Arhiva kategorije: Poezija

Nikola Leskovar: Džoukər

pri posljednjim susretima
nisi bio mahnito drag
kao Heath Ledger u ulozi Jokera
nisi se grohotao da bi nas zbunio.
sprao si maskaru i boju jer ne podnosiš ljude
koji ne čitaju knjige i ne pišu pjesme poput tebe
nego mantraju u mraku i kaosu:
tražim poso, tražim poso, tražim poso
volio bih da si rekao:
lakše je razvući osmijeh nego da objašnjavam
što me ubija iznutra
umjesto da ubijaš one koji traže posao
neka traže, svi se tražimo
zadnji put nisam ni otvorio usta
pitao si: tražiš poso?
izvio sam usne kažiprstima i odgovorio:
lakše je razvući osmijeh nego da objašnjavam
što me ubija iznutra
kad me sljedeći put pitaš što radim
reći ću: tražim poso
premda pišem pjesmu

Foto: Heath Ledger’s Joker by TovMauzer (www.deviantart.com)

Krunoslav Mrkoci: Sporazum sa svemirom

Nađi sporazum sa svemirom,
i živi po svom!
Na sva sitna podmetanja svijeta,
ti se ne obaziri;
za tebe sve to neka bude usputna,
nevažna sitnica.

Jer glavno je i svojstveno tebi
dano vrijeme, a vrijeme nije
nepregledna ravnica.

I ako te netko upita: kada?, kada?
Ti mu reci: sada. Uvijek je sada.

Misli, želje, htijenja, djela; u tome
tvoja je sudbina cijela.
Samo budi otvoren,
i čist od straha.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Otok

Na otoku brije bura, trajekt ne isplovljava. Tri dana
drži me zarobljenu u ovom kolutu samoće. Mogla bih
je nacrtati topografskim znakovima. Dućan ne radi.
Kiosk oblijepljen novinskim papirom, do ljeta…
Tri nonice prkose buri. Crne šotane vrte se oko njih,
plešu oko šterne. Poput derviša nestaju pod voltom.
Bura divlja između pobješnjelih valova. Plavi raštimani
autobus podsjeća na film iz prošlog stoljeća. Vozač sluša
muzejski primjerak tranzistora. Promrzlim prstima
uzimam paketić lijekova. Ostavljam dvije novčanice,
nek se nađe, za neku putnu… Kroz puste kalete prate me
pogledi iza škura. Ne čekaju one nikoga više, znaju da se
neće vratiti. Ovdje samoća caruje, ne trebaš je tražiti.
Kuca u aortama, bučno zapljuskuje, otima dah. Useli se
pod kožu, ugradi u genetski kod, nepozvana. Odnijet ću je
sa sobom u grad, znam. U urbanom prostoru, zaglušujućoj
buci, činit će se nestvarna. Sve dok se ne popnem na sedmi kat.
Zaključam protuprovalna vrata, spustim rolete, žudeći za
tišinom kako bih pisala. Ovdje je tišina nepregledna.
Pretače se u samoću borova i hridi koje još samo bura posjećuje.
Struje nema od prekjučer. Pišem u bilježnicu,tintom,
pod šterikom. Prepuštena na nemilost vlastitom zrcalu.
Naga pred okrutnim kritičarom, u ljutoj borbi do jutra.
Pred zoru, vosak je po stolu ostavio svoj barokni trag.
Bilježnica je gorjela u peći s drvima. Iza koltrina,
nebom se nevino prosula malina.

Slađana Belko: Mačka

Ti si mačka
i tačka.

Nikada nije o sebi
mislila kao o trebi,
možda pre kao cupi
koju niko ne kupi,
devojka iz moga kraja
kao sad da je iz raja,
prava gradska curica,
ko od stakla figurica.

Ti si mačka
i tačka.

Reče joj on
debeo kao slon.
Nisam.
Ne blesi,
sedi s mirom,
gde si.

Reče mačka
i tačka.

Foto: www.pexels.com