Arhiva kategorije: Poezija

Julijana Plenča: U opatijskom kafiću

sjedili smo u poznatom
opatijskom kafiću,
ljudi su prolazili,
konobarica je prolila kavu,
prijateljice su gledale
slike na mobitelu,
a mi smo pričali
nevezano, pomalo umorni,
skačući s teme na temu,
spominjali smo filmske scenarije,
suvremenu poeziju,
prozu Bukowskog
i Millera…
ne htijući, meni su se vrtjele slike
pročitanog tvog romana
Žene, luđaci i malo dobrih pedera,
mogla bih se zakleti
da je odnekud dopirao miris
pilećeg paprikaša.
sigurna sam,
nikada ga
više neću kuhati.

(iz ciklusa “Roklicer i ja”)

Foto: www.pixabay.com

Tino Prusac: Na suprotnoj strani Mjeseca

Vjerujem da bi bilo veličanstveno
podići pozdravni pogled ka mekim pastelom oslikanom nebu
staviti dušu i um na jednostavnost
i biti kreativni vjetar.
Pokušati pobjeći od zabluda stvarnosti
iz labirinta koji je izgubljen u nama
nestati iz kaosa koji se krije
na uvijek istoj dugoj i tamnoj cesti.
Uzeti u obzir nebo oslikano strahopoštovanjem
gdje poezija jede svoju radost
kao izmrvljeno obećanje blaženstva
ili jede svoju agoniju.
U komediji pogrešaka u oku promatrača
kao da samo jedna rana odgovara svima
a cinizam služi kao protuotrov za tugu.
Pogledati u izmaglicu kroz koju se vide sjene pjesnika kako lutaju
poput duhova među sjajnim zvijezdama
a njihova se refleksija kotrlja poput vodenih kapljica
ili kao odsjaj običnog mjedenog kruga kojeg oblače oblaci.
Ipak treba ostaviti svoj otisak
na način koji udahnjuje život u mrtve riječi
gdje je svaka emocija jedinstvena životna misao
mrvica iznesena iz sna.
Nadam se da ću noćas vidjeti nebo
poput reinkarnacije pjesnika koji je pobijedio smrt
koji je ostavio buket ruža
kao posthumne pjesme na vlastitom grobu
i stihovnu glazbu sjena na suprotnoj strani Mjeseca.

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Šećerna vila

Nisu te naučili gledati u nebo,
a nebo je danas moćno,
teško,
al ne boj se,
ne može ti ništa
to malo kiše,
opasnija je ona kiša u tebi,
plavi i prelijeva se,
a ti šutiš, grcaš
i potpisuješ se na stvarima,
dok mrak ti obuzima tijelo

Nisi ti šećerna vila
i nije to tvoj ples,
ne možeš se svima svidjeti
i nećeš se vratiti na bis,
nisu to prave suze,
ne boj se, nećeš se rastopiti

Željela bi ti da je drugačije,
ali nije,
htjela bi ti da je više,
ali nije,
mislila si da je više stepenica,
al bile su samo tri,
mislila si da je odredište nepoznato,
al nije,
neće biti reprize

Ipak ne žuri tamo,
u sjenu, u mrak
budi još s nama,
budi vidljiva,
pruži priliku tijelu,
podigni glavu,
ispravi ramena,
uspori kretanje,
nauči šetati

Ne tražiš izgovore za oblake,
pruži priliku suncu,
da ti obgrli ramena,
da popuni mračna mjesta i
napukline,
odluči danas,
pretraži puste plaže
i kreni na put,
i mali korak je odredište
i neonska reklama je svjetlo

Nisi ti šećerna vila
i nisi u Klarinom snu,
nije to prava kiša
i nećeš se rastopiti,
ne još,
završi što si započela,
zadrži sjaj u očima,
popravi ruž na usnama,
previj rane
i pleši svoj ples
makar i na vulkanu

/21. 11. 2019./

Foto: pixabay.com

Krunoslav Mrkoci: Nosila je prelijepu košulju

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Što sam stariji
sve mi je manje stalo
do određenih društvenih događaja
zbivanja i ugleda
Gade mi se sve te
tričarije

Guram si prst
u grlo
da povratim uspješnije
Ne znam je li to zasićenje
ili sam u nečem
pogriješio

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Lijep je ljetni dan
Gledam je kako se njiše u hodu
u povišenim sandalama
u kratkoj traper mini suknji
Retro stil je in
Vitko mlado tijelo
Noge k’o u priči
Plava kosa pada joj
niz ramena
Prava nijansa ruža
na usnama

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Što sam stariji
sve mi je manji
interes za društvena događanja
Uživam u sitnim svakodnevnim detaljima
Pogled u daljinu
panorama grada, priroda, zelenilo
Zgodne mlade djevojke
Mala zadovoljstva
estetskog karaktera

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Pedesetak godina kasnije

U životu postoje
vlažni zimski dani
koji dolaze poput tišine u mekim cipelama
kroz jedan kvadrat svjetla
i duhovi suza koji se vraćaju
kroz ulice mračne baštine
kao muza u prostranoj sadašnjosti

naučio sam zadirati
u neobičnost ponora
u kojem sjene prolaznosti tonu u vrijeme
dok sam promatrao zračni balet lastavica

stajao sam na mjestu predugo
i mislio sam da će se jednoga dana sve preokrenuti
dopustite mi da se ponovno rodim
iz te vatre koja gori u meni
u kojoj gorim od tjeskobe
svoje dječačke bespomoćnosti
pedesetak godina kasnije

Foto: pixabay.com

Oliana Ruta: Pjesma indigo boje

riječi skidaju ugodnu odjeću
sigurnosne savane;
riječi – od opreznog do očajnog –
razodjevaju dušu,
kao što lišće pada u jesen.
i gola kraljica nakon svega razumije
da je nova haljina izrađena od bodljikave žice,
a omča ne ubija tako nježno,
kao čovjek kome je nošnja od riječi pala pred noge.
i opet ona misli na rusalku
i čuje nečije riječi:
koliko je važno imati glas i biti sposoban govoriti o ljubavi.
je li to stvarno istina?
glas se tako lako čuje,
teže je čuti srce
koje šuti sa svim krikovima boli.
zbog toga vrijedi izgubiti glas,
da se ne razgovara o ljubavi.
ali isto tada bez glasa
postaješ
nečuveni
glas.

* * *

слова знімають затишні строї,
савани безпеки;
слова – від обачного до відчайдушного –
роздягають душу,
як опадає восени листя.
й оголена королева розуміє зрештою,
що сукня нова – з колючого дроту,
а зашморг не так пестливо вбиває,
як чоловік, котрому до ніг упали шати слів.
і знову ж вона думає про русалку
і чує чиїсь слова:
як важливо мати голос і вміти сказати про кохання.
та ж чи й справді це так?
голос так легко почути,
важче почути серце,
яке мовчить усіма криками болю.
для того ж то й варто втратити голос,
щоб не могти говорити про кохання.
але саме тоді безголосо
стаєш його
непочутим
голосом.

/prijevod: Volodymyr Krynytsky/