Arhiva kategorije: Poezija

Florian Hajdu: Na zvezdi željopadalici

Dolaze praznici sami
samima
želeći samima
nadajući samima
voleći zauveknoostavljenim samima
čekajući večnozaboravljenim samima
moleći nemajunikoga samima
ostavljenim nejakobolesnima samima
dolaze praznici sami
starima
pogledoprikovanih imitat vratima
nikada neotvarajućima
morem
vazduhom
zemljom
kišom
oblakom
sunčevim zrakom
injem
srpolikom mesečinom
zatvorenim očnim kapkom
ispruženim željoprstom
sveizgubljenim osećanjema…

NAREĐUJEM

Praznik kod Boga
ako ga ima
iznad svih dosadašnjih Isusa
njihovih bližih daljnjih rođaka
da stvori za sve…

VOLJENO
VESEO
UŽIVAJUĆE SREĆAN
ZAUVEKNI
PRAZNIK

Da više niko
ako ne želi
ne bude sam
odbačen
izgubljen
star
mlad
da pored sebe ima
bar
svog jednog Barnia…

Na zvezdi željopadalici.

Foto: www.pexels.com

Saša Mikić: Šamar prosvjetljenja

Vudu klinke mame svojom žbukom i cementom,
utješna nagrada turbo folk i disco lutke, velikoj su većini.
Nude svima pejotl skriven u tegli lažnih feferona,
ista stvar kao zezati svoje pretke, na groblje im otići.

A ja ne samo da volim ljute feferone,
zapravo obožavam ih bez kočnica.
Da li zato virusi uporno vrište moje ime?
Kunem se nisam ih slučajno zgazio.

Leptir saznao da je još uvijek gusjenica.
Priziva svece i apostole na ouija ploči.
Zašto je pustio zaleđenu dugu u moju sobu
bez uputstva za upotrebu i bez brnjice?

Žao mi susjeda, usamljeni je grafit na zidu,
zauvijek mu crveno na semaforu.
Pitam se gdje je Onaj tko je izmislio cjepivo
za epidemiju kolektivnog nihilizma?

Samo jedan pogled na M40 galaksiju
i ljubavna avantura se rodila.
Kugla koja namiguje, zaljubljeno me gleda.
Kako joj samo uspijeva da zagrli sve moje mane?

Sada znam, tamo me netko,
konačno iskreno ljubi i voli,
ili ipak ne,
ali definitivno možda.

Zato i svako proljeće jato prepariranih ptica
k Njoj putuje i po cijelom nebu biva
razneseno unakrsnom paljbom
vjerskih krivolovaca.

Teorija urote postala svakodnevna praksa,
tuđi džepovi puni lažnih novaca,
a stoički kilometri tišine u meni na sve to
još više rasplamsali moje osjećaje prema njoj.

Rekla si sutra uvijek sutra,
prošao mi vijek trajanja.
Oprez! Sklizak pod od toga političkog dijaloga,
a ja i dalje letim iznad svega toga.

Teško je doći k tebi,hodati po visinama,
skakati od zvijezde do zvijezde,
znam, čeka me čistilište u vešmašini,
jedini program mi opera,nikad tv sapunica.

Pripazi ubuduće što jedeš
da to ne bi pojelo tebe!
Reče mi mudrac na latinskom
prerušen u kuhinjskog pauka.

Istina dogodila se, zapisao točno sam,
čitam sve ovo,baš i nema mi nekog smisla,
bit će prenaglo sam mudrošću prosvijetljen
tijekom svete mise od jednog karizmatika

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Lakonoga tišina

zaronim u bezglasje
u lakonogu tišinu paukove mreže
u tugu
koja poput bujice jeca
ruši stijene
i poljsko cvijeće
klati se o vratu davljenika
srasta sa mutnim mislima
raspiruje nespokoj ponoćne tame
dima i tišine

što su isprazna obećanja
argumenti prepuni nemira
prosuti kroz noć
dok im smisao briše
tek kap jesenske kiše

Iz opusa Okus opore svile

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Danas je bio pad

Koga? Čega?
Pa carstva bez imena…
Još jedna nada srušena.
“Nemam ni za pljuge,
A sanjam o milijunima”
Ne znam kako bi ti pomogla.
Ne znam ni sama
Čega sam se ikad domogla.
Tone uzaludnih stranica
U kojima su gubljenja pobjeda,
A usputna bježanja
Tek junački pretrpljenih
Nekoliko treptaja…
Danas nije išlo… ništa.
U startu.
Pa je odlučen pad.
Ne planiran, ali namjeran.
Ne spontan, ali dosljedan.
Koga? Čega?
Još jednog sna bez imena.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Djeca izgubljenog vremena

Neobičan dan polako nestaje,
uranja u ocean mraka
ispunjen ranjenim dušama izgubljene djece
koja opet sanjaju nemirne snove o rastanku.
Iako uplašena
prkosno izvikuju imena poznata.

Njihove riječi rasute
odjekuju prazno,
nerazumljivo u svoj toj buci iz koje izviru.

Nitko ih ne čuje,
ne vidi,
možda i ne treba više.

U daljini
bubnjevi tupo odjekuju,
kao da prizivaju nove sukobe.

Možeš li što učiniti?
Možeš li zanemariti sve svoje izmišljene prijatelje
i pomoći im samo još ovaj put?

Ne brini,
poput tebe i oni su usamljeni,
na kraju ostavljeni,
zaboravljeni od svih.

Poput tebe i oni
samo trebaju nekoga, tko neće im suditi,
tko prihvatit će njihove male ruke,
tko uvest će ih iskreno u svoj svijet.

Dopusti im živjeti
i sjeti se kako ti je bilo na početku.

Usporedi život koji imaš
s onim koji mogla si živjeti,
biti netko drugi, potpuno drugačiji.

Taj život opet možeš imati,
samo prihvati ih sve.
Neće ti to zaboraviti.
Ta djeca odraz su tebe same.

Sva ta djeca to si ti.

Foto: www.pexels.com

Tonko Božanić Pepe: Śtõri ormarȗn

Gõre
u śufȉtu
u kantȗn
śtojȋ śtõri
ormarȗn
 
pȃucina nõ nje pãla
praśȉna śe nȋ śtīrãla
nȍge su na kolonȅte
varhu vrȏt je ornamȅnat
śa śufȉton nȋ kuntȅnat
 
vrȏtimo śe u ditȋnśtvo
kal me mãti deperãla
u kãmaru luśtrōvãla
a pomȕle i rucȉce
ko zãrcalo śe laśćȉli
 
iź mȅne je śve pahãlo
ś jubãvjun śe namīśćãlo
bĩli lancȗn i blaźȉnje
kuvertūrȅ i śćavȋne
dȗlnjo rȍba ol potrȉbe
 
prȉko śćōpȃ na pikȏnte
vȉśe gãće i jakȅte
dvȋ, trȋ vȅśte źa ol fȅśte
śudȏrići i kalcȅte
 
u śkafȅtu cȅko dȍta
nȍne i nȍnota
i joś nȉśto bjankarȉje
ca śe joś nȋ raspakãlo
źa fȅśtu se tȗ cuvãlo
 
naparȗc je i lumbrȅla
klobucȉć i bagulȋna
u śkarśelȋn śudarȋn
i źȇnsko burśȋna
 
bĩlo je tõte pȏlvera i pitȗre
i ofȋcij źa molȉt śkonźȗre
u śkãtulu ol plȉśa
dekumȇnte śe cuvãlo
i pȉneźe źaklopãlo
 
śvi u kȕću, śvi śu źnãli
dȉ su śtõri cȏ cūvãli
al ȕ tu śe nȋ śpancãlo
dok je śãrce batarjãlo
 
A śȃl gõre
u śufȉtu, u kantȗn
śtojȉ śtõri ormarȗn
cȏrv ga pomãlo jȋ
dokle dūśȃ mȋrno śpȋ.

Ilustracija: Alma Božanić Čače
Akcentuirala: Vanda Franičević