Arhiva kategorije: Poezija

Ivan Glišić: Da sam ja Bog

Da sam ja Bog,
nikada ne bih dozvolio
Da se to desi mom sinu, da se rodi
među leproznima umom i duhom.
Da među živima, i živ,
Živi pun ljubavi, a bez ljubavi.
I da ga tek mrtvog i među mrtvima
Ljudi shvate i zavole. Da sam ja Bog,
Nikada ne bih dozvolio da se to desi
Mom sinu. Da sretne Tebe i da te zavoli,
Kao što sam ja sreo i zavoleo tebe,
A ti da me shvatiš i zavoliš
Ne živog među živima,
Nego tek kad budem mrtav
I među mrtvima. Da sam ja Bog,
Nikada to ne bih dozvolio mom sinu.
Ali, s obzirom na to da nisam
Ni Bog ni Božji sin,
Neću sebi dozvoliti takav sunovrat,
Da umrem zbog neuzvraćene ljubavi.
Ako ne nađem nikoga
Ko će da me voli, voleću samoga sebe,
Ma koliko to nekome izgledalo samoživo
I narciziodno. Jer, bolje je da budem
Novi Narcis, živ i bez ljubavi,
Nego Novi Isus,
Mrtav, i s ljubavlju.
Šta će mi takva ljubav. Ljubav živih
Prema mrtvom, a ne živih prema živom.
Da sam ja Bog, nikada ne bih dozvolio
Da se to desi mom sinu.

Ilustracija: I, Pet Goat, La Pieta, vidjeti više na stranici Heliofanta

Ivan Zrinušić: Pjesma koja ima smisla

Tražeći neke potvrde na polici
dohvatio sam knjigu pokojna hrvatskog emigranta
i u njoj našao datum
otisak njezina ruža za usne
i broj 1
kojim je trebao biti označen početak iznimna
možda čak dosmrtna niza
ljubavnici si znaju darivati takve stvari
valjda vjerujući u njihovu dokaznu moć
i priznajem
zaboljelo me
oštro pa gmizavo tupo
kao ziherica kroz meso
kao ruptura ligamenta
naposljetku, i ja imam srce
ma što lijevi ili desni Božji sin mislio o tome
i otvorivši je na 128. stranicu
na Studiju o strukturalizmu
pomislio sam
sjajno posložene riječi
ovako bi trebala izgledati poezija
pa je gotovo savršenim desnim volejom
zabio u zid
na što je ni kriva ni dužna
tako pokorno jauknula
da umalo osjetih
i žalost.

 

Fotografija: potbelly11 @ morgueFile free photos

Livija Reškovac: Čišćenje

u kantu za smeće
bacila sam
ljuske od jaja, televizijske programe, tetrapak od mlijeka,
lošu literaturu i loše prijevode, nefilozofe, ostatke od ručka,
“mudre” savjete, stari kruh, masovnu kontrolu, diktatore, neuspjele odnose,
sve slijepe dogme, neslušljivu glazbu, E-330, E-417 i ostale e-ove i zaslađivače,
neodgovorne političare, prežvakane ljubavne priče,
“normalne” ljude, znanstvena »rješenja«, tračere, anoreksičare, materijaliste,
nezdravu hranu, ufurane likove, loše profesore,
pedofiliju, mržnju, emotivne ovisnike,
pokvareni telefon, najbolje prijatelje koji nikad nisu tu kad ih trebaš,
Vrazove Đulabije (koje su mi uvijek bile zamorne), pozitivizam,
strogo određene kronološke odrednice, glupane, omot od čokolade,
umjetno cvijeće i umjetne sise
Treba cijeniti život

Fotografija: clarita @ morgueFile free photos

Sandra-Anina Klarić: Susrećemo se u paralelnom univerzumu

Raj

Zov daljine
zvuci tišine
put ka beskraju
snovi o raju

Put ka zvijezdama
let ka visinama
dodir s nebom
oproštaj sa zemljom

Novi raj
put u beskraj
u nebeski svijet
vječni život
besmrtni let…

Poetske duše

Susrećemo se
u nekom paralelnom
univerzumu
duboko ispod razine
ovovremenske sljednosti

Nalazimo se
na uzdignutoj frekvenciji
daleko iznad
moguće slušnosti

Vidljivi smo u
polutami sna
onostrane priče
osjetilno povezani
linijom sudbinske niti

Prepoznajemo se
u tišini riječi
ispisanih jezikom
naše poetske duše…

U sjecištu vremena

Srest ćemo se
jednom
u sjecištu vremena
spojeni
vertikalom trenutka
stajat ćemo
uprizoreni
sudbinom

Nadolazeći
tračak vremena
snubit će nas
u jedno
i pretvoriti
u žrtve
samih sebe
i svojih osjećaja…

Fotografija: Carina Nebula s Hubble Space Telescope

Jovana Đorđević: On

Na livadi, bio je jedino drvo, visoko, razgranate krošnje. U pustinji, bio je izvor. Sve trulo i suvo jednom iskrom pretvarao je u pepeo. A ja sam se grejala na toj vatri, pila vodu sa tog izvora i krila se pod krošnjom od sunca i oluja. Danas me je silno zabolelo kada sam videla da se on sasušio i da je pakleno sunce nagorelo listove njegove krošnje i da će svakog časa zapaliti veliki platan. Zato sam ga zalila. I gle! Posle nekog vremena, povratio je svoju snagu, pružio mi je hlad, a oluje ga nisu mogle iščupati iz korena.

Fotografija: yareckl @ morgueFile free photos

Vladimir Vuković: Tijani Matevskoj

Devojka iz Svetog Stasija
porasla je, do korenja duboko.
Zbog nje moje srce samuje u izlozima,
namiguje mi njenim očima iz duplih
stakala na zgradama ogledalima u ponoć,
i govori da su mi dlanovi
za trun pretvrdi, da se sunce u
januaru baš zato zbunjuje i
zamiče u plavet.
Zbog smešne i divne istorije
naših spojenih sudova,
mora biti, obustavljeno je
zidanje ružnog hotela s jeftinim
užicima i s moga prozora nazire se
reka što i pri oseci lepo miriše,
da, mora tako biti,
da su baš zbog toga stale teške kiše,
polovi, glave i stopala zamenili mesta,
mora, mora
da zbog toga bivam radostan
u sva mutna jutra i da mrvim
stari hleb,
hranim golubove, kao moj
otac, kao njeno dete.

Fotografija: clarita @ morgueFile free photos

Klara Lukačević: Noć bez boja

Uloga
prevarenog poštara
pripala je liku
bez imena

Zamaskirana gomila
ukradenih osmijeha
gleda
na platnu oslikane

Suze od safira
obojane bojom
koju ne vide

Beštije
usana razvučenih
u smiješak,
odbačeni akteri
ukradenih iluzija

Pljesak se lomi
izgubljenim kazalištem
sa sjedištem
u vrtlogu vremena

Polazi satenski vlak
sa perona dva,
kondukter
zašivenih sjećanja
zakasnio na podjelu uloga

Gomila žičanih umova
ukrca se na
plavičasti voz,
plavičast za one koji vide

Boje
ograničene na žute
crvene i zelene,
koji čekaju stanicu
razbacanu na papiru od misli

Dok sanjare daltonisti
razlijeva se u eho zvuk
nepoznat uhu
bez mašte i tona

Simfonija kišnih pitanja
odjekuje
praznom čekaonicom
izmišljenog kolodvora

Jedno lice
na peronu za sanjare
priča besmislice

Ne vjerujući u granice,
u boju i zvuk,
u pravila loše režiranih predstava

To sam ja
u onoj šarenoj noći
bez boja

Kad bio si
samo moj,
kad bila sam sve
osim tvoja

Fotografija: danielito @ morgueFile free photos