Arhiva kategorije: Poezija

Kristina Plavšić: Slike

Sumrak se kao patina uhvatio po opustjelim
zidovima tvoje sobe i zanoćio je na davno
netaknutim predmetima i slikama, koje
si kao relikvije čuvala za svoga života.
Sa crno bijele predratne fotografije
posmatraju me prerano otišli pred lice
Boga tvoji otac, mati i sestra.
Načeta godinama ta izblijedjela
slika, bila je jedino što ti je kroz život
ostalo od njih, što si sa suzom u oku
uspjela sačuvati za sebe, skriti od zaborava i
ljudi. I kao da iza njihovih ozbiljnih lica u
trenutku osjetim skriveni smiješak što sam
sad tu, damar njihove krvi, komadić njihove
duše skriven u dahu mojih grudi.
Na vitrini pored uzglavlja ostale su knjige
i fotografije sa kojih se iza naboranog lica starice
životom smiju tvoje tople oči, koje su nas
sa strepnjom ispraćale u svijet i radosno dočekivale
kada bi se vraćali roditeljskom domu.
Na tren mi se učini da čujem ti glas i nasmiješim
se – osmijehom radosti i tuge.
Skoro će Božić i sreća se često izmiješa sa sjetom,
jer tebe već odavno nema,
davno se umorna duša tvoja pozdravila sa
ovim našim prolaznim svijetom.
Skoro će Božić…
Zidove u pustoj sobi decembarske tmine boje.
Zatvaram vrata tvoje sobe,
gdje život i smrt zajedno, ruku pod ruku stoje.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Noć

Krišku po krišku
režem najdužu noć
poput medenog kolača
sa skrivenim novčićem za sreću
na kojem je prikazano stablo
i zmija što grize svoj rep,
sve zaokruženo rijekom
čiji tok se mjeri od ušća
od jutra, od iskona,
od svjetlosti što proviruje u sobu
mlada i uvijek nova.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Na zvezdi željopadalici

Dolaze praznici sami
samima
želeći samima
nadajući samima
voleći zauveknoostavljenim samima
čekajući večnozaboravljenim samima
moleći nemajunikoga samima
ostavljenim nejakobolesnima samima
dolaze praznici sami
starima
pogledoprikovanih imitat vratima
nikada neotvarajućima
morem
vazduhom
zemljom
kišom
oblakom
sunčevim zrakom
injem
srpolikom mesečinom
zatvorenim očnim kapkom
ispruženim željoprstom
sveizgubljenim osećanjema…

NAREĐUJEM

Praznik kod Boga
ako ga ima
iznad svih dosadašnjih Isusa
njihovih bližih daljnjih rođaka
da stvori za sve…

VOLJENO
VESEO
UŽIVAJUĆE SREĆAN
ZAUVEKNI
PRAZNIK

Da više niko
ako ne želi
ne bude sam
odbačen
izgubljen
star
mlad
da pored sebe ima
bar
svog jednog Barnia…

Na zvezdi željopadalici.

Foto: www.pexels.com

Saša Mikić: Šamar prosvjetljenja

Vudu klinke mame svojom žbukom i cementom,
utješna nagrada turbo folk i disco lutke, velikoj su većini.
Nude svima pejotl skriven u tegli lažnih feferona,
ista stvar kao zezati svoje pretke, na groblje im otići.

A ja ne samo da volim ljute feferone,
zapravo obožavam ih bez kočnica.
Da li zato virusi uporno vrište moje ime?
Kunem se nisam ih slučajno zgazio.

Leptir saznao da je još uvijek gusjenica.
Priziva svece i apostole na ouija ploči.
Zašto je pustio zaleđenu dugu u moju sobu
bez uputstva za upotrebu i bez brnjice?

Žao mi susjeda, usamljeni je grafit na zidu,
zauvijek mu crveno na semaforu.
Pitam se gdje je Onaj tko je izmislio cjepivo
za epidemiju kolektivnog nihilizma?

Samo jedan pogled na M40 galaksiju
i ljubavna avantura se rodila.
Kugla koja namiguje, zaljubljeno me gleda.
Kako joj samo uspijeva da zagrli sve moje mane?

Sada znam, tamo me netko,
konačno iskreno ljubi i voli,
ili ipak ne,
ali definitivno možda.

Zato i svako proljeće jato prepariranih ptica
k Njoj putuje i po cijelom nebu biva
razneseno unakrsnom paljbom
vjerskih krivolovaca.

Teorija urote postala svakodnevna praksa,
tuđi džepovi puni lažnih novaca,
a stoički kilometri tišine u meni na sve to
još više rasplamsali moje osjećaje prema njoj.

Rekla si sutra uvijek sutra,
prošao mi vijek trajanja.
Oprez! Sklizak pod od toga političkog dijaloga,
a ja i dalje letim iznad svega toga.

Teško je doći k tebi,hodati po visinama,
skakati od zvijezde do zvijezde,
znam, čeka me čistilište u vešmašini,
jedini program mi opera,nikad tv sapunica.

Pripazi ubuduće što jedeš
da to ne bi pojelo tebe!
Reče mi mudrac na latinskom
prerušen u kuhinjskog pauka.

Istina dogodila se, zapisao točno sam,
čitam sve ovo,baš i nema mi nekog smisla,
bit će prenaglo sam mudrošću prosvijetljen
tijekom svete mise od jednog karizmatika

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Lakonoga tišina

zaronim u bezglasje
u lakonogu tišinu paukove mreže
u tugu
koja poput bujice jeca
ruši stijene
i poljsko cvijeće
klati se o vratu davljenika
srasta sa mutnim mislima
raspiruje nespokoj ponoćne tame
dima i tišine

što su isprazna obećanja
argumenti prepuni nemira
prosuti kroz noć
dok im smisao briše
tek kap jesenske kiše

Iz opusa Okus opore svile

Foto: www.pexels.com