Arhiva kategorije: Poezija

Nada Vukašinović: Dobri ishodi

Uvečer prebaci zeleni šal preko ramena
i pregledaj svoju kućicu,
obiđi sobu po sobu,
namjesti krevete,
raširi modro platno,
pribodi zvijezde i mjesec,
i razvuci biserne mreže,
od kuta do kuta

Skuhaj čaj od mente,
s malo limuna i žličicom cimeta,
a onda nasloni svoje svijetlo lice
na mekane jastuke,
i odvoji se od svega,
sanjaj otvorene glavice tulipana,
dva pera goluba pred vratima
i vjeruj u dobre ishode

Ujutro, dočekaj svjetlost i
prebroji pernate oblake,
sakrij zlatnu točkicu u oku,
i traži ljepotu u svemu
U tišini ispravi ramena,
i podigni čelo
napravi šareno gnijezdo
za šarenu pticu,

Nacrtaj ptice koje pjevaju,
bijelog mačka na krovu,
usnulog ježa ispod lista,
još krug tišine kredom,
zelene krošnje i anđele na putu,
i vjeruj u dobre ishode

Sačuvaj na nepcu kaplju meda
sol oceana,
ušećerene jabuke
i obriši suze,
jer, nitko ti ništa ne može

Zaboravi magle i daljine,
vremenske zone,
hladne čekaonice,
prazne kolodvore,
vrisak lokomotive,
ne trebaju tebi ljepljive riječi,
razbacane rečenice,
svilene vrpce,
niti šareni baloni

Potpiši se samo na malim stvarima,
ostavi svoje ime na mekanim ručnicima,
na rublju,
na starim fotografijama,
upali malo svjetlo
i vjeruj u dobre ishode

Foto: pexels.com

Bojan Tasić: Molitva

Bezbroj ruku
Da odaberemo dve
Koje nam krepe srce

Okean vode
Za samo jednu kap
Koja nam krepi život

Bezbroj života raznoga
Naše da je sve
Sve što nam dušu krepi

Šaka žita
Šaka grožđa
Šaka soli i šećera
Telo da nam sito bude

Jedno nebo
Jedna zemlja
Mesec, sunce i vazduh
Za svačije oči
Za svačije pluća

I šta nam više treba

Jedino te molimo Gospode
Za oproštaj
Nepismeni smo
Da koristimo
Sve tvoje darove

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Odvojimo se od protokola zabluda

Skinite ove lance s mene
jer kamo god krenem
tihi zveket tuge
plače u mojim koracima.

Vrijeme je
za zvuk glasa koji pročišćava
u prljavštini cvjetanja.

U tišini vremena istine istječu
kroz promašenu konfiguraciju sna
jer život je duga i teška disciplina učenja
kreativnog samouništavanja.

Pod prozorom iluzije
raste sve ono što tada nismo razumjeli
svijetli prazan prostor
brutalan i beskompromisan
uzdižući se iz dubine
kako bi istrgnuo stranice iz knjiga
vukući oblake
u blato.

Smrtnost čezne za vječnim
poput tame
izgubili smo se u potrazi za boljim danima
neizgrađene želje
napunile su iluziju svoje izoliranosti
uz miris dima u zraku
mi čak i znamo da smo mrtvi.

Odvojimo se od protokola zabluda
tražimo sebe u slobodi
uza sav kaos
Sunce će izići ujutro i sipati toplinu
pa će se i naš prah otkupiti.

“Tek kad sasiječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, kad ulovite i posljednju ribu, tek onda ćete shvatiti da novac nije jestiv.”

/proročanstvo Cree Indijanaca/

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Kriška stvarnosti

sat bilježi vrijeme
ali to vrijeme nije moje
bdijenje klizi u zaborav
olovka grebe po papiru
ostavljajući trag riječi
da se proširi po satima
ukradenim od sna

nosio sam svaku riječ
kao privjesak oko vrata
a od ove noći
za spavanje ostalo je
dragocjeno malo vremena
nekoliko sati
ništa dalje ili dublje

protivno mojim sklonostima
ubio sam misao
koja mi je govorila
o umiranju svijeta
i glupost
poput buđenja

san je dahtao za mojim vratom
ostala je samo kriška stvarnosti
još mokra od stvaranja riječi

Foto: pixabay.com