Arhiva kategorije: Poezija

Mojca Bereša: Instant

Ujutro popiješ instant kavu

za doručak instant palenta s mlijekom

pročitaš instant vijesti

snimiš se na instant kameri

da instant snimku 

pošalješ u instant poruci

instant prijatelju.

Vrijeme je za instant zaradu

na instant biznis sajtu

slijedi instant odmor 

da popiješ instant čaj

pojedeš instant ručak od piletine.

U instant teretani

upoznaš instant ljubav

i poslije instant večere

namažeš se instant kremom protiv bora

uzmeš instant drogu

za instant duhovnost

nastane instant pjesma

za instant umjetnost

i doživiš instant prosvjetljenje

da možeš živjeti u instant znanju…
U tvom instant životu je 

vječita jedino iluzija
da živiš kvalitetan život.

Fotografija: morguefile.com

Tihomir Dunđerović: Ledeno doba (izbor iz poezije)

ledeno doba

danas mi je bio jedan čovjek,
govorio mi je kako bih uskoro mogao umrijeti,
kako bi me mogao pregaziti automobil,
pasti cigla na glavu, srušiti se drvo,
progutati rijeka, ubiti grom, otpuhati vjetar.
sve mi se to može dogoditi, ali jedno je sigurno,
mojima bi bilo lakše ako bi za to dobili šaku novaca
od kojih bi zasigurno mogli kupiti novu perilicu rublja, perilicu suđa, mikser, električnu drobilicu oraha
ili već nešto što bi me dostojno zamijenilo.
govorio mi je to pred mojim trogodišnjim sinom
pred čijim se očima topio posljednji veliki ledenjak,
pred čijim su očima mamut, sabljasti tigar i možda ljenjivac
upravo spašavali svijet.

 

kretanje

voziš se na biciklu.
tvoja mama zasigurno ne bi
imala ništa protiv,
samo da si ju pitala jedan krug.
okrećeš pedale brzo,
čini ti se da ćeš poletjeti.
onda kočiš.
bicikl se zanosi u stranu,
kamenčići lete u zrak.

hvatam te u letu, trenutak prije
no što ćeš dodirnuti zemlju.
onda te zavrtim nekoliko puta,
jer ne mogu odmah stati.
energija je čudna stvar.

 

nitko se tome nije ni malo čudio

ostavio sam ga tisućudevetstodevedesetdruge
tamo negdje na šanku.
sreo sam ga ponovo, desetak godina kasnije,
tamo negdje na internetu.
tisućudevetstodevedesetdruge smo bili vršnjaci,
sada je bio duplo stariji od mene.
nitko se tome nije ni malo čudio.
koliko smo samo puta pročitali da na internetu
vrijeme puno brže prolazi.
razmijenili smo nekoliko kratkih poruka;
žena, djeca, posao, kriza.
chatali do kasno u noć, dok su te žene i ta djeca spavali,
u isto vrijeme sretni i žalosni zbog godina
koje su tako brzo prošle.
onda su se ti naši susreti prorijedili,
da bi s vremenom sasvim zašutjeli.
naše je novoobnovljeno prijateljstvo
potrajalo upravo onoliko
koliko mi je trebalo da se sjetim zašto sam ga
te tisućudevetstodevedesetdruge
ostavio tamo negdje na šanku.
znao sam da je tu, znao je da sam tu.
svakodnevno  sam viđao malu izdajničku zelenu točku
kako treperi na ekranu pored njegove slike,
ali bih svejedno okrenuo glavu.
bilo je to baš kao kad na ulici
naletite na nekoga poznatog,
svrnete pogled
i prijeđete na drugu stranu ceste.

 

crni ker

šetali smo jučer grobljem
i čitali natpise sa spomenika.
redaju se nama nepoznata imena,
kao da nasumično otvaramo telefonski imenik.
mogli smo tako,  jer mi na ovome groblju
nikada nismo plakali.

iza reda čempresa proviruje crni pas.
crni ker ciganskog kneza,
čuva gazdu, bogatog kreza.
gazda je sve ponio sa sobom.
i zlatni prsten i zlatni lanac i crni mercedes.
njegova djeca nikada nisu naučila trošiti.

tu je i njegova žena, uvijek je znala slušati.
na tacni nam nudi kavu,
evo baš je zavrila, sjednite da se ne ohladi.
imamo i stolić i stolice.
sjednite, što se bojite,
ionako nam naši više ne dolaze.
ima mjesta,  slobodno je.
sjednite, što se bojite?
garo ne grize, on samo gleda umjesto nas.
garo ne laje, on samo čuje umjesto nas.

 

više ne pišem

više ne pišem.
bilježim samo mobitelom
ili fotoaparatom sličice
u kojima uočim ono nešto
oko čega bih mogao omatati riječi.
volim ih zvati predpoezijom
i misliti o tim sličicama
kao o sirovini.
skladištim ih tako i čuvam
za neke bolje dane.
izlasci sunca, zalasci sunca,
mačke na krovu u jednom češkom gradiću,
šarena sarajevska ulica,
opustošeni osječki željeznički kolodvor,
lutke u izlogu,
sjene, odrazi,
prozori, stakla.
sve je prepuno svjetlosti.
čeka me lijepa budućnost!

 

više ne pišeš

više ne pišeš – kažeš mi.
više ne pišem – kažem ti.
zar ne vidiš da je poezija umrla?
barem u meni.
dugo je bolovala
i onda me jednoga dana
jednostavno napustila.
baš kao i ti, ono jednom – sjećaš se?
ali sam se vratila.
vidiš, poezija ne može umrijeti – kažeš mi.
može – kažem ti.
ostanu samo slike,
kao duhovi.
uhvatim ih onako u prolazu,
u automobilu koji
zakoči onako iznenada,
u uhvaćenom slučajnom pogledu
kroz prljavo staklo
isluženog tramvaja,
u odlomljenoj grani
koja izviruje
pa ponovo nestaje
u mutnoj dravi.

 

više ne piše

više ne piše, barem mi je tako rekao.
kaže, poezija je u njemu davno umrla.
kažem ti, poezija u njemu nije ni živjela.
ona jedna knjiga, to je bila slučajnost.
nesretan spoj trenutka i uzaludnog truda.
to može svatko!
objavljuje neke sličice po blogovima
i još ih naziva predpoezijom.
nada se, kaže, da će ih jednoga dana
kanalizirati u poeziju.
kao da to ide tako lako,
možeš si misliti.
a fotografije?
fotografije mutne, neizoštrene,
fotografirane valjda mobitelom,
nikakve, sve same početničke greške.
objektivom u sunce, sve neki odrazi, sjene,
mačke po krovovima, gole lutke u izlozima.
ajd, da su gole ženske, a ovako, ništa od toga.
nikada od toga poezije!

Iz zbirke pjesama , trag crveno – slobodni pokret, zagreb, 2013.

Vesna Krmpotić: Priče pjevice

Leptirov prah
Leptirov prah ostade lebdjeti u zraku poslije leptira. Više se ne zna kako je izgledao leptir – je li bio velik, žarko šaren, malen, blijedo jednobojan? Ne vrijedi pitati, jer i nema drugog svjedoka.
Leptirov prah, letni prah, ostao je časak u zraku, prelagan da bi pao. Prenestvaran da bi ostao kao trajan trag. Svejedno, mi smo zahvalni leptiru, božanskom poletniku, za njegov tanani potpis u zraku.
Prah bez leptira svjedoči leptira, sloboda bez osloboditelja, san bez sanjača, vijest bez vjesnika, trenutak bez vremena… svjedoče da jest ono čega za oko nema.

 

Bilo jedno takvo vrijeme
Bilo jedno takvo vrijeme kad su ljudi oslijepili za svjetlost sunca, a mogli su još samo malo vidjeti sjaj svijeće. Oni nisu ni primijetili da je tako, i da je nekada možda bilo drukčije. Suncu se to dalo nažao, pa je htjelo pomoći ljudima. Smišljalo je kako. Nije bilo druge: preobuklo se u svijeću i sišlo među ljude. Oni su ga vidjeli, i to je bilo u redu. Onda im sunce-svijeća poče sve jače svijetliti i govoriti im da ima jedna svijeća nad svijećama, i da će je njihove oči uskoro moći vidjeti.
Ostatak priče je poznat.
Opaska: I presamilost ne samo da može ne uroditi plodom, već i ohrabriti daljnje sljepilo.

 

Bio jedan dan
Bio jedan dan koji nije htio proći.
Nije se moglo sa sigurnošću utvrditi da li se radilo o najljepšemu ili najstrašnijem danu. Nitko od stanovnika toga dana nije to znao. Ni sam taj dan nije. Njemu je tek rečeno da učini sve, kako ne bi prošao. On je tako i učinio.
Ali utaman. Prošao je.
Najljepše i najstrašnije još se uvijek nadgornjavaju čiji je to bio dan.
Obično pitanje: Za što glasate?

Doris Pandžić: Ghandijev petak

(iz romana xx)

Mamurluk. Znala je da nije bilo pametno izaći u četvrtak navečer. Prošlo je podne. Ona stoji u školskom hodniku i pokušava natjerati aparat za kavu da proradi. Jedan profesor prolazi kraj nje i kaže joj: „Aparat je u kvaru.“ U prolazu pokazuje prstom na neko neodređeno mjesto na aparatu. Ona diže pogled u smjeru njegovog prsta. Veliki natpis na bijelom papiru: „U KVARU“. Kako to nije vidjela? Pita se je li njen kolega primijetio da je mamurna. Najvjerojatnije jest. Kako inače ne bi vidjela ogroman natpis koji joj je bio zalijepljen ispred nosa? Krasno. Zvuk zvona. Kraj sata. Dakle, neće stići popiti kavu. Učenici prolaze kraj nje. Ne pozdravljaju je. Ona se osjeća kao fantom u hodniku. Možda i izgleda kao fantom. Možda su ona i aparat za kavu u nekoj bijeloj nevidljivoj međudimenziji. Ona je možda zauvijek zarobljena tamo s tim prokletim aparatom koji guta novac, a ne daje zauzvrat kavu. Trzne se. Gleda oko sebe. Najvjerojatnije izgleda čudno stojeći ispred aparata i zureći u jednu točku. Valjda to nitko nije primijetio?

Polako kreće do zbornice. Pokušava se povući neprimjetno i taktički, kao mačak gubitnik u veljači. Polako, s noge na nogu. Laganim, sporim okretom… Čistačica joj se smiješi. Nedostaje joj jedan zub. Ona se isto nasmiješi čistačici. Za razliku od čistačice, njeni zubi su svi na broju. Eto, prva dobra činjenica danas… fantastičan poticaj za samopouzdanje… Ulazi u zbornicu. Osjeća se kao Kafka u „Procesu“. Ni tu je nitko ne primjećuje. Nasmiješila se najbližem profesoru. On ju je nekako čudno pogledao, kao psa koji mu se opasno iskezio. Koji kurac…? Samo se nasmiješila. Odustaje od komunikacije. Ona je valjda ovdje stvarno nekakav pas koji nepotrebno pokazuje zube i zastrašuje svoje kolege. Totalna vještica. Čudakinja. Životinja. Mamurna životinja koja još k tome najvjerojatnije ne zna ni čitati pa ne vidi veliki natpis na aparatu za kavu. U podne. Sramota… Uzima dnevnik i ključ od učionice. Izlazi prva iz zbornice.

Otključava učionicu. Ulazi. Ostavlja stvari na stol. Sjeda na stolicu. Sama je u toj praznoj prostoriji. Ona i klupe. Fantomski razred. Ona se savršeno uklapa. Možda je ona zapravo umrla jučer. Možda ju je udario auto. Ovo je možda samo njen duh koji je došao na posao, još uvijek ne znajući da mu je tijelo mrtvo. Ali, ipak… otključala je vrata… Učenici ulaze i pozdravljaju je s „dobar dan“. Ona isto kaže „dobar dan“, ali tiho. Najvjerojatnije je nisu ni čuli. Možda misle da im uopće nije odgovorila. To se savršeno uklapa u odnose moći. Ona je ipak profesorica. Ona ima moć. Tko su oni da njih pozdravlja? To je neprilično. Ona im odmah treba pokazati disciplinu. Treba im pokazati gdje im je mjesto. Pokazivanje moći je osnova svakog držanja discipline. Nema veze ako je mrze. To joj je i posao, zar ne? Oni su zapravo njeni neprijatelji. I ona je njihov neprijatelj. To je prirodan društveni poredak. Tko je ona da to pokuša promijeniti? Što si to ona umišlja? Da je Ghandi? Ne… ovo je rat. Kao u američkom hollywoodskom filmu. Kao da čuje glas svojih nadređenih dok drže svečani govor bodrenja kao američki pukovnik svojim marincima. A možda je ovo danas spaghetti western. Točno u podne. Ili taj film nije uopće bio spaghetti western? Čuje se zvono. Kad bolje razmisli, uopće je ne zanima je li taj film bio spaghetti western ili ne, ali zna da ona ne želi sudjelovati u spaghetti westernu. Još uvijek nije krenula toliko komično gledati na svoj život. Ne želi igrati tu ulogu. Uopće ne želi poslušati upute redatelja. Da, bit će Ghandi. Pasivni otpor.

Ona započinje predavanje. Mirno, kao Ghandi. Svijet je okrutan, ali ima nade. Slušaju je. Da, Ghandi je bio mudar čovjek. Nema veze što njen govor danas nije nadahnjujuć. Ona sluša svoj glas. Je li Ghandi govorio o gramatici? Čuje glas iz stražnje klupe. Čuje još jedan. Diže svoj glas. Je li Ghandi govorio toliko glasno? Možda jest. Ovo je već histerično glasan Ghandi. Malo živčan. Samo malo živčan. Zapravo, oni njoj pružaju otpor. Samo, ona nije sigurna je li taj otpor pasivan ili aktivan. Oni uopće ne shvaćaju da je ona Ghandi. Kako mogu pružati otpor Ghandiju? To je neljudski. Ona nastavlja govoriti. Primjećuje da je preskočila jedan dio gradiva. Možda bi se mogla vratiti na njega. Ili ne? Možda da njih pita za mišljenje…? To bi bila briljantna ideja! Gleda na sat. Nije uopće bitno. Dat će im da prepišu sve s grafo-folije. Eto, neka prepisuju… Ona sjedi i gleda kroz prozor. Vidi svoje lice u odrazu. Gleda na sat. Opet diže pogled na svoj odraz. Danas, otprilike u jedan popodne, Ghandi u njoj je svečano umro. Nitko to nije primijetio.

Fotografija: lisasolonynko @ morguefile free photos

Goran Vrhunc: Potraga (ciklus o samoći)

 Izbor iz nezavršene zbirke

5. BUNAR TRAŽI VODU

Nema ništa
osim mraka
u bilo koje
doba dana
vedro ili tmurno
nebitno je
jer nema ništa.

Prolaznik namjernik
ne može znati
ima li
života na dnu
sve dok se
ne spusti
a silazak nije lak.

Dole je hladno
ima mnogo đubriva
oglođenih kostiju
i glas
što tiho govori
“ne treba mi
još jedan leš.

 

6. MREŽA TRAŽI PAUKA

Ona zna šta je samoća
al‘ da je izrekne
ne umije,
vjetar je nije dodirnuo
niti vrijeme presudilo,
njene tanke niti
slobodno vise
pod težinom prašine
i mrtvih insekata

 

9. SLIKA TRAŽI RAM

Savila je uši
ali ništa ne čuje,
a nema ni glasova
utihnule su sve buke
ušutkao ih lom.

Ne zna
da joj boje blijede
i da je vlaga
izjeda
i nestaje
jer za Umjetnika
bagra nije našla ram.

 

10. OLOVKA TRAŽI SRCE

Krv joj više
nije viskozna
pa ne ostavlja
mrlje i škrabotine
po bjelilu
kopir papira,
život joj stvrdnut
u mekom
plastičnom tijelu
ili onom metalnom
zavisi od tvorca,
i srce svoje traži
da ispiše one riječi
koje igraju u mislima.

 

12. GLOBALNO ZAGRIJAVANJE TRAŽI PROSTOR

Malo je prostora
na ovoj stijeni,
trećoj od sunca,
smetaju mu
oni veliki gradovi
na obalama
ali u pravi čas
progutat će ih,
a neće zaboraviti
ni ljude
bez čije pomoći
ne bi dosegao
najviši stupanja moći
polako preuzimavši vlast,
a govorilo je,
vrištalo,
poslalo glasnika Katrinu,
poslalo poruku po Tsunamiju,
ali niko nije slušao
i u toj nijemosti
konačno za sebe
pronašlo je mjesto…

Arktik!

 

13. PISAC TRAŽI RIJEČ

Misli lebde
odbijaju se o zidove,
mastan papir
blješti pod petrolejom,
i gavran došao po svoje

Pero.

Pisac pada
na trule
abonosove daske,
antidot
nije stigao do srca
brže od olova,
a sve da nađe zadnju

Riječ.

 

14. MISAO TRAŽI RUKU

Utrnula ruka
teška k’o malj,
zglobovi prstiju
nepomićni su,
dotok misli
zgrušao se
u veni kod lakta,
razlivena tinta
kapa sa stola
i kroz pukotine
tavanskog poda
odzvanja u sudoperi,
a misao
i dalje se trga
bez ijednog slova
na papiru.

 

16. ULICA TRAŽI ČISTAČA
Oronula, zapuštena,
obrasla, napuštena
ulica bez broja
i imena.

Bezbroj stopala
gazilo je
njeno lice,
pljuvalo, mokrilo,
izmetom pokrilo
rupe u asfaltu.

Bezbroj stopala
gazilo je
njene žice.

Sama
beživotna
tišinom traži
svog čistača.

Deniz Adam: Dio razgovora sa neznanim

zato što sam pripitomio

vukove svoga jezika

 

i zato što sam zatvorio

lopove svojih ruku

 

zato što moje špijune

zanima jedino svemir

 

zato što je moja odjeća tkana

u noćima dok su gradovi spavali

 

zato što ni krojač, ni političar

novac ni položaj ne mogu je prekrojiti

 

zato što je moja brada ružičnjak

nikako reklama

 

zato što i potpuni stranac

zavrjeđuje poklon kod mene

 

zato što svojim prezimenom ne pomažem

samo rodbinu i prijatelje

 

zato što ne vučem stepenice za razgovor

kao što vidiš

 

za ovaj svijet radim ko da ću vječno živjeti

a za onaj se spremam ko da mi je sutra mrijeti

 

zato dragi prijatelju

nema čega da se stidim

 

Fotografija: nitpix @ morguefile free photos