Arhiva kategorije: Poezija

Nikola Leskovar:‎ inri

božji sin
zaposlio se kod nas
sjedi s desne
direktoru
ide da nam
pripravi mjesto

pored kontejnera
sa skupljačima hrane

a u kući njegova oca
mnogo je stanova
automobila i križeva
na zidu razapetih

leševa

prije spavanja
čitaju molitve
iz knjige statistike

oduzimaju lijene i bolesne
dijele bogate i siromašne
zbrajaju menadžerske bonuse

a nas bi množili

sa nulom

Tamara Čapelj: Kamena pjesma

Nikad se ne svađam s kamenom
kad na njega naiđem,
poštujem starije i mudrije,
umirim se,
šutim,
samoj sebi kažem – Nijedne!
postojaniji je od mene,
otporniji,
čvršći,
zna se braniti,
u sebe uvući,
otporan na samoću,
neranjiv za tuđe mušice,
ne glumi strogoću,
ne usvaja stihijski tuđice,
gladak a nepropustljiv,
krucijalno šutljiv,
čuva zapise svemira
o postanku života,
odaje ih upućenima,
neupućene zbunjuje,
vremenom putuje
bez plastičnih korekcija,
kumuje vulkanima,
tekući vreo
i nerastočiv,
zato
nikad mu ne proturiječim,
tek zastanem,
mirujem,
i učim.

Foto: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Bosniangraves_bosniska_gravar_februari_2007_stecak_stecci1.jpg

Sara Mrak: Moja su djeca otoci

Moja su djeca otoci kojima prilaziš nošen mjesečevom maglicom.
Iz daljine već prepoznaješ njihovu savitljivost.
Kad pristaneš na obalu dodirnut će ti prstom kapke jer
ne mogu reći da su ikad vidjela tako plavo oko kao
što je tvoje ni čula glas koji toliko podsjeća na
udaranje valova u razlomljenu stijenu.
Svaka ih tvoja riječ nasmijava do te mjere da ne mogu ostati sjediti u lišću nego padaju
s grana na meki pijesak.
Sva su moja djeca izrasla iz pijeska, pa jutrom nalikuju na večernje svjetlucanje pustinje.

Foto: www.morguefile.com

Robert Vrbnjak: A što s transparentima

A što s transparentima kad snage reda
suzavcem i vodenim topovima rastjeraju prosvjednike?
Što sa zastavama, parolama i žviždaljkama.
s bodljikavim žicama, željeznim ogradama
zapaljenim automobilskim gumama
razbijenim glavama, policijskim kordonima?
Što s nasiljem i prijetnjama
kad se prosvjed okonča
i kad se učesnici maknu s ulica?
Sa zahtjevima, lažnim obećanjima
tajnim dogovorima i odlukama?
S nezadovoljnima, blokiranima, socijalno ugroženima?
I što s onima koji nikad ne prosvjeduju
s onima koji jedu govna
šuteći?

Foto: www.morguefile.com

Mladen Blažević: Akomodacije, refrakcije, kabrioleti

kad sjedim pred staklom pogled mi odluta u zelenilo
što se nalazi u lijevom kutu
zbog nakošenog vrata
i nošenja torbe u desnoj ruci
ali nekad se slova što vise
i suše se
razlete u roju oko mene
i zabiju u kičmu
kao čavli
tad stavim naočale da ih povežem u riječi
i dogodi se nešto na subatomskoj razini
što ne razumijem
izgubi se u naprezanju očnog živca
ili trzaju širenja zjenica
možda da je više svjetlosti
da živim u kući bez krova
više je svjetlosti u kući bez krova
kad se prozorima odnesu škure
i ne trebaju sklopke
i osigurači
danju je dan
noću je noć
samo stvari
razbacane po kući
nekad su bile žive
ne mogu ih pokopati pod zajedničkim imenom

Foto: Mladen Blažević

Katja Kuštrin: Oluja

Krajem rujna, vjetar. Valovi u pokretu.
Čamac kojeg si cijelu godinu uređivao, nalik je slici.
Galeb je upravo uhvatio ribu. Svjetlost sunca
mijenja more u more dragulja.

Dok jednom rukom kormilariš, drugom podupireš zamišljen
pogled pomiješan s morskim zrakom.
Sjedim nasuprot tebe zagledana u modrinu, rukom
dodirujuć površinu ostavljam za nama pjenasti trag.

Upravo takav kakvog su mi ostavili nakon operacije.
33 stupnja, toplina mi pušta mokre tragove na tijelu.
Ti još uvijek ne mičeš pogleda, miče se tek
tvoja ruka na kormilu – lijevo, desno, lijevo, desno …

Pjenasta će staza uskoro nestati, a trag na mom tijelu
ostati zauvijek – smrt moga djeteta. Djeteta.
Naš odnos se promijenio. Sve je mrtvo.
Ne osjećam više ništa … Vraćaš nas kući.

Obala je puna ljudi, puna glasnog života.
Među nama raste strah od povratka. Možda bi oboje
radije na otvoreno more čekati oluju.
Pa neka nas ispere ili konačno ubije.

Sa slovenskog prepjevao: Robert Vrbnjak

Foto:  Milan Zagorac, Nevera u Trnovi