Arhiva kategorije: Poezija

Matija Mikac: [Prekratko]

Bit će prekasno kad korov obraste naša koljena,
a utezi nas zbilje krenu vući kaljužom stvarnosti,
bit će prekasno jer nekorištena krila lako srastu
i već sutra nećemo se sjećati svoga poslanja.

Prekratko je potrajalo, prebrzo gubimo dah
i ispast će da je bezvrijedni svijet toliko jači od nas,
da ni anđelima ne dopuštamo da nas uče,
da i njih, priučeni ljudskošću, smatramo kušnjom.

Fotografija: mconnors @ morgueFile free photos

skarlet_p: lublin. ulica lubartowska.

hvala što si opet uzeo
probušeni kišobran i
nema na čemu
znam
odabrala sam prilično dobru knjižaru
za zaklon

ostavi kišobran na ulazu
tip kod stalaže za filozofiju
čudno nas gleda
hodamo
na prstima i poštujemo
petominutnu zabranu
približavanju knjigama na metar

kažeš za većinu ljudi danas
kao da je ta mjera opreza izrečena
i kad im kiša ne cijedi s kose
i obrva i kad ne pada
pretjeruješ

tvoje ponekad predvidljive dosjetke ponekad
puštam da me pokore i puštam da
pustiš boju sa svoje ruke na moju i
na cvijeće na prozorima
i na izloge knjižara
svih središta gradova iz mog pamćenja

htjela bih pronaći knjigu
s najboljim mirisom papira
ili već jednom poeziju
koja mi nešto važno i blisko komunicira
kažeš da je 1936.
pisao bi mi vanserijske sonete
obložene mirisom parafina i tinte
u dvorištu drvenih kolonijalnih kuća
neke suptropske zemlje
ili iz rovova koje europa tada
kopa posred sebe
izlazimo na cestu
prestala je kiša
i odlijeva se niz ulicu zajedno s nama
i s prvim albumom beiruta
s nekog od prozora
na prvom katu
hodamo sada

ali osjećam kako nadvijaju se
oblaci nad nama, julien
i kako nebo postaje ozbiljno
a zrak žuto zagušljiv i nijem
zamračuje se i čini mi se kao da
godine odmotavaju se unatrag
dok hodamo i ulazimo u bočne prolaze
nestaje veselje i umjetnost s glavne ulice
uključuje se vrijeme mraka
i zgrade koje nisu više tu
prolaze kroz nas
kao crno-bijele fotografije u pokretu

kad vidim stare fontove
slova iznad vratiju i izloga
obuzimaju me trnci i tuga
uzimam te za ruku i osluškujem
kamenje kako govori i kada ga uopće
nema
stojimo na mjestu gdje je
sinagoga bila
nekad
čujem te kako govoriš
da ne postoji ništa sigurno
i ništa konačno
ovdje daleko ispod
onog što jesmo i da
zvijer obilazi oko svih
i želi postati dio nas na mnogo
načina

na trenutak mi blijediš
oprosti

koljena mi sama
dotiču zemlju
i prsti nepostojeće prazne cipele
ispod glasa recitiram
shemà israel
oslanjam
svoju glavu na Tvoje dlanove
u sebi osluškujem
tako stvarno
kako Tvoja riječ traje
kroz vrijeme
a ja sam ona koja
bez Tebe
nisam ja
naša stopala
prekrivena su lišajevima prašine
svih ulica svijeta
ja sam ona koja nisam
bez Tebe
Adonai elohenu
samo Ti možeš
iz ovog kamenja koje smo mi
podići
djecu Abrahamovu

______________________________________________________________
podloga: Beirut. “Rhineland (Heartland)” s njihovog prvog albuma “Gulag Orkestar”

Fotografija: mzacha @ morgueFile free photos

Andrija Crnković: Bez interpunkcije

Sve je samo putovanje
Uglavnom otrcano
Neki put uzvišeno
Od povoja do pokrova
Od ideje do sjećanja
Od pamtivijeka
Zagrižena noć ima okus nedovršene pjesme

Ozarene komete rasipaju kozmičke agrume
Po epigramima razručenog Pascala
Magline dočaravaju žubor ishodišne supstancije
Vrijeme izmiče u kratkim paradoksima

Burna mašta vremenite životinje
Stremi u 99 kišonosnih dimenzija
Što je očito
Pomnožimo li uspravno držanje broja 33
S Ocem
Sinom
I Duhom Svetim

Nedonošče svijeta krikom rastvori sutra
Zvrk u čovjeku ne može odoljeti
Unikatnoj kristalizaciji u Jupiterovoj draguljarnici
Plazma šiklja šiklja bljeskom u nedogled
Bog se ne kocka
Fotografija: Corena @ morgueFile free photos

Alen Brabec: Apogej

kondenzacija
na oknu trag
lake okamine
noktima prebirem
molekule stakla
kisikom
označavam
poznati svemir

navođen brojem
sad letim lakše
udovima
razdvajam sfere

u njuhu očuvan
dah visine
solarni vjetar
tuče u jedra
ali
kakvim zvukom
ječe
zrnca praznine

sami u noći
nemajte straha
vezan lancem
nad vama
navigator
laje
iz orbite