Arhiva kategorije: Poezija

Marin Tomić: Metamisao VII

Ako ti je stvarnost crno bijela, kupi crvene hlače,
ako i dalje ne razlikuješ nijanse posudi navedene hlače,
no ako te doživljaj stvarnosti i dalje vodi u dualizam
zaigraj kolo šamanovo!
U vrtnji izgubi pojam lijevog i desnog,
tresni na livadu i ugledat ćeš dugu,
nuditeljicu zlata kako ukrašava nebo.
I kao što prstenovi krase Saturn,
kao što šarenica krasi oko,
poput feniksova izgaranja nova perspektiva se stvara.
Pronašao je viziju u pljesnivoj konzervi,
šaman industrijskog doba
stvara hipnotički ritam na tipkovnici svog PC,
sa nanotechno implantatima dobiva šamanske kosti
iniciran je u duhovnog vođu raspadajućeg društva
Kantomato ko cukar obistinjen, u kockoformensu
zadivljuje publiku ludoglasnu,
što išće prekomjerne uzvikomisli, ideja tvarnih,
koje ne troše benzu,
već se voze na spleen, Bodlera i Verlena
poput svježih pariških muzafrajli!
Naime, sve je počelo kada je….
Jednom davno Anunaki zasviro sirtaki!
Pa se pogledo u ogledalo i reko
“Uh što sam plav!
Daj mi sunca da preplanem,
masline i smokve da trbuh mi ne prestane,
zahvaljivati na mojoj božanskoj intervenciji
u mikrokozmos moga bića,
budući sam kreator i kao takav imam pravo
draži mediteranskih nimfa okusiti
i pitati ih,
ej mala osim što se ljubiš dobro, jel’ znaš ispeć ribe!?”

Radojka Sartori: Nemam ja noćas mnogo

Nemam ja noćas mnogo toga za reći
Više imam za prećutati
Za sakriti duboko u džepu
I stisnuti jako
Najjače
Nemam ja noćas mnogo toga za dati
Više imam za sačuvati
Za zakopati duboko u dušu
I stisnuti jako
Najjače
Ostalo mi je i malo prijatelja
Više nije ni za brojati
Ni za u telefon upisati
Znam tih par brojeva napamet
Mada me sećanje sve manje služi
A to me boli
Nekad jako
Nekad i jače
Sakupila sam mnoge tišine
Kao uzorke ih čuvam
Da se slučajno ne zagubi seme
Sakupila sam tolike tišine
Da nemam više gde da stavim
Sve te autentične primerke
Pun mi ih je život
Prepun mi je i kofer
Što mene
Što tišine
Ako me ne čujete
Ako me ne razumete
Vi retki ljudi s ušima
U još ređem pokušaju da čujete
To je zato što nikada
Nismo govorili istim jezikom
Nedavno sam to shvatila
Niko ne razume pesnike
Ne pričamo istim jezikom
Ne plaćamo istom valutom
Pesnici plaćaju
Kad srcem
Kad dušom
A ostali…
Ne znam
Nisam još dokučila
Što nemaju tišinu
I što im uvek neko šuškanje
Donosi nemire
I tera pesnike
Možda zbog svega toga
Nemam noćas mnogo toga za reći
Više imam za prećutati
Nemam noćas mnogo toga za dati
Više imam za sačuvati
Ostalo mi tako malo prijatelja
Da nije ni za brojati
Ređam noćas uporno
Kao pasijans
Samo one sakupljene tišine
Mada nemam više ni njih
Gde da stavim

Fotografija: Andalusia @ morgueFile free photos

Boba Đuderija: Za dodatno otežat situaciju

Za dodatno otežat situaciju
sad još imam i burnu ovulaciju.
Dobila san dva, (dva!) prištića na licu;
divljaju hormoni,
bacit ću se niz liticu.

Prija mi kaže da je gledala onu Oprah
koja opet kaže – Sa tim hormonima se nije zezat,
treba se zdravo hranit i puno se kretat.

Radit na sebi, voljeti se jako,
inače upadneš u depru.
Pazi kako hodaš
upast ćeš u depru, ko u otvorenu šahtu.

Oprah kaže – To su te godine, manjak nekih terona,
nekih testo i neka petljancija estrogena.
Kaže:
– Treba to uzimat oralno.
To se zove NADOMJESTAK,
a ja ne osjećam da mi išta fali.
Jedino imam ta dva prokleta prištića viška.
Ne sa Visa, nego viška.
Kvare mi look i podrivaju samopouzdanje.
Od očaja ću završit na neku Zepter prezentaciju
da zaboravin ovulaciju;
da zaboravin da je Oprah rekla
da su to te godine koje najavljuju
koje najavljuju
(bogamu, kako to reć’, a ne izazvat stravu?)

Koje najavljuju odjavu.

Fotografija: DuBoix @ morgueFile free photos

Slaven Posavac: Takav ovdje u podrumu

dakle želim biti „rebel“
u punom smislu te riječi
nešto tipa han solo
ili nedajbože che
(ako se moram ograničiti na ovu galaksiju)
želim skakati s mjesta na mjesto
tjerati sile zla i vijoriti
zastave slobode
a kada dođe vrijeme da idem dalje
pjevat ću samo
bella ciao! bella ciao! bella ciao! ciao! ciao!
znat će bella da se neću vratiti
ali onda se sjetim tko sam
i da sam takav ovdje u podrumu

brzo poželim postati gusar
ali onakav kakav je errol flynn bio
neki dobri, znate
malo kradem, malo pijem rum
malo bacam neke subverzije na mornaricu
„loveable rascal“ rekli bi oni koji bi me poznavali
zavodio bih djeve iz visokog društva
obećavajući im zabavu i bijeg od dnevnog života
bio bih slobodan oceanima,
na ti sa scilom i haribdom
a na usnama samo „And there they lay, all good dead men
Like break o’day in a boozing ken
Yo ho ho and a bottle of rum“
ali onda se sjetim tko sam
i da sam takav ovdje u podrumu

pa poželim biti nešto… stvarnije
prilično vječiti student,
dio inventara službe za korisnike,
prijatelje vidim na pogrebima,
napijem se jednog godišnje, nered u sobi,
gladovanje, nesanica, sati odlaze na serije i filmove,
zgužvana roba, tri sloja prašine, strgan krevet,
kontrola me tjera iz tramvaja,
nisam pao godinu, nego sam „apsolvent“,
roditelji ne zovu, trava više ne čini svoje,
pas mi ima tumor, hlače se uvijek podrapaju nekako,
majice su premale,
NIKAD DOSTA WC-PAPIRA,
knjige stoje nepročitane, ali čine lijep stup,
šest dana u tjednu, jedan dan u vikendu,
računi za amex, računi za net, računi za struju
računi za račune
i mislim si: dobro je što sam taj koji jesam
jer si me takvog ti upravo nazvala
ovdje u podrumu
nisi zvala hana, ni chea ni errola
nego mene
ovakvog kakav jesam u podrumu
i sve je nekako u redu igrom slučaja

Fotografija: xenia @ morgueFile free photos