Arhiva kategorije: Poezija

Dario Abram: Kad zaboravimo svoja srednja imena

I.

Kad zaboravimo svoja srednja imena
u mulju i ludosti srednjih godina
i preuzmemo neka nova, kad se

abecedna juha zgusne u nove uzorke
i matica vjenčanih ispiše nam
brojke koje trule u arhivu,

i dok se doba recikliraju,
svijet će biti ukrašen
u skladu s djetinjstvom.
(Juhe će se i dalje podgrijavati.)

II.

Izlaz, izlaz, izlaz.
U svojim umovima osmišljavamo
planove bijega i opasne,
neotvorene autoceste,

pa nastavljamo makadamom;
godine su prošle otkad je Bog
vozio onuda. I alarmi za dim i

vrećice čajeva signaliziraju usporen
zov smrti. Zamisli da stavimo
ovratnike oko voljenih, šećemo ih zimi –

vrlina uvježbanih. I tako stavljamo kamenje
oko prstiju i ovjeravamo osjećaje.
Tko ne bi? Papiri su pravo na hvalisanje.

III.

Evo ti tajne: svi imamo dvorišta
koja mjerimo (u) šalicama

i urezujemo ih u svoje živote
kako bismo izmjerili suptilne igrice
starih slika djedova i baka.

Pomoću kava i novina mi doista volimo.

IV.

Nadam se martiru kojega bih
njegovao octom
ili anđelu čuvaru za šankom
u noćnome klubu.

I pola stoljeća kasnije,
kada stroj blizančeva srca

nadziru medicinske sestre i doktori
na stražnjem sjedalu kabrioleta,

riječ „čudo“ prečesto se izgovara.

V.

Zapaljena u tragediji bolničkih kreveta
žudnja će se vratiti na staru rutu.

Čak i ovo:

riječi će naposljetku postati sićušni bogovi u nama,
grickati poput malenih zvjezdanih glodavaca.

Alen Brabec: Vremena

skrivamo se u katakombama
trčimo uz dine
ostavljamo poruke napisane na papiru
u glinenim ćupovima
iznad nas
zvecka srebro
pristiglih na gozbu
pokušavamo
pokušavamo
ali svaki rukavac
svaki odvojak
račvanje
završava na istom mjestu
osim onoga
u koji ne možemo
jer je
bez nas
 
svako električno pražnjenje
pjesma je za uši
otvaramo
zatvaramo
siktanje atmosfere
poput kobre u košari
prazni nam grudi
netko nas snima
nadzorne kamere bruje
mračnim tunelima
trk
samo slike ljudi s crvenim očima
i kanarinac u krletci
koji plitko diše
 
novi kop
zemlja poput permafrosta
ujeda
trga nam nokte
pušta nam krv
sada
ostajemo
odustajemo
jer potrošeni
čime ćemo
grebati mramor
 
bojama slikamo zidove
na tijela kalemimo
glave zvjeradi
možda nas
tko prepozna
onomatopejom
ili
opsegom zemlje
u kamenom brdu
s kojeg se vidi
u horizont
zagledan lav
 
Ilustracija: Abdul Mati Klarwein: Sveti Ivan (1962.) http://www.matiklarweinart.com/artworkgallery.php

Željka Kovačević Andrijanić: Preteška torba

Izbrisali su moje korake
nadilazeć’ vrijeme:
mlađi, najmlađi,
plavlji i crnji,
očiju punih čuđenja,
ne vidjevši kestenje u padu.
 
Svake jeseni iznova
dječaci s knjigama pod rukom,
djevojčice bez šiljatih kragni,
bez trapez-hlačica s tregerima,
u istom dvorištu-prkosniku
listaju nove „Naše putove“
i „Sunca na prozorčiću“.
 
S ograde se davno oljuštila
zelena boja…
 
Ne znaju
koliko sam igara odigrala,
koliko puta ogulila koljena
ni koliko sam snova odsanjala
nevinih, djetinjih,
u sjeni visoka zdanja.
 
Tko će mi ponijeti torbu?
Preteška je…

Ivana Pavić: Ženstvena

Čestitam!
Dobili ste
Predivnu
Curicu
 
Kaže se da
sretne majke
curice rađaju
 
On kaže
 
Kuhaj!
Peglaj!
Rađaj!
Odgajaj!
Uzbuđuj!
Zadovoljavaj!
Zarađuj!
 
Sanjaj u međuvremenu!
 
Gutaj
Šake
Psovke
Genitalije
Ponos
 
Skrivaj
Krv
Suze
Strah
Ponos
 
Sanjaj u međuvremenu!
 
Majko,
U međuvremenu
Umjesto da sanjam
Ja se pitam
Čime sam zavrijedila
biti
(zga)žena
(poni)žena
 
Čime si zavrijedila
Biti
(zgro)žena
 
Kaže se da
sretne majke
curice rađaju
 
Oprosti mi
Majčice
 
Nisam više
tvoja
predivna
curica
 
Postala sam
njegova
(unaka)žena

Vladimir Vuković: Jesenja molba

Pošalji,
tamo gde su ništa i sećanje
sliveni, i gde je ludilo u
spiralnim kišama i crnim
toplanama podmuklo mazno,
(kljunoviti novembar se igra kandžama
gde bol dodiruje nedostižno),
pošalji solarnu oluju;
neka se niz moje jesenje obraze sliva
slutnja zrelog zdravlja i topi
rascrvenjena jabuka pod grudnom kosti;
jesen neka odjednom bude
(iako su zgrade tamna lica sa fosfornim očima)
trotonska petarda a sve ubice snova
goropadni patuljci i
više ništa

Sava Radulović: Izguglaj mi djetinjstvo

Računari, te šarene kutije plaćene na rate,
propušteno djetinjstvo neće da vam vrate.
Jer bezbroj zabavnih sati u jednom danu,
vi ćete zalud željeti gledajući ih na ekranu.
Svako naše malo djelo za vas je danas strano,
ne shvatate da život propuštate lagano.
Jer ko nije bio čarobnjak i pravio od otpada lijek,
taj ne može reći da je proživio vijek.
Ko na rijeci nije učio da pliva,
taj ne zna kako izgleda ona divna modrica siva.
A nije se najeo tetkinih kolača i pita
i ko nije čuo hiljade priča vezanih za Dražu i Tita.
Ko nije žmurio, a brojao lažno
ne zna šta je tad djetetu bilo važno.
Ko nije gutao crtaće ko supu,
ko nije u blatu za klikere pravio rupu.
Onaj ko nije pravio Sneška,
mora da je neka budala teška.
Ko nije gledao Čaplina i italijanske kanale,
sigurno mu takvi trenuci fale.
Ko nije imao neki skroz auto stari,
taj ni za ove nove marke ne mari.
Ko nije kartao i duhove zvao,
taj ništa o životu nije znao.
Igrao kvizove a čekao ljeto,
da sa malim rođacima opet ponove sve to.
Ko se u djetinjstvu nije najeo čokolada,
odmah neka zna da neće nikada.
Ko sa jafe biskvit nije skidao med,
više nikad ni neće doći na red.
Kome par metara drva nijesu bili brod
i svaki drugar iz ulice isto kao rod;
ko nije zadirkivao po nekoga strica,
taj neće umjeti ispričati vica.
Ko nikad nije napisao pismo, džabe Jejl
jer nikada ne može imati istu draž najljepše napisan mejl.
Ko se nije nikad sa simpatijom pobio,
taj ni zaljubljen nikad nije bio.
Ko nije imao babu ili đeda,
ni priča čuo, niti išta gleda.
Ko nije naučio biciklo voziti bez pada,
ko se najeo krompira bez imalo rada;
ko nije igrao fota i pio litre vode,
koga nije praćka pogađala, taj ne zna šta bode.
Ko nije išao u lov, igrao se rata,
ko nije bar jednom isklepao brata;
Ko nije jeo garave palačinke,
i ko nije došao do majkine šminke;
ko nije zaspivao uz priče i bajke,
slušajući topao glas majke;
ko nije mrzio kajganu i juhu,
taj nije bio u našem duhu.
Ko nije krišom srknuo rakiju il’ vino,
tome nije moglo biti fino.
Ko jednom nije batine dobio na pravo,
vjerujte, nije nimalo zdravo.
Ko u djetinjstvu nije stekao jarane,
nije ni proživio kvalitetno sve te dane.
I još milion fora bilo bi da se slože,
al’ to ni jedan Google izguglati ne može.