Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Umjetnička hiperdemokracija – odmah i sad

Tekst je prvu put objavljen na Korzo.net u lipnju 2013. godine

Najprije ću započeti s time da je nas pisce samrtni hropac papirnatog medija gotovo dotukao. Jadni, otužni, nevoljeni, moljakali ove ili one, no nikome to nije interesantno. Sve je to bez veze. Sve je to u mentalitetu u kojem je sve bez veze. Knjige ne kupuje nitko, poeziju ne čita nitko, izvan okvira institucija književnost je neželjeno dijete, trinaesto prase, nešto što nikome ni za što ne služi.

Kako se u tjedan dana dogodio pravi mali umjetničko-kulturni eksperiment na Facebooku, nazvan Književnost uživo, a koji je pokrenula nas nekolicina, smatram najpoštenijim da vam ukratko iznesem ciljeve takvog projekta, usput govoreći o radu u zajednici, ulozi nas tzv. kulturnjaka kao moderatora takve zajednice, poštivanju drugoga, autentičnosti i onome najbitnijem, pričanjem naše stvarne, ljudske, zajedničke priče.
Ono što je najbitnije jest da je Književnost uživo upravo to što kaže sam naziv, prava, aktualna, sadašnja, živa književnost u stalnom streamingu, bilo da se radi o ljudima koji su tek ljubitelji književnosti ili o profesionalcima, umjetnost bez tehničkih ograničenja nekih književnih časopisa, dakle, nedistribuiranih naklada, nečitanih članaka, netraženih primjeraka, dakle, književnost koju dobivate u izdašnim količinama sad i odmah, koju možete komentirati, koja vam se može sviđati (ili ne sviđati)… Riječ je o suradničkom projektu u kojem je svatko dobrodošao i svatko ima pravo i odgovornost staviti svoju književnost u živu struju, podnijeti eventulanu kritiku i biti procijenjen od potencijalne čitalačke publike. Jasno, nisu broj lajkova ili broj komentara ili gledanje jedini kriterij, ali možemo ih uzeti kao neke pokazatelje smjera. Konačno, trenutni cilj nije neko specifično forsiranje ove ili one kvalitete, već više jedan kolektivan čin suradnje, koja, zapravo, osim ako je riječ o humanitarnim gestama, gotovo uvijek izostaje, a naročito kada je riječ o kulturi.
Uostalom, gornja granica broja sudonika nije postavljena, iako, s obzirom na tematsko i interesno ograničenje, ne vjerujemo da smo u kategoriji “skupimo 100.000 lajkova ako volimo…”
Kvaka je u sljedećem: ovo novo doba uspostavlja nove komunikacijske kanale (kao što su društvene mreže), a ide na štetu starih kanala distribucije sadržaja, kao što je papirnata, tiskana knjiga. A s promjenom distribucije sadržaja, mijenjaju se i stare postavke. Ova umjetnička demokracija će biti suradnička, ili je neće ni biti (da parafraziram onu poznatu Bretonovu), uostalom, to je posve u skladu s onom Jacquesa Attalija o hiperdemokraciji koja je jedina alternativa mogućoj brutalnoj diktaturi vrloga novoga vremena kao nadomjestku za kaos koji je nastao u postdemokraciji (i kojem svjedočimo… vidi prošlotjedni post!)
Eh, sad, mogao bi se netko pitati kakve veze ima uopće demokracija s kulturom, a naročito umjetnošću, na koji su način te dvije karike povezane, kad je jedna u sferi politike, a druga u sferi, kako sam već ranije rekao, nečega tako “nebitnoga” kao što je kultura.
Da, istina je, većina nas misli da je kultura sama po sebi nešto izdvojeno, neki konzervirani Parnas koji nitko ne doživljava, ali ga se mora respektirati, većina nas zapravo misli da je riječ o nečemu što je neživo, što nije ni u kakvom odnosu s nama, nečemu što zaista nema nikakve veze s cijenom struje, operacijom kuka, vožnjom transatlantika, a kamo li izborima za načelnika te i te općine, ali stvar je upravo tako napravljena da se tako čini. Ona je izdvojena u vijestima, ona je izdvojena u mainstream medijima kao poseban odjeljak koji uglavnom svi preskaču, ona je u školi opterećena dosadnim i zastarjelim, ali i djeci neprilagođenim sadržajima bez konteksta, eto, to je stvar izostanka stvarnog života kulture s ljudima, stvarne povezanosti one naše duhovne, spiritualne, estetske i konačno kreativno-intuitivne komponente, a koja nam je svima dana kao ljudima. Pa umjesto da su nositelji kulturnih politika uočili taj smjer, svojevrsnu elitizaciju kulture u odvajanju u neke tanke i izolirane stratume bez autentičnosti, ali i vulgarizaciju na najprostačkije nazivnike poput nekih biografija “uspješnih i popularnih”, kultura je sama počela stvarati alternativne kanale. To znači da je kultura, pa tako i književnost, dio nas svih i da ne postoji način za njezino djelotvorno uklanjanje, koliko je god korporativna liberalna tehnocivilizacija prezirala s jedne strane ili elitna, vrhunska kultura s druge. I jedna i druga su dekadencija, a kojoj svjedočimo iz dana u dan. Najgori poremećaj kulture jest njezina neautentičnost. A ona nastaje kada se izgubi veza s ljudima koji u njoj žive. Kada se polomi zajednički mit.
Ona je rezultat novoga vremena, ali i neka vrsta unutrašnje internetske demokracije, zajednice koja ima svoje prednosti i svoja unutrašnja trvenja. Kako god, čini se da će se ovaj model organizacije kulture svakako širiti.
Dakle, izlaz za propadajuću tiskanu kulturu bio je u dva fenomena: dostupnosti i besplatnosti. I dok smo već svi skupa, uključujući i mene, mislili da je poezija mrtva, a pjesništvo tek povijesna kategorija u pluskvamperfektu namijenjena luzerima i zaljubljenim djevojčicama, eto nam je uskrsle i žive na društvenomrežnoj stranici! To znači sljedeće: i te kako ćemo morati svi skupa revalorizorati svoje stavove. Kako bi rekao Jesenjin “nema više povratka na staro”. Ovo tako postaje prostor nove demokracije, suradničke demokracije, kako bi rekao Attali, hiperdemokracije, a kao takav, on će zacijelo uspostaviti neke svoje paradigme, poljuljati dosadašnje kristalizirane umove i rasplinuti prašinu nakupljenu na tvrdo ukoričenim izdanjima koja su tražila čitetalje. Dobro, pa vrijedi pokušati, sve je bolje od ovoga limba u kojem je kultura zapela sada. A pred nama koji tu kulturu uglavnom profesionalno stvaramo nalazi se jedna posve nova uloga – uloga moderatora sadržaja u novom mediju. Mi smo novi pripovjedači.

Milan Zagorac

Ilustracija: Hilary Leading the People

Grčevita ljepota nastanka ovoga magičnog projekta

Dragi prijatelji, čitatelji, pratitelji ove stranice, napokon smo napravili sve konture ovog našeg velikog projekta Književnosti uživo, od društvenomrežnog rada gdje okupljamo sve veći i veći broj autora do časopisa koji četiri puta godišnje “probire vrhnje”, do ove stranice koja je izbor najboljeg od najboljeg po sudu naše prilično velike i difuzne redakcije (naime, ne nalazimo se fizički na jednom prostoru, štoviše, tu smo u 6 vremenskih zona, no internet je dokinuo prostorno-vremenske rupe, dokinuo je klasične podjele na narode i države, ostao je još jedino jezik, no ako je gledati budućnost, tada je već čitanje ruskih ili izraelskih novina na hrvatskom na googleu događaj sam za sebe bez presedana! – ostala je jedino umjetnost, i to ne bilo kakva, nego autentična umjetnost koja nadire i koju samo urednik-žongler- čarobnjak može uhvatiti u jednu struju) koju čine i mladi i još mlađi i koja odražava velike razlike u stavovima i ukusima, no u jednoj stvari je jedinstvena: dobra književnost uvijek na kojem god jeziku “znači”, to jest vibrira u nama, prelijeva se, slobodno nas asocira, povezuje naizgled ili privremeno prekinute sinapse.

Prepoznata za sada samo od Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nadamo se da će ova stranica, odnosno ovaj složeni projekt postati prepoznat i od drugih sponzora i same zajednice te da će uspjeti očuvati dvije stvari: slobodan duh i slobodan prostor djelovanja, da ne kažem volonterski entuzijazam koji ispada bolji i autentičniji od usiljene (pseudo)profesionalnosti.

Stoga nismo ni izlazili ni sa kakvim programom. Možda nismo sigurni poput francuskih nadrealista u to kakvu umjetnost želimo, no znamo da su u jednome bili u pravu: umjetnost neće biti ni jednostavna ni laka, već će prije to biti grčevita borba.

Milan Zagorac

Fotografija: Jung Lee, preneseno sa stranice La Revolution Surrealiste 

 

Davor Šišović: Priče o tjelesnosti

naslovnica fejsGrupa autora: “RiLit – zb(i)rka pripovijedaka”, zbirka priča, Studio TIM, Rijeka, 2014.

Nakon godinu-dvije kreativnog druženja i zajedničkog nastupanja, skupina riječkih pisaca okupljenih u neformalnom pokretu nazvanom RiLit objavila je zajedničku zbirku kratkih priča. Budući da su svojim javnim zajedničkim književnim nastupima gotovo preko noći i u Rijeci i svugdje drugdje gdje su nastupali polučili neočekivano veliko zanimanje publike za njihovu književnost, gotovo u maniri rock’n’roll benda, i privlačili nevjerojatno brojnu publiku, na tim su nastupima članovi RiLita čitali i tekstove koji zvuče baš kao da su napisani za takva javna izvođenja. Neki od takvih tekstova našli su se i u ovoj zbirci, ponajprije odlična priča Envera Krivca “Vježba iz krivo usmjerene ljutnje”, čije je izvođenje na pozornici, snimljeno i postavljeno na Youtube, postalo veliki mrežni hit. U toj se priči pripovjedač (na snimci sam Krivac) ljuti na Toma Cruisea što je njemu, glumcu, dobro, a njemu, pripovjedaču, nije; u scenskom izvođenju djevojka izvučena iz publike drži veliku sliku slavnog glumca pa pripovjedač/pisac na nju viče, a groteskni humor, praćen burnim reakcijama publike, malko ublažava tešku socijalnu atmosferu priče.

Priče namijenjene pripovijedanju, što je očito i iz njihova jezika i iz njihove strukture, s obratom smještenim na sam kraj, u ovoj zbirci objavljuju još i Alen Kapidžić, Moris Mateljan, Zoran Krušvar, Robert Vrbnjak te Igor Večerina; malo introspektivnije su priče Vlade Vave Simcicha i Kristine Posilović, dok su se Milan Zagorac, Tea Tulić, Bojan Mušćet i Izet Medošević odlučili za formu prekinutog pripovijedanja ili inserta kome slušatelj sam može dodati i ono što prethodi ispričanom, i ono što slijedi, a Zoran Žmirić se u dvije priče pod zajedničkim naslovom “Priče o krutosti” odlučio zahvatiti u bližu povijest kao ključ za tumačenje danas prepoznatljivih mentaliteta i identiteta.

Iako se i sami ograđuju od bilo kakvog svrstavanja u stilske, generacije, žanrovske i slične ladice, pisci okupljeni u RiLitu nedvojbeno imaju mnogo toga zajedničkog, pa čak i na razini poetike i književne estetike. Njihove su priče u pravilu vrlo životne (a k tome i vrlo živahne), vrlo suvremene, i vrlo angažirane, ali ne u smislu naglašenog i vidljivog političkog ili socijalnog pamfletiranja. Naprotiv, oni se zalažu za pojedinca, osobu, čovjeka, za individualnu afirmaciju u društvenom sivilu svakidašnjice, i zato u ovim pričama uglavnom nema simbola ili amblematičnih situacija, već vrlo konkretnih i vrlo posebnih osobnih životnih sudbina, potreba i trenutaka.

U toj individualizaciji svojstava svojih likova, pisci u ovoj zbirci najčešće posežu za tjelesnošću, za pukim fizičkim i fiziološkim stanjima koja su opet ponajčešći uzroci psihičkih stanja likova. Kod nekih je autora to tinejdžerska žudnja za spoznavanjem seksualnosti, kod nekih pretilost, nespretnost, teška bolest ili starost, kod nekih pak njihov odnos prema okruženju i nametnutim im društvenim ili poslovnim obavezama koji prerasta u proste fizičke senzacije. Primjer za ovo potonje je genijalna priča Roberta Vrbnjaka “Novinar”, o novinaru lokalnog tabloida čiju kratku karijeru obilježavaju dvije krajnosti: osjećaj uzvišenosti na početku, i totalna odvratnost na njenom kraju. Tjelesnost je poslužila kao pripovjedačko sredstvo zavaravanja Morisu Mateljanu u priči “Mario”, Enveru Krivcu je u priči “Levitatis literis” pak poslužila kao istovremena alegorija i parodija stvaralačke posebnosti odnosno kao podvlačenje pitanja je li dar blagodat ili prokletstvo, drugim autorima poslužila je u različite pripovjedačke svrhe, ali iz priče u priču percipiramo je kao nešto važno, izrečeno na različite načine, sveprisutno i gotovo obavezno. Toliko obavezno da se prosto nameće rješenje – ovoj grupi riječkih pisaca dogodilo se da svjesnim tematiziranjem tjelesnosti nesvjesno uspostave zajednički nazivnik svoga grupnog književnog djelovanja: tjelesnost je likovima ovih priča važna za samobitnost, a tjelesna samobitnost je preduvjet – ili simbol? – samosvijesti. Rješavanjem dakle vlastitih fizičkih odnosno tjelesnih problema, frustracija, opterećenja ili uvjetovanosti, likovi ovih priča nalaze (ili barem osvješćuju) put ka samosvijesti kao obliku samoostvarenja, individualizma, na kraju krajeva – slobode. Zanimljivo, mislio sam da će me razglabanje o motivima i idejama ovih priča odvesti ka zaključcima da te priče mahom govore o ljubavi. Izgleda da zapravo prije, više i jače govore o slobodi. A bez slobode valjda nema ni ljubavi.

Fotografija Carmela Žmirić

Objavljeno u Novom listu i Glasu Istre, ljubaznošću autora na stranici knjizevnostuzivo.org