Arhiva kategorije: Poezija

Iva Pejković: Ivin recept za poeziju nediljom

Uzme se gulilica, pa se oprezno i nježno ukloni kora, pod njom su slova, trebaju vam slova, svježa i raznolika, plod je najbolji kada u sebi krije mnoštvo samoglasnika. Treba vam dosta samoglasnika.
Suglasnike pohranite sa strane, najbolje u keramičkoj zdjelici, neka ostanu na hrpi za kasnije, trebat će vam kasnije.
Tvrdu, tvrdoglavu misao omekšajte u malo tople, slane vode. Najbolje je poslužiti se krupnom morskom soli.
Takve misli valja pripremiti za upotrebu, svaka domaćica ima svoju varijantu – neke natapaju više od dva sata.

Rođeni ste osamdesetčetvrte?

Čestitam, vama neće trebati puno, lako bubrite u autodestruktivni oblik.

Ako posjedujete neki od začina poput trulih ljubavnika, gorkih prekida, talijanskih korijena, majčinu dušicu ili pak samozavaravanje u granulama, dodajte odmah.

Pomješajte besram u prahu s malo tople, razmrvljene nade u promjenu.

Neka vam prsti pobijele od pritiska.

Ovo je najteži dio, nemojte odustati kada vam se učini da se smjesa ne spaja u finoću koju želite postići.

Nema ništa loše u malo mazohizma.

Kada ste obavili i taj dio, možete polako miješati na pari.
Miješajte dok ne dobijete željenu teksturu.

Ostavite da odleži najmanje 24 sata prije objave na Fejsu.

Slijedi konzumacija.

Obavezno pohranite.

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Probna vožnja

prepiru se
bez kontakta očima
dvije gospođe
oko slobodnog sjedala
tko je veći invalid

zar ćete ovdje svirati
pita preneraženi gospodin
deklariranog veseljaka
koji ne prestaje uštimavati gitaru
i pričati o pokojnoj supruzi

nižu spolne organe
srednjoškolske darkerice
u jezične ogrlice
vješajući ih o vratove
većinom gluhih putnika

pokisli migrant pokušava dograbiti
kroz prste mu ispali mobitel
iz kojeg još dopire glas
njegova oca
u nekoj arapskoj zemlji

više ne mogu kao nekad
u razmaku od samo jedne stanice
napisati pjesmu o tebi
priznah si pri izlasku iz busa
zatvarajući kišobran

Foto: Miro Škugor

Zdravka Prnić: Prije sna

Kad plešemo. bez glazbe
samo uz zvuk. dijafragmi
srasli jedno u drugo. bosi
na drvenoj oplati. dok
more ljulja u čaši. nabujalu
pjenu terana. u stisnutoj
šaci zatočen. blijedi mjesec
čeka. prije svitanja
da ga prinesem. zmaju
na provi. vladaru
uspavanog akvatorija. na
pasareli ostaju. tragovi
naših vrelih tabana. iz haljine
ispadaju sjene. četvrtinki
u lakiranim plesnim. cipelama
prije sna.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Pitaš što me muči

Pitaš što me muči
čemu onda sumnja?
Možda ne želim više čekati jučer
koje noćas proganja moje snove
i zakopava moje srce
s počastima mraka.
Nakon što posljednje svjetlo
padne posječeno
ja ću isplakati rijeke
jer nisam udahnuo život
usponima i padovima prolaznog uma
kao da sam stao na put
vlastitog sna.
Barem jednom ću nositi
kao znamenje
beskrajne pogrešne riječi
u hladnoj vatri
mog besanog grada
gdje ću posljednji put
promatrati Mjesec
kako ispija kavu noći
negirajući vlastitu svjetlost
poput poruka
koje mi stalno dolaze.
Drhtava predskazanja
ili su prazna
ili s prljavim iglama
ali ruke
one su kromirana svjetlost
kao što su i tiha zvona mog srca
i ukočen pogled na cestu proljeća.
Pitaš što me muči
i zašto ne objavljujem tišinu
i nemam ništa za reći
a toliko sam stvari izložio
u divljem besmislu?
Poslušaj vjetar
zatvori oči
udahni duboko
to je cijena mira
s osmijehom na licu.
Ostavljam riječi
ponoćno gorke
jednako bezvremenske
na tragu koji se spušta
u tamnu ulicu
samo da se uklopim
a ti i dalje pitaš
što me muči.

Foto: pixabay.com

Sanja Bužimkić: Kralj kičmenjaka (kiša)

Kiši kiša kišnim kapima,
kapa kao kišnica,
kisne kukac kosnut kišom,
klizi kiša kišno,
klizavo, konačno,
kroz konačnost kletvu
klizavu kišnu kaže
konačnome kukcu koji
korača kafkijanskom koračnicom.
(Krajnje komična kovanica
koja kazuje kroniku krotkosti
konačnoga kralježnjaka. –
kao komadić komadića Krleže
koraknuo ka krokiju kišnome
koji krotko kazah
kad kiša kapima klizila kućom.)

@ Sanja Bužimkić 2019.

Foto: @ Asja Bužimkić 2019.

Link na video

 

Lovro Katana: Lepet u stepi

Sitnim paperjem vrebam u zamahu
daljinu stepe… Gušim kucaj bila…
Kljunom pred opnom. No, trzni ta krila
legendo sada! Naprijed svom udahu!…
 
Nešto pika me… Sunašce u dahu…
To ciljam kandžom! Beskrajnost bacila
te sa žaokom…! Stepom se odvila
gdje u plavome lepećeš izdahu…!
 
– U smiraj dana, rub mliječnog dok spruda
obzorja crtom pozdravljam da granem
stadu oblaka, ornjava nek luda
 
rog dahne Jutru!… Pupom kad se vinem
jedra u polju, zelen-vela-svuda
prostrem si nebu i pojati stanem.

Foto: www.pexels.com