Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Milan Zagorac: Baš me briga, zar ne?

Ivana Barković Bojanić, Park „Baš me briga“, ilustrirao Goran Kujundžić, Svjetla grada, Osijek, 2017.

Tema slikovnice naslova Park „Baš me briga“ Ivane Barković Bojanić jest na prvi pogled jedna obična stvar koju ćemo vrlo često smetnuti s uma ili smatrati dijelom svakodnevice, istovremeno je ne registrirajući jer nam se nalazi izvan spektra očekivanja, ispod radara, kako bi se reklo: priča je to o smetlaru Puljku i njegovoj metli Mici kao i parku za koji nikoga, osim njih dvoje nije briga. U biti, priča se zaista nalazi „ispod radara“ sve dok onim glavnim sporednim likovima (prolaznicima, dakle) ne dođe do grla zapuštenost, a (ponajprije vlastita) nebriga konačno prijeđu osobni prag i postanu, ako ništa drugo, onda ogledalo nas samih.
Naime, o čemu se radi? Ova je mala knjiga, opremljena toplim, jednostavnim i lako razumljivim ilustracijama zapravo priča o otuđenju modernog čovjeka od svoje okoline koju smatra samorazumljivom, štoviše, smatra je tek kulisom dok se stvari odvijaju same od sebe i kako treba: smetlar Puljko mete i održava s metlom Micom park, hrani patkice u jezercu, prolaznici prolaze, nehajno bacaju svoje otpatke u okoliš i jednostavno ih nije briga. Štoviše, prolaznici ove priče su otuđeni, nervozni, zanemareni i neugodni ljudi zadubljeni u vlastite brige, previše zaokupljeni nečim da bi se bavili jednom gradskom nebitnoćom kao što je to neki tamo park. Tu nastaje glavna peripetija priče: a što ako smetlar Puljko i njegova metla Mica stanu s poslom? Koliko će vremena trebati da se ovaj mahom nezainteresirani svijet, skice tipičnih gradskih likova, probude u svijetu koji je prljav, očajan, depresivan i neugodan za život? Koliko će vremena trebati proteći ne bi li svi ti likovi shvatili svoju ulogu u tome i postali više od epizodista, odnosno pravi glavni junaci priče o neposrednoj brizi za vlastiti park, grad, ulicu, okoliš općenito.
Park „Baš me briga“ stoga je istovremeno i etička i ekološka priča, ona govori o čovjeku koji je često nabusit i preponosan da bi se bavio onim oko sebe vođen mislima da „to mora netko drugi“, „nije to moj posao“ i konačno „baš me briga“ kao krajnji stadij jednog rasula zajednice koja više ne predstavlja grad i građanstvo, već amorfnu skupinu otuđenih pojedinaca koji mogu zanovijetati, ali ne mogu vidjeti svoju vlastitu ulogu u mnogim stvarima, pa tako ni u izgledu parka kroz koji svakodnevno prolaze. Park „Baš me briga“ je tako metafora otuđenja današnjeg čovjeka od svoje prirode, od nečega što ne doživljava i, da, točno, nije ga briga, no što s druge strane reflektira dominantno stanje uma. Utoliko je slikovnica Ivane Barković Bojanić primjenjiva na sve nas, sada, baš u ovome trenutku, iako je primarno namijenjena djeci predškolskog uzrasta. Ilustracijama prepunim dodatnih i skrivenih sadržaja Gorana Kujundžića ona će malom čitatelju-slušatelju biti pravi mali izazov i učenje o gradu, o onome što grad ima i nudi i o onome o čemu svatko od nas mora individualno povesti računa.
Također, Park „Baš me briga“ sadrži i važnu etičku komponentu, o dijeljenju, o međuljudskim odnosima, o odnosu prema okolišu, biljkama i životinjama, o podjeli rada, ali i našim osobnim odgovornostima i obvezama koje proizlaze iz života u tako kompleksnoj zajednici kao što je suvremeni grad.
Na kraju bih spomenuo jednu malu gestu koja je prije stotinjak godina bila posve uobičajena, no danas nema ni sjećanja na nju. Kvaka te geste je u spontanosti i kolektivnom činu, a koji se očito oblikovao jako dugo prije nego što je u modernom konzumerističkom dobu izumro kao relikt prošlosti. Naime, vrijedno je spomena, a povezano je i s ovom slikovnicom: na kraju godine, o velikim blagdanima, posebno oko Božića, građani bi na jednom lokalitetu u gradu ostavljali simboličke darove svojim komunalcima, između ostalih i radnicima gradskih čistoća, kao simbol zahvalnosti za usluge koja im se svakodnevno pružaju. Park „Baš me briga“ podsjeća upravo na to, i čini se da nije na odmet da i odrasli čitatelji pročitaju ovu opsegom neveliku, ali sadržajem jako značajnu slikovnicu.

Ilustracija: Goran Kujundžić, s naslovnice slikovnice

Nikola Šimić Tonin: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War)

Prije nešto više od pola stoljeća, snobovska je kritika argumentima ismijala Dvanaestoricu žigosanih, prigovarajući im neizbalansirane likove, zatim pretjeranu pucačinu i sprdnju koja vrijeđa dostojanstvo istinskih ratnih heroja. Kritičari plaćeni da gledaju što ne vole i ne razumiju, zaboravljeni su prije negoli je film s kojim su se izrugivali postao klasikom, a Marvin, Cassavates, Savalas i Bronson postali globalne zvijezde. Kritike koje su tada na nož dočekale Aldrichov film, identične su ovima na račun mega spektakla braće Russo. Po dobrome i po lošemu, tu prestaju sve sličnosti između ova dva, svemirima udaljena filma; ovaj pak novi iznervirao je kritičare po zadatku kao malo koji prije; riječ je, naime, o filmu koji ne dopušta švercanje frazama i priučenim mitovima te zahtijeva poprilično predznanje, bez kojega će milijuni Marvelovih fanova citirati neznalice s podsmijehom pogubnim za svaki ego.
Desetljeće gradiranja i balansiranja kroz čak 18 filmova rezultiralo je jednim od najgrandioznijih spektakala u filmskoj povijesti, prvome od planirana dva nastavka koji ujedinjuju poznati tim Osvetnika s nestašnim Čuvarima galaksije u borbi protiv najvećeg međugalaktičkog tiranina imenom Thanos. Ovim filmom Marvel je dostojno predstavio svoga dugo najavljivanoga i među fanovima grozničavo očekivanoga negativca. Među ranijim negativcima, hvaljen je tek Loki, no Thorov podmukli brat ipak nije predstavljao opasnost dostojnu Osvetnika, već je zanimljiv svojom jedinstvenom karizmom i teatralnošću. Moćnoga pak Thanosa nadahnuto je utjelovio uvijek pouzdani Josh Brolin, potpomognut nužnim slojevima CGI-ja.
Brolinova je izvedba toliko pogođena da ćemo ga, budite u to uvjereni, ubuduće nalaziti na svim značajnim listama najvećih filmskih negativaca; i ne samo na listama, već i među igračkama, na majicama i još kojekakvim geekovskim dragocjenostima, tim polufilmskim draguljima namijenjenima djeci i velikoj djeci. Ukoliko ste odrasli i spadate među sve brojnije zaljubljenike dobroga filma kojima je puna glava eksplozija, bučne akcije i superjunaka, tada ne ulažite svoj novac i vrijeme na film koji nudi više buke, akcije i superjunaka od svih ranijih zajedno. Ukoliko pak ne želite ništa više od standardne kino zabave, a niste upoznati s Marvelovom mitologijom, ovaj će vas film višerazinski zbuniti i dobrano iscrpiti. Niste li, primjerice, upoznati s Doctorom Strangeom i njegovim čarobnjačkim moćima, izgubit ćete se odmah nakon što on stupi na scenu. Isto vrijedi i za svih ostalih tridesetak likova. Pa ipak, ni u kome slučaju ovdje nije riječ o još jednoj popcorn budalaštini za filmski neobrazovanu mladež koja filmovima svjedoči tek u pauzama između igranja skupim mobitelima. Riječ je dakle o izrazito kompleksnome filmu koji je dobar otprilike onoliko koliko su Bayovi Transformersi loši.
Marvel se ni dosada nije osramotio lošim filmom, iako ih barem polovica nije vrijedna ponovnoga gledanja prosječno istreniranoga filmofila. Ovaj pak zadnji nudi dramu i mitologiju razgranatu poput Homerove i nisku iznimnih scena dostojnih prvoklasnih art filmova. Radnja je neočekivano nepredvidiva i na trenutke odista šokantna, likovi izvrsno zamišljeni i besprijekorno odglumljeni; u prilog im ide što su svi odreda postavljeni u ranijim filmovima, što uvelike olakšava složenu narativnu strukturu. Tek nekoliko scena narušava dojam razbijajući koncept njurgavim prenemaganjima kanda preuzetima iz tv sapunica iz nečasne vladavine Sante Barbare. No i takve scene spašava staromodno simfonijski soundtrack maestra Silvestrija, proslavljenoga po glazbi za Forresta Gumpa i trilogiju Povratak u budućnost. Humor je, i to valja spomenuti, pametniji i pogođeni nego u prošlim Marvelovim filmovima, a odnos između likova vrijedan je ponovnih gledanja.
Prema tome i unatoč rupama u scenariju, riječ je o filmu za pamćenje, s junacima osuđenima na besmrtnost po pitanju popularnosti među milijunima djece i velike djece svih nacija; među njima očekivano prednjače vazda mladi starci: Spider Man, Iron Man, Thor, Hulk i Captain America. Ovakvi su filmovi nužno potrebni za spas kino industrije koja se iz godine u godinu suočava sa sve jačom konkurencijom u internetskim tv servisima poput Netflixa i Amazona. Bez blockbustera koji u globalnoj distribuciji namaknu preko milijarde dolara kino industrija bila bi osuđena na propast. Stoga voljeli mi superjunake ili ne, podržimo ih barem na frontu za budućnost kina.
Dojam kakav je na mene film ostavio sažet ću u rečenici koju sam svojedobno pripojio sagi o divovima i bunarima: “Ništa me u svijetu stradanja ne raduje kao naša prolaznost.”

Foto: Marvel, Avengers: Infinity War

Nikola Šimić Tonin: Heloizin sindrom

Sjećanje na Helenu

Malo je tko s ovih prostora kao Helena Roguljić imao u sebi „onaj“ osjećaj za poeziju ono “nešto”. Umjetnost je bila njen život, bez nje, bez umjetnosti  život joj nezamisliv, neživljiv. Duboko je vjerovala da se čovjek kroz nju pronalazi, kroz umjetnost mijenja mu se percepcija svijeta, stvara svoj svijet, svijet umjetnosti u koji može pobjeći, u koji se može skloniti kad god ga pritisnu nemiri i nedaće realnog svijeta. Umjetnost je ta, koja upućuje i daje odgovore na mnoga životna pitanja. Umjetnost je ta koja postavlja mnoga pitanja – propituje, u nama razvija osjećaj / e za …

Na književnoj sceni u moru onih koji su već “stvorili” ime činjenica je da manje poznati stvaraoci teško “isplivaju”. Pred njima je težak zadatak dokazati se, izboriti svoje mjesto. Nigdje kao na hrvatskoj kulturnoj sceni ne ostrvi se lakše na stvaraoca koji je manje poznat u odnosu na one druge. Tko se istinski želi baviti umjetnošću, treba ustrajat u svojoj borbi i iz svake teškoće izvući pouku, izaći ojačan. Što te ne ubije…

Helena Roguljić neupitno je stvorila ime. U pjesničkom sazviježđu zasvijetlila neugasivim sjajem.

Hrvatska poetska scena uklopila se u sveopće hrvatsko sivilo. Sve se manje pozornosti posvećuje poetskom doživljaju, više se slijedi ukus mase. Podilazi se čitatelju. Podilazi se… Bez ozbiljne književne kritike.

Tome u velikoj mjeri doprinosi popularizacija pojedinih pisaca, koji često ne zaslužuju da se tako nazovu. Riječju, poetski doživljaj sve se više gubi kao individualna kategorija.

„Poezijom nesumnjivo upisujemo sebe i ostavljamo tragove svojih intimnih proživljavanja ekvivalent sebe.“

 S odmakom vremena sve smo svjesniji ljepote i snage Helenine poetske riječi.

 „Prerano se preselila u Nebo svetih žena, kako se zove i njezina posljednja zbirka poezije.“

Helena Roguljić Visković rođena je u Zadru 29. studenoga 1964.  godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom  fakultetu u Zadru diplomirala je talijanski jezik i književnost i latinski jezik sa starorimskom književnošću. Pjesme prvi puta objavljuje  1987. godine u Zadarskoj reviji, uz pomoć Zlatana Jakšića, jednoga  od najvećih čakavskih suvremenih pjesnika. Potom se javlja poezijom i pjesmama u prozi u brojnim časopisima za književnost i u  rubrikama za kulturu u novinama: Forum, Mogućnostima, Hrvatskom slovu, Hrvatskoj reviji, Glasju, Zlatnom peru, Quorumu, Republici, Živom vrelu… Prevodi talijanske pisce (Savino, Marinetti,  Sofficci, djelo Filocalia) što je emitirano na Trećem programu HR  Zagreb, gdje je u više navrata emitirana i njezina poezija. Tako je  zastupljena u emisijama Dnevnici i pisma i Poezija naglas u istoj  Kući. Osjetivši diktat novih medija, Helena je nazočna poezijom na  portalu Konture com. i poezijaonline.com. Na tinta 3d siteu, kojega  uređuje Tomislav Bajsić, objavljene su joj pjesme i prijevodi Marinettija, Sofficcija, Campane, Ceronettija, a na poetry.com pjesme  na engleskom jeziku.

Autorica je četiriju zbirki poezije: Poganski grbovi (Književni centar Zadar, 1988.), Teorija čežnje (Zadarski list, 1997., ovu zbirku izdao je zadarski dnevnik gdje je Helena godinama imala svoju kolumnu iz kulturnog života u nas). Slijedi zbirka Heloizin sindrom  (DHK ogranak Zadar, 2001.). Njezina zadnja zbirka jest Nebo svetih  žena (Gradska knjižnica Zadar, 2004.). U pripremi za tisak ostao joj  je prozno-poetski mozaik Male magije, a u rukopisu roman Ogre.

Helena Roguljić Visković izgubila je jednu zbirku Šator umjesto  zvijezde, koju je trebao izdati splitski Logos (tada direktor nekadašnji premijer Ivo Sanader, recenzenti Ivan Raos i T. Petrasov Marović). Tako to biva.

Živjela je i radila u Zadru i na Punta Skali blizu Zadra, bila je profesionalna književnica, članica DHK  i Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske.

U Zadarskom listu bila je prva urednica kulture i dugogodišnja  novinarka kulturne rubrike, u kojoj je pisala sve do odlaska iz novinarstva. (R. I.)

– Helena je bila posebna,  samosvojna i originalna, kako po svom otkačenom načinu života tako i pjesničkom izričaju. Jednostavno: Izvan okvira. Pod tom egidom počela je ispisivati i svoje kolumne od prvog broja Zadarskog lista, koje i danas mnogi pamte, prisjeća se Nedjeljko Jusup, utemeljitelj i prvi glavni urednik Zadarskog lista.

– Priključila nam se odmah na početku, ne skrivajući da joj imponira što je s nama, skupinom novinskih profesionalaca i entuzijasta, koji smo tada, unatoč nepovoljnim ratnim okolnostima, počeli stvarati nešto novo – moderan list, kakvog do tada u Zadru nije bilo. Bitka za Zadarski list, njegov nastanak i opstanak dobivena je i Heleninom zaslugom.

Nakon samo tri mjeseca izlaženja s početnih 5000 Zadarski list se popeo na 7000 primjeraka. Tada je i prvi put objavljen i sastav prvog uredništva u kojemu je Helena Roguljić bila glavna za kulturu. Pisanje tekstova, recenzije, prikazi… Uređivala je svoje stranice s mnogo pažnje, oblikovala ih s istančanim smislom za aktualnost teme i poželjnost teksta. Kreativno. Naš list 1997., bio  je i nakladnik njezine zbirke poezije Teorija čežnje, ističe Jusup.

Heloizin sindrom

Na kinesko bijelu slijetali golubovi i mrtvaci / na kinesko bijelu slijetali su susreti i žarači / kojima su se ti susreti bacali u riječ / Heloizin kažiprst malen i bijel nije dosegao / kinesko bijelu / onako kako ju je šaputala Magdalena / učinkovita taložnica avitaminskih vjekova / Magdalena nije voljela Heloizu / ali poput sviju uistinu pametnih žena / poštovala ju je i mazila spomen na nju / Magdalena je voljela čovjeka koji je prebolio zaušnjake / i svojom neplodnošću je uzimao ime nad imenima / Magdalenu učinkovitu taložnicu / avitaminskih vjekova / na kinesko bijeloj Heloizina kći / pisala je dragi Oče molim Te / Heloizina kći sravnjena s pepelom imena neizušćenih / Magdalena nije voljela Heloizu / i nije voljela kinesko bijelu / jer je to bila boja nerotkinja / nikom zavjetovanih ni od koga uzdignutih / tek imena najljepšeg od sviju žena

Unutrašnji svijet pjesnika nemoguće je u potpunosti dokučiti, nedokučiv je i samome pjesniku. „Nedokučiva“ tajna. Što ga više upoznajemo, razotkrivamo, javljaju nam se nove enigme. Draži otkrivanja.

Osvrt je ovaj poziv na ponovno čitanje Helene Roguljić. Poetsko razotkrivanje.

Nikola Šimić Tonin: Na krilima bure

Marin Fuzul, Na krilima bure, knjiga pjesama u rukopisu, GK Benkovac, Biblioteka ZaPis, Benkovac 2018.

Po rimi, metru, ritmu, glasovnoj strukturi, kompozicijskom ustrojstvu pjesme, bibinjskom jeziku, Marin Fuzul jedan je od najinteresantnijih živih baštinika bibinjske poetske riječi. To je poezija koja rimu, metar, ritam… upotrebljava na takav način da ih napuni sadržajem: Bibinjem, kamenom, lozom, mrižama, ribarenjem, težacima, tovarima, maslinama, lozom… i to tako da u njihovoj podlozi zvuči tradicija, zvuči starina, tradicionalnim pjesničkim senzibilitetom. U tom senzibilitetu ogleda se na sržan način poetska riječ u dimenziji u kojoj se u cjelinu stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost.

U proliće kad procvita / mendula, murva, drača / usnuja bi a ne mogu / sve me opet tebi vrača… Oprosti

Ta Marinova poetska posebitost i punina, blagost u stihovima donesenoga Bibinja, donesenoga zavičaja, ogleda se u spoznaji, posvjedočenoj osobnim životnim iskustvom:

More plavo, more sinje / spominjen ti uvik ime / tvoje škoje otoke i vale / i lipe pisme iz uske kale / di god dođen  sviman ću reći / kako su nan more ostavili preci… More

Marin Fuzul svoj je pjesnik, onaj koji se nije dao zavesti poetskim modama, stalno dokazujući koliko su vrijednosti poezije duše neprolazne. Čuvanje jezika, običaja, baštine…

Ima jedno lipo misto / što ga i ja zoven dom / tu je dobri sveti Roko / što ga čuva snagom svom / tu je lipo plavo more / i zeleni borovi / tu su kuće od kamena / tu su geni didovi … – Lipo misto

Zavičajne mjere, jezik egzistencije prevodi u lokalnu težačku sudbinu, zavičajnu baštinu, idiom kraja, idiom zemlje i mora, videći prirodu kao osobni egzistencijalni poetski šifrarnik, od niti lokalnog jezika kao ribar svoju mrežu, plete svoju pjesmu. U tom lokaliziranju poezija se zbiva u vještini uporabe jezika, u svoj njegovoj ljepoti i neobičnosti – jezika bibinjskoga kraja.

Voli more voli kraj / i svoj rodni zavičaj / svakog dana iste su mu rute / ne mari za nagrišpane mu ruke / brade side i naborana  lica / a po svitu mu se razasula dica / mriže, vrše, parangali i osti / na moru je i kad bura para kosti / kad mu kiša staro lice miluje / na moru je, jer samo njemu viruje / u kaiću svomen ponosan ka stina / s feton kruva i čašicon vina / prije nego parti, Bogu se pomoli / stari ribar, čovik od soli. – Čovik od soli

Bibinjski pjesnik – poščjer, Marin Fuzul pjesnik je izjedna, na nadahnuće, na prvu… prvom svojom poetskom zbirkom otkriva nam svu raskoš svog poetskog umijeća, otkriva nam svoj poetski svijet, od Domoljubnih pjesama, ljubavnih pjesama, pjesama za djecu, uglazbljenih pjesama… Na krilima bure – poetskim otporom zaboravu.

Kraj smokve stare / pišen uvik isto / za bolje dane / čuvan za te  misto … – Ljubav će nadoći

Svojom prvom knjigom pjesama Marin Fuzul čulno-misaonom sintezom ucjelovljuje svijet svog djetinjstva i svoga sada, Bibinja, bibinjskih polja, bibinjskog težaka, mora i vala…  zavičajno boja riječi i one govore sačuvanim riječima, govore Bibinjem.

Boris Jovanović Kastel: Beskompromisni poetski put

Momir M. Marković, Zavežljaj časti (poezija), NB Radosav Ljumović, Podgorica, 2016.

Knjiga Momira M. Markovića Zavežljaj časti strukturirana od četiri poeme i jednog ciklusa kratkih poetizovanih saga, u jedinstvenoj matici nanosi prepoznatljivu melanoličnost autorovih misli u  širokoj delti asocijativnih karakteristika.
Interferentnim, kompatibilnim i destilovanim izražajnim postupkom obuhvata niz, naoko lokalnih ali zapravo univerzalnih, tema koje crpi iz svog emocionalnog doživljaja ljudske sudbine i raskošnog prokletstva crnogorskog čovjeka, njegove istorije, sadašnjosti i neizvjesne sjutrašnjice u eri globalizovanog svijeta. Preplitanjem metafizičkih komponenata i vektora ambijentalnih kolaža, gradi sopstveni krst istine pred sobom i svojim posrnulim plemenom. Upravo iz takvog ambijenta nastaju slikarski žive slike doživljene stvarnosti u čijoj mrklini, poput baklji, bljeskaju testamentarnost, prkos, pobuna i vješto navođeni cinizam.
Ne razlučujući prozne cjeline od poetskog, rukopis čini niz prekrasnih parabola u funkciji oživljavanja i uspravljanja ljudskog dostojanstva i stoga pjesnik, tako odano i upečatljivo, slijedi svoj usud – svjesnog rapsoda sanjara i hodočasnika naše zaboravljene časti. Humana i etikom profilisana prošlost u njemu vri i danas. Jako građanski i otmjeno! Zato kroz njen filantropski smisao traži opstanak svoje domovine i njenih ljudi koji žive košmar prepun sukoba, nepovjerenja i bigotizma. Marković je više nego svjestan neizvjesnosti pjesničkih lamenata i njihove nemoći pred agresivnim preobražajima čovječanstva kojeg, izgleda, niti jedna humana doktrina, vjera ili zavjet ne može vratiti na put prosvijetljenosti i ozdravljenja. Sem, naravno, poezije…
I životni put je apsurdan i vodi kroz ništavilo do čovjeka deformisane svijesti i savjesti, lišenog morala i tolerancije. Kao zategnute strune mandoline, autorove metonimije iznose na sunce čast i sram kao dvije integrisane suze naše zlokobne sudbine. A nju opet, s druge strane, karakterišu prolaznost i agonija.
Markovićev književni opus, a samim tim i ovaj rukopis, antipod je romantičarskoj viziji svijeta. Strog prema sebi, često spartanski disciplinovan, dječački iskren i antejski ukorijenjen u naše crnogorsko tle, rasprostire nam, kao na nekoj staroj katunskoj mapi, svu Istinu (sa velikim slovom I) o slavi, patnji, snovima, (kvazi)patriotizmu, honorarnim vitezovima, časti, vjeri, opštoj bezljudici (kako divna kovanica!), prolaznosti, ljubavi, pohlepi… Legitimno je pravo čitaoca da mu se to i ne dopadne ili ga uvrijedi ali tek kada sjedne u hladovinu pjesnikove lipe, đe miriše život i pupolja nada, shvatiće kako se upoznao sa svojom sjenkom zvanom – otrežnjenje!
Kao mnogim crnogorskim pjesnicima, majka je ovdje simbol postanja i blagostanja pa se u njenim zavjetnim porukama, otrgnutim iz katunskih mećava, traži plamen za izlazak iz lavirinata bez izlaza. Kao što rekoh, čast je fundament sveukupnog Markovićevog poetskog obeliska i posljednja kota odbrane od nečovještva i uzaludne potrage za svojom sudbinom. Nekako na raskršću ironije i vapaja, ovdje je krvava crnogorska istorija – pomoću filozofskih odjeka – pretočena u bajku i ispisana limunovim sokom na poleđini nekih davnih računa koje ni magična moć poezije više ne može promijeniti. Gubi li to Marković vjeru u poeziju? Samo prividno… On to samo od naših magli kroji svoj dom na rubu vremena sakrivši se od mraka, laži, neizvjesnosti i mrtvila. Otud i često ukazivanje na naše besudbinstvo, traćenje nada i želja i proricanje da ćemo, kao Diogen iz Sinope, sa upaljenim svijećama po bespućima i obalama tražiti čovjeka.
Marković je odista katunski bard. Ali ne epske već isključivo lirske pobune. Svaki stih treperi dušom postojbine i evocira njen folklor, često i, nimalo patetično,  isijava bojazan za njen nestanak i nepomen, te koristi rukavce pjesnikovog krvotoka kao jedinstevni put do nje. Medalja slave uvijek je imala drugu stranu – sram ali prema sebi! Junaštvo, čast i slavu crnogorskog trajanja danas su zamijenili njihove suprotnosti što pokazuje beskompromisnost autorovog poetskog puta po cijenu smrti jer će ga tamo, kako kaže, oplakati divne oči i ožaliti divna usta.

Balada o Bijelom vuku pripada jednoj od najekspresivnijih, najslikovitijih i najdirljivijih poema u crnogorskom pjesništvu jer ukazuje na besmrtnu žilu života. To legitimiše Markovića i kao pjesnika dihotomije – ništavila i nadanja. Nedostižna ljubav, smisao trajanja i vjere u čovjeka izraženi su u segmentima kompaktnih priča poetizovanih struktura a filozofski traktat o izmišljenom svijetu govori o bezvremenoj konstanti odiseje zvane – Život! Tu su i čedesa kao njegova neodvojiva karika istinitija od svake istine čime je, na momente, vidan uticaj latinoameričke Bum generacije magičnog realizma.
Britki, uzvišeni i dostojanstveni stihovi ostavljaju svjedočanstvo o našim usponima i padovima, veličini i tragici, bolu i veselju, vječnost i nestanku poezije, ali i nepraštanju onima koji se pamte što je tipično za crnogorsku svijest. Kamen je takođe međaš ovog pjevanja. Sizifovski vezan za njegovu dušu koja se jedino ne može pojesti, autor se predstavlja i kao vješt kamenopisac naših života iz prošlosti.
Pri kraju rukopisa, čućemo i gromovit anarhistički pucanj pjesnika u strašila koja lažu prelijepo pomognuta kanonima i vjerom da uljepšaju čovjekov udes. Ni sa tim se ne miri… I tako u nedogled dok slušamo groteskno odjekivanje naših života kroz porterete velikana pisane riječi. Prever je kriknuo – poezija, to je stvarnije i korisnije ime života! Tako je Zavežljaj časti otmjena afirmacija toga i njegov svojevrsni nastavak.
Ovaj rukopis primio sam kao neku vrstu prijateljskog čitanja iskrenog prijatelja i kolege u nekoj plastificiranoj košuljici punoj prepariranih listova drijena. To više nego simbolično govori da će i ova knjiga Momira M. Markovića, prepuna gorčine, britkosti i prkosa, ali i nade u opstanak u svijetu prolaznosti, vrlo ponosno i svojom ljekovitošću stajati na Drvetu života savremenog crnogorskog pjesništva.

Foto: naslovnica knjige

Nikola Šimić Tonin: Melek Rabija

Safeta Osmičić : Proljetna kiša, Roman, Hrvatsko književno društvo – Biblioteka Književno pero, Rijeka 2018.

Proljetna kiša (Melek Rabija, Melek – prema islamskome vjerovanju, ime za časna stvorenja koja je Allah dž. š. stvorio da bi Mu pokorno izvršavali određene dužnosti kojima ih je zadužio. Stvoreni od svijeta – nadahnuti životom, govorom i razumom), značenjem imena, život junakinje ove priče utkan u naslov romana. Romana rijeke, romana lika, romana sudbine… roman… nastavak romana… sluti se nastavak, zaokruženje trilogijom. Roman ispisan skoro u obliku dnevničkih zapisa, kronike, život – priče glavne junakinje Melek Rabije, zakovitlane vjetrovima sudbine: smjerna, bogobojazna i strpljiva… Simbol trpljenja i strpljenja. Dosljedna naziva melek. Biljeg odgoja. Biljeg Bosne. Usud bosanske žene. (Šuti, trpi, pati… u sjeni muža – sjena. Okovana okovima tradicije, nepisane zakonske prakse, damar života, damar pulsirajuće riječi. Govori rođenom djecom. Šapatom kojim želi nešto reći.).
Pripovijest širokog zahvata. Poglavlja k’o bosanska brda, u vučjem svijetu, razvijena, a u dovik jedna od drugih. Otimaju se obuhvatu oka u svojoj gordosti i veličini. Tipična bosanska priča. Bosanski govor. Bosanski ljudi – koji ne umiju drugačije već da viču i kad se Bogu mole. Izravni. Otvoreni. Neposredni. Pamtljivi. Široke bosanske duše. Na njihovim poljima od duša uzgajaju se ljudoljublja.
Pamtljiv će ostati i doneseni govor te i takve zemlje, tih i takvih ljudi – likova.
Ovaj nas roman priziva sebi. Iznenadi nas poetskim biserima spisateljice – pjesnikinje. Plovimo prepušteni toku priče u iščekivanju događaja i događanja, stranicama knjige. Životne slike romana ostaju uspomenama u nama.
Roman počinje i završava kišom.
Roman i svojom strukturom govori o prevlasti muškog nad ženskim. Dakle, iako je centralni dio romana ženski i ženska vizura, roman ne poentira ženskim glasom, već muškim. Muškarčeva riječ je, ipak, posljednja, on je nosilac moći koliko god se žene borile protiv toga. Autorica je to odlično predstavila ne samo sadržajem svog romana već i njegovom strukturom.
Naredni važan moment ovoga romana jeste ženska vizura događaja. Pripovjedačka nit. Strukturiranost ovog romana pokazuje se kao njegova značajna prednost, jer naracija u strukturi romana otvara prostor koliko za sliku duhovnog profila jedne biografije, toliko i za analitički zahvat u deformitete moralno nagriženog, destruiranog društva, a potom i za kroničarski zahvat.
Ovaj je roman, uvjeren sam u to snažan dokument jednog vremena. Jedne sudbine. Položaju žene. Donesenim likovima. Bosne … Priči koja teče, i teče … i dan danas se skoro pa jednako živi život kao što su ga živjeli likovi ovog romana – žive živi ljudi na istim tim prostorima.
Energija i spisateljsko umijeće kojim su likovi oživljeni čine neuništivim trajanje sjećanja na njih.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Sjećanje na Toma

Moja djela su odraz moje duše. Svako djelo mora imat dušu i poruku, a ja sam u svojim djelima ostavio sebe. – Ivan Tomljanović

Prije točno godinu dana napustio nas je Ivan Tomljanović, akademski slikar, kipar, restaurator i tapiserist (Senj, 29. listopada 1927. – Zadar, 18. siječnja 2017.). U izradi je likovna monografija.

Cilj ove likovne monografije o umjetniku i čovjeku Ivanu Tomljanoviću nije bio niti jest da bude Znanstveni zbornik, bar ja tako (N. Š. T.) od prvoga trenutka nisam vidio niti je želim tim očima gledati. A da želim ukazujući na neupitno umjetničko bogatstvo, ljudskog i umjetničkog, njegov doseg, novim vrednovanjima, značaja i pozicije Ivana Tomljanovića postaviti unutar kulturne scene RH u kojoj neupitno zavređuje svoje mjesto. Potaknuti na pozornost i otkrivanje onog manje poznatog, pa i znanstvenu obradu cjelovitog opusa, kao i postava izložbe te prikupljanja i čuvanja Ivanovih djela … jest smisao ove monografije. Prvenstveno upoznati širu javnost s likom i djelom Ivana Tomljanovića, pomalo zapostavljenim, ili bolje rečeno nedovoljno poznatim bar ne onoliko koliko itekako zavređuje. Tom njegovom radošću stvaranja koja teče i struji sve vrijeme njegovoga život – puta. Naznaka će biti prije sveg na njegovoj Bogoštovnoj umjetnosti,„habitu“ crkvene umjetnosti: freskama, radovima u metalu (crkvenim uresima) restauraciji…
Inicijalna ideja akademika Nikole Bašića uputila me je još jače tom smjernicom nastajanja teksta monografije donoseći nadahnuće unutar likovno-kritičke percepcije, stručnih ogleda Antuna Travirke i drugih ocjenjivača Ivanovoga djela. Svojevrsna je to avantura riječi i slike, a svaka je slika znano nam je to tisuću riječi a Ivan je k tomu i umjetnik riječi.

Koliko je samo filmičan njegov životni put i sve oko njega (Ivanova knjiga Glista na asfaltu) daje nam tu mogućnost vjerodostojnog, virtualne kretnje, svojevrsni mozaik, kojemu protočnost daje i treba dati esejistički gradivni pristup znanstvenim osvrtima koje uvlači u cjelinu teksta. Ni u kom slučaju neću dopustiti da tekst zaguši likovnu stranu monografije, zatrpa slike, one ovom monografijom svijetlit će divotom njega, neponovljivošću jednoga talenta i stvaralaštva, duhovnom stranom jednoga čovjeka, biti odraz njegove duše, monografija njihov vitraž, struktura i niti umjetničkog oživotvorenja. Geneza nastojanja i nastajanja. Ivanova životna i ljudska putanja. Uz podržatelje: Gospođu Anu Tomljanović Ivanovu suputnicu, akademika Niku Bašića koji je u mladosti potaknut Ivanovim i Anim žarom za umjetnost s njima živio istinsko prijateljstvo i Ivanovog kolegu po restauratorskoj struci i prijatelja Šimu Vitorija, uspjeh monografije je neupitan.

Foto: www.pexels.com