Arhiva kategorije: Poezija

Sanja Bužimkić: Kralj kičmenjaka (kiša)

Kiši kiša kišnim kapima,
kapa kao kišnica,
kisne kukac kosnut kišom,
klizi kiša kišno,
klizavo, konačno,
kroz konačnost kletvu
klizavu kišnu kaže
konačnome kukcu koji
korača kafkijanskom koračnicom.
(Krajnje komična kovanica
koja kazuje kroniku krotkosti
konačnoga kralježnjaka. –
kao komadić komadića Krleže
koraknuo ka krokiju kišnome
koji krotko kazah
kad kiša kapima klizila kućom.)

@ Sanja Bužimkić 2019.

Foto: @ Asja Bužimkić 2019.

Link na video

 

Lovro Katana: Lepet u stepi

Sitnim paperjem vrebam u zamahu
daljinu stepe… Gušim kucaj bila…
Kljunom pred opnom. No, trzni ta krila
legendo sada! Naprijed svom udahu!…
 
Nešto pika me… Sunašce u dahu…
To ciljam kandžom! Beskrajnost bacila
te sa žaokom…! Stepom se odvila
gdje u plavome lepećeš izdahu…!
 
– U smiraj dana, rub mliječnog dok spruda
obzorja crtom pozdravljam da granem
stadu oblaka, ornjava nek luda
 
rog dahne Jutru!… Pupom kad se vinem
jedra u polju, zelen-vela-svuda
prostrem si nebu i pojati stanem.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Bipolarna

Ljubavi, želim da znaš
kako sam jutros obrisala
kišne kapi s prozora
i nacrtala veliko
zeleno sunce,
travu sam obojila ljubičasto,
zgrade oko mene više nisu bile kockaste,
danas su bile za promjenu okrugle.
Obukla sam kratku šarenu suknjicu,
obula visoke potpetice,
stavila ružičaste naočale
i s nekom neobjašnjivom snagom
krenula obavljati poslove.
Sredila sam ured,
završila sve zaostale poslove,
ljudi su se pitali
što se dogodilo,
a ja sam se
samo ljubazno smiješila.
Popodne sam popila
kavu s prijateljicom.
I ona me pitala
zašto sam danas
tako vesela i razigrana.
Nisam joj odgovorila.
Nakon kave svratila sam
u samoposlugu i kupila
deset kutija zobenih pahuljica,
nekoliko litara mlijeka,
veliku čokoladu s lješnjacima
i veliko pakiranje suhih kolačića
za mog psa Blekija.
Na putu prema kući upijala
sam punim plućima
dah prvog dana proljeća,
i dok sam uz Blekija sjedila
ispred televizijskog ekrana,
načela sam drugu kutiju pahuljica
osjećajući se nakon dugo vremena
neopisivo sretnom i živom.
Prije počinka,
obojila sam mjesec u crveno
da mi bude toplije.
Ljubavi, danas sam te voljela najviše
što mogu i znam.
Dan je bio poseban.
Bila sam euforična nakon dugo vremena.
Bioplarna sam godinama.

Foto: www.pexels.com

Tino Prusac: Reinkarnacija

Pretvorit ću svoje ožiljke u pismo
u kojem ću pokopati svoje osjećaje koje vraćam izvoru.
Otići ću sam kao magla
hladnoga jutra koje udara u srce
nakon što moja apokalipsa završi.
Objavit ću se kao vjetar
koji već dugo traži moju vrstu
i kaže da smo nestali u godinama.
Svi smo stvoreni iz ljubavi
i ovdje smo kao čin života neizbrisiv i u njegovoj odsutnosti.
Čini se kao da je sva ta ljepota
i sve tuge
i razočaranja i žrtve
sve je to bilo oskvrnuće
načina na koji smo stvoreni da volimo.
I da
ja ću za vas plakati
a onda ću obrisati suze rukavom gdje je bilo moje srce
i napraviti ulaz u sljedeći svijet.
Zato idem svojim putem
i nosim riječ kao odličje
smijem se kao tragični klaun
u uzvišenosti ludila svega
gdje izgaram kao svijeća.
Sada želim pravdu iako je neuhvatljiva
ubija me opet svojim zlim glasom
jer sam zamijenio glas neba
glasom čovjeka.
Mudrost i ljubav prema znanju
isparavaju u ponoru bez daha.
Jednoga ću dana osjetiti
svaku stanicu u mom tijelu
osjećam to više nego što mislim.
Napredujem u sjeni izgubljene svjetlosti
kao reinkarnacija
u prostoru izvan dosega.
Prostor raste
energija je ušla na scenu
kao ljubičasta noć između zvijezda sve dok i posljednja ne izađe.
Sve to i više
dopire do neostvarivog
i onda će se objaviti
u mnoštvu napuštenih vrtova
gdje loze sazrijevaju vinom kojim je život opijen
i gdje je ljubav vrsta transa
u koji ulazimo.

Foto: www.pexels.com

Tino Prusac: Spomenik u sjećanju

Vrijeme je da pustim glas
koji bi sve rekao
samo jednu riječ
jedan zvuk
zbog planeta koji živi
raskomadan i lud.
Rekao bih
potaknut životom
mogu vam ponuditi svijet u peharu
ili kruha i riba
poput uličnog mesije
na uglovima gradskih trgova
s tajnom djetinjstva
kao trajnu ljubav.
Jednom sam bio crveni pupoljak na stablu
što sanjao je cvijet
zamišljao sam zore
koje će ispucati osmijeh zbog mog plamena
zavidio lišću koje je moglo pričati po kiši
drhtavom rječitosti
koja cvate samo sat vremena ujutro.
I ja starim
i zaboravio sam
što sam htio reći
a činilo se tako važnim
možda nešto o tajni
ljudskog srca
najmanje fatamorgane u prostoru.
Možda i sada padamo
poput kiše zajedno
a ponekad sam samotni korak
na jedinom putu u nigdje.
Umoran od forme
prolazim pored sebe
preklinjući nebo za dopuštenje da riječi teku
kao zavjet
jedini spomenik u sjećanju
tako će me vidjeti u punom cvatu kada odem.

Foto: www.pexels.com