Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Milan Zagorac: Dan pomirenja

Uz roman Ivane Šojat-Kuči Jom Kipur

Fraktura, 2014. (ulomak iz knjige otvorite ovdje)

Mržnja. Osveta. Zlopamćenje. Gnjev.
Četiri jahača Apokalipse

Kad knezove svih svjetova pozvao je da poklone se glini Njegovim rukama oblikovanoj, ničice popadoše sinovi Riječi njegove, a ja ostadoh stajati. Zar da glini klanjam se? Rekoh. Zar da ja, sin svjetla, sin Riječi kojom stvoreno je sve vidljivo i nevidljivo na koljena padnem pred rukama koje braću će ubijati, očima koje trulež će gledati, prahu koji prahu će se vraćati, bijes bijesom rađati?
I neka proklet sam i neka proklet je Čovjek kojeg Otac tako je ljubio da u Sinu zemaljskom se utjelovio kako bi spasio sve zlotvore, lašce, bratoubojice ako pokaju se u grču, hropcu smrtnome!

Jom Kipur znači dan pomirenja, dan poravnanja računa s Bogom, dan kada mu je odabrani narod prinosio žrtvu i gdje se izmirivao s njime. Danas ga doživljavamo, ako ga doživljavamo, primjerice u kršćanskom Uskrsu gdje se Isus, mesija, sin Božji razapet na drvetu križa, nakon smrti uzdigao iz groba ne bi li svim ljudima dao mogućnost pomirenja s Ocem, pa makar i u grču, hropcu smrtnome. Ne međusobno, nego s njime. A to znači upravo sa samim sobom, sa svojim gnjevom, mržnjom, osvetom, zlopamćenjem.

Ostale račune čovjek mora rješavati međusobno, izravnati ih, to više nije stvar ovog pomirenja, to je više stvar osobnog morala, to nije stvar do Boga, nego do čovjeka, koji mora podnijeti napor, ali će se ukupan trud eventualno uzeti u obzir pri saldokontu u nekoj prorečenoj i nedefiniranoj apokalipsi. No prije toga se mora pomiriti sa samim sobom. To je Jom Kipur.

Josip Matijević je kao osamnaestogodišnjak (ove godine nisu bez vraga, naime, on je netaknut prethodnim sistemom, nepokvaren, mlad, zanesen, nadobudan momak koji je netom prije vršnjakinje i vršnjake potapao u Dravi i gađao se blatom), one školske godine ’90./’91.  završivši školu osjetio potrebu obraniti najprije svoj Osijek, pa svoj Vukovar, svoja sjećanja, svoju memoriju, kao momak je pošao u grozomoran rat, zbog potrebe, ne zbog lopovluka, ne zbog nacionalizma, ne zbog sitnih interesa, ne zbog karijerizma, već zbog unutrašnje potrebe da obrani svoje gradove, svoje rijeke, Dunav i Dravu koje su tako duboko pune značenja, svoje baku i majku, prijatelje koji su ili poginuli ili će poginuti, da bi po padu grada završio u Stajićevu, Nišu, na razmjeni i u cijelom nizu epizoda Domovinskog rata, izuzev Oluje, jer se čekalo napad iz Baranje… a ostalo je manje-više povijest. Ako je povijest. Veliko je pitanje je li povijest nešto što živi aktivno u pojedincu koji se jednoga dana budi, ustaje, slučajno nailazi na skup neke bezvezne nazovidesničarske stranke na kojem vidi kao govornika svojeg vršnjaka, sugrađanina, ispraznog karijerista koji je te ’91. imao potrebu nastaviti školovanje u Zagrebu ili negdje vani, nije bitno, kako drži neki demagoški govor pun mržnje praznim i tupim pojedincima koji mu kliču uz prigodni nacionalni patos i dekor; a zatim Josip Matijević napravi scenu i završi na psihijatriji.

Jer psihijatrija je način kako se čovjek može držati pod ključem, ona, ovakva kakva je u nas, jest način diskvalifikacije i izolacije čovjeka, iako doktor Grgur Romić u svojega pacijenta ne uviđa značajnije poremećaje osim trauma koje nisu do kraja artikulirane, nisu izgovorene, nisu izrečene, nisu naslikane. Peteespeovac. Jedan od onih koji se bace pod vlak, raznesu bombom, bace na motornu pilu… Tanatološki okvir za vječnu mržnju je time dovršen. Moguće i glavna tema neke druge knjige, ali ne i ove.

Ovo jest knjiga i o Grguru Romiću, mladom liječniku koji mašta i konačno realizira svoje karijerno pitanje, koji ima svoj križ, svoju tegobu i stigmu (više samopripisanu, nego stvarnu) i nadasve samoću, strašnu samoću koja ga jedina ne napušta, no njegov je slučaj ipak manje kompleksan od onoga Josipa Matijevića, čovjeka koji nije lud, ali je u ludnici, čovjeka koji nije artikuliran, ali sve što govori je ipak artikulirano, čovjeka koji jest traumatiziran, ali ima potencijal ozdravljenja, ima prostora za osobni napredak, u smislu čovječnosti, naravno, unatoč bezbrojnim traumama, od onih ratnih do onih postratnih s konstantnim padovima i posrtajima, onih starozavjetnih, edipalnih, s ocem tiraninom, djedom tiraninom, popustljivom bakom i gotovo izdajničkom majkom, transgeneracijskim transferom nedefinirane srdžbe, boli, krivnje i grijeha, koji doživljavaju svoj početak u ratu i, konačno, crescendo dva desetljeća kasnije, u psihijatrijskoj epizodi kao konačnoj potvrdi slabosti, uzaludnosti i bijednosti Josipova života.

Sve to Josip uredno arhivira i artikulira u slikama zla i beznađa koje pogađa svijet, koji jest mjesto na kojem demoni divljaju. On ima vidne halucinacije, ali izrazito naglašava da nema slušne (na neki način to ga i spašava jačih medikacija i strožeg režima liječenja od onoga kojemu je podvrgnut, koji je više sličan mekoj psihoterapiji i kasnije terapiji umjetničkim radom), on obljepljuje stan s fotografijama i izrescima iz novina u kojima se u određenim mjestima i u određenima vremenima događaju zla i masovne smrti (slično kao u Ritmu zločina), on čita starozavjetne epizode i vabi doktora Romića da se od početne distanciranosti ipak više veže uz temu. Da ga prizove k sebi. Da, unatoč činjenici da je ’91. Grgur bio tek devetogodišnjak, pokuša (u)vidjeti o čemu se radi, što je meritum toga o čemu govori Josip. Ne kao psihijatar koji bi u svojim bilješkama mogao napisati, primjerice “logoreja”, “glosolalije”, “deluzije” ili “disocijativni poremećaj”, nego da nastoji čuti te njegove zarobljene duše. Ovo je alkemijski nigredo, tonjenje u mrak svoje sjene, ulazak u onu već toliko puta spominjanu danteovsku crnu šumu, silazak u utrobu zvijeri, koja je čovjek sam, a to je proces koji boli, koji ostavlja svoje tragove.

“Enohom se može gotovo sve objasniti. Gotovo sve”, otpuhivao je Josip dim kroz prozor, pticama u lica. “Prije Potopa Sinovima Božjim, laički rečeno anđelima, svidjele su se kćeri ljudske, pa su se predvođeni Semjazom, njih dvjesto, spustili na zemlju na Har Hermon, koji se nalazi na Golanskoj visoravni, na granici između današnje Sirije i Libanona, i obljubili kćeri ljudske. One su im rodile djecu, Divove, koji su počeli raditi svakojake gadosti, a anđeli su žene poučili magiji, bajanju, tajnama ljekovitog bilja. Jahvi se to nije svidjelo, pa je na zemlju poslao Potop da pobije Divove… Pobio ih je, Jahve je pobio svu tu dječurliju… Ali ne i njihove duše. One su ostale na zemlji, u dolinama zemaljskim. Tako piše. Te duše su zlodusi koji tumaraju dolinama zemaljskim.”

Ti vjedogonje, ti zlodusi, ti bjesovi danas nastanjuju prazne ljude, ljude ispražnjene od sadržaja ili slabe, ljude koji nemaju snage oduprijeti se. Žrtve i zločinci, dakle, oboje su žrtve toga zla, no Josip zlo imenuje entitetom koji postoji za sebe i rezultat je oholosti, gnjeva i srdžbe koji se iskaljuje na slabome čovjeku. Ovo jest roman koji nimalo u rukavicama ne pristupa nekom sladunjavom politički korektnom rješenju složenih odnosa, ali prije i iznad svega, Jom Kipur je roman o ljudima koji se (ne)mogu emancipirati od vlastitih demona, slika, fantazmi, od lažne i zlotvorne mitomanije. Politička korektnost ne rješava nakupljene patnje, ona ih samo sputava i pretvara u akumulaciju novoga zla. Pretvara ih u prijetvornost i laž. Ovo je roman i o glupima, jer njima je sve jednostavno (vidjeti ovaj intervju s Bernhardom iz 1971.). Glupima je lako reći ovo ili ono i oni vjeruju. Oni rade, djeluju, beskompromisno, beskarakterno i nemilosrdno.

No Josip nije ni lud ni glup. Vidi laž i vidi licemjerje. Vidi pokvarenost. Ovo jest roman o nepokopanima (jedna vrlo antigoninska epizoda, o nepronađenim tijelima, primjerice Josipove bake), o ubijenima, o tijelima za kojima se traga, ovo jest roman o Domovinskom ratu, o ukradenom ratu od strane demagoga, lopova i birokratskih ništarija, o postjugoslavenskim ratovima, o zločinima, no ovo je roman o spasenju pojedinca, njegovom danu pomirenja, a zatim i o kolektivnom danu pomirenja. Jer ono ne može doći ako pojedinac ne spozna sebe, svoju krivnju, što god ona značila, ne bi li uspio otpustiti tu sjenu i tako konačno pristupiti samome sebi. Ovaj je roman uspio vrlo dojmljivo, gotovo u obliku epske poeme, a opet suvremeno, dati sve ono što iz medija ne doznajemo, ne spoznajemo, ne dobivamo: materijalni svijet koji nametnuto počiva na sukobu, na dihotomijma, rat je zlo, zlo je imanentno čovjeku jer je čovjek mahom slab, čovjek se mora isprati od toga zla ne bi li se uspio osloboditi i biti do kraja slobodan. Stoga je ovaj roman katarza sama po sebi, eshaton, izlaz, rješenje koje nadilazi fraze o pomirenju, fraze o suživotu i fraze o toleranciji. On je sam pomirenje i suživot čovjeka s čovjekom.  Ne želim biti preuzetan, no kao što je ranije spomenuti Bernhard ušao u bit austrijskog licemjerja i pokvarenosti, gluposti i time nadišao temu austrijanstva, ovo je znakovit roman hrvatske književnosti koji nadilazi temu hrvatstva na samoj kvintesenciji onoga na čemu je trebalo biti izgrađeno suvremeno hrvatstvo, na pomirenju (prije svega sa sobom pa sa drugima koji su isto što i ja), na spasenju, na ljubavi koji nastaju u ruiniranim ljudima, ali koje je, spletom okolnosti, ukradeno i pretvoreno u čistu travestiju.

Dakle, priča o Hrvatima i Srbima mogla bi biti i priča o Korejcima i Japancima, o Rusima i Nijemcima, o Francuzima i Nijemcima, o Židovima i Arapima, ona je univerzalna. A univerzalna je utoliko što je dana autentičnom temom: bol i patnja počivaju na skrivanju i iskrivljavanju istine i one s vremenom postaju sve teže za rješavanje. Nakupljene se negativne emocije s vremenom pretvaraju u bolest, bolest nagriza pojedinca, a kada se radi o masi, kada se radi o narodima, tada je stvar još kompleksnija, tada su postupci izlječenja uvijek teži jer zloduh uvijek nalazi put do čovjekova srca. Jednostavno, lakše je biti žrtva, paćenik, mučenik, no što je to biti punokrvni borac.

“Jeste li čuli za pojam tikkun olam? … prevedeno s hebrejskog to znači ‘popravljanje ili ozdravljanje svijeta’… kao postupak popravljanja slike svijeta kao Božje tvorevine, slike Boga u nama, ali i samoga Boga. Ljubav je tu jedina alatka. Snaga ljubavi.”

Josip Matijević do sebe ima Dubravku, tadašnju djevojku njegovog prijatelja Crnog poginulog u Vukovaru ’91., no oboje su zacementirani u slikama boli toliko da ne spoznaju svoju međusobnu privrženost – oboje jedno drugome toliko blizu, a opet toliko daleko – ne uviđaju svoju međusobnu ljubav, ono što ljubav jest, a to je ta božanska alatka za spasenje sebe, a zatim i svijeta.

Ipak, ovaj je roman ujedno i proces izlječenja. Svih tih 371 stranicu je temeljna stvar izlječenje koje postupno i postižemo – Jom Kipur je sam po sebi već roman-ozdravljenje, roman-liječenje, prije svega pojedinca (… kako već dva mjeseca ne pije ni anksiolitike ni somnifere, kako više ne strepi od dolaska demona, kako je shvatio da se svijet može popraviti ako ga svedemo na svoju razinu i nastanimo srodnim dušama. I otpustimo gnjev, ne dopustimo mu unutra. Poželio je napisati kako su mrtvi još tu… Otišao je do vrata svoje sobe i zagledao se u Dubravku… Valjalo je skuhati kavu.), a onda i kolektiva, naroda, svijeta. U tom smislu, u svoj svojoj slabosti Josip je, pa recimo to tako, mesijanski lik, jer kao što znamo, mesija ne dolazi u zlatu i počastima, prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut, on dolazi popljuvan i ponižen, povrijeđen i bijedan, ali pomiren, bez straha, bez uzaludne nade.

Na kraju ću se pozvati na još jednog panonskog autora, na Hamvasa, koji kaže:

… Ljubav je moć koja zauzdava kvarenje bitka, ispravlja ga tako da od prvotne stvara višu razinu postojanja. To je ona razina na kojoj počiva trijumfalna istina, fundament nebeskog kraljevstva. Ljubav je savršeno nemoćna, jer je odustala od svake agresije. Ljubav je posve neosvojiva, jer je najveća moć postojanja. Ako duša ne voli, surva se na zemlju, što je gotovo istovjetno paklu (Simone Weil). Odnosno, kao što uči Empedoklo: duša koja otpusti ljubav otkine se od svoga boga, i treba deset tisuća utjelovljenja da bi se pročistila i mogla se vratiti. 

Josip je zacijelo prošao svojih 10.000 utjelovljenja, kao što je tko zna koliko takvih Josipa prošlo upravo to. Jom Kipur je zaista stigao. Ivana Šojat-Kuči ga je oblikovala iz krvi, blata, tjeskobe, depresije, bijesa i udahnula mu ljubav koja je veća od svega i koja zaustavlja kvarenje bitka. I sada preostaje vidjeti hoće li njezin zaista opus magnum zahvatiti druge ili će biti obavijen velom šutnje, što je najjači odgovor korumpiranog svijeta. Jer, kako opet kaže Hamvas, što nije eklezija (misli na zajednicu posvećenih, očišćenih, opranih od prvotne pokvarenosti, a ne na crkvu), to je štala robova. Izbor je jeziv, ali je uvijek konačno na nama.

Možda jedino preostaje da se naprije pomirimo sa samima sobom, a onda da svijet svedemo zaista na vlastitu razinu i nastanimo ga srodnim dušama. Možda su to paralelni procesi, a možda i isti, ali zacijelo je to jedino rješenje. Mene je Ivana Šojat Kuči uvjerila.

Ilustracija: Trionfo della morte, Palermo, oko 1446.

Milan Zagorac: Uz zbirku pjesama Zapisano metkom – sol katarze

Povodom skorog objavljivanja Žmirićeve nove knjige

Malo je koji rukopis zbirke pjesama u nastanku toliko bolan i jak, a s druge strane toliko privlačan i poticajan kao što je to Zapisano metkom Zorana Žmirića – zapravo, riječ je o nečemu što bismo mogli nazvati “ostatkom”, “talogom” onoga što je prethodno artikulirano u Blockbusteru, zacijelo najknjiževnijem hrvatskom antiratnom proznom tekstu (tekstovima) objavljenom prije nekoliko godina u nakladi VBZ-a.
No što bi značio taj “talog” da upravo on nije, baš onako alkemijski, sublimirao ono najbolje, najljuće, najjače, onaj punokrvni bujon, sam sukus, meritum stvari, svega onoga što rat jest, a što se ne vidi, ne osjeća ni ne doživljava ukoliko je, u ovakvih tekstova i vrlo često, umjetno zagađeno prigodnim patosom. Ovdje su izloženi osjećaji čovjeka u stalnoj graničnoj situaciji, na stalnome rubu, u stalnome limbu izloženosti smrti i boli, patnji, suočavanju sa slikama prethodnoga s onim slikama aktualnoga, a ono se u surovom ispisu daje kao u sljedećim stihovima: hodam po zgarištu nekog sela / nagorjele grede kuća vire iz snijega / pod nekim čudnim kutovima / ko čačkalice kad bi ih bez reda / rasuo po travi/ pa ih gledao / iz prilične blizine.
I jasno, ovo zahtijeva i odgovor, smisao, sadržaj rata, ono što je iza, onkraj banalnosti vojničke i političke svakodnevice, unutrašnju stvar, čežnju za promjenom, možda dvostruko skritu u simbolički vrlo nabijenim stihovima: jednom je pričao seljak / kada dugo sadiš krumpir / iscrpi se zemlja / stoga / nije loše / malo odmoriti tlo / na neko vrijeme posaditi travu / pustiti korov neka džiklja / prekopati / pa ispočetka, najbolje sa mahunama, a najbolje da samome čitatelju prepustimo asocijacije koje će ga odvesti u tko zna kojim smjerovima jer pjesnik Žmirić nimalo didaktički ne olakšava čitatelju, već ga ostavlja u istovremenoj začuđenosti i užasnutosti nad iskrenošću muškarca koji plače, ali i ratuje, koji se ne iščuđuje poput naivne mlade, već iskreno radi dnevnik nečega što bismo mogli nazvati unutrašnjom transformacijom od momka u muškarca, od djeteta koje ne pati i ne poznaje bol u čovjeka koji pati i koji poznaje bol i s njome se nosi onako kako zna i umije. Recepte ne daje, preporuka nema. Ostaje samo osjećaj iskrenog suživljenja s lirskim subjektom, s pjesnikom, s boli koja je inherentna ratu, ali koja ne spada u korpus junačkih priča i herojskih djela. Heroj je ovdje sve samo ne heroj. Ovdje je heroj sam zašao u utrobu zvijeri i to ne svojom voljom, nego voljom neke više, ovoga puta političke sile, no to je ona duboko mitska priča o Joninu ulasku u kitovu utrobu, mrak vlastite duše, crnu šumu.
Žmirić cijelu do sada dostupnu zbirku gradi na jakim kontrastima vanjsko-unutrašnje, bivše-sadašnje, idila (Toskana)-ratište (neka vukojebina pod snijegom), ljubav-rat, plavokosa jedna-udovica mesnatih bokova, kratke lirske forme gotovo haiku ekonomičnosti izraza-pripovijedanje u stihu – i ti kontrasti čine gradbene elemente jedne posve autentične lirske kategorije suvremene ratne književnosti.
Smrt je ona koja nadmudruje, no zacijelo ni nije ono najgore što se može dogoditi – tu Žmirić prelazi granicu, transcendira, ispituje ono što je iza, nakon, ono što se krije iza zastora stvarnosti koju poimamo apsolutnom i jedinom, te je na taj način nadišao banalnost stvarnosnog i zašao u područje eshatološkog, spasonosnog, unatoč činjenici da ni otvoreno niti nametljivo ne ispovijeda očekivani vjerski diskurs. Spasnosna ideja je u samome čovjeku koji, rubnom situacijom, čija se spoznajna ljestvica diže na daleko viši stupanj, i svakom novom traumom duše ili tijela (do kraja eksplicitno izneseno u stihovima pred čelikom meso je popustilo / na sve četiri strane je uteklo / sve što je od sile i srca ostalo / a da se moglo prepoznati / bila je snažna ljevica / a to nije bilo ni približno dovoljno / da bi ga u sanduku sahranili) postaje sve uvjereniji u transcendentnu moć izlječenja (Možeš me samo ubiti / Tu prestaje svaka tvoja moć / da me povrijediš).
Žmirićeva, ne prevelika, ali dubinom sadržaja i iskaza velika zbirka zaista zaslužuje objavu svijetu i gradu, jer je ovime započeo rad na onome u čemu su mnoge druge instance društva nažalost zakazale: na stvarnoj katarzi.

Milan Zagorac: Jedna jako intimna o edipovskoj misiji čovjeka na temu dvaju filmova – Kralj Edip i Drvo života

tumblr_lol7ei8bvB1qbdju7

Pasolini u ulozi u filmu

Pier Paolo Pasolini, Kralj Edip

Nije kralj Edip samo priča o mladom muškarcu koji žudi za majkom. To je redukcionistički pogled. To je puno složenija priča, znači: strah oca od preuzimanja moći, znači strah prethodne roditeljske skupine od svojih vlastitih potomaka, znači pasivnost majke koja pristaje na to, znači da sinovstvo preživljava neprijateljstvo oca, ali nailazi na oca na putu. Znači očev kanibalizam. Znači pobunu protiv autoriteta koja je nužna. Otac poviče: miči mi se s puta, a sin na to odnekud, iz neke dubinske sfere svoga duha uze kamen i pobi i pratnju i oca za kojeg nije znao da je otac.
Riječ je o krivnji sina za ubojstvo oca i oca za urođeni kanibalizam. Riječ je o majčinu grijehu beskrajne i ustrajne ljubavi za sina, ali za kojeg ne čini ništa.
Ta je priča u sebi duboko saturnovska, sin je mladi bog koji mora zauzeti svoje mjesto u svijetu prirode, ali se samo i jedino može realizirati kroz sukob s ocem. Da se sukob ne dogodi kojim slučajem, sin bio ostao mlitavac, bezgrešnik, blijedo i bezlično stvorenjce.
Stvarni se čovjek, onaj punokrvni, istinski rađa iz furije, zločina, bijesa, pobune protiv autoriteta. Edip – sin – mora ubiti oca – autoritet – ne bi li preuzeo njegovu funkciju. Zacijelo je riječ o kasnijoj moralnoj nadgradnji koju je već Sofoklo usvojio, da sin prihvaća krivnju i osakaćuje samoga sebe zbog toga čina i povezanog rodoskvrnuća.

Edip je nositelj autentične krivnje. Laj je autentični otac, a Jokasta je autentična majka. Tiresija je autentični moral, on ne vidi, ali zna sve o svemu.
Ove mitske relacije su bitne za svakoga. Za mene, za tebe, za vas, za bilo koga, bio muškarac ili žena. To nema veze s time, kao što nema veze ni s našim kasnijim nadgradnjama, svim tim Perzefonama, Arturima, Parsifalima, Hadovima ili Arijadnama… Ima ih beskrajno puno, ali sve te priče leže upravo na temelju Edipa, Laja i Jokaste.
Zato Pasolinijev film mogu gledati po stoti put.

Put milosti ili put prirode (nakon gledanja Drva života Terrencea Malicka)

U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga
Sve postade po njoj
i bez nje ne nastade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo; 
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Nema slučajnosti koja bi bila baš takva da tih dana, kada je moj um posebno senzibiliziran na temu o kojoj govori ovaj dijelom kontroverzni film, pogledao to evanđeosko čudo u kojem je objava dovedena do krajnjeg pojednostavljenja: sve se sastoji od puta milosti ili puta prirode, ali i jedno i drugo je čovjekov put i ni jedno ni drugo nije podložno osudi, jer život, sam po sebi, nije vječna maternica, utočište od brige i nesreće, već je dapače, nepredvidljiv, i koliko donosi sreće, toliko se iznenađujuće pojavljuje s nesrećom baš kada nismo spremni.
Smještena u idilu američke provincije u Wacou 50-ih, radnja je mogla biti bilo gdje, u bilo kojem kutku ovoga svijeta u tom trenutku, u Đakovu, u Rijeci, u Moskvi, bilo gdje, jer ništa o čemu se u njemu govori, mimo vanjskih manifestacija i stila života, ama baš ništa nije nešto što se ne odnosi na svakoga čovjeka: na svakoga sina majke koja je odabrala put milosti i bezgranične ljubavi za svoje sinove i svoju sakrosantnu obitelj i svakoga oca koji je odabrao put prirode, koji je tjeskoban od svoje egzistencije i brige za svoju obitelj… Ni jedno ni drugo nije tako jednoznačno, no priča je ispričana iz perspektive dječaka, najstarijeg sina, odraslog uspješnog arhitekta, tvorca svjetova, majstora, graditelja, koji u jednom trenutku života, odjednom, iznenada prosvijetljen jednim neodređenim svjetlom shvaća svoju ulogu u drvu života koje nemilosrdno raste na tom tlu punom milosti i prirode, koje se prosvjetljava i nastoji se izdići iz prirode i postati milosrdno, milosti puno, koje je simbolički dano u onome prvome činu milosrđa kada dinosaur mesožder pošteđuje svoju žrtvu.
Pubertetski sin ne podnosi očevu tiraniju i vidi u majčinim mokrim nogama naznake nečega što će postati seksualnost (vrlo vrlo moćna edipalna želja, krivnja i žudnja dana u krađi izrazito feminilnog odjevnog predmeta), naravno, nema tu prelaska incestuozne granice, ali ima naznaka, ima naznaka želje za detronizacijom oca tiranina kojeg shvaća u punini tek u godinama kada ga može shvatiti, kada ga je pobijedio (pretpostavljam smrću, jer sin očevu saturnovsku ulogu nadrasta tek biološkom smrću oca), kada je nadrastao njegove očinske tiranske moći, kada je i sam u srednjim godinama i kada je svjestan punoće tragedije majke i oca koji su izgubili devetnaestogodišnjeg sina, odnosno njegova brata. Ta je smrt i pogibija označila prekretnicu, označila je to da ne postoji utočište od zala, da je čovjek nezaštićen i gol, koju god žrtvu prinosio i koliko god bio krepostan i milosrdan i što god činio da se zaštiti od nesreće koja je čovjekov usud izvan raja.
Konotacije su biblijske, o tome nema dvojbe, jobovske su muke i imanentno i eksplicitno dane, Bachova i Smetanina glazba potencira, dok Lacrimosa Zbigniewa Presinera plačuće majke (milosti pune) nad umrlim sinom dovodi do ekstaze boli i spoznaje o svepovezanosti kozmičkog i embrionalnog, egzistencije i esencije, realnosti kao nužnog iskustva i transcendencije koja vodi prema izgradnji nebeskog čovjeka, Adama Kadmona, čovjeka koji predstavlja sintezu svih iskustava, jedinstvenu Božju sliku.
Razumijem da je dio kritičara označio film kontroverznim i da je dio zaključio da se radi o prevelikom dociranju i vrlo skupim “screensaverima”, možda bih i ja osobno iz njega izbacio one eksplicitne dijelove povezane s nastankom života, a više naglasio vezu embriogeneze i kozmogeneze, no ne mogu se oteti dojmu da je film nastao iz duboke potrebe autora i redatelja, iz duboke spoznaje koje je potekla iz onoga stanja svijesti koje je neposvećenom, banalnom, čovjeku okamenjenom i zabetoniranom u materijalnom neprispodobivo jednako kao što je jednodimenzionalnoj točki neshvatljiv naš svijet.
Svjetlost/svetost je jedino što nas izvlači; to je ona mistična svjetlost koja se pojavljuje između pojedinih dijelova filma. Ona predstavlja onu početnu riječ. Svjetlo istinsko / koje prosvjetljuje svakoga čovjeka / dođe na svijet; / bijaše na svijetu / i svijet po njemu posta / i svijet ga ne upozna.
Film završava time i prethodnim susretom u vječnosti. Majka svoga sina predaje uz riječi: “Dajem ti ga. Dajem ti svoga sina”. To je ultimativna žrtva.

Milan Zagorac: Zašto je čovjek prije “stroj za proizvodnju samoobmane” umjesto lučonoše ljubavi (poslije čitanja Brisanje. Raspad Thomasa Bernharda)

Nije lako o ovome razgovarati puna srca kad se pola toga ne smije izgovoriti jer čovjek riječi krivo shvaća i izvrće. Sve je to tada samo cinizam i pokvarenost, a trebam pristupiti čovjeku, doći do njega, ne ga odbiti svojim vlastitim cinizmom i pokvarenošću. Čovjek je, pa tako i ja sam, ciničan i pokvaren jer se boji da ga se ne razotkrije, pa je od svega toga straha radije jadan i zao, ali, avaj, što će meni razotkrivanje drugoga kada ga ionako uvijek vidim razotkrivenoga. Ako si jadan i nesretan, ja to vidim mimo odijela i vanjske forme, mimo lažnog smijeha i laganja o tome kako si sretan i zadovoljan. Ono što mene najviše muči jest zašto je čovjek takav, zašto nije dječje naivan i zaista sretan i zašto ne ide kroz život s vjerom u sebe, nego sa samim cinizmom i laži. Zašto čovjek laže? Ne drugoga, to nije toliko važno (jer drugi vidi da prvi laže, to nije teško shvatiti), nego sebe, zašto na kraju vjeruje u tu obmanu koja se sastoji od samih banalnosti: gdje je bio, što je jeo, s kim je, kakav auto vozi, kako je odjeven? Zašto je današnji čovjek mahom lažljivac koji i sebe i drugoga uvjerava da je sretan, a nesretan je zbog odijela, zbog toga što on nije onakav kakav je drugi, zbog položaja, zbog plaće, zbog statusa, zbog osjećaja nepriznatosti? To su pitanja koja me muče, a na koja već i znam jedan radni odgovor: jer nije spreman otkriti dijete u sebi i jer nije spreman svemu tome dati stvarno značenje, a ono je krajnje jednostavno. Jedino je pravo značenje vjera u ljubav, a ono je jedini smisao koji može biti nešto. Sve ostalo je najobičnija utvara, obmana i laž.
Fotografija: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Sveta knjiga za spas vukodlaka i bezrepih majmuna

Sveta knjiga vukodlaka, Viktor Pelevin, prevela s ruskog Irena Lukšić, 2007.

Nemoj biti beskrila muha u Krajnjoj Tuli,
Nemoj se bojati noći koja je skrila sve oko nas.
U njoj zavijaju dvoje – ja, lija A Huli,
I tajanstveni prijatelj moj, Pizdek pas…

Neka mi čitatelji unaprijed oproste na dvjema stvarima: na činjenici da sa sedam godina kašnjenja (i čitanja) pišem o jednoj knjizi koja mi je sada dospjela u ruke (usput rečeno, u Rusiji objavljene 2004.) i na tome da se koristim riječima koje možda ni nisu razumljive, koje čitatelja još više zbunjuju, moguće dovode i u zabludu o samoj naravi stvari, pa o kojoj god se to “stvari” radilo.
Ali radi se baš o takvoj knjizi. O knjizi koja zbunjuje. Ona je već u svojevrsnoj preambuli definirana kao nešto “nevrijedno čitanja”, nešto čemu se možemo podsmjehivati s naših sigurnih i odlučnih pozicija, nešto što ni nema veze sa stvarnošću, nešto što je neka vrsta pseudoromana, a što nam jamče imena Tengiza Kokoeva, bojnika i šefa O/M “Bitca centra”, dakle, obavještajca, Maje Majačarske i Igora Koškodavlenka, magistara filologije i Peldisa Šrama, voditelja TV-emisije “Karaoke o Glavnom”, dakle, sve od reda spin menadžera i stručnjaka za plasiranje, recimo to tako, službene istine.
Hvala Ireni Lukšić da je ovoga autora predstavila u nas, ja sam počeo od kraja, ne od početka, pa su mi njegove kronološki novije knjige bile prve, a sada se lagano vraćamo unatrag, ali to ne mijenja ništa na stvari. Viktor Pelevin i dalje je enigma, moguće da je on sam ključ enigme zvane “Viktor Pelevin”, a koja, govoreći o riječima (i to riječima) stvara nove i nove zbunjujuće iluzije današnjeg vremena koje ćemo, i to ako bude sreće i zdravlja junačkog, moći razriješiti samo na jedan način, da se oslobodimo stege razuma i logike (eh, sad da mi je ne-filozofske potkrijepe jednog Francoisa Laruellea!) koji nas zanavijeke vrte u dualnostima odluka, e da nas na kraju ne odvedu nikuda, varajući nas tzv. logičnim, zar ne?
Jer što je to logika? Što je to razum? Što je to odluka? Što je to oko čega ne postavljamo pitanja nego ih uzimamo zdravo za gotovo? Pelevin u svojoj prozi, pa tako i u ovoj vukodlačko-lisičarskoj romansi klizi u upravo ta pitanja koja su doslovno podignuta na najvišu potenciju. Kada bi me netko pitao koja je glavna tema romana “Sveta knjiga vukodlaka”, rekao bih jednostavno i jasno: pitanje riječi, smisla, sadržaja.
Tek kao drugu, moguće i marketinški zanimljiviju instancu spomenuo bih obavještajce vukodlake, kurve lisice, medijske manipulatore, šamanističko zazivanje nafte na dalekom sjeveru i kaotičnu posttranzicijskopostsovjetsku putinovsku moskovsku sadašnjost.
Radnja ove proze je u svojoj temeljnoj liniji “prozaična”: prostitutka imena A Huli (odnosno, “kurac” na ruskom), a la Dolores Haze, dakle izgleda četrnaestogodišnjakinje, ali zapravo 2000 godina stara lisica (čak pomalo i ofucana) koja svoje klijente peca repom, odnosno dovodi ih do hipnotičkog transa u kojem je njihova nenadmašna seksualna maštarija bila zaista “stvarna”, dok se ona u stvarnom vremenu bavi proučavanjem filozofske literature (puno se toga spominje, ali odvojimo Heideggera, Baudrillarda i neizbježnog Berkelyja, te, bez ostatka bigbangovca Stephena Hawkinga i njegovu Kratku povijest vremena koja je temeljna zabava tijekom nekopulirajućeg spolnog čina), dakle, ta kurva naleti najprije na šekspirologa-sadomazo manijaka-fsb doušnika koji je prijavi policiji, i to tajnoj, najtajnijoj, najodanijoj, onoj koja je puna nasljednica dobrog starog KGB-a, a zatim ona nalijeće na inspektora Aleksandra Sašu Seroga, e, ovaj put punokrvnog vukodlaka koji odmah u lisičinoj pojavi osjeti ono, štono bi se reklo, alkemiju ljubavi koja se pretvori s vremenom u nešto što autor naziva “repojeb”, a s dodatnim vremenom u nešto što počinje mijenjati i samu vukodlačku narav opasnog inspektora dok ga na kraju ne pretvori u psića vrijednog sažaljenja.
Da, naravno, Pelevin ne bi bio Pelevin da nije ušao u pore društveno-političko-obavještajno-naftonosne priče zvane današnja putinovska Rusija (iako bez riječi spomena), no posve je jasno da je jedan sovjetski blef zamijenjen drugim postsovjetskim blefom utemeljenom na crpljenju (i to kakvom!!!) nafte s dalekog sjevera što osiguravaju vampiri-vukodlaci u svojim šamanističkim seansama (ne čini se ni nevažna priča o dobroj kravici koja daruje zlato, pa tako ovdje kravičina lubanja daruje naftu, dobra je to stara ruska bajka koja uvažava pučko vjerovanje i staroslavensku nepomućenu odanost majci prirodi, sada majci Rusiji) i neokonzumeristički rusvaj koji je zamijenio socijalističku “spartu” u kojoj se konzumerizam sustavno prikazivao kao neprijatelj duha (da bi se na kraju urušilo upravo na tome, negirajući tu liberalnokapitalističkoprestižnu ljudsku prirodu): ipak, nije tema ove knjige u svojoj dubokoj biti to. Ono je prije kolateral, ono što se zbiva u svijetu utemeljenom na samim lažima (riječi su tu da bi se stvarale laži, da bi se povrijedilo drugoga i da bi se pričalo o onome što ne postoji, kaže u jednom pasusu lija), a čiji se odnosi manifestiraju kao submisivnost ili supremacija doslovno u seksualnom odnosu, dakle, onom desadeovskom, u onoj seksualnosti koja je manifestacija podčinjavanja ili vladanja, “jebanja” ili “biti jeben”, kako god se to shvatilo.
Katalizator radnje postaje ljubav, ono što ne pozna ni lisica imena A Huli (zamislite, ona je spojila onaj ideal “jebati, a ostati nevin” zbog čega joj se čak rugaju i druge lisice, sve dok nije upoznala Sašu!!!), ni Saša koji postaje sada umiljati tužnjikavi pas, a ne više moćni vuk (i tu smo opet na vuku i djevojčici), dakle, ljubav koja razara manifestirane karaktere i postavlja ih na drugu ravan, na drugu liniju, ljubav koja razara moćnu mašineriju laži (dakle, riječi) i koja nije prispodobiva nikakvim ni ljudskim ni vampirskim ni vukodlačkim pojmovima. Sve bi to otišlo u smjeru kršćanskoosloboditeljske priče (Saša se deklarira kao veliki pravoslavac, ali nominalna “vjera kao ideologija” nema nikakve vrijednosti, ona je tada “samo ideologija”) da A Huli nije iz jednog drugog kruga, onog budističkog, koji će svijet doživljavati kao samsaru iz koje se pojedinac sam, dakle, bez Krista, mora osloboditi, odnosno naučiti osloboditi.
Saša, razoružan, pomalo razočaran u učinke ljubavi (ali to nam nije do kraja baš dano), a s formalnim razlogom da je za njegov ukus “lisica jednostavno prestara”, odlazi na svoju stranu, a lisica zaključuje da joj je najbolje izaći iz ciklusa manifestiranog života i “nastaniti se” u nemanifestiranoj stvarnosti, koja je dostupna čak i bezrepim  majmunima, ali “zbog količine lošega što su napravili u životima”, tj. karme koja je ljudima opterećenija, za razliku od vukodlaka, oni trebaju i dio 30 ciklusa (dakle, rekli bismo inkarnacija).
Izlazak iz samsare je krajnje jednostavan, ali ga ljudi ne mogu shvatiti. Oni ništa ne mogu shvatiti jer svemu lijepe dodatna značenja pa se gube u beskrajnoj petlji.
Opet se vraćam na početak: o čemu govori ovaj roman? O svemu pomalo, a ponajviše o biti samoga jezika, o njegovoj višeznačnosti, o nemogućnosti dolaska do krajnje istine putem jezika koji nas stalno i stalno vraća u neka odlučna definirana značenja dok se ona opet ne pokažu privremenima, prolaznima i nimalo točnima – baš poput beskrajne petlje. No kada bi Pelevin roman strukturirao samo oko toga, a bez ove špijunskotranzicijskodoušničke ruske priče, ne bi bio toliko zanimljiv, a kamo li dostupan široj publici, kao da bi izvrsnom jelu bila oduzeta ona jedna čarobna mirodija koju ne može nadoknaditi niti jedan drugi suplement. Ovaj ruski dio priče, priče o mentalitetu (to su svi ti špijuni, sve te veze, svi ti političko-urotničko-ezoterijski posli, sve te teorije zavjere) čini je aktualnom baš sada i baš ovoga trena kada je svjetski infomacijski rat na svojem vrhuncu i kada njegove rezultate vidimo kao tragične saldokonte na difuznoj svjetskoj bojišnici asimetričnih ratova x-te generacije (kažu 4., mi ga poznamo kao rat protiv terorizma). Pelevin je učinio dosta na njegovoj demistifikaciji, sada je na nama kao čitateljima da shvatimo, no, vraćam se na početak, riječi su tu da se laže, pa nisam ni sam siguran je li nam ikakva istina dostupna. Možda je zaista kvaka u ljubavi? Ne znam, možda, no i nju izražavamo riječima.

Foto: http://www.morguefile.com/

Saša Šebelić: Vražji prolaz kao božićna čestitka

Na „Boxing Day“ u poštanskom sandučiću volšebno se pojavio paketić formata A5. Pošto nije sniježilo na Badnjak, odmah sam isključio Djeda Mraza – pa što bi čičica, onako u zadnji čas,  dolazio baš u Medulin. Pojava paketića je bila volšebna s obzirom na agilnost PTT-a, ali nikako neočekivana. Naime već desetak dana čekao sam knjigu Vražji prolaz autora Milana Zagorca u izdanju studija TIM iz Rijeke, 2014.
Kratak pogled na naslovnicu u skladu sa nazivom romana ugađa čitateljeva očekivanja, što kao što znamo može biti presudno za doživljaj pročitanoga.
Glavni likovi priče su dvije sestre blizanke : Samoća i Napuštenost, a tema romana je Putovanje. O tome Milan progovara kroz lik Franke, kako ona sama naglašava – zovite me Franka i nikako drugačije.
Naravno da neću „spojlati“ radnju, to ostavljam da sami otkrijete nego ću vam predstaviti Franku.
Svježe rastavljena prevoditeljica, osjeća se ostavljeno, ali ne kao onaj tip što „napušten od ovce“ kreće na katarzično putovanje koje ga nepovratno mijenja. Ne, ona je ostavljena od muža, pazi ovo, muža kojega su svi napustili osim nje, tipa nevažnog za ovu priču osim kao katalizatora. Franka kreće u novi život od nule jer nema gotovo ništa, čak niti status „milfače“, koji podrazumijeva dijete. U stanju sebi nepriznate depresije nalazi preko veze posao noćnog portira u relativno otmjenom hotelu koji krije urbanu legendu o duhu nestale žene, što je i protiv njezine volje obuzima i tjera na akciju. Ubijena noćnim smjenama u koje krati ROMEROVIM filmovima, što mi je lično bilo drago za pročitati, a nisu tu spomenuti bez vraga, često navođena snovima ona čeka tabletu brza i jaka djelovanja koja će, možda, kao ona u MATRIXU, riješiti sve njene probleme.
Izgleda da oko 60.  stranice tableta počinje djelovati jer kreće put u odvojenu, uvijenu, kvantnu stvarnost (opet mi je lično to drago čuti jer se i ja u mojim knjigama bavim takvom tematikom), sve to kroz začudne događaje i spoznaje. Put je to koji limitira samo njezin um. Put je to prožet hodanjem po limbu i halucinacijama tako da se u jednom trenutku pročišćenja Franka upita, zašto sve to radi.
Kao što se i čitatelj isto pita, ali čitatelju je lako jer nam čika Milan sve razjasni.
Što se Milanova stila pisanja tiče, mislim da je već dosta poznat i prepoznatljiv kroz prijašnje tekstove i tu nema iznenađenja. On progovara o svemu što nas muči, sve to uz oštru kritiku svakodnevnice. O otuđenosti u modernom svijetu, o devaziranoj stvarnosti, o otuđenosti umjetnosti od konzumenata, ali i od samih autora, o latentnom nasilju i zlostavljanju koje je svuda oko nas, o muško ženskim, ali o ženski ženskim odnosima (opis lezbijske eskapade), o životu u Rijeci nekada i sada, o vječitoj škrtosti gastajbajtera, o tamnoj strani hotelijerstva, da ne spominjemo slabo posjećene literarne promocije.
Sve to kroz psihu deluzivne Franke, gdje fascinira Milanov ulaz u žensku psihu.
Dvije sitne zamjerke iz moga kuta gledišta za koje opet ne mora biti kriv sam autor su: naslovnica koja ugađa potencijalnog čitatelja na bar nekoliko scena eksplicitnog seksa, što izostaje, te navod da knjiga atmosferom podsjeća na skandinavske krimiće smještene u domaći ambijent. Mene atmosfera podsjeća na „Silent Hillovski“ ambijent što se u konačnici uklapa u samu bit romana, i mislim da se mogla još više naglasiti. Ali taj domaći ambijent je velika vrijednost ove priče, redaju se mjesta i događaji iz lokalne sredine koje svatko može prepoznati. Za Fijumane bi ovo trebala biti obavezna lektira što zbog kvalitete priče, što zbog lokalpatriotizma, što zbog priče koja dolazi iz pera domaćeg pisca koji sudeći po svemu ima još mnogo toga za reći.
Ukratko, dugo čekanje – preko godinu dana – na priliku da pročitam Milanov roman se isplatilo.

Dulce et decorum est… Zbirka pripovjedaka o Prvom svjetskom ratu kroz pet intimnih sudbina

Uskoro, povodom 100. godišnjice početka Prvog svjetskog rata riječki autor Neven Lukačević objavit će zbirku pripovjedaka Dulce et decorum est…
Zbirka od točno pet pripovjedaka Nevena Lukačevića (Kako je Leopold Lojka srušio Monarhiju, U povlačenju, Over the TopMamma son tanto felice i Zastave) tematski okupljenih oko Prvog svjetskog rata već samim naslovom priziva ironiju, i to ne bilo kakvu, već upravo onu koju je na istu temu započeo Miroslav Krleža još u svojem pripovjednom ciklusu posvećenom bogu Marsu. Riječ je o ironijskom odmaku od fraze o “ljepoti umiranja za domovinu” koja se na kraju od vojno-političke avanture (aneksija Bosne, balkanski ratovi kao uvertira i vježba, Sarajevski atentat, srpanjski napad Austro-Ugarske na Srbiju, ostalo znamo) pretvorila u stroj za masovno ubijanje i konačno završila ne svršetkom rata (tek predah), nego svršetkom onog drugog, većeg, koji je bio logična posljedica nesvedenih računa iz prvog, u još monstruoznijem obliku, svođenjem čovjeka na ništa više no obično meso koje služi za hranjenje (ratnog) moloha. Stoga je naslov upravo to: opomena. Naslov znači sve suprotno od onoga što originalni Horacijevi stihovi govore: nije ni časno ni slatko umrijeti za domovinu jer domovina nije više nešto blisko, a to potvrđuju stihovi Wilfrieda Owena na početku ove knjige.
Danas, stotinu godina po početku toga rata imamo odmak i ne osjećamo pretjerani emocionalni angažman i znamo da je taj rat bio, na ovoj ili onoj strani, užas koji je otvorio vrata pakla i svakako možemo jasnije vidjeti cjelinu.
Pet pripovjedaka Nevena Lukačevića predstavljaju upravo to: kroz pet običnih, svakodnevnih sudbina glavnih junaka zaglavljenih u okolnostima, zrcali se sva slika, zrcali se sva složenost osobnih sudbina koje su požderane od neke velike “povijesti” gonjene nuždom takozvanog višeg smisla. Ostaje samo jedno pitanje. Koji je to smisao?
Neven Lukačević (1969.) rođen u Rijeci.Ondje završio Filozofski fakultet. Objavljivao priče i putopise po časopisima. Radio na nekoliko Sveučilišta po Europi i Aziji kao profesor i predavač hrvatskog jezika. Trenutno radi na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Torunju u Poljskoj.

Milan Zagorac