Arhiva kategorije: Poezija

Nada Vukašinović: Ravnica

Pod kapcima ti,
još uvijek ravnica,
crna, teška,
masna blista

Miriše zemlja,
preorana,
nedostižna je,
jer ti si daleko,
a noć je već tu
i ne znaš se vratiti

Pod kapcima ti i čitavo nebo,
široko, plavo
i niski oblaci, k’o
bijeli jastuci od perja,
i tvoje bose noge
na strnjaku,
na drumovima blatnim

Pod kapcima ti i
tople ljetne kiše, i
krupne kapi
klize po obrazu

Što ti znači ravnica danas,
s tuđim ljudima
u tuđem kraju,
kad cikne pjesma iz grudi,
pucaju i žice i tvoj glas,
okrećeš glavu,
da lice ti ne vide,
tuđinci
jer opet umireš

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Od listopada

Znaš, taj zvuk lepeta
Nejakih krila
U tišini uskovitlanog
Crvenog lišća
Kad jutro ne počinje
Intermezzo
A noć odbija završiti
Pred svitanje
Čini se kiša će
Obići grad
Odnijeti žute putokaze
Zatvorene ceste
Upaliti usnule semafore
Crveno svjetlo
Ugasiti pod kapelicom
Treperavu šteriku
Znaš, zadnji put
Od listopada
Kad sam te voljela
Bez ostatka
Ptice su promijenile rutu
Volga zamrznuta
Rasuti bokeh po raskrižju
Krvavi otisak maginja
Krizanteme potonule
Na dno voge
Znaš, tišina se razbija
O zvukove listopada
A ti sanjaš
Ne budim te.

Foto: pixabay.com

Oliana Ruta: Kad nema tebe…

kad nema
tebe
vrijeme reže
mene
ravnima komadima suza
kad nema
tebe
kiša zagrli
mene
oštrima
poljupcima tuge
kad nema
tebe
tišina
puca u mojim sljepoočnicama
jaukom
obrezanih krila

///

коли немає
тебе
час відтинає
мене
рівними скибками сліз
коли немає
тебе
дощ обіймає
мене
гостролезими
поцілунками суму
коли немає
тебе
тиша
гупає у моїх скронях
лементом
обтятих крил

preveo s ukrajinskog: Volodymyr Krynytsky

Foto: Tamara Modrić Zagorac

 

Grozdana Poljak: Ako

U ovo sjetno jesensko doba
Mrtvo lišće treperi u zagrljaju vjetra
Noć još baca sjene spavača
Po orošenim jutrima
Mene nema
Gazim kamenje bosim nogama
Sjedim u vrtači uz vrećicu smokija
Čuvana u zjenici bakinog oka
Promatram dim iz vrućeg šipkovog čaja
Ruke materine
Smijeh odzvanja dok se spuštam skalinama
Bore tatine
Ako podignem trepavice do ruba obrva
Hoću li opet biti sama
Mrtvo lišće
Zglobove mi bolno stišće
Ako dovoljno brzo podignem vjeđe
Hoću li stići
Hoću li moći
U tragovima rosnim dušu zaustaviti
Što ću
Ako i ona mi ode
Sama
U ovo sjetno doba odlazaka
U trenu ovom
Sve što želim je da me nema
Da budem izgubljena

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: I onda dišem jesen

Vrijeme
zauvijek stoji na križanju s prostorom
i sumraci kapaju poput boje
na krošnje drveća
i jednu osamljenu vrbu.
Utapam se u sumraku
čekajući da joj ispere kosu na kiši
gledajući kako sjene šire krila
pletući stihove svilenih tuga
na tkalačkom stanu oblaka.
Vrijeme je samo glasina
neki prodavač laži
duhovnih metafora
blagoslova i prokletstva.
Ponekad kad zatvorim oči
sjećam se kiše u tim slikama
teških kapi u boji tuge
koje premazuju moju odjeću
poput mjesečine u noćnim satima.
I sam sam ovdje
kao ključ
za vrata koja mogu otvoriti tajnu
koja nosi svoju agoniju u noći
i gledam mrvicama sna
te hijeroglife
tu dvosmislenu rječitost.
I onda dišem jesen
i ja sam emocija
ili možda val
noćno more
usamljena zvijezda.

Foto: pixabay.com