Arhiva kategorije: Poezija

Miro Škugor: Kruženja

Sve moje je kružno.
Kutovi bi me činili isprekidanim.
Kao Morseovu abecedu.
A njome znam napisati tek tri slova…

I tebe volim kružno dok postavljaš svoje lice
na stakla svih autobusa ovoga grada jutros od šest
ne bi li me ugledala u nekome od njih.

Kada me opaziš molim te reci mi:
„Volim te. I svi drugi nazivi čokolada su o tebi.“

Jer, postoji veća praznina
od praznine odskoka prazne plastične čaše
preko koje su netom prešli kotači automobila.

Ili od praznine samoće stupa javne rasvjete
u zagrljaju neorezane krošnje.

Foto: Miro Škugor

Antonia Padovan: Anđeli sve kasnije počinju da govore

Za njihove smo plačeve bdjeli bez pobune, noćima nesažaljivih monotonija zaborava. Otkupili su mamurluci pijanih mornara nekog pradavnog doba svaki naš doticaj s pripitim buncanjima mora sjećanja, što nije svjesno ni mistične magije svoga plavetnila, a kamoli strane svijeta s koje dolazi zamantana nevera. Tihi jaz. Boli su ostale u neispričanim bajkama za laku noć malenih uzglavlja, što ostadoše da se tješe međusobno jače nego li bi ih sačuvala obećana ruka kraljeva. Zlato je rasprodano kao jamstvo za pakao nekih lica bez naličja, nekih glava s imenom prolaznosti umjesto pečata za siguran kraj. I što reći naivnim vilama kad u nedostatku posječenog drveća ljudska zavist krene unatrag… Rukom višeg suda minutu po sat, i sat po godinu, brisat će se mirno sva nakupljena mast i slojevi sivila nad prozirnošću svježine udaha zelenih prostranstava. Ne boji se nebo za vile i njihova naivna spašavanja bez svjesnosti o raspadanju civilizacijskog doba. Za svoje su anarhije ginuli bez priznanja, tlačeni i gaženi, pa opet pljuvani i posrani, samotnjaci oboljeli od mase – oboljeli na vrijeme da se spase, ali po vlastitom izboru, bez poduke i prakse. Vitezovi ulice zanijemili su u ispraznom hodu internet-revolucije. Anđeli sve kasnije počinju da govore, jer im u rukama prerano stoje te hladne mrtve naprave koje im neprimjetno, a opet toliko naprasito očito, oduzimaju ljudskost u zamjenu za dresuru nametnutog robotsko-snobovskog poretka. Stigla je nova generacija. Koliko straha i trepeta. Koliko muka i praznih letova. A mnogi su samo za anarhiju odlučili i umrijeti, bez da još jedan korak utješnog pokoravanja ustupe zakonima zasljepljenih vođa bez krune i prijestolja ijednog nebeskog svoda. Takvima se ne klanja majka priroda. A kome ona nije najuzvišenija boginja u vidljivosti ovog posve nevidljivog svijeta ikona i prikaza, taj ide u isti bijeg što će zadesiti i one s blještavim viletinama s pogledima na ocean, a ipak uz to i apsurdno izgrađenim bazenima… One što misle valjda da im je mjesto za raj već rezervirala tajnica, i to letom u prvoj klasi, bez mogućnosti otkazivanja… One što od nakupljene pohlepe u sefovima i džepovima, kao i na računima u neopipljivim brojkama, neće stići utješiti niti prelaka smrt umjesto strijeljanja – kad im novčanice u posljednjim danima posluže tek kao papir za brisanje nakupljene masti i slojeva sivila u vlastitim odrazima pri pogledu na zrcalna nebesa… Otkupljenje ili posljednje otriježnjenje, nekima bit će apsolutno svejedno. Nema povratka ni kad povratite svu sebičnost sebičnih u kolonu što će čekati pred kapijama vječnog sivila. Tad će u džepovima skupljati suze za gašenje požara od zapaljenih spomena da je ikad pojedinac živio u kućama s bazenima pored oceana – ne mareći što tisuće njih spava na postelji sivog asfalta bezdušnih velegrada s kartonskim kutijama umjesto pokrivača… Gdje ste sakrivali svilene plahte dok su (na drugom kraju iste kugle zemaljske) posljednje dahove ispuštala smrznuta pluća mnogih mališana, čija majka nije bila među bogato udatim ljepoticama-sretnicama svog doba. Gadljive su note klasike što ispraćaju na bal smokinge i skupe haljine, jer kultura je umrla u zadnjem zalogaju kavijara švedskog stola za odabrane. Jebeš kulturu u kojoj humanost ne samo da ima preuske poglede, već su joj granice apsurdom omeđene na sjever i jug krivih vladara. Čujte, anđeli, svemir vas još promatra. Uzmite stvari u svoje ruke bez robotskog usmjeravanja na putu novog tupila. Moja točka nikad neće biti ona zadnja. Ne umarajte se mojim pričama, velikani balova. Bazeni će biti isušeni kada kucne čas. I nemojte da vas plaši revolucija, odavno je pobjegla sa ulica. Sprema se oluja na koju nitko od vas neće ostat suh osim na svojim bankovnim računima. Nije ovo obećanje u čast, niti kletva za zadnji marš. Ovo je kolona još jednog gnjeva na račun gledanosti novog regionalnog zaglupljivanja ‘reality’ idiotizma. Od šume stablo ne vide… od nametnute bolesti lijek više ni ne traže. Pozdrav dižem za insomnie najjačih. Budite strpljivi. Sve će u svoje vrijeme doći.

Foto: XVII arkana u tarotu

Davorka Črnčec: Zaboravljeno vrijeme

Znao je oduvijek kako ju pridobiti, zadiviti, nasmijati, pripitomiti divlju. Razbio bi sjetu u oku po kojoj su je svi poznavali. U oku, na tom istom mjestu, rasplinuti žar sad kad sjete više nije. Ružom, dodirom, ponekom šalom, plesom uz zvuke starih stvari, beskrajnim razgovorima do zore na parkiralištu uz autobusnu postaju. Kad se radnici jutarnjih smjena pospano naslanjahu na stanici-ona se naslanjala na njegovo rame, u maloj, a toploj “četvorki”.
U godinama opterećenim borbama za egzistenciju, odgoj djeteta, karijeru…zaboravili se vicevi, a ruže čekaju Valentinovo i rođendan- više obavezu nego htjenje. Pohabale se plesne cipele, okopnila ljubav, nestala strast. Kao da je nikad ni bilo nije. Ona noćima u pjesme onu svoju sjetu skriva. Zaboravila se smijati. Još mlada, a starica. Ničemu se više ne nada, ne raduje. Ni uspomeni na zaboravljeno vrijeme, ni ružama u vrtu, ni starim baladama. Jutra ih sada razdvajaju. I dani. I večeri.
A na stajalištu zorom naslonjeni još sneni radnici. Barem neke se stvari nisu promijenile ni zaboravile.

Foto: www.morguefile.com

Antonia Padovan: Magija jednog trena

Karikature. Nosate nakaze prenatečenih mozgova, ali bez vijuga… Sama plastika. Finta.
Karikature. Govori prezamršenih vokabularnih složenica bez smisla, bez obličja, bez ponuđene solucije razumijevanja; služe prljavim svrhama – bez nužnog cilja, samo da zamantaju uši što naviknuto upijaju… Kroz zvučnike, kroz razglase, kroz žičane izgovore nakaradno šarene fasade bežičnog doba bezmoždanosti, bezumlja i bezdušnosti…
Karikature.
Bezvremenski klaunovi što suze ne donose, već ih nazivaju smijehom i prodaju kao takve za ogromne svote. Naivcima s druge strane – peroni zaborava puni su lica bez obličja. Nitko ni ne zna koji vlak čeka… Ništa se u zraku ne osjeća. Nema mjeseca, ne dopire do podzemlja. Čak je i tišina ostala k’o karikatura bez osjeta. Čekaonica puna prisutnih, u kojoj se nitko više ne osjeća nestrpljivim… u kojoj su svi stranci, a svi jednako usrano isti… u kojoj nema ni gram nade da će se uopće sjetiti što li su čekali. A vjera da će dočekati? Odavno su je usmrtili, sahranili i ispratili. Kroz crna vrata bez kraja, sa svjetlošću na kraju tunela…
Suze čuvajte; kad zlato nestane, i biserima skače cijena.
Osmijehe pamtite, ništa ne vrijedi koliko magija jednog trena.

Foto: www.morguefile.com

Edita Brkić: Slovo o aprilu

April u Mostaru je kiša. Kiša koja mirise na lipu.
Kapi što čvokaju po čelu i grleni smijeh
što odzvanja pustim Lenjinovim.
April u Mostaru miriše pomalo na jesen.
Na Peru Zubca i Svetlanu. Na Prevera i rastanke.
Na jesenju čežnju i melanholiju.
April je zelena ulica što se gubi u sivim maglama grada.
April su ljudi, skriveni od kiše,
pod otežalim krošnjama ljubičastog cvijeta.
April je omiljeni kafić, mjesto do stakla i lagana muzika.
April je kišna sonata. I sunčanim ruhom ogrnuti grad.
April su tišine što vrište. I trotoar što odzvanja koracima sanjara.
April su krila od zlatnih boja i korak od stotinu milja.
April su misli zapisane na klupi. I stih zapleten u behar.
April je uzdah. I krik. I kikot.
I smiraj u kovitlacu strasti.
April je sjećanje. I nada. I nemir što budi žmarce.
April je jedno lice, pred kojim si glumio hladni decembar
i sad ga tražiš u gomili istih.
April je bućkuriš svega i svačega.
K’o što si i sam bućkuriš.
K’o što si i sam april.

Foto: www.morguefile.com