Arhiva kategorije: Poezija

skarlet_p: 2005.

treba mi ovo mjesto ponekad
oprosti mi na udaljenosti
i na zatvorenim očima i okrenutim leđima
i na izolirajućim slušalicama
želim da znaš
duboko sam svjestan
tvoje prisutnosti
i čujem te kako slažeš
playliste iza stakla
i režeš me u eteru
ulomcima vijesti nasumično
iz 2005.
iskoristit ću svoje pravo veta
i stisnuti ovaj prekidač
spustiti rolete u rupice ugurati salvete
s jesenskim motivima i pozdraviti te
opet iz etera bespomoćnu i
bijesnog pogleda na tonskim kontrolama
i prosuti “lit up” iznenada na grad
pusti me da skrivam se ponekad
znaš me gdje sam ja sam gospodin rujan
gospodin listopad
sada je 2013.
i još uvijek ljudi svi su veliki
kao i prije desetak godina
iako demistificirani
još uvijek preblizu su mi ponekad
ja sam udaljeni satelit emitiram
signale pretjerane zabrinutosti i
vodim tematske emisije o 2005.
godini u večernjim terminima
uglavnom upitne kvalitete ali rekao bih
s povremenim odbljescima genijalnog
dok ti za tonskim pultom revidiraš
popise pjesama na staklu flomasterom
guraš mi ispravke ispod vrata
i stavljaš me u stvarnost
s 45-postotnim uspjehom
ulazimo u studio zajedno
svakog rujna i listopada svaki dan
pusti me da skrivam se ponekad
znaš me gdje sam ja sam gospodin rujan
gospodin listopad
glavni urednik dao nam je odriješene
ruke i rekao da slušanost nije prioritet
sve dok puštamo “lit up” na repeat
barem pola sata svaki večernji set
i uopće mu nije bitno
što je to godina koje se nitko ne sjeća
kaže da od izlaska trećeg albuma
The Nationala
da se još nije oporavio od bljeska
i da je ovo samo za njega
i racionalnost ga u ovoj stvari kaže
uopće ne zanima
ono što jest zanimljivo je da nitko
koga poznaješ neće znati izdvojiti
niti jednu pjesmu iz te godine
niti reći
po čemu bi se mogla razlikovati
od glazbe iz dvije i treće
ili osme na primjer
i da osim njega u našem mikrosvemiru
ne poznajemo više skoro nikoga
tko bi pamtio događaje i razdoblja
života po glazbi i
godinama
nešto se dogodilo u međuvremenu
sa svima nama
i to pokušavam objasniti sebi i
slušateljima s pomalo indie maštom
svakog rujna i listopada
a samo tebi objašnjavam
zašto
treba mi ovo mjesto
pokušavam otpetljati grad
prosuti mirise 2005. po
širom otvorenim prozorima
kroz radio. pojačaj mi slušalice
pusti mi „lit up“ sad i pusti me
da skrivam se ponekad
znaš me gdje sam ja sam
gospodin rujan
gospodin listopad

http://werdsmith.com/skarletp

Silvija Šesto: Nije Matko, Jura je

– Griješio sam! – Jura je pokušao podići ruku prema velečasnom, ali sve je ostalo na nezamjetnom trzaju. Obitelj se skupila u kuhinji. Mirisala je kava i vanili kiflice.
– Griješio sam puno i nije mi žao. Samo… – tu se malo zagrcne. Suho grlo stvara nevidljive noževe. Proguta teškom mukom slinu.
– Krao sam!
– Oprostit će Bog! – lik pokraj njega činio je odrješujuće pokrete rukama. Jura to nije primjećivao.
– Krao sam svake nedjelje. Crkveni tisak sam krao. Ubacivao bih uvijek premalo, a uzimao previše.
– Jesi barem čitao? – prene se velečasni.
– Malo. Prelistao.
– I onda bacio?
– Da.
– Oprostit će Bog. – Jura htjede još nešto reći, ali voda kojom bi pripremio grlo stajaše predaleko. Velečasni dovrši obred i priključi se onima u kuhinji. Popije domaću orahovicu. Pije je svake godine jednom. Pred Novu kad dolazi posvetiti kuću. Ove godine iznimno drugi puta. Pozdravlja se i izlazi. Već u dvorištu mobitelom zove svog kapelana i javlja mu najozbiljnijim glasom:
– Nije Matko, Jura je!

Robert Bebek: /u lavovu/

Nebo

nebo u lavovu započinje
u 7 ujutro na -11
ti spremaš rozsoljnik u staklenku
kuhaš sebi čaj meni kavu bez šećera
dok ja još spavam
potom zajedno palimo prvu cigaretu
šećemo denija
i idemo
svaki na svoj pos’o
sve je bijelo i tiho
led je svud oko nas
led je nimalo rječit
kroz sobu i san kroz cijeli ovaj svijet

Željko Funda: Iz zbirke “Gdje je danas Jadranka Kosor”

zbog toga netko bi mogao moliti za me

 

šef je na dvodnevnom službenom putu u Sloveniji
sad mogu mirno gledati kroz prozor
čuditi se kako ljudi tako samouvjereno hodaju
kao da su na vojnoj paradi
moram samo odgovarati na telefonske pozive, srediti papire
mogu se konačno bez straha poševiti sa svojim čokoladnim dildačom
u šefovoj fotelji s pogledom na pola grada
doma to mogu sigurno učiniti jedino kad mama ode na misu
kad se uspijem izvući od njenog navaljivanja da idem s njom
i da spašavam svoju dušu
dok si ona privređuje život vječni,
ja si moram sama stvoriti malo zadovoljstva
onog što mi nitko s ove ili one strane svijeta ne da
niti misli da treba dati
staroj curi su ionako dovoljni njen šef, mama i Bog
ja se, naravno, trudim da budem
vrijedna sekretarica, zahvalna kći i dobra vjernica
no isto tako ja se trudim da proizvedem onaj spokoj
bez kojeg bih u afektu mogla ubiti bilo mamu bilo šefa
najradije bih ubila Boga
da zbog toga netko ne bi molio za me
tog istog Boga

pirotehničar za vrijeme

kako je doma dosadno
pustinja
sve tiho, mirno, bajno
nigdje smrti
osim na groblju
a i to su samo njeni tragovi
da bar mogu u operacijsku dvoranu za vrijeme operacije
presađivanje organa, po mogućnosti
svi u krvi
vrijeme juri kao raketa
samo je pitanje vremena hoće li ona prije stići do cilja
ili će je borci, znajući da ona samo što nije tresnula,
navesti u krivom smjeru
kuda će letjeti sve dok se ne umori
i padne na zemlju bezopasna kao pahulja
tu ću biti ja
pirotehničar
ni u Afganistanu nije tako gusto, rekao bih
to je ono što moram učiniti
da svi uživamo u topljenju pahulje
i smijemo se
sretni što smo ustrajali

naš Branko

danas smo pokopali našega sina Branka
prometna nesreća
još se pokušavamo sabrati
još vapimo
možda će biti bolje kad taj dečko izađe iz bolnice
bit će nam jako drago ako preživi
zajedno ćemo otići na Brankov grob
zapaliti svijeće, položiti cvijeće
mi više
plakati
poslije ćemo otići na piće
popričati o srcu
Branko nas je jako volio
možda će i on
naš Branko

 

Silvija Šesto: Majka mog supruga

majka mog supruga čuva njegove stvari

sako u kojem se vjenčao sa mnom (hlače je iznosio poslije vjenčanja), majice, potkošulje i donji veš koji je nosio kao mladić, njegove školske bilježnice (uključujući dnevnik i spomenar), pouzdano znam da čuva i njegove stvari s primanja u pionire (kapicu, maramu i štafetu, jest bio je istaknut mladić), u ormaru za posuđe čuva njegovu šalicu u kojoj mu je svako jutro nudila kakao, čuva njegova pisma iz vojske, izrezak iz novina u kojima su ga jednom prilikom novinari zaustavili na Dolcu upitavši što će danas kuhati (a zapravo je išao, dok smo još bili u vezi, posjetiti onu kurvu Darinku, to znam samo ja, a možda i majka), čuva narukvicu koju je dobila kad ga je rodila i pupkovinu čuva,

majka mog supruga čuva još mnoge njegove stvari i ja sam odlučila svog muža vratiti njegovoj majci