Arhiva kategorije: Poezija

Igor Petrić: Malo je toga ostalo za Juliju

Dišeš!
Gledaš!
Dišeš i gledaš dalje no inače.
Slušaš otkucaje nepravilnog ritma.
Srce se poigrava. Treperi.
Pluća se sažimaju, napuhuju
stišću i cvile pod pritiskom

Dišem!
Gledam i ne vidim. Čekam!
Ne znam što i pitama ljude u prolazu:
Koliko je sati gospođo?
Koliko je sati gospodine?
Koliko je sati ostalo od danas do sutra?
Bojim se kako je sutra već prošlo.
Kao da je bilo jučer ili danas
ili će tek sutra biti to jebeno sutra. Nisam siguran
koliko bola mogu podnijeti?

Dišeš!
Osjećaš krv kako kola žilama,
ispunjava pukotine i izvire iz kože
na mjestima uboda.

Dišem i gledam.
Prizor poznat.
Déjà vu! Već viđeno, doživljeno
iznova i iznova. Urlam! Vičem!
Grizem kožu sivu.
Obrnuto, izvrnuto, sveto i prokleto.
Isto, blesavo i dosadno.

Dišeš još uvijek i boriš se
s crvenim mjehurićima zraka
dok pokušavaš udahnuti
plamteće zrake sunca
na zalasku.

Izdrži koliko možeš,
ja ti ne mogu pomoći. Ustvari pomogao bih
tebi i svima drugima, ali …
jednostavno danas ne postojim.
Samo dišem. Još uvijek dišem. Ovaj put sasvim obično,
nekako normalno i dosadno.

Dišem na površini uzburkane rijeke sna
i samo se pravim da spavam.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Uzajamna zamišljanja

Niotkuda se pojavim
usred birca utopljenog
u tulumu,
napunjenog ljudima koji se u glasnoj glazbi gledaju
kroz maglu dima
pijani kao majke ispili su alkohola
ogromnu sumu,
piju oni dalje, a ja pokušavam
i dalje u čudu,
shvatiti kako i zašto sam došao
u ovu situaciju suludu,
znao sam da ne pripadam
ovdje, ali ipak malo
me smetne,
kad je konobarica noseći novu rundu
kao kroz zrak samo prošla kroz mene,
uzviknem „Jebote“ makar je to prosto,
ali čini se da me nitko
ovdje ne doživljava ni pol posto,
a nit sam bio bolestan niti
sam dobio bruh,
pa mi je malo čudno prihvatiti da
postao sam duh,
a onda skužim neku curu
kako isključena iz razgovora za jednim stolom
gleda prema meni sa sjetom,
izbijena je, a ja sam skužio da sam
samo njena dozvana pijana misao
na tipa kojeg je zbarila u vikendu prethodnom,
ne mogu ništa doli ovdje stajat i na ono što
želi je podsjećat,
ne mogu joj dati ono što želi
ja sam samo tu da se može sjećat,
no premda sam samo pijana misao
ipak bih se htio okladiti u 20 kuna,
kako moja stvarna inkarnacija izbijena ima njenu inkarnaciju pijane misli
jer ljudi su naprosto pojava neiskrena, tupa i čudna.

Foto: www.pexels.com