Arhiva kategorije: Poezija

Slaven Posavac: Ovo je dobar život

Ovo je dobar život…
Slušamo dobru glazbu
i sreću smo zamotali u komad papira.
Trudimo se svim silama odagnati svijet.
Imamo malu mačku,
tako slatko zločestu.
Pokušavam biti duhovit,
ne znam koliko mi ide za rukom.
Govorim ti da ću te slati na
natjecanje u pakiranju sreće
gdje će ti svi reći da si
najbolja u tome, da si se vratila
u neka jednostavnija vremena.
Prvo mjesto – kategorija “klasik”.
Mačka me grize za prste,
svira Bowie – moderna ljubav,
a ja te tako starinski volim.
Ovo je dobar život.
Bez obzira na sve.

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Otvoreno pismo svim pravim pjesnicima

Najbitnije stvari su
odviše proste.
Lažu samo oni koji…
zapravo ne znaju za sebe.

Izbezumljeni sa sobom
ne mogu vidjet samog sebe.
Ali prave stvari su
skromne i ponizne.
Prave stvari nikada ne lažu.

Da li anđeli postoje?
A ja vas pitam
Tko bi onda letio bez njih?
I tko bi ikad mogao da padne?
Zar vam je truplo života
zaista dovoljno krupno
da izvučete oči iz mrtvih snova?

Kristusova patnja jeste
od neuništivog čelika
ali ipak on nije bio čovjek
nego samo onaj koji pati
a to je zapravo svako od nas.

Kristus neće doći
jer je on oduvijek ovdje
sretan među zvijezdama
koje uzalud svijetle
u tamu izbezumljenog uma.

Sad vam kažem
sad ili nikad srest
ćemo se u paklu snova
i podtaknuti vatru
vlastite radosti Biti.

Uz veliko poštovanje
svima koji vas čitaju.
Izbezumljeni pjesnik

Ilustracija: Caravaggio, Večera u Emausu

Veronika Dintinjana: Oleandri

Tamo negdje je plava zgrada, uzidana u brijeg.

Uza zid garaže od salonita rastu tri oleandra.
Posadili smo ih zajedno. Kažu da će ih trebati posjeći.
Cesta se spušta do kanala. Do mora. S borovom šumom
i stijenama za obranu,
protiv vjetra i valova.

Iznad vrata je pukotina, koja se proteže
do temelja. Brdo se kreće.
Gradimo na živom pijesku, ne znajući;
voda i vapno privremeno zaustave
odnošenje grednika, s kojima gradimo
domove. Želje i nade. Siječemo drveće, kako bi
učvrstili svoje živote, kratimo im ruke, kosu.
Oleandri ipak dalje rastu, ravno prema dolje i ravno gore.
Čak i ako nema mjesta da bi mogli proširiti ruke.

Gdjekoje drveće i grmlje zna živjeti na živoj stijeni.
Kao cvjetovi tratinčica i stolisnika u stijeni
Katedrale u Pontevedri. Ili bilo gdje drugdje,
gdje kamen i cement pucaju umjesto srca
i nastane u rani crnice malena kap.

Nekoliko kamena, nekoliko imena. To je sve što ostane.
Žute krizanteme u lončićima za cvijeće,
usred negostoljubivih groblja.

Unatoč stotinama plamena nema dovoljno topline
da bi si mogao ugrijati ruke.
Kalendar neke, prije davna vremena napuštene i zaboravljene žetve,
pomaci nebeskih tijela, koji podsjećaju
da će tama još jednom omotati svijet.

Slijedeći put donesem oleandre.
Odrezat ću grane i od njih uzgojiti reznice.
Kroz vrijeme, vidjet ćemo hoće li biti cvjetovi iznad otrovnih listova
ružičasti ili bijeli.

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Šalamunu

Mladim pjesnicima si kao od šale
rezao mlade i još grčevite lulke
šala-o-mun ti bicepsu poezije!

Kako su plesali oko tvoje
neusahljive kite kako si ih
jebao dječjim govorom

da su te darivali svojim jezikom
pa si ga prekasno uzimali natrag
zaraženoga tvojim vječnim entuzijazmom.

Polegao si ih na plahte nasljedstva
kao male bijele štruce te ih
jednoga za drugim razdjevičio.

Sada te kunu jer nisi upotrijebio
ekološko brašno za bezjezične
napjeve koji te nehotično slave

o-šala o-mun istrebljivač
svojega plemena sjemenski
pastuh svojega krda o-mun

o-šala o-šala o-mun o-šala
tvoji mali bijeli zečići se množe
brže od tvoje male bijele smrti

posvuda su i grickaju crvene
oči skrite za potplati bogova
koje pucaju od smijeha da ovdje

plačemo za tobom o-plač o-šala
o-tol-mun nikada mračan-mun
koji pljuje slike kao da bi se mrijestio.

Još uvijek te kuju u zvijezde
i zavijaju u tvoj mjesec kao vučići
prisisani na sise iz srebrnoga

pepela kojega radodarno trošiš
okolo nas da lako svatko
reče: Šalamun to sam ja!

Prevela Mirela Fuš

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: https://newyorkschoolpoets.wordpress.com/2014/12/28/tomaz-salamun-1941-2014-and-the-new-york-school/