Arhiva kategorije: Poezija

Darko Balaš: Komadić srca…

Još komadić srca čuvam za tebe,
Znaš, najdraži onaj, od duše dio;
U njega sam skrio cijeloga sebe…
Tu, na mjesto gdje beskraj sam htio.

Znam da te nemam, sanje samo,
Znam da si nečija tuđa java,
Al’ te još uvijek pronalazim tamo,
Duboko unutra, gdje si jedina prava!

Još komadić srca čuvam za tebe,
Znaš, onaj, što tobom me boli;
Ujeda, vrišti, na dnu duše grebe!
Dovraga sve, još uvijek te voli!

Dva anđela sudbe kraljuju njime,
I dar su i kletva što međ’ sobom se bore…
Jedan te kune, drugi ti doziva ime,
Al’ oba su tvoja, ti nebeski stvore.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Iza ogledala

Duboko
baš tamo gdje svjetlo ne može
moji snovi spavaju zaboravljeni

Prodao sam ih nevjernicima.
Sad igraju se s njima na poljima uvelog cvijeća
i ništa, baš ništa ne govore.
Zaboravili su da riječi postoje.
Samo se smiju i urlaju nerazumljivo kroz zube.

Visoko,
visoko iznad, na površini
moje tijelo raspada se danima.
Komad komadić postaje i u prašinu pretvara se.
Nestaje s vjetrom.
Nestaje u nemirnim vodama sna.

Pokušavam zaspati,
ali ne ide.
Prodao sam snove nevjernicima
i sad ih budan tražim posvuda.

Izgubio sam sve kontakte
sve ponude i zahtjeve.

Duboko, dublje,
najdublje,
tamo gdje hladno je,
čujem snove kako plaču.
Zovu me!

Tražim i tražim danima.
Ništa više ne osjećam,
ne vidim i ne čujem.
Nepodnošljivom lakoćom tama obuzima sve.

Kažu,
što se proda, tuđe postaje
i više se vratiti ne može.

Foto: www.pexels.com

Vanja Parača: Hlad u zalihama

Nekaz je prošao
kroz prolivenu misao,
stoljećima ostavio beskraj,
tragom suvih poništenja
i obmana u sivoj laži
što esenciju grize.

Ostavio je hlad u zalihama,
nezaustavljivo opustošenim
iskonskim istina za života.

Sa pučine val osjetiće
jecaj i muk, zabludom tvoren,
pasivno svrgnut sa vrha
nekadašnje mogućnosti i žala.

Dok vrijeme, pregaženo sjetom
monotonijom tone osjećam,
za vječnost sinonim si
apsoluta jednog bitisanja.

Foto: www.pexels.com

Bojan Tasić: Čaj od laži

Ne unosi mi nemire
Zaćuti već jednom!
Pusti da se budim na dlanu
Imam vedro jutro
Pusti da osetim povetarac sa odškrinutog prozora
I da budan sanjam
Jer donosi mi mirise sa jednog ramena kraj mene što sanja
Zagolica nosnice mirisom zrelih trešanja
I ispuni pluća.
Ne unosi mi nemire Dušo prokleta!
Imam vulkan u pogužvanoj pećini noći
Imam mesec
I po mojim grudima prosute mu zrake
I male pamučne niti oko struka
I noge košute oko mojih…
Zar je potrebno više?
Ne unosi mi nemire!

Jednom ću ti probuditi jutro
Skuvaću ti čaj od tvojih laži
Svih onih laži kojima si tešio sebe
I biće to moja osveta za tvoje ignorisanje
Za dane kad si me sekao njenim osmesima
Za noći u kojima bi me opekao njenim dodirima
Za prevare
Za tugu
Biće to jutro kada ću ti vratiti nju
Onu koju si trebao sačuvati
Razumeti, čekati…
Biće to jutro kad će ti vatra razoriti grudi
Proklećeš sve svoje malodušne želje
Proklećeš svoje nestrpljenje
Proklećeš svoju uzavrelu krv
Svoje niske pobude
Požude…
Gledaćeš njene oči kroz prizmu sećanja
I boleće te
Gledaćeš njene osmehe na fotografijama
I prepoznavaćeš ih
Reći ćeš da je ironija
Govorićeš da si baksuz
A jutro će ti se smešiti osmehom koji nećeš podneti
Jednom ću ti probuditi jutro i skuvati čaj od tvojih laži.

Foto: www.pexels.com