Arhiva kategorije: Poezija

Robert Bebek: kao da će netko doista doći

Iz zbirke Vulkano

dvije su stolice okrenute prema suncu
iz jutra u jutro
u ovoj ogromnoj kući prazne

čini se svjetlost nas
nikoga od nas
/a toliko je prostrana!/
više ne dotiče

četrdeset sam godina na ovoj zemlji
i ne mogu se više
praviti da ne vidim

četrdeset sam godina na ovoj zemlji
a dvije su stolice okrenute prema suncu
iz jutra u jutro
iz noći u noć

kao da će netko doista doći
i zasjesti u njihov mir

Ilustracija: Biba Dunić

Enver Krivac: Vježba iz krivo usmjerene ljutnje

Ako ikad sretnem toma cruisea
kao što se to patricku batemanu onomad dogodilo u liftu
reći ću mu
đubre bezobrazno da ti pička materina bezobrazna
ti se kurčiš po premijerama uništavaš žene
a meni u ugovoru o radu piše da ću tjedni odmor koristiti
subotom i nedjeljom pa te pitam tome
kako to da je onda skoro svaka subota radna
i da lipe naknade za to nisam vidio
a da o radu za sve božje i državne blagdane ni ne govorim
majmune bezobrazni na scijentologiju ideš da majmune
kakvu molim te scijentologiju kad su i ozbiljnije vjere sprdnja
a kamoli ova tvoja miki maus pizdarija
vrbuješ bogate a meni u ugovoru o radu piše
poslodavac će radniku isplaćivati i dodatke na plaću
i to za otežane uvjete rada s uvećanjem od deset posto
prekovremeni rad s uvećanjem od pedeset posto
rad noću s uvećanjem od trideset posto
rad nedjeljom s uvećanjem od trideset pet posto
rad blagdanom
ili drugim zakonom utvrđenim neradnim danom
s uvećanjem od pedeset posto
i da plaća stiže
i osnovna i s dodacima
najkasnije do petnaestog u mjesecu
a ništa ništaaaaaaaaa tome od toga nije istina
i kad pitam zašto nije istina jer prošao je petnaesti
ni ne vidi ga se više koliko je odmakao
dobijem da šta sam bezobrazan i kako je drugima
i da oni nisu naviknuti na takav nivo komunikacije
ne znaš ni glumiti a glumiš majmune produciraš filmove
u kojima se praviš važan i nadljudski
i svaka ptičica koju možeš zamisliti slijeće ti na ruku
a ja nakon dvadeset godina specifičnog iskustva
radim za četiri tisuće
četiri tisuće za koje su me odgojili reći
ha jebiga dobro dok je i toliko samo nek dođe
pa zašto onda ne dođe tome pizda mu materina
zašto onda ne dođe
zašto moram prositi naknadu za to što sam odradio
kao da nisam
kao da sam na autobusnom kolodvoru i govorim dragi putnici pomodite
udijelite novčić za prosjaka kako to
kako to da ja ne smijem kasniti a oni se ni na telefon ne javljaju
ha tome pičko holivudska
bu faking hu odrastao si bez oca o tragedije
nijedan čovjek kojeg poznajem nema oca i svi rade od jutra do mraka
prije za vrijeme i nakon posla opet rade i nitko im nema reći volim te
a ti imaš muda skakati po kauču u talk showu i vikati da ju voliš
a oženio si je samo da nas zavaraš
pizda li ti strinina licemjerna pederska
ti izvodiš sam svoje kaskaderske scene uuuu na podu smo svi
a puca mi za tvoju muškost
jer radim za toliko za dovoljno
da bi opet mogao ići na posao
poštovanje sam posljednji put vidio na filmu
i to ne tvojem majmune
jer ha šta ćeš danas ti je to tako
bolje to nego biti bez posla
vidiš kako je onima u dini ili kamenskom
a ja ne radim ni u dini ni u kamenskom tome
reci šta to je opravdanje
jer ako je onda odrežimo si svi kolektivno noge
dobijmo rak iskopajmo si oko jebimo djecu
jer
ha
šta ćeš
ima i takvih
ako ikad sretnem toma cruisea u liftu
pfu bit će krvi najvjerojatnije moje
al dobit će i on par komada po licu
pizda li mu materina
par komada po onoj glupoj faci
pa onda snimaj film ljepotane

Foto: http://io9.com/5975971/in-new-scientology-tell+all-book-tom-cruise-explains-his-special-powers

skarlet_p: 2005.

treba mi ovo mjesto ponekad
oprosti mi na udaljenosti
i na zatvorenim očima i okrenutim leđima
i na izolirajućim slušalicama
želim da znaš
duboko sam svjestan
tvoje prisutnosti
i čujem te kako slažeš
playliste iza stakla
i režeš me u eteru
ulomcima vijesti nasumično
iz 2005.
iskoristit ću svoje pravo veta
i stisnuti ovaj prekidač
spustiti rolete u rupice ugurati salvete
s jesenskim motivima i pozdraviti te
opet iz etera bespomoćnu i
bijesnog pogleda na tonskim kontrolama
i prosuti “lit up” iznenada na grad
pusti me da skrivam se ponekad
znaš me gdje sam ja sam gospodin rujan
gospodin listopad
sada je 2013.
i još uvijek ljudi svi su veliki
kao i prije desetak godina
iako demistificirani
još uvijek preblizu su mi ponekad
ja sam udaljeni satelit emitiram
signale pretjerane zabrinutosti i
vodim tematske emisije o 2005.
godini u večernjim terminima
uglavnom upitne kvalitete ali rekao bih
s povremenim odbljescima genijalnog
dok ti za tonskim pultom revidiraš
popise pjesama na staklu flomasterom
guraš mi ispravke ispod vrata
i stavljaš me u stvarnost
s 45-postotnim uspjehom
ulazimo u studio zajedno
svakog rujna i listopada svaki dan
pusti me da skrivam se ponekad
znaš me gdje sam ja sam gospodin rujan
gospodin listopad
glavni urednik dao nam je odriješene
ruke i rekao da slušanost nije prioritet
sve dok puštamo “lit up” na repeat
barem pola sata svaki večernji set
i uopće mu nije bitno
što je to godina koje se nitko ne sjeća
kaže da od izlaska trećeg albuma
The Nationala
da se još nije oporavio od bljeska
i da je ovo samo za njega
i racionalnost ga u ovoj stvari kaže
uopće ne zanima
ono što jest zanimljivo je da nitko
koga poznaješ neće znati izdvojiti
niti jednu pjesmu iz te godine
niti reći
po čemu bi se mogla razlikovati
od glazbe iz dvije i treće
ili osme na primjer
i da osim njega u našem mikrosvemiru
ne poznajemo više skoro nikoga
tko bi pamtio događaje i razdoblja
života po glazbi i
godinama
nešto se dogodilo u međuvremenu
sa svima nama
i to pokušavam objasniti sebi i
slušateljima s pomalo indie maštom
svakog rujna i listopada
a samo tebi objašnjavam
zašto
treba mi ovo mjesto
pokušavam otpetljati grad
prosuti mirise 2005. po
širom otvorenim prozorima
kroz radio. pojačaj mi slušalice
pusti mi „lit up“ sad i pusti me
da skrivam se ponekad
znaš me gdje sam ja sam
gospodin rujan
gospodin listopad

http://werdsmith.com/skarletp

Silvija Šesto: Nije Matko, Jura je

– Griješio sam! – Jura je pokušao podići ruku prema velečasnom, ali sve je ostalo na nezamjetnom trzaju. Obitelj se skupila u kuhinji. Mirisala je kava i vanili kiflice.
– Griješio sam puno i nije mi žao. Samo… – tu se malo zagrcne. Suho grlo stvara nevidljive noževe. Proguta teškom mukom slinu.
– Krao sam!
– Oprostit će Bog! – lik pokraj njega činio je odrješujuće pokrete rukama. Jura to nije primjećivao.
– Krao sam svake nedjelje. Crkveni tisak sam krao. Ubacivao bih uvijek premalo, a uzimao previše.
– Jesi barem čitao? – prene se velečasni.
– Malo. Prelistao.
– I onda bacio?
– Da.
– Oprostit će Bog. – Jura htjede još nešto reći, ali voda kojom bi pripremio grlo stajaše predaleko. Velečasni dovrši obred i priključi se onima u kuhinji. Popije domaću orahovicu. Pije je svake godine jednom. Pred Novu kad dolazi posvetiti kuću. Ove godine iznimno drugi puta. Pozdravlja se i izlazi. Već u dvorištu mobitelom zove svog kapelana i javlja mu najozbiljnijim glasom:
– Nije Matko, Jura je!

Robert Bebek: /u lavovu/

Nebo

nebo u lavovu započinje
u 7 ujutro na -11
ti spremaš rozsoljnik u staklenku
kuhaš sebi čaj meni kavu bez šećera
dok ja još spavam
potom zajedno palimo prvu cigaretu
šećemo denija
i idemo
svaki na svoj pos’o
sve je bijelo i tiho
led je svud oko nas
led je nimalo rječit
kroz sobu i san kroz cijeli ovaj svijet