Arhiva kategorije: Poezija

Spomenka M. Krebs: Ne znam

Ako jednoga dana prema meni opet kreneš,
kreneš i stigneš, prepun nade i želje u
krilu, mome krilu otpočinuti,
na grudima mojim nasmiješiti se već poznatoj sreći,
pa ne pronađeš odškrinuta vrata a ti
ne pokucaj i ne zovi više jer
nećeš pronaći više onu ženu u meni koju tražiš.
Otputovala je već ona recitujući:
“Zar smo kao pjesma bez slova,
poete bez pera i snova,
postali ti i ja!”
A i moja duša je otišla da skita,
možda se u podrum tuge uselila, ne znam,
ili po brdima, u drveću ogoljelom tumarajući se sapliće,
ili u hordi vukova samotno urliče,
ili sumanuto po ulicama strmim našeg djetinjstva posrće,
ili možda prema tebi hoće,
ne znam.

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Onkraj tvojeg srca

Nema smisla ova današnja kiša
subotnje popodne
buket cvijeća na stolu
i ova bajadera
koju ne mogu podijeliti s tobom

obitavam negdje onkraj tvojeg srca
prisutna
a nevidljiva
dostupna
a nedodirljiva
svoja
a tako prokleto tvoja

skuhaj kavu
pročitaj redak iz knjige
i zagledaj se u moje oči
gledaju te sa korica zbirke
koju držiš u rukama
hajde
ne smij se
tebi je posvećena
u inat dušebrižnicima

(iz zbirke Okus opore svile koja uskoro izlazi)

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: Magle

Naše su nade odnijele lokomotive
koje su se lijeno odvukle u svijet načinjući
ranjeno meso ove zemlje
u kojoj su glupi pajaci zbijeni u krda
odavno navikli da se za
svaku misao samo jedan pita.
Magle su ovdje kao stražari
postavljene iznad brda.

Memljiva su naša svitanja i jutra,
a iz memljivih sokaka teškim se korakom u
novi dan kreće.
Naše su nade samo mrtve skice na papiru.
Ovdje se svaki prolaznik po mržnji prepoznaje.
U zemlji gdje se s prezirom umire i rađa
svaka staza i put samo su prečica
do beznađa.

Ovdje se samo o mrtvima zbori. U đavolji zagrljaj smo se stopili,
odavno smo njegova svojina.
U našim očima jedino
pakleni oganj gori,
dok tamo, sa druge strane ravnice
vjetar raznosi prašinu izgubljenih godina.

Đavoli su odavno svoje kese iznad naših
glava odriješili,
a mi uronjeni u sopstvena potonuća
ko slijepci uhvaćeni za bijeli štap praznine
sopstvene greške ne vidimo nikad.
U nama uvijek oganj osvete živi i
drugi su nam za sve poraze krivi
kao da bez njih mi ne bi griješili.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Prasci & kroćenje goropadnice

Postoje razni prasci. Prasak probušenog balona.
Prasak udarca čvrstog tijela o površinu vode.
Postoje razni prasci. Prasak
kad se tijela u Svemiru, ili u spavaćoj sobi,
sudaraju. Postoje razni prasci.

Ali, Kirka, budući feministkinja,
nije pravila razlike među muškarcima.
Sve ih je, svojim čarobnim štapićem,
pretvorila u prasce.
Osim onog jednog, koji je zaprijetio
oštrim mačem bjelini njenog vrata.

Prezirala je sve muškarce;
osim onog jednog, dovoljno brzog i lukavog.
Legenda kaže da su Odisej i Kirka
izrodili nekakvu djecu.
Ni to ne bi bilo moguće
bez izvjesnog praska:

između mišićavog muškarčine i ulovljene vještice;
ukroćene goropadnice.

Foto: www.pexels.com