
Gospođa pođe od nas klimnuvši glavom, i iz skupine kraj groba gde su počinjali da se razilaze po jednom momku posla nam tek nešto otpijenu flašu vinjaka i 200 dinara koje dečko dade Ruži.
– E pa u zdravlje nas živih – kaza Đorđe. – I za upokoj mučenice koja nas možda odozgo gleda – dobrano otpi…
Isekli smo do pola perorezom kese da bi lakše uzimali, i kada se pratnja razišla doneli sa groba i ostale ponude kraj krsta, oteravši dve Ciganke gurbetarke s džakovima koje su se tu sjatile kao da se na groblju sreća može naći.
– Vide li ti šta je sveta i venaca, bog te tvoj? – primeti Stojan. – A šta misliš da li će neko i iza nas ovako ići kad dođemo na red, a?
– Plakati sigurno niko neće – gledah u kamenje po groblju. – A tu smo gde smo i šta je tu je, pobeći nemamo gde – rekoh.