Arhiva kategorije: Proza

Žarko Milenić: Starci

Kako se zovu moj otac i majka? Iskreno da vam kažem ne znam. Zapravo znam, ali pamtiti kako se oni zovu zaista nema smisla. Ja ih zovem “starci” i obraćam im se samo u drugom licu množine. Trudim se da im se obraćam što manje. Da se oni više obraćaju meni no ja njima. Da me zovu samo kad je gotov neki objed, da mi kažu tko me zvao i kakvu je poruku ostavio.

Kad telefon zazvoni oni se ne javljaju kad znaju da sam u svojoj sobi gdje imam svoj telefonski aparat. Čak i kad ne znaju jesam li u sobi ili nisam. Jave se samo kad telefon zvoni dugo.

Ja ih zovem iz sobe da se jave kad onaj s druge strane žice kaže da njih treba. Vrlo rijetko netko treba njih.

U dnevni boravak, koji je dio njihovog teritorija, ulazim samo da žderem. Oni u moju sobu ne ulaze nikad. Ni kad me nema. Tako ja hoću.

I kog će vraga u mojoj sobi? Ne treba mi majka namještati krevet kad ga već ja nikad ne namještam. Ne treba mi brisati prašinu jer nisam na nju alergičan. Nitko je nije brisao bar dvadeset pet godina pa ne mora ni ona.

Starci su uvijek skupa.

Opa cupa,

nas dva skupa.

Opa cupa,

Opet skupa.

Ne izlaze nikamo osim u nekoj krajnjoj i velikoj nuždi kao što je odlazak do susjede u istoj zgradi da posude nekoliko žličica kave.

Kog vraga njih dvoje rade u dnevnom boravku?

Borave preko dana.

Što rade u spavaćoj sobi?

Spavaju preko noći.

Ovo spavanje treba shvatiti u doslovnom smislu. Pretpostavljam da su se zadnji put tucali kad su mene pravili. Prije skoro pola stoljeća. Valjda im se proizvod tog pravljenja toliko svidio da su se odlučili okaniti ćorava posla kako ne bi idući put ispalo nešto još gore. Ima i gorih stvari.

Zapravo teško je povjerovati da bi nešto gore od mene moglo ispasti.

Kad sam išao u osnovnu školu jednom ponavljaču po imenu Šimo naš učitelj je rekao da je bolje da su mu roditelji dobili kamen nego njega. Bar bi se na nečemu mogli odmoriti.

Danas bi moji starci tog pedagoškog kretena ismijali. Dotični Šimo je završio večernju školu i odmaglio u Njemačku. Danas ima toliko novaca da višak šalje svojim roditeljima. On je za njih bog.

Ja mojima nisam nikad ništa davao jer nisam imao. I da sam imao ne bih im davao.

Kažem da su oni uvijek zajedno. Pitam se kako se podnose. Kako su se podnosili sve te silne godine? Oni zbilja nisu normalni. Kako onda ja, koji sam potekao od njih, mogu očekivati da budem normalan?

I ne očekujem.

Iznenadio sam se kad sam u vrijeme jednog ručka primijetio da je stol prazan. Pitao sam staru:

– Šta je za ručak?

– Nisam stigla.

– A šta si radila cijelo prijepodne?

Šutjela je.

– Gdje je Stari? – postavio sam joj pitanje nakon dugo, dugo vremena. Ne volim postavljati pitanja, ponajmanje ne Starcima. Tko pita – skita.

– U bolnici – rekla je i zaplakala.

– U bolnici?

– Da – i dalje je plakala.

– Jel ozbiljno?

– Da.

– Rako?

Još jače je zaplakala:

– Da. On tvrdi da ima. Doktori kažu da nema. Nemaju oni pojma!

– A ti bi voljela da ima?

Smrknuto me pogledala:

– Ti si lud!

Ne treba se čuditi. Starci imaju preko sedamdeset.

Pitao sam se koliko će ona poslije njega živjeti. Stalno su zajedno. Neće dugo. Kao vjerne papige. Brzo uvenu od tuge za partnerom.

Pisac Marko Marković mi je pričao o jednom hercegovačkom selu gdje tradicionalno muževi umiru u pedeset i nekoj a ženice nakon njih tek u osamdeset i nekoj. Vesele udovice.

Tog dana me nazvao Marko. Tada smo još govorili. Ne znam zašto me nazvao. Pitao me:

– Šta ima novo?

– Izgleda da ću imati smrtni slučaj u porodici – odgovorio sam.

– Što se dogodilo? – pitao je. Za razliku od mog glas mu je zvučao uzbuđeno.

– Stari mi krepava u bolnici.

– Oh, žao mi je… Od čega boluje?

– Nije rak kako on tvrdi. Samo neka vagina pektoris. Al kažu doktori da se i od toga umire… To je ko u onom vicu. Rekli Hasi da je Huso umro od upale pluća. On na to kaže – Dobro je da nije od raka.

Nasmijao sam se i nastavio:

–  Eto, dobro je da moj stari neće umrijet od raka!

Iduće godine su zamijenili uloge.

– Gdje je stara? – pitao sam starog kad sam ga zatekao samog u dnevnom boravku.

– U bolnici – rekao je i zaplakao.

– U bolnici?

– Da – i dalje je plakao.

– Jel ozbiljno?

– Da.

– Rako?

Još jače je zaplakao:

– Da. Ona tvrdi da ima. Doktori kažu da nema. Nemaju oni pojma!

– A ti bi volio da ima?

Smrknuto me pogledao:

– Ti si lud!

Tog dana me nazvao Šmele. Ne znam zašto me nazvao. Pitao me:

– Šta ima novo?

– Izgleda da ću imati smrtni slučaj u porodici – odgovorio sam.

– Šta se dogodilo? – pitao je. Za razliku od mog glas mu je zvučao uzbuđeno.

– Stara mi krepava u bolnici.

– Oh, žao mi je… Od čega boluje?

– Kad nije meni žao što bi tebi bilo! Ako mi i izjaviš sućut neću se ljutiti. To i jest za rodbinu, a ja bih mu se trebao računati ko neka bliža. Sućut treba izjaviti i rodbini već ohlađenih i rodbinu onih koji će se uskoro ohladiti.

Nije znao što bi na to rekao.

– Eto mojih novica – rekao sam mu. – A kakve su tvoje?

– Nikakve.

– Zašto si me nazvao? – upitao sam Šmeleta.

– Samo da čujem kako si.

– Nikad bolje.

Stari nas je izigrao. Nije otegao papke. Eto koliko je pouzdan. Prošlo je od tada dvije ili tri godine a on i dalje mljaska u dnevnom boravku kao da ništa nije bilo.

Svašta!

Foto: www.pexels.com

 

Slavica Gazibara: Sarine priče – Hrabrost

Danas nam je učiteljica čitala priču. O maloj maci. Koja je bila je ispred kuće. Pa se izgubila. Tamo je bio i jedan pas. Pa je na nju lajao. Onda je došao dječak Ivan. On je poznao macu. Dignuo ju je i otjerao psa. Onda je pozvonio na vrata. Izašla je teta. I dao joj je njezinu macu.
– Puno ti hvala – rekla je teta. – Ti si jako hrabar dječak.
Onda mu je teta donijela veliki kolač. S čokoladom. Ja najviše volim kolače s čokoladom. Onda smo svi razgovarali o hrabrosti.
– Djeco, zašto je Ivan hrabar – pitala je učiteljica.
– Zato jer se nije bojao psa – rekao je Matija.
– A što je hrabrost – opet je pitala učiteljica.
– To je kad ne plačemo kod zubara – rekla je Jana.
– Hrabrost je kad se ne bojiš – rekla je Mia.
– Moj stariji brat je hrabar! On me uvijek brani – rekao je Fran.
– I ja sam hrabar – rekao je Luka – Ne plačem kad me boli. – A moj tata nikad ne plače! On je najhrabriji na svijetu!
– Po čemu to zaključuješ? – pitala je učiteljica.
– Kad sam ja bio mali, puno sam plakao. Kad padnem s tobogana. Ili se udarim u nešto – pričao nam je Luka.
– Onda mi je tata rekao da moram biti hrabar. Da ne smijem plakati. Jer dečki ne plaču. I kad sam opet pao, tata me samo pogledao. I nisam plakao. Ni kad sam kod doktora dobio pikicu. Sad više ne plačem. A tata nije nikad plakao! Baš nikad! Zato je on najhrabriji na svijetu – rekao je Luka.
Svi smo šutjeli. I Roko. Mislim da mu je bilo žao što je Lukin tata najhrabriji, a ne njegov. Meni nije. Kad moj mali brat Ivor padne i boli ga, naš tata ga digne i zagrli. Tako da ga ne vidimo iz zagrljaja. I kaže mu da to bude prošlo. I onda prođe. Onda se opet idemo igrati. A čini mi se da i Ivor više voli tatin zagrljaj. Nego da svi kažu da je naš tata najhrabriji na svijetu. Možda čak i Roko misli tako. Samo neće priznati.

Foto: www.pexels.com

Ružica Gašperov: Janjetina ispod peke

Danas je dan obiteljskog okupljanja. Pristojna smo obitelj koja ima poneku crnu ovcu.
“Bako, jesi li stavila zube?”, pitam.
Baka je stara i zaboravna. Nedavno je tražila zube. Svi smo tražili s njom. Mama je blendala sarme i gulaš i još neke hrane, ali baka joj nije bila zahvalna. Štoviše, vrijeđala je mamu i njeno umijeće kuhanja.
“Šta si mi dala ove spirine?”
“Ali, mama, znate da nemate zube”, pravdala se mama dok je otac bez riječi pogledavao na tanjur pred bakom.
“Mogu ja sve šta oću. Daj mi dvi fete pršuta pa ćeš vidit”.
Nije bilo druge. Mama je izvadila pršut a baka ga je halapljivo gutala. Kasnije smo imali malih problema. Tata je donio kliješta. Ona s dugačkim špicevima. Nimalo higijenski je vršljao po bakinim razjapljenim ustima. Izvadio je jednu dugačku fetu a bakine oči su se vratile u svoje duplje.
Događaj nismo više spominjali. Poslije tri dana je pronašla zube.
Tata namješta stol u vrtu. Mama donosi sjedalice. Tenda i trstika skrivaju nas od susjeda.
Rođak Linard, debeljuškasti momčić, tek mu je dvanaest, nasljednik i uzdanica naše loze, ulijeće u dvorište.
“Linarde, da se nisi popeo na stablo!”, viče strina, ali stvar je već gotova.
Linard čući u rašljama i gađa zelenim breskvama našu kuju Keru. Kera ispušta kost koju je zakopala za nekih od prijašnjih okupljanja.
“Mama, vidi me!”, Linard se ljulja, grana pukne, Linard aterira pored stola.
Strina baca torbe, trči prema njemu, gnječi mu noge, ruke, glavu.
“Ajme meni, ubija se!”, nariče.
Stric stoji pored nje i gleda.
“Dobro sam”, stenje Linard.
“Jadna ti sam ako je slomija kičmu!”, zapomaže strina.
“Ako nije ja ću mu je!”, ljutito stric.
“Ajde, muči, kretenu!”, strina.
“Pazi na jezičinu, glupačo!”, raskoš bračnih razgovora.
“Linarde, evo ti pršuta”, viče moj otac s praga kuće.
Linard skače, aleluja!, čudo se dogodilo, ranjenik prohodao pa potrčao prema kući.
Otac i stric pale vatru i pijuckaju travaricu.
“Sedamnaest trava”, govori otac ponosno.
“Dobra”, mljacka stric.
“Imam još dvi boce”, otac namješta grančice.
Mama i strina postavljaju stol. Baka je već zasjela i budnim okom prati akciju.
“Tribala si onaj drugi servis, nevista”.
“Dobar je i ovaj”, odgovara joj mama.
Stric i otac opet nalijevaju, podignu čašice prema nebu, struse ih pa se stresu.
“Kako je ona?”, pita stric tiho.
“Na dane”, odgovara otac još tiše.
“Šta kažu doktori?”
“Ima neka nova terapija ali to košta. Njezino bolovanje nikakvo, a ja jedva nađem posla”.
“Jeben ti život!”, promrmlja stric. “Daj vamo još dvi tri bije. Bojim se da neće bit dosta vatre”.
“Ajmo za stol!”, viče strina.
Iznosi veliku zdjelu s juhom koju je mama kuhala cijelo jutro. Mama se ne protivi. Strina tresne zdjelu na stol pa sebe na sjedalicu, oko vrata zaveže ubrus i čeka.
“Ja ne bi juhe”, cvili Linard.
“Jed’ juvu kad ti ja kažem”, stric.
“Ja ne bi”.
“Ješćeš juvu a ne lomit kičme po dvoru”, strina.
“A kad ja ne bi”.
Tu ga strina kuhinjskom krpom klepne po glavi i usput mu dâ nekoliko korisnih savjeta, pa Linard uzme tanjur i ispije vrelu juhu što ponovo izazove opću strku i zbrku. Nepotrebno je ovdje bilježiti kakvim su se rječnikom koristili, jer su već maloprije ispucali gotovo cijeli obiteljski vokabular.
Spomenula bih samo nalijevanje vodom i Linardove krikove u trenucima kad se nije gušio, plač i kuknjavu njegove majke, ponavljajuće psovke oca mu, bakin prilog spašavanju unuka u vidu mahanja ubrusom ispred njegovih razjapljenih usta. Situacija se smirila kad mu je moj otac u usta gurnuo dvije kocke leda a mi nastavili jesti juhu u atmosferi simfoniji srkanja i puhanja.
“Štrina, žašto ti nošiš maramu?” frflja Linard.
“Zato šta oću bit moderna”, odgovara mirno mama.
“Ja šan jedan put nošija materin šešir pa mi otac reka da šan peder”.
“Oš umuknit više”, klepne ga strina po zatiljku. Kockica leda proleti zrakom i zaustavi se u juhi.
Mama, još neprimjetnija nego inače, lebdi oko stola i služi. Tako će biti dok ova obiteljska divota ne završi.
“Juha je vrila”, srče baka.
“Nikidan vam je bila ladna”, tiho će mama.
“Nikidan je bilo nikidan”, nastavlja baka kroz puhanje i srkanje.
“Opet vas dvi”, drekne otac sa svog strateškog položaja na drugoj strani stola, nasuprot baki.”Ti, majko, puši ili čekaj, a ti se prestani svađat s njom”, to on mami. Mojoj, ne svojoj.
“Aj, smirite se. Vrag odnja juvu i ko je izmislija”, stric. “Da je mene pitat, nikad je ne bi stavija na stol”.
“To šam i ja reka pa ši poludija”, frflja Linard.
Mama ustaje i žurno skuplja tanjure.
“Sad će janjetina i mladi kumpiri. Jure, aj donesi peku”, govori tati.
Tata ponosno ustaje, pa raširenih nogu i napuhanih pluća, korača prema kaminu u dnu vrta. Tamo puše, lupa i diže prašinu. Vraća se za stol s velikom okruglom posudom. Svi, kao na znak, uzimaju vilice u ruke i čekaju da spuštanjem posude oglasi start.
Linard drži u rukama čak dvije vilice i nervozno kucka njima o stol.
“Sine, jesi mi dobro?”, razdragano će stric.”Nema bolesti koju janko neće izličit, jel’ tako?”
“Mama, oću vam izvadit?”, pita moja mama, bakina nevjesta.
“Ne triba. Nisam još toliko nemoćna”, grubo je odbija baka, pa nabada komad mesa i prenosi ga na tanjur.
“Lipa li je. Ki maslo”, viče otac masne brade i punih usta iz kojih viri kapulica.
“Nediljko jučer bikarija. Znaš da ja samo unjega uzimam”, ponosno će stric.
“Ko ovo može platit!”, namješta se otac u sjedalici i dirigira janjećom kosti.
Prekine ga suhi starački kašalj, više nalik gušenju nego kašlju. Baka podigne ruke i iskolači oči. Njen sin, moj otac, spremno iz džepa izvadi kliješta, ona s dugim špicevima, i potrči prema njoj. Baka zakoluta očima, zakoluta tijelom i složi se na pod. Strina je šćepa, podigne i obgrli rukama oko struka. Nasloni joj se trbušinom na leđa i dva je puta sumohrvački stisne. Baki ispadne nešto iz usta.
“Zubi, zubi”, viče rođak Linard i podiže trofej poviše glave. Baka još uvijek koluta.
“Glupačo, ostavi mi se matere!”, viče stric.
“To je Henrikov zahvat”, viče strina.
“Jebate Henrik!”, grabi baku i vuče je prema zidiću. “Ovde ćemo je zavalit”, viče.
“Još jedni zubi”, čuje se Linardov glas.
“Ajde, majko, opusti se da te polegnemo”.
“Nije ona nikad bila naročita gimnastičarka”, strina.
“Oćeš začepit više!”, stric.
“Majko, majko, zini da ti izvadim spizu”, viče otac i triska baku po licu.
“Ja bi joj dala umjetničko disanje”, strina.
“Đava te odnja ludu! Još bi joj bolje utirala košćicu u grlo. Ajde tamo kad te niko ništa ne pita”, ljut je otac.
Mama i strina lamataju bakinim rukama. Gore, dolje. Lijevo, desno.
“Neka joj neko podigne noge”, viče zapuhana strina pa naglo odbaci bakinu ruku i krikne “Ajme meni, gotova je”
Baka je zatvorila oči, otvorila usta, zabacila glavu i diše šumno i isprekidano.
“Povalite je nastranu!”, viče netko iz zbijene gomile oko bake.
Baka još jednom zakašlje, mljacne pljuvačku i proguta je. Otvori oči pa zbunjeno gleda u lica nad sobom. Polako ustane i sjedne na zidić.
“Ješan ižila žube?”, govori tiho.
“Niste, mama. Linard ih čuva”, govori strina.
“Kako ih je ižvadija?”
“Linarde, Linarde”, viče strina. “Đavla izija, sad ćeš dobit. Ostavi guštericu.”
Linard u lijevoj ruci drži donje, u desnoj gornje pa škljocne njima kao kastanjetama. Gušterica se koprca dok je zubi ne pregrizu.
Linardovim se licem razlije osmijeh.

Priča je objavljena u zborniku Susret riječi Bedekovčina 2018.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 9. dio

Tajni nauk Brune Cindrića

Postojale su stvari o kojima Bruno nije mogao ni s kim, pa gotovo ni s kim, razgovarati. Tu su spadali i određeni zaključci i spoznaje o svijetu, točnije, o prirodi svijeta i ljudi do kojih je Bruno došao. Naime, tijekom cijelog svog života Bruno se, da tako kažemo, potajno bavio trajnim istraživanjem i potragom za koje je u sebi osjećao duboku i neobjašnjivu potrebu da bi se upravo time trebao baviti. Drugim riječima, osjećao je i znao je da je pozvan, kao i to da je način na koji bi se trebao baviti svojom potragom upravo ovaj kako to sada čini i radi.

Nije tu bila riječ ni o kakvoj tajni, u smislu da bi trebala biti skrivena od drugih; to nipošto. Naprosto, riječ je o nečem što je bilo neuobičajeno za uobičajen svijet; za ljude koji svakodnevno odlaze na posao, u znoju lica svojega zarađuju i jedu svoj sendvič, gulaš, grah … Za ljude koji rano ujutro moraju ustati i razmišljati o tome kako će namiriti sve dnevne i svakodnevne potrebe svojih obitelji i kućanstava. Nije tu riječ čak ni o pukom neimanju vremena. Radi se naprosto o tome da prosječan čovjek ne osjeća potrebu niti poziv za takvo istraživanje niti za takvom vrsti znanja. I upravo u ovome, nepostojanju poziva, sadržani su svi razlozi i sva objašnjenja. Jer ukoliko čovjek ne osjeća potrebu za nečim, tada to za njega niti ne postoji. Čovjek je definiran svojim potrebama, kako vanjskim, tjelesnim, tako i unutarnjim.
Također, valja napomenuti kako ovdje nije riječ tek o površnoj, informativnoj znatiželji. Jaka i ozbiljna potreba znači nešto mnogo dublje od obične znatiželje. To je nešto s čim se čovjek hrve tijekom cijelog svog života, i na kraju ono pobijedi, zakonom sudbine pretvarajući dotičnog čovjeka u svoj dio.

Dakle, već samim time ako nešto nekoga ne zanima, on ili ona, je cijepljen protiv toga. Budući da je čovjek jedno sa svojom sudbinom, tu nema nikakve tajne. Ono što se treba događati, to se i događa. Naime, ukoliko se uzme u obzir biološko uvjetovanje, kao i ono uvjetovanje pojedinca smještanjem u prostor i vrijeme, slučajnosti nema. Ona ne postoji. Čovjek je duboko uvjetovana pojava. Ne imati potrebu za nečim, najbolji je lijek i prevencija. (Stoga i predlažu neki da se na ponovljene silovatelje i pedofile primjeni kemijska kastracija, mada niti klasična mehanička nije za otpis.)
Naprosto, nedostatak duhovnih ili intelektualnih kapaciteta određene vrste, nije kazna, nego sudbina; određenje.
Onaj tko nečega nema u sebi, ne osjeća prazninu; za njega ili nju je takvo stanje uobičajeno.

Priča otkrivanja prelazi na sasvim drugu razinu, i dobiva sasvim drugačije konture, kada i ako subjekt počinje osjećati ili osjeća da mu nešto nedostaje. Tada počinje borba za otkrivanjem znanja koje je određenom, pojedinačnom biću (uvijek je sve pojedinačno, individualno) već svojstveno i pridržano, ali tek treba biti otkriveno u našem linearnom poimanju vremena. Pošto je čovjekov karakter određenje, sudbina je tek manifestacija tog određenja. A kako smo već kazali, sve je jedno veliko određenje, i slučajnost ne postoji. Na putu do savršenstva postoje određena odlaganja, vremenska odlaganja, koja su opet uvjetovana samom prirodom subjekta (tj. putnika). Pošto sve proistječe samo iz sebe, kao refleksija onog Najvišeg u trenutnom vremenskom postojanju; sve je razlomljena promjena koja se vraća u konačnici svojem središtu koje je ujedno izvorište, ali i cilj. Ali zato manifestacije mogu biti bolne.
I stoga upravo Bruno, kao uostalom i mnogi njemu slični pojedinci, nije mogao razgovarati s ljudima oko sebe koji su toliko udubljeni u nabore vlastite stvarnosti da su u njima, bez mogućnosti odmaka, zarobljeni. I velika je zabluda o preobrazbi svijeta, naročito o nekakvoj kolektivnoj preobrazbi (to je velika iluzija i obmana) jer nitko ne može znati, biti i ići, ako nije Pozvan.

Situacija je prilično jednostavna, za onog tko zna. Tako i neke knjige u današnje vrijeme kriju određena znanja i nude put do spoznaja. Međutim, u ovom našem vremenu njihova zaštita od Nepozvanih je prilično jednostavna, i zapravo banalna. Naime, toliko su te određene knjige volumenozne i bogate brojem stranica da su zaštićene samim svojim obimom od Nepozvanih koji nikako ne mogu svoje vrijeme, što ga sada imaju na raspolaganju, kao niti svoju sadašnju Bit, spojiti s tim da čitaju te knjige /ili knjigu/ i da ih razumiju. Obrana, toliko banalna, a tako savršena.

Potreba i korist

Među ljudima vlada i postoji duboko nerazumijevanje. Ljudi su međusobno čak različitiji iznutra, nego izvana. Međutim, ljude se, smatrao je Bruno može svrstavati prema mentalnim razinama na kojima se nalaze. Tako je npr. većina ljudi zaokupljena svojom egzistencijalnom i materijalnom sigurnošću na ovom svijetu, mada smo svjedoci da ljudi umiru svakodnevno. Vrijeme boravka na ovom svijetu ne može se kontrolirati niti određivati. Sve što čovjek-pojedinac zapravo ima na raspolaganju je vrijeme. I jedino što on ili ona može je birati i određivati za sebe kako će provoditi to dodijeljeno vrijeme.

Ono što većinu ljudi pokreće i što motivira njihove postupke uglavnom se može svesti na dvije temeljne stvari: potreba i korist. Pojedinci nastoje zadovoljiti svoje potrebe za hranom, krovom nad glavom, za seksom, za onim što se naziva autorealizacija i društvena prihvaćenost. S druge strane, tu su i stvari i postupci za koje ljudi smatraju da će im donijeti nekakvu korist. Dakle, djelovanja pojedinaca, ali i skupina u osnovi usmjerena su i motivirana kroz to dvoje. I ukoliko se pitamo zašto je netko nešto napravio, odgovor je najbolje potražiti u sferi tih dvaju pojmova.

Naravno, potrebe i koristi nisu uvijek isključivo materijalne prirode: često su potaknute unutarnjom potrebom za potvrđivanjem vlastite vrijednosti, za dokazivanjem; potreba za pažnjom i prihvaćanjem. Ljudima je često potrebna pažnja drugih kako bi se osjećali dovoljno važnima i bitnima u svojim vlastitim očima. To su potrebe emocionalne prirode, inače često prilično opasne upravo za onoga tko ih ima, ali i za sve njegove bližnje koji ga okružuju. Svaki luđak ima svoje nekakve potrebe. Čovjek posjeduje svu pohotu i požudu životinja, koja je zločinački uvećana analitičkim i spekulativnim sposobnostima njegovog uma, uma koji ga uglavnom sadašnjim načinom funkcioniranja ne vodi i ne može dovesti do prosvjetljenja, već jedino do krivih ciljeva i zabluda.

Stvarnost

Živimo u različitim stvarnostima. Velika je zabluda, plod velikog nerazumijevanja, da svi živimo u jednoj i istoj stvarnosti. Prvo se treba pitati je li stvarnost ovo izvana, vanjski predmeti, tijela, događaji, koji se ukupno negdje i svuda događaju, ili je stvarnost za svakog pojedinog čovjeka svedena na skup njegovih individualnih događaja, doživljaja, iskustava? I što zapravo jedan čovjek, pojedinac, može znati o skupu i slijedu događaja koji se događaju ili su se dogodili nekom drugom? I kakve utiske i otiske je taj skup nekakvih činjeničnih događaja ostavio u toj drugoj osobi? Živimo li mi svi doista u istoj stvarnosti? I što je stvarnost?

Iz iskustva znamo da ljudi identične događaje i situacije što im se događaju doživljavaju na različite načine, i da na njih različito reagiraju. Tako će se npr. netko neiskusan, novajlija u određenoj “nezgodnoj” situaciji drugačije osjećati, ponašati i reagirati nego onaj/ona koji je tu “opasnu” situaciju već mnogo puta oprobao i preživio. Dakle, temeljna razlika među pojedincima je njihovo ukupno i specifično životno iskustvo. Ljudi, naime, svoju sliku svijeta i vrijednosti, važnosti i prioriteta u životu, temelje i grade na svojem osobnom iskustvu. Kako se to obično kaže: nitko ne može pobliže opisati boju koju nikada nije vidio. Međutim, osim na svom vlastitom iskustvu, ljudi svoju sliku svijeta grade i na opće uvriježenim i kolektivno prihvaćenim predrasudama i vrijednostima. Put sazrijevanja pojedinca je zapravo put odvajanja pojedinca od kolektiva, od kolektivnih vrijednosti i zabluda, te stvaranje svojih vlastitih vrijednosti i kriterija prosuđivanja. (Prosvijećen pojedinac npr. zna da je opasno stvarati konačne zaključke o stvarima o kojima ne zna dovoljno.)

Što, na primjer, neki intelektualac koji je završio fakultet, te potom uskoro našao zaposlenje u okviru nekakvog instituta ili sveučilišta, što on može znati o viđenju svijeta i o iskustvu života nekog čovjeka, svojeg vršnjaka, od oko 33 godine, koji je po završetku nekakve trogodišnje strukovne škole, odmah, sa 17 godina, počeo raditi kod nekog obrtnika u građevini? Što taj intelektualac može znati o istinskom iskustvu rada na nekom gradilištu gdje je spomenuti radnik kopao, lopatao, bušio beton pneumatskom bušilicom, prebacivao svaki dan od 8 ujutro pa do 18 poslijepodne, satima i neprestance, zemlju, beton, cement, šljunak? Doduše, intelektualac može vidjeti fizičkog radnika kako kopa i radi, na nekih 5 do 10 minuta, u prolazu. I može mu se učiniti kao težak i naporan posao. No, može li on zaista znati kakav je to posao i pravu prirodu posla, ako ga sam nije probao? Barem nekih, tjedan do dva …? Engleski pjesnik Keats je zapisao da ništa nije stvarno, dok nije oprobano vlastitim iskustvom. Pravu prirodu stvari teško možemo poznavati, ako ih nismo i sami iskusili. Jer svaka aktivnost, svaki posao (naročito ako traje kroz dulje vrijeme), sa sobom nosi i stvara određenu sliku, viđenje svijeta, koja se zaokružuje u svojim vlastitim horizontima.

Mi se zapravo, sa svojim različitim stvarnostima, tek susrećemo u zajedničkim točkama prostora i vremena; u prostoru izvanjske objektivizacije. Stvarnost postoji i može postojati jedino kao osobno, individualno iskustvo. Stvarnost je slika koju um pojedinog bića za njega stvara.

Naravno, uvijek postoje pokušaji društva i države u kojem čovjek živi da kroz sredstva društvene kohezije i homogenizacije, a u današnje vrijeme to su mediji, da se pokaže i potvrdi kako postoji jedna jedinstvena Stvarnost u kojoj svi živimo i koja vrijedi za sve. To bi zapravo mogla čak biti i istina, pod uvjetom kada bi svi ljudi željeli iste stvari, i kada bi sve postojeće stvari za ljude imale istu vrijednost. Mediji, i oni koji ih financiraju, naravno, u prvom redu računaju na tu našu neosviještenost i na benevolentno primanje i povezivanje s viđenim sadržajima. Na taj način, ciljajući na emocije ljudi, izgrađen je financijski moćan svijet proizvoda namijenjenih mladolikom izgledu i ljepoti tijela; industrije fitnesa i rekreacijske opreme. Tu je i kult godišnjeg odmora i putovanja. Naravno, ne smijemo zaboraviti niti lepezu proizvoda široke potrošnje.

U sjevernoj Americi je kult ljepote i mladolikog uspješno prebačen, već davnih dana, na kuće, interijere i namještaj, u vidu “novog i lijepog”. Starog se treba riješiti pod svaku cijenu, čak i ako je još uvijek funkcionalno i u uporabnom stanju. Van sa starim, unutra s novim! Stvari, nove i veće, raduju ljude i daju životu smisao. Ne treba zaboraviti da su stvari, naročito nekretnine, automobili, ali i odjeća, izgled, način dokazivanja i pokazivanja naše društvene uspješnosti i uspjeha. Na taj način svjedočimo ljudima o tome tko smo mi. Daje se odgovor na pitanje koje ponekad možemo čuti: “Znaš li ti, tko sam ja?”

Ukupno, kolektivističkim pristupom, imputiranjem zajedničke Stvarnosti, želi se neka pojedinačna zbivanja, zajedno s vladajućim općim izvanjskim okolnostima (ekonomija, zaposlenost, tržište, zakoni države) na određenom prostoru, pretvoriti u opću i sveprisutnu kolektivnu stvarnost, u kojoj, tobože, svi živimo. U današnje vrijeme to je velika i opasna zabluda i iluzija kolektivizma. Stvarnost se za svakog čovjeka izgrađuje i konstituira na individualnoj razini; tj. na razini individualnog dnevnog i ukupnog individualnog iskustva. Dakle, ne može postojati kolektivna stvarnost, već samo zasebne individualne stvarnosti bazirane na individualnom iskustvu.

Razlike među našim osobnim iskustvima idu tako daleko da ono što jedan čovjek doživljava kao nekakav velik i značajan problem koji utječe na njegovu psihu, na emocije i raspoloženja, za nekog drugog, npr. za spomenutog fizičkog radnika, taj i takav problem za spomenutog radnika, uopće ne postoji. Čak, ako će fizički radnik u građevini koji 10 sati na dan radi i obavlja teške fizičke, i svladava potencijalno po život opasne poslove i situacije, čak ako će on i znati za spomenute probleme koji muče intelektualce, on će ih vjerojatno smatrati sasvim nevažnim, pa čak možda i smiješnima. To je stoga, što ljudi koji obavljaju dugo vremena tijekom svojeg života nekakve konkretne i praktične poslove, u kojima moraju trajno biti na oprezu, razmišljati i paziti ne samo na izvedbu svog posla nego i na vlastitu sigurnost( kao i na sigurnost svojih kolega), njihov pogled na svijet je uglavnom praktičan i primjenjiv; razmišljaju o onom što vide, i s tim barataju. Dok, intelektualci, s druge strane, često se zamaraju i opterećuju stvarima koje nisu trenutačno praktično iskoristive i upotrebljive, već su uglavnom više apstraktne i često hipotetske prirode. U svakom slučaju, intelektualci, i to oni pravi intelektualci, često su skloni razmišljati i opterećivati se stvarima na koje oni osobno uopće ne mogu utjecati niti bilo što poduzeti …

* * *

Iznenada se probudio. Izvana kroz prozor je dopirala blijeda svjetlost dana u nastajanju. Shvatio je da se nalazi u kući svojih bake i djeda, a sada već i pokojnog oca. Bio je sam, potpuno sam. Prisjetio se da je sinoć ostao dugo vremena budan, upirući svoje izmoždene intelektualne snage, pokušavajući na laptopu napisati nekakav tekst pod naslovom “Tajni nauk Brune Cindrića”. Tekst je trebao sadržavati filozofska razmišljanja i biti sukus njegovog dotad prikupljenog životnog iskustva. Tko zna zašto je počeo pisati taj tekst? Što ga je potaklo i dalo mu motivaciju? Možda je činjenica nedavne očeve smrti (mada s ocem i nije bio posebno emocionalno blizak), utjecala na njega i prouzročila taj poriv za pisanjem? Pisanje je način kako se čovjek suočava s činjenicom prolaznosti i besmisla života. Pisanje je na neki način krađa vremena od prolaznosti za vječnost; za ono u što vjerujemo ili smatramo da je istina. Pisanje je pokušaj svjesnog čovjeka da sačuva sebe; od smrti, od prolaznosti, od zaborava. Za pisca, što Bruno definitivno do ovog trenutka nije bio, pisanje, naročito trenutci uspješnog pisanja (kada pisac osjeća duboko zadovoljstvo i užitak u samom činu pisanja), predstavlja manifestaciju najveće sreće s osjećajem ispunjenja i oslobođenja. Treba napomenuti da pravom piscu (prema svjedočanstvu nekih od njih) trenutci uspješnog pisanja donose snažniji osjećaj zadovoljstva, sreće i ispunjenja negoli seksualni čin. Jedino dok piše, piščev život dobiva istinski i puni smisao; pisanje je opravdanje i iskupljenje.

Oteturao je, nataknuvši papuče, ogrnut kućnim haljetkom, do kuhinje. Upalio je svjetlo iznad sudopera, uzeo električno kuhalo, natočio vodu i uključio ga. Premda ova kuća nije bila njegov stan, na koji je bio navikao, ipak se ovdje osjećao dovoljno udomaćeno da je mogao rutinski pripremiti jutarnju instant kavu. Otvorio je hladnjak, i ulio malo mlijeka u šalicu crne instant kave. Sav još nekako pospan i snen, imao je neobičan osjećaj … Nije se točno ni sjećao kada je sinoć prestao pisati niti kako se dovukao do kreveta. Uglavnom, spavao je u trenirci koju je nosio po kući. Nekako se čudno jutros osjećao; kao da je tijekom noći ili pred jutro sanjao nešto, nešto jako važno, odgovor na pitanje što ga je već dulje vremena mučilo. A sada se nije mogao sjetiti … Kakav je to bio odgovor, i tko ga je dao? Kao da ga je izgovorio nekakav ženski glas, bez slike, samo audio, u njegovom snu … Odgovor na pitanje, bolje rečeno, uputstvo koje objašnjava … Ali kako je glasilo? Bruno se nije mogao sjetiti.
– Ah, da … sada se sjetio… To objašnjenje mu je došlo u trenutcima oko samog buđenja. Odnosilo se na ono o čemu je pisao. A u svom pisanju, mnogo se pitao o smislu i prirodi stvarnosti. Treba li uopće mnogo pisati o tome, i pokušavati, truditi se davati objašnjenja… ? – zapitao se već tijekom pisanja teksta. Kakav i koji bi bio smisao izreći osobno iskustvo tajnog nauka, onako doslovno, izravno? Takvim činom se zapravo automatski, takvim izravnim izricanjem, pretvaranjem u riječi i govorenjem, banalizira, vrijeđa, omalovažava i svodi na stvar samu Tajnu nauka. Da budemo precizniji, nije riječ o nauku nego prije o iskustvenoj, životnoj spoznaji. Ako ju se pretvori u riječi, u pokušaju stvaranja definicije, i ako ju se zapiše, ona se jako profanizira, banalizira do razine stvari; time ju se unižava i pretvara u nešto što ona nikada nije ni bila. Zapravo, što god pokušali zapisati kao definiciju tajne života, uvijek ćemo pogriješiti. Tajnu života nije moguće točno i precizno, jednoznačno definirati riječima; moguće ju je tek donekle približno izraziti metaforom. Jer za svakog ona ima drugačiji oblik. I zato valjda ljudi pišu priče i romane, kako bi kod čitatelja stvorili osjećaj iskustva dok čitatelj prolazi kroz priču što ju čita. Osjećaj i poruka tajne života najuvjerljivije se može izreći ne jednom riječju, ne jednom rečenicom, ne jednom definicijom punom apstraktnih pojmova koji objašnjavaju, nego pričom koja u čovjeku pobuđuje i ostavlja osjećaj iskustva.
Tako je i sa stvarnošću. Što god o njoj rekli, za nekoga drugog, ona to nije.

Ah, da … taj glas ženski u snu upozoravao je Brunu upravo na to: ne pokušavaj definirati stvarnost, jer što god kažeš ona to nije. Pogriješit ćeš.
– A u koju bi se uopće svrhu čovjek upuštao u definiranje stvarnosti, biti života, i uputstava za postupanje oko načina života? Treba li za život uopće priručnik? Ukoliko je priručnik za život potreban, ne postoji li on već? Pa, čini se da ljudi pisanju priručnika za život pristupaju u okrilju različitih sljedbi, religija, skupina i sekta … Ljudi se upuštaju u takve metafizičke stvari kako bi stekli određenu kontrolu nad sobom i svojim životom.
– I, jesu li uspjeli? Jesu li u pravu? I, tko je od njih u pravu?
Ženski glas iz njegovog sna kao da ga je bio upozorio da je kontrola iluzorna; kontrola je nemoguća.
I još je nešto rekao ženski glas, činilo mu se, ali kao da nije mogao sasvim vjerovati u to niti prihvatiti u potpunosti, pa stoga za taj dio nije bio ni siguran, je li ga tako doista čuo, ili je to tek plod njegovog umišljaja …

Glas u snu kao da je upozoravao na to da je kontrola nemoguća jer je sve već zadano i određeno. Postavljeni su jasni parametri unutar kojih se svaki čovjek kreće; čovjek stvarnost ne može mijenjati, nego je samo može ispunjavati i ostvarivati. Postoje tek dvije vrste ljudi: oni koji znaju, koji su svjesni prirode igre, i koji svjesno prihvaćaju svoju ulogu. I postoje oni drugi, neupućeni, koji ne prihvaćaju igru, tj. stvarnost, nego uporno hitaju nekim svojim putem i načinima koji su plod zabluda njihovog uma. To su oni koji se nisu smirili i primirili da otkriju poziv u sebi, već trče i idu za onim prvim što vide i što im se čini kao dobro i vrijedno; zasljepljeni bljeskanjem zlata; svim onim užitcima trenutka koji privlače primitivnog čovjeka na prvu. Takvi cijeli život ganjaju zemaljske himere u uvjerenju da će im one donijeti sreću; pa iz svojih izopačenih vrijednosti i iz zabluda čine različita zlodjela drugim ljudima, svijetu, planetu.
Opiru se, ne vide i ne razumiju da je Put koji donosi sreću, život i ispunjenje u njima, a ne izvan njih. Ako čovjek ne spozna u sebi, i ne krene iz sebe, teško da će biti zadovoljan svojom stvarnošću.

Ali, nametalo se pitanje, pred kojim je Bruno zastao kao pred zidom:
– Što bih trebao ljudima poručiti? O čemu bih trebao pisati? Potreba za pisanjem je tu, ali koji bi oblik ona u napisanom tekstu, ta potreba, trebala poprimiti? Kako znati da je to, što je napisao, upravo ono što bi i trebao sada pisati i napisati? Takva su pitanja koja s vremena na vrijeme progone pisce. Međutim, odgovor na to pitanje i nije toliko pretjerano kompliciran: ukoliko potreba za pisanjem dolazi iz unutrašnjosti, iz onoga što se naziva mističnim nazivima čovjekov duh ili možda duša, tada i odgovor na to o čemu pisati i kako pisati, također dolazi iz unutrašnjosti. Čovjek ispravnost svoje odluke prepoznaje u sebi i intuitivno je osjeća. To je ono, kada u sebi, ne u glavi, nego u svojoj unutrašnjosti jednostavno znate da je nešto tako.
(Naravno, čovjek se može pouzdati u svoju intuiciju pod uvjetom posjedovanja dovoljnog iskustva da može prepoznati i odvojiti isprazne želje spekulativnog uma, razne zablude, lažna očekivanja i težnju za različitim emocionalnim senzacijama od istinske potrebe i želje u unutrašnjosti.)

Pisanje je mukotrpan psihološki posao, i nema nikakve veze s vanjskom slavom. Većina pisaca nikada ne doživi, ne dočeka niti dobije bilo kakvo priznanje. Nego, možda tu i tamo, piščevo djelo naleti na nekog paćenika koji u toj tuđoj tvorevini nađe potvrdu vlastitih muka, dvojbi i posrtanja. Književnost je jedna vrsta “Pobratimstva lica u svemiru” gdje oni koji traže pronalaze stope u snijegu onih koji su tim poljem već prošli; osvještenje da nismo sami u svemiru. Osvještenje da postoji određena mentalna paradigma unutar koje se krećemo i robujemo svi mi. No, poneki među nama osjećaju da ta kolektivistička paradigma koju se uzima zdravo za gotovo, da nije prava, da nije istinska; da je tek obmana što je poput mrene navučena na oči ljudi. Snažno oružje kojim se ta kolektivistička paradigma koristi, i ono što održava stanje takvim kakvim jest, je kao što smo već naveli ranije, egzistencijalni strah; strah za materijalnu egzistenciju poduprt još strahom od bolesti, starosti i smrti, samoće, napuštenosti, zaborava, nestajanja; strah od neuvažavanja, neuspjeha, od nevoljenosti. Rijetko tko je zadovoljan samo time da jest, da postoji; većina traži nešto: potvrdu i opravdanje valjanosti vlastitog postojanja; autorealizaciju.

I opet se javlja to pitanje: – Što poručiti ljudima? O čemu pisati? Koje im tajne treba otkriti?
Trebam li im pisati i objašnjavati kako se čovjek u osnovi sastoji od tri dijela: od logičkog uma sa spekulativnim sposobnostima; od osjećaja i emocija koje nisu drugo nego tek indikator čovjekovog trenutnog stanja (poput lakmus papira); od intuicije, osjeta koji nas povezuje s Jedinstvenim Središtem (ili Bogom, Vrhovnom Sviješću) i koji nam govori što je ispravno, a što nije, i što treba činiti, a što ne; čak i onda kada ne postoje nikakvi vanjski logički protumačivi znakovi i naznake za određeno postupanje. Intuicija nas upozorava; ona nam govori. Ona je znanje prije znanja; ona je pravo znanje. Intuicija je ovdje da nas izbavi od lažnih slika i zabluda uma. Jer naš um često zaključuje na prvu i nije u stanju prepoznati sve znakove i simbole.
Osjet intuicije nalazi svoje fizičko očitovanje u torakalnom predjelu oko tzv. pleksusa. Ona je kao kormilar koji nas vodi prema našem odredištu i cilju, koji nam govori je li neki naš izbor i put ispravan ili nije. Često bi um bez suradnje s intuicijom mogao navesti čovjeka na krivi put; za lažnim vrijednostima i pogrešnim ciljevima. To ne znači da su te vrijednosti i ciljevi pogrešni za nekog drugog, ali bi mogli biti pogrešni za nas.

U naše današnje vrijeme, pored sveukupnog razvoja tehnologija i znanosti koje ispituju i istražuju većinom materiju i ponešto od energije, čovjek nije istražio i ne poznaje sam sebe. Kada kažemo čovjek, to ne znači da nitko nije upoznao, spoznao i istražio sebe, nego govorimo o glavnim, prevladavajućim, oficijelnim tokovima u našoj civilizaciji i u našim društvima. Je li potreban materijalni boljitak, pa i određen tehnološki razvoj u našim društvima? Sigurno da je potreban. No, je li taj razvoj dovoljan? Na to pitanje odgovor mora ponuditi svatko sam. Naprosto, tehnologije i metode današnjih znanosti nisu odgovarajuće i primjerene istraživanju sposobnosti ljudskog duha. (Pod duhom ovdje podrazumijevamo sve mentalne, dakle: intelektualno-kognitivne, potom emocionalne, i one elemente povezane s ljudskom voljom i željama, jer volja i želje imaju više veze s intuitivnim aspektom nego npr. sa samim logičkim umom). Naravno, nužno je razlikovati izvanjske, tj. “želje uma”, od pravih i stvarnih želja koje dolaze iz unutrašnjosti, tzv. “želje duše”.

U našim školama djecu ne uče (a možda bi trebalo) da se ljudsko biće u svojim mentalnim sposobnostima sastoji od ova tri dijela: logičkog uma, od emocija i raspoloženja, i od intuicije u nama koja nam govori što je dobro i ispravno, a što zlo i pogrešno. I da nezadovoljstvo koje osjećamo emocijama je tek pokazatelj našeg nezadovoljstva određenim stanjem ili situacijom, i da emocije nipošto nisu uzrok našeg stanja nego tek posljedica; pokazatelj, poput lakmus papira. Da su emocije poput vatre i vode: dobri sluge, ali loši gospodari.
Danas ne učimo djecu da je logički um i logičko razmišljanje, promišljanje i načini sustavne analize, taj način što ga trebamo prvo razviti. Kada imamo problem, razmisliti, a ne emocionalno reagirati. Koliko se samo bračnih i drugih obiteljskih svađa, razmirica, tučnjava, pa čak i ubojstava dogodi na krilima začinjenih emocija? Emocije postoje, čovjek ih ne može ukloniti, ali se za njima ne treba povoditi.
Učimo li djecu tome da prvo treba uvijek razmisliti? Da je osamljenje, kontemplacija, smirenje disanja, koncentracija i fokusiranost logičkog uma na problem važna i bitna u ljudskom životu? Čini mi se da ne učimo djecu tome, nego ih puštamo da rastu i odrastu kao divljaci, ne poznavajući sami sebe i svoje biće. Hranimo ih, šopamo bolje reći, crtićima i filmovima punim akcije, tučnjave, bljeskova eksplozije, itd. Posvećujemo li dovoljno vremena fizičkom treningu svoje djece, kako bi upoznali sposobnosti i mogućnosti vlastitog tijela? Ne; čak ni to u dovoljnoj mjeri. I taj je segment razvoja ljudskog bića danas zapostavljen.

Bruno se prisjetio kako ga je jednom prilikom nešto bilo mučilo; jedan problem za koji nije znao kako ga riješiti niti kako mu pristupiti. Bio je zabrinut, i htio je naći primjereno i ispravno rješenje. Bilo je to usred dana; dobro se osjećao, bio je odmoran i pribran. Pa ipak, za problem što ga je mučio, činilo se da nema rješenja. Barem Bruno nije znao odakle bi moglo doći. Odlučio je malo odmoriti i odahnuti od grozničavog razmišljanja; a želja i htijenje za rješenjem bila je u njemu prilično jaka i snažna. Pa ipak, odlučio je na trenutak u svojoj radnoj sobi koja je imala i jedan omanji ležaj, malo prileći kako bi odmorio misli i glavu. No, želja i htijenje u njemu da riješi problem što ga je mučio i dalje je bila snažna. Legao je na krevet, opustio glavu i tako ležao neko vrijeme, opušten. Tada, iznenada, u glavi mu se javi sasvim jasna i određena misao koja mu je jasno govorila: trebao bi ići za kompjutor i na internetu potražiti to i to. Misao koja mu se javila u glavi jasno mu je govorila i upućivala ga na sasvim određen naslov i na subjekt od kojeg bi trebao zatražiti pomoć za gore spomenuti problem.

U prvi čas i njemu samom je ideja i naslov (ime) subjekta koje mu se pojavilo u umu bilo neobično, i pitao se odakle sad ovo? Pa je pomislio da mu je tako, slučajno, i sasvim bezveze palo na um. Međutim, misao u njemu ga je jasno i snažno poticala da bi trebao ići provjeriti ideju na internetu. Pokrenuo je računalo, i zaista! Našao je upravo ono na što ga je misao upućivala. Situacija je bila nevjerojatna, i za Brunu pomalo bizarna. A sve što je učinio bilo je da je imao jaku i snažnu volju i želju kojom je postavio otvoreno pitanje svemiru, bio se sasvim opustio, i otvorio um. To je bilo sve.
Još je u njegovom životu bilo takvih situacija kada je predosjetio susret s osobom (jer su mu se pojavile misli na tu osobu) prije nego što je tu osobu uopće mogao vidjeti ili znati da će se pojaviti. Naime, pojava određene misli bila je prilično snažna, jasna i određena, pa je slučajnost mogao odbaciti. Tada je shvatio da je to određena telepatija koja međutim nije morala ići direktno od same osobe nego vjerojatno preko polja koje spaja sva živa bića na određenoj razini i stavlja ih u zajednički kontekst na njihovoj razini postojanja; takvo polje se ponekad naziva informacijsko polje.

Mada je Bruno i prije slušao i čitao dosta o praksama budističke i hinduističke joge i meditacije, i bio je teoretski upoznat s tim sustavima, i činilo mu se da ih razumije, međutim u praksi, osim treniranja karatea i tae kwon doa i vježbi disanja u sklopu nanbudoa, nije upisivao tečajeve istočnjačkih tehnika meditacije. Također, znao je da su i kršćanski redovnici i pustinjaci također u svojim izolacijama postizali kroz kontemplaciju i molitvu određen stupanj meditativnog smirenja i usredotočenja.

Imao je u životu faza kada je u sebi izričito i snažno osjećao potrebu da se izolira, da sjedne na pod, ili da naprosto stoji na mjestu, i da se koncentrira u sebi, u glavi i duhu, i da traži svoje središte s kojim je povezan. Također, nadvladavanje htijenjem za koncentracijom, u umu i duhu, fiziološke i uobičajene navike da čovjek sjedne kada ne mora stajati, shvatio je kao primjer i princip joge, tj. juguma (jaram) što ga sila i snaga duha nameće poziciji tijela. Samo čovjek koji je u stanju iskontrolirati namjerno, snagom i voljom duha svoje tijelo na smirenje, i određenu opuštenost, s ciljem postizanja unutarnje duhovne koncentracije (i otvaranja uma i smirenja duha), može tražiti i naći.

U određenim periodima svojeg života, u dugim zimskim danima i noćima u vrijeme kada je bio nezaposlen, a time i bez nekakvih znatnijih obveza i opterećenja, meditirao je i kontemplirao tražeći svoje središte. U izolaciji svojeg stana i sobe, do kojih nije dopirala nikakva značajnija buka, mogao se posvetiti samo sebi i Bogu, onom biću koje jest, i koje je iznad njega i svega, ali je istodobno povezano sa svime. I ništa nije odvojeno od njega.
Bruno je čvrsto vjerovao da je Bog za sve ljude i da zapravo nema veze s religijama, nego sa živim bićima; s onim što je živo. (Religije su, prema Bruninom viđenju, zapravo rezultat ljudskih traženja i htijenja na različitim geografskim lokacijama i u različitim vremenima.)

Također, uviđao je, da bi čovjeku život bio ispunjen, i lišen zamki kao što su: strah, rutina, iščekivanje i očekivanje nečega, važno je da čovjek kao biće koje jest u svojoj sveukupnosti (ne samo u fizikaliji) pozicionira sebe u sadašnjosti, u sadašnjem trenutku kao činu vječnosti. Svaki trenutak je sada; uvijek je sada; i sutra u neko vrijeme bit će sada. Pa prema tome, treba živjeti i uživati sada u sadašnjem trenutku.

Ljudski život sazdan je od vremena, i vrijeme je jedino što doista posjedujemo. Kada vrijeme prođe, igri je kraj. I stoga, trebamo živjeti i poštovati svoje sada, a ne ga zanemariti ili žrtvovati u ime nekakve imaginarne budućnosti za koju niti ne možemo pouzdano znati hoće li stići (barem, hoće li stići za nas). Stvarno i realno je jedino sada, dok su prošlost i budućnost, onako kako ih mi vidimo i zamišljamo, samo naše mentalne projekcije i koncepti. Naravno, to ne znači da ne treba razmišljati i planirati za budućnost, ali uvijek s dozom opreza, prednost dajući sadašnjosti. Jer, zašto bi bilo koji naš budući trenutak bio važniji od sadašnjeg?
Prošlost, sadašnjost i budućnost je ljudsko linearno poimanje vremena.
Naravno, za Biće ili Svijest, koje je istovremeno i u vremenu (u svakom trenutku) i iznad vremena, sva zbivanja to Biće (ili Svijest) vidi istovremeno.

Nadalje, čovjek nema neku apsolutnu odgovornost nad svojom sudbinom jer bi to podrazumijevalo da ima i apsolutnu kontrolu. Čovjek možda može, ukoliko se uvježbao i shvatio, imati kontrolu nad sobom: svojim mislima, osjećajima, radnjama, ali ne i nad svojom sudbinom. Budući da je svatko od nas rođen i živi na sasvim određenoj geografskoj lokaciji i zemlji, u određenom vremenu, u određenoj obitelji, od određenih roditelja; dakle, svime time čovjek je određen; i svojom biologijom i okolinom u koju je stavljen. Pa prema tome, postavlja se pitanje slobode. Postoji li uopće mogućnost slobodnog izbora i odluke ili je odluka već unaprijed uvjetovana time kakvi smo i gdje smo (u kakvim okolnostima)?
Čini se da neke odluke ipak možemo donositi, ali ukupno čini se da je sve već zacrtano postavljenim elementima i faktorima i njihovim odnosima.

Svijest o svojim vlastitim osobnim mogućnostima i granicama; odricanje od potpune kontrole; i prihvaćanje; to su stvari koje ljudima uglavnom nedostaju.
Definicija (određenje) je ujedno i ograničenje. Čovjek ne može istodobno biti na dva mjesta. Jedini način da čovjek nadiđe svoje određenje i svoja ograničenja (svoje strahove, itd.) je da se svjesno preda u ruke volje koja je viša od njegove, tj. u ruke Boga; Više Svijesti; Jedinstvenog Središta, bez obzira kako ga nazivali. Čovjek mora prihvatiti i osvijestiti svoju prolaznost i smrtnost. Suočavanje s posljednjim stvarima, s vlastitom Smrću, osobi daje mogućnost da se bolje i konkretnije odredi prema vlastitom životu, prema svojim vrijednostima i ciljevima.

– Dakle, o čemu bih trebao govoriti ljudima i pisati? – pomislio je Bruno. Mogu li napisane riječi išta promijeniti u svijetu? Nije li sve to već rečeno, i svatko tko ima potrebu, vremena i želju može se malo detaljnije i studioznije udubiti u proučavanje starih duhovnih nauka i sustava. Buddha, Sokrat, Isus … tri velika učitelja. Ni jedan od njih nije (koliko je poznato) vlastoručno zapisao ništa od svojeg nauka. Pa ipak, njihovo naučavanje bilo je dovoljno uvjerljivo da ga zapišu njihovi učenici. Sve postoji, sve je otvoreno, samo treba razmišljati i promišljati; propitivati stari nauk i uspoređivati ga s primjerima iz vlastitog iskustva, iz vlastitog života. Univerzalno je ono što vrijedi posvuda. Kao što je npr. temeljni nauk o umjerenosti. Budha je propovijedao srednji put: ne pretjerati ni u čemu. Natpis što je stajao nad ulazom u Apolonov hram u Delfima: Gnothi seauton. “Spoznaj sebe.” I drž’ mjeru.
Umjereno jedi, umjereno pij, umjereno se bavi seksualnim aktivnostima. S osjećajem za mjeru. Ne prekrši taj osjećaj u sebi! (Bolje rečeno intuitivni osjet.) Taj intuitivni osjećaj za mjeru, spojen s logičkim umom, s analizom, s promatranjem i promišljanjem, čini savršenog čovjeka.

Ponekad se dobro odreći nečega; ne može škoditi, nego samo koristiti. Odricanje je, kažu psiholozi u suvremenim školama psihološke samopomoći, način stjecanja kontrole. Ukoliko si se sposoban odreći nečega, znači da ti kontroliraš to, a ne ono tebe. No, kako smo rekli: apsolutna kontrola je nemoguća, pa je tu ipak riječ o maloj manipulaciji koja je u našoj moći. Uglavnom ne možemo kontrolirati svijet i druge ljude, nego samo svoj stav i odnos prema njima. Stara je mudrost: mijenjaj ono što možeš, a ono što ne možeš – prihvati.

Voltaire je isticao jednu maksimu koju je moguće parafrazirati kao: “Neka svatko obrađuje svoj vrt.” To u stvari znači pozivanje na razlikovanje između onoga što je važno u čovjekovom životu i onoga što je nevažno. S praktičnog i primijenjenog gledišta, za čovjeka je zapravo važno i bitno samo ono na što on/a osobno može utjecati. Ima li mnogo koristi razgovarati, zamarati se i razmišljati o stvarima koje su izvan našeg dosega? Na koje ne možemo utjecati? Baveći se stvarima na koje ne možemo utjecati, često propuštamo one na koje možemo utjecati. Vidjeti na što možemo utjecati, pronaći svoj vrt, i obrađivati ga. Velika misao, jednostavno izrečena.

Sva moja naklapanja, neće promijeniti ništa u svijetu – pomislio je Bruno. Pa ipak, imao je potrebu ovo napisati.

Foto: www.pexels.com

Miroslav Kirin: Zakopane (upute policiji kako da svladaju antiplaninu u mojoj sobi, a ne planinu u Poljskoj)

Pokušajte samo da otvorite ulazna vrata stana, uđite nasilno i bez krzmanja, i odmah ćete naići na otpor – gomile knjiga kupljenih na rasprodaji, budzašto izdanja, knjige dobivene za rođendan, i knjige koje vjerojatno više nijednom neću otvoriti, takve gusto natiskane knjige prve pružaju kakav-takav otpor. Knjige svjesne svojega mizernog položaja u svijetu, nesposobne da se same zapale ili bace u kontejner za stari papir, ta papirnata siročad sklona samožrtvovanju očekuje vas prva, no vi morate dalje, to vam je posao, i zadatak, zato ste uostalom i tu, ulazite u moj stan, i kada grubo, možda i pregrubo odgurnete tu knjišku siročad – uz tek ponešto fine prašine što se načas uzvitla te zamagli prizor, i ničeg više, nikakva namještaja, nikakvih stolica, fotelja, stolova, malenih i velikih predmeta, očekuju vas samo uredno posloženi redovi beletristike, finih romana o obiteljskim povijestima, ljubavnim aferama, a tu su još krimići, znanstvena fantastika i romani za mlade, možda i stripovi. Sve ćete to ignorirati, nećete ni okom trepnuti dok ih šutate u stranu, za vas je to samo nanos snijega što dosadno zapriječava ulaz u kuću poslije dugotrajna pješačenja zimskim krajolikom – ruke su vam pomodrjele i ne vrijedi puhati u njih jer vam se čak i dah ledi na izlasku iz grla – i kada napokon razgrnete taj zapuh snijega i otvorite žuđena vrata pred vama je još jedan niz knjiga, sve odreda umnih, filozofija, antipsihijatrija, teorija književnosti, botanika, debele i tanke, one koje još mirišu na posječenu šumu, i one prašnjave, iz kojih čak i ubogi kukci bježe bušeći tunele u njima. Takve pružaju najsnažniji otpor dosad, kao gerilski odred u gudurama zemlje izmučene povijesno-političkim trvenjima, bore se, da, lavovski, kako se kaže, jer u njima je toliko toga nagomilano, tisućama godina mišljenja, ali im podrška sve više slabi, koji su ih podržavali sada su posve iznureni, kao da su kažnjeni dugotrajnim izglađivanjem pa nemaju snage ni hodati, a kamoli boriti se, doći u pomoć voljenim borcima za slobodu i sunčano sutra, i uskoro će ih dokraja potisnuti, uništiti, već se onemoćali nevoljko povlače u mračne dijelove šume, propadaju u lisičje jame, nema ih, nema, ostaje tišina i vaš neumoljiv hod prema srcu svjetla – tim uglavnom tankim knjigama na kojima gdjekad i ne piše ime autora ni naslov knjige, tako je jeftin taj uvez, ali bilo je bitno, za život presudno izići s tim u javnost, među ljude željne tih riječi. Vidite, tu vam već trebaju jake baterijske svjetiljke, jer dok se kroz uske lisičje jame obavijeni tamom rasijanih riječi probijate prema srcu svjetla vi ste gotovo slijepi, svako malo se spotičete, padate, uniformom stružete o vlažne stijenke te zemunice neizmjerive duljine. Tko zna koliko ćete tuda tapkati a niz čelo će vam se slijevati hladni crni znoj, pobočnim hodnicima odjekivati riječi, i činit će vam se nasrtljive poput komaraca dok prekopavate pjeskovitu zemlju na obali rijeke u ljeto a da ste u međuvremenu zaboravili što tražite, i bit će milozvučne, kožu tijela raspucalu od svakodnevne jurnjave banalnim svijetom (vita più mediocre) ušivat će u najfiniju svilu, takve su riječi – istodobno donose i odnose zaborav, razgaljuju i usmrćuju. Mogu vas, kad ste već obnevidjeli dospjeli ovamo i tek što niste ugledali samo srce svjetla, gotovo smatrati prijateljima, ili bar suborcima koji su prešli isti put kao i ja, ali ne, nešto me priječi, neka čudna tišina koja izbija iz vas – stigli ste a da ne znate da ste stigli, nanjušili ste nešto a ne znate da to istodobno njuši vas i bespovratno vas uvlači u svoj svijet, i izvrće vam i kožu i oči, tjera vas da pjevate dok šutite, da koračate dok biste puzali, da sanjate dok biste živjeli, da stižete doma dok biste odlazili iz svog doma. Gledamo se, dok stojite u tom uzanom prostoru u koji jedva i ja stanem, a o dvojici ili više vas ne može biti ni riječi, no vi ste ipak tu, probili ste se kroz planinu knjiga ne znajući kako, i mi se gledamo, krajnje napeto – odložio sam olovku i rukom prekrio pjesmu što je upravo pišem. Ipak, na vaš mig bez otpora ustajem i mi krećemo, ali pred nama je isti onaj put kojim ste došli, kojim sam i sam došao, i vi odustajete, doduše ne odmah, i ne lako, bez premišljanja, ali vrijeme koje brzo napreduje, koje trošeći sebe još više troši vas primora vas da stanete, da odustanete od sebe onakvih kakvi ste krenuli ovamo, jer nešto se, zaboga, ipak promijenilo, zar ne, poželimo bar u to povjerovati, i ostaje nam kretanje naprijed, vrtoglavo razgrtanje sve tanjih listova knjiga, a između njih i sve manje riječi, pa razgrtanje zraka, zraka, i zraka.

Foto: Miroslav Kirin Odjeća, Peking

Slavica Gazibara: Prošla baba s kolačima

Danas je u školi baš bilo zanimljivo. Razgovarali smo o poslovicama. I svatko je rekao po jednu. A onda smo razgovarali što to znači. Sviđaju mi se poslovice. Imaju malo riječi i kratke su. A puno o njima možeš pričati. I poučne su, rekla je učiteljica. Svi smo se javljali da kažemo svoju poslovicu. Ali smo se i smijali.
– Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada – odmah se prvi pogurnuo Roko – a to znači da ako nešto loše želiš drugome, i tebi se baš to može dogoditi.
– Bravo Roko, odlično si se sjetio i krasno si nam to objasnio – rekla je učiteljica.
– Ali može imati i još jednu pouku – rekao je Marko.
– Da? Koju? – pitala je učiteljica.
– Da onaj koji pod drugim jamu kopa mora paziti kud ide da ne padne on u nju – Marko je odgovorio, a mi smo se svi smijali i složili s njim.
– Tko rano rani, dvije sreće grabi – javila se Mia. – A to znači da tko se rano budi, može više poslova napraviti nego onaj koji dugo spava.
– Ali ako rano raniš, jako si umoran, spava ti se, pa ne napraviš ništa – odmah je rekao Marko. I opet smo se složili s njim.
– Prošla baba s kolačima – onda sam rekla ja. Svi su ušutjeli i čudno su me gledali.
– A koje je tumačenje te poslovice, Sara? – pitala je učiteljica.
– Jučer je kod nas bila baka. Koja je mama mojoj mami. I lijepo su razgovarale. Pa je čak i tata to primijetio. Jer je poslije rekao mami: “Gle, danas se niste zgrabile.”
– Dobro, Sara, dobro. Idemo mi dalje s poslovicom – prekinula me učiteljica.
– Onda je mama pitala baku je li uspjela oprati prozore. A ona je rekla da je prošla baba s kolačima. I da mama valjda zna da se njoj vrti kad se nekamo penje. I da čeka penziju da pozove ženu da joj opere prozore.
– I, Sara? Što je bilo s babom i kolačima? – mislim da se učiteljica sad malo uzrujala. Možda se i njoj vrti u glavi kad mora prati prozore. A ona još nije u penziji.
– Pa to se kaže kad se nešto ne može napraviti. Jer se baki vrti u glavi. Ne može ona to više. Znači da je prošlo vrijeme za to.
– Dobro, lijepo si nam to objasnila – ipak me pohvalila učiteljica.
Kasnije sam razmišljala o poslovicama. I o ovoj koju sam čula od moje bake. Zato valjda baka živi sama. Ona nema muža. Jer je već stara. Prošla baba s kolačima!

Foto: www.pexels.com

Miroslav Kirin: Crtež

Na crtežu se najprije pojavi

Jedna •, kao ništa, a ipak nešto. Crtež koji još nije crtež, ali • je nesumnjivo •. Osjećaj samoće na svijetu prožme je tek nakratko, onoliko koliko prosječnoj samoći treba da obiđe krug svojom unutrašnjom granicom •. Onda dodaš još jednu •, i već je crta, crtica, još malena, ali netragom nestaje •, hitro se predaje pravocrtnosti neizvjesna gibanja – nešto se uvijek mora žrtvovati, no ta tek rođena crta još ne zna kako će sa sljedećim pažljivim spuštanjem olovke na papir, nepredvidljivo zavijugati malo ulijevo, malo udesno, pa ulijevo, možda i zapjeva usput, kao da slijedi put neke šašave dječje zmije, dječje, jer ta zmija na papiru nikako ne može biti ozbiljna i odrasla, pa kad se opet izravna, a moralo je već proći izvjesno vrijeme, začuje se pucketanje u kralježnici, i umalo joj se ne otme uzdah olakšanja, toj crti-zmiji, kao nekome za radnim stolom, sat-dva nakon ponoći, poslije devet tisuća i tristo petnaest znakova u tekstu posve je pogrbljen, posve je pogrbljena, i srce usporeno tuče, kao što voda kaplje u špilji, čini se da se ruka već dobrano umorila, da je ručni zglob nekako suh, loman, i strah se pojavi da bi se ta pisaća ruka, možebit, zapalila poput novogodišnje prskalice, osvijetlila načas crtež, tu njegovu kratkotrajnu povijest, i potom se ugasila, a ruka bi se, opet u vlastitu mraku, vratila svomu neizvjesnome poslu, dodala još jednu •, jer nešto joj ne daje da stane, mora nastaviti, pa još jednu, i nebrojeno njih, teško je već brojati, jednako kao i stići na mjesto posljednje, završne •, gdje će se možda ukazati dijete, čije se lice jasno razabire u krivuljama što se protežu od vrha do dna papira, ali dijete ima tu sreću, ili nesreću, da rukama na tom istom papiru hvata nešto što zauvijek ostaje izvan domašaja, što tek povremeno baca sjenu preko djetetova lica, a u njoj, kao u nekoj torbi bez dna, u toj sjeni netko energično lupa po staklu prozora, čuju se vriskovi, mukli udarci cokula, vojnički oštri povici na jeziku koji se zauvijek udaljava od lelujavih oblika ljudskosti, koji riječi vraća surovosti predmeta, što režu, sijeku, probadaju, pale, tisuće tisuća još nerođenih ruše se u već pripremljeni bezdan, strašna je i ljetna tišina na autocesti u hladnjači punoj zaboravljenih ljudi, i crtež se odjednom mrsi, poput klupka je tanke blatne žice zaostale na gradilištu gdje su svi radovi u nedogled obustavljeni a radnici raspršeni svijetom, svako malo netko tresne o zemlju pritisnut cementnim prahom u plućima, crtež panično bježi od samoga sebe, od onoga u što se unio, od onoga za čim je žudio a nije mogao ostvariti, od onoga što je sam počinio ne znajući, poželi da se odmota i vrati na početak, u svoju malenu •, ali to ne može, nije moguće, ruka što crta zgrčila se i ne ispušta olovku, pogled crtača posve je odsutan, epileptičan, ruka što crta grči se, koči, i više zapravo ne crta nego grebe, razdire, para papir, odozgo nadolje, odozdo nagore, pa vodoravno, pahulje papira vinule se u zrak, kovitlaju se, kao roj mušica u kasno ljeto, kad sve zrije.

Foto: Miroslav Kirin