Arhiva kategorije: Proza

Blanka Will: Vježba

Pila je uznemireno, kao da želi pobjeći od nečeg. Oko nje je brujao grad. Nije se obazirala na nj. Ni na prolaznike, ni na zvukove, ni na ono što je pila. Važno joj je bilo da je toplo, da uz šalicu može ugrijati smrznute prste i zauzdati nemir što je čučao negdje u trbuhu, strepnju što se gnijezdila u predjelu grudnog koša vibrirajući tek toliko da joj dopusti da dođe do daha. Pogled joj se upinjao da se za nešto uhvati, da se objesi o nekakav prizor, ili predmet. Htjela je nestati iza zrcala, s tog mjesta promatrati vlastitu odsutnost, sve smisliti ispočetka, izmisliti se. Barem kao stilsku vježbu. Pruži korak da uhvati tramvaj. Nasmiješi se u prolazu jatu djece što su pred kazalištem čekala ulaz na predstavu.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 8. dio

Otac

Bijeli Renault Megane, lagano, gotovo sasvim nečujno klizio je vijugavom cestom između strmih brda obraslih gustom šumom. Promatraču iz zraka činilo bi se kao da malena bijela buba plazi savršeno slijedeći krivine vijugave staze, i to popriličnom brzinom. Prizor što ga u prirodi često možemo vidjeti kada promatramo zelene biljke i razne bubamare i ostale malene insekte dok se ubrzano kreću stabljikama i listićima. Tako bi se nekom, iz zraka, mogao učiniti i ovaj Renault. Bruno ga je kupio prije otprilike godinu i šest mjeseci. Volio je francuske aute; još od djetinjstva. Njegova majka 80-ih godina vozila je Citroena. Francuski automobili imaju izvrsne amortizere i osjećaj udobnosti u unutrašnjosti.
Mjestimice, automobil bi utonuo u duboku sjenu šume koja se s jedne i druge strane nadvila nad cestu, dok bi mjestimice opet začas izbio na dionicu obasjanu suncem. Cesta ga je vodila iz šireg zagrebačkog područja na sjever, u brda, gdje se dodiruju i razgraničuju geografsko i administrativno područje Prigorja i Zagorja. Cesta se sve više uspinjala. Tabla je upozoravala da ovdje završava administrativno područje Zagrebačke županije. Bruno je bio na putu k svome ocu. Sinoć oko 20.30 sati nazvala ga je očeva susjeda Katica i s izrazom sućuti i pažnje u glasu priopćila mu da je njegov otac preminuo. Bruno se iznenadio. Nije ovo očekivao. Stari je bio još vitalan i pokretan. Nije da je bio baš nešto previše povezan s ocem. S njim nije proveo mnogo vremena. Više su mu u sjećanju bili očevi roditelji, djed, a naročito baka, kod kojih je provodio još od ranog djetinjstva gotovo svake ljetne praznike. Brunin otac bio je po zanimanju veterinar: dr. vet. med. Mnogo vremena provodio je uvijek po terenu. Kod kuće bi uglavnom samo spavao. Bruno se sjećao da je njegov otac ponekad i tijekom noći ili ranog jutra dobivao telefonske pozive seljaka kojima se upravo tad krava počela teliti ili kobila ždrijebiti. Posao i život veterinara je naporan i težak. Veterinar je vjerojatno jedini od svih vrsta doktora koji je od jutra do večeri okružen blatom, smradom i životinjskim izmetom. Ili s rukom do lakta u kravljoj vagini vrši postupak osjemenjivanja. Gradski veterinari, za razliku od seoskih, su druga priča: oni se ne bave s kravama i sa svinjama, nego sa psima, mačkama, kornjačama, itd. Njegov stari bio je seoski veterinar starog kova. Rijetko kod kuće, većinom na terenu. Nije ni čudo da njegov i majčin brak nije uspio. Za finu gradsku gospođu, kao što je bila Brunina majka, brak s tamnoputim, temperamentnim zagorsko-prigorskim veterinarom nije bio najsretnije rješenje. Ne, uopće. Nakon razlaza, kuća i imanje Bruninih bake i djeda, postala je očeva polazna baza. A i posao po okolnim selima mu je odatle bio bliži.

Prateći poznatu liniju ceste, u tišini, Bruno se zamislio. S razmišljanja i prisjećanja na oca i na djetinjstvo, misli su mu krivudale i bježale na sadašnje njegovo stanje. Da; kakvo je moje sadašnje stanje? Što ja to zapravo u životu imam? Kakav je moj život? Bruno je bio svjestan poprilične i velike razlike u godinama, od dobrih 17 godina, između sebe i Antonije, njegove sadašnje djevojke. Znao je da su takve veze često izložene specifičnim kušnjama. Znao je da u takvim vezama stariji muškarci su ti koji u pravilu ostaju kraćih rukava. Pogotovo u današnje vrijeme. Mlađa žena, nakon nekog vremena, zadovolji se dosadnog, a možda njoj i pomalo sputanog, nedovoljno uzbudljivog života sa starijim muškarcem. Muškarci s oko četrdeset godina nisu za otpis; to nikako. Ali oni već imaju neke svoje rutine, i navike od kojih nisu spremni izostajati. A mlada djevojka željna je života, i svakojakih podražaja i iskustava. Pa još je mlada, i neiživljena. Pored starijeg muškarca, koji gotovo da bi joj i otac mogao biti, mogla bi se početi osjećati uskraćeno. Uskraćeno za izlaske; za nova iskustva; za neke nove drhtaje i treptaje. Svakom s vremena na vrijeme treba promjena, a mlada žena sa starijim muškarcem ima itekako dobru izliku, razlog i opravdanje za nužnost promjene. Svega je toga u svojoj glavi bio svjestan Bruno. Da, i Antonija bi nakon nekog vremena mogla odlepršati, razmišljao je Bruno. No, to su rizici života. Dok traje, traje; bitno da je lijepo dok traje. To je jedino što možemo ugrabiti: trenutci privremene sreće i zadovoljstva. Što preostaje? Duga jesen života, i utonuće u starost, u umor, onemoćalost, nezainteresiranost; povlačenje u kutak stana, u izolaciju … Razmišljajući tako, Bruno se opet u glavi vratio na činjenicu očeve smrti. Otac je bio veseljak; uvijek optimistično i vedro raspoložen. Nikada nije pokazivao težu ili mračnu stranu; sve je okretao na smijeh i na šalu. Optimizam kao strategija i taktika. No, sigurno je mnogo toga držao u sebi: strepnje, nedostatke, svoju životnu sudbinu i spoznaju o istoj.
Brunin otac volio je popiti. Mnogi seoski veterinari se propiju na svom poslu; postanu alkoholičari. Gotovo svaki seljak, gazda, ponudi doktora veterinara vinom; najčešće nekom bijelom, kiselom, jakom sortom. Od toga se, u kombinaciji s gaziranom mineralnom vodom, slažu dobri, ali i podmukli zagorski i prigorski gemišti. Rokneš tri takva i u svom si elementu. Pa u auto, i na put do drugog gospodarstva gdje su svinje upravo dobile dizenteriju. Veterinar uvijek sa sobom nosi crnu torbu s priborom, injekcijama, špricama, lijekovima. Na znak i najmanje bolesti uzgajivači svinja dižu uzbunu. Zovu veterinara kojem ne preostaje drugo, nego, uočivši začetke epidemije, našopa svinje antibioticima. Za svaki slučaj. Sve meso iz uzgoja prepuno je antibiotika i drugih tvari. Uzgajivači ne žele i ne mogu riskirati kolektivni pomor. To bi ih upropastilo financijski.

Skrenuvši na sporednu cestu, nakon dodatnih 10-ak minuta vožnje, zaustavio se na jednom pošljunčanom dvorišnom prilazu. Bila je to očeva kuća i dvorište. Tako poznati Bruni, s crvenim i lila cvijećem u teglama na balkonu prizemlja, ova kuća koja ga je povezivala s danima djetinjstva, odjednom mu se učini strašno praznom i pustom. Kao da je na trenutak, na sekundu, osjetio nekakvu duboku žalost i tugu u sebi. No, nije bilo vremena za takve osjećaje. Na tratini pored kuće uskoro se pojavila susjeda Katica, starija gospođa, udovica koja je, činilo mu se, simpatizirala Bruninog oca.

– Dobar dan – rekla je pristupivši mu. Vidjelo joj se oko očiju, i po podočnjacima, kao da je plakala nedavno. – Primi moju sućut – rekla je i zagrlila ga. Bruno se nije osjećao nelagodno. Čak mu je i prijao takav kontakt. Naime, kako je bivao stariji, sve su mu se više i više činile sve te ljudske geste i običaji prirodnima, normalnima, pa čak i potrebnima. Sa starenjem i sazrijevanjem kao da je sve više imao razumijevanja za ljudsku nesreću i tugu, a istodobno sve manje strpljenja za bavljenje ljudskom glupošću i zabludama. Život je prekratak za gluposti. Autentičan život i stvarnost, koji čovjeka čine čovjekom, i jačaju ga, izviru iz nevolja, poteškoća i prepreka. Čovjek se kali i stvara u teškoćama.

Susjeda Katica je istaknula da je Bruninog oca Zdravka poznavala još od kada se, kao mlada žena, udala u susjedstvo. Otključala je kuću, od koje je očito imala ključ, jednako kao i Bruno. Otac je imao, očito, puno povjerenje u tu ženu. Ušavši u kuću, odvela ga je do sobe, i pokazala mu krevet. Otac je ležao mirno na leđima na drugoj strani velikog starinskog bračnog kreveta. Bio je odjeven u crno odijelo i bijelu košulju. Ruke su mu bile položene na trbuh, jedna na drugu, kao za vrijeme molitve. Djelovao je sasvim mirno i spokojno. I Bruni su lagano zasuzile oči. Smrt ljudskog bića, a naročito onog s kojim smo podijelili nekakve, pa makar i rijetke trenutke bliskosti, sada, kada ga vidimo ovdje tako mirnog i ukočenog, sjeća nas i naše smrtnosti i konačnog odredišta svakog ljudskog života: nestajanje, i zaborav. Bruno je znao kako to već ide. Doživio je već prije smrt prvo djeda, a onda i voljene bake. A sada, eto, i otac.

– Evo, tu sam ga našla, jadnika … – rekla je gospođa Katica, i rukom pokazala na bližu stranu kreveta, suprotnu od one na kojoj je sada ležao. Oči su joj zasuzile. Onda odjednom kao da se smirila i pribrala, pa je rekla:
– Nisam znala dal ‘ je dobre i pametne da vam ove govorim, ali mislim si da bi vam ipak trebala reči.
– Kaj je bilo, gospođo? – upita Bruno.
– Ma joj, male je nezgodne… našla sem ga tu na krevetu, jadnik, bil je spuštenih gač … – rekla je gotovo pa nevoljko …
– i ove je imel krej sebe – rekla je pokazujući na nekakav časopis što ga je izvukla ispod deke na fotelji. Bruno je uzeo časopis u ruke. Bio je to časopis pornografskog sadržaja. Dakle, sve je bilo jasno …
– Recite mi gospođo, što je doktor rekel kad ga je došel pogledati; od čega je umro?
– Veli doktor, da je po svemu sudeći, bil infarkt ….
– Znate, skrila sem te časopis da ne bu doktor videl, da ne bu sramota … – dovršila je.
Sramota, da. Za koga? – pomislio je Bruno. Valjda za nas žive koji ostajemo. Za staroga nema više briga. On se svojih briga riješio zauvijek. Napokon može biti slobodan i bezbrižan. Sramota je ionako sasvim društveni pojam.

– Da. Hvala vam, gospođo Katica. Bilo bi to nezgodno za sve. – odgovorio je Bruno, i nastavio: – Ipak, i on je bio samo čovjek s ljudskim potrebama.
– Je. To je istina; tu ste u pravu. Ali znate kakvi su ljudi … če bi se neke takvoga čule, mogle bi se po selu raširiti i zmišljati kojekakve priče … A gospon Zdravko je bil zbilja dobar čovek. Uvijek pozitivan, veseli, za šalu … – nadovezala se gospođa Katica.
– Hvala vam još jednom gospođo Katica na svemu što ste napravili za tatu. I presvukli ste ga, i sve … Ne mogu vam dovoljno zahvaliti na tome.
– Napravila sem kaj sem mogla. Bil mi je prvi sused. Zadnjih leta znali sme se tak liepe podružiti i pospominati. Prejti na kavu, on k meni, ja k njemu … Tak sme bili manje usamljeni. Rekla je, a oči su joj ponovno zasuzile.

Zdravko Cindrić je sada, 2018. godine, u trenutku svoje iznenadne smrti, bio u 71. godini života. Rođendan je trebao proslaviti krajem studenog. Bruni nije preostalo drugo nego da kontaktira lokalno poduzeće za pogrebne usluge. Vjerojatno će morati skoknuti do njih da sve dogovori, plati i da odabere lijes.

Bio je konac rujna. Dani su bili sve kraći, a s prvim sumrakom, postalo je i hladnije. Bruno je bio ispratio vozilo pogrebnog poduzeća koje je odvezlo očevo tijelo u mrtvačnicu lokalnog groblja.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Antidepresiva

Bolujem od depresije, bolesti koju mnogi ljudi zbog stigmatizacije u društvu, ili čak u najbližem mogućem socijalnom okruženju, pred vlastitim partnerom, skrivaju jer se plaše kako će njihovo okruženje reagirati.

Zahvaljujući vlastitom iskustvu jako brzo prepoznam sestre i braću po dijagnozi, pa ako se pruži prilika i razvije razgovor, napomenem usput da uzimam tablete.

Nekoliko mojih klijenata, kolega i prijatelja se je nakon toga odlučilo poći psihijatru i kaniti se baba-gatara,  otvoriti se samome sebi, povjeriti se mužu ili ženi i krenuti  dalje uz stručnu pomoć, te s puno lakšim osmijehom početi nanovo živjeti.

Imam i sreće da sam potrefio na liječnicu koja je od samoga početka prepoznala moju vrstu poremećaja razmjene kemijskih tvari u mozgu i propisala mi tablete, čiju dozu već  dulje od dvanaest godina ne moram mijenjati.

Jasno je da tablete ne smijem zaboraviiti. Ako idem na put zna mi se dogoditi da zaboravim rezervne gaće ili čarape, ali tablete nikako.

Bolje je tijelom smrdjeti, nego dušom patiti.

Moja bolest odražava se prije svega u pretjeranim napadajima straha i nesigurnosti. Dovoljan je mali povod i cijeli svijet postaje crn, neprijateljski  i prepun zamki.

Djeca znaju od čega bolujem i pate ponekada skupa sa mnom iako više ne živimo skupa. Pronašli su svoj put u Njemačkoj, ali ja znam biti naporan ako se ne jave dva dana. Cijela je to vječnost ponekada. Najprije pomislim da se je nešto dogodilo. Prije nekoliko mjeseci kad se moja najljepša kći sa svojim dečkom vraćala s odmora u sjevernoj Africi, a nije mi se javila nakon slijetanja  u Berlin, poludio ne mogavši zaspati do jutra.

Mladi su spavali i isključili telefone, a ja sam u ranu zoru krenuo na policiju, da se raspitam je li bilo problema u zračnom prometu, ili neka otmica na putu od Marakesha, gdje su proveli odmor, do tamošnjeg aerodroma.

Državni službenik bio je jako ljubazan, nije me međutim smatrao sasvim normalnim, ali mi je ipak preporučio da pričekam do podne pa onda krenem na bečki aerodrom, jer tamo imaju sve potrebne informacije.

Što je  policajac s kolegama o meni pričao kad sam pokunjen krenuo dalje, ne zanima me.

U međuvremenu, dok ne stigne podne, kontaktirao sam sve njihove prijatelje pronađene u bespućima sjećanja i interneta, a najbolji od njih  krenuo je do  Danielina stana, i u jedanaest prije podne, taman kad sam se zaputio u pravcu aerodroma,  javio se Danielin  Indijanac kratkom porukom da su dobro stigli i zbog umora malo dulje spavali.

Bio sam odjednom lakši za cijelu tonu očinske brige i depresivne manije.

Pravi povod da krenem potražiti pomoć, bio je međutim moj neobični strah od vožnje autom.

A radim na terenu, provezem  godišnje preko pedeset tisuća kilometara, i moja djeca bila bi gladna da dadnem otkaz. Ili bi tada naglo morala odrasti, a bio sam samohrani otac s dvoje klinaca i dva posla. Nije bilo zajebancije.

Plašio sam se posebno vožnje na auto-cesti, držao bih volan s obadvije ruke, napadaji bi trajali nekada po nekoliko minuta, a nekada po nekoliko tjedana. Moj , na drugi način također malo blesavi brat – za to je međutim kriva majka priroda – bi se znao zezati na račun moje vožnje, hvaleći se u društvu:

„Blago je bio već u Zadru kad sam krenuo iz Austrije, da bih ga pretekao prije Splita.“

Nije puno slagao.

Kao što rekoh radim na terenu, trgovački sam putnik i imam masu klijenata kojima prodajem naše proizvode. Otkad sam počeo uzimati tablete i posao puno lakše radim, jer se ne opterećujem strahovima koji nenajavljeni niknu odnekuda.

Većina mojih klijenata su žene, lijepe, drage i umiljate, kakve ih je dragi Bog stvorio. Ima i jako puno depresivnih, pa se kliknemo ponekada uz kavicu.

Prije nekoliko mjeseci bio sam u trafici u kojoj radi Gabi, baka maloga, prehlađenoga  Manuela.

Pozdravio sam je kratko:

„Danas se iznimno nećemo ljubiti, nego ćemo to drugom prilikom nadoknaditi. Da me ne zarazite“

„Gospodine Vukadine, što bih ja bez vas i vaše ljubavi“ – prijatno, ali pomućenije nego inače uzvratila mi je žena, da bi potom počela kukati kako je Manuel teško bolestan, njen pokojni muž, Manuelov djed, umro je od raka pluća, iako nikada nije ni pušio, niti pio, a dijete je cijelu noć kašljalo. Prilikom svakoga trzaja telefona i Gabi se trzala, očekujući nekakvu lošu vijest, da bi joj laknulo tek nakon što je nazvala nevjestu i čula da je njen unuk već puno bolje, temperatura mu se povlači i šalje svojoj bakici vrućicu-pusicu.

Nedavno  sam opet svratio kod Gabi  i šalio se s jednom klijenticom, a kad je ova napustila lokal, progovorila je moja dugogodišnja klijentica i u neku ruku prijateljica:

„Gospodine Vukadine, kako samo uspijete u rano jutro biti tako dobre volje?“

„Zahvaljujući Vašoj ljepoti, dragome Bogu i tabletama“ – odgovorio sam joj.

„Antidepresiva?“

„Da, već dvanest godina.“

„10 miligrama?“

„U sridu “ – nasmijao sam se.

„I ja. Ima nekoliko tjedana. Bolje se osjećam“

„Vidim po vama, jaks ste se proljepšali. U drugome životu ćemo se ranije sresti i oženit ću vas.“

„Gospodine Vukadine, što bih ja bez vas i vaše ljubavi“ – završili smo ugodni razgovor nakon što smo se prepoznali po dijagnozi i dozi.

Tako vam je to s depresijom.

Ima ih svakakvih, lakših i težih, isto kao što ima i liječnika, boljih i lošijih, pa nekome, poput Gabi i  mene, brzo pronađu pravilnu dozu. Neki se dulje muče.

No, nije u lijeku sve. Pored kemije, ali samo kao dodatno sredstvo, pomaže i duševna i tjelesna aktivnost, kretanje, sport, razgovori i pisanje.

Mene je prije nekoliko dana opet uhvatila depra. Sam sebi sam propisao duplu dozu, ali je napadaj prestao tek nakon što sam riknuo cijeli niz tužnih pjesama. Bilo mi je lakše. Same pjesme ne bi međutim pomogle i svako stablo bi bez tableta za mene postalo opasno oružje.

I još nešto za kraj – izbjegavajte takozvane socijalne mreže ako ste depresivni. Kao prvo ja ću vas razotkriti, ali vam obećavam da neću nikome kazati.

Puno opasnija je masa umišljenih budala koji misle da su posisali svu mudrost i ljepotu svijeta, pa nas depresivce znaju bespotrebno uzrujati i pokvariti nam nekoliko minuta, sati ili dana. Iz navedenoga razloga i kombinacije svakakvih time prouzročenih strahova ovoga tjedna odlučio sam napustiti fejs za vijeke vjekova. No to nije još amen.

Povjerite se svojim bližnjima koje volite, olakšavajuće je i pomaže svima.

I vama, i njima.

Foto: www.pexels.com

Đurđa Mihić-Čivić: Suvremeni tečaj za umirovljenike – one postojeće i sve koji će kad-tad to postati!

Ako ste sretni umirovljenik koji svakog prvog u mjesecu dobije velikih 2000 kn kao ja, pa puni radosti odvojite sitnih 1000 kn za režije, onda ćete sada, s ovim novim ratama za struju, biti naprosto ushićeni jer će vam režije napokon biti 1300 kn.
S onih preostalih 700 kn shvatit ćete koliko ste dosad bili rastrošni!!! Strašno!!!
Jako je važno da uvijek budete ukorak s vremenom.
Bez obzira na godine, ne smijete živjeti u prošlosti i morate biti trendi!
Osnovno je pravilo da što više vremena provedete zaključani u stanu.
S onih 1300 kn režija platili ste i televiziju i zato pozorno pratite vremensku prognozu kako biste znali što ćete sutra gledati kroz prozor.
Možda vam se prije nisu sviđale reklame, ali sada je jako važno obratiti pozornost u kom će dućanu biti na akciji vaša omiljena poslastica – svinjski vrat!
Ma znam da ga obožavate kao i ja!
Svakako je nužno da u kupovinu uvijek idete s papirićem kako vam se ne bi dogodilo da kupite neku budalaštinu poput čokolade. Nezdravo, brate!
Strogo izbjegavajte voće i povrće, ribu i ostale nezdrave stvari ispred kojih uvijek pišu neke velike brojke!
Kupujte delicije poput krumpira, graha i kupusa i imat ćete vrhunsku gozbu koju, usput, možete pripremiti u većoj količini tako da i nekoliko dana možete zaredom uživati u svojim specijalitetima.
Nemojte zaboraviti kupiti i margarin jer bez obzira na dobru liniju, nešta fino treba i večerati.
Izbjegavajte mliječne proizvode, zbog laktoze, zato što nikad ne znate kad možete dobiti alergijsku reakciju.
Nažalost, deterdženti i toaletni papir su stavke u kojima i dalje morate ostati rastrošni. Stvarno šteta!
Uvijek je važno da gledate brojke, one su najbitniji pokazatelj je li nešto dobro ili ne.
Potrudite se kupovati hranu sa što više gmo-a.
Ako ne znate što je to, nije ni važno, bitno da svima govorite o tome i pokažete da ste osviješteni i da je to najbolja hrana današnjice.
Strogo je zabranjeno konzumiranje vitamina i mineralajer bi vam to, Bože sačuvaj, moglo produžiti život, a to nikako ne bi bilo pošteno prema domovini jer bi to značilo da vam voljena država mora i dalje davati onih velikih 2000 kn.
Koješta! Ta ipak smo svi mi patrioti!
Ako vam možda padne na pamet glupa ideja da si sasvim nepotrebno kupite novu majicu ili, ne daj Bože hlače, sjetite se da sam na početku napomenula da morate biti trendi!
Dakle, zaronite u ormar i izvucite onu prekrasnu bluzu na točkice iz 1978. i one krasne karirane hlače iz ’84. i bit ćete jako moderni u svojoj vintage odjeći!
Ako opet ne znate što to znači, nije ni važno, bitno je da taj izraz koristite pred drugima kako bi i dalje bili trendi!
Jako je važno da ni pod koju cijenu ne popravljate svoj stari namještaj jer mu to daje “karakter”.
Ona kuhinja iz ’69., spavaća iz ’71. i vaš predivni televizor s ogromnim dupetom iz ’99. za par tisuća godina će nekom vašem potomku donijeti pravo bogatstvo, a i lijepo se vidi da mislite i na buduće generacije!
Iako doktori tvrde da se što više trebamo kretati, nemojte im vjerovati zato što vrag vreba na svakom koraku pa vam se može dogoditi da izađete i vrag vas odmah dovede u napast da potrošite bogatstvo na krafnu! Puj, puj, puj!!!
Ta ionako ste se dovoljno nahodali u životu idući na posao i s posla.
Mirujmo, spavajmo, platili smo svoje režije i gledajmo televiziju!!
Zaslužili smo!!!
E, a sad postanite jako PAŽLJIVI.
Sjećate se da sam rekla kako je obvezatno pratiti prognozu vremena?
To je od iznimne važnosti u jesen zato što se za zimu moramo posebno pripremiti.
Sad slijedi tečaj koji pokušajte naučiti napamet!!
Jednu stvar moram istaknuti, a to je da smo moralne osobe koje žive u skladu sa zakonom i to je jako dobro, jer oni koji provode zakon pomoći će nam da ostvarimo cilj.
Dakle, kada na jesen u prognozi najave dolazak zime, moramo krenuti u akciju!
Sve da budemo ukorak s vremenom!
Ovako: obucite onu svoju vintage odjeću, obujte one nove cipele koje ste kupili prije sedam godina, uzmite svoj štap za hodanje ili štake, a ako to nemate, natočite bocu sa štrcaljkom hladnom vodom kako biste imali hladno oružje!
Nakon toga spremite brašno u desetak zamotuljaka i brižno ih pospremite u džep,
popijte svoje lijekove protiv bolova, a one za živce ponesite sa sobom i pravac ulica (prometna)!
Izaberite muškarce u skupocijenim odijelima pa ih malko dirnite štapom ili štrcnite vodom, usput dovikujući kako im je crno pod noktima,; to će ih vjerojatno dovoljno uzrujati pa će vas nazvati smećem koje treba završiti iza rešetaka.
Napominjem da nikoga ne smijete ozlijediti ili oštetiti!
Ženama koje su dotjerane i snažne pokušajte oteti torbicu! Naravno da nećete uspjeti, ali ćete ih strašno uzrujati.
Ako još nema policije na vidiku, izvadite svoje zamotuljke i počnite otvoreno ljudima nuditi da kupe prvoklasni kokain (ja iskreno i ne znam što je to, ali znam da je loše).
Ako neka budala zaista i odluči kupiti zamotuljak, naplatite mu jednu kunu, to je za onaj trud da umotate brašno.
U slučaju da i dalje nema policije, okomite se na kućne ljubimce; ljudi su jako osjetljivi na svoje ljubimce!
Štrcnite malo vode po čupavku i učas će se stvoriti plavi!
Kako biste se osigurali, policiji priznajte sve grijehe, usput im spomenite kako ste slučajno opljačkali neki dućan i susjeduoteli dijete koje držite u šupi.
Na kraju im još pokušajte prodati one svoje pilulice za živce.
To će valjda biti dovoljno da vas uhite.
U slučaju da vas odvedu pred nekog bedastog suca koji vas iz tko zna kojeg razloga ne želi optužiti, obrušite se na njega uvredama da je sigurno kupio diplomu i dobio posao preko veze pa će vas biti primoran optužiti makar za nepoštivanje suda i svih onih prijestupa na ulici!
Sad kad ste ostvarili cilj, jedino morate biti malo kreativni i potruditi se da u ćorki ostanete bar koji mjesec!
To je to!!!
Sad započinje odmor.
Tri kuhana obroka svaki dan – besplatno.
Topla grijana ćelija s krevetom – besplatno.
Gledanje televizije – badava, a zbog dobrog vladanja svaki dan šetnjica dvorištem i to u društvu – neprocjenjivo!
Budemo li imali sreće, neki će nas vragolasti zatvorenik naučiti nekoj raboti koja će nam pomoći kad izađemo iz ćorke.
Eto, dragi moji, trendi i ukorak s vremenom!
Kad se prdekane napune umirovljenicima, možda ONI GORE shvate da je ipak jeftinije da nam povećaju mirovinu nego da nas hrane, griju i čuvaju!
Košta to, ljudi moji!!!
Ja ću vjerojatno prva biti uhićena zbog poticanja na NEMIRE, ali ako se to, ne daj Bože, ipak ne dogodi, javit ću vam se s novim idejama!
Vidimo se 17. 11. 2018. u 16 h u ćeliji 28 D, a onda dernek do gašenja svjetla!
Zaslužili smo!!!

Dragi moji prijatelji, ako ste uzeli vremena da sve ovo pročitate, podijelite jer puno umirovljenika nema internet pa ćete vi trebati postati kuriri i uputiti ih da napokon beknu.
HVALA!

Foto: www.unsplash.com)

Dragan Gligora: Povratak u budućnost

Stara cesta vodi me ravno u djetinjstvo gdje je put bio ocrtan nekim prahom koji se pretvarao u pepeo. Ispod i iznad bilo je more i nebo, a uvijek se nešto vraćalo kao da je znalo da ću stajati na toj strani gdje me nitko ne vidi, gdje bi se mogao svidjeti samom sebi. U kutu sjene koja pada krajem ljeta već se nazire neka teška odluka odlaska. A ono što je bilo zatvoreno u vremenu dijeli me od samoga sebe zatvorenog u nestaloj plimi koja se stalno približava i nestaje. Okružen tako nečim što ne postoji ili se taloži u stanicama utrobe, vrijeme je već pojelo svoju posljednju granu, listovi su pali i ponovno će doći put, prah i pepeo, i stijene između neba i mora. Prijelaz na drugu stranu je uvijek moguć, dovoljno lagan i ugodno težak. Nemir ovdje vlada mirom, ništa se ne događa onda kada je potpuno jasno da se sve mijenja. Tako stajati sam na ulazu u raskrižje koje kola tijelom može biti neko prividno olakšanje, alibi za smrt koju ne možemo pojmiti, koju ne priznajemo ni onda kada čitamo natpise na grobovima. Dakle, stara cesta ima svoju povijest koja se može ispisati samo u nekom drugom svijetu, a je li smisao svega izvan samoga svijeta pitanje je koje nosi slatkoću kasnoga grožđa. Ne vjerujem riječima jer me odnose daleko od onoga što vidim, ali između mene i njih postoji davni sporazum – kako bismo se inače razumjeli. Na koji način ću vidjeti sliku ako ne glasom koji dolazi iz podzemlja, iz nekih sfera koje su mi nedostupne. Svoju nemoć krijem kao i svoju bit, jer je ne mogu imenovati. Zato mogu ići samo naprijed, iako to znači da me možda i nema ili da je svaki korak pokušaj izlaska iz ovog sadašnjeg stanja neumitnosti. Prema tome put ima svoju simboliku koja ga nadrasta i bilježi negdje gdje se ne pojavljuje cjelina kao istina. Varka je njeno pravo ime, ali i ona ima svoju vrijednost, i ona može stati u ruku ispruženu prema svim stranama svijeta, jednako bliskim i dalekim, kao prva jutra u kojima su daljine bile duboke kao čežnja, a povratak budućnost tuge u njedrima ispruženih krila.

Foto: www.pexels,com

Mislav Pasini: Lektira za pet

Ako je Petar išta mrzio to je bilo čitanje. Tim više što je profesorica, ona dosadnjikava, koja je za katedrom gutala riječi (pri čemu je učenike vrijeđala da imaju disleksiju) tražila da svaka lektira na vrijeme mora biti obrađena. I to, jednim satom unaprijed, tako što će se tih četrdeset i pet minuta raspravljati o knjizi, kako bi se idući blok sat djelo što lakše moglo svladati. Ovog puta, stvar je za Petra bila tim gora, jer zadnja je lektira bila oveća, ma ne oveća u smislu same priče, nego baš ta knjižurina koju je uzeo kod profesorice (jer bila je ona i knjižničarkom u školi) imala je, bog te vidio, nekih dvjesta stranica! I uz to na naslovnoj je stranici kićenim slovima (kojih se Petar ježio, jer svaka je knjiga, po njegovom mišljenju u takvim slovima morala biti dosadna). Petar je bio dobar učenik, dapače, snalažljiv, ali nije bio jezičar. Bliža mu je bila matematika. Stoga, pročitati lektiru i nešto o njoj znati, e to je bila druga priča. Ma, brate mili, koga zanima što je netko u knjizi radio, mislio, naumio ili što ti ga ja već znam, pomišljao je on. I sad eto ti problema: William Shakespeare, a ona je s katedre inzistirala na Romeu i Juliji. Problem prvi: Petar je dobio jedinicu. Zašto? Kada je profesorica s katedre objasnila poantu te tragedije, Petar je dobacio svoju opasku: „Ajte, molim vas, pa ko se danas više ubija zbog ljubavi?!“ Profesorica ga je odmjerila, sjela za stol, potražila mu ime u e dnevniku i tamo sprašila jedinicu s takvom čitabom da bi je se i Shakespeare posramio. Problem drugi: profesorica je upitala razred zašto su ljubavnici, po njihovom mišljenju, završili tako grozno? Petar je opet odgovorio: „Matematički gledano, jedan plus jedan uvijek mora biti dva. Nama pisac očito to ne prezentira na taj način!“ Pažljivo je birao riječi ne bi li se dojmio profesorice.
„Kako to misliš?“ upitala ga je ona.
„Pa, matematički gledano da bi se došlo do nekog rezultata, brojevi se spajaju ili oduzimaju, a to dvoje o kojima vi nama govorite, očito se nisu spojili, ili ipak jesu pa nam je pisac zamračio pogled na taj dio radnje!“
Razred je prasnuo u smijeh, a profesorica je opet sjela za e-dnevnik.
„Petre, tvoji kod kuće imaju šifru ulaska u e-dnevnik, e pa možeš im reći da im šaljem vlastitu lektiru!“
Koja dosadnjakuša! pomislio je Petar. „Pa kakva je to ljubav ako se ništa ne vidi!“ Nastavio je on.
„Tako je!“ orilo se razredom kada su se mnoge ruke s iPhoneovima podigle zrakom. „Mi danas vidimo sve!“
Čuvši ovakav komentar, profesorica starog kova krenula je putovima starih navikama, i očito htjela podignuti laptop ne bi li njime udarila po stolu, kao s dobrim starim dnevnikom, no zaustavila se u zadnji tren.
Petar se smijao, a smijali su se i ostali.
Na pitanje druga iz klupe što će reći svojima na „čitabe“ u e-dnevniku, samo je nezainteresirano odmahnuo glavom.
No, profesorica se u međuvremenu bila razboljela, i nije je bilo nekih dva tjedna. Točno toliko vremena kod Petra su u kući bila Shakespearova sabrana djela. Zamjenska profesorica koja je stigla bila je super. Nije se radilo ništa! Ma koja lektira, ma koja rasprava, koja ljubav i samoubojstvo. Ma dajte, molim vas! Ova je profesorica bila moderna, i rekla je Petru i ostalima da Shekespearea ostavlja našoj redovnoj profesorici čim se ona vrati s bolovanja. No, problem je kod Petra i dalje postojao. Knjigu je u međuvremenu izgubio, a kada ju je našao, ostale su tek vanjske korice; unutarnjih stranica više nije bilo. Djed mu je rekao da je knjigu dohvatio njegov pas, i da od tog čuda nije bogznašto ostalo. Eto, očito sam bio na djeda, pomislio je u sebi. A onda je došao dan kada se redovna profesorica vratila, i nastava je trebala ići dalje po ustaljenom kurikulumu. Večer prije, Petar je dugo razmišljao kako se iskupiti za izgubljenu i uništenu knjigu. U redu, pomislio je; profesorici će dati naslovnicu, ali ona, pobogu ne smije biti prazna. Neke stranice tu moraju biti. Večer prije profesoričinog povratka ušao je u majčinu sobu i pregledao njenu biblioteku. Tražio je velike knjige. Jedna od takvih bila je u hrbatu toliko nagnječena da je očito majci bila jako dobra ako ju je toliko pomno čitala. Uzeo je knjigu u ruku. Težila mu je na dlanu, doduše manje od Shakespearovih sabranih djela, ali kada joj skine korice, to će biti zadovoljavajuće. Shakespeare će već nadomjestiti težinu. Petar je pročitao sadržaj na poleđini knjige i ostao pomalo zbunjen kakve li to stvari voli njegova majka. Erica Jong, Strah od letenja bio je naziv knjige. A, pa dobro, što je tu je. Mame valjda znaju najbolje, pomislio je i dao se na posao.
Sutradan nakon prozivke kada su učenici svoje dnevnike čitanja ostavljali na katedri, Petar je bio jedini koji je umjesto teke profesorici predao vraćenu knjigu. Ošinula ga je pogledom i vratila na mjesto uz komentar kako jedinicu kod nje nikada neće popraviti, a onda je uzela knjigu i počela je listati. Činila se pomalo iznenađenom, da bi pogledom potražila požutjelo Petrovo lice. Izraz oka joj se tada promijenio.
„Ovo je ono staro izdanje sabranih djela koje sam odavno tražila, pa ga nikako nisam uspjela naći, a to je ipak generacijsko djelo,“ rekla je odjednom, pri čemu su neki od učenika generacijsko djelo tumačili da je profesorica ipak bila starija i od Isusa. I sat je protekao mirno, spokojno, bez vike i dreke; baš kao da se na njihov sat vratila zamjenska profesorica, jer ova redovna se na satu više nije dala smesti. U miru je čitala nova sabrana djela Williama Shakespearea. I nekoliko je puta podizala glavu i uz odobravanje promatrala Petra, da bi mu na iznenađenje svih glasno rekla kako je za ovakav trud zaslužio ispravak jedinice. Malo je za reći da nikome ništa nije bilo jasno, zato se Petar kući vratio nasmijan. I prošlo je novih mjesec dana do iduće lektire, a tada je na redu bio Miroslav Krleža. Dovoljno debela knjiga za novu prolaznu ocjenu. Petar je knjigu posudio i odmah dao djedu i njegovom dlakavom suradniku. Pa čak i ako čupavi ovog puta ne odradi svoj posao, Petar je znao što mu je činiti. Ionako je pregledom mamine biblioteke pronašao novi naslov koji će njegovu profesoricu barem na kratko činiti sretnom i mirnom, a on će onda dobiti pozitivnu ocjenu iz znanja ili zalaganja, to ionako više nije bilo bitno. Knjiga koju je sada Petar držao u ruci imala je naziv Pedeset nijansi sive, i po sadržaju na poleđini, bila je prava stvar za njegovu profesoricu. Jedino što je on još trebao napraviti bilo je odvajanje korica od sadržaja, a osim toga, i ovu je knjigu njegova mama po svemu više puta pročitala, pa kako onda njegova profesorica ne bi bila zadovoljna?

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 7. dio

Prva žena (2)

“The Winner Takes It All” … ABBA

Nakon Nikolininog odlaska Brunina situacija je bila nezavidna. Situacija je u emocionalnom i ukupno u mentalnom smislu bila opsukurna i konfuzna.
S jedne strane, nedostajala mu je; s druge strane ju je mrzio; s treće strane, ova cjelokupna situacija otvorila je neke nove portale u Bruninu biću: u njegovoj psihi, emocijama i mašti. Situacija je do te mjere bila uvrnuta, neobična i opskurna, zatvorena vlastitim parametrima važnosti, barem se Bruni tako činilo, da ga je podsjećala na radnju i atmosferu Bunuelovog filma “Taj mračni predmet želje”.

Zaželio ju je još jednom. Zaželio je staviti joj ga, pa makar samo još jednom. Sinula mu je ideja; i plan.

Imao je određenih problema s kompjutorom i s otvaranjem pojedinih dokumenata. Bilo je potrebno skinuti i instalirati nekakve aplikacije; pokušao je, ali nije išlo. Bio je previše umoran i nervozan da bi se mogao koncentrirati na to. Odlučio ju je nazvati, i zamoliti za uslugu: da dođe kod njega i da ona pokuša to srediti. Bilo je to prvi puta da ju je zvao dva tjedna nakon njihovog konačnog prekida; dva tjedna nakon što je zaplovila nekim svojim vlastitim vodama. Smatrao je da nakon što oproba travu na drugim livadama, da će mu se htjeti vratiti.
Telefonski razgovor bio je uspješan. Pristala je doći, i pokušati mu pomoći. Bolje se razumjela u informatiku i kompjutore od njega. Na kraju krajeva, bila je diplomirana informatičarka, i profesorica informatike u jednoj srednjoj školi.

Začulo se zvono na donjim, ulaznim vratima zgrade. Podigao je slušalicu portafona. Bila je to ona. Ušla je u stan. – Bok. – Bok. – pozdravili su se.
– Kako si? – pitao je. – Dobro. Vidjela sam i boljih dana – odvratila je uz lagan smješak.
– Što ćeš popiti? Imam kavu, ako želiš; još je vruća.
– Može.
Stavio je mlijeko na stol, i čašu vode. Neko vrijeme pijuckali su kavu u tišini.
– Pa, u čemu je problem? – pitala je nakon nekog vremena.
– Imam problem s otvaranjem nekakvih dokumenata.
Ustao je i krenuo u radnu sobu. Ona je krenula za njim. Došavši do kompjutora, kliknuo je mišem, i probudio ga iz hibernacije.
– Poručuje mi da trebam skinuti aplikaciju za otvaranje dokumenta. Kliknem, pokrenem instaliranje aplikacije, pričekam do kraja, i opet ništa.

Sjela je na stolicu s kotačićima i privukla ju stolu. Njeni brzi prstići zaplesali su po tipkovnici. Želja je u njemu bila sve jača, dok ju je tako promatrao za svojim radnim stolom i kompjutorom.
Primaknuo joj se sasvim blizu, praveći se kao da zainteresirano promatra što se događa na monitoru. Stavio je ruke na njezina ramena, i započeo ju lagano masirati. Kao u stara vremena.
U početku se nije bunila; činilo se da joj masaža ramena godi.
– Prestani … Što to radiš? – upitala ga je nakon nekog vremena. Sagnuo se i polušapatom progovorio na njeno uho, dok su mu ruke još uvijek bile na njenim ramenima:
– Hoćeš da ti ga stavim? Hoćeš mi ga popušiti? – pitao je.
– Nismo se tako dogovorili – odvratila je. – Ne, ne želim da mi ga staviš, niti ti ga želim popušiti!
Iznenada, digao je ruke s njenih ramena, odmaknuo se, i stao sa strane.
– Zašto si onda zapravo došla? – pitao je. – Znala si da ću te probati pojebati.
– Ne, nisam znala! Znam da si povremeno napaljenko, ali ovamo sam došla jedino i isključivo iz razloga jer si me molio i tražio da ti pomognem oko kompjutora.
– Dobro, u redu … – odvratio je. – Pa jel se viđaš s kim? … Jel te dobro jebe?
– Da, dobro me jebe … – odgovorila je gotovo smireno. I dalje je gledala u ekran, i prčkala po tipkovnici.
– Jel si se pojebala s jednim, ili s više njih? – pitao je znatiželjno.
– S trojicom, ako te baš zanima – odgovorila je mirno, s laganim prizvukom prkosa u glasu. Nije znao što da misli.
– S trojicom …? – ponovio je. – Odjedanputa?
– Da. I bilo je božanstveno … – odgovorila je. – A takve stvari tebe napaljuju, jel da? – rekla je sa zadovoljstvom u glasu.
– Da – odgovorio je. – Volim zamišljati kako te jebu trojica, ili čak više njih. Uvijek se uzbudim i napalim, i svršim, jako …
– Pa dobro, samo ti zamišljaj i dalje … – Evo, ovo ti je sređeno, pa možeš nastaviti dalje sa svojim aktivnostima …
– Hoćeš da ti poližem malu? – pitao ju je, mada je unaprijed znao da neće biti nikakve koristi od pitanja.
– Ne, hvala …
Uzela je svoju torbicu, i užurbano krenula u smjeru vrata.
– Hvala na kavi – rekla je.
– Hvala tebi – odvratio je.
Otprativši ju do vrata, pozdravio je, i zaključao za njom.

Premda se sve to činilo kao beskoristan razgovor, znao je da je mamac bačen. Dao joj je do znanja da ga još uvijek zanima, unatoč tome što se viđa najvjerojatnije s drugima, i unatoč tome što s nekim drugim održava seksualne odnose; bio joj ga je spreman staviti, i polizati joj picu. Doduše, to je tako barem njoj dao do znanja. Nije bio siguran za ovo vezano uz lizanje njene male. Tko zna, tko ju, kako, i gdje, praši? S kakvim organelama i spravama? Nije bio baš siguran da bi joj rado lizao picu u ovim njihovim okolnostima. Ali stavio bi joj ga, s kondomom, bez problema, i izjebo ju pošteno, i do kraja. Pomisao da se ona sada negdje s nekim seksa, uzbuđivala ga je.

Već gotovo dva tjedna lišen seksualnih odnosa, uslijed novonastale situacije, jedini odušak i predah njegovoj nervnoj, ali i seksualnoj napetosti pružali su trenutci masturbacijskih opuštanja. Još uvijek nije mogao prestati misliti na nju. Međutim, sada su se u njegovim masturbacijskim maštarijama uz Nikolinu pojavljivala još dvojica, a ponekad i još trojica muškaraca. Svi su bili goli i ševili su se. Ševili su njegovu Nikolinu; ševili su je žestoko, i bez milosti. A on je to sve promatrao kroz pritvorena vrata spavaće sobe. Ni sam nije znao odakle su dolazile te maštarije, no, što je najgore, ili najbolje, jako bi se uzbudio tijekom takvih maštanja. Svršavao je obilno i često, uz obilje ejakulata. Kao da je otkrio jedan novi dio sebe, svoje psihe, koji mu je prije bio nepoznat. Pokazalo se da je njegovo zamišljanje vlastite supruge u raznim pozama, s dva ili tri muškarca istodobno, bio vrhunac i vatromet njegovih seksualnih odnosa s njom, i to sada kada ona fizički više nije bila s njim. Svojevrsna kruna bračne karijere. Barem u njegovoj glavi.

Za vrijeme zajedničkog života nikada se nije na taj način i u toj mjeri napaljivao, vezano uz nju. Sada, nakon prekida, i u stanju razdvojenosti, razmišljanje o vlastitoj ženi kao o bivšoj, i o mogućem općenju s njom, postalo je još slobodnije i još naglašenije, u čisto seksualnom smislu i smjeru. Nije znao je li to baš sasvim normalno. Očito, oslobođenost od emocija i od samonametnutih obzirnosti, može dati jednu sasvim novu kvalitetu seksualnom životu.

* * *

Prošla su još tri tjedna, kada je jednog ponedjeljka zazvonio Brunin mobitel.
– Bok, Nikolina je … – čulo se s druge strane. Željela se naći s njim. Rekla je kako je sve ovo prije bila greška, i kako ona voli samo njega.
– Ti si moja jedina prava ljubav…. – rekla je uvjerljivo.
Očito ševac nije ispunio očekivanja, ili je zakazao u nekom ključnom segmentu, npr. planiranja budućnosti – pomislio je Bruno; ili ju je jednostavno pojebo i odjebo, kao što to obično i biva.
– Ne znam baš … da bismo se trebali nalaziti. Rekli smo da ćemo neko vrijeme biti razdvojeni … – izigravao je Bruno i dalje nezainteresiranost, i prolongirao situaciju stavljajući određene naglaske na aspekte njihovog međusobnog odnosa.
– Ma ljubavi, daj …. – čulo se s druge strane.
– Da, sad bi da se vidimo i nađemo, a prije tri tjedna kad si bila kod mene nisi htjela ništa. Jel se sjećaš?
– Bila je onda druga situacija … – promrmljala je u vlastitu obranu.
– Osim toga – dodao je Bruno – ne znam hoću li moći preko svega što se dogodilo tek tako prijeći.
– Ljubavi, ti znaš da si ti meni sve na svijetu … Ono nije bilo ništa; to mi nije ništa značilo … Bio je to samo seks … – nastavljala je.
– Trenutno sam zaokupljen s nečim, daj me nazovi ili mi pošalji poruku kroz sat vremena … pa ćemo se dogovoriti oko nalaženja.
– Može. Volim te. Pusa! – začulo se s druge strane…
– … Kujo pokvarena … – promrmljao je Bruno sebi u bradu, nakon što je ugasio mobitel. Nasmiješio se sam sebi, i u sebi … Osjetio je navalu radosti i zadovoljstva; onog zadovoljstva kada znate da sve ide po planu.

Nakon pola sata stigla mu je SMS poruka: Tebe jedinog na svijetu volim. Ti si mi sve … (i nekoliko emotikona ružičastih srca … )
Sljedeća poruka glasila je: Ono s onim likom bila je greška. Znam, pogriješila sam. Bio je to samo seks. Ništa mi nije značilo.

Bruni je bilo drago da je dobio njezinu poruku s priznanjem nevjere.
Uskoro ga je nazvala. Pristao je da se susretnu. Bilo je to u nekom kafiću s opskurnom i romantičnom rasvjetom. Njezina taktika bila je očekivana. Bila je dobro našminkana: usne, trepavice, minica. Dovoljno da privuče pažnju i da zavede muškarca, ukoliko bi to poželjela. Pri susretu ga je zagrlila. Bacila se na njega. Odjeća joj je mirisala na parfem i nikotin. Bila je vitka i vižljasta. Činilo mu se da je smršavila još više. Dinamičnost i energiju je zadržala. Kada su sjeli u separe, privinula se uz njega. Objesila mu se oko vrata, i nastavila s uvjeravanjem i zavođenjem. Zagrlila ga je i ljubila … Bilo je teško odoljeti njezinim izljevima ljubavi i nježnosti, no Bruno je znao zašto je ovdje … I dalje se pravio pomalo nezainteresiranim, uvrijeđenim i blago nedostupnim, dok je ona gotovo pa plazila po njemu.

– Dobro, ok, vidjet ćemo …- rekao je u jednom trenutku. – Samo polako … – nadodao je.

– Gle, ja bih sad morao ići; sutra me čeka naporan dan, a moram još pripremiti neke papire – rekao je prilično smireno.

Pogledala ga je. Rekla je: – Dobro, ljubavi; idemo … i ja imam za sutra dosta obaveza.

* * *

Sljedeći dan između podneva i dva sata, Bruno je svom snagom jedne ruke pritisnuo rukohvat velikih masivnih drveno-željeznih ornamentiranih ulaznih vrata zgrade u centru grada. Bio je to glavni ulaz s ulice u hodnik koji je dalje vodio stubama na prvi kat u prostorije odvjetničkog ureda.
Pozvonio je i sačekao. Žena u dobi od oko možda 30 godina  mu je otvorila. Predstavio se i rekao koga treba. Uskoro je u zasebnoj prostoriji razgovarao s muškarcem u dobi od oko 50 godina. Bruni je ponuđeno da sjedne.

– Želio bih kod Vas podnijeti zahtjev za rastavu braka. I volio bih da me Vi, ako je moguće, zastupate – izjavio je Bruno.
Između ostalog, prezentirajući odvjetniku svoj slučaj, istaknuo je da je razlog za pokretanje rastave bračna nevjera supruge, te da ima na mobitelu njezine sms poruke u kojima ona priznaje prijevaru.

– Ako će to pomoći, naravno.

Bruno čak nije niti očekivao da bi se SMS poruke mogle tretirati kao dokaz, ali odvjetnik je napomenuo da bi one mogle dobro doći da se pred sucem ili sutkinjom potkrijepi zahtjev za rastavom.
Odvjetnik je obećao da će još danas pripremiti sve potrebne papire i da će oni odmah sutra biti proslijeđeni dalje u postupak.

Kocka je bila bačena.

Na putu od odvjetnika odlučio je sjesti u jedan kafić na Zrinjevcu. Bio je kišan jesenji dan. Cijeli perivoj bio je prepun otpalog lišća, a kiša je jednolično rominjala. Dok su vani, na ulici, ljudi užurbano prolazili, nisu se vidjela njihova lica, nego samo smotra raznobojnih kišobrana: plavi, crveni, narančasti, žuti. I, naravno, noge; cipele. U lijepo uređenom kafiću bilo je ugodno, toplo i svirala je opuštajuća glazba. Dašku salonskog glamura pridonosila su tamnocrvena kožna sjedala drvenih stolica i klupa, uz prigušujuće smeđe tonove lakiranog drveta, posvuda naokolo. Bruno je naručio produženu kavu i čašu vode; konobar odjeven u košulju, prsluk i leptir mašnu te neizbježne crne hlače, pohitao je da izvrši narudžbu.
Bruno je izvadio mobitel i uključio ga. Na njemu je bilo već nekoliko poruka od Nikoline. Od one, u kojoj mu želi dobro jutro i lijep i ugodan dan, pa do onih kasnijih, u kojima ga pita bi li se mogli danas vidjeti, i predlaže mu lokacije.
Odlučio je sve staviti malo na čekanje, i razmisliti. Nakon što je popio kavu, i iskapio čitavu čašu vode, otipkao je poruku:

Trenutno imam neke obaveze. Što kažeš na večeru, kod mene, u 19.30?
Uskoro se pojavila poruka. Pristala je.

* * *

Smatrao se dobrim kuharom. Kuhanje ga je zaokupljalo i smirivalo.
Putem kući kupio je svježe janjeće kotlete. Sudeći po veličini kostiju, činilo se da je janje bilo još gotovo beba kad su ga krknuli. To je jamčilo mekano i ukusno meso. Kod kuće je imao konzervu slanutka i crveni luk. To će dostajati za salatu s bučinim uljem uz aceto balsamico. Bila su samo četiri mala janjeća kotleta, pa je odlučio pripremiti još jedno jelo: rižoto s lignjama. Uz to servirat će masline punjene paprikom iz Konzuma. Imao je na zalihi i butelju Frankovke iz Erduta. Tempirao je pripremu tako da jela budu gotova do 19.30, kako se ne bi ohladila. Nije želio da janjeći kotletići dinstani u saftu od luka budu hladni kada ona dođe. Čak i nešto ranije od dogovorenog vremena, oko 19.25, začuo je zvono na ulaznim vratima zgrade. Ušla je u stan; pomogao joj je da skine crveni kaput za jesen i zimu. Objesio ga je na vješalicu u predvorju.
Bila je dotjerana u neku vrlo elegantnu kombinaciju: crna uska suknja, otprilike do koljena, crne najlonke, nekakva fina bluza, ogrlica …
Večera je protekla u ugodnom tonu. Nije bilo optuživanja; ničeg negativnog. Sve je bilo prilično svečano. Nakon toga odlučili su se opustiti uz vino u njihovom dnevnom boravku s foteljama i stolićem. Bio je tu i jedan kauč za sjedenje i pozamašni suvremeni tv, police s knjigama, stalak s DVD-ima, CD-ima …
Ona nije gubila vrijeme. Odlučila mu je još jednom, jednom za svagda, dokazati i potvrditi svoju privrženost … Kratko su se doticali usnama. Nije mu baš bilo do ljubljenja. Krenuli su na konkretnije stvari. Dok je sjedio zavaljen na kauču, ona se spustila dolje, i otkopčala njegove hlače. Vješto ga je izvadila van. Bio je nabrekao i poprilično tvrd. Uzela ga je u usta, pa ga izvadila van, vješto palucajući jezikom po glaviću. Oblizala ga je cijelog od korijena prema vrhu. U stankama između žustrog, ali vještog pušenja, tu i tamo, liznula bi jaja, potom cuclajući ih jedno po jedno. Malo nezgodan osjećaj, ali sve je to dio procesa. Zaustavio ju je. Nije želio da ga nadraži previše pa da svrši prije vremena. Počeo joj je raskopčavati košulju; pomogla mu je. Uskoro joj je ljubio grudi, jezikom joj draškajući bradavice. Otkopčala je suknju koja je odmah skliznula na pod. Dohvatio je njezine gaćice, i skinuo ih.
Vjerojatno je mislila da će joj lizati malu, ali preskočio je taj dio. Navukao je kondom, još jedan iz zalihe. Mirisao je na jagode. Ili mu se tako barem činilo. Stao je iza nje, rukom joj prelazeći po guzovima, kao da isprobava njihovu tvrdoću. Namjestio ga je, i ušao u njezinu malu. Činila mu se nekako široka; šira nego inače. Nastavio je započeti postupak; prvo polako, a onda sve jače i sve brže. Znao je da ima posla s iskusnom ženom; sigurno iskusnijom nego prije pola godine. Uz sva moguća ubrzavanja i usporavanja, trajalo je prilično dugo. I sam je sebe iznenadio. Imao je volju ševiti ju još i još i još; tvrdoća mu nije popuštala. Svakim prodorom, i zabijanjem, kao da ju je kažnjavao. Osjećaj je bio dobar. Potrudio se maksimalno: uhvatio ju je čvrsto, i ubrzao do krajnjih mogućnosti. Ona je očito svršavala, a tada je, napokon, i on.

Na odlasku ga je poljubila i zaljubljeno pogledala. Nije joj rekao ništa o zahtjevu za rastavu. Naime, to je trebalo biti iznenađenje.

Foto: www.pexels.com