Arhiva kategorije: Poezija

Neven Lukačević: Kad je Kain digao ruku

Kad je Kain digao ruku
šuma je ostala tišina
voda je i dalje tekla u plavoj boji
polja žita ljuljao je vjetar
oblaci plovili
sunce se svađalo s kišom
Zemlja je bila crna
Zemlja je bila siva
Zemlja je bila crvena
Zemlja je mirisala i bila dobra
Zemlja je vikala i bila nasilna
Zemlja je šutjela
I na kraju umrla
Kad je Kain digao ruku,
pozdravio
tebe
moj
brate: – Ti si Zemlja –

Foto: www.pexels.com

‎Zdravka Prnić‎: Ogledavanje

Kad se razmrvim u suton
Rasperjam haljinu
Otrgnutu od sna
Umatam sve ljubičaste kapi
Nadanja
Ružičaste snove zasjenjene
Plavim odrazima
Pa bdijem
Čuvam Mjesec
Pončom ga prekrivam
Kistom mu crtam osmijeh
I čuperak na vrh čela
Pa se ogledavam
U plavetnilu slanom
I čekam da san potraje
Da se ne budim
Bojim se jutrom ću biti
Neka druga
Bez slanih odraza
U očima
Zato slikam suzu
Okruglom Mjesecu
Pa ga ljuljam
Kao tek usnulo dijete
Šaptom mu pričam
O slanom prije sna.

Foto: www.pexels.com

Sanja Kobasić-Bužimkić: Tolerancija

Ako urediš nokte, staviš tamnocrveni lak,
držiš masku za osvježavanje na licu
i pustiš klasiku dok si sama,
hoće li feng shui proraditi,
hoće li stići taj zen trenutak?

Ako ne misliš o ludilu,
hoćeš li ga odgoditi?
Je li obiteljska kletva na djelu,
ili onda dok ne misliš o njoj, nije na djelu –
kako to ide?

Isključim se kad krenu brojke,
kad se pojave cifre,
mozak mi ode na čik-pauzu,
jer, ako počnem misliti o njima,
mislit ću previše, poznam sebe.

Nisam uspjela zapamtiti,
kako razviti toleranciju prema životu,
nisam uspjela zapamtiti
recept za savijaču, za dobru vezu, za uspjeh
u životu, antistresnu mantru,
vozni red za sutra, spisak
namirnica, kako ne osjećati
krivnju a biti žena.
Zapamtila sam tek poneki osmijeh,
to je sve.

@ Sanja Kobasić-Bužimkić 2018.
foto: @ Asja Bužimkić