Arhiva kategorije: Poezija

Želimir Periš: Tablete protiv mržnje

samo to, bože, samo to
tablete protiv mržnje, dva puta po jedna, poslije jela
sirup protiv oholosti
mast protiv zavisti, utrljati duboko, duboko
cjepivo protiv zla, u obje ruke, dok su što manji
samo to, bože
moguće je
emocije su samo kemijski procesi, nisu li
kemiju kontroliramo, zar ne
sve kontroliramo
začeće, smrt, pošasti, epidemije
sve kontroliramo, sve smo osvojili
viruse suzbijamo, bakterije gnječimo
hormone usmjeravamo, emocijama upravljamo
medicina je otišla daleko, zbilja daleko
blizu smo kraja
još samo malo, još samo par koraka i bit će nam divno
divno, bože, divno
zamisli, tablete protiv mržnje
flasteri protiv pakosti
zamisli, čepići protiv boga
raj.

Alen Brabec: Valeria

Londinium
tone
prepušteni sami sebi
starimo lašteći posude od mjedi
svo srebro i zlato
dali smo glasnicima
korupcija je vladala gradom
i svim putevima preko kanala
golubove davili smo medom
tek kasnije javila se sumnja u ispravnost naših djela
jer pojeli smo pismonoše
zatrlo se naše sjeme
u zakulisnim igrama otrovanih kaleža

trulež se uvukla u nadu i vjeru
žrtve koje smo prinosili
u estuarij
iskopani leševi kužnih djevica
plutali su danima
napuhnuti

pirovi, fazani
kopuni
pusi
grčki robovi
pjesnici
španjolsko staklo
divlje robinje s druge strane zida
govornici koji slave posljednje sunce
noževima sijeku vene
u oronulim kupeljima

Senatus
Populus
trune se brojke
i Valeria Victrix
trune mrtva u blatu
Que
Romanus

Zoran Žmirić: /iz zbirke u nastajanju “Zapisano metkom”/

znaš ono
kada ti dosadi čekati
pa premda to bila i smrt
eto, meni je dosadilo
imam osjećaj da je kučka već odavna tu
skrila se i gleda me
igra mi se sa strpljenjem
ogrnula se kravljom kožom
eno je preživa na livadi i kao
gleda na drugu stranu
a točno znam da
kada okrenem glavu
trepće prema meni tim Bette Davis očima
iskopat ću ih majke mi

ako sretneš smrt
neka ti ne bude teško
dovedi mi je ovamo
da završimo s tom farsom
samo, primijetiš li da
pod haljinom skriva
kutiju sa šahom
reci joj da taj film neće gledati
pa neka ga je sto puta snimio Bergman

malo znam o šahu
crni, bijeli, sitnež i vlastela
i znam da konj ide u el
nema šanse da ću se kockati
životom na drvenoj ploči
sve neka je nalik na zastavu i grb

a uhvatim li je da vara
stjerat ću je u zečju rupu
i to onog ucifranog, ožujskog, bijelog
koji bi si od jada pojeo i frak i leptir mašnu
samo kada bi vidio u kakvoj tek ja
zemlji čudesa živim

čuo sam jednom
da je ta bajka u biti šahovska igra
putovanje bijelim i crnim šumama
zato klinka na koncu priče i postane kraljica
pješadija uspije prijeći bojno polje
promaknuće za junake
ne pitaj detalje, ne razumijem….

samo znam
da s njom hoću odigrati zadnju igru
i to odmah
iako nisam sklon bilo kakvim partijama
i loš sam generalno
u igrama strpljenja
(kao što možeš i sam zaključiti)
no možemo recimo
obaranje ruke
boli me briga što je njezina
sama kost i kosa

a ako iz nekog razloga baš mora biti šah
tada joj prvo želim reći
da ta igra i nema nekog smisla
jer crni i bijeli pijuni, samo su pijuni
i potpuno su isti kada oguliš im lak
i ne treba biti jako pametan da shvatiš
kako više sliče jedni na druge nego li na svoje kraljeve
zanima me vidi li to ona tim svojim kravljim očima
ili je glupa
ili joj je jednostavno svejedno

ako sretneš smrt
reci joj
da ćemo igrati što god želi
neka bira igru
ali ja biram pravila
svi pijuni na jednu
svi kraljevi na drugu stranu
a za konje i ove druge
koji umjesto naprijed
kreću se u krivinama
i skakuću okolo naokolo
oderem ih ja k’o zečeve
i ožujske i martovske
da znaš
a sudac može biti
napušena gusjenica
ona ima uvjerenje
sa sedam pečata

/iz zbirke u nastajanju “Zapisano metkom”/

Ilustracija: Ingmar Bergman, Sedmi pečat