Arhiva kategorije: Poezija

Doris Pandžić: Ghandijev petak

(iz romana xx)

Mamurluk. Znala je da nije bilo pametno izaći u četvrtak navečer. Prošlo je podne. Ona stoji u školskom hodniku i pokušava natjerati aparat za kavu da proradi. Jedan profesor prolazi kraj nje i kaže joj: „Aparat je u kvaru.“ U prolazu pokazuje prstom na neko neodređeno mjesto na aparatu. Ona diže pogled u smjeru njegovog prsta. Veliki natpis na bijelom papiru: „U KVARU“. Kako to nije vidjela? Pita se je li njen kolega primijetio da je mamurna. Najvjerojatnije jest. Kako inače ne bi vidjela ogroman natpis koji joj je bio zalijepljen ispred nosa? Krasno. Zvuk zvona. Kraj sata. Dakle, neće stići popiti kavu. Učenici prolaze kraj nje. Ne pozdravljaju je. Ona se osjeća kao fantom u hodniku. Možda i izgleda kao fantom. Možda su ona i aparat za kavu u nekoj bijeloj nevidljivoj međudimenziji. Ona je možda zauvijek zarobljena tamo s tim prokletim aparatom koji guta novac, a ne daje zauzvrat kavu. Trzne se. Gleda oko sebe. Najvjerojatnije izgleda čudno stojeći ispred aparata i zureći u jednu točku. Valjda to nitko nije primijetio?

Polako kreće do zbornice. Pokušava se povući neprimjetno i taktički, kao mačak gubitnik u veljači. Polako, s noge na nogu. Laganim, sporim okretom… Čistačica joj se smiješi. Nedostaje joj jedan zub. Ona se isto nasmiješi čistačici. Za razliku od čistačice, njeni zubi su svi na broju. Eto, prva dobra činjenica danas… fantastičan poticaj za samopouzdanje… Ulazi u zbornicu. Osjeća se kao Kafka u „Procesu“. Ni tu je nitko ne primjećuje. Nasmiješila se najbližem profesoru. On ju je nekako čudno pogledao, kao psa koji mu se opasno iskezio. Koji kurac…? Samo se nasmiješila. Odustaje od komunikacije. Ona je valjda ovdje stvarno nekakav pas koji nepotrebno pokazuje zube i zastrašuje svoje kolege. Totalna vještica. Čudakinja. Životinja. Mamurna životinja koja još k tome najvjerojatnije ne zna ni čitati pa ne vidi veliki natpis na aparatu za kavu. U podne. Sramota… Uzima dnevnik i ključ od učionice. Izlazi prva iz zbornice.

Otključava učionicu. Ulazi. Ostavlja stvari na stol. Sjeda na stolicu. Sama je u toj praznoj prostoriji. Ona i klupe. Fantomski razred. Ona se savršeno uklapa. Možda je ona zapravo umrla jučer. Možda ju je udario auto. Ovo je možda samo njen duh koji je došao na posao, još uvijek ne znajući da mu je tijelo mrtvo. Ali, ipak… otključala je vrata… Učenici ulaze i pozdravljaju je s „dobar dan“. Ona isto kaže „dobar dan“, ali tiho. Najvjerojatnije je nisu ni čuli. Možda misle da im uopće nije odgovorila. To se savršeno uklapa u odnose moći. Ona je ipak profesorica. Ona ima moć. Tko su oni da njih pozdravlja? To je neprilično. Ona im odmah treba pokazati disciplinu. Treba im pokazati gdje im je mjesto. Pokazivanje moći je osnova svakog držanja discipline. Nema veze ako je mrze. To joj je i posao, zar ne? Oni su zapravo njeni neprijatelji. I ona je njihov neprijatelj. To je prirodan društveni poredak. Tko je ona da to pokuša promijeniti? Što si to ona umišlja? Da je Ghandi? Ne… ovo je rat. Kao u američkom hollywoodskom filmu. Kao da čuje glas svojih nadređenih dok drže svečani govor bodrenja kao američki pukovnik svojim marincima. A možda je ovo danas spaghetti western. Točno u podne. Ili taj film nije uopće bio spaghetti western? Čuje se zvono. Kad bolje razmisli, uopće je ne zanima je li taj film bio spaghetti western ili ne, ali zna da ona ne želi sudjelovati u spaghetti westernu. Još uvijek nije krenula toliko komično gledati na svoj život. Ne želi igrati tu ulogu. Uopće ne želi poslušati upute redatelja. Da, bit će Ghandi. Pasivni otpor.

Ona započinje predavanje. Mirno, kao Ghandi. Svijet je okrutan, ali ima nade. Slušaju je. Da, Ghandi je bio mudar čovjek. Nema veze što njen govor danas nije nadahnjujuć. Ona sluša svoj glas. Je li Ghandi govorio o gramatici? Čuje glas iz stražnje klupe. Čuje još jedan. Diže svoj glas. Je li Ghandi govorio toliko glasno? Možda jest. Ovo je već histerično glasan Ghandi. Malo živčan. Samo malo živčan. Zapravo, oni njoj pružaju otpor. Samo, ona nije sigurna je li taj otpor pasivan ili aktivan. Oni uopće ne shvaćaju da je ona Ghandi. Kako mogu pružati otpor Ghandiju? To je neljudski. Ona nastavlja govoriti. Primjećuje da je preskočila jedan dio gradiva. Možda bi se mogla vratiti na njega. Ili ne? Možda da njih pita za mišljenje…? To bi bila briljantna ideja! Gleda na sat. Nije uopće bitno. Dat će im da prepišu sve s grafo-folije. Eto, neka prepisuju… Ona sjedi i gleda kroz prozor. Vidi svoje lice u odrazu. Gleda na sat. Opet diže pogled na svoj odraz. Danas, otprilike u jedan popodne, Ghandi u njoj je svečano umro. Nitko to nije primijetio.

Fotografija: lisasolonynko @ morguefile free photos

Goran Vrhunc: Potraga (ciklus o samoći)

 Izbor iz nezavršene zbirke

5. BUNAR TRAŽI VODU

Nema ništa
osim mraka
u bilo koje
doba dana
vedro ili tmurno
nebitno je
jer nema ništa.

Prolaznik namjernik
ne može znati
ima li
života na dnu
sve dok se
ne spusti
a silazak nije lak.

Dole je hladno
ima mnogo đubriva
oglođenih kostiju
i glas
što tiho govori
“ne treba mi
još jedan leš.

 

6. MREŽA TRAŽI PAUKA

Ona zna šta je samoća
al‘ da je izrekne
ne umije,
vjetar je nije dodirnuo
niti vrijeme presudilo,
njene tanke niti
slobodno vise
pod težinom prašine
i mrtvih insekata

 

9. SLIKA TRAŽI RAM

Savila je uši
ali ništa ne čuje,
a nema ni glasova
utihnule su sve buke
ušutkao ih lom.

Ne zna
da joj boje blijede
i da je vlaga
izjeda
i nestaje
jer za Umjetnika
bagra nije našla ram.

 

10. OLOVKA TRAŽI SRCE

Krv joj više
nije viskozna
pa ne ostavlja
mrlje i škrabotine
po bjelilu
kopir papira,
život joj stvrdnut
u mekom
plastičnom tijelu
ili onom metalnom
zavisi od tvorca,
i srce svoje traži
da ispiše one riječi
koje igraju u mislima.

 

12. GLOBALNO ZAGRIJAVANJE TRAŽI PROSTOR

Malo je prostora
na ovoj stijeni,
trećoj od sunca,
smetaju mu
oni veliki gradovi
na obalama
ali u pravi čas
progutat će ih,
a neće zaboraviti
ni ljude
bez čije pomoći
ne bi dosegao
najviši stupanja moći
polako preuzimavši vlast,
a govorilo je,
vrištalo,
poslalo glasnika Katrinu,
poslalo poruku po Tsunamiju,
ali niko nije slušao
i u toj nijemosti
konačno za sebe
pronašlo je mjesto…

Arktik!

 

13. PISAC TRAŽI RIJEČ

Misli lebde
odbijaju se o zidove,
mastan papir
blješti pod petrolejom,
i gavran došao po svoje

Pero.

Pisac pada
na trule
abonosove daske,
antidot
nije stigao do srca
brže od olova,
a sve da nađe zadnju

Riječ.

 

14. MISAO TRAŽI RUKU

Utrnula ruka
teška k’o malj,
zglobovi prstiju
nepomićni su,
dotok misli
zgrušao se
u veni kod lakta,
razlivena tinta
kapa sa stola
i kroz pukotine
tavanskog poda
odzvanja u sudoperi,
a misao
i dalje se trga
bez ijednog slova
na papiru.

 

16. ULICA TRAŽI ČISTAČA
Oronula, zapuštena,
obrasla, napuštena
ulica bez broja
i imena.

Bezbroj stopala
gazilo je
njeno lice,
pljuvalo, mokrilo,
izmetom pokrilo
rupe u asfaltu.

Bezbroj stopala
gazilo je
njene žice.

Sama
beživotna
tišinom traži
svog čistača.

Deniz Adam: Dio razgovora sa neznanim

zato što sam pripitomio

vukove svoga jezika

 

i zato što sam zatvorio

lopove svojih ruku

 

zato što moje špijune

zanima jedino svemir

 

zato što je moja odjeća tkana

u noćima dok su gradovi spavali

 

zato što ni krojač, ni političar

novac ni položaj ne mogu je prekrojiti

 

zato što je moja brada ružičnjak

nikako reklama

 

zato što i potpuni stranac

zavrjeđuje poklon kod mene

 

zato što svojim prezimenom ne pomažem

samo rodbinu i prijatelje

 

zato što ne vučem stepenice za razgovor

kao što vidiš

 

za ovaj svijet radim ko da ću vječno živjeti

a za onaj se spremam ko da mi je sutra mrijeti

 

zato dragi prijatelju

nema čega da se stidim

 

Fotografija: nitpix @ morguefile free photos

Nada Topić: Budi mjesto na kojem ću poželjeti posaditi stablo

budi mjesto na kojem ću poželjeti posaditi stablo

ili sagraditi dvorac od praznih kartonskih kutija

koje čuvam za povremene selidbe u ništa

budi goli zid

koji čeka revoluciju

da ga prošara mecima i grafitima

prije nego se sruši od praznine

budi košnica za poludjele misli

prozor koji ne gleda ni na jednu stranu svijeta

jutro koje se ne da obrisati iz zjenica

prostor koji se ne može ispuniti rukama

cesta koja jedino u sebi završava

budi kamen

koji leži u zemlji i čeka

riječ koja se ne može izgovoriti glasno

 

 

Fotografija: RoganJosh @morguefile free photos