Arhiva kategorije: Poezija

Biljana Kovačević: Udišem jesen

Pusto polje
tužnog kukuruzišta
strnjike
što nanose bol
hodajućoj čežnji.
Udišem jesen
sa otpalog lista
Negdje me čekaš, znam
iza zaspalog grma zove.
Crne bobice
i krik
crne ptice
u letu
Pusto polje.
 
Uživam u tebi
 
Ljubav svoju
kroz stihove
noćnog sita
prosijavam
 
Biram riječi
da čuvam ih
za tebe
 
U dugu nisku
biserne ogrlice
nižem svilena slova
što ostavljaju tek
nejasan trag
na tvome
golom vratu
 
Razgoljena
samo za tebe
u našem
tajnom druženju
Sedefnu dušu svoju
utisnut ću
u pečat
radosti i ushićenja
opijenosti trenutkom
 
Bez srama
u bludnji
naših snova
Uživam u Tebi
Pjesmo
 

Jovana Petrov: Bub(e)

Sivi su mi podočnjaci
glava me boli,
a i dalje
mi se čini
da gutam
tanjir prepun insekata.
 
Gledam levo,
desno,
pratim bestselere
i svi imaju da kažu,
šta već
imaju da kažu.
 
Penju se po
merdevinama sreće,
ispijaju skupocena
penušava pića,
puše najbolje cigarete,
a ja
čini mi se –
gutam bube.
 
Nije to metafora,
to je jednostavno
tako.
 
Budim se noću
milion puta
i pitam se gde se kreću
svi ti ljudi?
Oni se kreću,
kreče,
kurče.
 
Nemam baš vremena
da analiziram
njihove rituale,
trošim ga na
banalnost,
draže mi je.
 
Čini mi se da se
prestrojavaju,
ali su uvek u istoj traci
i u pohodu na
nešto novo
što je ponovo
isto,
uvek ponovljeno.
Razapeto pa
vaskrslo.
 
I hvale se.
Povraćam njihove
hvale
najčešće noću,
kao dete koje
se prejelo
najlepših
slatkiša.
 
Gadno je prava reč,
gadno mi je sve to što
svoju ispraznost
folira do mere
izuzetnosti.
 
Gutam bube
i ćutim
dok mi u glavi
udara jeziv bubanj.
Zvoni,
klepeće,
bubnja,
podriguje.
 

Ljiljana Jelaska: Pepeljuga i četiri zvjezdice

prožimamo se pogledima
detektiramo mirisima
a bilo bi lijepo dovršit kavu
uz razgovor
pa neću valjda ja prva
dame to ne rade, to rade žene
one znaju što hoće
a ja sam mislila da nikada ne bih mogla
odgovoriti nakanom na nakanu
formalnost: prilaziš – Ne, ne smetate
dapače…
moja soba i tvoje ruke
Pepeljuga se noćas ne mora vratiti kući do pol noći
glačati, kuhati za sutra…
u inat vremenu usklađujemo pokrete
s otkucajima sata, grčevito stišćemo
dan u šetnji uz more
nećemo spominjati one kojih
ovdje nema, pričamo o ovdje, o sada
stalno mi se vraća stih Ma pusti nek’ traje
a znaš li da jednom Yoko i Lennon tri dana
nisu izlazili iz kreveta?
ma neka nisu, i neka jesu ono što jesu
ja dosada nisam, ali nećemo o tome
grčevito stišćemo dan u šetnji uz obalu
žena u moru, na stijeni, s pticom u ruci
ne ona sa stijene u Amsterdamu, Mala sirena
mi smo na Kvarneru
i otkriveni, otkrivamo se sakriveni
crnilom noći
ponijeti ću ovaj mali, bijeli sapun
što se jako pjeni a nema mirisa iako je hotel
s četiri zvjezdice
nije bitno, mirisat ću po tebi dok ne stanem
pod tuš u svojoj kupaonici
djeca su otraga glasna, pojačavam radio, dodajem gas
Ma pusti nek’ traje – Zašto plačeš, mama?
– Ne, ne plačem, samo… još traje
 

Fotografija: Sergio Lussino

Mirela Fuš: Odluka

e baš ćeš je ti izvući iz sobe
i masno je izigrati svojim sado-mazo planom
za poslije kako prolaziš kroza greenwich
rezerviranim letom i dolaziš joj
na prozoru, u boks;
a od svih ćeš se ti izmaknuti od sebe
odigrati igru još par kilometara
daleko od doma
bez pravih životinja i života
u bespućima puke stvarnosti
uhvatiti za jezik i
povući da smo
mi, sami mi.

Marina Krleža: Nije važno tko si

Nije važno tko si
ni tko sam ja,
dok god ovako
prkosimo najezdama stvarnosti
indoktrinirane, umišljene, stereotipne, nezanimljive,
smijući joj se u lice
našim djetinjim osmijesima
oblikujući vlastitu stvarnost
kreativnim rukama
i mislima što uzdižu se ponad svega
ovosvjetskog,
maštajući o bajkama iz djetinjstva,
vitezovima i princezama,
čudeći se
smotanim dvorskim ludama,
zajedljivim maćehama
i zlim kraljevima,
sretni što nismo poput njih.

Nije važno
u kojoj zemlji živimo
dok god imamo ovaj grad,
ovo predgrađe,
ovu sobu,
ovaj ležaj
i slatki nemir
koji u meni proizvodiš
tek pogledom.

Nije važno
u kojem vremenu živimo
jer vrijeme staje
zbog spontanosti poput današnje
bez suvišnih pitanja,
bez planova
i očekivanja.

Nije važno
koliko nam je godina
dok god postoji
nježna želja
za instant-srećom.

Instant je dobar eliksir
za privremeno stanje
što uzrokovali su nam
drvosječe i pepeljuge nejasnih zahtjeva
propitkujući se nad vlastitim slabostima.

Ti i ja nismo poput njih.
Mi s lakoćom nosimo život
na svojim leđima.
Zato dodirni moja
i umasiraj u njih putove svojih svjetova.
Potom ću na tvojima pronaći stazu
što pružit će mi sigurno utočište
sekundama,
minutama,
satima.

A sutra, kad odeš,
maštat ću o suncu,
moru,
plaži prepunoj ljudi.
Izmaštat ću i šator,
našu malu eskapističku oazu,
kojom ukrast ću te od ljudi
i narediti tvome preplanulom licu
da ljubi mi usne.

Predavat ću ti se
poput Dizdarove Plivačice
koja nije vjerovala
u savršeni poljubac,
do danas.
Ilustracija: Bogumil Car, Kirka, 1927.