Arhiva kategorije: Poezija

Igor Petrić: Propuštena prilika

Iskoristi priliku,
uzmi mikrofon i reci bilo što,
kako si, koju boju voliš ili što misliš o svemiru
i vrtnim patuljcima u Francuskoj.
Na kraju pobjegni, ustvari makni se što dalje,
ili jednostavno ostani pa ćeš vidjeti.
Možda sve ispadne onako kako si oduvijek željela,
kako si nekoć planirala i sanjala sve ove godine.

Danas je sve nekako drugačije.
Novi ljudi prolaze i ti ih samo gledaš šutke.
Brojiš njihove korake.
Brojiš sekunde do pobjede,
iako u zadnje vrijeme ništa ne igraš
i samo se pretvaraš, vješto glumiš
kako uživaš i uzalud namještaj sliku, ton
i biraš nove razine, nepoznata područja
imaginarne levele na kojima dosad nisi bila.
Repetiraš pištolj (virtualni)
i beng, beng, pucaš i urlaš u prazno
umjesto u glavu.
Zapanjujuće. I danas će sve ostati bijelo.

Gledam ih i ja. Mislim na ljude,
ali ne razumijem, ništa mi jasno nije.
Ljudi kao ljudi. Samo šute i prolaze.
Ti se dereš i bijesno pucaš opet u prazno.

Malo je još vremena ostalo. To znam.
Danas je sve nekako drugačije,
a opet isto. Isto i drugačije.
Istovremeno dosadno i zatupljujuće
i to me sve više i više izluđuje.
Oni ljudi od jučer prošli su i više se nikada neće vratiti.
Možda se boje tvog pištolja
ili ih je vrijeme preuzelo.
Sada novi u valovima dolaze.

Polako prolaze i sekunde na brojčaniku
kojem baterija samo što nije iscurila.
Zaboravio sam ju zamijeniti. Oprosti!
Vrijeme se zaustavlja i ti polako nestaješ, padaš u zaborav.

Možda si ipak trebala zgrabiti tu priliku
koja se ne propušta i pobjeći
što dalje od ove kaljuže
u kojoj se još jedino amebe i komarci množe.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Jednoj prostitutki

Svet je tužno mesto –
odblesci Uspeha i Moći
sakrili su ljudskost
i život je to što je.
Pođi svojim putem, devojko,
možda te i potrefi sreća
u svetu gde je laž istina
i gde je dobrota sebična maska.
Mudonja, koji zastane,
platiće ti za raširene noge,
osmehni mu se: „Ti si najbolji jebač“, kaži,
i uspavaj dušu, da bi trajala.
U svetovima, zastalim u mašti,
potrči ka nečemu, što je kao ljubav,
potrči najbrže što možeš
i poveruj da ćeš stići…

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Paradigma nebitnog

Što napraviti
kad neodlučan um
tijekom donošenja odluke
ni sam nije siguran
prikloniti se jednoj ili drugoj
međusobno kontradiktornoj
alternativi
od kojih, recimo ovisi život
ili sama smisao vlastitog postojanja.

Biti ili ne biti?
Ostati, otići ili jednostavno zalupiti svim vratima
što snažnije, tako da se sigurnosna brava potrga
i ona više nikad ne daju zatvoriti.

U jednu ruku zanimljivo,
u drugu neobično, ali… što je s umom.
Nije li ipak malo čudno
pridavati mu samosvjesnost postojanja
i izdvajati ga kao nešto posebno,
nešto drugačije od cjeline jednog trupla
koji se, zamislimo to ovako,
nježno klati na vjetru
i izbuljenim očima tupo gleda u daljinu.

Još zanimljivije.
Nije li truplo, tijelo bez uma?
On izdvojen ne predstavlja ništa.
Nije li san samo refleksija neispunjenih želja
i proživljenih aktivnosti u svjesnom stanju?
I je i nije. Sve ovsi o sanjaču i u kavom je stanju zaspao.
Pa čemu onda sva ova rasprava?
Nije li ovo, nije li ono?
Nije li sve i svašta ustvari jednako nuli,
a nula je ništa i sve to nema nekog pretjeranog smisla
o kojem nitko ne raspravlja već godinama.

Kuda to ide ovaj svijet?
Nikud!
Vjerujte! Ostaje tu gdje je i bio.
Jedino što svi ti umovi i njihova tjelesa,
kroz koju godinu više neće postojati,
pa više nitko neće raspravljati
o svim tim kontradikcijama.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Ovidiju

Sjedim na suncu,
izbijaju mu mliječni zubi
borovom granom penju se šišarke,
strpljivo je stablo jabuke.

Gdje je čovjek tužna lika
s maramom povezanom na gusarski
što prodavaše lubenice tamnozelene kore?
Gdje krajolici s kojih pisma ploviše uzaludno?

Pijesak, mutne vode, rukavci, močvare,
divlji konji,
kormorani.
Tamo ti digoše spomenik.
Tamo, pod vjetrovima Ponta.

(Crtica za putopis Dunavom do Crnog mora)

Foto: www.pexels.com