Arhiva kategorije: Poezija

Vanja Parača: Intenzitet alternative

Vibracije duše, pretpostavljene smislom, variraju u širokom opsegu formi. Svakako, ne za objasniti krajnje simplifikovanim mrvicama, koje vidimo kao jedno. Sami sebi, poznati smo kao kreatori razlivanja uma, tek toliko da bude dovoljno za opstanak nužne nerješivosti, koja nas prati do kraja opažljivog. Možda i želimo da sve ostane isto… Sudeći po intenzitetu same težnje, tiho ulazimo u granice krajnosti, ambivalencije koja pruža otpor statičnosti koja nas veže. Tu, bez pomaka.
Trenuci koji me šalju u unutrašnjost, bude neko pseudorazumijevanje. Priuštiti sebi da budemo vođeni strogim sinonimima pravila, posjedujući pravo samo na stvaranje bolnih strategija preživljavanja, itekako je ugušilo sve druge dimenzije, dostupne osjetima.

Foto: www.pexels.com

Antonio Karlović: Šogor

Ona odlazi na toalet
i ostavlja nas same
tek na dvije tri minute.
Njegove su rečenice kratke.
Bok. Dobro. Hvala. Pozdrav.
Nikada ne diže pogled.
Nikada se ne zadržava.
Nikada mi se ne obraća.
Ne primam to k srcu
već podmećem glavu.
Kad bi barem svi ljudi
imali njegove vještine.
Zatvoriti oči. Zatvoriti srce.
Ja za njega ne postojim.
Kad bi barem svi ljudi
imali njegove vještine
pa ignorirali zov zavisti
ili pjesmu oholosti.
Kad bi barem svi ljudi
zanemarili kušnju zlobe
kao što on umije mene
pretvoriti tek u sjenu,
nakupinu tamnih oblaka
kojoj okreneš glavu
i nadaš se da će ih
neki južni vjetar
zauvijek otpuhati.
Svijet bi bio toliko bolji
da su svi ljudi šogori.
Ona se vraća, nasmiješena.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Disanje

Udah. Izdah. Zrak propara plač. Dobro je. I nakon toga više ne razmišljamo o tome. Samo dišemo. Kad nam je teško, zastanemo. Udah. Izdah. Uzdah. Jurimo dalje. U prirodi dišemo svjesnije. Zrak je čist. Nakon kiše miriše na zemlju. Udišemo svježe pokošenu travu koja nas vraća u djetinjstvo. Jabuke. Najêdamo se mirisa. Udah. Izdah. Budi nas miris srpanjskog sunca. Ružmarin. Smilje. Liježemo.
Udah. Izdah. Kao znak raspoznavanja udišemo jedni druge. Miris kože prožima nosnice. Pronosi se tijelom. Udah. Izdah.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Sizife, prijatelju moj

Ne bi li bilo krasno živjeti,
No koju nam pak utjehu pruža smrt?
Draga razumiješ li ti ovaj svijet kleti
U kojem ne postoji edenski vrt.

Uvijek bez doma, mila,
Uvijek bez doma – život rijetko osim amaterizam.
I ti nekoć sretna si bila,
Ali ipak svoju nevolju čovjek kroji sam.

Svak’ dolazak bez radosti,
Krupnim suzama nagovješten.
A odlazak prepun gadosti,
Svak’ jedino bez pozdrava dopušten.

Utjehe nit u piću, nit u Suncu;
Utjehe za nas, prokletnike, nema.
Radosti nit u smrti, nit na života vrhuncu;
Prijatelju moj, Sizife, čovjek je uvijek podanik ekstrema.

Foto: www.pexels.com