Arhiva kategorije: Poezija

Tino Prusac: Odvojimo se od protokola zabluda

Skinite ove lance s mene
jer kamo god krenem
tihi zveket tuge
plače u mojim koracima.

Vrijeme je
za zvuk glasa koji pročišćava
u prljavštini cvjetanja.

U tišini vremena istine istječu
kroz promašenu konfiguraciju sna
jer život je duga i teška disciplina učenja
kreativnog samouništavanja.

Pod prozorom iluzije
raste sve ono što tada nismo razumjeli
svijetli prazan prostor
brutalan i beskompromisan
uzdižući se iz dubine
kako bi istrgnuo stranice iz knjiga
vukući oblake
u blato.

Smrtnost čezne za vječnim
poput tame
izgubili smo se u potrazi za boljim danima
neizgrađene želje
napunile su iluziju svoje izoliranosti
uz miris dima u zraku
mi čak i znamo da smo mrtvi.

Odvojimo se od protokola zabluda
tražimo sebe u slobodi
uza sav kaos
Sunce će izići ujutro i sipati toplinu
pa će se i naš prah otkupiti.

“Tek kad sasiječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, kad ulovite i posljednju ribu, tek onda ćete shvatiti da novac nije jestiv.”

/proročanstvo Cree Indijanaca/

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Kriška stvarnosti

sat bilježi vrijeme
ali to vrijeme nije moje
bdijenje klizi u zaborav
olovka grebe po papiru
ostavljajući trag riječi
da se proširi po satima
ukradenim od sna

nosio sam svaku riječ
kao privjesak oko vrata
a od ove noći
za spavanje ostalo je
dragocjeno malo vremena
nekoliko sati
ništa dalje ili dublje

protivno mojim sklonostima
ubio sam misao
koja mi je govorila
o umiranju svijeta
i glupost
poput buđenja

san je dahtao za mojim vratom
ostala je samo kriška stvarnosti
još mokra od stvaranja riječi

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Buđenje

U tuđem gradu hvatam stari san,
nepoznati čovjek pruža mi dlan,
govorim tiho, zar samo to,
zar prazan dlan?
na čelo navlačim plavi pokrivač,
i tromo tijelo pada u san,
pomaknem ruku,
okrenem lice, osluškujem glas,
na visokom tornju još leži mrak,
to mora da je tuđi san

Duboko udahnem sutrašnji zrak,
ocean šalje svoj slani dah,
na kriške režem još jedan dan,
klizi vrijeme, otkucava sat,
crvena zemlja, crni kaftan,
pune se oči,
svjetlom i pijeskom,
crvena jagoda na goloj stijeni,
istežem kralježnicu za uspravan hod,
iza plavih vrata
ruku mi pruža bijeli dan,
namigne i šapne,
– ne boj se mene, zaboravi san

Foto: www.pexels.com

Sanja Bužimkić: Brojevno stanje duše

Postat ćemo svi brojevi
naravno
zaludu vam se opirati
pjesnici
opsjenari
iluzionisti
Lijepo je govorio Pitagora
vi ste mu se smijali
Sve je broj
i broj je glavni
iza broja ničega nema

Smijete li se još filozofima
staroga vijeka
izračunavali su budućnost
iz položaja zvijezda
iz konstelacija još nepostojećih
planeta
iz pjeva svemirskih staza
i plesa stare
prijetvornice Zemlje

Svi ćemo postati brojevi
Mozak nam je pun šifri
lozinki
zbrojeva
brojeva
broja
Možda to i nije
najgore
možda smo mogli postati
slova
ili biljke
ili crvi
(što ćemo jednom i biti)

Postat ćemo brojevi
pitat ćemo susjede
u prolazu –
kako danas vaš broj?
koliki vam je broj misli?
jeste li danas zbrojili osjećaje?
Kako zdravlje?
A obitelj?
A vrijeme?
Stupnjeva, koliko?

Kakvo vam je brojevno stanje
duše?
Pitagora,
da, koji opsjenar,
filozofisti – iluzionisti,
mađioničari – filozofičari.
I sve se ponavlja,
kao one znamenke beskonačne
broja pi
kojega obožavaju
Pitagorini sljedbenici.

Koji broj je ljubav?
to bi možda
trebalo zapamtiti.
za hitne slučajeve.

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Tangenta

Ponekad pokušavam
doprijeti do svoga dna
Naivno isprazniti korito
uliti ponovno slap
Zaskočiti um
zaslijepiti srce
zabraniti sugestije
Čekati da se otvore škure
unutarnjih ogledala
Gledati kako se vrtimo
u beskonačnoj regresiji
zagrljaja
dvokoraka
Promatrati tijelo kako
izdajnički odgovara
suhim glasnicama
Teško se oduprijeti
toj želatinoznoj slici
Dok se pretače
u celuloidnu vrpcu
ne gubeći na ljepoti
u crnobijeloj tehnici
I gotovo bih razbila
staru kasicu
tražeći kovanice
za unutarnji džuboks
Da pokretnim slikama
dodam ton
I da se taj stari vrtuljak
vrti do beskraja
Sve dok u nutrinu
ne uroni jeka
zaboravljene pjesme
Zbog koje gubim ritam
a sličice naglo izblijede
pregažene koprenom
unutarnjeg zabačenog kina
I uzalud prizivam
miris borova
šum mora
tek dozrele trešnje
I Bo s tisuću pletenica
na terasi ljetnog kina
Jer moja je haljina
s crnobijelim poljima
odavno demode
Levant je prekrio tragove
a strahovi osoljeni leže
po tamarisima
Sve odapete strijele
pogodile su metu
i zima već dugo caruje
S negativnim Celzijusima
odnijela je
posljednje iluzije.

Foto: pixabay.com