Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Milan Zagorac: Jedna jako intimna o edipovskoj misiji čovjeka na temu dvaju filmova – Kralj Edip i Drvo života

tumblr_lol7ei8bvB1qbdju7

Pasolini u ulozi u filmu

Pier Paolo Pasolini, Kralj Edip

Nije kralj Edip samo priča o mladom muškarcu koji žudi za majkom. To je redukcionistički pogled. To je puno složenija priča, znači: strah oca od preuzimanja moći, znači strah prethodne roditeljske skupine od svojih vlastitih potomaka, znači pasivnost majke koja pristaje na to, znači da sinovstvo preživljava neprijateljstvo oca, ali nailazi na oca na putu. Znači očev kanibalizam. Znači pobunu protiv autoriteta koja je nužna. Otac poviče: miči mi se s puta, a sin na to odnekud, iz neke dubinske sfere svoga duha uze kamen i pobi i pratnju i oca za kojeg nije znao da je otac.
Riječ je o krivnji sina za ubojstvo oca i oca za urođeni kanibalizam. Riječ je o majčinu grijehu beskrajne i ustrajne ljubavi za sina, ali za kojeg ne čini ništa.
Ta je priča u sebi duboko saturnovska, sin je mladi bog koji mora zauzeti svoje mjesto u svijetu prirode, ali se samo i jedino može realizirati kroz sukob s ocem. Da se sukob ne dogodi kojim slučajem, sin bio ostao mlitavac, bezgrešnik, blijedo i bezlično stvorenjce.
Stvarni se čovjek, onaj punokrvni, istinski rađa iz furije, zločina, bijesa, pobune protiv autoriteta. Edip – sin – mora ubiti oca – autoritet – ne bi li preuzeo njegovu funkciju. Zacijelo je riječ o kasnijoj moralnoj nadgradnji koju je već Sofoklo usvojio, da sin prihvaća krivnju i osakaćuje samoga sebe zbog toga čina i povezanog rodoskvrnuća.

Edip je nositelj autentične krivnje. Laj je autentični otac, a Jokasta je autentična majka. Tiresija je autentični moral, on ne vidi, ali zna sve o svemu.
Ove mitske relacije su bitne za svakoga. Za mene, za tebe, za vas, za bilo koga, bio muškarac ili žena. To nema veze s time, kao što nema veze ni s našim kasnijim nadgradnjama, svim tim Perzefonama, Arturima, Parsifalima, Hadovima ili Arijadnama… Ima ih beskrajno puno, ali sve te priče leže upravo na temelju Edipa, Laja i Jokaste.
Zato Pasolinijev film mogu gledati po stoti put.

Put milosti ili put prirode (nakon gledanja Drva života Terrencea Malicka)

U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga
Sve postade po njoj
i bez nje ne nastade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo; 
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Nema slučajnosti koja bi bila baš takva da tih dana, kada je moj um posebno senzibiliziran na temu o kojoj govori ovaj dijelom kontroverzni film, pogledao to evanđeosko čudo u kojem je objava dovedena do krajnjeg pojednostavljenja: sve se sastoji od puta milosti ili puta prirode, ali i jedno i drugo je čovjekov put i ni jedno ni drugo nije podložno osudi, jer život, sam po sebi, nije vječna maternica, utočište od brige i nesreće, već je dapače, nepredvidljiv, i koliko donosi sreće, toliko se iznenađujuće pojavljuje s nesrećom baš kada nismo spremni.
Smještena u idilu američke provincije u Wacou 50-ih, radnja je mogla biti bilo gdje, u bilo kojem kutku ovoga svijeta u tom trenutku, u Đakovu, u Rijeci, u Moskvi, bilo gdje, jer ništa o čemu se u njemu govori, mimo vanjskih manifestacija i stila života, ama baš ništa nije nešto što se ne odnosi na svakoga čovjeka: na svakoga sina majke koja je odabrala put milosti i bezgranične ljubavi za svoje sinove i svoju sakrosantnu obitelj i svakoga oca koji je odabrao put prirode, koji je tjeskoban od svoje egzistencije i brige za svoju obitelj… Ni jedno ni drugo nije tako jednoznačno, no priča je ispričana iz perspektive dječaka, najstarijeg sina, odraslog uspješnog arhitekta, tvorca svjetova, majstora, graditelja, koji u jednom trenutku života, odjednom, iznenada prosvijetljen jednim neodređenim svjetlom shvaća svoju ulogu u drvu života koje nemilosrdno raste na tom tlu punom milosti i prirode, koje se prosvjetljava i nastoji se izdići iz prirode i postati milosrdno, milosti puno, koje je simbolički dano u onome prvome činu milosrđa kada dinosaur mesožder pošteđuje svoju žrtvu.
Pubertetski sin ne podnosi očevu tiraniju i vidi u majčinim mokrim nogama naznake nečega što će postati seksualnost (vrlo vrlo moćna edipalna želja, krivnja i žudnja dana u krađi izrazito feminilnog odjevnog predmeta), naravno, nema tu prelaska incestuozne granice, ali ima naznaka, ima naznaka želje za detronizacijom oca tiranina kojeg shvaća u punini tek u godinama kada ga može shvatiti, kada ga je pobijedio (pretpostavljam smrću, jer sin očevu saturnovsku ulogu nadrasta tek biološkom smrću oca), kada je nadrastao njegove očinske tiranske moći, kada je i sam u srednjim godinama i kada je svjestan punoće tragedije majke i oca koji su izgubili devetnaestogodišnjeg sina, odnosno njegova brata. Ta je smrt i pogibija označila prekretnicu, označila je to da ne postoji utočište od zala, da je čovjek nezaštićen i gol, koju god žrtvu prinosio i koliko god bio krepostan i milosrdan i što god činio da se zaštiti od nesreće koja je čovjekov usud izvan raja.
Konotacije su biblijske, o tome nema dvojbe, jobovske su muke i imanentno i eksplicitno dane, Bachova i Smetanina glazba potencira, dok Lacrimosa Zbigniewa Presinera plačuće majke (milosti pune) nad umrlim sinom dovodi do ekstaze boli i spoznaje o svepovezanosti kozmičkog i embrionalnog, egzistencije i esencije, realnosti kao nužnog iskustva i transcendencije koja vodi prema izgradnji nebeskog čovjeka, Adama Kadmona, čovjeka koji predstavlja sintezu svih iskustava, jedinstvenu Božju sliku.
Razumijem da je dio kritičara označio film kontroverznim i da je dio zaključio da se radi o prevelikom dociranju i vrlo skupim “screensaverima”, možda bih i ja osobno iz njega izbacio one eksplicitne dijelove povezane s nastankom života, a više naglasio vezu embriogeneze i kozmogeneze, no ne mogu se oteti dojmu da je film nastao iz duboke potrebe autora i redatelja, iz duboke spoznaje koje je potekla iz onoga stanja svijesti koje je neposvećenom, banalnom, čovjeku okamenjenom i zabetoniranom u materijalnom neprispodobivo jednako kao što je jednodimenzionalnoj točki neshvatljiv naš svijet.
Svjetlost/svetost je jedino što nas izvlači; to je ona mistična svjetlost koja se pojavljuje između pojedinih dijelova filma. Ona predstavlja onu početnu riječ. Svjetlo istinsko / koje prosvjetljuje svakoga čovjeka / dođe na svijet; / bijaše na svijetu / i svijet po njemu posta / i svijet ga ne upozna.
Film završava time i prethodnim susretom u vječnosti. Majka svoga sina predaje uz riječi: “Dajem ti ga. Dajem ti svoga sina”. To je ultimativna žrtva.

Milan Zagorac: Zašto je čovjek prije “stroj za proizvodnju samoobmane” umjesto lučonoše ljubavi (poslije čitanja Brisanje. Raspad Thomasa Bernharda)

Nije lako o ovome razgovarati puna srca kad se pola toga ne smije izgovoriti jer čovjek riječi krivo shvaća i izvrće. Sve je to tada samo cinizam i pokvarenost, a trebam pristupiti čovjeku, doći do njega, ne ga odbiti svojim vlastitim cinizmom i pokvarenošću. Čovjek je, pa tako i ja sam, ciničan i pokvaren jer se boji da ga se ne razotkrije, pa je od svega toga straha radije jadan i zao, ali, avaj, što će meni razotkrivanje drugoga kada ga ionako uvijek vidim razotkrivenoga. Ako si jadan i nesretan, ja to vidim mimo odijela i vanjske forme, mimo lažnog smijeha i laganja o tome kako si sretan i zadovoljan. Ono što mene najviše muči jest zašto je čovjek takav, zašto nije dječje naivan i zaista sretan i zašto ne ide kroz život s vjerom u sebe, nego sa samim cinizmom i laži. Zašto čovjek laže? Ne drugoga, to nije toliko važno (jer drugi vidi da prvi laže, to nije teško shvatiti), nego sebe, zašto na kraju vjeruje u tu obmanu koja se sastoji od samih banalnosti: gdje je bio, što je jeo, s kim je, kakav auto vozi, kako je odjeven? Zašto je današnji čovjek mahom lažljivac koji i sebe i drugoga uvjerava da je sretan, a nesretan je zbog odijela, zbog toga što on nije onakav kakav je drugi, zbog položaja, zbog plaće, zbog statusa, zbog osjećaja nepriznatosti? To su pitanja koja me muče, a na koja već i znam jedan radni odgovor: jer nije spreman otkriti dijete u sebi i jer nije spreman svemu tome dati stvarno značenje, a ono je krajnje jednostavno. Jedino je pravo značenje vjera u ljubav, a ono je jedini smisao koji može biti nešto. Sve ostalo je najobičnija utvara, obmana i laž.
Fotografija: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Sveta knjiga za spas vukodlaka i bezrepih majmuna

Sveta knjiga vukodlaka, Viktor Pelevin, prevela s ruskog Irena Lukšić, 2007.

Nemoj biti beskrila muha u Krajnjoj Tuli,
Nemoj se bojati noći koja je skrila sve oko nas.
U njoj zavijaju dvoje – ja, lija A Huli,
I tajanstveni prijatelj moj, Pizdek pas…

Neka mi čitatelji unaprijed oproste na dvjema stvarima: na činjenici da sa sedam godina kašnjenja (i čitanja) pišem o jednoj knjizi koja mi je sada dospjela u ruke (usput rečeno, u Rusiji objavljene 2004.) i na tome da se koristim riječima koje možda ni nisu razumljive, koje čitatelja još više zbunjuju, moguće dovode i u zabludu o samoj naravi stvari, pa o kojoj god se to “stvari” radilo.
Ali radi se baš o takvoj knjizi. O knjizi koja zbunjuje. Ona je već u svojevrsnoj preambuli definirana kao nešto “nevrijedno čitanja”, nešto čemu se možemo podsmjehivati s naših sigurnih i odlučnih pozicija, nešto što ni nema veze sa stvarnošću, nešto što je neka vrsta pseudoromana, a što nam jamče imena Tengiza Kokoeva, bojnika i šefa O/M “Bitca centra”, dakle, obavještajca, Maje Majačarske i Igora Koškodavlenka, magistara filologije i Peldisa Šrama, voditelja TV-emisije “Karaoke o Glavnom”, dakle, sve od reda spin menadžera i stručnjaka za plasiranje, recimo to tako, službene istine.
Hvala Ireni Lukšić da je ovoga autora predstavila u nas, ja sam počeo od kraja, ne od početka, pa su mi njegove kronološki novije knjige bile prve, a sada se lagano vraćamo unatrag, ali to ne mijenja ništa na stvari. Viktor Pelevin i dalje je enigma, moguće da je on sam ključ enigme zvane “Viktor Pelevin”, a koja, govoreći o riječima (i to riječima) stvara nove i nove zbunjujuće iluzije današnjeg vremena koje ćemo, i to ako bude sreće i zdravlja junačkog, moći razriješiti samo na jedan način, da se oslobodimo stege razuma i logike (eh, sad da mi je ne-filozofske potkrijepe jednog Francoisa Laruellea!) koji nas zanavijeke vrte u dualnostima odluka, e da nas na kraju ne odvedu nikuda, varajući nas tzv. logičnim, zar ne?
Jer što je to logika? Što je to razum? Što je to odluka? Što je to oko čega ne postavljamo pitanja nego ih uzimamo zdravo za gotovo? Pelevin u svojoj prozi, pa tako i u ovoj vukodlačko-lisičarskoj romansi klizi u upravo ta pitanja koja su doslovno podignuta na najvišu potenciju. Kada bi me netko pitao koja je glavna tema romana “Sveta knjiga vukodlaka”, rekao bih jednostavno i jasno: pitanje riječi, smisla, sadržaja.
Tek kao drugu, moguće i marketinški zanimljiviju instancu spomenuo bih obavještajce vukodlake, kurve lisice, medijske manipulatore, šamanističko zazivanje nafte na dalekom sjeveru i kaotičnu posttranzicijskopostsovjetsku putinovsku moskovsku sadašnjost.
Radnja ove proze je u svojoj temeljnoj liniji “prozaična”: prostitutka imena A Huli (odnosno, “kurac” na ruskom), a la Dolores Haze, dakle izgleda četrnaestogodišnjakinje, ali zapravo 2000 godina stara lisica (čak pomalo i ofucana) koja svoje klijente peca repom, odnosno dovodi ih do hipnotičkog transa u kojem je njihova nenadmašna seksualna maštarija bila zaista “stvarna”, dok se ona u stvarnom vremenu bavi proučavanjem filozofske literature (puno se toga spominje, ali odvojimo Heideggera, Baudrillarda i neizbježnog Berkelyja, te, bez ostatka bigbangovca Stephena Hawkinga i njegovu Kratku povijest vremena koja je temeljna zabava tijekom nekopulirajućeg spolnog čina), dakle, ta kurva naleti najprije na šekspirologa-sadomazo manijaka-fsb doušnika koji je prijavi policiji, i to tajnoj, najtajnijoj, najodanijoj, onoj koja je puna nasljednica dobrog starog KGB-a, a zatim ona nalijeće na inspektora Aleksandra Sašu Seroga, e, ovaj put punokrvnog vukodlaka koji odmah u lisičinoj pojavi osjeti ono, štono bi se reklo, alkemiju ljubavi koja se pretvori s vremenom u nešto što autor naziva “repojeb”, a s dodatnim vremenom u nešto što počinje mijenjati i samu vukodlačku narav opasnog inspektora dok ga na kraju ne pretvori u psića vrijednog sažaljenja.
Da, naravno, Pelevin ne bi bio Pelevin da nije ušao u pore društveno-političko-obavještajno-naftonosne priče zvane današnja putinovska Rusija (iako bez riječi spomena), no posve je jasno da je jedan sovjetski blef zamijenjen drugim postsovjetskim blefom utemeljenom na crpljenju (i to kakvom!!!) nafte s dalekog sjevera što osiguravaju vampiri-vukodlaci u svojim šamanističkim seansama (ne čini se ni nevažna priča o dobroj kravici koja daruje zlato, pa tako ovdje kravičina lubanja daruje naftu, dobra je to stara ruska bajka koja uvažava pučko vjerovanje i staroslavensku nepomućenu odanost majci prirodi, sada majci Rusiji) i neokonzumeristički rusvaj koji je zamijenio socijalističku “spartu” u kojoj se konzumerizam sustavno prikazivao kao neprijatelj duha (da bi se na kraju urušilo upravo na tome, negirajući tu liberalnokapitalističkoprestižnu ljudsku prirodu): ipak, nije tema ove knjige u svojoj dubokoj biti to. Ono je prije kolateral, ono što se zbiva u svijetu utemeljenom na samim lažima (riječi su tu da bi se stvarale laži, da bi se povrijedilo drugoga i da bi se pričalo o onome što ne postoji, kaže u jednom pasusu lija), a čiji se odnosi manifestiraju kao submisivnost ili supremacija doslovno u seksualnom odnosu, dakle, onom desadeovskom, u onoj seksualnosti koja je manifestacija podčinjavanja ili vladanja, “jebanja” ili “biti jeben”, kako god se to shvatilo.
Katalizator radnje postaje ljubav, ono što ne pozna ni lisica imena A Huli (zamislite, ona je spojila onaj ideal “jebati, a ostati nevin” zbog čega joj se čak rugaju i druge lisice, sve dok nije upoznala Sašu!!!), ni Saša koji postaje sada umiljati tužnjikavi pas, a ne više moćni vuk (i tu smo opet na vuku i djevojčici), dakle, ljubav koja razara manifestirane karaktere i postavlja ih na drugu ravan, na drugu liniju, ljubav koja razara moćnu mašineriju laži (dakle, riječi) i koja nije prispodobiva nikakvim ni ljudskim ni vampirskim ni vukodlačkim pojmovima. Sve bi to otišlo u smjeru kršćanskoosloboditeljske priče (Saša se deklarira kao veliki pravoslavac, ali nominalna “vjera kao ideologija” nema nikakve vrijednosti, ona je tada “samo ideologija”) da A Huli nije iz jednog drugog kruga, onog budističkog, koji će svijet doživljavati kao samsaru iz koje se pojedinac sam, dakle, bez Krista, mora osloboditi, odnosno naučiti osloboditi.
Saša, razoružan, pomalo razočaran u učinke ljubavi (ali to nam nije do kraja baš dano), a s formalnim razlogom da je za njegov ukus “lisica jednostavno prestara”, odlazi na svoju stranu, a lisica zaključuje da joj je najbolje izaći iz ciklusa manifestiranog života i “nastaniti se” u nemanifestiranoj stvarnosti, koja je dostupna čak i bezrepim  majmunima, ali “zbog količine lošega što su napravili u životima”, tj. karme koja je ljudima opterećenija, za razliku od vukodlaka, oni trebaju i dio 30 ciklusa (dakle, rekli bismo inkarnacija).
Izlazak iz samsare je krajnje jednostavan, ali ga ljudi ne mogu shvatiti. Oni ništa ne mogu shvatiti jer svemu lijepe dodatna značenja pa se gube u beskrajnoj petlji.
Opet se vraćam na početak: o čemu govori ovaj roman? O svemu pomalo, a ponajviše o biti samoga jezika, o njegovoj višeznačnosti, o nemogućnosti dolaska do krajnje istine putem jezika koji nas stalno i stalno vraća u neka odlučna definirana značenja dok se ona opet ne pokažu privremenima, prolaznima i nimalo točnima – baš poput beskrajne petlje. No kada bi Pelevin roman strukturirao samo oko toga, a bez ove špijunskotranzicijskodoušničke ruske priče, ne bi bio toliko zanimljiv, a kamo li dostupan široj publici, kao da bi izvrsnom jelu bila oduzeta ona jedna čarobna mirodija koju ne može nadoknaditi niti jedan drugi suplement. Ovaj ruski dio priče, priče o mentalitetu (to su svi ti špijuni, sve te veze, svi ti političko-urotničko-ezoterijski posli, sve te teorije zavjere) čini je aktualnom baš sada i baš ovoga trena kada je svjetski infomacijski rat na svojem vrhuncu i kada njegove rezultate vidimo kao tragične saldokonte na difuznoj svjetskoj bojišnici asimetričnih ratova x-te generacije (kažu 4., mi ga poznamo kao rat protiv terorizma). Pelevin je učinio dosta na njegovoj demistifikaciji, sada je na nama kao čitateljima da shvatimo, no, vraćam se na početak, riječi su tu da se laže, pa nisam ni sam siguran je li nam ikakva istina dostupna. Možda je zaista kvaka u ljubavi? Ne znam, možda, no i nju izražavamo riječima.

Foto: http://www.morguefile.com/

Saša Šebelić: Vražji prolaz kao božićna čestitka

Na „Boxing Day“ u poštanskom sandučiću volšebno se pojavio paketić formata A5. Pošto nije sniježilo na Badnjak, odmah sam isključio Djeda Mraza – pa što bi čičica, onako u zadnji čas,  dolazio baš u Medulin. Pojava paketića je bila volšebna s obzirom na agilnost PTT-a, ali nikako neočekivana. Naime već desetak dana čekao sam knjigu Vražji prolaz autora Milana Zagorca u izdanju studija TIM iz Rijeke, 2014.
Kratak pogled na naslovnicu u skladu sa nazivom romana ugađa čitateljeva očekivanja, što kao što znamo može biti presudno za doživljaj pročitanoga.
Glavni likovi priče su dvije sestre blizanke : Samoća i Napuštenost, a tema romana je Putovanje. O tome Milan progovara kroz lik Franke, kako ona sama naglašava – zovite me Franka i nikako drugačije.
Naravno da neću „spojlati“ radnju, to ostavljam da sami otkrijete nego ću vam predstaviti Franku.
Svježe rastavljena prevoditeljica, osjeća se ostavljeno, ali ne kao onaj tip što „napušten od ovce“ kreće na katarzično putovanje koje ga nepovratno mijenja. Ne, ona je ostavljena od muža, pazi ovo, muža kojega su svi napustili osim nje, tipa nevažnog za ovu priču osim kao katalizatora. Franka kreće u novi život od nule jer nema gotovo ništa, čak niti status „milfače“, koji podrazumijeva dijete. U stanju sebi nepriznate depresije nalazi preko veze posao noćnog portira u relativno otmjenom hotelu koji krije urbanu legendu o duhu nestale žene, što je i protiv njezine volje obuzima i tjera na akciju. Ubijena noćnim smjenama u koje krati ROMEROVIM filmovima, što mi je lično bilo drago za pročitati, a nisu tu spomenuti bez vraga, često navođena snovima ona čeka tabletu brza i jaka djelovanja koja će, možda, kao ona u MATRIXU, riješiti sve njene probleme.
Izgleda da oko 60.  stranice tableta počinje djelovati jer kreće put u odvojenu, uvijenu, kvantnu stvarnost (opet mi je lično to drago čuti jer se i ja u mojim knjigama bavim takvom tematikom), sve to kroz začudne događaje i spoznaje. Put je to koji limitira samo njezin um. Put je to prožet hodanjem po limbu i halucinacijama tako da se u jednom trenutku pročišćenja Franka upita, zašto sve to radi.
Kao što se i čitatelj isto pita, ali čitatelju je lako jer nam čika Milan sve razjasni.
Što se Milanova stila pisanja tiče, mislim da je već dosta poznat i prepoznatljiv kroz prijašnje tekstove i tu nema iznenađenja. On progovara o svemu što nas muči, sve to uz oštru kritiku svakodnevnice. O otuđenosti u modernom svijetu, o devaziranoj stvarnosti, o otuđenosti umjetnosti od konzumenata, ali i od samih autora, o latentnom nasilju i zlostavljanju koje je svuda oko nas, o muško ženskim, ali o ženski ženskim odnosima (opis lezbijske eskapade), o životu u Rijeci nekada i sada, o vječitoj škrtosti gastajbajtera, o tamnoj strani hotelijerstva, da ne spominjemo slabo posjećene literarne promocije.
Sve to kroz psihu deluzivne Franke, gdje fascinira Milanov ulaz u žensku psihu.
Dvije sitne zamjerke iz moga kuta gledišta za koje opet ne mora biti kriv sam autor su: naslovnica koja ugađa potencijalnog čitatelja na bar nekoliko scena eksplicitnog seksa, što izostaje, te navod da knjiga atmosferom podsjeća na skandinavske krimiće smještene u domaći ambijent. Mene atmosfera podsjeća na „Silent Hillovski“ ambijent što se u konačnici uklapa u samu bit romana, i mislim da se mogla još više naglasiti. Ali taj domaći ambijent je velika vrijednost ove priče, redaju se mjesta i događaji iz lokalne sredine koje svatko može prepoznati. Za Fijumane bi ovo trebala biti obavezna lektira što zbog kvalitete priče, što zbog lokalpatriotizma, što zbog priče koja dolazi iz pera domaćeg pisca koji sudeći po svemu ima još mnogo toga za reći.
Ukratko, dugo čekanje – preko godinu dana – na priliku da pročitam Milanov roman se isplatilo.

Dulce et decorum est… Zbirka pripovjedaka o Prvom svjetskom ratu kroz pet intimnih sudbina

Uskoro, povodom 100. godišnjice početka Prvog svjetskog rata riječki autor Neven Lukačević objavit će zbirku pripovjedaka Dulce et decorum est…
Zbirka od točno pet pripovjedaka Nevena Lukačevića (Kako je Leopold Lojka srušio Monarhiju, U povlačenju, Over the TopMamma son tanto felice i Zastave) tematski okupljenih oko Prvog svjetskog rata već samim naslovom priziva ironiju, i to ne bilo kakvu, već upravo onu koju je na istu temu započeo Miroslav Krleža još u svojem pripovjednom ciklusu posvećenom bogu Marsu. Riječ je o ironijskom odmaku od fraze o “ljepoti umiranja za domovinu” koja se na kraju od vojno-političke avanture (aneksija Bosne, balkanski ratovi kao uvertira i vježba, Sarajevski atentat, srpanjski napad Austro-Ugarske na Srbiju, ostalo znamo) pretvorila u stroj za masovno ubijanje i konačno završila ne svršetkom rata (tek predah), nego svršetkom onog drugog, većeg, koji je bio logična posljedica nesvedenih računa iz prvog, u još monstruoznijem obliku, svođenjem čovjeka na ništa više no obično meso koje služi za hranjenje (ratnog) moloha. Stoga je naslov upravo to: opomena. Naslov znači sve suprotno od onoga što originalni Horacijevi stihovi govore: nije ni časno ni slatko umrijeti za domovinu jer domovina nije više nešto blisko, a to potvrđuju stihovi Wilfrieda Owena na početku ove knjige.
Danas, stotinu godina po početku toga rata imamo odmak i ne osjećamo pretjerani emocionalni angažman i znamo da je taj rat bio, na ovoj ili onoj strani, užas koji je otvorio vrata pakla i svakako možemo jasnije vidjeti cjelinu.
Pet pripovjedaka Nevena Lukačevića predstavljaju upravo to: kroz pet običnih, svakodnevnih sudbina glavnih junaka zaglavljenih u okolnostima, zrcali se sva slika, zrcali se sva složenost osobnih sudbina koje su požderane od neke velike “povijesti” gonjene nuždom takozvanog višeg smisla. Ostaje samo jedno pitanje. Koji je to smisao?
Neven Lukačević (1969.) rođen u Rijeci.Ondje završio Filozofski fakultet. Objavljivao priče i putopise po časopisima. Radio na nekoliko Sveučilišta po Europi i Aziji kao profesor i predavač hrvatskog jezika. Trenutno radi na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Torunju u Poljskoj.

Milan Zagorac

Milan Zagorac: Manifest luzerstva, Suprotno od nogometa Daniela Radočaja

Zbirka proznih crtica Daniela Radočaja Suprotno od nogometa upravo je to što kaže sam naslov: sve suprotno od nogometa. Čak i kada nogomet „obožavate“ jer je njezin dečko na utakmici i gorljivo „odrađuje poluvremena“, dok on, dakle, pripovjedač, odrađuje ta dva poluvremena s njegovom djevojkom. Sažeto, kratko i jasno, ova je knjiga crnohumorni oslik generacije i to iz perspektive jednog ofsajdera, jednog koji, eto, ne voli nogomet, ali zato voli sve što je suprotno od njega, uz dio onoga što vole mladi. Jer on je panker, on je drugačiji, on je pripadnik neke supkulture koja gotovo više i ne postoji, ali postoji, pa makar i u naznakama i makar u jednom jedinom autentičnom govorniku. Ali nije samo poanta u crnohumornom kapacitetu, kapacitetu pripovjedača u komici i autoironiji, već u onome što se iza brda valja, a to je generacija koja a) ili će se prilagoditi, konformirati, glumiti nepostojeću iluziju onoga što nam je rečeno da je „pravi život“, a to znači onu liniju posao u javnom sektoru – žena – dijete – auto na kredit – stan na kredit – skijanje na kredit ili b) živjeti uporno svoju autentičnu sudbinu koja je takva kakva je, kakve su se karte izvukle.
Teško je raditi usporedbe, no sugestivne ilustracije Ivana Svaguše, sama oprema materijala, ironijske i autoironijske iskrice pozivaju na neke žanrove koji su u našoj proznoj praksi posljednjeg vremena ili nestale ili su se pretopile u neke druge žanrove. Najblaže rečeno, Radočaj je poput mješavine jednog barda poput Ramona Gomeza de la Serne, humorista Kishona i naših najboljih humorista nekih drugih prohujalih vremena, a koja nikako da se ponove (uz poneku iznimku poput Blogera Krulea ili Jurkotića&Lipovšeka ili, malo dugovječniji primjer Pervana). Hoću reći, Radočajev je smijeh kroz suze od smijeha autentičan, nelažiran, pitak i nadasve škakljiv jer ulazi do pora naše intime (dakle, naših seksualnih i emocionalnih veza), do one opće opijenosti „kulturom beznađa“ vječnotranzicijskog društva, a koju infuzijski dobivamo kroz medijsku mašineriju. Radočaj je onaj Kerempuh, onaj podsmješljivi mudrijaš iz Gruntovčana, naravno prebačen u suvremeni urbani svakodnevni život, onaj koji, eto, i kada dobiva loše karte igra i dalje jer nema druge, zajebavajući se na svoj i naš račun i dalje.
Radočajeva je knjiga i neka vrsta manifesta luzerstva. Biti luzer, ovdje, međutim ne predstavlja nešto loše. Biti luzer u odnosu na druge koji su luzeri je dobro jer si barem osviješten da je to tako. Između ostaloga, nije on ni pesimist. Prije bi se moglo reći, osviješteni optimist koji svjesno gura svoj film, zabavljajući nas (sebe) mentalnim vratolomijama pitkog humora i dobro skrivene dubine, ne bi li se zadržali na knjizi barem do nečega sljedećeg, modernijeg, neke utakmice, navijanja, nečega gdje ćemo se opet osjećati ugodno u tome da u svojem luzerstvu, eto, nismo sami. A on će se vratiti na stadion onoga trenutka kada nogomet jednostavno prestane biti moderan. Do tada će se zabavljati s onim „što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet“. Pogodite što je to? Da nije slučajno baš ona ta koja također ne voli nogomet?

Olivera Olja Petrović: Ukus čelika ili utisak posle čitanja romana Blockbuster Zorana Žmirića

Mi smo se trudili, koliko god nam je ovo tjeskobno mjesto to dopuštalo, ponašati se što približnije normalnom životu.

Navedeni citat je nesumnjivo izneo onu suštinsku stvar kojom se svakodnevno rukovodimo. A da li je moguće imati tu suštinsku stvar u ruci dok prsti drže oružje u trulom  ratu odgovara nam u romanu Blockbuster Zoran Žmirić. Čitala sam ga tri puta do sada, dva puta prošle godine  i još jednom pre nedelju dana. Svaki put imam isti osećaj jeze koja je slična onom podmuklom zvuku devedesetih kada je zbog loše politike ginulo na hiljade ljudi ne ostavivši za sobom trag. Lični doživljaj teskobe, nedostatka vazduha i emotivnih sankcija razapet je na svakoj strani knjige sa onom belom zastavom među zubima koju junaci romana gutaju kao sopstevu samopredaju. U toj samopredaji nestaje čovek dok “seče slaninu tanko“ kao sopstvenu savest, štedeći ukus koji može utoliti glad za životom.

Roman koji je napisao Žmirić nije samo priča o ratu, već duboka psihološka priča o borbi čoveka za “ljudskim” koja se ostavlja na prvim borbenim linijama kao zmijska košuljica. Realan presek stanja koje utopijski prodire kroz smetlište ljudskog ludila, bolesnog stanja svesti koje vodi ka “preživeti”. Neki delovi knjige mogu se koristiti kao kliničke slike patoloških ponašanja u udžebnicima psihologije. Čovek u ratu gubi sve, identitet, cilj, optimizam, orjentaciju prema vremenu, kontrolu nagona, pa je neminovno pitati se: “Da li rat vredi  preživeti? I da li se uopšte može živeti posle preživljenog rata u normalnim uvjetima bez sećanja koja kao večiti jaz ostaju u ljudskom biću i od kojih se ne možeš osloboditi u celosti ?!” Kladim se da većina u čitalačkoj publici  kada zatvori knjigu dugo ili šuti ili ćuti u zavisnosti od toga kojim jezikom govori. Nemoguće je odabrati  “stranu”, ne može se odabrati ni “jezik”, nema nacionalne solidardnosti niti pokazivanja u metu ka jednoj zastavi. Svi su u istim govnima i svi su gubitnici. Nema ni određenog  pobednika ni etiketiranog krivca. Svi su izgubili sebe, smisao života jeftino zamenili jedinim otporom onim crnim smislom za humor pošto je rat napravio tešku zajebanciju i paralisao svaki vid napredovanja na duže vreme. Zato je dovoljno ćutati utisak.

Ja sam ga  ćutala satima… Gledala zatvorenih očiju scene koje su u svojoj srži imale vrisak, jauk i uzdah. Što sam jače zatvarala oči jasnije sam ih videla. Smrt mi je kroz tih nekoliko serija prejakih utisaka  izgledala laka i spasonosna u odnosu na život koji je besmisleno potrošen između pucnja i urinranja  u odeći. Kada bi rat  imao specifičan miris ličio bi na mešavinu urina, krvi  i baruta.To je onaj miris od kojeg se prevrće želudac i zagadi uljudnost. Dok ga osećaš pokušavaš da se kloniš od korica knjige, ali on se zadržava u nozdrvama protiv tvoje volje. Umiješ se, popiješ čašicu rakije da ispereš grlo i dok gutaš posle tog ljutog ukusa pljuvačku, jasno osećaš ukus čelika u ustima. Taj ukus se veže za “Blockbuster” i ne popušta. Ostaje tu, i traje uslovljen.

Emotivna teška stanja koja imaju “nevid” u svojoj biti, kažem “nevid” jer se ne može uočiti nikakva zdrava tvorevina u gomili beznadežne nemoći kada se ogoli ljudska psiha. Ja nisam imala vlastiti prikaz rata dok nisam pročitala ovaj roman. Poznavala sam i sada poznajem ljude koji su bili akteri borbenih redova. Sa nekima koji su imali izražene trauma radila sam u svojoj ordinaciji u kojoj je izgledalo moguće krenuti normalno živeti kada se počne mirno spavati sa smrću na duši kao sa simpatičnom ženom. Izgladi se taj odnos , na čudan način se napravi ravnoteža posle odbacivanja prošlog vremena, a okidač se spakuje u pandorinu kutiju pa ko ima sreće on nastavi dalje…

Sa nekima od tih aktera povremeno i pijem kafu za stolom u letnjim baštama, ali nisam imala prikaz koji bi jasno oslikao teskobnu zatrovanost uma. Posle čitanja Zorana Žmirića imam vlastiti prikaz. U tom prikazu je najdominantniji lik jedne žene koja nije lik u romanu. Lik  žene koju sam upoznala 1993. godine i koja mi je pokazala delove granate koja ju je zamalo ubila u Pakracu. Sa tom ženom nisam razgovarala o ratu; rekla je samo jednom prilikom sledeće: “Išla sam drugi put da bih poginula, da sam znala da ću se vratiti ne bih odlazila. Treći put nisam otišla jer sam imala strah da ću opet preživeti, a preživlajavanje ne bih mogla da podnesem.” Sada je  razumem.

Kao što je Žmirić u jednom delu romana napisao: “Rat je jako dobar film. Fino su ga režirali, svatko sebi piše scenarij i to na licu mjesta pa izgleda uvjerljivije, strani su ulagači u njega gurnuli velike pare, glumaca na svakom koraku, a i pozera. Nema kaskadera, nema dublera, i kad god i kako god na kraju završio, na njemu će se još godinama dobro zarađivati.”

Ako se neko osmeli pa napravi film po romanu Blockbuster imaće posla, a možda i dobro zaradi. Bio bi to izazov koji ne bi uneo dilemu “da li je bolja knjiga ili film” već onu hamletovsku “biti ili ne biti” tako da bi rivalstvo između dva fronta književnosti i filma bilo izbegnuto, a ljubiteljima umetnosti dao bi se komad gnjilog čovekovog koraka ka životu zbog kojeg shvatiš da svako od nas ima u životu po jednog Marka.

Roman preporučujem svima koji ga do sada nisu pročitali, vredi otvoriti korice i uložiti deset sati čitanja. Treba imati u sebi taj ukus čelika, on nas može naučiti kako se treba odnositi prema ljudskom beznađu, na koje pitanja treba dati odgovore, a koja pitanja treba ostaviti bez njih u ovom vremenu u kojem se generacije oporavljaju od rata koji  im je trajno umanjio mogućnost da svojim korisnim umetničkim  delanjem doprinesu istoriji čovečanstva.”

Ilustracija: Zoran Žmirić, ilustrativ za knjigu Blockbuster