Arhiva kategorije: Poezija

Ljiljana Jelaska: Pepeljuga i četiri zvjezdice

prožimamo se pogledima
detektiramo mirisima
a bilo bi lijepo dovršit kavu
uz razgovor
pa neću valjda ja prva
dame to ne rade, to rade žene
one znaju što hoće
a ja sam mislila da nikada ne bih mogla
odgovoriti nakanom na nakanu
formalnost: prilaziš – Ne, ne smetate
dapače…
moja soba i tvoje ruke
Pepeljuga se noćas ne mora vratiti kući do pol noći
glačati, kuhati za sutra…
u inat vremenu usklađujemo pokrete
s otkucajima sata, grčevito stišćemo
dan u šetnji uz more
nećemo spominjati one kojih
ovdje nema, pričamo o ovdje, o sada
stalno mi se vraća stih Ma pusti nek’ traje
a znaš li da jednom Yoko i Lennon tri dana
nisu izlazili iz kreveta?
ma neka nisu, i neka jesu ono što jesu
ja dosada nisam, ali nećemo o tome
grčevito stišćemo dan u šetnji uz obalu
žena u moru, na stijeni, s pticom u ruci
ne ona sa stijene u Amsterdamu, Mala sirena
mi smo na Kvarneru
i otkriveni, otkrivamo se sakriveni
crnilom noći
ponijeti ću ovaj mali, bijeli sapun
što se jako pjeni a nema mirisa iako je hotel
s četiri zvjezdice
nije bitno, mirisat ću po tebi dok ne stanem
pod tuš u svojoj kupaonici
djeca su otraga glasna, pojačavam radio, dodajem gas
Ma pusti nek’ traje – Zašto plačeš, mama?
– Ne, ne plačem, samo… još traje
 

Fotografija: Sergio Lussino

Mirela Fuš: Odluka

e baš ćeš je ti izvući iz sobe
i masno je izigrati svojim sado-mazo planom
za poslije kako prolaziš kroza greenwich
rezerviranim letom i dolaziš joj
na prozoru, u boks;
a od svih ćeš se ti izmaknuti od sebe
odigrati igru još par kilometara
daleko od doma
bez pravih životinja i života
u bespućima puke stvarnosti
uhvatiti za jezik i
povući da smo
mi, sami mi.

Marina Krleža: Nije važno tko si

Nije važno tko si
ni tko sam ja,
dok god ovako
prkosimo najezdama stvarnosti
indoktrinirane, umišljene, stereotipne, nezanimljive,
smijući joj se u lice
našim djetinjim osmijesima
oblikujući vlastitu stvarnost
kreativnim rukama
i mislima što uzdižu se ponad svega
ovosvjetskog,
maštajući o bajkama iz djetinjstva,
vitezovima i princezama,
čudeći se
smotanim dvorskim ludama,
zajedljivim maćehama
i zlim kraljevima,
sretni što nismo poput njih.

Nije važno
u kojoj zemlji živimo
dok god imamo ovaj grad,
ovo predgrađe,
ovu sobu,
ovaj ležaj
i slatki nemir
koji u meni proizvodiš
tek pogledom.

Nije važno
u kojem vremenu živimo
jer vrijeme staje
zbog spontanosti poput današnje
bez suvišnih pitanja,
bez planova
i očekivanja.

Nije važno
koliko nam je godina
dok god postoji
nježna želja
za instant-srećom.

Instant je dobar eliksir
za privremeno stanje
što uzrokovali su nam
drvosječe i pepeljuge nejasnih zahtjeva
propitkujući se nad vlastitim slabostima.

Ti i ja nismo poput njih.
Mi s lakoćom nosimo život
na svojim leđima.
Zato dodirni moja
i umasiraj u njih putove svojih svjetova.
Potom ću na tvojima pronaći stazu
što pružit će mi sigurno utočište
sekundama,
minutama,
satima.

A sutra, kad odeš,
maštat ću o suncu,
moru,
plaži prepunoj ljudi.
Izmaštat ću i šator,
našu malu eskapističku oazu,
kojom ukrast ću te od ljudi
i narediti tvome preplanulom licu
da ljubi mi usne.

Predavat ću ti se
poput Dizdarove Plivačice
koja nije vjerovala
u savršeni poljubac,
do danas.
Ilustracija: Bogumil Car, Kirka, 1927.

Glorjana Veber: Imena

Jučer sam usnila da je na Zemlji izbio virus
koji je izbrisao imena… I tog jutra u mom snu
ljudi su tako ustali oćutili svoja tijela popili kavu…
Mogao je to biti bilo koji dio svijeta Ljubljana Tokio Kairo
ali bio je tek mjesto u mojoj glavi potpuno identično ovom
jednakih cesta istih zgrada i ograničenih mogućnosti
istog sunca istih osjećaja a opet tako prazno
I u tom su mjestu izjutra ljudi otvorili novine
uključili mobitele radio internet pokazali policajcima isprave
liječnicima zdravstvene iskaznice… Sjećam se
kako su zbunjeno gledali jedni u druge
tražili se pričali odjednom se trebali
no dodiri razgovori i mišljenja na koncu opet postaše valute i dionice
Tražili su osjećaje nebo i vjetar
a prometni znaci bijahu prazni i trebalo je naći smjer
Odjednom se počeše pitati otkud taj strah
zašto im se tresu ruke zbog čega im se oči rose – tko su
Sve je bilo uvlas isto ali drukčije
nestala su njihova imena podrijetlo nazivi
ostao je tek osjećaj da su ih nekoć imali
da su postojali natpisi imenovanja oznake strelice…
I kao da je netko s prozora izvadio stakla
postade barem jasno zbog čega se vani njišu stabla

(Sa slovenskog preveo: Robert Vrbnjak)

Ilustracija: Assassin’s Apocalypse

Blago Vukadin: Teta Vladimir

Ova je toliko aktualna da nema smisla da je odmah ne objavimo. Jasno, svi imaju pravo na različita mišljenja, ovo je svjetska stvar pa što ne bi i mi pričali o tome. Koliko se god činilo da nema veze s nama.

Napisa neki dan jedan vrli borac za vječnu pravdu da je Vladimir Vladimirovič u pravu kad oslobađa Ukrajinu od slobode. Ima čovjek pravo na svoje mišljenje, ne živimo u podneblju u kojem se zatvaraju ljudi kad se usude kritizirati vlast. A ima takvih zemalja, ima. I gradova, sela i režima.

Nadoda još kao točku na i da mu se posebno divi jer štiti djecu od lošeg uticaja, pa je stoga zabranio pederima da budu homoseksualci. Ima čovjek pravo na svoje mišljenje, ne živimo u podneblju u kojem se ljudi zatvaraju kad se usude kritizirati druge i drugačije. A ima takvih zemalja, ima. I gradova, sela i režima.

Zadržat ću se na genijalnoj zamisli da Vladimir Vladimirovič štiti djecu, da ih voli i da se brine o njima. Možda i tu istine ima?

Vladimir voli djecu.

Posebno čečensku
pa je poslao vojsku
na njihove roditelje
i sad im gradi svijetlu
budućnost
pod palicom slobode
bivšega protivnika
i obraćenog Rusa,
ratnog zločinca
s puno milosti
i zlata,
i rakije votke.

Baš su lijepe
Kadirovljeve fotke.

Vladimir voli djecu
iz grada imenom
Soči.
Pa ih je istjerao na ulicu,
srušio im stanove
bez nadoknade
jer nema da mu netko
Olimpijadu koči
pa da vide svjetske oči
ruske kolibe
pored svjetske plaže.

Velebne stadione tamo slaže
a djeca nek
u Sibiru
kuće traže.

Voli on i sirijsku djecu
pa šalje oružje
preko Irana
do svoga jarana,
i malo otrova
da dječica bolje dišu.

Voli i gruzijsku djecu
teta Vladimir
pa im ja napravio
veliki pir
i raketama poslao
mir.

Sad će još malim klincima,
živahnim Ukrajincima,
pokloniti slobodu.

Da s Krima odu.
Ilustracija: Riccardo Boscolo

Ivan Zrinušić: Jel trebam šta, jesam dobro i jel kao jebem redovno

E, al jebote, sretnem ti ja bivšeg zapovjednika od starog.
I ono, bio je neki dan na groblju, jel trebam šta,
jesam dobro i jel kao jebem redovno, disimali, kužimo se.
Ja mu reko, Gorane, spremi te oči u glavu, šta ti je,
ne trebam ništa, super sam, jebem kad stignem. I onda mi
ladno oće utrpat neku siću, kao da mi se nađe. Daj molim
te. Razumiješ. I kaže mogli bi pojest nešto. Ajd, ošli na miješano
meso. E, i onda ti ja naručio i ošo u vece, nazvo Popa.

Reko, nazovi me za deset minuta i on me nazvo i ja reko, jebiga
Gorane, zovu me, moro bi krenit pa se vidimo! Jel može, frajeru?
Napravio jebote facu, ko da će rigat, a ja ošo dalje rješavat. E, al
pazi, kaže on kao, jel te neko dira, samo reci, pazi ti, on MENI
kaže jel me neko dira. Koji kralj, a? Pa brate, di ti živiš. I jebiga.
I ono da ću otić, a on pita oću uzet bar cigaru. On ti ih ladno
puni sam. Reko mu ono, Gorane jebote, jel piješ ti te lijekove, a?
I izađem ti ja van i sretnem, e, čekaj brate, zvoni mi telefon.

Iz „Tri mrava“, Slušaj najglasnije!/Bratstvo duša, 2013

Foto: Maja Mishaze