Arhiva kategorije: Poezija

Igor Petrić: Hrana za pse II

Koje vrijeme, koji ljudi.
Uvijek nešto.
Petljaju se gdje im stvarno nije mjesto. Sve ih zanima
po svemu prčkaju iako pojma uglavnom nemaju
i samo prepotentno pametuju.
Što i kako,
sve znaju
i sigurno bi učinili drugačije, ali se ne usude.
Samo laju jedni na druge.
To ih frustrira,
strašno frustrira i nepotrebno živcira,
ljute se na sve i svakoga
iako ni sami više ne znaju zašto ni na koga.
Svi događaji, svi ljudi oko njih
Ili su se već dogodili ili će se tek dogoditi,
a oni jadni to neće prepoznati. Neće ćuti ni vidjeti.
Užas. Što im je činiti?
Čuli su da Svijet će opet nestati.
Katastrofe, ratovi, zarazne bolesti i lažni proroci.
Znate ih. Oni debilni proricatelji budućnosti
koji jedino što znaju, znaju da će umrijeti,
trudnice roditi il’ pobaciti,
djeca odrasti il’ umrijeti ko’ anđeli.
Gade mi se svi. Svi oni stari, umišljeni,
ižmikani, smrdljivi lažni gurui gluposti,
samozvani gutaći svjetlosti
i ostalih pojavnih pojavnosti.
Ništa ne rade. Nikada nisu, ni ne žele.
Mrmljaju gluposti,
proždiru naivne i seru po svemu,
jer misle da znaju od svih najbolje.
Skoro zaboravih spomenuti one
što u svemu vide neke znakove. Viđam ih i ja,
dok vozim prema Zagrebu.
Na cesti pas, umoran, gladan
i samo se pretvara da spava.

Foto: www.morguefile.com

Robert Janeš: Deseti krug pakla

Neka se magličasta kopren
navukla na brda, nad šumu, nad rijeke, nad more.
S neba umjesto mira rosi ledena kiša,
pere sa stakla zadnji zrak sunca;
ostaju samo prljave stazice
s jednim smjerom
bez kraja.
Koliko ima početaka?
Mniju prispodobu o putu
i širokim vratima, uskim vratima…
Zvekirom bi triput tukli tamna masivna vrata,
al’ po zaboravu se zakoprcaše: koliko li puta treba triput tući?
(Ne sjetiše se kako to Ludwig preporuči: ta-da daa daaam!)
Jeza se cijedi s blijedih lica: Hoće li lupnjava probuditi
uspavanu menažeriju izdresiranu da zaustavi svaki korak naprijed?
Postoji li barem jedan kraj?
Svaki put kad bi odvažno stajao na obali
i gledao kako se velik otisnuo prema pučini,
gledao sebe kako isplovljuje prema obzoru
u sve sitniju točku,
svaki, baš svaki put
kukavički bi ostajao na obali
i čekao da se ponovo pojavi
točka sitna, pa postaje sve većom i većom,
a sve manji on koji se vraća
na mjesto s kojeg je krenuo,
na mjesto na kojem je ostao.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Erotske

1.
Ruka. Usne.
Bedro. Grudi.
Geografijom
tvog procvalog tijela
moja želja bludi.

2.
Tijelo.
Tijelo.
Tijelo.
Još malo.
Bit će dobro.
Moramo spojiti
plemenitost
s pohotom.

3.
A vrijeme … što s njime?
Razglobilo se
vrijeme.
A s njim
i mi.
Ostaje: erotika
izgubljenog vremena.
Ostaju: sjećanja
maglovita. Ostaje:
vrijeme – pustoš
valovita.

Foto: www.kindgirls.com

Antonia Padovan Kralj: Vulkanske orgazmičnosti

Ti si moj meki dodir
pogleda u koji bih vječno buljila…
Neukvariv čar dodira
vječnih romanca,
heroj bez greške, bez roka trajanja.
Ti si moj eksplozivni sastojak,
atomčić što razbuktava vulkane
poluzaboravljenih emocija,
ljekovit počinak
mojih čarobnih buđenja.
Ti si moj poljubac
ostvarivih bajki
i let do obećanih svjetova,
moj čuvar i moj tragač
u oba kutka mojih nedoumica;
neotkriven san
vrijedan idealiziranja.
Ti si moja sigurna pobjeda,
izvanmaterijalna ekstaza
iznad ljubavi i osjeta.

Foto: www.pexels.com