Arhiva kategorije: Proza

Vesna Milosavljević: Dnevnik

Bila je jedna od onih devojaka čija se lepota ogledala u savršeno oblikovanim kostima. Visoke jagodice, ovalno lice, duge beskrvne šake ovalnih noktiju, ovalna kolena, graciozni gležnjevi, pune usne, savršeni zubi bez tragova popravljanja. Imala je mio, zvonak glas ispunjen podjednako toplinom i odmerenošću, bez afektacije je govorila smireno, bez koketiranja sagovornika u oči gledala. Uvek pedantna, jedna od onih prirodno pedantnih žena koje i nakon tri dana putovanja izgledaju kao da su izašle iz salona lepote. Bila je blistava, isijavala nekakvim unutrašnjim sjajem, tihim spokojom, pomirenošću sa sobom i sa svetom oko sebe. Nije mnogo govorila, retko se smejala ali tuga se na njenom licu porculanskog tena nikada nije dala primetiti. Blistava kosa zakačena starinskom šnalom i košulja skopčana do grla, dugačka suknja klasičnog kroja i neupadljive salonke. Izgled koji ne nagoveštava nikakvu čulnost, čak ni potajnu, a ipak nije delovala hladno. Nije bila ni šalterska službenica, ni učiteljica, ni usedelica. Imala je muža i četvoro dece mada se za prvo, uveliko stasalu devojku, govorkalo da je pastorka. Nikad nismo saznali ništa o njoj, čak ni tog dana kada se, noseći heklani zembilj prepun povrća, voća i cveća uputila ka reci. U drugoj ruci nosila je veliku, ukoričenu svesku. Više se nikada nije vratila. U njenom dnevniku, koji je kaliografskim rukopisom ispisivala duže od dve decenije pronađena su samo objašnjenja manje poznatih reči i izraza, nazivi raznih biljki na latinskom i presovano cveće za herbarijum. Nikada nije potpisala svoj dnevnik tako da joj se ni ime ne zna, mnogo je godina prošlo od njenog nestanka, a čaršija još uvek govori o ženi sa dnevnikom u rukama.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 3. dio

Noćne aktivnosti

Te noći Bruno nije mogao zaspati. Sklopio je oči, ispunjen osjećajem zadovoljstva, ali usne su još bridjele od njezinih dodira, a slika njezinog prelijepog, zavodljivog lica, vrtjela mu se pred očima. Uzbuđenje zbog nedavnih događaja bilo je preveliko. Ponovno se osjećao kao dječarac, a što je najvažnije, ponovno je osjećao uzbuđenje i iščekivanje. Iščekivanje sljedećeg dana, onog prvog dana nakon prvog poljupca njegove nove simpatije. Najradije bi bio kriknuo od radosti i uzbuđenja, i osjećaja sreće koji ga je iznenada preplavio; i učinio bi to, kriknuo od radosti i sreće, ali bilo mu je to malo glupo pa je ostao samo tako ležati na leđima.

Nije se mogao smiriti. Počeo je razmišljati, i ponovno zamišljati njeno lijepo lice, i usne, i kako izmijenjuju poljupce. Ljubio ju je i spuštao se lagano poljupcima niz njezin vrat. Zamišljao je kako joj otkopčava i skida odjeću, dio po dio, sve dok nije ostala obnaženog poprsja. Lagano je prislonio usne na njezine grudi, i ljubio je vrućim i žednim poljupcima, jezikom vrludajući po ukrućenim bradavicama. Uzeo ih je lagano, jednu po jednu, u svoja topla i vlažna usta, i nježno draškao jezikom.

Spuštao se malim vrućim poljupcima, što su slijetali na njezin trbuh, poput ustreptalih ptica, niz njezino tijelo, nadolje. Rukama je dohvatio njezino donje rublje, ljubičasto, s čipkastim uzorkom, te ga počeo polako skidati s njezinih bokova. Pomagala mu je laganim pridizanjem donjeg dijela tijela da ih skine s bedara, a potom i da ih provede preko njenih blistavih nogu i stopala. Pred njim se, kao pred kakvim dječarcem, ukazao čaroban prizor: dekorativni busenić, uredno podštucan kočeperio se nad najvećom tjelesnom tajnom svake žene. Gledao je u njene gole i obrijane usmine kao u vrelo koje će utažiti njegovu najdublju žeđ. Spustio je glavu među njezina bedra.

I baš u tom trenutku, u zraku se začuo neugodan zuj. Njegovo sanjarenje je baš na kritičnoj prekretnici prekinulo zujanje napasnika. Komarac, točnije rečeno ženka komarca (znanost je potvrdila da samo ženke komaraca sišu krv, dok se muški komarci hrane sokom cvjetova, čime li već) neumoljivo se pokušavala priljepiti i sjesti na Brunino, od seksualnih strasti i maštarija, uzavrelo lice. Pljas! Udarac je pao. Nepromišljeno i brzopleto pljusnuo je sam sebe preko desnog uha nadajući se kako će se riješiti napasnika. Udarac je bio bolan. Mir je potrajao možda minutu, a tada ponovno: zzzzzzzzz …. Mrzio je komarce iz sveg dna svoje duše.

Ni sam nije znao kada niti kako, no zaspao je najvjerojatnije negdje pred jutro. Alarm se oglasio nepogrešivo, u 6 sati. U 8 sati i četvrt, trebao je biti u predavaonici gdje će ga, kao i obično, čekati studenti žedni novih književno-povijesnih spoznaja.

Slučaj Janko

U srijedu ujutro, negdje oko 8.30 na Brunin mobitel prispjela je poruka:
BOK! JA SAM U ZG, pa ako imaš vremena možda bi se mogli naći navečer na pivi. Janko.

Bilo je to otprilike prije dvije godine; ili tako nešto. Janko je bio jedan od brojnih Bruninih poznanika/prijatelja. Zapravo, kada se radi o ljudima s kojima se tek povremeno i periodički viđa na piću, prije bi se moglo reći da se radi o poznanicima nego prijateljima. Ljudi koje je računao kao prijatelje u pravom smislu riječi, bilo je malo; nekoliko. Najispravnije bi bilo kazati da su u Bruninom životu postojala dva do tri čovjeka koje je smatrao pravim, dugoživotnim prijateljima; poznavao ih je još, praktički, od vrtića. Svi ostali mogli bi se svesti pod kategorije poznanika ili kolega s kojima je gajio prijateljske odnose, pa čak i dijelio neke zajedničke interese, strasti, poglede.

Janko je bio kolega sa studija hrvatskog jezika i književnosti. Mora se priznati, Janko je bio jedan od Bruninih neobičnijih i tajanstvenih, moglo bi se reći najzagonetnijih, u neku ruku, poznanika. Dijelio je Bruninu ljubav prema svjetskoj književnosti; posebno je njegovao strast prema lirici i poeziji. Pored hrvatskog jezika, Janko je još bio studirao i završio studij španjolskog jezika i književnosti. Bio je strastveni obožavatelj Lorke, ali i drugih španjolskih pjesnika, kao što su: Jimenez, Salinas, Guillen, Alberti, Aleixandre, Cernuda, Hernandez, itd. Od starijih obožavao je Lope de Vegu i Gongoru … Pjesnici su značili vrlo mnogo u Jankovom životu, kako se činilo, barem u početku.

Janko je ostavljao dojam kao fin, dobro odgojen, uljudan čovjek, pun razumijevanja prema ljudima, i kazalo bi se, obazriv čovjek s jedne strane, koji je znao saslušati sugovornika. Djelovao je pomalo onako: kao čovjek za sebe, drugačiji možda od većine, i kao prilično promišljena osoba. Sve u svemu: kulturna i kultivirana osoba; intelektualac. Nosio je čak i naočale. No, s druge strane, u Janku kao da je čučala i postojala nekakva tajnovitost, i nedorečenost. Unatoč tome što je volio pričati, i bio je vješt konverzator, povremeno je do izražaja dolazila njegova sklonost podužim monolozima.
Nije spadao među one “opuštene” ljude. U njemu je gotovo uvijek bilo nekakve velike strasti, naročito oko pojedinih tema vezanih za duhovnost, povijest, filozofiju … Liriku je doživljavao kao srce osobnosti i čistoće u književnosti “koje izriče čovjeka i univerzalno, jezgreno ljudsko, kroz lokalno i temporalno određenje usidreno u trenutku privremenosti”; bila je to neka njegova interpretacija i definicija pjesništva.
Od domaćih pjesnika naročito je cijenio prevoditelja pjesništva s romanskih jezika, Nikolu Milićevića; a cijenio je do određene mjere i suptilnog pjesnika i eruditu Antu Stamaća.

Janko se uvijek odijevao sa stilom: nije cijenio marke i odjeću s potpisom. Čak je i prezirao tu vrstu snobizma. Pa ipak, njegovao je posebnu vrstu vlastitog stila odijevanja u kojem je naglasak, gotovo spontano, stavljao i posvećivao skladu boja. Nosio je tako često nekakve jednobojne košulje: svijetlo-zelene i žute, s izvezenim crvenim ili pozlaćenim logom na džepiću.
To su upravo onakve košulje u kakvima biste mogli zamisliti nekojeg hispanskog pjesnika, za toplih ljetnih noći, kako prolazi ulicama starog dijela Granade, Sevilje ili čak Havanom; pa sjedi vani, na terasi nekakvog kafića, pa uz kubanku pijucka liker od ruma ili mojito. Jedina je razlika bila u tome što taj, istodobno povučen i strastven čovjek, nije ispijao likere, nego u pravilu crno hrvatsko pivo, i to na terasama zagrebačkih, a ne andaluških ili havanskih kafića. I da: nije pušio kubanke (jer su očito bile preskupe za njega), nego cigarilose marke Handelsgold, i drvenu lulu, puneći je duhanom s oznakom: TUBING TOBACCO, American blend.

Bio je često oštrouman i lucidan, izražavao se zaokruženim i konciznim, ali slikovitim, dojmljivim izjavama s poantom. S godinama je razvio i usavršio smisao za humor i određenu vrstu šarma. Gledajući sa strane, pomalo je vukao na dandyja, bonvivana i, svakako, boema. No, imao je Janko i drugu stranu, koja bi ponekad isplivala na površinu. Naime, pored stila dandyja i boema, iz njega je s godinama sve jače i jače, isijavala nekakva korporalnost, tjelesnost, koja se očitovala u njegovom onižem, ali nekako nespretno snažnom tijelu, širokih ramena i nabijenosti u thorakalnom dijelu.

S godinama njihovog međusobnog druženja (što je bilo nekoliko puta godišnje na piću), Janko je svaki puta djelovao kao da je fizički sve jači i snažniji; taj element korporalnosti skeleta, kod njega, s godinama sve se više i više povećavao. Uzroke tomu trebalo je tražiti u Jankovoj sklonosti boravku i radu na otvorenom, u prirodi. Uživao je, prema vlastitom priznanju, u boravku u prirodi i u fizičkom radu. Uživao je, kako je sam priznavao, uhvatiti motiku, kramp, krčenicu, i kopati; svladavati teren. Obožavao je kopati zemlju; hvatati se fizički u koštac sa silama zemlje, obaviti posao …- objašnjavao je. Ponekad, dok ga je slušao kako ovako govori, Bruni se činilo da pred sobom ima nekakvog sumanutog težaka, borca teškaša, odbjeglog plaćenika iz Legije stranaca … a ne finog eruditu i pjesnika (o da, pisao je Janko i vlastitu poeziju). Sve u svemu, bio je Janko pravi pravcati Zagorec: sile prirode i zemlje u njemu su se spajale s tankoćutnošću i osjećajnošću lirske duše. Na neobičan način bio je taj čovjek spoj svih krajnosti svojega podneblja.

Ali, prije otprilike dvije godine, stvari su se promijenile. Janko je pri posljednjim susretima sve manje govorio o poeziji, a sve više o važnosti fizičkog rada i o muškarčevoj biti, koja se očituje u fizičkom radu i u borbi sa zemljom. Također, njegovi ionako skeptični stavovi prema ljudima još su se više zaoštrili, i prelazili su u otvoreni mizantropizam prožet oštroumnim zapažanjima i okrutnim šalama na račun ljudske vrste. U Janku kao da je sve više jačalo nekakvo robustno “ja”, nekakav egocentrizam koji je davao do znanja: “niko ne bu mene je..l”. Nekakav oštar, pomalo okrutan i grub muškarac sve je više dolazio do izražaja u našem Janku. Fin i pomalo povučen mladić ustupao je mjesto odlučnoj i borbenoj samouvjerenosti. Djelovao je sve više kao stariji, iskusan muškarac koji je propatio ponešto, s jasno naglašenim stavovima praktičnog usmjerenja.

Jankov privatni život, naročito u vezi njegovog posla i prihoda, bio je terra incognita; područje puno nepoznanica. Ono što se znalo, i što je jasno davao do znanja, ovaj diplomirani profesor hrvatskog i španjolskog jezika i književnosti, jest da živi od zemlje, od prodaje orašastih plodova, konkretno lješnjaka, među svojim bregima, uz određenu, polovičnu satnicu nastave hrvatskog u jednoj srednjoj školi. Nije bio oženjen, i prema vlastitom priznanju, žene su ga živcirale; nijedna nije bila kak’ spada.

– Ova bi ležala i gledala tv po cijele dane; ova bi se pudrala i ispijala kavice po kafićima; ova bi živjela i radila u Zagrebu, ganjala karijeru; a niti jedna ne bi uzela kuhaču u ruke, počistila kuću, napravila si vrt i delala; čupala korov i tak dalje … Meni žena treba za ono za što meni treba; ja imam svoje kriterije – govorio je Janko. A to su: da zna skuhat; da brine o kući (ne mora radit teške fizičke poslove vani, da se razumijemo), i za seks, naravno. I to je to; jednostavno, praktično, učinkovito.
– Ali daj ti danas nađi takvu! Sve su se pičkice rastrčale po gradovima – nastavljao je Janko – nadajući se valjda nekakvoj slobodi da puše kite kad i kako hoće, i u kojoj količini žele.

Bio je to sukus Jankovog odnosa prema ženama.
Bilo je to prije otprilike dvije godine, kada su se posljednji puta vidjeli. Janko se javljao sve rjeđe i rjeđe. Ali zato, postajao je aktivan, i sve aktivniji na Facebooku. Objavljivao je povremeno prave bujice objava: bile su to njegove pjesme, članci o raznim književnim temama, i osobna razmišljanja o društvu i ljudima.
S vremena na vrijeme pojavljivale su se i neke čudne objave, tipa:

“Nemoj mi dirati četkicu, ubit ću te.”

Bruno je od zajedničkih prijatelja na Fejsu saznao da se Janko javljao i da je slao privatne poruke ljudima na FB: “Ne diraj mi četkicu; naći ću te i ubiti. Makar mi trebalo 6 mjeseci i više, ali saznat ću gdje živiš, naći ću te, saznati tvoje kretanje, pričekat ću te, i zaklati.”

Pisao je objave u sljedećem stilu:
“Ja sam dobar čovjek, ali ne diraj mi četkicu za zube jer ću te ubiti. Ne znam zašto, ali osjetljiv sam na četkicu za zube. Da mi uzmeš k.rac, i s njim nešto radiš, to me ne bi mučilo, to ti ne bih zamjerio, ali ako mi uzmeš četkicu za zube, ubit ću te. Mogao bih ubiti čovjeka bez problema. Ja radim vani dosta s raznim alatom (sjekira, balta, nož, trsne škare, motika, kramp, krčenica, zubače, kosa, srp, mačeta); mogu bilo kakav komad grane, drveta upotrijebiti kao priručno oružje …”

Te su prijetnje djelovale zabrinjavajuće, naročito kao pokazatelj Jankovog zdravstvenog stanja. Otkrivale su da s njim nešto nije u redu u mentalnom, psihičkom pogledu. Naročito je čudno bilo to s četkicom za zube.
Uslijed takvih poruka i čestih objava, većina njegovih od 110 prijatelja (koliko ih je imao u trenutku kada je započeo s čudnim objavama), povukla je prijateljstvo. Očito je netko Janka čak i prijavio FB službi jer mu je stari profil već neko vrijeme bio izbrisan. No, Janko je otvarao nove profile; i to nekoliko njih, te je s njih slao zahtjeve za prijateljstvom bivšim prijateljima, ali i mnogim drugim, nepoznatim ljudima … Pa i Bruno je primio novi zahtjev za prijateljstvom od Janka. Ponadao se da ga je ludilo prošlo. Bila takva faza, pada u očaj, u iracionalnost, pa prošla. A kad tamo, ne … Janko je i dalje nastavljao po starom:

“Ne znam zašto sam osjetljiv na četkicu, ali ubit ću nekog ako mi dirne četkicu.” – očito ne uzimajući u obzir da većina ljudi niti ne može do njegove četkice jer ne žive s njim, nego daleko od njega, i da su u kontaktu samo virtualno.

“Ne govorite mi da idem kod psihijatra jer kako sam već rekao – ubit ću psihijatra. Da, želja mi je ubiti barem jednog psihijatra. Ako mi bude srao gluposti, a to uvijek rade, onda ću iznenada, kad to bude najmanje očekivao, prevrnuti stol na njega, uzeti olovku ili penkalu, i zabiti mu u grlo; izbost ću ga … Pi.ka vam materina! Vi nemate pojma da se čovjeka može ubiti penkalom. Želja mi je ubiti barem jednog psihijatra; zato me ne šaljite kod psihijatra jer ću ga ubiti. Izbost ću ga… Hahahahahahahahahahah – hehehehehehehehehe -he ….. ” Tako je pisao Janko u svojim objavama.

Mora se priznati, s aspekta sintaktičkog ustrojstva gledano, učestala upotreba brojnih dvotočja i trotočja u njegovim pisanim objavama upućivala je na eruptivan i neprekinut slijed misli. Racionalni i logički kontrolirani umovi više i češće formuliraju kratke rečenice, radije nego da koriste nizove dvotočja i trotočja. I ta sintaktička osobitost Jankovih objava kao da je upućivala na nepostojanje racionalnih kočnica … No, ovo je ipak slučaj za psihijatriju, pomislio je Bruno, istovremeno žaleći svog starog kolegu i takoreći – prijatelja …
– Jadan. Što je njega baš ovo moralo zapasti? …

“Govno tebi, govno tebi … govno meni. ” – pisao je Janko, u jednoj od svojih objava, citirajući svojeg omiljenog Rimbauda (citat iz jednog pisma Verlaineu).

“Išao sam u srednju medicinsku školu” – pisao je Janko dalje u jednoj od svojih objava. – Zanimljivo – pomislio je Bruno; ovaj podatak nisam znao. Hmmm … “Imao sam anatomiju” – nastavljao je Janko u objavi: “znam gdje se koji organ nalazi. Imam doma i anatomski atlas … Proučavao sam ga … Ne bi mi bio problem nekoga ubiti. Ljudi su crvi; stoka. Sve ću vas pobiti.” – pisalo je dalje. “Ne dirajte mi četkicu, jer ću vas ubiti” – “Je.o vam pas mater, ter vam je.o, vidite što ste napravili od mene? Ja sam inače pristojan čovjek, kulturan, dobar čovjek, humanist, pjesnik. Je.o vam pas mater … Ne bi mi problem bio ići u zatvor. Ja sam spreman na sve. Svi ćemo umrijeti jednog dana. I što onda gubim? Zašto je problem ubiti čovjeka? Pa i ovak i onak će biti mrtav. Koji k.rac!?”

“Osjetljiv sam na četkicu. Nemojte mi dirati četkicu! Dam ti k.rac, al četkicu ne dam!” – i tako dalje.
Bruno je odlučio odfrendati, sa žaljenjem u sebi, svog kolegu iz studentskih dana, i do prije dvije godine – zanimljivog sugovornika, Janka.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 2. dio

Nastavnici na povratku s posla kući

Toliko su umorni da ih boli đon … Gledaju kad je 10. u mjesecu, i nadaju se da netko nije opelješio bankomat Zabe prije njihovog dolaska. Dobro je što je svijet uređen na principima reciprociteta pa je plaća ipak, kakva-takva, nagrada za sva čuvena sranja. S druge strane, nije profesorima ni toliko loše; stave si slušalice s muzikom na ušesa i odlete u nebesa. Kao što rekoh: ako su imalo normalni, boli ih đon što prištavi pubertetlije i proizvođači nedozrelih jajašaca i spermića izbacuju na usta. Vjeruj mi: professor fui.

Putovanje tramvajem ili vlakom omogućava čovjeku da stekne bolji uvid u ljudsku prirodu. Kao što rekoh, profesore baš boli briga za trkeljanja učenika u sredstvima javnog prijevoza; barem ako su normalni i ako su im sve na broju. Umorni su, i idu kući da nešto pojedu, popiju, i na spavanje, uz eventualnu dozu Kriminalnih umova na tv-u … ili Dnevnik, ili Otvoreno, što je zapravo svejedno… Mnogi će zadrijemati u naslonjaču uz tv.
Oni koji putuju vlakom na posao negdje u Zagorju, često će imati priliku čuti od učenika, naročito, strukovnih škola kako u razgovoru učestalo upotrebljavaju, neki i po desetak puta: “Jeba ti Bog mater”, kao poštapalicu ili svojevrsnu poantu svojeg iskaza. Djeca, u biti, ne čine ništa drugo nego oponašaju i preslikavaju uzorke ponašanja svojih roditelja i najuže okoline.

Često se u javnosti diskutira o položaju nastavnika u društvu.
Pa ako su profesori demotivirani prirodom svojeg posla i nagradom koju dobiju, pa neka slobodno promijene posao, i neka idu kopati kanale, radit u nekakvom skladištu ili slagati proizvode na police u Konzumu, ako će im to pomoći da se osjećaju bitno bolje. Što se tiče ponašanja učenika u školi: nije problem u profesorima, nego u ministarstvu. Učenike koji krše pravilnik i kućni red škole trebalo bi biti lako i po kratkom postupku sazivanja razrednog vijeća, nakon trećeg prekršaja izbaciti iz škole … A što se tiče ponašanja učenika izvan škole, to nije u nadležnosti ni škole niti ministarstva.

Sve kada bi, nastavnici u srednjim i u osnovnim školama (koji istini za volju imaju mnogo više posla u tjednu nego nastavnici na Fakultetima) imali plaće i po dvije tisuće eura mjesečno, i dalje bi cvokotali o svojem položaju i ugledu u društvu. Moramo se suočiti s činjenicom da visokoobrazovani ljudi danas više nisu tolika rijetkost kolika su možda bili u vremenima do 2. svjetskog rata, te da ih danas ima, onih nastavničkog smjera, da kažemo pučkim rječnikom: na bacanje, te sukladno tome visokoobrazovani ljudi i nastavnici danas više nisu na cijeni niti ne uživaju ugled kao pred 70 godina, i s tim se treba pomiriti. Osim toga, što se može očekivati od srednjoškolaca pubertetlija, naročito od onih u strukovnim školama: možda da gledaju nastavnike s udivljenjem kao nekakve uzore? Teško.

Živimo u društvu u kojem se obrazovanje i obrazovanost cijene i izazivaju divljenje i poštovanje jedino ukoliko su svojim nositeljima u stanju donositi velike zarade i profite, što je vrlo rijetko slučaj. Cijeni se sposobnost stjecanja novca, a ne obrazovanost i obrazovanje samo po sebi. Sustavi obrazovanja danas se smatraju tek alatima i alatkama na putu lansiranja i opremanja mladog čovjeka za život. Obrazovanje je samo alat na tom putu, i ništa više, a sustav školstva je tek alatka; neophodna, ali ipak samo alatka na putu. Profesorima, bolonjskim magistrima i nastavnicima svih tipova, ne preostaje drugo nego da se pomire s tim.

Tako je govorio Zoran, Brunin kolega s Odsjeka za klasičnu filologiju. Naime, prije nego što je dobio mjesto na Fakultetu, Zoran je niz godina predavao povijest i latinski na raznim školama širom hrvatske periferije. A okušao se i u različitim vrstama drugih, sasvim različitih poslova, kao što su npr. rad u skladištu i građevina. Iskustva mu, mora se priznati, nije nedostajalo.

Struktura labirinta

Brojni hodnici, katovi i naročito polukatovi, koji čine značajan dio unutrašnje strukture zgrade Fakulteta, mračni su i polumračni; od totalne tame i mraka spašava ih tek umjetna rasvjeta. Arhitekti zgrade, kako bi ostvarili što učinkovitiju i funkcionalniju strukturu niti nisu mogli postupiti drukčije. U tim mračnim i uskim hodnicima često tavore satima, čekajući ispite ili konzultacije, horde studenata. Pojedini Odsjeci Fakulteta odlučili su se, u administrativnom pogledu, dati prednost kvantiteti studenata pred kvalitetom rada i obrazovanja. Naravno, razlog su financije koje pristižu Fakultetu i njegovim pojedinim Odsjecima od prekobrojnog mnoštva studenata upisanih na studij uz plaćanje. Najčešće su proizvodili kadrove koji kasnije sa završenim studijem neće moći naći svoje mjesto pod suncem na tržištu rada; barem ne sa završenim studijem što su ga revno pohađali uz plaćanje nekih pet godina svojih života. No, koga briga, ako su oni spremni, voljni i u mogućnosti plaćati? To je samo moglo financijski koristiti Fakultetu.

Statistike sa Zavoda za zapošljavanje pokazuju kako od visokoobrazovanih građana na Zavodu ima najviše registriranih onih završenih društvenih smjerova, s diplomom prava ili ekonomije. Naravno, niti određene skupine završenog humanističkog usmjerenja, ne zaostaju mnogo na listama Zavoda. Država se tu, po svoj prilici nije smjela niti željela uplitati, s obzirom da Fakulteti unutar Sveučilišta imaju određen stupanj unutarnje autonomije, i pravo odlučivanja o svojim unutarnjim pitanjima.

Brunini kolege bili su različitih profila i statusa: fizičkih, psiholoških, intelektualnih, svjetonazorskih, bračnih; no svi su dijelili jedno što im je bilo zajedničko: zapeli su na ovom Fakultetu. Premda su se mnogi muški profesori zaposleni ovdje, zapravo, dosađivali, prihvatili su situaciju. Znaju da za njih ne postoji bolja alternativa. Osim toga, biti sveučilišni profesor još uvijek je status od visokog društvenog ugleda. Ne može svatko postati profesor, naročito ne na Bruninom Fakultetu. Nije dovoljno biti odličan student, makar i najbolji u svojoj klasi. Ipak je ključan odnos uspostavljen s nekim od profesora: jer svaki profesor sam sebi bira asistente i suradnike, tj. znanstvene novake.
Bruno se prisjećao: bilo je onih studenata koji su imali prosjek 5.0, isticali se kao studenti u različitim aktivnostima: bili demonstratori profesorima za cijelu svoju klasu, prisustvovali sjednicama nastavničkog vijeća odsjeka, isticali se postavljanjem pitanja na predavanjima, te su tako svima živo i jasno pokazivali koliko su zainteresirani i udubljeni u predmetnu građu … Drugim riječima: dali su sve od sebe, u pogledu truda i izvrsnosti, ali to im nije ništa pomagalo da budu izabrani u status asistenta ili novaka ukoliko su profesori već imali u vidu nekog svojeg kandidata ili kandidatkinju.
Na kraju krajeva, “ruka ruku mije”, bio je princip po kojem je funkcionirala cijela država, društvo i sve javne institucije. Izvrsnost kao kriterij bila je na djelu u onim situacijama kada su svi ostali mogući kriteriji izbora bili iscrpljeni ili zadovoljeni.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Pristojne priče

Između “dobro jutro” i “laku noć” naše su pristojne priče u zoni sigurnosti.
Unutar zone uredno razvrstavamo svoj životni inventar, svakodnevnu rutinu i trajemo.
Popisujemo svoje tišine i snove, svjetla i sjene. Polako privodimo kraju inventuru života, ali s djelomičnom revizijom i bezbolnim otpisom uspomena.
Sve manje upisujemo, a sve više otpisujemo. Još ne razmišljamo da smo na gubitku.
Na rubovima naše pristojne zone visoki zidovi.
Ne približavamo se zidu jer se bojimo da bi to mogla biti samo još jedna zabluda o sigurnoj zoni.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Tko na nebu pali zvijezde?

„Jutro“ – pozdravi Albert.
„Kao i obično“ – pita Barbara, namještajući šalicu.
Albert je samo kimnuo glavom u znak odobravanja. Danas nije bio prvi. Poštari i nekoliko državnih službenika zauzeli su najbolje pozicije ispijajući svoje prve jutarnje kave. Samo da mu se nitko ne obrati. Uzeo je dnevne novine i prvo što je vidio bio je oglas novootvorenog frizerskog salona za kućne ljubimce. „Čemu?“ pomislio je onako sam za sebe, znajući da danas možeš prodati sve i svašta, a i ljudi moraju živjeti od nečega. Unatoč svemu upitnik je i dalje veselo lelujao iznad njegove glave. Možda zato što ni sam nije volio ići frizeru ili je jednostavno pobornik prirodnog izgleda kućnih ljubimaca.
„Magla se još uvijek nije digla, a skoro će podne. Još samo nekoliko sati do podneva i njoj se ne diže. Bože, glupog li jutra, glupog li prijepodneva“, nezadovoljno, onako sama sebi u bradu promrmljala je Barbara i pomisli kako bi bilo super nakon posla otići na vožnju biciklom, ali … Naravno uvijek neko „ali“ sve mora pokvariti. Vjerojatno će, baš danas neko svratiti. Onako bez veze. Najaviti se pola sata prije dolaska i upropastiti ovu „prekrasnu“ današnjicu koja je počela s maglom, a s njom će vjerojatno i završiti.
„Ne razumijem zašto ljudi imaju potrebu dosađivati jedni drugima. Recimo … svatko od nas ima barem jednog dosadnjikavog rođaka, poznanika koji želi postati prijatelj, prijatelja koji dolazi samo kada nešto treba, poznanika ili prijatelja koji želi nešto više od poznanstva, od prijateljstva, od … nečeg trećeg, četvrtog, petog, pedeset i petog ili pak susjeda u potrazi za žlicom šećera, kave, soli ili kakvim kućanskim pomagalom kojem niti on, niti vi ne znate ime, ne znate svrhu, ne znate u stvari ništa, osim da vam treba, jer svi, baš svi znaju da se baš s tim i takvim pomagalom može sve. Sve popraviti, zategnuti, stegnut, izravnati, izrezati, uvrnuti, izvrnuti, ma i potrgati ako se kojim slučajem što treba potrgati i još štogod štošta. Mislim, svi mi imamo nekog takvog, ili ćemo jednog dana imati. Pojavit će se od nikud i ostati. Ti i takvi ljudi i njihovi dolasci idu mi na živce. I ne … ne mogu si pomoći. Bljuje mi se od svih tih likova s kojima nemam ništa, nemam ništa blisko, ništa zajedničko i ne mogu si to objasniti. Ne vidim nikakvu svrhu njihovog postojanja. Kad bi svi, jedan za drugim nestali i ostavili prostora normalnijim pojedincima. Kad bi … pingvini govorili, sigurna sam da ne bi dolazili s Madagaskara … Glupave li gluposti …“ ljutila se Barbara na samu sebe i zaključila: „Danas nitko neće doći, neće najaviti svoj dolazak i neću morati smišljati glupave izlike, glupava opravdanja i onda se danima gristi misleći kako sam nekog povrijedila. Čim dođem doma isključit ću sve komunikacijske uređaje. Za svaki slučaj, jer nikad se ne zna, tko i kad može nazvati il’ poslati kakvu poruku. Kad su uređaji isključeni, isključeni su i tu nema pomoći, nema grižnje savjesti, jer nije do tebe, nego do uređaja. Znaš ono „baterija se ispraznila“, nestalo je struje i nisam resetirala uređaje, nisam ispraznila koš za smeće, a u njemu se nagomilalo poruka i propuštenih poziva i nisam ovo i nisam ono i baš me briga. „Sve je u redu. Smiri se. Samo polako. Duboko udahni. Diši, udahni, izdahni, diši duboko … – tješila se Barbara i pomislila kako će danas popodne sigurno pasti jebena kiša. Prvo magla, potom kiša, iako starci kažu kako nakon magle uglavnom dolazi sunce. Nekom će i doći, ali meni sigurno neće. Ne, ne i ne. Ponavljam NE! Više nikom ne vjerujem“, reče Barbara i nasloni se na šank.
„Koji dan! Koji blesavi dan. Danas će sve otići do vraga i bestraga. Danas će sve otići u nepovrat, a ja ću poludjeti ili možda neću, ili možda hoću? Možda i neću i hoću istovremeno. Ma boli me ona stvar. Nek’ sve crkne, neka svi crknu i odu u zečju rupu materinu …“ promrmlja Barbara i povuče se iza šanka.
„Stvarno danas je pretjerala. Mislim, ne Vi, nego magla kojoj se očito ne diže i sve je nekako tmurno i bez veze. Tmurno, jednolično, unaprijed prognozirano i kao takvo osuđeno na propast“, reče Albert, kojem je očito bilo stalo do Barbare. Stalo na onaj čudan i samo njemu svojstven način. Malo bi, pa malo ne bi i tako danima i tjednima još od prvog dana kad ju je ugledao.
Barbara ga samo ošine pogledom, onako prijekorno s prikrivenim značenjem „koji kreten“.
„Koji je vama … Što si dovraga umišljate. Komentirate moje mišljenje o vremenskim prilikama i ljudskim neprilikama. To što sam možda i rekla, komentirala, rekla sam sama sebi, ne vama. Moja razmišljanja ne tiču se nikoga.“
Albert ju je samo gledao. Nije razumio, nije čuo što govori. Bitno da mu se obratila i to prvi put njemu, samo njemu. Napokon čuje njezin glas. Glas upućen njemu osobno i pomisli: gotovo je, to je to, sad ili nikad. Ukazanu priliku treba pametno iskoristiti.“
„Može kava? Danas, poslije podne.“
„Može. Radim do pet. Čekaj me na klupi ispod sata i razmisli: Tko na nebu pali zvijezde?“
„Što pali …?“ začuđeno priupita Albert
„Pa zvijezde. Znaš ono. Pogledaš gore. Prvo ih nema, onda se počnu pojavljivati, jedna po jedna. Klik-klik-klik. Oduvijek me zanimalo ima li to veze s nekim nadnaravnim bičem, recimo bogom koji uz sve obveze nametnute iracionalnim zahtjevima nabrijanih vjernika pali i gasi zvijezde ili skupinom šaljivih vanzemaljaca koji uvjetno po preporuci nadležnog Intergalaktičkog suda odrađuju pali-gasi obvezu sa zvijezdama, kako ne bi završili u nekom od strogo čuvanih zatvora s onu stranu galaksije .“
„Provjerit ću. Provjerit ću“, izusti Albert, održavajući osmijeh na pristojnoj razini, da ne pukne, ne prasne poput balona od sapunice. Ubrzavajući korak, zaustavi se ispred izloga frizerskog salona za kućne ljubimce. Susjeda Ana je upravo raščešljavala nekog psa. Pas je bio miran, kao u nekom polusnu, omamljen nježnim pokretima Anine ruke. Mahnula mu je i prijateljski se nasmiješila.
„Pozdrav“, promrmlja Albert nezainteresirano jer Ana je bila susjeda i ništa više.
„Što sad i kako dalje“, mučio se Albert. Nevjerojatno, od svih ljudi na ovom svijetu, kud baš ja naletim na onu drugačiju, onu pomaknutiju, koja mi se uz sve to i sviđa i još se pritom zove Barbara. Stara gatara spomenula je neku Barbaru, ali je očito zaboravila napomenuti da je ista „malo“ drugačija, zarobljena u nekom samo njoj razumljivom svijetu u kojem očito za mene mjesta nema. Zašto zvijezde, zašto bogovi i vanzemaljci? Zašto baš sad kad sam napokon smogao snage uspostaviti kontakt, skupio taman toliko hrabrosti koliko je bilo potrebno za prvi korak. Zašto?“
„Susjed?! Susjed, ako si za čaj danas popodne, svrati kod Barbare“, rekla je Ana vješto vrteći škare oko kažiprsta.
„Mooože???“ oprezno će Albert, ni ne sluteći na što se sve svode te riječi utješne. Ta pitanja i odgovori, prijedlozi i dogovori. Čaj, popodne, kod Barbare? Ja stvarno nisam normalan. Danima ništa. Ma što danima, tjednima i onda dva dogovora istovremeno, koja su međusobno isključiva i potencijalno opasna.
Podne je prošlo. Magla se digla i naravno, sunce je zasjalo. Nema oblaka, nema kiše. Barbara će vjerojatno otići na planiranu vožnju biciklom nakon što otkanta sve one rođake, prijatelje, poznanike, a ja … Hmm … mislim da ću ipak sam otići na pivo – zaključi Albert i isključi sve komunikacijske uređaje.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Misliti pozitivno

Postoji samo jedna istina, ta istina smo Mi
I tako sam, u poodmaklim godinama svojim, kao devojče sela u autobus i pošla da ga upoznam. Tog beskućnika, koji to i nije. Iz intelektualnih pobuda, da bih napisala priču „Dan i noć s beskućnikom“. Jer članica sam esnafa književnog, iza mene su sedam knjiga proze i poezije, objavljenih o svome trošku i mahom neprodatih, a bavim se i malanjem slika, i slobodni trenuci ispunjeni su mi uzletima svih žanrova duhovnog i stvaralačkog čina. A možda me je i zasvrbela, ne znam. Usled dugogodišnje apstinencije. Tek život je zavrzlama, i u vremenima izvan vremena ostavila sam za sobom tri promašena braka, od dve, pa pet, pa godinu dana, ali možda je tu krivica i do mene, oduvek sam bila svojeglava i opsednuta sopstvenim svetovima, kapriciozna i samoživa, i kod nekadašnjih supružnika, prvog i drugog, s kojima sam ostala u prijateljskim odnosima, obilazila sam povremeno svoja dva mališana, koji su odrastali uz bivše mi svekrve (jer nemoguće je pokraj dece baviti se i umnim stvaralaštvom), i sinovi su mi, hvala Bogu, dobro, odrasli su i sazreli bez trauma i oženili su se, dobila sam i četiri radosti, tri unuke i unuka, ljubi ih baka, za koje vredi živeti…
Ima nečeg većeg u nama, to je nesumnjivo, možda je to sudbina, tek mada sam nepristrasno sagledavala život i sebe u njemu, verujući da sve znam i da sam ljubav kao mogućnost ostavila u bespućima za sobom, nešto u meni nije mi davalo mira, i tako sam u večernjim i noćnim šetnjama po fejsbuku, po tom korzou taštine gde se usamljenost mimikrijom skriva i gde je moguće i pametan biti, i upoznala sunce moje i ljubav mog života – tamo smo oboje prezentovali svoju ličnost iznoseći vlastite misli o raznim egzistencijalnim temama u obliku književnom, pisali smo i pesme, komentarisali ih jedno drugome, i reč po reč, s obostranim simpatijama, počeli da se zagleđujemo i da otkrivamo duševne bliskosti.
Ja sam u svojim pesmama o pejzažima duše pevala o ljubavi i iznosila zanose emotivnih raspoloženja, dotičući beskrajnu i čudesnu lepotu sveta, koju često ne primećujemo, i čistotu našega srca kada se raduje i voli, a bavila sam se i istraživačkim radom i u svojim statusima-skicama pisala o bračnom nesaglasju, tako čestom u životu udvoje, pokušavajući da ga prevaziđem blagonaklonim savetima o obostranom razumevanju, popuštanju i usaglašavanju, što sve, ako smo razumni, postoji kao mogućnost – a moja duhovna simpatija pisala je Dnevnik beskućnika, na osnovu vlastitih iskustava, kako sam tada mislila, ne mareći za uljudnost i psujući u njemu sve oko sebe (što nije lepo i što mi se nije sviđalo), ali je istovremeno objavljivao i čežnjivo-nežne stihove o nekakvoj nimfi i vili Ravijojli, dotičući njima proplanke sna u blesku ljubavi i nedogleda, time me je zaintrigirao, imao je pedeset i šest godina, na fotosima je izgledao pomalo kao klošar, sa dugom kosom do niz ramena, bez drugih vidnih falinki.
U životu ponekad ne biva sve onako kako smo zamislili, i mada sam tek samo htela da ga vidim, da napišem priču o beskućniku i da mu iz bogobojažljive saosećajnosti nenametljivo pomognem i kao nesrećniku koji nema nigde ništa udelim neki dinar, sve je bilo drugačije, naša su predviđanja ništavna, sačekao me je na autobuskoj stanici u Beogradu, kao što smo se i dogovorili, gledala sam ga kroz prozor, nije izgledao kao dripac i uličar (mada nije bio ni daleko od toga), i čim sam izašla prišao mi je raširenih ruku, sa bleskom u osmehu očiju, zagrlio i poljubio u čelo, a potom su nam se i usne dodirnule, u šapatu traženom kroz ceo život, zaneli smo se momentalno, sve što sam sanjala istina je, kada se dve duše nađu život je bajka, shvatala sam to dok sam koračala kraj njega, popili smo kafu tu na stanici i on nije odvajao ruke od mojih, a njegove oči, prelivene nežnim beskrajem u dnu lepih tamnih zenica, plamsale su vatrama ljubavnim, i njemu su moje bile takve, priznao mi je kasnije da imam najtoplije smeđe oči na svetu i da ga je ljubav kao viša sila prožimala što me je duže slušao i gledao, kao da me je tražio kroz sve godine u prazninama iza njega, posle smo šetali, i u Pionirskom parku, gde smo dugo sedeli, izneli smo jedno drugom sve o nama, ispričali naše živote, iskreno, bez kompromisa, prikazujući sebe crnjim no što jesmo, shvatio je koliko sam neshvaćena u životu a i ja sam videla da je i on to isto, bio je bez igde ikoga i nigde ničega, zanesenjak i neradnik, prodavao je čiviluke po vašarima kako bi imao za leb, cigare i rakiju, mučena duša (ali moj dragi sad sve manje pije, ljubav ga je fundamentalno promenila), i mada to nije priličilo našim godinama celo vreme smo se na toj klupi u parku lomeći se privijali jedno uz drugo, ne hajući za one što su kraj nas prolazili, a od koji su neki s čuđenjem zastajkujući usporavali korake gledajući u starca i babu zanetih ljubavisanjem, treperenje naše ljubavi obasjavalo je Beograd, i padao je sumrak, kupili smo na kiosku po burek, on sa mesom ja sa sirom, zajedno smo prvo jeli njegov a posle moj, i stalno se ljubili i smejali, zagrljeni, u onolikom Beogradu, zbog nekakvog sajma, jedva nađosmo nezauzetu sobu u jednom hostelu, pali smo u čežnju i zanos, šaputao mi je svašta, da sam njegova lepotica, kraljica, i osećala sam se tako, njegove ruke i usne bile su svuda po meni, vreme je otišlo u vanvremena, nežno mi je razmaknuo kolena i isprepletosmo se, bilo je to jače od ljubavi, bila je to sudbina…

***
Moj dragi i ja sada smo već sedam godina u braku, srećnom u svakom pogledu, i još onda, na početku naše veze, uvideli smo da nismo za ovaj svet ovakav kakav je, da smo od njega različiti i da nas on sa svojim htenjima i pretenzijama više ne interesuje, ostavila sam posao frizerke, nisam više mogla da se blesavo osmehujem i ulagujem svim onim uspijušama i opajdarama, prihvatila sam ruku mog čoveka – „zbogom, sudbino raspuštenice“, rekla sebi – i tako smo se moj muž i ja udaljili od civilizacije i otišli na Hajdučku goru, u jedno polunapušteno selo na obroncima planine odakle su njegovi, gde je imao zapušteno imanje na kojem decenijama niko nije boravio, tu smo, uz neke subvencije i podigavši kredite, oformili stado od dvadesetak ovaca, moj suđeni vodio ih je na ispašu i plastio seno a ja sam ih muzla, spočetka smo živeli u jednoj potleušici, u kući od nepečene cigle koju je još 1932. godine podigao njegov deda, bila je malo nakrivljena, ali smo imali struju, telefon i bunar sa elektro pumpom i sprovedenom vodom, a onda je moj soko od čoveka u toku druge godine našeg braka postavio temelje i kasnije snagom vlastitih ruku izdeljao borove i svojeručno nam sagradio prekrasnu brvnaru, remek-delo nauma i stremljenja naših, sa najlepšim doksatom ikada mojim očima viđenim, okitila sam ga puzavicama i muškatlama i posadila perunike i cveće sve do same gradine, gde uzgajamo povrće za naše potrebe, krastavce, paradajz, paprike, lukac, krompiriće, promenila sam se i ja, definitivno, zbog onog kojeg volim, zbog onog koji me voli, ostavila sam za sobom lujku zagledanu u nebesa i oblake kakva sam bila i upregla se u kecelje, naš ovčji sir iz kačica pročuo se među gospodom i državnim činovnicima u obe po tridesetak kilometara jedne na sever a druge na jug udaljene varoši, potražnja nam je veća od proizvodnje, ali ljubav moga života i ja sve radimo ponajlak i tek samo onoliko koliko nam treba, u duši smo ostali pesnici i umetnici (i u zabiti planinskoj može se bivstvovati i pri tom se umnim stvaralaštvom baviti, dokaz za to smo nas dvoje), i tako smo za astalom pod vinjagom moj voljeni i ja, zagledani u ljubav u nama i jedno u drugo, napisali i zajedničku poetsku zbirku Blesak nedogleda, o beskrajima u onima koji vole, u onima koji se vole, napisali smo i po dva romana, o svetu u kojem živimo, moji su emotivno razumni a njegovi su tuga od pesimizma, on voli tako da filozofira, trenutno je zanet razradom priče o trivijalnosti zla kod uobražene dobrote samozaljubljeno uverene u svoju malu istinu, postavila sam štafelaj da ga nacrtam kako sa klupe smejući se zavitlava petla Ostoju pujdajući ga na kokoške ispod kajsije, s bardakom vina kraj njega (u znoju lica svojega oporavio je moj delija njegovog dede vinograd da imamo vina kada nam dođu gosti, mada nam retko ko dolazi), ponekad crtam i okolne planinske vrhove, i ptice, jastrebove, drozdove, čvorke, slaveći lepotu života i slobodu koja je svuda a koju ljudi ne vide, i radost, koju sam otkrila dok je moja ljubav koračala kraj mene kroz svetove moje, kao što sam ja kraj njega i s njime prolazila niz livade njegovih čežnji, u danima ovozemaljskim kakvi treba da budu, jer onaj koji se rodio na ovaj svet a nije upoznao sreću uz drugog kraj sebe zaludu je živeo i proćerdao dane, znam da ga mnogo volim i da ćemo biti srećni do kraja života, a i posle, kad sa ovog sveta odemo – na jednom proplanku posadili smo magnoliju, koja se već razgranala, ispod koje ćemo smešanih kostiju biti u istom grobu, bez onog besmislenog kamenja koje zovu spomenicima – tek i posle, kada se ovi dani završe, bićemo zajedno, to je nesumnjivo, i sve dok postoji bivstvo, koji ne može ne postojati, kao anđeli ćemo se na nebesima držati za ruke, u svim vremenima posle ovog vremena.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Koža

Rasla je u tijesnoj koži premalog stana koji je napunila i prije nego što u dovršila preseljenje. Sve joj se činilo idealno udobnim. Razmišljala je kako neće morati vrijeme trošiti na čišćenje i pospremanje, dvije mrske joj i potpuno besmislene aktivnosti. Radije je jutra provodila u krevetu, uranjajući se u neku stručnu literaturu ili novi SF roman. No, nakon ugradbe ormara, spavaća soba se svela na uski prolaz oko kreveta. U dnevni je boravak željela unijeti dašak dalekih mora, ali su njezine ideje kipjele izvan okvira doma. Slutila je kako ga je prerasla već odavno, ali ideja koju je njegovala nije joj dozvoljavala da potrazi veći prostor. Morat će pričekati da frustracija nategne šprihericu.

Foto: www.pexels.com