Arhiva kategorije: Poezija

Maša Zbunjak: I radit ćemo

I radit ćemo.

Ne radi toga da nam drugi kaže „Bravo“,
niti radi toga da nam poveća plaću,
niti radi toga da nas unaprijede,
cijene
ili vrednuju.

To sve moramo učiniti prvo sami unutar sebe.

Radit ćemo radi ljepote rada,
radi stvaralaštva,
radi kreiranja,
radi spoznavanja,
radi znanja,
radi učenja,
radi mudrosti.

I naposljetku…

radi ljubavi.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Dva miliona tri puta

Sunce je izašlo na zapadu
ja sam dva miliona tri puta ponovio volim te
krevet je ležao na meni pokriven krilima Ikara
sanjao sam unatraške oduševljeno
srećno si trčala meni u raširene za zagrljaj ruke
ljubila si me duboko u usta dugo uzimajući mi vazduh iz srca
mazila trepavicu
vlat kose
rekla suzama oko vrata
bez mene si nula
svaka stopa mene islikava
granitni mi portret nosiš u stomaku
bradavice usahle ko jesenje ruže
grudi bolno moje ruke traže
međunože
vlažnim
biserima
rajski mišić
draži
košmar u glavi ni skalpelom ne možeš da odkloniš
Raj ne osećaš
ni na zemlji
ni u nebu
i
Ad ti je stalno boravište sada
odakle te đavo samo minut pušta kontrolisano na uzici motri
istok zalazi
U ušima mi na veliko zvono crkve sa crvenim tornjem besomučno moj vaskrsli hristos zvoni…
Da li me ti budiš
ili
mi
je
vreme
odzvonilo?

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Centriranje života

ja sam 80%
centar tvog života
ti nisi centar mog života
imam ih barem tri
iz toga proizlaze
svi naši nesporazumi
rekla si mi

a nekoliko sati potom
napisala da me voliš

neka zimska jutra
umisle
da je jesen
pa sukladno tome
tako i zajutre

isto je
i s onim ljudima
koji umisle
da ih netko
iskreno voli
u ovom svijetu
u kojem je
čak i ljubav
samo jedan
od ublaživača boli

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: Kurjaci

Sa ledenim pogledom plemkinje, čije
imanje su odavno ogolile godine,
naučila sam na prekratke rđave lance
predaje, kao sićušne pse vezivati svoje
vlastite nesreće.
Ukroćene tuge su mirne, ako se redovno
hrane ravnodušnošću.

Ponekad naiđeš kao misao, kao neobičan
oblak koji se pojavi na nebu iznad moga
zatvorenog prozora, ovakvih sipljivih,
zimskih dana, kada proljetni vjetar budi
uspavano sjeme melanholije u nama.

Uspavani psi mojih pokopanih ličnih
nesreća, nakratko se uznemire i zareže
glasovima kurjaka…
Zatalasa se sve u meni, kao nebo u ovo
sipljivo zimsko predvečerje, koje u sebi nosi
tragove nekih umrlih proljeća.
Da li sam i ja umrla s njima?

Iza mog zatvorenog prozora, ovog sumornog
predvečerja, kao oronula starica
prolazi zima…
Moje lice, sa balzamovanom ljepotom sirote
kraljice, uramljeno u okvire navike, još onoga
septembra kada si zauvijek otišao,
smiješi se lucidnim osmijehom prezira sa
zidova prekrivenih paučinom i starih
porodičnih vitrina.
Ponekad naiđeš kao misao, kao sjećanje
na nešto što jedino bilo je samo
moje… Preteški su olovni oblaci iznad ove
ledene sobe.
Da probude vezane kurjake,
zime izgleda jedino i postoje…

Sa ledenim pogledom plemkinje, u blatu ću
i noćas sahraniti sve ono što nekad je
bilo moje i po navici, ponovo ukrotiću sve svoje
skrivene tuge.
I plemkinje, kao ostanu same sa
sobom, nježne su, krhke i gole
i one su iza plašta
hladnoće ipak nečije sluge…

I opet kad nepozvani doplove u moj dan
izdaleka, neki oblaci, nemirni i ćudljivi
kao nebesko more, prepozaću u svom
pogledu, skrivenu nijansu tvog prisustva,
ko daleki odraz usnule tmine.

Zimski su dani kao nezreli plodovi prepuni
gorčine, a tuge tek akvareli, koje i ovog
predvečerja, nošeni olujnim vjetrom,
oblaci iza mog prozora, svojim sivilom boje.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Nepredvidljiva rotacija

Primjećujete li one drugačije,
one proklete, izdane,
uredno pobrojane i strpane u ladice.
Sve one pored kojih svakodnevno prolazite
i mrmljate uvredljive riječi osude
iako o njima ništa ne znate.
Oni vas vide,
osjećaju i strpljivo čekaju dan
kad naplatit će sve dugove.
Oni od kojih okrećete glavu
čuju i kad mislite da vas ne slušaju.
Kad sve završi i dugovi se naplate
oni drugačiji,
oni prokleti, izdani,
uredno pobrojani i strpani u ladice
mirno će leći na staro mjesto i u tišini,
prije sna, zbrojiti glasove
i tek tada proglasiti pobjednike
u toj nepredvidljivoj utrci za životom
kakav žele, a vi imate.
Na kraju krajeva nije li kraj novi početak,
novi dan,
koji će opet kroz izvjesno vrijeme doći do svog kraja
u suton života svakoga od njih,
svakoga od nas,
nakon kojeg sve je opet moguće,
jer Svijet kojeg poznajemo i dalje vrti se.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Maske

Umivam lice
Zadnjim ovogodišnjim kapima
Presušene slavine.
Usput skidam ožiljke
I prstima pažljivo
zaglađujem površinu
Naborane kože.
Nikad ne nosim masku
Za razliku od drugih.
Maske brzo padaju.
Čini mi se neprimjereno
Pomalo nepraktično
Svake godine ispočetka
Kupovati novu.
Ovako samo umiješ lice
Na kraju godine,
Skineš ožiljke,
Poravnaš bore,
Oprostiš se od stare
I kreneš u novu godinu.