Arhiva kategorije: Poezija

Ivica Žitko Forempoher: Otac-Otan (povijest naroda)

GUSKE IZ MAGLE SMO,

 

SMOGA…

 

TI RADI, BRATE,

TO ČINI, DRUŽE,

UČI ZA NAS, SINE,

DOK NAM SUNCE SINE.

 

…danas kada postajem…

 

MOLI ZA NAS, OVCO,

RADI TI TO, SINE,

MOLI ZA ME, OČE,

DA MI SUNCE SINE.

 

TI UČI TO,

TI MOLI TO,

TI ODLEŽI TO,

TI UMRI TU…

 

…dajem časnu nečiju riječ…

 

STRIJELJAJ ZA NAS,

DRUŽE,

KOLJI ZA NAS,

POBRATIME ROĐO.

 

PA PRED KRAJ BALADE

ETO NAM ZA KLETVE…

 

…..da ću…

 

TUĐ BUDI, SINE,

ČOVJEK BUDI BRATE…

 

….ako zatreba dati i svoj život…

 

ETO VAM GA… GOSPODINE DRUŽE,

ETO VAM GA… POBRATIME ROĐO,

ETO VAM GA… NA KRAJU BALADE.

ETO VAM GA…

SNAŽNO I DUBOKO.

 

ON POBJEŽE

JA TONEM “VISOKO”

DALMACIJO

 

ZEMLJO

MAJKO

 

TI TO , TI TO.

TUĐ ČOVJEK SAM

ZEMLJO

 

MAJKO…

TI . TO….

TUĐIN TO…

ON POBJEŽE

DA NAM TUĐIN DOĐE…

 

TUĐIN TI ,

TUĐIN TO.

 

NATO,

EU,

WTO…

 

OSTAJE NAM

SAMO VETO!!!

Zoran Žmirić: Zapisano metkom

[Iz zbirke u nastajanju Zapisano metkom]

Igrajmo se rata.
Ti počinješ.
A, B, C, Č, Ć, D, DŽ, Đ…
Stop!
P!
Država: Pokojna
Grad: Napušten
Selo: Spaljeno
Planina: Prokleta
Rijeka: Krvava
Biljka: Korov
Životinja: Bijesna
Ime: Nepoznato
Predmet: Metak
Sport: Streljaštvo
Auto: Zastava
Ne razumiješ igru
Sve mora biti na P
P kao
Pakao
Kao
Pacifizam
Pakt
Pacijent
Paraliza
Pajac
Pakost
Pomrčina
Poniženje
Povraćanje
Prkos
Prljavština
Prosjačenje
Princip
Ponor
Pomor
Razumiješ?
Rata se igramo na P
P kao
Postrojba
Kao
Patrola
Patrona
Puška
Prigušivač
Paljba
Pogibelj
Panika
Pancir
Projektil
Protunapad
Pogodak
Pogreb
Povorka
Rata se igramo na P
P kao
Potkazivač
Kao
Pomutnja
Prodor
Pobjeda
Povlačenje
Poraz
Predaja
Rata se igramo na P
P kao
Poremećaj
Kao
Polucija
Prostitucija
Pozadina
Porok
Pornografija
Požuda
Položaj
Penetracija
Porod
Pobačaj
Rata se igramo na P
P kao
Proviđenje
Kao
Prorok
Predvodnik
Psalam
Pop
Purizam
Paradoks
Pasivnost
Pašnjak
Pastir
Perfidnost
Patetika
Patnja
Patogeneza
Patologija
Prostodušnost
Pepeo
Plač
Rata se igramo na P
P kao
Patriotizam
Kao
Ponos
Pripadnost
Prizemnost
Pregovor
Prozivka
Psihoza
Prisila
Pritisak
Pristanak
Popis
Potpis
Pripojenje
Prisvojenje
Proširenje
Pokornost
Poslušnost
Rata se igramo na P
P kao
Policija
Kao
Potraga
Pretres
Prekoračenje
Privođenje
Pothvat
Pravilo
Propis
Pravda
Prijedlog
Predmet
Povreda
Prekršaj
Predočenje
Procedura
Porota
Prepiska
Prepirka
Proturječnost
Pravosuđe
Proces
Priznanje
Pokajanje
Presuda
Pravomoćnost
Priopćenje
Rata se igramo na P
P kao
Prebivalište
Kao
Predosjećaj
Prtljaga
Prečac
Prebjeg
Pasoš
Pruga
Preseljenje
Prognanik
Rata se igramo na P
P kao
Politika
Kao
Premijer
Predsjednik
Potpredsjednik
Protokol
Povjerenstvo
Parlament
Partija
Povlastica
Prepotencija
Prepredenost
Pokvarenost
Paravan
Parodija
Parazit
Prijestolje
Predujam
Pozicija
Prevara
Prodaja
Propaganda
Profit
Postotak
Prihod
Premija
Prežderavanje
Probava
Proljev
Povijest
Prošlost
Rata se igramo na P
Ne razumiješ igru
Sve mora biti na P
Država: Prodana
Grad: Porušen
Selo: Poklano
Planina: Previsoka
Rijeka: Presušila
Biljka: Posječena
Životinja: Pobješnjela
Ime: Precijenjeno
Predmet: Potrošen
Sport: Podlost
Auto: Put
Predaleko
Prokleto predaleko

Jelena Šimunić: U hipsterskom zanosu

U pauzama između silovanja
kamenje je sjeklo žuljeve
sestrama ogrezlih u krivovjerje.
Kad rukama razgrneš zemlju
nazru se
u kosti neupisane priče
Laju kroz usta krvnika
Zloslutna je tišina koja obavija lavež
dok ideološko brbljanje
pomračuje dokaze
o naravi nečovjeka
Ne bira taj odijelo prema uvjerenjima
Samo žrtve.

***

Izvlače mrtve ideologije
bez poznavanja postupka
reanimacije misli
Pretili crvi
zadojeni njihovim mesom
podriguju citate
u usta njihove djece
Djeca ko djeca
vole jesti nezdravo
i hodati svijetom
musavih obraza
Naslijeđena ordenja
romantično prizivaju
strijeljanja
Ne
Vješanja! Vješanja!
U hipsterskom zanosu
perpetuiranja
povijesnih trendova
izglobljenost iz konteksta
interpolira barikade
od lego kocaka
u dvorišta
državnih sinekura.

 

Tako djeca uče
da ne grizu ruku
koja hrani
dok s kućice na stablu
pucaju u Švabe.

Dario Abram: Kad zaboravimo svoja srednja imena

I.

Kad zaboravimo svoja srednja imena
u mulju i ludosti srednjih godina
i preuzmemo neka nova, kad se

abecedna juha zgusne u nove uzorke
i matica vjenčanih ispiše nam
brojke koje trule u arhivu,

i dok se doba recikliraju,
svijet će biti ukrašen
u skladu s djetinjstvom.
(Juhe će se i dalje podgrijavati.)

II.

Izlaz, izlaz, izlaz.
U svojim umovima osmišljavamo
planove bijega i opasne,
neotvorene autoceste,

pa nastavljamo makadamom;
godine su prošle otkad je Bog
vozio onuda. I alarmi za dim i

vrećice čajeva signaliziraju usporen
zov smrti. Zamisli da stavimo
ovratnike oko voljenih, šećemo ih zimi –

vrlina uvježbanih. I tako stavljamo kamenje
oko prstiju i ovjeravamo osjećaje.
Tko ne bi? Papiri su pravo na hvalisanje.

III.

Evo ti tajne: svi imamo dvorišta
koja mjerimo (u) šalicama

i urezujemo ih u svoje živote
kako bismo izmjerili suptilne igrice
starih slika djedova i baka.

Pomoću kava i novina mi doista volimo.

IV.

Nadam se martiru kojega bih
njegovao octom
ili anđelu čuvaru za šankom
u noćnome klubu.

I pola stoljeća kasnije,
kada stroj blizančeva srca

nadziru medicinske sestre i doktori
na stražnjem sjedalu kabrioleta,

riječ „čudo“ prečesto se izgovara.

V.

Zapaljena u tragediji bolničkih kreveta
žudnja će se vratiti na staru rutu.

Čak i ovo:

riječi će naposljetku postati sićušni bogovi u nama,
grickati poput malenih zvjezdanih glodavaca.

Alen Brabec: Vremena

skrivamo se u katakombama
trčimo uz dine
ostavljamo poruke napisane na papiru
u glinenim ćupovima
iznad nas
zvecka srebro
pristiglih na gozbu
pokušavamo
pokušavamo
ali svaki rukavac
svaki odvojak
račvanje
završava na istom mjestu
osim onoga
u koji ne možemo
jer je
bez nas
 
svako električno pražnjenje
pjesma je za uši
otvaramo
zatvaramo
siktanje atmosfere
poput kobre u košari
prazni nam grudi
netko nas snima
nadzorne kamere bruje
mračnim tunelima
trk
samo slike ljudi s crvenim očima
i kanarinac u krletci
koji plitko diše
 
novi kop
zemlja poput permafrosta
ujeda
trga nam nokte
pušta nam krv
sada
ostajemo
odustajemo
jer potrošeni
čime ćemo
grebati mramor
 
bojama slikamo zidove
na tijela kalemimo
glave zvjeradi
možda nas
tko prepozna
onomatopejom
ili
opsegom zemlje
u kamenom brdu
s kojeg se vidi
u horizont
zagledan lav
 
Ilustracija: Abdul Mati Klarwein: Sveti Ivan (1962.) http://www.matiklarweinart.com/artworkgallery.php

Željka Kovačević Andrijanić: Preteška torba

Izbrisali su moje korake
nadilazeć’ vrijeme:
mlađi, najmlađi,
plavlji i crnji,
očiju punih čuđenja,
ne vidjevši kestenje u padu.
 
Svake jeseni iznova
dječaci s knjigama pod rukom,
djevojčice bez šiljatih kragni,
bez trapez-hlačica s tregerima,
u istom dvorištu-prkosniku
listaju nove „Naše putove“
i „Sunca na prozorčiću“.
 
S ograde se davno oljuštila
zelena boja…
 
Ne znaju
koliko sam igara odigrala,
koliko puta ogulila koljena
ni koliko sam snova odsanjala
nevinih, djetinjih,
u sjeni visoka zdanja.
 
Tko će mi ponijeti torbu?
Preteška je…