Arhiva kategorije: Poezija

Lorena Kujek: Ritmički ciklus trzaja

Pod ubojito
zapečaćenom ključanicom,
smatrajte me-
netragom nestalom.

Samosazidana
tamnica kolapsa,
makinalno me uvukla
u svoj ukleti sarkofag
totalitarnog odsječenja
od ostatka pučanstva.

U tajfunskom viru svjetionika
boravit ću stoljećima
i više se nikako neću
nekompetentno opirati
bučnom gubitku
najmilijih stvorenja.

Blagoslovljena bila,
nezaustavljivo nadiruća,
sveopća kongregacijo mraka
svakodnevnog opstojanja.

Katalepsijom častim tvoju
ateističku usrdnost,
kao u kognitivnom bunilu,
praznovjerno padajući ničice
pred žalobne oblake stratišta,
hodeći kroz snježne nanose
dimnih zavjesa
nikotinskih koluta zamisli.

Tmino,
umjesto jarkog provođenja
hipoteza giljotinskog reza,
šćepala si šćućurenu litotu
za prelomljen vrat pjesme
i zgrušano ju šamaraš
fatamorganom gnušave ucjene.

Poznavajući posljedice
zastare stranačkih slučajeva,
ne želim se kukavički daviti
u prepadnutoj hibernaciji-
slavujevog cvrkuta povodom
misterioznih otimanja
tahikardičnog bila.

Već naprotiv,
fraktalno pretendiram
ka finalnom razrješenju
nerazmrsivih umorstava duha,
slaveći zagasita otajstva
sjenovitih silueta zaposjednuća.

Utišala sam utješne uzvike
nadolazećih suicidalnih trupa,
i umrtvljeno odlepršala
u svejednakom ritmu
košmarnih elegija.

Zipka preminuća
već se vraški zanjihala.

Pod ubojito
zapečaćenom ključanicom,
smatrajte me-
netragom nestalom.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Nebo

Udahni,
duboko udahni.
Opusti se.
Ne misli o ničemu.
Svijet oko tebe samo je slika
naslikana davno
i ništa se tu više ne može učiniti.
Samo udahni,
udahni dovoljno
i opusti se,
opusti upravo sada.
Ništa se promijeniti neće,
ne može.
Zaboravi na sve,
sve velike i male ljude,
sve misli,
sve.
Opusti se.
Ničega i nikoga nema više.
Svijet oko tebe nestaje,
nestaje polako,
gubi se u tmini.
Nestalo je sve.
Srce tvoje i dalje pulsira u ritmu.
Osjeti ga,
osjeti cijelim svojim tijelom.
Prepusti mu se
i samo budi,
budi nebo veliko,
budi sve,
čak i ono što nikada nisi mogao,
nisi znao da jesi …
Udahni život,
duboko udahni
i opusti se večeras u tišini.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Prvi put sam tada kušao kišu

Prvi put sam tada kušao kišu
Umivao se u raskošnim kapima
Impregniranog ozona
Ogledavao u jezerima šarenice
Prelijevao toplinom obraza
Lutao slapovima slanih suza
Ronio njedrima špilja
Na dah
Pravio oble stalagmite
Izdubio nova korita
Ispijao žedno
Pekao se na usijanim dverima
Kiša je sladostrasno jecala
Plakala pod žicama bolne harfe
Ostavljala mokre otiske
Na zamagljenim zrcalima
Sakupljala amorfnu rosu
Kap po kap
Jutros je kaleta zasjala
Pod tugom babljeg ljeta
Kiša je u širokom luku
Zaobišla grad
U praznini vakuuma
Pustinjski zjape
Moje žedne usne
Negdje
Drugom nekome
Sipi po otežalom grozdu
Dažd.

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Sanjam pod pokrivačem mojih želja

želiš li znati kako mi prolazi dan
dok posljednjim izduženim sjenama utječe u noć
mislim na tebe
pa sklapam oči
ne bih li utonula u san
jer najljepše te snivam
ispod pokrivačem mojih želja
u kojima si tako stvaran
tako moj
možda nikad nećeš saznati
kako se osjećam
dok otpuštam misao na tebe
tu bol tijela za tobom
blizinom tvojom
u takvim trenucima
osjećam dah tvoj na svojim usnama
i moji snovi postaju stvarnost
dok mislima razmazujem tvoje dodire
po svakom djeliću sebe
gladna sam te i žedna istovremeno
sanjam pod pokrivačem mojih želja
koliko mogu oči držati zatvorene
onoliko
koliko vjerujem da je stvarno

Foto: www.pexels.com

Saša Mikić: Pošećereni gestapo

Ne bih volio da
zvučim kao otopljena filozofija
izlizanog nebeskog sladoleda, 
na wc školjci zaspali Bob Dylan,
crni prorok i riječki villian,
ali zbilja bih volio da
si ti postala moj pošećereni gestapo
zar takvu milost da bi propustio?
Ne kudim te, već ti tepam
ionako kamenog srca slomljena
kroz život zombija šepam
bar da sam s tobom u miru, voljena.
Pogledaj samo što je ušlo u naše živote;
Uplovio potopljeni brod u našu luku,
pun kontejnera, “made in Hollywood” osjećaja
obična smo turska sapunica,
postali roba s greškom,
krenula nam totalna rasprodaja ;
nakit od plastičnog kamenja
umjesto duhovnih bisera.
Svi bi u tuđe dubine,
a još se boje vlastitih plićaka.
Volio bi da si postala
moj pošećereni gestapo,
ili sam takvu milost
na svoju žalost propustio?
Ma ne, ne, uvijek ima repriza
na ugašenom televizoru
u trećem oku izbliza,
nesebičnom srcu, otvorenom prozoru
u tebi prepoznao sam prerušenog kerubina
a tvoja tišina daleko bolje zvuči,
bit će to je ona prava mjera i dubina,
onda tvoj glas u meni tek zvonko buči.
Pitam se na kraju što je bolje;
Uživati u šećeru ili biti samim šećerom?
Za tu spoznaju trebati će puno rada i volje.
Ubijmo tu dosadu s požarom, potresom
i dobrom večerom.
Topla dobrodošlica i crven tepih
svoj naklon i sve simpatije,
za pošećerenog gesta-poa.
Zakopane sve sjekire,stanje ratno nije,
“Nikad više” pjeva nam gavran Edgar Allan Poa.
Prihvaćam te i grlim, kao nikad ranije.
Sve do neba, sve više i više…

Foto: www.pexels.com