Arhiva kategorije: Proza

Lidija Špiler: Male lekcije iz Italije – kava

Kad onomad davno življah mjesec dana u Milanu (točnije u Sestu San Giovanniu) naučila sam da mi kava mora biti: crna, kratka i vruća.
Barem jedna od uobičajene dvije jutarnje.
Doma uvijek prvo popijem hamper od 2 dcl mućkalice rađene na vodi, bez kapi mlijeka, i ona je postala moja najdraža kava. Ali, to je više kao radna kava: ona koja me razbudi, uz koju poslagujem obaveze, raspoređujem dan.
Ova kratka je za potrebe mog prijepodnevnog mira i dolaženja k sebi od nekog neplaniranog šamara svakodnevice, u tišini i s cigaretom. Sad, kad sam već ispraksirana, ovu kratku, svetu po mnogočemu, popijem u 3 pažljivo i s ljubavlju (prema sebi) raspoređena gutljaja. Zen, potpuni zen.
I tako se desilo da mi je jednako dobra i moja omiljena illyca kao i kava iz onih #svepotriilipetkuna aparata razmnoženih po mnogim ustanovama.
No, jedno mi nedostaje – prava Illy šalica koju bih podmetnula u aparat. Nosala bih je u torbi.(I bila bi to najkorisnija stvar koju nosam uz brdo onih iz paleozoika.)
U mnogim sam kafićima pokušala barbarski ukrasti tu šaličicu. U zadnji bi me čas stepla savjest. (Uostalom, obično kavu pijem u dvoje. Zbilja bi se vidjelo iz aviona.)
U mnogim sam se kafićima pokuša i nagoditi:
“Čujte, ja bi Vam ukrala ovu šalicu al’ to nije ok. Jel’ može kao da se razbila, a vi recite cijenu pa ću vam platiti. Mooolim Vas!”
Uvijek su mi lansirali odjeb. (#Onokad konobar postane pošten! A ja nisam mazna ženica trepetaljka.) I, naravno, naputak da se te šalice mogu kupiti u kompletima bla, bla, bla.
U tom istom Sestu San Givanniu, u kafiću u kojem sam običavala popiti tu svoju zen kavu (na šanku, o divote, na šanku!), a silno je ličio na našu neprežaljenu Gumicu, jednom sam upravo smrtno zaljubljeno prevrtala Illyjevu šalicu po rukama. Konobar mi je prvo ponudio još jednu kavu. Smeteno sam odbila i nastavila ljubavnu igru s mojom illy šalicom. Onda su se dva konobara nešto domunđavala i na kraju su mi ponudili da uzmem tu šalicu (na nevjerojatno šarmantnom talijanskom engleskom).
I koza je odbije. Jer je koza glumila Finčevec.
Još patim.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Pad apsurda (ili kako se liječim sedmicama)

Ponedjeljak je. Popodne, zimsko i neodređeno, obezglavljenog raspoloženja. Prošlo je šest sati, i bliže smo sedmici… Mojoj sedmici. Jučer sam pala, nespretno i nezgrapno poput malog djeteta. Jučer je sipila kiša skoro cijeli dan. Bilo je blata, bilo je i lokava. Pala sam na dlanove i koljena. Neustrašivo k’o curica što stisnutih zubi pregriza svaki strah i sram, ustala sam isti tren i odlučnim korakom brzo dalje nastavila… Kao da je ništa. Kao da ne žare dlanovi od udarca, i kao da ne osjećam krv kako blago navire na površinu rane. Utrnulo je to mjesto, pa mi je još lakše bilo vruće ozljede ignorirati barem tih nekoliko minuta do povratka u stan. Svježa rana. Točno sedam paralelnih porezotina otprilike istih dužina ostalo je kao ukras na mom koljenu. Kao podsjetnik koliko sam zapravo dijete, raskidanih koljena i lepršavog duha, u liku odrasle osobe, elegantnih nogica i misteriozno nečitljivog pogleda… Ozbiljna? Da, ozbiljna sam kad,unatoč odluci da ne gledam TV (osim isključivo izabranih filmova), budem u prisutnosti tog manipulatorskog sredstva baš u vrijeme vijesti ili dnevnika. Veoma sam ozbiljna kad kažem da se događa sve ono što je jedino umjetnost sama i navješćivala. Najozbiljnija; kad mi se srce uzlupa zbog idiota raznih kalupa kojima je činjenica da je svijet otišao u nepovratnom smjeru za propast samo još jedna poslovna prilika za potpise ugovora enormnih svota – papir za papir i na papir zbog papira…
Okrutno i smrtno sam ozbiljna kad se u muci previjam od grčevitog smijeha apsurda slušajući nebuloze o izbjeglicama, teroristima, i sličnim predapokaliptičnim sipanjima straha nekih organa koji lete ‘previsoko’ u tom svom svijetu papiruština da bi ih uopće doživjela više kao razlog za uznemirenost ili loš osjećaj u grudima.
New world order? Masoni? Terorizam i novi krahovi ‘najmanjih’… novi porasti ionako već usrano ‘prevelikih’. Skupljaju se i jamčevine. Policija je već na ulicama. Pretresa obične male ljudove, za njihovu sigurnost dakako. Sve se događa. Neki su govorili još odavno… Neki su se smijali. Bila sam među onima što govore. I ja sam izabrala papir, ali potpuno drukčije upotrebe i službe. Da serem kroz poeziju po onima što hladnokrvno i bahato drže svijet u šakama i kroz ljigav smijeh pljucaju po svima nama… Po nama – ovcama raznih runa i različitog blejanja… Bila sam među onima što govore. Crna ovca što je htjela da se i druge ovce probude. Mnoge ovce su se smijale. Mnoge upravo žive pod teškom stegom tog globalnog apsurda, ali im je on i dalje nejasan. Ponedjeljak je. Moj rok za predati tekst je već prošao. Stići ću do sedam sati. Mada sam imala sedam dana da ga napišem, jebi ga… U naravi mi je da ne poštujem rokove. Do sedamsto riječi najviše… I stale su u njega sve čangrizavo gmizave pokore kao i neprešućena ogorčenja za prokockane predosjećaje. Na koljenu je već rana zarasla u zgrušanu krv što nimalo ne smeta. Bol je već jučer pri samom padu momentalno nestala. Nakon slučajno pogledanog dnevnika, nisam ugasila TV niti sam se dala smesti stanjem alarmantnog stadija svjetskog apsurda. Sedam malih ožiljaka ostaje u slučajnosti nespretnog pada jednog bezveznog kišnog dana. Samo to. I ništa više. Neprimjećeni uzvici i urlici ostaju samo u odjecima umjetnosti. Hoće li itko znati da smo ih upozoravali? Hoće li preživjeti taj osjećaj u meni da bezvrijednost njihovih papira u valutama i potpisima jednom mora dočekati svoj kraj, onakav kakav zaslužuju – bolan i brutalan?
Nemam pojma. Biram biti dijete, ona curica razderanih koljena, kojoj je samo postojanje sunca i njegova velikodušna toplina dovoljan razlog da u svakom novom danu pronađem čarobni sjaj u svim sitnicama oko nas gdje je bog ostavio trag. Biram biti buntovnica pomalo naivnih ideala uvjerena da ta nečitljivost u mojim zjenicama ima itekako mnogo toga za dat. Biram biti izdvojena od svega što je ‘eksluzivna izvanrednost’ bilo čega megavažnoga za većinu svih naroda… i biram da zaraslu ranu na koljenu doživim kao svojevrsni znak svemira, kao da me prijateljski zadirkuje govoreći ‘eto ti još jedna sedmica’… A ja više ne urličem na TV niti se bahatim drugim ovcama. Biram opet svog kralja balkanskog rock’n’rolla i s iskrenim osmjehićem sebi u bradu ponosno promrmljam ‘imam svoj mali svijet i oko njega Kineski zid.’
Prošli su rokovi, prošlo vrijeme uzbuna i buđenja. Neki su govorili još odavno… Neki su se smijali. Mene će do kraja sedmice pratiti.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Staklena menažerija

Doveo sam Fistla i Đuru u Centar kućnih ljubimaca. Na ulazu u predprostor, na staklu, bile su naljepnice s prekriženim crtežima sladoleda, koturaljki, pištolja, parova – raznospolnih i istospolnih u činu kopulacije… Istina da smo bili kažnjeni već nekoliko puta zbog toga što smo ušli u njega, ali nismo previše marili – nama su kazne ionako uvijek bile poticaj.
Centar kućnih ljubimaca bio je preogroman, razmjera manjeg hrvatskog trgovačkog centra na par stotina kvadratnih metara. S lijeve i desne strane prolaza nizali su se kavezi, točnije kutije sa staklenom prednjicom i šupljikavim plafonom, nešto poput izloga trgovina. Po sredini prolaza stajale su košare s potrepštinama za onu vrstu tužnog bića koje je bilo predstavljeno u izlogu. U zraku je lebdjela crvenkasta maglica sastavljena od paperja i prašine od ostataka hrane i zgrušane krvi podignuta nervoznim i naglim pokretima životinja s polučistih podova.
Đuro je bez zaustavljanja grabio naprijed sve se više udaljavajući od nas. Fistl je, glumeći ravnodušnost na patnju oko sebe, ukočenim korakom na granici kočopernosti koračao iza mene.
Po odjelu za ptice motali su se ljudi u bijelom. Prekopavali su po košarama na sredini, uzimali u ruke kutije i čitali s njih specifikacije, uspoređivali s onim što je pisalo na papirima koje su držali čas u rukama, čas pod rukom i ponekad zapisivali nešto u rokovnike odložene na rub košara. Muškarac blijedog lica s naočalama ovlaš me pogledao i kimnuo dok je mršava žena oštrih ali lijepih crta lica uperila svoj zasjenjeni pogled pored mene prema Fistlu i zamjetno mu se nasmiješila.
– Ispričavam se – progovori glasom Bette Davies pogledavši me sad ravno u oči – dodajete li mu u hranu ovaj preparat?
Pogledavši samo letimično kutiju u njenoj ruci odgovorih s neskrivenim ponosom – Ne! Mi se hranimo isključivo prirodno!
– A, tako. Neobično je velik pa sam mislila da mu je ishrana obogaćena. Ne znamo puno o ovom preparatu, pojavilo se nekoliko vlasnika velikih ptica koji tuže proizvođača zbog štetnih posljedica po zdravlje, pa bi htjeli skupiti što više korisnika zbog točnije procjene.
U glasu joj je titrala doza ironije pomiješana s trunčicom tuge, učinilo mi se na tren. Oštrina glasa je vjerojatno dolazila od pušenja, ali ipak nije odavala dojam osobe koja se treba truditi da ispadne ljubazno.
– Hej Đuro! – pozvah svog prvog pratioca – jel znaš ti što o ovim tabletama?
Đuro se približio nepovjerljivo zirkajući prema ženi u bijelom (strah uzrokovan traumama iz djetinjstva) ali opet ispunjen povjerenjem prema meni, pogledao u kutiju koju mu je ona pružila. Žena u bijelom se malko smrkla i odmaknula oprezno istovremeno me pogledavajući s nevjericom.
Teško je bilo duže boraviti u Đurinoj blizini. Naime, smrdio je na tri metra oko sebe uslijed izostanka redovitog presvlačenja i pranja. Đuro je bio klošar iz susjedstva kojeg ne bi pustili u Centar kućnih ljubimaca da nije bio u mom društvu. A u Centru je posjećivao psa kojeg su mu oduzeli jer ga nije mogao redovito voditi na cijepljenje i brinuti se za njega na način kako su to nalagali zakoni u našem gradu.
– Ne, ne znam – zapili Đuro zrak svojim promuklim glasom čovjeka koji ima problema s glasnicama – ove su prevelike. Te nismo koristili mada smo ih vidjeli iza u kontejneru, bojali smo se da bi mogle biti prejake, Stakleni je rekao da ih bolje ne uzimati s obzirom na gramažu.
– Znate – rekoh gledajući unezvjerenošću zasjenjene oči – Đuro i njegovi klošari, tu iza centra, prekopavaju po kontejnerima i pojačavaju neredovitu prehranu sjemenkama, konzervama, tabletama vitamina i minerala visoke kvalitete, liječe se lijekovima za ovoiono pa imaju praktične uvide o djelovanju istih. Jedan od njih je doktor farmacije i zna manje više sve o tim lijekovima, mada bi veterinar možda bio mjerodavniji. Al’ kažu momci lijevo od Centra, a ja nemam razloga da im ne vjerujem, da je Stakleni bio najbolji student u svojoj generaciji i dobio nagradu Rektora Sveučilišta.
Gospođica ili gospođa Fiona sve to vrijeme gledala je čas u mene, čas u Đuru, ne trepnuvši, široko otvorenih, kao što rekoh, lijepih zasjenjenih očiju. I ja sam nju gledao u oči, ali mi je treće oko, mada mu istinska namjena nije ta, šaralo gore-dolje po njoj, prolazeći kroz bijelo platno kute, tanku pamučnu haljinu ispod i čipkast, blijedoplavi donji veš s tamnoplavim prugicama na grudnjaku.
Fistl, svjestan njezine zainteresiranosti, glasno je zagraktao i time izazvao totalnu pomutnju među članovima menažerije iza stakala izloga oko nas. Muškarac u bijelom pri tom se izuzetno uznemirio, za razliku od žene koja se smijala glasno, smijehom nalik na kotrljanje staklenih perli po posudi od punovrijednog kristala.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Kako sam te izgubio

S fotografijom žene u ruci, zaustavi se pored prozora, a onda krene od vrata do vrata dugog bolničkog hodnika. Razgledava brojeve soba. Ne žuri mu se. Odgađa trenutak zbog kojega je došao. Iz mraka dugog hodnika, na neonsko svjetlo izranjaju nejasne sličice.
Uplakani dječačić od pet godina kleči u mračnom kutu sobe iza velike fotelje. Mlada žena u šarenoj ljetnoj haljini s putnom torbom otvara vrata. Otac u pidžami i kućnim papučama s dvije ruke drži njezinu nadlakticu i vuče prema sobi. Žena je oslobodila ruku, silazi niz stepenice. Otac trči za njom. Nekoliko sitnih koraka, zvuk potpetica i tišina pred vratima. Otac se polako vraća u sobu, sjeda na fotelju, glavu podupire dlanovima. Ne vidi mu lice, ali vidi ramena koja se miču i savijaju prema koljenima.
Zastao je na nekoliko metara od sobe broj 8. Stresao se od hladnoće. Tomo i danas zamuckuje kad se emocije namotaju u klupko. Osjetio je u grlu grč, koji se počeo širiti prema donjoj vilici. Hoće li moći uopće otvoriti usta?
Pred vratima sobe, na klupi sjedi otac. Iz te udaljenosti mu nalikuje sklupčanom djetetu.
– Opet ga je ostavila samog. Sitan je. Od zadnjeg susreta se prepolovio.
Otac i sin su se pozdravili bez riječi i isprepleli prste i kao nekada gotovo šapatom razgovarali.
– Svi griješimo, Tomo.
– Zašto nije bila pored mene kad sam ja nju trebao?
– Danima pita za tebe.
– Ostavila me je.
– Sad te treba.
– Nije nju zanimalo kako sam ja.

Živjeli su tiho. Kuća je bila prazna. Uspavljivao se s fotografijom lijepe žene. Koliko pisama joj je napisao? Svako je počinjalo i završavalo isto – dođi, kada ćeš doći, trebam te!
Prijateljima je počeo govoriti da je umrla. Otac se nije bunio.
– Mislio sam da sam ja kriv što je otišla. I danas još liječim ožiljke.
Prihvatio je svoje djetinjstvo onako kakvo je bilo. Pronašao je u njemu i lijepe stvari i sam sebi govorio: – Tomo nisi izgubio što si mislio da si izgubio. Idemo mi dalje!
– Ući ću u tu sobu samo zbog tebe, tata.
Otac i sin kao nekada, tiho otvore vrata i na prstima uđu u bolničku sobu. Na krevetu je ležala lijepa žena sijede kose. Približili su se uzglavlju. Tomo se zagledao u njezine plave oči i zaboravio riječi.
Muškarci pognutih ramena, nijemo isprepletu prste s njezinima. Stajali su tako sve dok i sunce nije odustalo u svojoj namjeri da pozlati uzglavlje umorne žene.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Koraci na rubu letenja

Samosjebane momente ukradene inspiracije ostavljene su za leđima. Ekipa me čekala… što virtualna, što realna. Sto milijuna najslađih znakova primam svakog dana sa neba. ‘Borac si bila i ostala’, k’o jeka mi se uzvraća ključni moment svih prevrata.

Prelom za čast i ponos onog mamurnog šaputanja u vjetar. Moj ponos meni ostaje. Za one iza leđa naprosto me se jebe. Udaram opet stihovima po najjačim ostvarama i zalijevam posljednjim taktovima ono malo žaljenja što proviri u moj raj u nenadano doba sumraka. Zamijenite tepanja psovkama i bez ustručavanja ubrzajte korak među nestvarnom kolonom tuđih predrasuda. Jebale ih predrasude, da bi ih jebale… Zadnju pjesmu napisanu u tom kavezu posvetila sam upravo njima. I to im je previše, kao i otetom stihu mojih tugovanja. Završena faza, otvorena krletka. Letim, da, letim kao da deset godina nisam tako letjela! Rađe dijelim i svoje sjajeve sa psima lutalicama koji barem to znaju da cijene, nego da se vratim pod okrilje iste željezne ironije. Odjebite mi s ironijama neko vrijeme. Odlučno se kače za mene neke posve nove radosti i teme. Urednici se vesele, predrasude ovdje nitko ne jebe.

Dok sam vikala o svojoj slobodi, čuli su samo neki nevažni… a i to što su čuli, ne znači da su razumjeli. Onda sam je i dalje strpljivo širila u sebi, al o njoj nastavila samo šaputati. Na krive uši. Uvijek pravim tepanjima na pogrešnim usnama. Uvijek pravim koracima pred pogrešnim vratima. Sloboda je rasla…. a izumiralo u meni cijelo nebo predrasuda. Na kraju, gdje sam? Za početak, ne, nije kraj. Ovo je još jedan moj euforični start. A za kraj tog starta – tu sam, raširenih krila, ne urlam niti šapućem niti mi je namjera. Samo i samo moja nenadjebiva pisanja moći će i uvijek su mogla shvatiti sve o mojim slobodama. Adio dječaci… liječite se na drugima. Hvala dobri ljudi na svim stranama svijeta. Srest ćemo se… krletke više nema. I više ne tražim heroja. Ako je ljubav… nek me nađe sama. A do tada i do daljnjega – borac sam bila i ostala.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Doppelgänger (pa imaš ključ, ta uđi već jednom!)

Proljetni je dan, sunčan i vjetrovit. Sjeverac, možda posljednji koji pripada protekloj zimi, igrajući se ružičastim laticama japanske trešnje iz obližnjih vrtova tka zavjesu u zraku gustom od mirisa. Ljudi prolaze, nasmiješeni, razdragani, dok ih razigrana koprena nošena vjetrom prekriva, pa otkriva, pa prekriva, pa otkriva…
Bijela grlica gleda me s grane, malo nagnuvši glavu (onako kako to ptice već rade) i guguće. Na trenutak mi se učini da je zagugutala: „…hajde, uđi već jednom“… Stojim pred vratima od debelog neprozirnog stakla zagledan u svoj odraz.
Čini mi se da staklo iskrivljava sliku. Prvo mene, pa moju bližu okolinu… sve izgleda iskrivljeno, razvučeno u tom odrazu. Kosa mi se pretvara u nešto živo i lelujavo…
Imam frčak kose iznad čela koji raste u posve drugačijem smjeru od ostale kose.
„Kao da te krava polizala“, govorili su mi odrasli, a onda i djeca, kad bi to čula od njih. Kasno je poslijepodne. Izašli smo nakon nastave u školsko dvorište.
Moja se pikula ovaj put dokotrljala najbliže jamici. Nikad nisam bio najbolji u toj igri, ali kako bih i mogao biti pored njih koji je igraju u sve svoje slobodno vrijeme. Seki, Rifše, Gec, Čina i ja. Svi iz istog razreda. I Janbo. Najprgaviji među nama. I drugačiji. Totalno neprilagođen. Mama socijalni problem, nezaposlena, tata nepoznat, stariji brat u popravnom domu, sestra radi nešto s kamenom ili kamenicama, kamenjarkama… nisam dobro razumio što su govorili… On nije u razredu s nama.
Nosi odjeću dobivenu u Crvenom križu. Uglavnom su to košulje dugih rukava i predebele hlače za temperature koje polako ali sigurno rastu. Zato mu je vruće i znoji se. Često mu se rugaju: smrade… smrade!
Žao mi ga je u tim trenucima, ali začas promijenim mišljenje, čim se okomi na mene. Užasno me ljuti kad je takav. A nije uvijek bio. Takav. Znao je otrgnuti pola svog sendviča i podijeliti ga s nekim mada mu je taj sendvič možda bio jedino jelo toga dana.)
No danas, sad, u ovom trenu što se otvara, postat će onakav kakvog ga ne volim.
Promašio je jamicu.
„Hej Janbo stani! ne možeš ponovo, Borna je sad na redu!“, povikaše jednoglasno dečki.
„Ma nemoj, ajde da ga vidim!“ naceri se i otme moju najdražu i najuspješniju pikulu. Onu koju mi je dala Alica Padalica. (Alica Padalica me samo pogledala ispod svojih dugih trepavica dok sam joj vraćao izgubljeni šal i tutnula mi poskrivečki u ruku najljepšu pikulu koju sam vidio u životu. Bijelu porculansku pikulu na čijoj su se površini odražavale plava i zelena boja njenih očiju.)
„Vrati mi pikulu, Janbo! Evo ti pet drugih, boljih i ljepših od ove, samo mi nju vrati!“
„Uzmi mi je, na, dođi… uzmi, ti od krave polizani, uzmi ako se usudiš!“
Osjećao je koliko mi je stalo do te pikule. I znao je da ga se bojim. Stariji je i veći. Ima iza sebe dobrano dug staž uličnih tučnjava iz kojih je izašao kao pobjednik.
Skočim prema njemu hitro da bih mu oduzeo toliko mi bitnu relikviju, međutim zaustavi me udarac u lice koji mi natjera suze na oči. Odmah iza njega drugi, još mi više zamuti vid. Pokušavam uzvratiti. Ali ruke su mi teške kao olovo. Novi udarac, želim se zaštititi, obraniti, no ne mogu podići ruku na njega. I tad Janbo uz nove i nove udarce po mom, sad već raskrvavljenom licu počne pričati što će sve „raditi mojoj Alici kad je nađe kako se drma na podu“…
Dečki su me dizali s njega dok je krvave glave urlao i ridao na tlu. Osjećao sam se kao da lebdim. Težak kao kamen, a lebdim. Nešto je u meni učinilo moja osjetila otupljenim na okolni svijet. Jedino čega sam bio potpuno svjestan bila je krv na rukama, na zglobovima šaka. Moja i Janbova. Osjetio sam kako se miješaju naša krvna zrnca, kako njegova postaju dio mene i sve me jače peku šireći se tijelom.
Učinilo mi se da ću se srušiti, kad iznebuha nađoh pred tamnim masivnim vratima s mjedenim zvekirom. Lagano, uz jedva čujan zvuk struganja šarki, vrata se otvoriše i između bogato ukrašenih dovratnika pojavi se lik muškarca tamne duge kose vezane u rep. Visok, obučen u crnu odjeću skrojenu samo za njega, nasmiješio mi se zaleđujući me pogledom beskonačno crnih očiju: „O, Borna! Znali smo da ćeš kad tad upotrijebiti taj ključ. Baš smo sretni što nas nisi razočarao.“ Odmaknuvši se u stranu pokazao mi je rukom da uđem. Prolazeći pored njega, totalno lišen vlastite volje, na suvratku njegovog fraka vidio sam pločicu s imenom „Flegija“.
„Uđi u lift desno od vrata i pritisni -5!“, naredi mi i zatvori mračna vrata iza nas.

Ilustracija: Robert Janeš

Vlatka Planina: Okno

Ulomak iz veće prozne cjeline

I.

Internat za dječake i mladiće Sveti Augustin izdizao se oštro iznad kotline koju je s istočne i zapadne strane međilo Alstonsko gorje, a s južne i sjeverne sićušni cinober krovići mjestašca po imenu Alston te tamno grimizni crjepovi tornjeva i kupola Svetog Augustina.
„Krovovi boje zagorene krvi“ nazivali bi ih stanovnici nesretna mjesta, no tek kada nitko ne bi slušao jer taj izraz bijaše najstrože zabranjen, baš kao i križanje kada bi se pokraj njih prolazilo te klanjanje pred kipom sveca koji je stajao u niši s lijeve strane ulaza u internat.
Mještani Alstona živjeli su u neprekidnu strahu od internata. Sagrađen još u doba templara te pred točno tri stotine devedeset i devet godina spaljen do temelja samo da bi iznikao još gorostasniji, internat bijaše ujedno i templarsko središte i škola, iako mu je ovo potonje bila jedina službena uloga. Kobni požar, pričalo se, podmetnut je od strane šačice kmetova koji živješe u straćarama podno internata, a sve zbog prisilne udaje jedanaestogodišnje kćeri mezimice jednog od seljaka za rektorova sina.
U požaru koji je progutao gotovo čitav internat život je, osim rektora i djevojčice koju je sudbina u tom trenutku postavila u rektorovu postelju jer sam rektor zapravo bijaše legitimni vlasnik sva sinovljeva posjeda pa tako i malene Izabele, izgubilo i osamnaest profesora, trideset i osam članova posluge te stotinu trideset i troje dječaka od kojih je najstarijemu bilo petnaest a najmlađemu tek pet godina i osam mjeseci.
Kmetovi, ograničeni vlastitim neznanjem i skromnoumljem, nisu mogli ni sanjati da će boca svijetlozelene tekućine kupljena od seoska apotekara koji se u slobodno vrijeme bavio onime što su oni nazivali vračanjem a zapravo bijaše unosan posao preprodaje za to vrijeme nedobavljivih otrova, eksploziva i kojekavih drugih supstanci, izazvati buktinju i katastrofu ravnu onoj na ilustracijama u knjizi Otkrivenja koju su potajice čitali u postelji prije sna. Izbezumljeni razmjerom tragedije koju sami skriviše nije prošlo dugo prije nego se i oni sami pridružiše posljednjem počivalištu žrtava: Izabelin otac objesio se istoga jutra o granu oraha posađena na ulazu u internat kojeg više nije bilo, a ostala četvorica, nevoljna čekati službenu kaznu i javno vješanje, odjuriše bez daha, pobješnjeli i razlomljenih srca, jedan po jedan u buktinju. Smrt ih je pronašla u trenu: vatra koja otapa zidove preuzela ih je prije negoli su uspjeli udahnuti.
Vatra je neprekidno gorjela osam dana, a kad je napokon dogorjela bijaše to stoga što ničeg više za gorjeti nije bilo. Ni pepeo nije ostao iza nje već tek pougljenjen kostur ruševine i po njemu rastopljena kovina željeznih rešetki s nekadašnjih prozora dječjih spavaonica.

Zdanje nova internata zgotovljeno je poslije dugih dvanaest godina, no kada najzad bijaše dovršeno izgledalo je velebno. Velebnija od samog internata bijaše samo mržnja prema seljacima, kasnije stanovnicima Alstona. I unatoč onoj drevnoj kako vrijeme sve liječi znali su Alstonovci da to nije uvijek baš sasvim tako ili, ako jest, da je za to potrebno mnogo više od nekoliko stoljeća. Stoga su hodali pognutih glava prihvativši nasljednu zlosretnost koja im je kolala venama te izbjegavali internat i njegove stanare pod svaku cijenu.
A onda, jednog blagog svibanjskog dana, u vrijeme kada svekoliko pučanstvo odmara nakon obilna ručka, jedan seoski dječak uvukao se kroz stara, željezna, toga dana malčice odškrinuta vrata posjeda Svetog Augustina. Uletjet će samo na tren kako bi uzeo loptu nehotice prebačenu preko ograde i prije negoli nabrojiš do deset bit će vani, na sigurnom. No tek što je uzeo loptu i obrisao je o busen trave, jer bijaše doletjela u kaljužu, začuje škripu vrata. U trenu se okrene, spreman pohitati prema izlazu ako samo i nasluti opasnost, no bijaše kasno: otvora više nije bilo.

Foto: www.pexels.com