Arhiva kategorije: Poezija

Jelena Šimunić: U hipsterskom zanosu

U pauzama između silovanja
kamenje je sjeklo žuljeve
sestrama ogrezlih u krivovjerje.
Kad rukama razgrneš zemlju
nazru se
u kosti neupisane priče
Laju kroz usta krvnika
Zloslutna je tišina koja obavija lavež
dok ideološko brbljanje
pomračuje dokaze
o naravi nečovjeka
Ne bira taj odijelo prema uvjerenjima
Samo žrtve.

***

Izvlače mrtve ideologije
bez poznavanja postupka
reanimacije misli
Pretili crvi
zadojeni njihovim mesom
podriguju citate
u usta njihove djece
Djeca ko djeca
vole jesti nezdravo
i hodati svijetom
musavih obraza
Naslijeđena ordenja
romantično prizivaju
strijeljanja
Ne
Vješanja! Vješanja!
U hipsterskom zanosu
perpetuiranja
povijesnih trendova
izglobljenost iz konteksta
interpolira barikade
od lego kocaka
u dvorišta
državnih sinekura.

 

Tako djeca uče
da ne grizu ruku
koja hrani
dok s kućice na stablu
pucaju u Švabe.

Dario Abram: Kad zaboravimo svoja srednja imena

I.

Kad zaboravimo svoja srednja imena
u mulju i ludosti srednjih godina
i preuzmemo neka nova, kad se

abecedna juha zgusne u nove uzorke
i matica vjenčanih ispiše nam
brojke koje trule u arhivu,

i dok se doba recikliraju,
svijet će biti ukrašen
u skladu s djetinjstvom.
(Juhe će se i dalje podgrijavati.)

II.

Izlaz, izlaz, izlaz.
U svojim umovima osmišljavamo
planove bijega i opasne,
neotvorene autoceste,

pa nastavljamo makadamom;
godine su prošle otkad je Bog
vozio onuda. I alarmi za dim i

vrećice čajeva signaliziraju usporen
zov smrti. Zamisli da stavimo
ovratnike oko voljenih, šećemo ih zimi –

vrlina uvježbanih. I tako stavljamo kamenje
oko prstiju i ovjeravamo osjećaje.
Tko ne bi? Papiri su pravo na hvalisanje.

III.

Evo ti tajne: svi imamo dvorišta
koja mjerimo (u) šalicama

i urezujemo ih u svoje živote
kako bismo izmjerili suptilne igrice
starih slika djedova i baka.

Pomoću kava i novina mi doista volimo.

IV.

Nadam se martiru kojega bih
njegovao octom
ili anđelu čuvaru za šankom
u noćnome klubu.

I pola stoljeća kasnije,
kada stroj blizančeva srca

nadziru medicinske sestre i doktori
na stražnjem sjedalu kabrioleta,

riječ „čudo“ prečesto se izgovara.

V.

Zapaljena u tragediji bolničkih kreveta
žudnja će se vratiti na staru rutu.

Čak i ovo:

riječi će naposljetku postati sićušni bogovi u nama,
grickati poput malenih zvjezdanih glodavaca.

Alen Brabec: Vremena

skrivamo se u katakombama
trčimo uz dine
ostavljamo poruke napisane na papiru
u glinenim ćupovima
iznad nas
zvecka srebro
pristiglih na gozbu
pokušavamo
pokušavamo
ali svaki rukavac
svaki odvojak
račvanje
završava na istom mjestu
osim onoga
u koji ne možemo
jer je
bez nas
 
svako električno pražnjenje
pjesma je za uši
otvaramo
zatvaramo
siktanje atmosfere
poput kobre u košari
prazni nam grudi
netko nas snima
nadzorne kamere bruje
mračnim tunelima
trk
samo slike ljudi s crvenim očima
i kanarinac u krletci
koji plitko diše
 
novi kop
zemlja poput permafrosta
ujeda
trga nam nokte
pušta nam krv
sada
ostajemo
odustajemo
jer potrošeni
čime ćemo
grebati mramor
 
bojama slikamo zidove
na tijela kalemimo
glave zvjeradi
možda nas
tko prepozna
onomatopejom
ili
opsegom zemlje
u kamenom brdu
s kojeg se vidi
u horizont
zagledan lav
 
Ilustracija: Abdul Mati Klarwein: Sveti Ivan (1962.) http://www.matiklarweinart.com/artworkgallery.php

Željka Kovačević Andrijanić: Preteška torba

Izbrisali su moje korake
nadilazeć’ vrijeme:
mlađi, najmlađi,
plavlji i crnji,
očiju punih čuđenja,
ne vidjevši kestenje u padu.
 
Svake jeseni iznova
dječaci s knjigama pod rukom,
djevojčice bez šiljatih kragni,
bez trapez-hlačica s tregerima,
u istom dvorištu-prkosniku
listaju nove „Naše putove“
i „Sunca na prozorčiću“.
 
S ograde se davno oljuštila
zelena boja…
 
Ne znaju
koliko sam igara odigrala,
koliko puta ogulila koljena
ni koliko sam snova odsanjala
nevinih, djetinjih,
u sjeni visoka zdanja.
 
Tko će mi ponijeti torbu?
Preteška je…

Ivana Pavić: Ženstvena

Čestitam!
Dobili ste
Predivnu
Curicu
 
Kaže se da
sretne majke
curice rađaju
 
On kaže
 
Kuhaj!
Peglaj!
Rađaj!
Odgajaj!
Uzbuđuj!
Zadovoljavaj!
Zarađuj!
 
Sanjaj u međuvremenu!
 
Gutaj
Šake
Psovke
Genitalije
Ponos
 
Skrivaj
Krv
Suze
Strah
Ponos
 
Sanjaj u međuvremenu!
 
Majko,
U međuvremenu
Umjesto da sanjam
Ja se pitam
Čime sam zavrijedila
biti
(zga)žena
(poni)žena
 
Čime si zavrijedila
Biti
(zgro)žena
 
Kaže se da
sretne majke
curice rađaju
 
Oprosti mi
Majčice
 
Nisam više
tvoja
predivna
curica
 
Postala sam
njegova
(unaka)žena

Vladimir Vuković: Jesenja molba

Pošalji,
tamo gde su ništa i sećanje
sliveni, i gde je ludilo u
spiralnim kišama i crnim
toplanama podmuklo mazno,
(kljunoviti novembar se igra kandžama
gde bol dodiruje nedostižno),
pošalji solarnu oluju;
neka se niz moje jesenje obraze sliva
slutnja zrelog zdravlja i topi
rascrvenjena jabuka pod grudnom kosti;
jesen neka odjednom bude
(iako su zgrade tamna lica sa fosfornim očima)
trotonska petarda a sve ubice snova
goropadni patuljci i
više ništa