Arhiva kategorije: Poezija

Iva Pejković: #tridesete

Dijete u meni – to sam samo Ja.

U oblacima vidim
piramide, krokodile i nargile.

Trošim dane – svakodnevno!

Putujem po trgovačkim centrima.

Pjevam iznad gulaša
I ne štedim na soli i ulju.

Plutam po nedovršenostima,
Skiciram po računima i uplatnicama.

Razbacujem se po knjižnicama.

Nestajem sa svatova.

Pronalazim se u rujnu, listopadu i pomalo prosincu.

Vraćam se dobrim filmovima.

Gledam svoj odraz u lokvama, a grize me savjest nad napuštenim romanom.

Vjerujem u slučajne namjernosti.

Veseli me snaga kojom se valovi tuku s obalom i način na koji pauk plete mrežu.

Zavidim

Sirenama, pticama i buri.

Nosim tetovaže na organima.

Odričem se šećera.

Uspavljuju me informativno političke talk show emisije.

Nasmiješim se

Vozačima, blagajnicama, barkajolima.

Talentirana sam za

Introspekciju, psihoanalizu i erekciju.

Zaljubljena sam u kolotečinu.

Ponekad – počastim se izlaskom iz vlastite sigurne kuće.

Staricama pomažem s vrećicama;
Izbjegavam mlade majke i zadimljene prostorije.

Ne posjedujem niti jednu živu biljku.

Skupljam šiške za tegle
Skupljam snove u staklenke
Zaledim punu vrećicu ideja
Da im ne prođe rok!

Foto: www.pexels.com

Iva Pejković: #Mediteranska

Imam fetiš na devastirane kasarne. Napuštene recepcije i sale. Propala apartmanska naselja i hotele zarasle u draču i murve.

Terase bez ograde koje se svaki tren mogu srušiti u mračno prizemlje puno plastike, dronjaka, konzervi, popucanog stakla, novina, pa i knjiga (netko je ovdje čitao!)

Moje društvo postane bojler iz kojeg vire žice, plava, crvena, crna krv – jedinstveni miris starog željeza, bršljana i pepela i onog grma što rađa pupoljke kao svadbene konfete na čiji sam bijeli miris alergična.

Imam neodoljiv poriv da boravim tamo gdje su nekada bile vojne menze i među ispisanim zidovima UBIJ SRBINA na kojima više nema ni jedne jedine cijele pločice.

Zidovi kao stare desni, bez ukrasa – bez zubiju.

Krećem se među hladnim zidovima koji su teško ranjeni vremenom.
Ti zidovi…ah – ni mahovina na njima ne raste!
Napušteni, ponekad dotaknuti nečijom rukom u kojoj kola krv uličnog pjesnika.
Ovdje možeš samoću lizati sa poda.
Imam potrebu hodati hodnicima u kojima se može snimati scena za horror film i penjati se sumnjivo sigurnim stepeništem do krova – jer tamo je najbolji pogled na svijet koji je odbacio ovu hrpetinu betona i samo čeka nekog ministra da to definira – jer takve su hrpetine sve iste, kad jedna država umre druga se rađa pa je dobije u nasljedstvo, grozno ružno i nevoljeno dijete.

Imam poriv provjeriti kako izgleda unutrašnjost pogona ugašenih tvornica.
Slušati cvrčke, cijevi i prašinu.
Ovdje možeš lizati beznađe sa poda.
Neobično me privlače objekti u kojima više nitko ne živi, osim neke smokve koja je narasla iz prizemlja, pa je u nekadašnjoj spavaćoj sobi raširila krila, teških, bolnih plodova koji samo čekaju da se rasprsnu u svojoj mliječnoj strasti.
A u podrumu spava leglo mladih zmija.

Sve te nastambe prkose godišnjim dobima.
Ispod njih čuješ samo neku djecu koja idu u školu ili se iz nje vraćaju… a među djecom kruže priče.
DROGERAŠI

Tino Prusac: Pjesmotvor

Želio sam pisati o bojama cvijeća
poput pravog pjesnika
ali misao je skliznula u blato
zamagljena patinom
kao stara knjiga.
Pustit ću vrijeme
neka raste kao korov
i tražiti put u životu
kao igla kompasa
tražeći pravi sjever.
Pisat ću kao pjesnik
koji otkida šavove iz svog srca
i zaboravlja da bol nije privatno
vlasništvo.
Ako želim lutati
u pustinji sebe
kao neki pastir vjetra
ili biti pjesnik koji se povlači
u samoću
ne dirajte mi san koji se stalno
vraća
kao zadnja inspiracija zraka.
Pisat ću kao pjesmotvor
koji živi na rubu riječi
i napisati poetski alibi
za sjene prije svitanja
koje traže sveti gral.
Ponekad se izgubim
sretniji nego što izgledam
u noći koja me vara kao iluzionist
gdje cesta izgleda
kao čarobni štapić
i nikada ne mogu pogoditi
što će izvući iz svog šešira.

Foto: www.pixabay.com

Iva Pejković: Ivin recept za poeziju nediljom

Uzme se gulilica, pa se oprezno i nježno ukloni kora, pod njom su slova, trebaju vam slova, svježa i raznolika, plod je najbolji kada u sebi krije mnoštvo samoglasnika. Treba vam dosta samoglasnika.
Suglasnike pohranite sa strane, najbolje u keramičkoj zdjelici, neka ostanu na hrpi za kasnije, trebat će vam kasnije.
Tvrdu, tvrdoglavu misao omekšajte u malo tople, slane vode. Najbolje je poslužiti se krupnom morskom soli.
Takve misli valja pripremiti za upotrebu, svaka domaćica ima svoju varijantu – neke natapaju više od dva sata.

Rođeni ste osamdesetčetvrte?

Čestitam, vama neće trebati puno, lako bubrite u autodestruktivni oblik.

Ako posjedujete neki od začina poput trulih ljubavnika, gorkih prekida, talijanskih korijena, majčinu dušicu ili pak samozavaravanje u granulama, dodajte odmah.

Pomješajte besram u prahu s malo tople, razmrvljene nade u promjenu.

Neka vam prsti pobijele od pritiska.

Ovo je najteži dio, nemojte odustati kada vam se učini da se smjesa ne spaja u finoću koju želite postići.

Nema ništa loše u malo mazohizma.

Kada ste obavili i taj dio, možete polako miješati na pari.
Miješajte dok ne dobijete željenu teksturu.

Ostavite da odleži najmanje 24 sata prije objave na Fejsu.

Slijedi konzumacija.

Obavezno pohranite.

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Probna vožnja

prepiru se
bez kontakta očima
dvije gospođe
oko slobodnog sjedala
tko je veći invalid

zar ćete ovdje svirati
pita preneraženi gospodin
deklariranog veseljaka
koji ne prestaje uštimavati gitaru
i pričati o pokojnoj supruzi

nižu spolne organe
srednjoškolske darkerice
u jezične ogrlice
vješajući ih o vratove
većinom gluhih putnika

pokisli migrant pokušava dograbiti
kroz prste mu ispali mobitel
iz kojeg još dopire glas
njegova oca
u nekoj arapskoj zemlji

više ne mogu kao nekad
u razmaku od samo jedne stanice
napisati pjesmu o tebi
priznah si pri izlasku iz busa
zatvarajući kišobran

Foto: Miro Škugor