Arhiva kategorije: Poezija

Katja Kuštrin: Bacanje žabice

Za ljetnog dana šetali smo putem,
uz koji je danas kamp i po kojem turisti
ostavljaju tragove gazeći naše korake.
Stali smo pored rijeke. Naša tijela su okamenjela
na njenoj obali punoj mrtvoga života.
Kamenje, sivo, bijelo, prelijevajućih boja
zarivalo nam se je u stopala. Korak se
lomio nad njim, kao pjesma se slijevajući iz pokreta u pokret.
Već je John Keats napisao:
“Poezija zemlje nikada nije mrtva.” Toga dana
rukom sam na pola presjekla svoj prvi
kamen. Bez boli ga prepolovila –
uništavajući mrtvo u sebi. Kao da gledam
film Karate Kid. Iako ga tada još
nisam vidjela. Možda će dio te kamenite
smrti, koja je rodila život, biti riječnim brzacima i valovima
donesen artefakt za nekog tko će se jednom zaustaviti na tom mjestu.
Možda ću za njega biti hominid, koji je izgradio kameno oruđe,
kojim se može kopati. Sjedim na pješčanoj podlozi uz Bohinjsko jezero.
Tražim prikladno oblikovan kamen, takav koji će moći na
tankom filmu vode putovati lagano namreškanom površinom. Val
ispred kamena uzrok je da kamen poskoči.

Preveo sa slovenskog: Robert Vrbnjak

Foto: https://en.wikipedia.org/wiki/Lake_Bohinj

Neven Lukačević: Ispovijed

“Žene, one, one umiru!”,
Reče jednom Wayatt Earp.
Umiru u kućama,
umiru u poljima.
Umiru u krevetu,
i u bolnicama.
Umiru kod porođaja
u stravičnim mukama.
Umiru od gladi i bolesti, istrošene i mlade.
Umiru nevoljene,
neshvaćene. Neželjene,
odbačene.
Umiru!
Polako ili brzo,
ovisi.
Tužno je sve to, žalosno.
A, znate što je tragično?
Što ja još, starac, živim
Jer, metak me nije nikad ni okrznuo
Užas!

Blago Vukadin: Humanistička

Samo dva kilometra
od kupovnog centra
u kojem neki sretniji ljudi
karticama kupuju
slobodu

zasutavljen je kamion
pored ceste.

Jutros je radniku
koji kosi travu
zapalo za oči
da iz hladnjače curi
masna tekućina.

Policajac je,
otvorivši vrata
zagušljivog prostora,
prebrojao otpriilike
pedeset raspadajućih
leševa.

Vozač kamiona pobjegao je
na vrijeme,
a mađarska žica
raste i dalje
s blagoslovom Europe.

Krijumčari ljudskih sudbina
nemilosrdno troše
krvavo zarađeni novac
u kupovnom centru,

dok humanisti
spašavaju
nikada življenu
kršćansku tradiciju
zakržljalu u huškaškim medijima
napominjući:

„Pedeset terorista manje.“

Ne trebaju se brinuti
ni vozač,
ni krijumčari,
ni humanisti.

Oni su kao i mi.

Čisti!

Foto: http://www.salzburg.com/nachrichten/welt/sn/artikel/fluechtlingsdrama-auf-a4-forderte-dutzende-menschenleben-163474/

Vid Sagadin Žigon: Na istoku

Na iskonskom istoku
gdje trepere stabla višnje
sve je daleko ali nikad
nije bilo tako blizu.

Na iskonskom istoku
gdje nema hljeba ali ima
votke na usnama glada
i tuge izrisuje se osmijeh.

Na istoku iskonskom
mrtve duše sahranjuju
žive a onda idu da se
okupaju u crno more.

Tamo negdje istočno
od istoka još ima vatre
ali je crna kao boja
krumpira ispod peke.

Istočno je tamo gdje
prestaju snovi i počinje
java uz noći vječito bijele
i drhtanje zraka na pijaci.

Na istoku gdje sunce
nikad ne zalazi valja
samo iskonsko ime
kao Istok ili Svemir.

Sve ostalo ustavši nadu
umire na zapadu i to
brzinom suncokreta
kao smrknutog sunca

na obali koju su napustile
sjenke i gdje majka
još uvijek pere rublje
na iskonski način

u svetoj rijeci bez imena.

Foto: www.morguefile.com

Boris Jovanović Kastel: Kružnica svijeta

KRUŽNICA SVIJETA

Usidren tišinom,

jedrenjak na terazijama mora.

Mjeseci tišine

dašak maestrala

prognali u bestrag.

Pred noć,

moj brat po vodi

opisa kružnicu svijeta

manjeg od kruga

koji kamenčić

hitnut u vode Sredozemlja

iscrta.

Badnje veče 2007./Đurđevdan 2015.

MIRTA

Upoznao je na pjacama Hvara.

Zvala se Mirta, djevojka bez porijekla.

Pričala mu je, vagajući agrume,

o Sokratu, odgonetala pravdu i vrlinu,

zamišljenog pogleda ka nebu citirila

Ja znam da ništa ne znam

i podsjećala kako je optužen

za beščašće i kvarenje omladine,

osuđen na smrt, taj velikan…

dok joj je podmukli primorski vjetar

zadizao haljinicu na tufnice.

Kako je sve to znala prodavačica

eliksira od cvijeta zove, partitura

morskih konjića pred eutanazijom i ostriga.

Pred noć kupio joj je

mirtin vijenac (znala je da simbolizuje vjenčanje),

i ostao skamenjen saznavši

da su je obljubili delfini,

reinkarnacija gusara i opatica.

Nikad je više nije vidio

ali ispod njegovog pazuha, pupka i čela,

umjesto dlačica crnogorice, rasla je mirta.

I sada, u mirtu zarastao,

tumara ostrvima nag da u nekom

mornaru, svjetioničaru ili kipu prepozna sebe

i ne sluteći da će ga ubrzo sasjeći

da mirtom svadbeni vijenac ukrase

jer ona se upravo udaje za botaničara pripravnika

kome se ispod čela, pupka i pazuha

– umjesto mirte ili crnogorice – vidi

rumenilo od vjetrova sa okeana.

Priču mi je došaputala hroma prodavačica naranči na hvarskoj pjaci, koliko prostodušna toliko i misteroizna žena opuštenih grudi. Rekla je – Gospe ti, pjesniče, ti ličiš na naše momke, Dalmate, visok si, krupnook, uspravan, od loze suvlji i naprešit. Čuvaj se, jedini si neznanac kome sam sve ovo ispričala a nijesi kod mene ni kune potrošio. Ako ti se desi da ovo nekome ispričaš ili , ne daj bože, uneseš u svoj libar, znaj da ćeš ljubiti divojku van naših mora, kako ih ti zoveš Mediteranоm a tvoja će domovina, tamo nigdi u brdima nad morem, postati plijen zapadnih gusara. Prije nego ti kažem adio, kupi dvije naranče da ti budu šterike kad budeš izlazio iz noći.I još nešto, znaj da Mirtu više niko neće vidjeti jer ovdi, na Jadranu, takva biljka i diva nikome više ne triba. Svadbe se izvode samo u pozorištima a ti nisi ni glumac ni klovn. Idi u tu tvoju zemlju Montenegro dok mirte još tamo cvitaju i nemoj se šišati. Ako mirta iz tebe izraste, ja više neću biti među živima a jedna žena preko oceana kupiće brodsku kartu u jednom pravcu za Kotor. Ovo pišem dok na odjeljenju dermatologije Klinike u Podgorici čekam prijem kod doktorke zbog čudne izrasline na koži u obliku bijelih cvjetova. Valjda nije – mirta?!

24. jul 2008.

KAKO SAM POSTAO ČEMPRES

Pođimo u brda čempresa

da visinu iskušenja izmjerimo,

smolom ispunimo ušne školjke

filozofiju bajatih obećanja da ne čujemo,

mirisom čempresa i joda

sperimo vonj ustajalog kontinenta.

Kad, preporođeni, krenemo natrag

u gradove socrealizma

i staklene nebodere ranog kapitala –

vidjećemo da smo nepokretni.

Žile čempresa iz petnih žila

urastaju u zemlju.

I pogledajte, prijatelji,

koji me iznevjeriste

i ostadoste da ispijate irsku kafu

i koka kolu u baštama prestižnih kafea,

sam sam pošao u brda čempresa,

zaboravivši košulju na stolici.

Bespovratno.

Majka je krenula sa ispeglanom

bijelom košuljom da se presvučem

ako me uopšte među

horom čempresa prepozna.

26. IV 2009.

KĆERKA MEDUZA

Prolazeći pored

novopečenih moćnika, rekli su mu –

Tvoja sudbina je u našim rukama.

Koliko su bili sitni,

manji od makovog zrna,

nije ih ni primijetio.

Spustio se na obalu

da uplakanu ćerkicu

previje čistim pelenama talasa.

Ona nove moćnike

nikada neće upoznati.

Pored moći i htijenja

ostali su neplivači.

Tegovi santi

pod njihovom kožom

našli su zavičaj.

A, vjerujte, znatiželjni,

i vidite sa obale,

njegova kći već milione

slobodnih unučadi,

meduza u haljinicama

očekuje…

29. IV 2010.

POEZIJA I LEKSIKONI

Sve dok na ovim obalama

čujemo galebove

jezik njegove mitologije

neće biti zaboravljen.

Kada i njih umreže

grohot virova pričaće o njoj.

Kada i mora isuše

ili prognaju u akvarijum

skeleti potonulih galija

koračaće pijeskom

stopama pišući mitologiju.

Takvu mitologiju

svijet još vidio nije.

Hebrejski, helenski i rimski

mitovi za nju su vakuum.

Ovu pjesmu napisanu

na parčetu kože

posljednjeg talasa iz mene iskapanog

ni jedan mit

ne može zaključati u leksikon.

2. V 2010.

ZVONO ZA UZBUNU

Od plotuna

razbijenih talasa o hridi

uplašiše se osvajači nekropole

pored luke šarene od turista.

Naoružani,

razbježali su se

a u mondenskoj metropoli

gradski oci su pili

staro vino iz boca

obmotanih paukovom mrežom

iz slavnog doba polisa.

Plotuni

razbijenih talasa o hridi

moje korake melodije marša

oponašaju.

Kad se osvajači vrate

plotun talasa

neće biti zvono za uzbunu.

Znaće tada svi,

čiji Mediteran je istinitiji…

31. VII 2011.

O autoru više na   https://boriskastel.wordpress.com/

Martina Grbeša: Razumij nerazum

Shvaćaš li da potonje odmahivanje
fundusima zacrnjenih sedmina mjeseca
oplođeno je odmakom od disanja
povratcima samobitnosti koji čine me
zasivljenom više no neutralnom
i odmahuju vlasima niz travanjski vjetar
koji u rukavima plete
mreže nerazumljivosti.
Nisam tek nepoznanica uvrštavana
u jednadžbe društvenih inkvizicija
živućih prognanika stabilnih savjesti,
no glasnoća ispeglanih jezika
koji klize niz nogostupe prvobitnih
namjera unakazivanja
nezarumenjenih obraza
iz staklenke samospoznaje
iznaša klonule travestije.
Postoji odmak od željenoga
i tremorni stisak silovitih konzekvenci
prelistavanja kalendarskih kartona
koji usuđuju prostrijeti bojazan
unutar moje mizantropske religije
slaveći dan čovječje nesnošljivosti.
Odmaci će dotjecati i jesti svaku
ponuđenu dušu propuhanu nemirima
i dahtajima proizašlima iz kružno
postavljenih prstiju naznačenih
hiperbolama karavanskoga
proputovanja paklenim pejzažima
pokraj panormitanskih
defloriranih djevojaka

Foto: www.morguefile.com

 

Tatjana Beuk-Laćak: Ostatak života

Prepirem se s ostatkom života,
hoću da mu skrešem u lice
sve što mi je ono ranije zakuvalo,
podmetnulo, kukavički uvalilo
dok sam gledala na drugu stranu,
onu zabranjenu, kojom prolaze
ljudi bez jedne noge,
žene na visokim štiklama,
bez pola glave i malo više mozga.
Mada mi ne priliči,
jer ja sam jedna lepo vaspitana
devojčica blizu šezdesete,
pljujem mu o lice bezdušno,
besramno, onako iz duše.
Đubre hohštaplersko kombinuje
gadosti u svojoj odvratnoj masi
koja više liči na klin-čorbu
nego na dane koji dolaze.
Podižem glas, ne ide drugačije,
zamahujem rukom
i puče šamar o kost,
jer ovo preda mnom nema obraz.
Ne mogu da izgovorim
rečenicu do kraja od besa,
od divljeg koprcanja,
nemo otvaram usta gutajući reči,
udaviću se ako tako nastavim.
Ostatak života nema šta više
da mi ponudi, ogoljen je, prazan,
ne mogu ni da se naslonim na njega,
žulja vreme na vidiku,
nisam raspoložena za tvrde podloge,
dosta sam spavala na kamenju.
Žaljenje, kajanje, tugovanje,
pomešano sa izveštačenim smehom,
koliko podnese, uz dodatak uzdaha
daje odličan specijalitet
za jedan savršen završetak.
Treba samo da odlučim,
samo da zakoračim i da ga zgazim.
To đubre hohštalpersko,
taj otpadak od budućnosti,
taj jadni ostatak mog života.

Foto: www.morguefile.com