Arhiva kategorije: Proza

Nada Vukašinović: O, profesore, moj profesore!

Bilo je to vrijeme kad su Lijeva i Desna još bile dobre prijateljice. Nosile su dokoljenke i crne lakirane balerinke i imale često razbijena koljena. Mislile su da su za sve krive bijele dokoljenke. Neprestano su brbljale u školi i sve im je bilo smiješno. Pjevušile su refrene popularnih šlagera i prštavo se smijale dok su hodale na prstima u maminim cipelama s visokim potpeticama.
Ipak, bilo je loših i opasnih likova, kojih su se bojale. “Dida”, koji zapravo nikome nije bio djed, a nogostup mu je bio tijesan i snažno bi odgurnuo svakoga tko mu je bio na putu.
Vrludao je s lijeva na desno, istovremeno pjevao i galamio, smijao se i plakao..
Ili pak bučna, šarena skupina ljudi, koji su čudno govorili i povlačili mršavog medvjeda na kratkoj uzici. Vikali su na njega i udarali malo po bubnju, malo po njegovim leđima, kao bi on što duže stajao na dvije noge i plesao ispod balkona stambene zgrade. S balkona je padala kiša svjetlucavih kovanica, a bosonoga bi djeca trčkarala i skupljala sitniš u crni šešir okićen crvenom ružom.
– Ako ne budeš slušala… odvesti će te na kolima – podizali su prijeteći kažiprst odrasli.
Tramvajska pruga je dijelila naselje na seoski i gradski dio. U seoskom dijelu su bile niske kućice s prvim trešnjama, jabukama i ružama penjačicama.
U drugom, gradskom dijelu bile su poredane stambene zgrade s plavim, zelenim i žutim balkonima i zajedničkim ulazima.
Prvi jutarnji tramvaj bi uz bučno zaustavljanje, izbacio svoj zgužvani i umorni teret na zadnjoj stanici, Najveće gužve su bile kada bi završavale radničke smjene u Tvornici ulja, Mljekari ili Hladnjači.
Lijeva i Desna su u vrijeme završavanja druge radničke smjene sjedile besposleno na tramvajskoj stanici i pretvarale se kao da nekoga očekuju.
Ulice su još uvijek bile prazne i sigurne čak i noću ispod upaljenih uličnih lampi, gdje bi se još dugo opraštale nakon zadnjeg školskog sata popodnevne smjene.
Danju su se mogle bezbrižno rolati ili igrati graničara, a kada bi izdaleka vidjele automobil, stale bi uz rub ceste.
Idu pješice u školu i glasno prepričavaju sinoćnji film. Često se zaustavljaju i čekaju prijateljicu koja trči za njima.
Ipak, bilo je malo izgovora za zakašnjavanje na prvi sat.
– Zaspala sam! – često je Lijeva znala reći.
– A mama, je li i ona zaspala? – bilo je normalno pitati, jer mame su tada bile domaćice. Nitko nije govorio da je mama nezaposlena, jer je imala uvijek pune ruke posla.
Svako jutro u isto vrijeme njihovom ulicom prolazi profesor. Nije baš razgovorljiv. Visok, mršav i malo pogrbljen i nakrivljen. Polako korača ispred njih dugim koracima i pažljivo promotri svako dijete. Razgovor utihne. Svakom djetetu zna ime. Pozdrav uzvrati dugim pogledom i osmijehom.
Ispod desne ruke nosi ispravljene zadaćnice nekog razreda, u lijevoj smeđa kožna torba.
Zastajkuje. Zagleda se u rascvjetalu jabuku u dvorištu ili u zelenu krošnju.
Zaustavi se pored gradilišta, gdje sve bruji od strojeva. Podigne glavu i promatra kretanje građevinske dizalice. Ispred trgovine pozdravlja prodavača, kojemu je upravo stiglo mlijeko u staklenim bocama. Na kiosku kupuje dnevne novine. Pred vratima škole čeka ga školski majstor.
Lijeva i Desna ga radoznalo promatraju i slijede svako jutro. I drugi profesori dolaze pješice u školu, ali on je drugačiji.
Ljudi s druge strane ulice, iz dvorišta, iz vrtova, iz trgovina glasno ga pozdravljaju.
Razred ga dočeka u svečanoj tišini.
Ulazi šutljiv i zamišljen i zagleda se kroz prozor. Razred je strpljiv, miran, svi čekaju da se okrene i primijeti ih.
“- Obukoh se,
prozoru priđoh,
a vani jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
sjedne, zanesen izusti jesen…“
Izgovorio je poznate Cesarićeve stihove, još uvijek leđima okrenut. Školski sat je počeo.
– Pišite djeco, gledajte te boje kroz prozor, naslov je “ Dotaknula me jesen”
I dotaknula ih je jesen, osjetili su mirise, boje i okus jeseni, kapi kiše u kosi i na koži, vjetar, miris mokrog kaputa i dunje na ormaru. Gledali su svog zamišljenog profesora okrenutog prozoru.
Drugi dan na gradilištu novog stambenog naselja, između dasaka i betonskih blokova, na podignutim temeljima zgrade, razred sjedi s bilježnicom u krilu.
“Onoga dana dogradismo krov,
Visok i pristao
Pala je kiša i polila krov:
On je blistao.“
Profesor ushićeno govori Cesarićeve „Zidare“.
– Pišite i onda kada vam je najteže! Svaki dan nešto napišite!
Lijevu i Desnu je zanimalo u kojoj zgradi živi profesor. Širile su svoje krugove, istraživale ulice, parkove, dječja igrališta. Rukom su prelazile preko drvenih naslona klupa, ostavljale tragove stopala u pijesku ispod ljuljačke, mirisale ruže uz nogostup.
Sunce je već bilo na zalasku. Miješali su se mirisi bagrema i ruža iz dvorišta uz cestu prema zapuštenoj vojarni. I onda se zlato prosulo po udaljenoj slici. Profesor je nakrivljen na lijevu stranu, kao da pod desnom rukom nosi nevidljive zadaćnice, tiho i pažljivo ispred sebe gurao invalidska kolica. U kolicima je već zaspao dječak njihovih godina. Crno-crvena deka pokrivala mu je noge. Potrčale su i sustigle profesora i dječaka.
Nasmiješio im se i pozdravio dugim pogledom.

Foto: Muzej grada Zagreba

Mirna Gott: Razred

Prvog dana prvog razreda učitelj, nakon pozdrava, svakom učeniku nadjene novo ime. Jura je postao Marko, Ivan je postao Stjepan, Igor Luka, a Iva Marija. Na roditeljskom sastanku izložen je nastavni program, s kojim se svi roditelji slože bez primjedbi. Svaki dan učitelj djecu oslovljava novim imenima. Na kraju školske godine, Marko pronađe bilježnicu na kojoj piše „Jura“. Učenici jednoglasno zaključe da bilježnica pripada nekom od učenika iz druge smjene, jer njihov razred ne pohodi dječak tog imena.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Olovni vojnik

Gavrani lakirano crni na odsjaju zrakova nazeblog sunca, iza brzopomerajućih tankih svetlosivih razudjenih razuzdanih oblaka, dva sata posle zenita, su graktali jesenje, prodorne, grakove skupljanja na krošnji stogodišnjeg pravilno raskrošnjalog akaca i maslinastobojne glatkokore bele topole eko čištačice čije je srcolikoformne žutozelenobojne listove, kao rasuta boja žabe krastače po njima, lagani vetar sa severa vrteo u krug čas na jednu pa na drugu stranu izazivajući toplu šumeću horskotonsku mizanscen kontrasnu podlogu poput Schumann-ovog Sanjarenja, krikovima, okololetećestojećih vrana, što je sveukupno na mahove zvučalo poput groktanja, grguljanja, urlika, krika, svinje, kod Tibia, prilikom smrtonosnog bola i poslednjeg vapaja pomoći, u osećanju nemoći, usred trenutnog nasilnog nastupa smrtnog straha i prestanka života do tada i osećanjima tovljene mezimice, prilikom netačno potrefljenog prvog presecanja grkljana za to zaduženog pijanog Ištvana lokalnog koljača maženih žrtvenih životinja, tokom veselih, Pétérévečanima srećnih, božićnih praznika i masovnih uživajućih rituala, tokom konvencionalnih raznosortnih životinjskih gozbenogurmanskih svetkovnih klanja. Pošao je u tu, iz te, za tom, poslednjom slikom, kolažem, filmom, ogromnim muralom u glavi, emotivno jedino ostalog, konzerviranog, dela sela zvukova pejsaža, upakovanog misaonom plastičnom folijom, kao Big Ben sat-toranj 1985. godine u Londonu stvarnom, u paket sivog moždanog tkiva gde je sredinom prošloga veka poslednji put odlazno boravio, tada još nije mislio, znao, osetio, osećao, da reka koju je majkom zvao iz koje se rodio, tako je često voleo da misli, kada je to mislio tada su mu na obrazima u grudima topli žmarci prijatno titrali golicajući ga nežno, ponosom pluća nadimali a on bi gordo, kao olovni vonik kojeg je našao kopajući rupu da probuši banatski oker topao puder pesak da porodi reku iz nje izvadi izvor kao sestru rečicu svoju koja će teći u suprotnom smeru od majke im, i njih odvesti tamo gde Deda mrazevi prave ukrašene božićne jelke, poput Vilijeve, i svima tako zvrckavo blešteće zlatnim nitima i prahom posute darivati, stajao podignute glave oštrim pogledom gledajući zenitno tamo daleko u sivo bele čas debele pa tanke prestižno trčeće oblake ili vrane misleći da oni sve to čine zbog njegovog gordog stamenog olovnovojničkog stoja, da neće poći sa njim ili da je neće više nikada sresti videti osetiti tu majčinsku toplotu nežnost slobodu večiti zagrljaj veselje radost razigranost koju mu je majka reka od rodjenja pružala darivala. Vlažnih očiju srebrne kose okrernuo je uključujući ključ motora svoga auta…

nastavice se

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Teorija svega

Sve čudnovato, sve rastreseno stalo je u dlan jedne ruke i oborilo me s nogu. Više nisam bio isti, kao da se u jednom trenutku prevrnuo svijet. A ne znam zbog čega. Jer se stvari događaju nekim logičnim slijedom, pa tako i nesreće. A sreća je onda kao pravi dar. I umjesto da ga podijelim s drugima, držim ga u sebi i bježim od navale smijeha. Jer to bi bila ludost, gledati oko sebe, gledati čak i u sebe i smijati se ničemu. Zato sam šutio i hodao zamišljen od kuće do trga i tamo se vrtio u krug. Potpuno sam odbijao sam sve pozive na piće i razgovore. Samo mi je glazba pravila društvo. Stavio sam slušalice na uši i onda po rivi pratio kako to miruje more, i kako je sve zapravo mirno poput neba. Odjednom mi se učinilo da sve znam, ali nisam znao kako to reći. I taj osjećaj kolao je u meni sve do noći, kada sam ipak sjeo na klupu i zapalio cigaretu. Spuštala se mekana mediteranska noć i šutjela tako kao da hoće sve odjednom reći. Prvo što sam shvatio bilo je gotovo nevjerojatno, shvatio sam da je ovo ipak nekakav Svijet. Ne bilo kakva riječ koja se jednostavno poima, ili nekakav skup stvari, nego baš to da je taj svijet sveobuhvatan i da je samo jedan, pa makar ih bilo i tristo. Druga teza: u tom jedinom svijetu raste i umire tisuće drugih svemira. I treće, možda i najvažnije da taj svijet ničim ne mogu obuhvatiti, zagrliti ili opisati. U tomu je bilo važno i to da taj svijet nisam htio dijeliti s drugima. Ne zato što sam ih mrzio, možda sam ih se samo bojao, pa čak i onda kada su htjeli samo dobro. Možda su mi ti ljudi bili i najudaljeniji. Taj osjećaj samoće bio je ipak najveći od svih. Ali kako svaka čestica, tvrde fizičari, ima i svoju antičesticu, onda je ovaj svijet i Antisvijet, kao što sam Ja i Antija. I što ćemo sad? Nije mi se dalo maknuti od tih silnih otkrića, ali već je bilo malo prohladno i na mene se spuštala nevidljiva vlaga.
Krenuo sam zdravorazumski, poznatim ulicama, opet do tog središta, do trga na kojem je par grupica raspravljalo o nečem jako (ne)važnom. I onda mi je sinula luda ideja da se približim toj jednoj grupici ljudi srednjih godina. To još nisu bili pravi čangrizavi starci, ali im je mladost davno pobjegla. Stao sam blizu njih, ali ne preblizu. U početku su me samo promatrali ispod oka, dok se netko nije sjetio upitati jel’ možda nešto trebam. I dalje sam gledao i šutio. Kada je tišina već postala neugodnom, prasnuo sam u smijeh. Valjda je taj smijeh u noći bio prilično blesav pa su se i oni uhvatili smijati. Najprije smijehu, a onda i meni. Međutim, nisam odavao ponašanje luđaka, već nekoga tko se smije baš onako od srca. Iskreno, zdravo, gotovo prijateljski vedro. Cijeli je trg odjekivao od tog smijeha koji je zvonio tako veselo i prirodno da sam se i sam tome začudio. Prepustio sam se smijehu i nisam mogao prestati u tom njegovom zvuku koji opušta tijelo i um. Nakon nekog vremena jednom ćelavom debeljku nije se sve to sviđalo, jer on je držao glavnu riječ pa me poslao kući uz par sočnih izraza. Ma tko si ti uopće, mladiću, upitao je drugi, otmjeniji gospodin finih manira i još finije ironije. Ja sam noćobdija, izvalio sam napamet. Da noćobdija! Žandar, policijot, štali, od kužine mali, noćna služba… sve što poželite. Postajalo je sve veselije. I smijeh je njihov bio glasniji, ali sada već malo napukao i kiseo.
Stajao sam na istom mjestu i smijao se sada kao lud. Onda sam stvarno počeo zapovijedati, kao desetar svojoj četici domobrana. Ajmo kući, na spavanje, dosta je bilo vike. Ljudi spavaju! Niste balavci da se vucarate noću po gradu! Ajmo u red, dva po dva, strojevim korakom naaaaaaaaaaaaprijed! I to sam rekao tako ozbiljnim i strogim tonom da su ovi jednostavno zanijemili. Cijelo vrijeme ogovarate gradsku vlast, kao da vam je ona kriva zato što ste ostarili i nemate pojma što je život, nastavljao sam sada već s dozom mudrovanja. Upravo sam otkrio tri velike istine o svijetu u kojem živimo. Mogu vam ih sada obrazložiti. Ova moćna gomilica imala je, kao i svaka druga, svog Mrguda koji je tada ljutito došao do mene, uhvatio me ispod ruke i gotovo bijesno, ali ispod glasa prozborio: Lipi moj, ajde se odi ličit ili malo popij pa odspavaj. I za kraj me snažno odgurnuo. Tako mu i triba, svaka čast, dobro si ga… neka gre spat… zadovoljno su blejali u skupini. Maknuo sam se, ali samo do obližnjeg kantuna i onda se s njima počeo igrati skrivača. Najprije sam samo zavirivao, a onda sam stvarno brojao do deset: Tko se nije skrio, magarac je bio! Ohooohoooooooooooo! Ovo je doista bilo malo previše, pa se jedna druga, nešto manja i mlađa gomilica, koja se zbila ispod velikog sata, počela najprije potiho smijati i komentirati. Ali više ovim polustarcima, nego meni. Počeli su se i dovikivati, kao lud je ko daska, ili su se hvatali mobitela, tobož da će nazvat hitnu ili policiju. Neki su sve to snimali i stavljali na fejs. O, bože konačno nešto autentično! Kad sam drugi put počeo brojati do deset, ovi mlađi prihvatili su igru i počeli brojati zajedno sa mnom: osaaaaamm, deveeeeeeeet, deseeeeeeeeeeeeeeeeet… Smijeh je prerastao u galamu, a starci su već bili pomalo zbunjeni. Mrgud je već bio popizdio i dugim koracima došao ponovno do mene. Htio je opet nešto opsovati, ali sam ga u tom trenutku potegao za desno uho i tako ga vukao par metara. Onda sam stvarno počeo bježati, ali on je bio toliko iznenađen ovim postupkom da je stojeći nasred trga vikao i lamatao rukama u stilu gdje ide ovaj svijet i gdje su policajci i doktori, i kako će me uhvatiti i prebiti… Bijes je u njemu narastao kada se i njegova grupica počela smijati i gotovo stala na moju stranu. E, sad su se već počeli otvarati prozori, pojavljivali su se i obližnji stanari na balkonima. Trg je odjednom oživio, a ja sam se povukao iza sad već drugog kantuna i gledao što će se dogoditi. E, moj Jere pusti budalu, farabuta, smiri se, koji ti je vrag, radi jedne šimije…
Jere se vratio svojima i počeo nesuvislo obrazlagati, vikati, okretati se za mnom. I ovo je dio tog svijeta koji je u istom trenutku dosadan i blesav, zabavan i drag, opasan i odvratan i pomalo lud. A ja sam stajao u mraku, ali kao da to nisam bio ja, nego nešto što jednostavno živi i govori besmislice i ne prestaje ludovati sa svojom teorijom ili teorijama svega. Zato sam potiho, ali da se čuje, onako klapski šotovoće zapjevao, kao da oponašam voditelja klape koji gestikulira dok bigliše: Došaaaaaa Jeereeeee škovacin… i stao. Naravno da se ova mlađa skupina, koja se u međuvremenu pojačala prinovama odmah pridružila i nastavila: Uuuu tovernu na kvartin. Okrenuli su se prema meni, iako sam se ja opet sakrio, ali sam jednostavno šutio i opet čekao što će sada uslijediti. Nastala je potpuna tišina puna iščekivanja. Netko je htio nastaviti pjesmu s onim Doša Jere…, ali nije išlo. Onaj drugi ili treći luđak u meni tada je svom snagom skočio na vidjelo i počeo dirigirati refren. Oduševljenje je bilo nekako šašavo i prelazilo u obijesnu lakrdiju, jer svi su počeli pjevati: Moja Marijolaaaaa, Moja Marijolaaaaaa, ma di ti je karijola. Ali tu je sad već bila i neukusnog kreveljenja, uzvika, mahanja Jeri. Ženski dio publike ciktao je i vrištao. Ovi na prozorima nisu bili baš oduševljeni, a vjerojatno je netko od njih pozvao i redarstvenike. Tada sam vidio da je vrag uzeo šalu i počeo polako odmicati, jer par minuta nakon vrhunca zabave stigla su dva plavca i uputila se odmah prema starijima koji su pokazivali prema mjestu gdje sam stajao, ali mene više nije bilo. Mrgud ih je čak požurivao i hvatao za rukave da ga prate. Njima se to baš i nije svidjelo pa su ga najprije počeli smirivati, a onda i prijetiti kaznom za remećenje javnog reda i mira. U tom trenutku Mrgud je počeo pokazivati svoje drugo lice, mudro i pomirljivo, ali mu nije išlo od ruke. Uzeo ga je u zaštitu Glavni, ćelavi debeljko, kapo od družine, i smirivao sve oko sebe. Ali, netko se iz one mladosti-ludosti htio još malo igrati pa je vrlo smireno i sabrano rekao kako su baš ovi započeli tjerati čovjeka, to jest mene, koji je mirno prolazio trgom. I tad je Mrgud krenuo prema drzniku prijeteći, ali se sjetio tko je još s njima u društvu. Stao je, pa se okrenuo i mrmljao sebi u bradu tražeći odobravanje drugova koji su ga smirivali. Tako je Mrgud zaradio žuti karton, a ja sam već bio daleko. I opet nisam znao jesam li sav svoj. I kako možeš manipulirati ljudima i samim sobom. I čemu uopće ova glupa igra, i kako to sve djeluje na čovjeka.

Foto: www.pexels.com

Vesna Milosavljević: Password

Nisam sigurna da se osećanja mogu izraziti rečima, možda naše priželjkovanje istih, ili sećanje na njih sa bezbedne vremenske distance, kad sve prođe i samo sećanje ostane, iskrivljeno percepcijama aktera, modela i modelatora.
Dok traju usredsređeni na njih, ne tražimo birane suvisle reši po vokabularima, nema se ni vremena ni potrebe za tim. Otud nastaju zapisi o sećanju i čežnji ali o istinskom doživljaju ne. To dolazi posle. Ili ranije. Pre no što nam se sve ispodešava.
Još uvek nosim ključeve od ljubičaste sobe, negde na dnu neke od svojih torbica, pomešane sa raćunima iz apoteke, šećerom iz kafića i bombonama sa ukusom mente. Da, tu je i jedan sjaj za usne, onaj sa šljokicama, ubajatiće se pre no što mi se osmeh vrati na ispucale usne, zgužvama papirnata maramica dokaz je jedini kako sam ih, do krvi, grizla, gutajući suze pomešane kišom i pelinkocem duplim. Led se još uvek nije otopio na dvostrukom dnu a ni po naprsloj površini, mnogim rukama i usnama doticane, reklamne čaše.
Nisam ni takla ključeve sobe obojene u hladno ljubičaste tonove, još je rano za to, ne mogu, ne želim da, neću da ulazim u nju spotičući se o poznati prag, neću da gledam u onaj deo ključaonice utisnut u štok, onaj gde sam, ne tako davno, u žurbi i obesti, otvarala pivo prosipajući viđe od polovine sadržaja na pod i gledala kako isparava po letnjoj žegi. Ne, još, nije vrema, nisam spremna, bojim se, ne panično, samo se plašim da otključavanjem sobe ne zaključam uspomene. A bilo je baš lepih, toliko lepih da je skrnavljenje i sama pomisao na njih, kamoli kitnjasto napisane reči, poređane u savršeni niz u pokušaju da opiču nešto što je bilo lepo upravo u svojoj nesavršenosti.
Znam tačno šta se nalazi iza zaključanih vrata ljubičaste sobe. Moje dokolenice na romboide, i kućne papuče, dve tri dukserice, nekoliko pari pamučnih gaćica, moj bikini od prošle sezone, nekoliko knjiga engleskih klasika, slani krekeri u činiji na stolu kraj kreveta, tik uz kristalnu vazu iz koje je voda odavno isparila a ruže se pretvorile u pepeo i prah.
Kompjuter je ostao uključen, muzika ide na replay, na monitoru je moja slika. Ugasiću ga jednog dana kad za to dođe vreme.
Password sam zaboravila.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Devet majčinih života

Moja je majka oduvijek na neki svoj osebujan način odstupala od majki mojih prijatelja. Ne samo po vanjštini, nego i u drugim stvarima. Bila je na neki svojstveni način živahna i zaigrana. Urbano divlja. Takva je i ostala. Unatoč svojim sada već srednjim godinama. U mnogočemu me svojim ponašanjem podsjećala na mačku. Ima sve njezine osobine. I devet života, naravno.

Prvi je život izgubila rađajući me. Bio sam njezino neočekivano, ali radosno iznenađenje. Bila je jako mlada i moje rođenje u velikoj mjeri promijenilo joj je njezin do tada bezbrižan život. Bio sam njezin prvi mačić, mačić od četiri i po kilograma. Rađala me je dva dana u teškim mukama i zamalo nije umrla. I ja sam bio loše. Spasili su nas u zadnji tren. Imam osjećaj da nas je ta zajednička bitka za život zauvijek povezala nekakvom nevidljivom, čvrstom niti. Tri mjeseca nakon mog rođenja ponovo je ostala trudna. Napokon se i udala za mog oca koji je četrnaest godina stariji od nje. Uvijek je voljela starije muškarce. Trebala je nekoga tko će se brinuti o njoj i njezinim mačićima. Poput mačke. Ubrzo sam dobio još dvije sestrice. Ukupno, bilo nas je troje mačića. Onako neiskusna, naša mama mačka, svojski se trudila oko nas. Na neki svoj način. Zapravo, kako je umjela i znala, onako mlada i neiskusna. Znao sam je uspoređivati s majkama mojih prijatelja. Njihove su majke bile drugačije. Često su nosile viklere u kosi i spremale čarobna jela s drvenom kuhačom u ruci. U njihovim je domovima vječno bajkovito mirisalo na upravo skuhani gulaš i pitu od jabuka. Ili na palačinke. Ponekada sam im zavidio.
E pa sad da ne ispadne da moja majka nije kuhala. Kuhala je ona ali nikada nije baš uživala u toj ulozi. A viklere ni u kojem slučaju nije nosila. Obično bi nosila kratku kosu, tek kasnije je pustila dužu, koju bi spretno skupila u veseli konjski rep. I bojala bi je u različite tonove. Oduvijek je nosila traperice i uske majice. I visoke potpetice u kojima bi se nesigurno ljuljala. I da, bez naušnica nikuda nije odlazila. Naušnice su joj oduvijek fetiš. Pokloniš joj naušnice i presti će poput zadovoljne mačke.
Da se vratim njezinim kulinarskim specijalitetima. Dakle, imala je nas troje, malih mačića i muža, pa je hoćeš – nećeš morala kuhati jer obitelj je trebalo kako tako nahraniti. Najbolje je spremala pečena jaja na različite načine. I goveđa juha joj je dobro išla od ruke. Šnicle je obično ispekla napola, u strahu da joj ne zagore. Često smo jeli i pečenu piletinu, tu je uvijek držala pećnicu pod svojim budnim okom, kako bi na vrijeme reagirala kako bi bar piletina izašla onakva kakva je trebala biti, hrskavo zapečena a krumpiri bi po običaju neočekivano rano izgorjeli. Tu i tamo bi nas razveselila kolačima u kojima nikada nije bila majstorica. Ako su lijepo izgledali, bili su skoro nejestivi. A ako bi izgledom ispali loše, onda su bili iznenađujuće ukusni.
Kasnije, kada se zaposlila, otkrila je mikrovalnu pećnicu i pregršt gotovih jela. To ju je spasilo. Uvijek bi nas iznenadila nekim gotovim novitetima iz tvornica konzervi, nekada čak i vrlo ukusnima, nekada nepodnošljivo odvratnim. Srećom, pa je otac volio tu i tamo ponešto skuhati i tako popraviti sveopću kulinarsku situaciju.

Svoj drugi je život izgubila kada sam doživio prometnu nezgodu. Jurio sam na motoru bez kacige i naravno, koje sam sreće, gadno me je zakačio automobil. Letio sam deset metara zračne linije zajedno s motorom i završio s prijelomom bedrene kosti i čudom s neozlijeđenom glavom na zelenoj travnatoj površini obližnjeg parka.
Dotrčala je u bolnicu i skoro se onesvijestila vidjevši me u lokvi krvi, u poderanim trapericama iz kojih je virila slomljena kost. Završio sam na operaciji i srećom je sve sraslo po propisima. Ali mama mačka se na smrt prepala, iako to nije otvoreno pokazivala.
Krajem njezinih tridesetih godina totalno je poludjela. Valjda ju je spopala kriza nadolazećih srednjih godina. Mislim, i dalje je radila, kuhala, prala i pospremala, zapravo držala na svojim leđima sva četiri kućna zida. Odjednom je počela s ekipom s posla izlaziti na raznorazne After partyje koji su u ono vrijeme bili u modi. A ona novitete nikada nije propuštala. Od kulinarskih, modnih, odgojnih i tako redom dalje. Pa se tako dogodilo u par navrata, da bi smo se sreli u diskoteci i kako je isijavala tu svoju luckastu mladolikost, moje potencijalne simpatije mislile su da mi je sestra, pa su se uplašeno povlačile. Napokon je prošla i tu fazu.
Sljedeće što je nakon toga uslijedilo, pošto smo bili nas troje već prilično narasli i uz njezin odgoj stekli određenu samostalnost te često izbivali iz kuće, bile su mačke. Ona ih naprosto obožava. Najprije je kupila perzijskog mačka, pod izlikom, kako najmlađa sestra jako želi macu, pa hajde da joj udovolji. Na kraju se ispostavilo kako je mačka zapravo kupila sebi. Bio je to prelijepi ali jako svojeglavi mačak. Poput nje. Između njih dvoje rodila se istinska, bezuvjetna ljubav. Razmazila ga je do neba i natrag. Sjećam se, kako sam jednom došao kući gladan uz otužne zvukove vlastitih praznih crijeva. Otvorio sam frižider i gle, unutra iznenađenja. Osim par kolutića salame, frižider je bio pun konzervi mačje hrane. Očajan sam krenuo prema njoj dok je ona opušteno sjedila na kauču i dragala svoje razmaženo mače i zaurlao: “Ima li nešto drugo za jelo osim ove jebene mačje hrane?”
Ona je na to odgovorila sasvim smireno: “A sine, morala sam pod hitno u dućan. Zbog Maksa. Sam znaš kako nezgodan zna biti ako nema njegove omiljene hrane. Evo, uzmi novce iz mog novčanika, pa idi, kupi si nešto za jesti, jednostavno sam zaboravila na sve ostalo.”
“Bemti mačka! Baš bi volio bih biti taj tvoj mačak!” rekao sam ljutito, pokupio novce i krenuo u dućan.
Kasnije je udomila još jednu mačku. Nazvali smo je Luna. Maks i Luna kroz neko vrijeme postali su ponosni roditelji dviju mačića. I tako smo u jednom trenutku postali velika obitelj s troje djece i četiri mačke. Ludo i nezaboravno, zar ne?
Treći život je izgubila kad se rastala od mog oca. Jednostavno više nije išlo. On je sve više vremena provodio s bocom, što je nju bacilo u ozbiljni očaj. Rastali su se nakon dvadeset i tri godine zajedničkog života. Na vrlo ružan i bolan način. Za sve nas. Tako to na žalost obično biva. Srećom pa smo starija sestra i ja već bili punoljetni. Ja sam se odselio s majkom. Za početak u podstanare. Starija se sestra udala. Mlađa je ostala po zajedničkom dogovoru živjeti s ocem. Majka je to teško prihvatila iako su se često viđale. Napuklog srca dugo se oporavljala od svega.
Napokon smo uselili u novi stan. Majka, mačak i ja. Ostala mačja obitelj ostala je kod oca i sestre. Majka se je polako oporavila. Opet je čvrsto stala na noge. Naravno, pa ona je poput mačke. Počela je pisati. Pjesme i priče. Tu je nalazila privremenu utjehu. Sve dok nije upoznala novog muškarca. I ovaj put četrnaest godina starijeg od sebe. Bila se nakon rastave zaklela da se više nikada neće udavati ali se ipak ponovo udala. Napokon se činilo da je sretna. Preselila se kod njega. Ostao sam živjeti u stanu sam i uživao u blaženom miru, bez njezinih nepredvidljivih iznenađenja. Povremeno bi dolazila u kontrolu, da vidi jeli se na svome mjestu.
Počela je čitati kuharice i sva se posvetila kuhanju. Konačno je uspjela i na tom području. Iznenađuje dobro je kuhala. Sjećam se, bila je jako ponosna na to.
I baš kada je sve krenulo da bolje nije moglo, dogodilo se nešto što ju je stajalo četvrtog života. Njezin se mačak ozbiljno razbolio. Nije mu bilo spasa. Nakon trinaest godina bezuvjetne ljubavi, morala se oprostiti od njega. Dala ga je uspavati. Pokopala ga je uz pomoć njezinog novog supruga, inače vlasnika jednog privatnog pogrebnog poduzeća. Ispratila ga je uz velike količine suza i sve moguće počasti kojih se sjetila. Dugo vremena je bila jako, jako žalosna. Čak mu je dugo svako večer palila svijeću, na sjećanje.
Nakon nekog vremena sjela je svog drugog supruga i ozbiljno mu se požalila kako joj nema života bez kućnog ljubimca. On na žalost baš nije volio mačke, pa su na kraju sklopili kompromis i kupili papigu tigricu. Jako pametnu ptičicu. I nije bila ženka kako su ispočetka mislili, nego mužjak. Ubrzo je slušajući njih dvoje naučio pričati. Pogotovo psovke. Morala mu je promijeniti ime. Od Eme, postao je Pero. Čak je naučio izgovarati svoje ime. Svojom zaigranošću, nepodopštinama i cvrkutanjem uljepšavao im je zajedničke dane.
Nakon sedam godina braka, moja majka odjednom više nije bila sretna. Dozlogrdilo joj je kuhanje i sve te dosadne kućanske obaveze. Potpuno se posvetila pisanju. U međuvremenu napisala je i izdala tri knjige. Počele su i bračne nesuglasice. Osjećala se sputanom, zarobljenom, depresivnom.
Peti život joj je otišao u nepovrat zajedno s tom drugom rastavom. Jednoga dana jednostavno je objavila svom drugom suprugu, da joj je više nego dosta svega, a pogotovo kuhanja i da ona više ne može ovako, jer je u svemu tome nesretna. I to jako. Zatražila je sporazumni prekid braka, završivši i tu ljubavnu priču. Slijedeće jutro pokupila je sve svoje krpice i zajedno s papigom vratila se natrag. U svoj stan.
Umjesto da napokon uživa u svojoj upravo stečenoj slobodi, ona se svojeglava, kakva je bila i ostala uhvatila čišćenja i uređivanja stana. Čistila je kad god je stigla, sve ono što je trebalo i ono što nije trebalo. Usput je u sebe ulijevala velike količine kave i pušila po dvije kutije svojih omiljenih tankih i dugačkih cigareta dnevno. Često je bila gošća raznoraznih gradskih kulturnih događaja, pa nije osim marende na poslu, uspijevala pošteno ni pojesti. Uz sve to mučila ju je i nesanica.
Kada je konačno sve počistila i uredila, uhvatila se interneta i društvenih mreža. Sate bi provodila na mobitelu uz kavu i cigaretni dim. I tako je upoznala nekog umjetničkog luzera iz susjednog grada i na kraju se spetljala s njim.
Jednog je dana iznenada ostala i bez šestog života. Nije se dobro osjećala, pa je između ostalog otišla i na neke ginekološke pretrage. Nakon mjesec dana zvali su je iz ordinacije i pozvali je da se hitno javi jer joj nalazi nisu dobri. Poludjela je. Danima je plakala i spavala. Htjela je pod svaku cijenu odgoditi tu preventivnu operaciju, jer ona je bila duboko uvjerena kako sve to ipak nije tako strašno i da doktori pretjeruju. U međuvremenu propala joj je i veza. Umjetnički luzer ostavio ju je zbog neke druge, njemu jako slične luzerice.
Jedva smo je zajedničkim snagama nagovorili da ode na tu operaciju. Čak i mogućnost da dobije rak nije je plašila. “Ionako sam gotova!” plačući bi govorila kroz slapove suza, koje su joj bez prestanka curile niz umorne obraze. Napokon je ipak nevoljko pristala, uz želju da se nakon operacije više nikada ne probudi. O Bože, što je bila tvrdoglava! Baš poput malog, razmaženog derišta.
Nakon povratka iz bolnice bila je prilično izgubljena. Mršava, umorna, poput limuna iscijeđena. Danima bi samo spavala. Sve što je pojela, pojela je da me ne bi naljutila. Svojski sam se trudio oko kuhanja i zdrave ishrane. Dugo nije ništa pisala. Jednostavno nije mogla. Večeri bi provodila u krevetu s knjigama svog najdražeg pisca Charlesa Bukowskog. U njega je potajno zaljubljena iako je mrtav već čitav niz godina. Često je govorila: “Gotova sam. Sad sam stvarno gotova. Ni pamet me više ne služi kao nekada.”
I onda je jednoga dana, poput izliječene mačke, ponovo stala na noge. Počela je mijenjati svoj život. Skoro pa iz korijena. Počela je jesti prirodnu, zdravu hranu. Istina, na početku joj se gadila ta promjena.. Ipak, još uvijek od svega najviše voli hamburgere. I nesanice se riješila. Nisam je pitao kako, ali vidim da spava ko’ top.
Sada živi svoj sedmi život. Muškarce i bilo kakve veze za sada uglavnom izbjegava. Ima previše loših iskustava. “Bolje biti sam, nego u lošem društvu.” često kaže. Ponovo se vratila pisanju i kulturnim događajima. Ali ovaj put umjereno. Više se ne uzbuđuje za svaku sitnicu. Sad živi po načelu: “Udri brigu na veselje.” I više ne čisti do iznemoglosti. Svako popodne se skutri na kauču i spava poput razmažene mačke, sve dok je njezina papiga svojim čavrljanjem ne probudi. Neki dan mi je priznala, kako je nakon svega konačno naučila voljeti samu sebe, što je po mom mišljenju najvažnije.
Jedino stvar u kojoj se nije promijenila su njezina kulinarska iznenađenja. Od onih kupovnih, tipa jeftinih čokolada, bez ukusa, šećera i mirisa. Ili preslatkih keksa i gnjecavih rolada. Gdje li ih samo pronađe? Baš moraš biti majstor za pronalaženje takvih nejestivih sranja. Neki dan je napravila salatu s mozzarellom. Kako je bilo taj dan jako vruće, mozzarella se ubrzo rastopila i salata je izgledala kao da je umočena u mlijeko. Uz lukavi se smiješak opravdavala: “Čuj, što ja sad tu mogu, kriva je vrućina. Sve se rastopilo. Nema veze, pojesti ćemo mi to!”
Uskoro se selim u svoj stan. Ostati će sama. Ma, snaći će se ona, u to nimalo ne sumnjam. Znam da će isti tren kada odem, udomiti neko mače s ulice i brinuti se uz papigu i za njega. Kako će se njih dvoje složiti, ostaje otvoreno pitanje s kojim se ona, vjerujem, previše ne opterećuje.
Želim joj najsrdačnije da ovaj i preostala dva života provede u miru, zdravlju i osobnom zadovoljstvu.

Roditelje i sudbinu ne možeš birati. To je tako. Baš tako. Ali da sam mogao birati, izabrao bi opet nju. Moju majku. Onakvu, tvrdoglavu, pomalo svoju, zaigranu, urbanu, luckastu divljakušu sa svim njezinim kulinarskim iznenađenjima zajedno, koja mi iskreno, neće ni malo nedostajati.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Prijedlog broj devet

„Dozvoli da ti pomogne.“
„Ne! Ne treba! Hvala.“ – okrećući se nervozno, jer nije vidjela izvorište glasa, Barbara zakoluta očima i nastavi pretraživati prostor u kojem se, ni sama ne znaka kako, našla.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Molim!“ – priupita Barbara, sad već vidno uznemirena.
„Rekla sam ne! Ne treba mi ničija pomoć. Ovo mogu i sama. Koji je vaš problem i gdje se uostalom nalazite?“
„Tko…?“
„Pa vi što postavljate stalno isto pitanje.“
„Pitanje?“
„Dobro, dobro, mislila sam na prijedlog. Nema potrebe za filozofiranjem, jer mi sad nije do ničega. Ne znam gdje se nalazim i zašto je sve tako crno i vlažno. Zato pazi što predlažeš, jer bi se inače moglo svašta dogoditi.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Da, da… na to sam mislila, na taj vaš prijedlog. Baš taj prijedlog koji ste već ponovili nekoliko puta, sve više i više mi ide na živce.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Jeste li gluhi ili bolesni? Kažem NE! Veliko… najveće NE. Ne treba mi ničija pomoć. Je li jasno?
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Dozvoli, dozvoli. Koji je vama vrag. Ohladite već jednom i pustite me na miru. Stvarno niste normalni. Maknite se i pustite me na miru.“
„Ali… ja nemam ništa s tim.“
„S čim?“ – pita Barbara sad već poprilično izvan sebe, a kad je izvan sebe, onda počne škrgutati zubima i nervozne se kretati sad naprijed sad nazad i mahnito mahati rukama.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Aaaa…! Što je vama čovječe? Poludjet ću. Pustite meee… Ovo, ovo je bolesno i ne, ne, ja to ne mogu više. Gdje je izlaz? Gdje je?“ – pitala se Barbara na granici bjesnila. Pokušala je i vrištati i zvati u pomoć, ali glas jednostavno nije izlazio iz njenih usana.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Bože… sad je stvarno dosta. Prijavit ću te, mislim vas.“
„Kome?“
„Prijavit ću vas dežurnom ili što ja znam kome. Uglavnom nekom ću vas prijaviti. Maknite se i pustite me na miru Ponavljam. Makni seeee.
„Dozvoli…
„Ma što dozvoli, majmune???“ – reče Barbare prekinuvši nepoznati glas.
„… da ti pomogne.“
Pi… ti materina blesava. Tebi i pomaganju. Ti stvarno nisi normalan. Vidiš da sam na rubu, a kad ga pređem, neće ti pomoći ni ovi debeli zidovi, ni zaštitno odijelo. Ništa ti neće pomoći. Zato pusti me na miru… imam dosta svojih problema.
„Dozvoli da ti pomogne“
„Sad je dosta!“ – reče Barbara i podigne ruke s poda Ništa-ništa-niš…ta i napokon POGODAK… Ništa-ništa-ništa i još jedan ništa…, POGODAK, Ništa! POGODAK-POGODAK- POGODAK! – sva u zanosu Barbara je sjajila pobjedonosno, iako nije bila sto posto sigurna u te pogotke i te promašaje, jer u prostoriji u kojoj se nalazila mrak je bio poprilično jasan. Crn da crnji ne može biti i vlažan, sluzav i sav kakav ne želi, kakvog se u stvari sad već pomalo i boji.
„Imaš li sad kakav prijedlog, pametnjakoviću?“
„Imam!
„Molim…?“
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Tko, kad i zašto bi meni trebao pomagati i tko to urla?“
„Dozvoli i vidjet ćeš. Opusti se.“
„Neka ti bude. Izvoli. Sad pomaži kad toliko navaljuješ“, reče Barbara u nevjerici i sklupča se u fetusni položaj.
„Svjetlo! Vidim svjetlo tamo u daljini…
„Šuti i opusti se…“
Nakon nekoliko minuta izvirala je glavica, potom ramena, trbuščić i noge. Doktor je prerezao pupkovinu i Barbara je zaplakala.
„Molim. Mooool…im. Ništa ne razumijem! Zašto me svi tako gledaju? Što vam je ljudi i tko ste vi uostalom? – Nitko ju nije razumio. Plač ne sadrži riječi kojima formiramo rečenice, ali nema veze. Stavili su je na majčina prsa i Barbara je utihnula. Uskoro se više ničega neće sjećati. Kad se probudi neće se sjećati ni prošlog života ni svog imena. Ponovno se rodila kako bi nanovo umrla i tako u nedogled, dok ne shvati smisao svog postojanja. Dok ne shvati što je to život i život nakon smrti i smrt u životu svakoga od nas. Dok ne doživi prosvjetljenje i istinu. Svoju istinu, individualnu, a ne univerzalnu kako su je učili kroz život, kroz živote koje je živjela po njihovim pravilima. Kad shvati i doživi smisao, moći će napokon otići na neko bolje mjesto, u neku drugu stvarnost, drugu dimenziju.

Foto: www.pexels.com