Arhiva kategorije: Poezija

Maja Šiprak: Lilith

Možeš ti svjesno negirati lilith u sebi
praviti se zadovoljnom iza kulise braka
sigurnosti prividnog mira
zatomljujući ženstvo i poriv u sebi
iluzijom vanjskog blještavila

u noćima besanim, sledit će te saznanje
kako nema veće kazne
za ženu
od one za potpunim predavanjem
a nemati kome
dok budna ležiš svjesna praznine
dočekuješ sunce koje će okupati
tvoje nago
dodira željno tijelo
omamljeno slatkim trncima
koji ti niz prepone klize
a bedra se i nesvjesno šire…

iskon se u tebi budi
… želiš biti pročitana
svoje misli smjestiti pod pasku zrelog muškarca
koji zna kako te dovesti pred gotov čin
uzeti te i iskonom iscijediti strast …

osviještena saznanjem
obeshrabreno udišeš misao
kako je bolje biti sama,
nego pored onog koji je za tebe prazan
pa te svojom prazninom nagnao
da se još usamljenijom pored njega osjeća

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: More u očima nepoznatog gospodina

Naslikaj mi kristalno more u očima.
Jutra bez treptaja vjetra na beskrajnoj pučini. Plavetne zore kojima sam umoran bojio dane u sivoj ravnici. More je moja istina
i moja jedina sudbina, kojoj se uporno vraćam u turobnim, poznim godinama moga postojanja.

Znaš li da su danas sve moje želje
slomljenih krila u kavezu ptica sputana,
da beskućnicima i prosjacima zavidim,
u njihovim koracima su pobjegli od mene svi moji bjegovi i moja lutanja.

Zato mi, molim te u očima naslikaj more!
Osjećam kako već s oblaka padaju po meni
neke tišine, kako na drugu stranu nježno me vuku neke nevidljive niti…
Pitaš da li se plašim pepela i tame, da li za nečim žalim?
Odgovor ne znam ni sam,
al krenuću nekako lakše,
ako u očima sopstveno more
uspijem zauvijek skriti.

Foto: www.pexels,com

Miloš Petronijević: San

Ako Smisla ima,
Život je bio, jeste i biće uvek savršen.

Ja znam da tebe nema i da si samo san.
Ali snom stvarnijim od jave slutim,
doći ćeš ti k meni, kad tebi dođem ja.
I sreća susreta našeg, u vedrini lika tvog,
razvejaće bespućem vanvremena
zaludnost sitnih zadovoljstava
i strepnji bez smisla bol.
Ostaće samo radost,
što sam zbog tebe ja bio ovde.
Ja znam da tebe nema i da sam sasvim sâm.
Ali bih voleo da postojiš
i da sam zbog tebe grešio ja.

Kroz život prolazim,
lagano dolazim,
tamo, gde čekaš me ti.
Gde san u snu drema,
gde dan senku nema,
bićemo jedno ja i ti.

Ponekad mi se čini kako te vidim,
gde iz daljina smešiš se meni.
I kao da stid svih želja umine
u mirnom razumevanju pogleda tvoga.
Ponekad, osetim, gde dubina se drhtaji gube u tebi.
I bezimeni nedogledi nemire odnose tamo gde borave seni.
Ja znam da tebe nema i da si nesporazuma mojih san.
Ali tebe u sebi postojano tražim
i tvoj lik iz tame često me hrabri.
Da sam te poznavao odranije,
nedostatnost moja zna.
S osmehom proći, i tebi doći, uspeću, s tobom, znam.
Ti, što u večnosti o meni snevaš, vratiću tebi se ja.
I jedna misao bićemo mi
i vremena naša biće sa nama.

Život će proći,
i ja ću doći,
tamo gde jedno bili smo mi.
I kroz bezbrižnu vedrinu,
dok sve čežnje ne uminu,
ići ćemo zajedno ja i ti.

Ponekad slutim da smrti nema
i da je promena oblika sve;
i da život je ovaj večne igre san,
i da Sklada Večnosti bez Života nema.
I čini mi se, tako,
da smo neznanje birali sami;
i da sam ovamo dobrovoljno pošao
zbog sreće što će ga doneti razgovor s tobom.

I viđam, u snu,
da ti si sudbina moja,
što u dubinama žudnji samu sebe sanja;
i da ćeš mi jednom
osmehom svojim reći
zašto je sve bilo
ovako kako je bilo.

A razum mi kaže da tebe nema i da mojih si misli san.
Ali snoviđenja, dublja, rugaju se meni
i vele da si stvarna, i da si Ja.
I vele da ću,
kad dođem Tamo,
opet sve trenutke svoga života zadobiti,
i da ćemo ih ti i ja poslagati
onako kako nam se svidi.

I bićeš Ti
ishodište nesporazuma svih,
i smiraj želja
što nalaze sebe.
Jer, i moguće sve je,
Tu, gde zakoni logike ne važe.

Ja znam da tebe nema i da mojih si čežnji san.
Ali često sanjam kako mi dolaziš,
dok tebi dolazim, sâm.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Kazna

Krik u tami,
Beskrajnoj i nedostižnoj
Nama smrtnicima,
Neobjašnjivo odjekuje,
Vapi za slobodom.
Krik u tami
Bjesni,
Želi van.
Van iz tmine, smrada i prašine.
Želi u more vječnog samopoštovanja.
Želi, a želja se raspada,
Nestaje u vječnoj tami svemira.

Krik,
Koji ne prestaje.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: 21. stoljetni um

100 ljudi
svaki ima ćud,
no slušati druge
može samo čovjek koji je smatran
lud,
drugi za slušanje nemaju
vremena,
ali ni pameti koju svejedno
izdrkavaju olako poput muškog
sjemena,
bjesne kad se ne sluša
njih nespremne da slušaju
druge,
ne čitaju drugačije kolege jer su im
rečenice preduge,
kad Svijet se dere riječi
što se bez uvažavanja u sudarima
komadaju leteći u prazno,
svađe i sukobi se cvjetaju
da je to naprosto strašno,
iz ovakve smetnje ne vidi
se spas,
no, ipak čujem kako priča
neki vrlo naivni glas:
„Ljudi stanimo da se čujemo,
dijalogom i učenjem da u rješenje
uđemo,
promislimo pod kojim će kutom
šrapnel stršiti…“,
no sretno ti bilo tu misao
dovršiti,
nije bitno razumjeti
nije bitno ni spoznati,
bitno je samo uspjeti
i makar bio mediokritet
bar budi poznati,
nemoj imati mozga
nemoj se sramotiti,
imaj novca svoga
i imaj gdje se provoditi,
no ako tražiš smisao
i odgovore na svoja pitanja,
e otpale ti uši,
pa ti slušaj urlik hrpe glasova
umišljenih umova
gdje se poanta guši.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Film o vampirima

“That is no country for old men.”
~ W. B. Yeats ~ Sailing to Byzantium ~

Prijatelju, gadna su vremena.
Svima treba novac.
Pa čak i njima.

Njihovi očnjaci, veliki i nijemi,
rastu pored vratova i žila,
pored toplih otkucaja bila.

Svima treba novac.
Oni rade, neki kao policajci,
inspektori, a neke su obučene
kao medicinske sestre.

A neki žive posred vila,
kao batleri, tajkuni, kao
predsjednici velikih sila.

I ona bila je lijepa, brineta,
farbana u plavo, preobražena
krvopija, ispod svojih žila.

Neke vampirice rade kao
prostitutke, i sišu naokolo,
nemilosrdno.

Svima je potreban novac,
i mijenjaju za njega svašta,
a ponajviše vrijeme.

Potrebe su tako osnovne, skučene,
nužne i okrutne, a tako široka je
mašta.

I njima, potrebno je svašta.
A vremena imaju u izobilju.

Ovo nije zemlja za starce.

Foto: iz filma Byzantium