Arhiva kategorije: Proza

Andrea Marta Kaer: Jutro

Otvaram oči nakon dobro prospavane noći. Prvo što vidim su zrake sunca koje se probijaju kroz zatvorene rolete. Svi još spavaju, čujem samo huk grlice s obližnjeg stabla. Rastežem se, ustajem iz kreveta i pristavljam kavu. Svježina jutra i miris kave širi se kućom. Razmišljam… Ne žurim dok ispijam svoju kavu, jer ionako nigdje ne moram stići… Jer, eto, ionako… Radost koju još malo želim zadržati, još malo radosti prije nego se jutro počne pretvarati u dan i naslućivati podne koje se neumoljivo nazire iz daljine. Ipak, još uvijek je jutro, a ova grlica nije napustila stablo pored prozora. Još uvijek sve izgleda moguće, sve može biti i neko drukčije podne možda pokuca na vrata. Još uvijek sve mogu, držeći cijeli svijet zajedno s ovom šalicom na tanjuriću. Radost prožima cijelo moje biće jer, evo, ima još malo jutra, a i sljedeće doći će… Sutra.

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Zrcalo

Svjetlost se jedva probijala kroz prebojeno staklo prozora oskudno namještenog studija u potkrovlju potresom oštećene zgrade Gornjeg grada. 

Miroslav je jutros na prozor nanio još jedan sloj bijele boje. Nadao se kako će tako izbjeći znatiželjne poglede slučajnih prolaznika koji su se čak i nakon ponoći povremeno znali ušetati duž trankviliziranih pročelja okolnih kuća.

Konačno je bio spreman. Dao je otkaz na poslu, a svu ušteđevinu uložio u eksperiment u kojemu je bio voditelj  projekta i dragovoljni sudionik. Više od tri godine radio je na konstrukciji uz pomoć novostečenih, pretežno ruskih internetskih istomišljenika.

Večeras je mirno sjedio na stolici unutar dvometarskog ogledala od visokopoliranog aluminijskog lima zavrnuta na poseban način u obliku spirale, na pola zavrtaja u smjeru kazaljki sata. Na glavu je stavio šljem sličan metalnoj zdjeli sa senzorima, dok je u rukama držao specijalni uređaj na koji su bile prikopčane raznobojne žice i pri čijem vrhu su se nalazila dva velika gumba – zeleni i crveni. Potres i korona usporili su ga u realizaciji eksperimenta za koji je prvi put čuo još 1997. godine, kada je dokazana djelotvornost Kozirjevih zrcala.

Zapravo, korona se pokazala većom preprekom. Obližnja zvjezdarnica u Opatičkoj 22 radila je zbog korone u izvanrednom režimu. Tijekom epidemioloških mjera bila je otvorena samo jednom tjedno, od 19.30 do 22.00, a što je ovisilo o povoljnoj vremenskoj prognozi. Budući da nije mogao unaprijed znati u kojemu će danu biti moguće promatranje neba, bio je zahvalan Petru na redovitoj pravodobnoj obavijesti.

Petar je bio dugogodišnji zaposlenik Zvjezdarnice Zagreb te izniman astrofizičar, k tomu otvoren svim stručnim izazovima. Poslije zatvaranja zvjezdarnice uvodio bi u njene prostorije svog srednjoškolskog prijatelja s kojim je dijelio istu strast prema životu i znanstvenom djelu Nikolaja Aleksandroviča Kozirjeva, sovjetskog astronoma i astrofizčara. Ta strast bila je toliko obuzimajuća da je Petar dopuštao Miroslavu rad s najnovijim instrumentima koje je zvjezdarnica dobila donacijom od američke zvjezdarnice s Havaja. Miroslav je pak na taj način mogao višekratno provjeriti Kozirjeve teorije.

To se, prije svega, odnosilo na teoriju da vrijeme nije ništa drugo doli energija. Energija i vrijeme su dvije strane jedne cjeline. Pače, prošlost, sadašnjost i budućnost događaju se istodobno. Ako ovladamo vremenom, dobit ćemo beskonačni izvor energije. Putovanja u realnom vremenu su moguća, kako u budućnost, tako i u prošlost. Vrijeme je za Kozirjeva imalo različitu gustoću, a razlikovalo se i po kvaliteti, uz mogućnost širenja i skupljanja.

Miroslava je odavno fascinirala činjenica da zbog brzine rasprostiranja svjetlosti promatrač bilo koju zvijezdu vidi samo u prošlosti. Dok svjetlost dođe od nje do Zemlje, zvijezda promijeni svoj položaj. No, ako se teleskop usmjeri na tu, za nas još uvijek nevidljivu, ali matematički lako odredivu točku u kojoj bi se zvijezda trebala sada nalaziti, mjerni uređaji reagiraju na nepoznatu vrstu energije. Ona se očito rasprostirala trenutno, odnosno brže od brzine svjetlosti. Isto će se dogoditi ako uređaje usmjerimo na položaj zvijezde na kojemu će se ona zateći tek za sto godina. Ta energija je vrijeme, tj. protok vremena. Materijalni objekti prema teoriji relativnosti ne mogu se kretati takvom brzinom. Kozirjev je slutio kako ta energija nije materijalna i kao da s našim svijetom nije imala nikakve veze.

Dobro je znao kako se prema drugom zakonu termodinamike zagrijana tijela hlade te predaju dio topline hladnijima dok se temperatura svih tijela postupno izjednačava. Dakle, neizbježna je toplotna smrt svemira. Naše sunce trebalo je odavno sagorjeti, ali ono i nadalje svijetli. Kozirjev je zaključio da, kao i ostale zvijezde, prima neku energiju izvana. Izvor te energije je vrijeme. A kretanje kroz vrijeme moguće je putem konstrukcije zrcala koju je osmislio.

Miroslav je prije točno 1125 dana od nepoznatog pošiljatelja primio e-mail s rezultatima eksperimenata u Novosibirsku i Stonhengeu. Dragovoljci unutar zrcala mogli su slati i primati telepatske poruke, a mnogi su opisali da su se našli usred poznatih povijesnih događaja, kao i onih koji će se tek dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti.

Mogućnost putovanja u prošlost silno ga je uzbudila. Pri tomu nije mislio nazočiti npr. Cezarevu ubojstvu ili biti svjedokom Hitlerova samoubojstva. Želio je isprobati mogućnost da opet sretne preminule članove svoje obitelji, roditelje i sestru. Život samca sve više ga je gurao u neizdrživi stisak posvemašnjeg žaljenja za mnogobrojnim propuštenim prigodama u kojima im nije rekao koliko ih je volio, koliko su mu značili i koliko mu nedostaju. A sada bi svima njima mogao objasniti vlastite nepromišljene postupke, ispade sebičnosti i izboje ljutnje. Ili barem pokušati porazgovarati s njima. O bilo čemu. Slike njihovih lica blijedile su iz njegova sjećanja zajedno s njihovim glasovima.

Sjedeći na stolici unutar zrcala, Miroslav je osjećao mješavinu olakšanja i nade. “Uskoro ću zagrliti svoje”, drhtavim glasom obavijestio je o svojoj nakani ostatak svijeta. Potom je stisnuo zeleni gumb.

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Jamal

Četvrta klupa u nizu, uz desni rub Trga kralja Tomislava, bez njega se činila posve beskorisnom i bespotrebnom.
Prolaznici različite životne dobi, spola i zanimanja, češće putnici u prolazu i stranci nego Zagrepčani i oni koji su se zbog bilo kojeg razloga Zagrepčanima čutili, sami ili s društvom, redovito su sjedali na treću i petu klupu. Kao da su znali da četvrta klupa ima neku drugu svrhu, važniju od kratkotrajnog predaha.

Za njega je to pak bio primjereni poslovni prostor. Pretvorivši klupu u izložbeno-prodajni štand s primjercima “Uličnog Fenjera”, časopisa istoimene udruge koja je pružala pomoć beskućnicima, socijalno ugroženima i samohranim roditeljima, plaho bi i bez riječi iskoračio prema potencijalnom kupcu. Potom bi poput oživjelog kraka samostojeće vješalice naglo ispružio ruku držeći časopis u razini lica. Tako se na naslovnici bolje vidjela otisnuta cijena od 15 kuna. Da li zbog tog iznenadnog pokreta ili njegove naglašene mišolike fizionomije – sitne plave oči, rijetke obrve, bradica i razmaknuti prednji zubi, prolaznici su ga uglavnom zaobilazili.

Tako je i Dorian postupio u tri navrata.
Prvi puta mu se prodavač časopisa hitrim iskorakom ispriječio na putu do posla izbacivši ga pritom iz hipohondrijskih misli o raznovrsnim boleštinama u jednako bolnu stvarnost još jednog radnog dana. Drugi puta bio je uvjeren kako je riječ o dobro kamufliranom prosjaku, a Dorian se još nije smirio od šoka kada se nedavno na njega izderala starija gospođa zapuštena izgleda. U njezinu ruku položio je 5 kuna, a ona mu je odbrusila kako je to malo i neka medeka sačuva za vlastitu majku.
Treći puta presreo ga je te od upornog prodavača na drugu stranu ulice odvukao kolega s faksa. Čvrstina njegovog zagrljaja bila je razmjerna vremenu koje je proteklo od njihova zadnjeg susreta. Jedva došavši do daha uspio je preko ramena vidjeti i zapamtiti naziv časopisa. Bilo je to dovoljno za guglanje na netu i odluku da prvom sljedećom prigodom od mišolikog prodavača kupi barem jedan primjerak. Zapečatio ju je osjećajem iskrene posramljenosti.

Nakon tjedan dana konačno ponovno ugleda prodavača na njegovu “štandu”. Žurno mu je prišao. “Dobro jutro! Što to prodajete? Mogu li prelistati?”, dobrohotno priupita zatomivši nabujalo olakšanje. Kao da čita Dorianove misli, prodavač preko svoga lica razvuče ohrabrujući osmijeh. Za njih obojicu. A zatim mu uz naglašeni naklon glavom uruči časopis.

Zalijepljen na četvrtoj stranici Doriana dočeka papirić na kojemu je pisalo: “Stvaranje je počelo zvukom. Svemir je nastao iz pjevanja. Glas stvara dok govorimo. Zvuk stvara oblike. Zvuk stvara svjetlost. I brži je od nje. Sve što izgovorimo putuje brže od svjetlosti. Što je medij kojim se zvuk rasprostire gušći, zvuk sve više ubrzava. Beskonačno gusti medij je vakuum. Zvuk ne putuje pravocrtno već spiralno. Najniža službeno izmjerena frekvencija zvuka je ona u crnoj rupi sazvježđa Perzej. Zvuk zraka kojeg udišemo daje energiju tijelu. Zvuk liječi i najteže bolesti.”

Dorian nije mogao skrenuti pogled s teksta na papiriću. Nije mogao ništa. Ničim.
“Znate, više nitko ne pjeva pjesmu stvaranja”, izvijesti ga prodavač ravnodušnim glasom.
A onda još hladnije dometne: “Jamal.”
Ta riječ poput naglog pritiska divovskog dlana opet oživi Dorianovo nakratko zastalo srce istodobno mu upumpavajući zrak u pluća.

Negdje kroz neuronsku mrežu njegova mozga iznova je propuštena jučerašnja informacija da se na otoku Jamalu, koji se nalazi u sastavu Jamalskonenečkog autonomnog okruga u sjeverozapadnoj Rusiji, u tlu otvorila misteriozna rupa široka 79 metara. I da riječ “Jamal” na nenečkom jeziku znači “kraj svijeta”.

Foto: pixaby.com

Nada Vukašinović: Čitateljica i pisac

Uguram se na prvo slobodno mjesto i izgubim među koricama knjige iz koje viri označivač stranica. Provirujem i ja iza korica, pogledam uokolo, a pored mene Matvejević. Sjedi sam, miran i tih u najudaljenijem kutu knjižnice. Daleko je od bljeskalica, mikrofona i novinara. Sitan je i sav se uvukao u fotelju kao da ne želi nikome smetati. Nasmiješim mu se, ne mogu se pretvarati da ga ne znam, ali ne mičem se.

Učim o veličinama, biografijama, skromnosti. Nitko se iz prvih redova ne okreće k njemu, niti jedan pogled nije zalutao u zadnji red, a on šuti.
Širi se miris tople kave koju će kasnije dijeliti.

Na promociji sam najnovije zbirke priča gosta iz Kanade. U krugovima smo, kratkopričaškim. Jednostavna priča, konkretan događaj, metafore, obrati, dobri i loši momci mijenjaju uloge.

Slušam prve rečenice, fabule, dijaloge, citate. Red spontanih dijaloga, anegdotskih priča, red čitanja. Malo širenja, duže digresije, čudo stvarnoga, ključna mjesta, mrvice u sjećanju, duga pitanja i kratki odgovori.

Voditelj je dobro raspoložen, sunce sa zapada nam još uvijek grije leđa kroz stakla, nitko nikamo ne žuri.

Probijamo se kroz priču i putujemo od nepoznatog poznatom, od važnog, nevažnom. Na sve pristajemo. Hodamo po groblju, gladimo bijelog prerijskog mačka u krilu, vraćamo se u djetinjstvo.

U jednom trenutku sve se posloži i svatko svakoga razumije.

Pisac, cupka bosom nogom po parketu, smiješi se kada govori o čitanju prostora. U potrazi je, stalno na početku i svaki puta novo istraživanje domovine.

Voli neobične likove koji se rode na neobičan datum, voli obrate u priči, čini se da je sve stvarno, da su likovi stvarni.

Tražimo čudo, jer u priči je sve moguće i ona je više od života i samo napisano postoji. Vrijedimo onoliko koliko vrijedi naša priča. Pravi život je u riječima, a fikcija je na pješačkom prijelazu, na oštećenom kolniku, na pustim kolodvorima u nepouzdanom sjećanju.

Živimo svoje stereotipne uloge u običnom životu i pišemo čudesne živote.
Prije kave još jednom, bljeskalice kamera, široki osmijeh i spontani pljesak gostu. Stala sam u red s kupljenim knjigama da bih dobila potpis pisca.

– Vi se znate, čujem iza sebe.

– Ne, ja sam samo čitateljica, a možda jednom postanem i lik u priči.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Vrt

“Pogodi gdje smo”, pisalo je ispod fotografije upravo prispjele Whats App-om. Nisam žurio s odgovorom.

U starom dijelu grada, iznad katedrale sv. Jakova, a na pola puta prema novouređenoj tvrđavi sv. Mihovila, stisnuo se među samostanskim zidinama mediteranski vrt sv. Lovre. Dvije križne staze s malom fontanom u središu razdijelile su ga na četiri polja začinskog i ljekovitog bilja, obrubljenog niskim šimširom. Gusterna prikladne veličine te nekoliko drvenih stolova i stolaca skladno su dobrusili ovaj neveliki gradski dragulj u neočekivanu oazu mira veličinom srazmjernu istinskom udahu za svaku veličinu praznih pluća.

Uvijek sam ga doživljavao i smatrao visećim vrtom. Samo zbog četiri vitka i vižljasta čempresa u svakom njegovom kutu, koji su se nevidljivim prstima čvrsto držali za okolne zidove i krovove, još uvijek se nije sunovratio u more. Bilo mi je drago vidjeti da ga ni nakon toliko godina nisu ispustili iz ruku.

A onda me je prenula mobitelska zvonjava. Prijatelj je bio nestrpljiv, jer mu nisam odmah odgovorio.

“Na izletu smo u Šibeniku. More je prehladno za kupanje. Kupujemo brodske karte za obilazak tvrđave sv. Nikole. Koliko se toga ovdje ima za vidjeti! Trebali smo i prije doći. Ana jedva nadzire dečke. Rekli smo im da si se ti u ovom gradu rodio i živio. Sada žele obići svaku uličicu. Zaviruju u svako dvorište i haustor. Nadaju se da će te sresti”, nezaustavljivo mi je prenosio dojmove.

Nisam ga mogao niti želio prekidati. Dok sam slušao kako zvuče slike mog rodnog grada shvatih da u njega prerijetko svraćam. Čak i ako me dečki upravo sada tamo sretnu.

Foto: www.pexells.com

Miro Škugor: Čuvar

Od svih zvonjava koje je ikada čuo, najviše mu se u sjećanje urezao zvuk električnog zvonca instaliranog u sobi podvornika, a čija se kotva i tog popodneva pravodobno otpustila najavivši početak velikog odmora.

Ubrzo je s grupom prijatelja iz VIII.c razreda zaposjeo klupu u parkiću što je svojom zapadnom stranom graničio s popločanim školskim dvorištem. Nigdje drugdje u blizini nije bilo pogodnijeg mjesta za uobičajeno žustro komentiranje netom završeneg testa iz matematike.

“Ja sam sve riješila”, pohvalila se Vladimira. “Ja sam stigao do pola. Dovoljno za dvicu”, ravnodušno će Edo. “I ja isto”, izgovorio je poput jeke njegov brat blizanac Mario.

Semida i Zdenka upravo su se spremale uglas iznositi svoje dojmove o težini matematičkih zadataka. Prije prvih riječi prekinulo ih je prilaženje razrednog nasilnika, koji se tog dana pojavio samo na satu tjelesnog odgoja.

Dokazana moć roditeljskih opravdanja omogućavala mu je puno više slobode u ispunjavanju školskih obaveza. Njegovi roditelji, dobrostojeći lokalni obrtnici, uspjeli su u rijetke stanke pri danonoćnom gomilanju novca ugurati slijepu ljubav prema sinu jedincu pretvorivši je u njemu stalno dostupni bankomat.

Nikako im nije bilo jasno kako nastavnici ne prepoznaju njegovu svekoliku nadarenost. Bili su zadivljeni kako im sin iz dana u dan trpi sve nebuloze i nepravde obrazovnog sustava. Za razliku od nastavnika, a kao povlaštena stalna mušterija zabrinutih nasilnikovih roditelja, direktor škole imao je posve suprotno mišljenje o tom “iznadprosječno inteligentnom, sposobnom i ponekad samo malo nestašnijem učeniku”.

Krupni momak prištava lica namah se usredotočio na žgoljavog dječaka što je sjedio na rubu naslona klupe. “Opet ti, štreberu. Stalno si mi na putu”, prozborio je prijetećim tonom istodobno začešljavajući plavu kosu. Odnedavno je počeo oponašati pokrete Johna Travolte iz filma “Briljantin” uvjeren kako će time u očima vršnjaka ispasti još veći frajer i usput lakše osvojiti cure iz razreda.

“Ti ćeš opet sigurno dobiti peticu. Ali, šta ti to vridi kad si mižerija, mršav i ružan. Jel’ ti mater tu robu nabavila kod manjurica i popova?” postajao je sve agresivnijim. Mršavi dječak je šutio. Bojao se nasilnika. Znao je da ga neće zaustaviti odgovor kako mu je kričavu majicu i bermude od trepera na rasprodaji kupio te za Uskrs poklonio stric, dugogodišnji gastarbajter na privremenom radu u nekom sjevernonjemačkom gradiću.

Nasilnik je priželjkujući fizički obračun s mršavkom jednom nogom zakoračio na klupu oslonivši se laktom na svoje koljeno. “A kakva ti je to glupa slika papige na leđima? Samo matun ka’ ti može nosit’ takvu majicu”, siktao je kao zmija koja je štrcajući otrov upravo omamila najprikladnijeg miša za predstojeću večeru. To je bio pouzdan signal ostalima da se naglo udalje od klupe.

“Mogu li je malo bolje pogledati?” izustio je pružajući glavu dobrano preko dječakovog ramena uz polagano ispuštanje nakupljene sline iz usta. Taman kad je uplašeni dječak osjetio kako mu pljuvačka natapa leđa, nasilnik se naglo uspravio uz smijeh nalik njištanju. Usmjerivši obje ruke prema dječakovom prsištu snažno ga je gurnuo preko naslona klupe da je ovaj kao iznenadno ispuštena vreća krumpira tresnuo leđima o zemlju. Padajući primijetio je kako se iza nasilnikovih leđa postupno stvara nejasni magličasti oblik.

Cure su pohitale k dječaku koji je stenjući nastojao doći do zraka. Blizanci nisu bili skloni takvim ispadima hrabrosti. Njihovi trbusi i kosti, koje su zauvijek zapamtile snagu nasilnikovih šaka, držali su ih po strani, na sigurnoj udaljenosti. “Sve ću reći razrednici. Ti si zao i pokvaren”, ljutito će Semida ne obazirući se na nasilnika. Još jednom se zacerekavši, donekle zatečen Semidinom reakcijom, pljucnuo je dečkima pred noge, a zatim polako krenuo prema motociklu kojega su mu roditelji nedavno kupili za rođendan. Motor je upalio tek iz trećeg pokušaja. Nasilnik ih je sve odmjerio dugim pogledom da bi se sljedećeg trenutka mirno odvezao s poprišta nemilog događaja.

Samo je napadnuti dječak vidio kako se magličasta nakupina pretvorila u malo konkretnije čovjeku slično obličje, koje je pratilo svaki nasilnikov pokret. To nešto sjelo je iza njega na motor uhvativši ga oko struka.

Sljedećih dana redale su se reakcije nastavnika, roditelja, razrednice, pedagoga i direktora uz učenička prepričavanja po školskim hodnicima. Svi su redom osuđivali nasilnikovo ponašanje. Čak ga ni direktor više nije toliko branio. Za to vrijeme on se nije pojavljivao na nastavi. Navodno se razbolio. A onda je nakon skoro tjedan dana školom protutnjala strašna vijest. Prebrzo vozeći motocikl nasilnik je tijekom vikenda smrtno stradao u prometnoj nesreći na izlazu iz grada.

Prošlo je više od trideset godina kada je zvuk školskog zvona negdašnjeg mršavog štrebera ponovo prisjetio na taj nesretni slučaj. Došavši po svoju kćer u tu istu osnovnu školu shvatio je da se još uvijek nije mogao u potpunosti oduprijeti samonametnutom osjećaju nekovrsne krivnje za smrt mladog nasilnika. I ne samo njega.

Do sada se ukupno pet puta susreo s čovjekolikom magličastom sjenom. Još od incidenta iz osnovne škole nastojao je izbjegavati ekscesne situacije. No, nasilnici su se naprosto lijepili za njega. Neke od njih uspio je zaplašiti vikom i histeričnim upozorenjima kako će im se nešto vrlo loše dogoditi ako mu učine išta nažao. Nažalost, četiri puta ga nisu poslušali. Svi neposredni počinitelji takvih djela u kratkom bi razdoblju smrtno stradavali na različite načine.

Do danas nije uspio doznati ništa konkretnije o magličastim sjenama. Niti o pravim motivima njihovih djelovanja. Zapeo je na uopćenoj priči o postojanju ljudi sjenki, nadnaravnih bića koja se pojavljuju kao tamne sjenovite humanoidne prikaze brzog kretanja i iznenadnog rasplinuća. Negdje se opisuju zlima i agresivnima, a drugdje su opisani kao anđeli čuvari. Neki izvori tvrde da su oduvijek među ljudima te da se hrane ljudskim emocijama i strahovima. Malo je onih koji su ukrstili pogled s njihovim navodno crvenim očima.

Povremeno ga znade uznemiriti pomisao kako će mu za svaku pomoć od strane nepoznatog magličastog pomagača jednom biti ispostavljen pozamašni račun. Nije bio siguran želi li ga platiti. Pomoglo bi mu da čim prije sazna čime se plaćaju takvi računi.

Foto: www.pixabay.com

Nada Vukašinović: Cvelferija

Krenuli su oni jedne rujanske nedjelje iz Zagreba, uzbuđeni i veseli, kao da idu na kratki izlet s kojega će se vratiti kad pojedu sve sendviče i popiju sokove. Cijelim putem ih je pratilo sunce i razigrano bacalo duge sjene i šaralo prstima po prozorima vlaka. U nepreglednom nizu izmjenjivala su se sela s poljima i šumama, male i velike željezničke postaje, ukočeni prometnici s crvenom kapom i nestajali nakon kratkog treptaja oka.

Stigli su u toplu večer na vinkovački željeznički kolodvor u vrijeme otvaranja Vinkovačkih jeseni. Na velikom voznom redu pronašli su ime sela u koje su se zaputili, sat polaska, peron i kolosijek s kojega kreće šinobus.

Trebalo je pričekati još sat vremena i oni su krenuli ulicom koja ih je vukla prema pjesmi koja je poput srebra zvonila. Zaustavili su se ispred pozornice, ugurali među nepoznate ljude ispod ulične lampe, kao u pjesmi koju su slušali.

I prozirne leptirice su se nagurale oko svjetla kako bi plesale svoj sudbinski ples.

Poput zastava su se vijorili šlingani rukavi, odskakivale bijele podsuknje i zlatom vezene suknje rumenih djevojaka u kolu.

Zvonio je bećarac grlenim muškim i ženskim glasovima i zauzimao ulicu po ulicu, kuću po kuću.

Muškarci su započinjali deseteračke napjeve i svaki puta visoko u zrak podizali šešir okićen cvijećem. Žene su pocikivale, dok su im zveckali zlatni dukati pod vratom.

Nakon kraće vožnje i dužeg pješačenja stižu u selo.

Mala željeznička stanica je daleko od naselja, jer su Šokci u vrijeme gradnje željezničke pruge s nepovjerenjem gledali na novotariju kao što je lokomotiva s vagonima i bojali se da im djecu ne pogazi.

Vesna se sjetila dana, kada je prvi puta sama hodala prema zapadu, po skliskim tračnicama zapuštene željezničke pruge. Bio je lipanj, padala topla kiša, a ona je brala žuto ivanjsko cvijeće i odlutala daleko od kuće.

Često sanja mokre tračnice obrasle ivanjskim cvijećem i uvijek je ono isto dijete koje je predaleko odlutalo i više se ne zna vratiti kući. I sada joj se čini da su tračnice skliske i radije hoda po drvenim pragovima.

Te jeseni je dala sve ispite na prvoj godini, udala se i prvi puta otišla od kuće. Nije puno razmišljala što će značiti taj odlazak iz Zagreba, kakve će posljedice donijeti i koliko će joj nedostajati život, kakav je živjela.

Kako će studirati i završiti fakultet u Zagrebu iz maloga slavonskog sela u Cvelferiji. Nije imala pojma kako će savladati više od tristo kilometara u jednom smjeru kad padne snijeg, kad zapušu vjetrovi.

Kakav će im biti život među tuđim ljudima i koliko dugo će tu izdržati nije znala. Prvi puta se odvojila od obitelji i prvi puta je uskočila u nekoliko novih uloga, bez ikakvoga reda, iako su joj govorili da najprije treba završiti fakultet pa dobiti posao, a onda sve ostalo.

Selo je daleko od svega, od bolnice, ljekarne, knjižnice, od svih poznatih. Daleko su Vinkovci, daleko je i Županja, a najdalje Zagreb.

Nekada je to bilo močvarno područje uz Savu okruženo gustim šumama Spačve. Hrastovima je pogodovalo takvo mjesto jer im za rast treba puno vode. Stare hrastove su rušili i prodavali bogatim Englezima i Francuzima.

Donijeli su novac, ali i drugačije običaje. Novac je mijenjao selo, napredak je donosio i poroke. Znala je da je tu kao šumar službovao Josip Kozarac i o Cvelferiji je naučila iz njegovih romana i novela.

Pročitala je Mrtve kapitale, Slavonsku šumu, Tenu, Miru Kodolićevu, Biser Katu i zamišljala da možda takvih živopisnih ljudi još uvijek ima.

Ime Cvelferije je ostalo iz razdoblja Vojne krajine, a nastao je od imena Dvanaeste satnije, čije je sjedište bilo u Drenovcima.

Putem nabraja sela Drenovci, Podgajci, Rajevo Selo, Đurići, Račinovci, Gunja, Vrbanja, Soljani i Strošinci.

Iz Zagreba je donijela kutiju s posteljinom i žutim zavjesama, plavi baloner i ljubičastu pletenu tuniku, kožne hlače i nekoliko knjiga.

Među korisnim knjigama je Knjigu za svaku ženu, s receptima i malim savjetima, koje trebaju novopečene domaćice i komplet Dostojevskog u plavom platnenom uvezu. Puno toga nemaju, ali imaju dvosobni stan s balkonom i kupaonicu.

Rana je jesen, zrak je gust, slatkast. Iz dvorišta se širi miris grožđa, plavih šljiva, pekmeza i ukiseljenih krastavaca. Čuje se smijeh, galama, dozivanje, zvuk motorne pile. Govor sela je veseo, bučan, mirisan, ali i govor tijela žena i muškaraca u poslovanju i kretanju je rječit.

Vesna pere prozore u učiteljskom stanu, na prvome katu dvokatnice. Nije baš spretna i treba joj dosta vremena da opere velike prozore na balkonu.

Ispod balkona bučno prolaze jedna za drugom zelena traktorska prikolica, voze drva, grožđe, šećernu repu, kukuruz. Miješaju se prizori, boje i mirisi jeseni. Kukuruz se zlati na zelenim traktorskim prikolicama,

Ispravila je leđa, podigla se na prste i stavljala žute zavjese. Sunce se odmah zaplelo u njih, zlatilo i ostalo tako čitave jeseni. Imala je dobar pogled na dugu, široku ušorenu ulicu. Vidjela je kuće s bijelim pročeljima i prozorima prema drumu i visokim kapijama koje su joj zaklanjale pogled u dvorišta. Preko puta njihova stana crkva, malo dalje pošta, a s druge strane, ambulanta, trgovina, park i škola.

Bijela cesta je poput odapete strijele uranjala u zelenilo mitske šume hrasta lužnjaka. Udahnula je topli i mirisni zrak rane jeseni.

S druma se poput paučine podigao refren tihe pjesma: „Što si tiha Cvelferijo moja, ko da jutra ne mirišu više…“

Vesna je udahnula topli i mirisni zrak rane jeseni i zamišljala mladu ženu s vezom u krilu, koja sjetno, spuštenog pogleda na ruke, pjeva pjesmu koja ima tajnu poruku, samo njoj namijenjenu.

Foto: www.pexels.com