Arhiva kategorije: Poezija

Mladen Blažević: Kontrola unutrašnjeg sagorijevanja

Otkad su me operirali počeo sam više razmišljati o kraju
Više vremena posvećivati sebi
Sjedeći na školjci ili na terasi
I pritom ne misliti
Ili brati gljive
Loviti ribu
Ili besciljno hodati u sebi izgovarajući korake
Lijeva, desna, lijeva, desna
Navečer ležeći slušati ritmove s neočekivanim udarcima bubnja
Koji se ponavljaju u dužoj dionici
I pokušavao se dovesti u trans
Netko s više ambicija bi to nazvao meditacijom
Pokušati pogledati svoj ego iz bokocrta
Uvjeriti se u njegovu karikaturalnost
Onda sam shvatio da to nije za mene
I odlučio jednostavno skočiti u blizinu
Bez pripreme
Onako što bude
Doskok je bio prilično tvrd
I nema tamo ništa vrijedno spominjanja

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Blue

Po sobi plešu slova
u parovima s brojkama,
na tv ekranu
se smiješi Vakula sa svojom
vremenskom prognozom.
Blue je i večeras
moja boja,
shvatila sam
kada sam čula
da će jutro biti kišovito.
Probudit ću se mrgudna,
možda ću ostati u krevetu
potpuno nepomična,
kao da sam upravo umrla,
u mojoj utrobi ionako
davno sve je mrtvo,
da ne pričam o svom mozgu
koji se ponaša kao da je
pod anestezijom.
Možda se ipak uspijem
pokrenuti,
trebala bih,
mislim da bilo bi nužno.
Morali bismo se vidjeti
ti i ja,
ne mogu više šutjeti,
to strašno boli,
svi oni dijelovi u meni
koji još dišu
unatoč kiši,
trebam te potražiti
pa makar se smočila
do samih kostiju.
Moram ti reći
da te više ne volim,
da te nikada
onako istinski, duboko,
do same srži nisam ni voljela,
ne mogu ti više lagati.
Pojest će me
ultraljubičasta,
ona ne poznaje šalu,
samo posesivnost u mrtvilu
i ljubomoru.
Moram ti konačno
priznati istinu koja će te
možda zaboljeti.
Ona je oduvijek u meni,
s njom dijelim noći i dane,
jedino nju istinski ćutim,
ljubim,
s njom u čvrstom zagrljaju
sve drugo je nebitno
i tako beskonačno blue.

Foto: www.pixabay.com

Vesna Milosavljević: Gola kraljica

Kraljica maturske večeri spotakla se negde na predzadnjem stepeniku
protivpožarnih stepenica oblakodera, jedinog u kraju,
uganula je gležanj i izgubila levu cipelu
o kojoj se posle govorilo da je zaista bila staklena
kao i boca vina bez geografskog porekla
koju je njen kraljević prokrijumčario na bal pod maskama
nosio je masku prosjaka ili to nije bila maska
potegao pretposlednji guljaj nakiselog vina iz nje
predao bocu prvom do sebe, slično obučenom.
Kraljica se njegova, udobno smeštena na sofi, histerično smejala
pretećim smehom koji bi se svakog trena mogao pretvoriti u neobuzdani plač
a mačak je dostojanstveno grickao marinirane pečurke
i podrugljivo se smeškao uglednim zvanicama
gledajući ih nezainteresovano kroz lornjon
ili je to ipak bio monokl, zavisi ko priča priču, i ko je gde sedeo
kada je zlatni papagaj izleteo iz krletke
i naočigled sviju zakovao svoju tirkizno plavu glavu
o mermernu ogradu sveže upaljenog kamina
u kojem je dogorevalo pismo,
pisano lepim ženskim rukopisom
nenaslovljeno i nepotpisano
ili je sve to progutao plamen pre no što se
dogorevajući mastiljavim nijansama, ugasio zauvek
jer bajke imaju kratak rok trajanja,
još ti je nisu ni pročitali do kraja a ti već zaspao
premoren od dečjih igara i razgovora odraslih,
trom od večere obilate, bestelesan se u oblake vineš
a kraljica još uvek levetira zapela na onom predposlednjem stepeniku ka vrhu
dok joj se na kiši i vetru cepa i topi haljina od staniola
Prosjače, sad je taj čas i tvoj je red i tvoj je srećni dan
uzmi je i nosi u kolibu svoju, rođeni, sada je kraljica gola.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Sve je, međutim, pokvarilo loše vrijeme

Čujete li
kako stenje,
kako sere.
Sve mu je teško.
Sve mu je sve,
a u stvari, samo spava,
ništa ne radi i pretvara se da čudovišta postoje.
Sve je u percepciji,
sve je u nastupu, iako su predstave otkazane.
Sve je u svemu iza čega ništa ne ostaje.
Što mu je?
Čujete li? Posljednji put postavljam to pitanje,
iako znam, na njega nitko nema odgovor,
na njega
nitko
nema
ništa i zato
odustajem.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Naturalni prosèdē

Priroda je htjela govoriti sa mnom
stvorila je oblak kojim će naslikati nebo unutar mene

I onda
u prostranstvu tom
prepunom melodije života
osjetih se praznim
kao da me nema
kao da se mahom rasprhnuh
i razvukoh nebom zajedno s oblacima
da bih tamo negdje
na rubu zemlje i neba
kliznuo iz Njenog oka
uobličivši se u kap
slanu i meku
i zagrgotao
i zalepetao
i zacvrkutao
i zacvrčao
i zričao preko treperave praznine
u ništavnosti i svaštavnosti svojoj

Priroda je tako htjela govoriti sa mnom
ostavljajući mi znakove i labirinte

S rukama sam zarivenim
duboko u tijelo Zemlje
osjećao ticala vjetra
po goloj koži
oblažu me zvijezdama zujnim
u spiralicama
dizahu se i spuštahu
obroncima moje bezvremenosti
divlji konji
jureći pred svojim dugim
dugom obojanim grivama
preskačući neposlušne simfonije
rogoborećih voda

Pčele u mojoj kosi
nose me nad izmaglicu
prvog porođajnog jutra Svijeta
ispružena ruka
plahošću mimoze pudice
sipa na me nektar
da me zgrne snagom Uroborosa
i vrati tamo gdje se hoda po vlatima

Trave mi hlade pjesmu vrućih stopala:
Ja sam Tijelo od soli i vode
spajam misao postanka sa sjećanjem rastanka
u osjećanje tebe
moja neograničena Dušo

Priroda je znala govoriti sa mnom
na području mog obitavališta
i rekla je –
evo ti
kraj:
Živjeti znači izgarati od pitanja”*

_______________________________________
* (Antonin Artaud)

Foto: www.pexels.com