Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Nikola Šimić Tonin: Sjećanje na Toma

Moja djela su odraz moje duše. Svako djelo mora imat dušu i poruku, a ja sam u svojim djelima ostavio sebe. – Ivan Tomljanović

Prije točno godinu dana napustio nas je Ivan Tomljanović, akademski slikar, kipar, restaurator i tapiserist (Senj, 29. listopada 1927. – Zadar, 18. siječnja 2017.). U izradi je likovna monografija.

Cilj ove likovne monografije o umjetniku i čovjeku Ivanu Tomljanoviću nije bio niti jest da bude Znanstveni zbornik, bar ja tako (N. Š. T.) od prvoga trenutka nisam vidio niti je želim tim očima gledati. A da želim ukazujući na neupitno umjetničko bogatstvo, ljudskog i umjetničkog, njegov doseg, novim vrednovanjima, značaja i pozicije Ivana Tomljanovića postaviti unutar kulturne scene RH u kojoj neupitno zavređuje svoje mjesto. Potaknuti na pozornost i otkrivanje onog manje poznatog, pa i znanstvenu obradu cjelovitog opusa, kao i postava izložbe te prikupljanja i čuvanja Ivanovih djela … jest smisao ove monografije. Prvenstveno upoznati širu javnost s likom i djelom Ivana Tomljanovića, pomalo zapostavljenim, ili bolje rečeno nedovoljno poznatim bar ne onoliko koliko itekako zavređuje. Tom njegovom radošću stvaranja koja teče i struji sve vrijeme njegovoga život – puta. Naznaka će biti prije sveg na njegovoj Bogoštovnoj umjetnosti,„habitu“ crkvene umjetnosti: freskama, radovima u metalu (crkvenim uresima) restauraciji…
Inicijalna ideja akademika Nikole Bašića uputila me je još jače tom smjernicom nastajanja teksta monografije donoseći nadahnuće unutar likovno-kritičke percepcije, stručnih ogleda Antuna Travirke i drugih ocjenjivača Ivanovoga djela. Svojevrsna je to avantura riječi i slike, a svaka je slika znano nam je to tisuću riječi a Ivan je k tomu i umjetnik riječi.

Koliko je samo filmičan njegov životni put i sve oko njega (Ivanova knjiga Glista na asfaltu) daje nam tu mogućnost vjerodostojnog, virtualne kretnje, svojevrsni mozaik, kojemu protočnost daje i treba dati esejistički gradivni pristup znanstvenim osvrtima koje uvlači u cjelinu teksta. Ni u kom slučaju neću dopustiti da tekst zaguši likovnu stranu monografije, zatrpa slike, one ovom monografijom svijetlit će divotom njega, neponovljivošću jednoga talenta i stvaralaštva, duhovnom stranom jednoga čovjeka, biti odraz njegove duše, monografija njihov vitraž, struktura i niti umjetničkog oživotvorenja. Geneza nastojanja i nastajanja. Ivanova životna i ljudska putanja. Uz podržatelje: Gospođu Anu Tomljanović Ivanovu suputnicu, akademika Niku Bašića koji je u mladosti potaknut Ivanovim i Anim žarom za umjetnost s njima živio istinsko prijateljstvo i Ivanovog kolegu po restauratorskoj struci i prijatelja Šimu Vitorija, uspjeh monografije je neupitan.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Budnošću srca

Sjećanje na Vladimira Pavića (1938.-2005.), pjesnika zadarskoga zavičaja.

Osamdeset je godina od rođenja Vladimira Pavića (1938.-2005.), pjesnika zadarskoga zavičaja, esejista i žurnalista, člana Društva hrvatskih književnika.

Od prve ukoričene zbirke Obeščašćeni dlanovi, koja je neupitno bila njegovo poetsko vatreno krštenje objavio je još desetak zbirki, novinske članake i eseje… o njemu ponajbolje govore stihovi u zbirci Naplavine bola (svojevrsni poetski dnevnik), objavljenoj u izdanju Školskih novina 1982. godine. I u riječi i u djelima, živi svoj rodni kraj, zavijen u zavičaj. Tako i čitatelja usmjeruje – ljubiti svoj prostor, brinuti o njemu. I prostor brine o čovjeku. Izlazi iz njega, živi u njemu i vraća mu se zemljom.

Pavić je najiskreniji pjesnik srcem zadarskoga zavičaja. I kad pjeva, piše o moru, težaku, škoju, kalama, kantunima, kiši, drači, suncu, vjetru, poskoku, gušterici, ognjištu, brašnjavim rukama majke – kao da piše o zemlji – majci – hraniteljici.

Vratio sam se / gledaju me gušteri i poskoci / Majka iznosi dunju / I pričešćuje me / suncem / da se prisjetim doma / u kojem sam proplakao. / Samo prastara murva / Priča mi pjesmu… (Povratak)

Pjesnik Pavić, dušom priča, srcem piše zavičajni kolorit, gdje je pjesničkim iskazom, zavičaja – centruma, sistemom slika i jezičnom svježinom širio svoje poetsko polje. Poetski zasnovani svijet.

Pjesnička osjećanja pjesnika Pavića – kod njega se konstantno prepliću bol i radost sa znatno intenzivnijim osjećajem prvog.

Prisjetitimo se engleskog pjesnika osamnaestog stoljeća, Persy Bysshe Shelley koji kaže: „Poezija je zapis najboljih i najsretnijih trenutaka najsretnijih i najboljih umova“.

Ovim nas slavni Englez upozorava o značaju poezije za upoznavanje značaja iskustva.

Instinktivnim osjećanjem pjesnik Vladimir Pavić zbija svoja iskustva u stih – žižak.

Budnošću srca Vladimir Pavić razmišljao je i zapisivao, isturajući zavičaj na prvo mjesto kao mjerilo životnih iskustava, svjestan prolaznosti i kruga u kojem se svi krećemo – priziva zavičaj, kao posljednje utočište.

Nikola Šimić Tonin / Žaklina Kutija: Da ti se smrzne duša

Kazalište lutaka Zadar, predstava za  odraslu  publiku  u sklopu Večernje scene, 2. veljače u  20 sati, predstava autora Daria Foa “Monolog kurve u ludnici”.

Predstava “Monolog kurve u ludnici” okupila je gotovo isti tim suradnika koji je prije 30 godina s Filodramskom postavio “Narko mamu”. Kao i tada, Foov tekst je prevela prof. dr. Nedjeljka Balić Nižić, režiju potpisuje prof. dr. Živko Nižić. Glazbeni suradnik je Emil Šprljan, a majstor svjetla Ivo Nižić. Novi su scenograf Robert Košta, kostimografkinja Marijana Jakelić i inspicijentica Radojka Kozulić. U predstavi igra Gabrijela Meštrović Maštruko.

Dario Fo

Dario Fo ( 1926. – 2016.) dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1997.), jedan je od najplodonosnijih talijanskih dramatičara. Uz kazalište kao modus vivendi angažirano analitički promatra svakodnevicu. Monolog kurve u ludnici oblikovao je za svoju ženu glumicu Francu Rame. Kritički progovara o položaju žena u društvu raščlanjujući žensku pojavu na: majku, domaćicu, mitološki lik, žrtvu, ali i buntovnicu.

Dario Fo, kao poznati ljevičar i angažirani intelektualac, koristi ženski monolog, katkada naturalistički sirov i brutalan, želeći uputiti oštru društvenu kritiku.

Iznenadila me je ali i zabrinula, aktualnost njegovoga teksta. Prošlo je 40 godina od vremena kada je napisan tekst, ali neke društvene uloge žene, njezino kulturno “pozicioniranje”, predrasude prema ženama, eksploatacijski odnosi, još su i danas itekako snažni.

Gabrijela MeštrovićMaštruko

Kad je talijanski nobelovac Dario Fo 1977. godine pisao tekst monodrame Monologo di una puttana in manicomio (Monolog kurve u ludnici) za svoju suprugu glumicu Francu Rame, poznata zadarska glumica Kazališta lutaka Zadar Gabrijela Meštrović Maštruko imala je jedanaest godina i u osnovnoj školi u Arbanasima, pod mentorstvom profesorice Katarine Tošić, pripremala je svoju prvu ulogu u životu, u školskoj predstavi Trinaestogodišnjaci.

Tada nije ni slutila da će, točno deset godina kasnije, svoju prvu profesionalnu glumačku ulogu odigrati u Kazalištu lutaka Zadar i da će za tu prvu profesionalnu ulogu u predstavi “Loptica skočica”, krivac biti taj isti Dario Fo. Naime, samo nekoliko mjeseci ranije iste te godine, tekst budućeg nobelovca, monodramu “Narko-mama”, Gabrijela Meštrović Maštruko je tako strastveno odigrala s Filodramskom grupom Filozofskog fakulteta u Zadru da ju je Milena Dundov, tadašnja prvakinja zadarskog glumišta, odmah angažirala u lutkarskom kazalištu.

Trideset godina poslije, na veliku obljetnicu svog umjetničkog stvaralaštva, ponavlja se stara dramska priča o jedinstvu mjesta, likova i radnje. Monodramu Daria Foa Monolog kurve u ludnici pod redateljskom palicom bivšeg voditelja Filodramske grupe, prof. dr. Živka Nižića, na daskama Kazališta lutaka Zadar odigrat će njegova “prva glumačka violina”, Gabrijela Meštrović Maštruko.

„ … Gluma je za mene ljubav i strast. Volim jaku ekspresiju. Od glave do pete ja sam Mediteranka. Tata iz Velog Drvenika, mater iz Siverića kod Drniša, kombinacija bodula i vlaja. Moje djetinjstvo na Drveniku bilo je bajkovito. To me je odredilo, i kao osobu i kao glumicu. Obožavam more, jedrenje i ribolov. I na panulu i na skosavicu … „ (Gabrijela Meštrović Maštruko).

„Monolog kurve u ludnici“

” … I majka mi je govorila, netko tko želi biti poštena žena, nema izlaza. Bolje da se ubije. I tako sam se ja dala ubiti. Osam sati radnog vremena u tvornici. Uz prekovremene. I tu sam poludjela, tu me počela hvatati kriza…”– Dario Fo, “Monolog kurve u ludnici”.

Ona nema imena, muža, obitelj, ni djece. Otac je pokušao silovati, majku je gotovo zaboravila. (Ni)je mogla birati. (Ni)je ni imala između nečega – čega. Život-put odveo je u prostituciju. Postala je kurva. Gadi joj se to što joj rade i tada je duhom odsutna. No ona je borac. Buntovnica.

Želi svoj život promijeniti, želi pobjeći od uloge koju su joj drugi – društvo, muškarci, sredina – nametnuli. Govori iz očaja. Za društvo tada postaje opasna. Subverzivna. I odmah biva kažnjena. Izolirana. Kao pokvarena mehanička lutka. U ustanovu za mentalno oboljele. Ona je kurva u ludnici…

Uistinu, bez lažnoga pretjerivanja, bila je ovo predstava za pamćenje.Jedna posebna kazališna večer, dvorana kazališta ispunjena do posljednjega mjesta, mahom ženama.

Jesam li znao što ću vidjeti i doživjeti u Kazalištu lutaka Zadar 2. veljače 2018., iskreno ne, ali sam,znajući rad i talent Gabrijele Meštrović Maštruko, slutio i iščekivao.

Iznad svih očekivanja ostao sam iznenađen i zadivljen Gabrijelinim glumačkim transformacijama od pohotnice do pokornice… S gađenjem i mržnjom prema onima… i nježnošću kojom se obraća onom svom unutarnjem ja oživljenom lutkom?!

Što sam nakon predstave mislio, moram priznati u prvi tren ništa, jer nisam htio svojim mislima pomaknuti one prve osjećaježaljenja…bijesa…. osuđivanja sveg ovog licemjera koje nas okružuje…ali ova predstava je toliko snažna, vraćase…u mislima je, a asocijacije, pitanja postavljaju se iznova, a moje divljenje tebi, glumici, Gabrijeli Meštrović Maštruko, hrabrosti da tekst doneseš i snagom svoje ekspresivne osobnosti tako izraziš vraćaju um na traženje pravih riječi koje bi doživljaj i dojam približno interpretaciji izrazilo. Dugo ništa nije u meni izazvalo ovakvu buru različitih emocija: kritičara, pjesnika, oca, muža, muškarca, prijatelja…Dok su se neki u publici smijali moje su oči suzile.

Kazališna večer prošla je u trenu, na Gabrijelinojmoćnoj glumi, jakoj poruci ove tragedije s komikom u tragovima! Tvoja oživljena lutka Gabrijelapravijeinteligentni horor, da se smrzne duša!

Brutalno iskrena ispovijest u kojoj Gabrijela Meštrović Maštruko: plače, pjeva, smije se i ljuti… beštime su izrečene od srca i upućene na adrese onih kojima ih svi upućujemo.

Oživjeti jedan takav tekst, rijetki mogu, i među tim rijetkima uistinu su rijetki oni koji su glumački toliko kompletni. Donijeti tako zahtijevan tekst na taj način da se i na neke “duhovite” dijelove ne možeš nasmijati jer toliko je donesene boli, bunta, gologa života ogoljenogživota – dna života.

Svojevrsni je ovo krik, poništavanje čovjeka ustvarnosti življenja. Ironija. Realnost koja boli, ali su pomaci minorni, tema sveprisutna i aktualna, boli više od te boli, spoznaja da ti ženski likovi nisu likovi već stvarnost mnogih od koje okrećemo glavu s kojom se nismo u stanju nositi, reagirati, prepoznati, promijeniti.

Gabi je uspjela, a zar to nije veličina velikih, izraziti tekst Darija Foa, redatelja Živka Nižiča i svih koji su svoju kreativnu kazališnu energiju uložili u osmišljavanje i izvedbu ove predstave. Uspjela je pokazatikoliko je neupitna glumačka veličina i koliki glumački potencijal – Gabi – Gabrijela Meštrović Maštruko.

Foto: Kazalište lutaka Zadar

Tin Lemac: Ispovjedni vodoskoci Maje Šiprak

Maja Šiprak: Vatra jasnog pripadanja, Hrvatski sabor kulture, Split 2016.

Pjesnikinja Maja Šiprak objelodanila je šestu zbirku poezije znakovitog naslova Vatra jasnog pripadanja. Autorica, Siščanka sa zagrebačkom adresom, pjesnikinja je već s pozamašnim opusom koji se smjelo razvija iz knjige u knjigu. Tomu je znak činjenica da je Majina poezija već zastupljena u nekim antologijama, zbornicima i izborima poezije u Hrvatskoj i Europi. Biti svjestan vlastita talenta, uporno raditi objelodanjujući knjige i biti u kontaktu s pravim literarnim vodičima može samo donijeti dobar i kvalitetan rad koji mami na stalno usavršavanje. Namjerno ću biti malo osoban i reći kako sam se s Majinom poezijom prvi puta sreo na grupnoj promociji neafirmiranih autorica u Knjižnici Bogdana Ogrizovića negdje početkom prosinca 2012. godine. Ta je poezija bitno odskakivala od ostalih i povjerovao sam se kako će se dotična autorica jako razviti narednih godina. Nisam pogriješio. To mogu zahvaliti svom urođenom osjećaju za pjesničku riječ i autentičnost senzibiliteta, pa s toga mogu reći kako mi je zadovoljstvo napisati recenziju jedne sazrele poetske knjige. I to baš u ovaj jesenski dan pun jetke melankolije, kad je petak i kad se posprema tjedan, kad zamire disciplina pisanja ujutro ili u noći i tekst nastaje u neko neobično vrijeme poslije podneva. Navedenu knjigu možemo proglasiti poetskom knjigom, a ne zbirkom pjesama. Ona svjedoči jednu intimnu odiseju lirske junakinje i strukturirana je kao povijest nečijeg života ilitiga intimni krajolik duše. Ove navedene kvalifikacije zvučat će u današnje vrijeme suviše arhaično, teorijski slabo potkovano, esejistički izblijedjelo, no kako više pišem kritike, češće posežem za starijim artefaktima ne bih li možda i sam dodefinirao svoju poziciju. Slaganje pjesama u jasne cikluse te snažan osjećaj za vanjsku i unutarnju ravnotežu ono je što knjigu čini primamljivom da je čitatelj u knjižari uzme za ruku. Druga je kategorija dizajn naslovnice. U skladu s naslovom, riječ je o skladu muške i ženske ruke koje se meko izvijaju prema unutarnjem svjetlu izbjegavajući patetičnost koju riječi pripadanja i zajedništva ponekad nose. Knjiga je popraćena pogovorom ugledne književnice Božice Jelušić, čitateljskim zapisom leksikografkinje Vlatke Štimac i impresijama prvih čitatelja i prijatelja. Jelušićeva piše eruditski pogovor knjizi ističući njezinu kvalitetu i iznjedruje stanovite poetičke odrednice. To su ljubavna lirika, redukcija metaforike, recepcija i pokušaj dohvaćanja dvojevanja kao simulacije početnog para za koji nalazimo reference u brojnim religijskim i kulturnim kategorijama. Vlatka Štimac piše čitateljski tekst o Majinoj poeziji kao poeziji traženja Drugoga. Temeljito razlaže nijanse ljubavnih emocija kako u knjizi, tako i u životu podsjećajući nas da su literatura i život uvijek u jednom teško razmrsivom čvoru. Čitateljski komentari Majine poezije vrlo su zaneseni, suosjećajni, protkani toplinom i sluhom za pjesničku riječ i daruju joj suptilnost impresionističkog čitanja koja se u današnje vrijeme uveliko zanemaruje. Iz Jelušićkih i Štimčevinih redaka možemo nastaviti tkati interpretaciju ove knjige dajući joj prije svega jedan ljudski obol za njezin daljnji let i sidrište na dokovima suvremenog hrvatskog pjesništva. Poetički gledano, lirika Maje Šiprak ispovjednog je karaktera. Kritičari često neprecizno koriste pojam ispovjednog tona ne objašnjavajući ga. Kako bi se iz tog aspekta također moglo interpretirati (s nužnim paradigmatskim zakretanjem prema autoru), preskočit ću to ne bih li zagušio tekst teorijskim referencama. Ispovjednost lirike Maje Šiprak očituje se u istaknutoj poziciji lirskog ja, emocionalnoj stratifikaciji i intimističkoj tematici. Poetska građa koja se koristi u ovoj poeziji počiva na jednoj neostvarenoj ljubavnoj situaciji, pa se može spekulirati o stanovitoj (kvazi)autobiografičnosti samog lirskog teksta. Intimistička tematika proslijeđena je vrlo pomno; iz pjesme u pjesmu buja tkivo emocije, smjenjuju se pozicije aktera (lirskog ja i lirskog ti) i tekst nalikuje stihovanoj emotivnoj bajci s razasutim središtima čudesnosti. Ono što je najzanimljivije u kritičarskoj i čitateljskoj recepciji izvjesna je dinamička smjena aktera i retorizacija jastva i tistva. U dinamičkoj smjeni aktera postoje pjesme s približno konstativno učvršćenim jastvenim iskazima (pjesma Gledam i ćutim), performativnim obraćanjem lirskom ti upitnim i izjavnim (pjesma Istina se nosi sama) i apelativnim iskazima (pjesma Ne boj se). Time se značenjska postava intimne komunikacije čini transparentnijom i usmjerava tokovima emocionalne stratifikacije subjekta. Također, jako je važno naglasiti mogućnosti kada lirsko ti prelazi u domenu lirskog objekta (pjesma Prije plovidbe) čime se iz komunikacijskog aktera potencijalni partner spušta u zone konstitutivnih aktera teksta mijenjajući konceptualizacijsku os. U ovom trenutku ne mogu izreći ikakvu aksiološku premisu o tom odnosu premda o tome razmišljam dulje vrijeme baveći se specifičnostima ispovjedne poezije. Retorizacija jastva pojavljuje se u trenucima onemoćalosti pred vlastitom nesrećom i zaustavljanja izlazeće emocije (pjesma Klatno). Lirska junakinja retorizira lirsko ti onda kad se suočava s ostacima emocije koja nije izblijedjela vremenom i novim životnim mogućnostima (pjesma Tebi). Emocionalna stratifikacija satkana je od pastelnih tonova tuge, boli, uznemirenosti, melankolije, zamućenosti, usamljenosti, ushićenosti i želje. Kako su emotivni pasaži lirskog subjekta iznimno razvedeni i stavljaju se na laboratorijsku vagu subjektovih snatrenja, rekla bi teoretičarska glava kako subjekt iskaza biva jednak subjektu iskazivanja, te kako se autorica i lirska junakinja znatno približuju. Poetičko-stilski gledano, ova ljubavna lirika nastaje na tradiciji romantičarsko-simbolističke lirike koristeći topičku predmetnu strukturu. Ti su se toposi vremenom pretvorili u opća mjesta i njima pribjegavaju pjesnici na početku, pa im stroga akademska kritika ili pomodno upućivački instruktori anuliraju zbirke. Bitno je uočiti kako se Majin stil gradi upravo na semantizaciji općih mjesta i presvlačenju tradicionalne topike u ruho najfinijih ženskih emocija čime se, feminističkim rječnikom iskazano, njezino pismo može obilježiti i kao feminilno. Namjerno ne kažem afektivnost jer bi i to bila početnička greška. Maji je pošlo za rukom pronaći vrlo preciznu iglu kako bi se poetski goblen sašio od vidljivih i nevidljivih niti i kako bi jedno čitanje izazvalo još jedno ili bar dva. U svrhu neoštećenja autorice u rastu i davanja smjera njezinoj poeziji. Kako sam u posljednje vrijeme dosta proučavao ispovjednu poeziju i pisao o njoj, mogu reći da me zadnji rukopisi manje afirmiranih autora sve više iznenađuju svojom svježinom i suptilnošću pristupa. Povlačim se sada kako bih knjigu još jednom pročitao i vidio jesu li ovi retci zabrujali u kritičkom stroju ili se prelili kritičkom tintom po gomilama papira.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Republika, godište LXXIII., br 11-12, studeni-prosinac 2017.

Foto: www.pexels.com

Milica Marinković: Plava oaza naslednika Mediterana

Boris Jovanović Kastel, Zevs u budvanskom kazinu, JU Narodna biblioteka Budve, Budva 2017.

Čitaocima poezije Borisa Jovanovića Kastela poznato je koje je njegovo prevashodno nadahnuće. Mediteran. Međutim, iako ova reč krasi brojne naslove pesnikovih dela, najnovija zbirka pesama se u tome razlikuje. Naime, u njenom naslovu se ne spominju ni Jadran ni morsko plavetnilo, već njihov apsolutni antonim – pustinja. Upravo kroz opasnost koju uliva misao na pustinju, Kastel izražava veličinu i snagu mora, njegovu neraskidivu vezu s čovekom i prirodom. Čekaju li nas nekuda brodovi i hoćemo li ikada uploviti njima u srž mora i istinu njegovog plavetnila? Još jednom putujemo kroz beskraj stihovima Borisa Jovanovića Kastela, pesnika i, možemo slobodno reći, deteta i naslednika Jadrana, a, samim tim, i Mediterana.

U naslovima pesama čita se Mediteran jer se sve reči njemu vraćaju. On je polazna tačka i pristanište Kastelovog opusa. Ipak, teme tekstova su mnogobrojne. Kao što se u talasima morske vode neprekidno menjaju prividi i slike svega onoga što se u njima ogleda, tako se i pesnik služi iskonskim vezama između sadašnjosti i prošlosti, poezije-umetnosti i svega onoga što se lepoti protivi. Svi ti kontrasti ujedinjeni su u moru i njime preplavljeni. Razlike su nekada nevidljive i čovek može lako da upadne u zamku, naročito onu kojoj je priroda mora strana. Snažan kontrast dominira u odnosu između prošlosti, gde se uviđa određena pesnikova nostalgija za davnim vremenima kada je more vladalo svetom, i sadašnjosti gde se najveća važnost pridaje smešnoj i tužnoj politici. Samim tim se oseća gnusnost prema političkoj sadašnjosti na čijoj sceni igraju osobe sposobne da i od vode načine pustinju, a od bogatstva pustoš. Pesnik nas upozorava na to, podsećajući da ipak, posle svega, nada ostaje ako se u nju veruje. To su more i njegova poezija, a poezija je ljubav.Dakle, ta slika današnjice je naša pustinja. More je iznad svega toga i ne da se okrnjiti ni granicama ni  nacijama. I upravo u tome se krije njegova jačina. Dok se tlo da prekrajati i menjati, more ne podleže ni najmoćnijim vladarima. Moćnici ga ne mogu pokolebati. Neuništivo je pred njima jer se ne pokorava vlasti, a, s druge strane, nudi se bespomoćnima i nejakima. Lako se da preplivati. Nije im ni granica ni smetnja.

Kako se izvući iz pustinje i gde pronaći plavu oazu? Kastel je pronalazi u nadahuću koje deli s mnogim pesnicima koje spominje, sanja, zamišlja, s njima razgovara, citira ih, poziva. Jedan od njih je i veliki Kavafis. Vraćamo se moru kao što se i sve čiste duše vraćaju dubinama jer površina ostaje površnima. Poezija se ne piše sama, već ima ulogu spone, prijateljice. Ona je i boca koju pesnik spominje. Boca koja sadrži more, a more sadrži nju samu. Postati boca i upustiti se u plavetnilo. Postati simbol i živeti u čaroliji onoga što se ne da ni imenovati jer je ono večnost i ništa drugo nego večnost. U toj večnosti čeka brod, onaj koji vodi do Itake, daleko od pustinje.

Branimir Čakić i Nikola Šimić Tonin: Svemirska bajka

Ne postavljajte previše pitanja

“Ono što olakšava gledanje ovoga zamornoga filma je dekor; specijalni efekti Briana Johnsona i Richarda Edlunda, uz bezrezervnu podršku Normana Reynoldsa kao produkcijskoga dizajnera, stvorili su neprekinuti niz vizualnih divota koje nam pomažu odvući misli od hrpe nelogičnosti i besmislene tupaste akcije dobrih i loših likova u njihovu krajnje dosadnome sukobu” – Eric Shorter – Daily Tellegraph

Ne, niste pročitali izvadak iz kritičarskoga osvrta za aktualni Johnsonov film, već, umjetničke robije vrijedan osvrt jednoga, dotada uvaženoga kritičara za, vjerovali ili ne, globalno najobožavaniji film iz serijala i jedan od najhvaljenijih filmova svih vremena – Imperij uzvraća udarac. Objavljen je netom nakon premijere, te davne, Lennonovim ubojstvom zamračene 1980.
Dotični je kritičar nakon dovoljno vremenskoga odmaka postao predmetom sprdnje globalnih razmjera; no svojedobno nije bio osamljen u svojim razmišljanjima; štoviše, mnogi su, naime, tvrdili kako Kershnerov film ne posjeduje šarm, bajkovitost i uzbuđenje originala; zamjerali su mu (ne)dovršenost, suvišne scene i manjak priče, toga tako precijenjenoga koncepta u filmskoj umjetnosti; sličnih se razmišljanja i ovih dana posvuda može naći na račun osme SW epizode, dok osvrti kojima vrve čak i pouzdani fanovski forumi samo potvrđuju otprije poznato i toliko puta dokazano – SW jednostavno nisu filmovi za svakoga. Nikada nisu ni bili.

Parafrazirati ću Lawrenca Kasdana, koscenarista sedmice i scenarista filmova ”Imperij uzvraća udarac” i ”Otimači izgubljenoga kovčega” – ”Star Warsi su staromodno pustolovini filmovi utemeljeni na mitologiji koliko i na i pop kulturi, i uživat ćete u njima ukoliko ne analizirate i ne postavljate previše pitanja. Prepustite se dakle zabavi i ne očekujte nikakvo Novo otkrivenje!”
Od slavnoga originala prošla su duga četiri desetljeća i otada se nije pojavio niti jedan približno snažan fenomen. Da su bili dovoljne nadahnute prvoklasne filmske ekipe, nanizalo bi se otad srodnih fenomena; nije ovdje riječ o bezvremenskoj vrijednosti hit filmova, kakvih naravno imamo, već o filmovima koji su postali više od filma, a čije priče i likove doslovno žive generacije, svih rasa i nacija, a koji su oplodili čak i službeno priznatu religiju Jedi vitezova. Mnoge su knjige i studije uzaludno pokušale dešifrirati nedodirljivost prva dva snimljena SW filma; i vrijeme je da, nakon neočekivano mitskoga raskola kakav je među obožavateljima u samo nekoliko dana izazvala osma SW epizoda, da napokon prihvatimo kako nikada neće osvanuti nastavak po guštu većine okorjelih sljedbenika; dakle film takve umjetničke i ugođajne vrijednosti, s toliko nužne umjerenosti i uvjerljivosti unutar fantazije, kakvima obiluje legendarna peta epizoda; riječ je, naime, o svojevrsnoj nemogućoj misiji, obzirom na aktualne filmske i globalne trendove, te autorske pretenzije unutar visokobudžetnih okvira.

Vremenom, fanovska se baza obilato namnožila i mnogi su odrasli obožavatelji počeli postavljati pitanja, tražeći logiku i realizam na poljima dvodimenzionalne svemirske fantazije za djecu i veliku djecu, zaboravljajući valjda kako je upravo Lucasovo odgovaranje na neka ”važna” pitanja poput porijekla Sile dobrano naškodila prequelima i misteriji čitave sage.

U modi je pljuvati

Postoje izvrsni, svih mogućih priznanja vrijedni filmovi nakon kojih živiš jednako kao i prije nego što si ih pogledao; postoje zatim filmovi koje rado pamtiš i rado dijeliš; najrijeđi su, pak, filmovi koje živiš

Još u ta davna romantična doba vladavine originalne trilogije, sjećam se pitanja odraslih filmofila: ”Kojim je čudom Luke Skywalker, nakon svega par dana obuke kod meštra Yode, a koja uopće nije sadržavala vještine mačevanja, uspio ovladati svjetlosnim mačem u tolikoj mjeri da se onako efektno odupre moćnome Vaderu u finalu filma? Iznosile su se i tada čitave studije o nepraktičnosti AT-AT hodača. Izrugivalo se sada već legendarnoj nepreciznosti i smotanosti stormtroopera koji nisu kadri djelovati čak ni protiv lutkastih Ewoksa. Pojedinci su ismijavali ”sapunsku” završnicu Imperije gdje opaki Vader izgovara čuvenu: ”Ja sam tvoj otac!” Pojedinci kao da nikada nisu čitali Shakespearea, niti znaju dovoljno o mitologiji, Homeru i Campbellovim studijama. Tu je još na stotine pitanja i analiza kojima iz godine u godinu cinični realisti bezuspješno pokušavaju urušiti čaroliju originalne trilogije. Ne možete, dragi moji, umnim analizama i cinizmom protiv svemirske BAJKE. To spada u domenu filmskih troglodita koji bezvremenskome Čarobnjaku iz Oza prigovaraju nedostatak karakterne studije i CGI efekata. Posredstvom interneta, sve je otišlo predaleko i mnogi zorno uživaju u pronalaženju nelogičnosti kao da je riječ o skrivenome blagu; u modi je dakle pljuvati i mrziti; s druge, pak strane, koliko fanova toliko i teorija; pa sada prigovaraju osmici zbog odmaka od prokušane formule, isti oni koji su sedmicu popljuvali kao besramnu kopiju originala; i opet sve vrvi pitanjima poput bizarnoga: ”Kako je Kylo Ren s onakvom frizurom mogao umigoljiti glavu pod onakav šljem?” ”Kako je Rey brže-bolje ovladala Silom?” pita se jedan tvrdeći da su Imperij i original jedini SW filmovi vrijedni fanomena. Takvome je netko trijezno odgovorio: Kako je Luke usred napada na Zvijezdu smrti ovladao Silom i pilotirao X-wingom bolje od svih pobunjeničkih pilota, unatoč bjelodanoj činjenici da pilotira prvi puta? Mnogi su, zamislite, zaključili kako bi Hans Zimmer skladao bolju glazbu od maestra Williamsa, što je otprilike isto kao da umjesto Brucea Springsteena u svrhu globalne rock fešte angažirate Marka Perkovića Thompsona. Mnogi poznavatelji klasične glazbe slažu se kako nam je ”Mozart današnjega doba”, kako maestru Williamsu mnogi poklonici simfonisjke glazbe odavno tepaju, opet poklonio remek djelo, svojevrsnu Osmu simfoniju. Istrenirate li dušu bezvremenskim djelima Holsta i Dvoraka, spoznati ćete kojoj ligi Williams pripada.

Postoje izvrsni, svih mogućih priznanja vrijedni filmovi nakon kojih živiš jednako kao i prije nego što si ih pogledao; postoje zatim filmovi koje rado pamtiš i rado dijeliš; najrijeđi su, pak, filmovi koje živiš. Među takvim draguljima, ne postoji film kojega živi veći broj ljudi od originalnih Star Warsa – Lucasovog remek djela iz davne 1977. U nas je izvorno pogrešno naslovljen kao ”Rat zvijezda”, što je kasnije ispravljeno u manje zvučno ”Zvijezdani ratovi”. Podnaslov ”Nova nada”, dodan je u redistribuciji, tek nakon što je trijumf originala zagarantirao nastavke. Nebrojene su studije, knjige i rasprave o fenomenu najpopularnijeg filma ikada snimljenog; filma u kojemu je baš svaka scena klasična, valjda jedinoga filma čiji kompletan dijalog i svaki detalj, kako kadra, tako i soundtracka, poznaju milijuni obožavatelja diljem kugle zemaljske.

Gledište velikoga djeteta

Lako je objasniti zbog čega velika većina odraslih obožavatelja Lucasove fantazije petu epizodu izdvaja kao uvjerljivo najbolji od šest dosad prikazanih filmova. Riječ je o filmskome remek djelu najvišega ranga uz koje je najlakše odrasti iz razloga što je najozbiljnije, najumjerenije, najljudskije i najmanje djetinjasto.

Svoju ću kratku analizu ponuditi iz dva gledišta; prvo (i ispravnije) kao veliko dijete koje kino platno doživljava prozorom u istinu pustolovnijeg svijeta, zatim kao brzopoteznu studiju dugogodišnjega obožavatelja i poznavatelja žanra otpornoga na klice intelektualnoga snobizma. Gledište velikoga djeteta: Nakon Ben-Hura, bio je to prvi film koji je nadmašio moja očekivanja utemeljena na višesatnom zurenju u filmski plakat. Uvodna tema genijalnog maestra Williamsa zagrmila je simfonijskim blagozvučjem koje je u meni odjeknulo poznatim oduševljenjem starijim od sjećanja. Imperijina krstarica i pojava strašnoga Vadera dodale su osjećaj velike opasnosti i neodoljive vizualne privlačnosti. S druge, pak strane, princeza Leia i legendarni duo simpatičnih droida odmah su me privukli u svoje redove. Ugođaj tatooinskih dina nužno usporava ritam otkrivanja, a neodoljivi misterij budi se u trenutku kada R2D2 prezentira skraćenu princezinu poruku Obi Wan Kenobiju. Navještaj velike pustolovine doseže svoj vrhunac Lukeovim sudbinskim gledanjem u daljinu dva zalazeća sunca. Pojave Kenobija, a posebice Hana Sola i Chewbacce pojačavaju krug herojskih prijatelja, a uzlijetanjem Falcona napokon počinje velika avantura, neodoljiva u svakoj svojoj sceni, prepuna smijeha, akcije, mitološke drame i romantike. Napad na Zvijezdu smrti razinu moje dječačke uživljenosti podigao je na razinu vrijednu življenja. Brzopotezna analiza obožavatelja: na papiru priča ne nudi ništa više od mnoštva dvodimenzionalnih stripova. U scenariju jedna od scena ide ovako: EXT. Tatooine – dan; Luke sjetno motri zalazeća sunca. Tako ispisana, ne zadržava dulju pozornost, no na filmu, uz veličanstvenu temu Joha Williamsa, Hamilovu izvedbu te vizualnu divotu i nužnu duljinu, scena postaje besmrtna. Tako je i s cijelim filmom; stvar je u izvedbi, miješanju mitoloških motiva s onima iz stripovske kulture; stvar je u ritmu koji dopušta da scene dišu i da s njima dišeš (što, nažalost, nije slučaj s prequel trilogijom), posebice bi istaknuo vrhunske klasike vrijednu glazbu, prvoklasni dizajn svega u kadru, dok je napad na Zvijezdu smrti u svim segmentima zasluženo najcitiranija i najslavnija akcijska scena u povijesti filma, kojoj konkurira i po čuvenju je nadmašuje tek utrka četveroprega iz Wylerovoga Ben Hura. Besprijekorna montaža, preglednost kadrova, dizajn letjelica i dinamika istih, te zvučna kulisa, posebice gradiranje i slojevi Williamsove simfonije spomenutoj su sceni podarili i status učiteljice redateljima poput Jamesa Camerona, Petera Jacksona i Christophera Nolana.

Lako je objasniti zbog čega velika većina odraslih obožavatelja Lucasove fantazije petu epizodu izdvaja kao uvjerljivo najbolji od šest dosad prikazanih filmova. Riječ je o filmskome remek djelu najvišega ranga uz koje je najlakše odrasti iz razloga što je najozbiljnije, najumjerenije, najljudskije i najmanje djetinjasto. Ni u jednome trenutku ovaj film ne izgleda kao videoigrica ili crtani film; proslavljeni momenti bitke na Hothu ili Falconova bijega kroz polje astereoida taman su dozirani, dobrim dijelom zahvaljujući ograničenjima tadašnje tehnologije, zbog čega se veći naglasak morao staviti na ljudsku dramu. Priča ovdje ne počinje, niti završava; nema je previše i svodi se na bjegove i okršaje; središnji čin bavi se najviše likovima, od kojih se produbljuju svi vodeći likovi iz originalnoga filma, te im se dodaje legendarni meštar Yoda, čiju duhovnu poduku Lukeu, od riječi do riječi napamet znaju milijuni koji naprosto žive ovaj film. Ritam filma dopušta scenama da dišu, a gledateljima da upijaju njegovo neodoljivo ozračje, dok Shakespeareanska završnica s Vaderom i Lukeom zasluženo spada među najsnažnije i najcitiranije momente u filmskoj povijesti.
”Johnny, spasi mi film”, rečenica koju je Lucas uputio maestru Williamsu drugi put, na što je ovaj genijalni skladatelj odvratio vrhunske klasike vrijednim soundtrackom, premijerno predstavivši svijetu dva središnja glazbena motiva: Vaderov (Imperial march) i Yodin.

Nakon ovog filma, odgegao sam omamljen iz mraka neprežaljenog zadarskog kina ”Pobjeda”, gledajući zvjezdano nebo kao nikad prije. Imao sam nepunih sedam i bilo je to moje krštenje sa Star Warsima.
Otada, pogledao sam stotine vrhunskih filmova. ”Kum”; ”Pakleni šund”; ”Let iznad kukavičjeg gnjezda” i ”Iskupljenje u Shawshankeu”. Naveo sam namjerno ove naslove koji su neupitna remek djela i žanrovski klasici i koji krase gornje domove najpopularnijih globalnih ljestvica najboljih filmova ikad snimljenih, gurajući se s Lucasova tri naslova: originalni ”Star Wars”; ”Imperij uzvraća udarac” & ”Otimači izgubljenog kovčega”.

Ono si što gledaš, slušaš i čitaš

Milijuni mogu, no ja ne mogu, niti sam ikada pripadao svijetu kojeg nude mafijaške sage, crnohumorni trileri i psihološke i zatvorske drame. Pripadam svijetu fantazije koji mi pruža veću pustolovinu i nadu, opasnije neprijatelje S LICEM, veću romantiku, ljepše svjetove, bolju glazbu, bolje prijatelje i pouzdanije junake. Od desetorice obožavatelja Coppoline sage koje osobno poznajem i koji mi prvi padaju na pamet, čak osmorica imaju nekakve veze s kriminalom, dok prva desetorica koji mi padaju na pamet iz kruga mojih poznanika i prijatelja koji žive fantazije Lucasa i Tolkiena doprinose društvu kao profesori, humanisti i umjetnici. Slučajno? Slučajnost ne postoji niti u slučajnosti. Postoji izreka stara gotovo koliko i ljudski rod: ono si što gledaš, slušaš i čitaš. Isprike filmofilima koji nisu shvatili o čemu pišem. Ne pišem o standardnim filmofilima, već o velikoj i maloj djeci koja se uživljavaju u dobre i loše likove i ovakve i onakve priče. Povratak Jedija.

Doživljaj je bio već i sam pogled na zvijezdama osut plakat i ta iznenadna, gromovita spoznaja kako se radi o nastavku Imperije – filma koji me obogatio svemirom prepunim pustolovina, prijateljskih junaka, neodoljivih, oku ugodnih opasnosti i glazbe kojoj ne želim kraja. Bilo je to doba kada sam kino platno doživljavao isključivo kao prozor u drugi svijet. Tada još nisam znao za pojmove filmskoga glumca i redatelja, a potpisao bih i ovjerio dokument da to nikada nisam ni saznao i da sam do dana današnjega nastavio gledati filmove očima dječaka vazda gladnoga avanture veće od života. Tada mi nisu smetali djetinjasti Ewoksi, a još manje Jabbaini bizarni i odveć lutkasti poslušnici. No, ruku na srce, s Ewoksima ipak nisam mogao odrasti u veliko dijete kao s udarnom trojkom likova i sad već klasičnim scenama koje ovi nose – neiscrpnim momentima zbog kojih ovaj film traži ponovna gledanja i mami oduševljenje više od trideset godina nakon premijernoga prikazivanja. Film je to s desetak legendarnih minusa i barem stotinu legendarnijih pluseva od kojih najveći zasjenjuju mnoge gotovo savršene filmove koji ipak ne mijenjaju ni svijet ni život. Moram li birati scene za svakodnevno gledanje, odabrao bih mitski finalni obračun Lukea i Vadera, te Vaderovo iskupljenje i, naravno, besprijekorno režiran napad na drugu Zvijezdu smrti, i sve to osnaženo simfonijskim remek djelom genijalnoga maestra Williamsa. Fantomska prijetnja Riječ je o uvjerljivo najvećem prvoligaškom filmskom razočaranju ikada. Da mogu potpisati dokument koji će mi jamčiti trajno brisanje gorčine i razočaranja koje sam osjetio prilikom i nakon premijere ”Prijetnje” u mraku legendarnog i neprežaljenoga zadarskoga kina Pobijeda ne bih dvojio ni trenutka.

Uvodni tekst koji uz nepotrošni glavni glazbeni motiv otvara Prijetnju još ni danas ne mogu probaviti. Ukratko: previše politike, premalo mitologije. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju. Pojavom blejavoga Jar Jar Binksa progutao sam pljuvačku, pitajući se gledam li pravi film.

Početkom te davne 1999. sve je upućivalo na ”Novi Zavjet” obožavane sage. Foršpan je naviještao čaroliju veću od života, službene promotivne fotke odisale su poznatim šarmom i motivima, čak ni sinopsisu nitko nije našao zamjerke, dok je Williamsov soundtrack s veličanstvenom novom temom ”Duel of the fates” osvanuo trijumfalno, ponudivši još jedno remek djelo simfonijske glazbe. No, već i taj soundtrack odisao je drugačijom, lepršavijom atmosferom koja, izuzevši varijacije na ranije lajt motive, ni po čemu nije prizivao glazbene doživljaje iz Williamsovoga zlatnoga doba započetoga kultnim Raljama (1975.) i okončanoga Indiana Jonesom i Ukletim hramom (1984.). U tom razdoblju, genijalni maestro Williams isporučio je nezapamćenu nisku glazbeno srodnih remek djela klasične glazbe koja uključuje sljedeće naslove: Star Wars & Bliski susreti treće vrste (1977.), Superman the movie (1978.), Imperija uzvraća udarac (1980.), Otimači izgubljenog kovčega (1981.), E.T. (1982.) i Povratak Jedija (1983.).

Uvodni tekst koji uz nepotrošni glavni glazbeni motiv otvara Prijetnju još ni danas ne mogu probaviti. Ukratko: previše politike, premalo mitologije. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju. Pojavom blejavoga Jar Jar Binksa progutao sam pljuvačku, pitajući se gledam li pravi film. Razočaranja se ubrzano nižu do druge trećine filma koja se odvija na Tatooinu, planeti koju poznajemo iz ere Lukea Skywalkera. Trgovac i robovlasnik Watto tek donekle osvježava film. Riječ je o iznimno zanimljivom karakteru i pravome malome remek djelu iz Lucasove radionice. No ni on ne ublažava dojam kako gledam crtić. Dijalozi i gluma nalik su onima iz meksičkih sapunica, s časnim iznimkom Liama Neesona i Iana McDiarmida. Utrka lebdjelica, nadahnuta svjetlosnu godinu boljom utrkom četveroprega iz mitskoga Ben Hura (1959.) također izgleda kao video igrica. Politički dio u Coruscantu zamalo me uspavao svojom monotonijom, a završni obračun na tri razine tek ritmom podsjeća na finale Povratka Jedija. Najzanimljiviji lik filma, opaki Darth Maul pogiba prerano, nakon izvrsno koreografiranoga, no dramaturški tankoga dvoboja i uvjerljivo najbolje scene u filmu kojem nisu pomogli ni nadahnute scenografije; nisu mu pomogli ni dizajni koji su sami po sebi umjetnička djela; nije mu pomogao čak ni maestro Williams. Ironija je da je i takav promašaj originalniji i bolji od 90 % visokobudžetnih filmova žanra. No, za Star Warse, naravno, vrijede neka druga pravila i počesto nerealni kriteriji. Fantomskoj prijetnji i dalje najviše prijete obožavatelji originalne trilogije, kadri mjesecima mrmljati zbog detalja na kacigi stormtroopera. Ipak pripadam blažoj struji obožavatelja; veliko sam dijete koje od filma želi prozor u pustolovniji i čarobniji svijet od ovoga gdje su glavne zvijezde karikature političke scene. Fantomska prijetnja nije u tome uspjela, maestro Williams je. A možda je ipak problem u tome što sam odrastao, jer pitanje je kako bi na film reagirao da sam ga gledao kao sedmogodišnjak.

Manje djetinjarije, više sapunjave

Klonovi napadaju Druga epizoda nudi manje djetinjarije, više sapunjave od prve. Uvodni tekst koji uz nepotrošni glavni glazbeni motiv otvara Prijetnju još ni danas ne mogu probaviti. Ukratko: previše politike, premalo mitologije. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju.

Ljubavni trenuci između Anakina i Padme glumom i dijalogom u razini su meksičkih, a ispod razine turskih sapunica. Nimalo ne pomažu digitalni interijeri i eksterijeri čiji je plastično hladan izgled, čini se, ucrtao smjer polufilmovima tipa ”Igre gladi”

Iz kreativnoga posrnuća prve epizode tvrdoglavi genijalac Lucas nije naučio puno te je ispravio tek jednu grešku: blejavom Jar Jar Binksu smanjio je minutažu na nužni minimum, učinivši ga tek usputnim likom, nimalo važnijim od bizarnoga ugostitelja Dexa – znatno simpatičnijega Kenobijevoga prijatelja. Najnižom točkom serijala doživio sam trenutak u kojemu R2D2 – moj omiljeni droid – poleti usred scene koja izgleda poput manje zahtjevnoga i vizualno prenatrpanoga nivoa neke odveć ambiciozne video igrice za predškolski uzrast. Ljubavni trenuci između Anakina i Padme glumom i dijalogom u razini su meksičkih, a ispod razine turskih sapunica. Nimalo ne pomažu digitalni interijeri i eksterijeri čiji je plastično hladan izgled, čini se, ucrtao smjer polufilmovima tipa ”Igre gladi”. Šteta što se, valjda uštede radi, pribjeglo obilatoj uporabi digitalnih efekata, jer je riječ o doista vrhunskim dizajnima baš svakoga detalja. Unatoč svim navedenim nedostacima, riječ je o znatno boljem filmu od ”Fantomske prijetnje”. Scenarij nudi veći misterij i opasnosti od prethodnika, te cijeli niz referenci na originalnu trilogiju i navještaj Anakinove tragedije. Genijalni maestro Williams isporučio je još jedno remek djelo simfonijske glazbe; borba Jango Fetta i Kenobija nudi prvoklasnu koreografiju; dojmljiva je i čitava ta atmosferično mistična epizoda na vodenome planetu Kamino, gdje se nalazi grandiozna tvornica klonova. No na svaku izvrsnu scenu naveže se jedna loša, poput kakvog balansa koji teži više razočaranju nego oduševljenju. Nije problem u glumcima, već Lucasovome pristupu. No i Lucasu unatoč, Ewan McGregor je izvrstan u ulozi legendarnoga Obi Wan Kenobija, pokazavši se kao dostojan nasljednik velikoga Aleca Guinnessa. Isto vrijedi i za Iana McDiarmida i nedovoljno iskorištenoga Christophera Leea. Digitalni Yoda ostavio je najbolji dojam od svih digitalnih likova i uz ostarjeloga Wattoa nosi najbolje trenutke filma. Za jedan trenutak još uvijek se ne mogu odlučiti ide li u korist ili na štetu sage: obračun Yode i Count Dukua na dane mi se čini pretjeranim, na dane pravom poslasticom, ovisi gledam li ga očima maloga ili velikoga djeteta.

Osveta Sitha

Naslovna Williamsova tema s legendarnim prologom očekivano otvara i završni film prequel trilogije, nakon čega slijedi čista umjetnost od uvodnoga kadra koji prati Anakinovu i Obi-Wanovu letjelicu u žaru veličanstvene bitke nad Coruscantom. Da je kojim slučajem riječ o kakvome europskom filmu ovoga ili onoga umjetničkoga vala, kitili bi ga rijetkim hvalospjevima; ovako neznalice i snobovi svojski mrmljaju kako je riječ o ”tamo nekim kompjuterskim efektima”

Osveta Sitha, treća SW epizoda jedna je od najoriginalnijih i uvjerljivo najboljih visokobudžetnih nezavisnih autorskih filmova u posljednjih četvrt stoljeća; pa ipak, u mnogočemu ne pripada atmosferi i ”realnostima” originalne Lucasove trilogije.
Naslovna Williamsova tema s legendarnim prologom očekivano otvara i završni film prequel trilogije, nakon čega slijedi čista umjetnost od uvodnoga kadra koji prati Anakinovu i Obi-Wanovu letjelicu u žaru veličanstvene bitke nad Coruscantom. Da je kojim slučajem riječ o kakvome europskom filmu ovoga ili onoga umjetničkoga vala, kitili bi ga rijetkim hvalospjevima; ovako neznalice i snobovi svojski mrmljaju kako je riječ o ”tamo nekim kompjuterskim efektima”. I oni su oruđe u rukama filmaša, dragi moji, kao što su nekada bile lutke i makete; i njima je dakle potrebna ljudska mašta da ih pokrene. Izvrsna kompozicija i iznimni dizajn svega u kadru, dinamika slike, tona i očekivano simfonijsko remek djelo meštra Williamsa doprinose njegovoj divoti. No, nažalost, nedugo nakon uvodnoga kadra zasuti smo pretjerivanjem koje dobrano nagrđuje scenu i dramaturgiju, pretvarajući je u videoigricu s mnoštvom bezopasnih i blejavih droida za zabavu predškolske djece. Još su odbojniji dijalozi glumaca, što znači da je Lucas opet zakazao tamo gdje je najslabiji – u dijalozima i radu s glumcima. Za razliku od originalne trilogije, gdje je bio okružen kreativcima koji su imali hrabrosti kritizirati ga i ponekada mu se čak i izravno narugati, ovdje se okružio kreativcima s manje petlje, koji su potvrdno klimali na svaku njegovu odluku. Svemu tome možete posvjedočiti gledajući making-off dokumentarce koji su na trenutke zanimljiviji od samih filmova; prava su škola filmske umjetnosti, a otkrivaju i koliko je ego jednoga čovjeka poguban po kolektivni umjetnički rad poput stvaranja filma.

Nakon neuravnotežene prve trećine filma, druga ostavlja puno bolji dojam, a tu su i dva glumca koja su se, Lucasu unatoč, pokazala odličnima u svojim ulogama: Ewan McGregor i Ian McDiarmid. Hayden Chistensen i Natalie Portman bolji su nego u prethodnome nastavku, ponajviše zahvaljujući boljem scenariju. Pa ipak i opet, njihove romantične scene podsjećaju na meksičke sapunice, a dojam ne popravljaju čak ni iznimno nadahnuti eksterijeri i interijeri iza kojih stoje vrhunski umjetnički timovi. Najtužnije je da je katastrofalnom dijalogu podloga klasike vrijedan Williamsov soundtrack. U oprečnosti s glazbom je i pretjerano čista digitalizirana slika koja ostavlja dojam PLASTIČNOSTI. Scena Anakinova posrnuća i mukle tišine koja joj prethodi potvrđuje da je riječ o dobrome glumcu u krivim rukama. Order 66 scena je koja prikazuje egzekucije Jedija diljem galaksije. Izvrsnošću na svim razinama, konkurira za najbolju scenu ne samo ovog filma, već čitave sage. Upravo nakon spomenute scene film pronalazi zavidan ritam, koji je ozbiljnije narušen u najiščekivanijoj sceni filma – mitskom obračunu Anakina i Obi-Wan Kenobija. Ta, četvrt stoljeća očekivana, scena OPET ostavlja dojam videoigrice. Znatno je zanimljiviji obračun Yode i budućeg Imperatora, te Vaderovo uskrsnuće na samome kraju filma. NEUMJERENOST je najveća mana ovoga filma, i upravo ga ona udaljava od obožavane stvarnosti originalne trilogije.

Sila se budi

Hanova smrt najveći je šok otkako živimo u Lucasovom svemiru. U službi je priče i razvoja karaktera. Ubiše nam junaka s kojim smo odrastali desetljećima, jednoga od najmitskijih junaka u povijesti filma. Jasno je da Hanu ne priliči smrt u postelji. No za kraj, očekivali smo veliki manevar Falconom gdje, herojskim zabijanjem u reaktor nekakve nove zvijezde smrti, on i moćni Chewbacca žrtvujući svoje živote donose slobodu galaksiji

Ne, dragi moji, nije riječ o Disneyjevoj karti na sigurno, kako bi se zadovoljila milijunska fanovska baza i potakla masovna prodaja igračaka. Imati hrabrosti i drskosti ubiti Han Sola i epizodu Lukea Skywalkera svesti na nekoliko sekundi u kontri je željama većine fanova serijala i nema nikakve veze s originalom. Pune dvije godine prije premijere, na svim jačim fanovskim stranicama poput Force neta ili Star Wars undergrounda forumi su vrvjeli bujicama protesta i čak pozivanjem na masovni bojkot ukoliko film odredi kraj ikoga od velike trojke (Han, Luke & Leia) i ako ne prikažu Lukea u akciji dostojnoj posljednjega Jedija. Niti jedan komercijalni meštar iz Disneyjeva pogona takve odluke ne bi blagoslovio, no očito je koscenarist Kasdan bio dovoljno mudar i nadahnut da ih uvjeri u suprotno. Hanova smrt najveći je šok otkako živimo u Lucasovom svemiru. U službi je priče i razvoja karaktera. Ubiše nam junaka s kojim smo odrastali desetljećima, jednoga od najmitskijih junaka u povijesti filma. Jasno je da Hanu ne priliči smrt u postelji. No za kraj, očekivali smo veliki manevar Falconom gdje, herojskim zabijanjem u reaktor nekakve nove zvijezde smrti, on i moćni Chewbacca žrtvujući svoje živote donose slobodu galaksiji. Tako je, naime, po scenaristu Kasdanu i uz Fordov blagoslov, trebalo biti u Povratku Jedija. Lucas nije dozvolio da mu ubiju Hana, pa je to došlo na red ovdje, no na puno šokantniji način. U ovome filmu imamo umornijega i mudrijega Hana, a spomenuta scena u kojoj se suočava s Kylom Renom jedna je od najboljih u serijalu i time ulazi među besmrtne filmske momente. Riječ je o možda najemotivnijem glumačkom trenutku u Fordovoj bogatoj karijeri; najdramatičnijem i najtužnijem trenutku sage svakako.

Toliki istaknuše: Opet Zvijezda smrti? Kako neoriginalno. Sasvim je logično razvijati i unaprijediti najmoćnije galaktičko oružje. Ovaj su argument u više navrata istaknuli i Abrams i Kasdan. Isto vrijedi za svu silu letjelica i oružja, koji uz to osnažuju vizualni identitet Lucasovih svjetova. Luke Skywalker spao je na svega nekoliko sekundi, ali kakvih i u kakvome okružju! Opet u službi priče, okrunio je film pojavom i licem na kojemu je ispisana sudbinska, razdiruća patnja, duboke tajne i suzdržana golema moć posljednjega Jedija. Odjavna špica okrunila je prvi dio trilogije, namjerno ostavljajući mnoga pitanja neodgovorena.

BB8 – najmiliji droid u galaksiji svojim premijernim nastupom dokotrljao se do trona gdje je dosada nedodirljivo stajao naš obožavani R2D2. Stalo nam je do obojice, naravno, i to je tek dio jedne od najvećih privlačnosti SW sage: broj likova koji se trajno uvuče pod kožu ovim filmom je dobrano zadebljan.
Kylo Ren – najslojevitiji lik sage. Negativac kakvog filmski SW svijet još nije upoznao. Na momente strašan i moćan neprijatelj, na momente kukavan i jadan. Ne treba biti psiholog da bi dokučio svaku njegovu radnju i sva njegova emotivna previranja. Ovom ulogom Adam Driver dao je neočekivanu dubinu liku i nadmašio sva očekivanja. Mnogi, naravno, nisu prihvatili cmizdravoga nasljednika moćnoga Vadera.

Rey – dovoljno karizmatična da bi bila dostojna glavnoga lik trilogije. Momenat njene sudbinske vizije u Mazinom dvoru nije ništa manje snažan i značajan od Lukove vizije u pećini Yodine močvare. Sama Maz je ostavila dovoljno traga, prodornošću i porukama lica i očiju. Njene riječi već citiraju fanovi diljem kugle zemaljske. Humor i drama u sedmici prirodno dolaze iz karaktera. Nema preglumljavanja, ni ukočenosti. Finn i Poe (primjerice) već vam svojim prvim trenucima uđu pod kožu. Prirodnost njihova ponašanja i dijaloga usred drame i uz adrenalin kakav prati takve situacije neodoljiva je. Prigovor mogu uputiti samo oni koji nikada ni od koga nisu bježali. Isto vrijedi za kemiju između Rey i Finna.
Kao najbolji moment biram urlik i akciju omiljenoga mi Chewbaccce nakon Hanove smrti.

Kadrovi su besprijekorni i uvijek pregledni. Kamera nikad nije bila ovako pokretna u originalima. Svaki zvuk je poznat. Maštovitost i nadahnutost izbijaju baš iz svake scene; vizualna i zvukovna. Film ima savršeni ritam, dopuštajući scenama disanje i ugođaju širenje; okružje je realno, praktični efekti osnažili su opipljivost, a završni kadar s Lukeom i Ray favorit je za najbolji završni trenutak čitave sage. Što se tiče 3D tehnike, reći ću samo ovo: da je uistinu bolja, zar bi hollywoodskoj eliti na svjetskoj pretpremijeri ponudili stari dobri 2D?

Osjećam dužnost upozoriti kako film obiluje sadržajem koji uvjetuje verbalni proljev intelektualnih snobova, nerazgovijetno roktanje zatucanih ljudskih jedinki i prekomjerno blejanje prerano odrasle djece cijepljene protiv svega fantastičnog. Preporučamo maloj i velikoj djeci, bajkoljupcima svih rasa i nacija. Bajkoljupcima, jer ovdje je riječ o SVEMIRSKOJ BAJCI, dragi moji, ne o znanstvenoj fantastici koja zahtijeva studije i dubokoumne analize.

Dopustit ću si malo bezobrazluka i u svrhu edukacije predložiti vazda nezadovoljnim kritičarima da ne podrede stečenu mudrost svojoj taštini i frustracijama, pretvarajući subjektivnost u opće činjenice. Prije nego što se izjasnite, sjetite se čuvene izreke velikog Johna Hustona: ”O filmu možemo suditi tek nakon trećega gledanja.”
Unatoč svemu tome, od 274 vodeća svjetska kritičara, 260 su mu dali visoku ocjenu, većina, pak najvišu moguću. Među fanovima i publikom 93 % je filmom oduševljeno. Jasno je da je riječ o komercijalnom i kreativnom trijumfu koji je vratio sagi sjaj iz doba originala.

Polja djetinjih pustolovina

Gomile Oscarom nagrađenih komornih drama i nezavisnih filmova sa socijalnom tematikom mijenjao bi  samo za završnu scenu ovog filma. U slučaju Star Wars sage priča je precijenjena kao koncept

Na poljima djetinjih pustolovina nema mjesta odraslima. Ja se, primjerice, nisam pronašao u svjetovima Narnije i Harryja Pottera. No ne pada mi na pamet verbalno ih popljuvati. Moj je problem što sam po pitanju tog tipa fantazije odrastao. To ne znači da ću reći da ne valjaju. Naprotiv, čarobni su to svjetovi koji su milijunima pružaju bolje od života i siguran sam da bi uživao da sam ih gledao kao dječak. Kao veliki dječak tamo ipak ne pripadam. Reći da nešto ne valja, okrutno je i nepošteno. Reći kako nije tvoj film, mudro je i pošteno. Ne mogu pisati i suditi o nečemu čemu ne pripadam. Ja, primjerice, nikada neću pisati o gangsterskim filmovima, erotskim trilerima i socijalnim dramama. Ne pripadam tamo, Tarantinu najmanje. Znači li to da ne prepoznajem njihovu umjetničku vrijednost. Prepoznajem, naravno; ne treba previše mozga i filmske načitanosti da bi se dokučilo koliki je Tarantino meštar dijaloga i kulerštine. No ne pripadam njegovim svjetovima. Klasični filmofil nisam. Bez filma mogu, bez glazbe ne mogu, Star Warse, pak, živim otkako znam za sebe. Svoja umjetnička djela nikada branio nisam; svojih knjiga me je sram jer sam ih objavio nespreman i činim sve da to ispravim. Star Warse branim svim srcem, svjestan svih njihovih nedostataka koliko i vrlina. Dugujem tim filmovima. Toliko su mi zadovoljstva priuštili i dalje to neumoljivo čine.

Ugasim li prekidač imenom Nostalgija i zamislim li se nad činjenicom kako sam besmrtne originale gledao kao dječak, a sedmicu kao veliko i umorno dijete, spreman sam pred svim umjetničkim sudovima kugle zemaljske argumentirati kako je Abramsov film dostojan barem Povratka Jedija, što je izjava koju će mnogi zadrti obožavatelji originala proglasiti svetogrđem. Sedma epizoda Zvjezdanih ratova remek djelo je žanra fantastike, ne one znanstvene, gdje ga trpaju neupućeni. Nije riječ o savršenome filmu i škodi mu tek površno oslanjanje na original. Gomile Oscarom nagrađenih komornih drama i nezavisnih filmova sa socijalnom tematikom mijenjao bi  samo za završnu scenu ovog filma. U slučaju Star Wars sage priča je precijenjena kao koncept. Scenarij originala na papiru izgleda banalno i površno poput stotina trećerazrednih stripova. Vizualno, kompilacija je Kurosawinih i Fordovih momenata. Likovi su dvodimenzionalni, no imaju karizme, šarma, energije i potrebitu dozu uvjerljivosti. Slavna Imperija gotovo nema priču i sve se svodi na to da Vader progoni pobunjenike galaksijom. Jedi je neujednačen, užurbani finale, tanke priče mjestimice popločane momentima koji, unatoč niski nedostataka, čine velik film. I sedmi dio je jednostavna, ni po čemu originalna priča popločana momentima; momenti su sazdani od izvedbi glumaca, scenografije i glazbe. Iskustvo gledanja me dobrano iscrpilo, jer sam bio unutra, u tom svijetu, zajedno s Hanom i Chewyjem – meni najdražem liku serijala. Film sam odgledao na jedini ispravan način, zamišljajući kino platno prozorom koji gleda na istinu omiljene mi galaksije, ozvučene simfonijskim blagozvučjem maestra Williamsa. Ne sjećam se da sam ikada bio toliko proganjan momentima koji su nakon trećega gledanja postali neraskidivi dio moga svemira.

Pozivam se na sud priprostog puka i zadrtih obožavatelja originalne trilogije koji prozivaju sedmicu zbog nedostataka kojima, istini na volju, obiluju i originali. Ne vjerujem da je gore navedeni kritičar filmski neznalica. Siguran sam da se razumije u određenu vrstu filma, no protiv fantazije je cijepljen valjda još u pubertetu. Riječ je, po svemu sudeći, o odrasloj ljudskoj jedinki sklonoj ”ozbiljnijim filmovima”. U prvome redu, greška je urednika odrediti takvoga da piše o svijetu kojemu ne pripada i kojega ne razumije. Problem je što su u međuvremenu i mnogi obožavatelji ”prerasli” fantazije iz davnina daleke galaksije, te svoje”obožavanje” duguju isključivo nostalgiji; velik dio njih izrastao je u intelektualne snobove sklone verbalnim proljevima; kako stvari stoje, po pitanju sedmice i osmice djeluju obilatije no inače. Priprost puk, kao i obično, na sve odmahuje rukom, pokatkad rigajući psovke na tamo neke glupe robote i beštije. U iščekivanju Tarantinovoga uratka, kulerima je smiješna čitava euforija oko ove ”komercijalne djetinjarije” za blejave njurgavce poput karikaturalnih protagonista Teorije velikog praska, dok mudraci i lokalni jebivjetri uporno pokušavaju dokučiti mozgom nešto što se grabi srcem.

Toliki su zamrzili sedmicu što je toliko srodna originalima; jednak broj njih žali što nije dovoljno srodna originalima. Mnogi će isticati da je previše pitanja ostalo bez odgovora, drugi uzvratiti da smo prerano dobili odgovore na neka pitanja. Toliko je nerealnih očekivanja i toliko obožavatelja koji su odavno postali najveći problem svega snimljenoga nakon originalne trilogije. Prvih deset obožavatelja kojima se obratite ponudit će vam deset najboljih priča za sedmicu, i svaka će biti drugačija. A što je s milijunima drugih koji, što je bizarnost Star wars fenomena, polažu pravo na priču i znaju najbolje što je za priču najbolje. Stoga je, slažete se, nemoguće ispuniti sva očekivanja. Pravo je čudo što je Abrams uspio povezati staro i novo, humor i dramu povezati u cjelinu koja je proširila toliko obožavanu (i omraženu) Lucasovu galaksiju.

Toliki površno zaključiše kako je riječ o kopiranju i svojevrsnoj kompilaciji momenata iz originalne trilogije. Umjetnici i obožavatelji cijepljeni protiv predrasuda, nametnutih snobovskih i ciničnih sudova i priučenih mitova, prepoznat će pomno skrojen koncept, osnažen tek na mjestima srodnom narativnom strukturom. Ja je prepoznajem poetičnom rimom unutar istoga, poznatoga svemira, ugođajem, osnaženim simfonijskim blagozvučjem maestra Williamsa, vizualnim divotama utemeljenima na konceptualnim radovima Ralpha McQuarriea, antropološkim studijama Josepha Campbela, stripovskom dimenzijom Raymondovog Flasha Gordona i filmskim utjecajima Kurosawe i Forda.

Nisam advokat, niti kreativac Lucasfilma da bi baš svakoga Božjega dana morao pismeno ili verbalno braniti bajku iz davnina Lucasove daleke galaksije. Tek sam osrednji obožavatelj, obično veliko dijete, umorno od mudrovanja koja hrane taštinu potkopavajući filmsku čaroliju. Ovih dana prilaze mi čak i snobovi koji su se onomada, dok je to bilo u modi, sprdali i s originalima, čak i s kultnom završnicom Imperije, pa sada obilato negoduju o umjetničkim nedostacima sedmice i osmice koju su u nepunih deset dana odgledali tri puta, valjda da se uvjere koliko je loša. Pristupite li jednakom studioznošću, bilo kojem drugom filmu, bio taj i Građanin Kane, naći ćete nepregledne hrpe nelogičnosti. Nisu li nelogičnosti pogubnije po biografske drame, nezavisne art filmove i kultne gangsterske sage nego po jednu bajku namijenjenu maloj i velikoj djeci? U knjižnici, gotovo svakoga dana imam situaciju gdje mi korisnik uredno vraća dvd, tvrdeći da mu je film odličan i da je zaboravio kako ga je ranije posudio. Odličan film koji si zaboravio nakon nekoliko dana? Riječ je o nagrađivanim filmovima koji ne mijenjaju živote. Čak ni naslovnica, sažetak, pa ni imena glumaca ne signaliziraju da si ga možda već gledao? To ja zovem promašenim odličnim filmovima. Da je Star Wars tako lagano napraviti imali bi takvih tisuće. No takav se fenomen u filmu još nije ponovio. Istina, Avatar je komercijalno u ligi, no samo komercijalno. Kulturološki, utjecajem i globalnim artističko emotivnim utjecajem nitko im nije blizu. Danas je objavljena lista bazirana na mišljenjima tisuća okorjelih obožavatelja i globalno priznatih kritičara KOJI RAZUMIJU OVU VRSTU FILMOVA; sedmicu, dakle, izjednačavaju s originalom iz davne ’77., stavljajući je tek iza nedodirljive Imperije. Isključim li nostalgiju, taj varljivi okidač, slažem se s listom. Sedmica je, dakle, vratila puni sjaj Lucasovom svemiru, iako je, nakon dovoljno gledanja, ne smatram jakom poput originala, niti blizu. Rogue one. Riječima jednoga moga prijatelja, staroga fana najboljega rock benda i najslavnijega filma, za SW univerzum, ovaj je spin-off značajan otprilike onoliko koliko i ”Free as a bird” za opus nedodirljive liverpoolske četvorke. Riječ je dakle o značajnoj gozbi za stare fanove, nedovoljno slasnoj, obzirom da joj nedostaje faktor kojim obiluju čak i prequeli: likovi za pamćenje. Narativno i scenografski sve je na svome mjestu i u poznatome nam je svemiru, no nedostatak maestra Williamsa, zatim manjak momenata za ponovna gledanja učinila su ga gotovo nepotrebnim, unatoč činjenici da je u mnogim segmentima, posebice faktorom uvjerljivosti unutar fantazije, bolji od svih prequela i da su mu svemirska bitka koja se umnogome oslanja na Battle of Endor iz Povratka Jedija i (posebno) završna epizoda s gnjevnim Vaderom dostojni SW fenomena. Posljednji Jedi – Riječ je o divljoj vožnji nadahnutoga autora, dovoljno originalnoga i drskoga da uzdrma i same temelje Jedijevske filozofije, povodeći se za Yodinom čuvenom: ”You must unlearn what you have learned!” Prvim činom filma, kao i svim akcijskim scenama, redatelj i scenarist Johnson poziva se na čuvenu Lucasovu uputu”Faster and more intense”, počesto je gurajući na nečastan teren Marvelovskoga humora i suvišnoga brbljanja; scene spašava iznimnim, oku ugodnim dinamičkim rješenjima, u kojima dominira suludo smioni Poe. U kontru tih odista galopirajućih scena, umirujuće su, metafiktivne i nužno emotivne scene između staroga Lukea i Ray, ovjenčane besprijekornim vizualnim riješenjima, i posebiice simfonijskim divotama maestra Williamsa; svi likovi iz prethodnoga filma dodatno su razrađeni, posebice Kylo i Rey; kemija između njih vrijedi gotovo Oscarovskih nominacija; no iznad svih je jedan i jedini Luke Skywalker, posljednji Jedi. Mark Hamil savršeno je utjelovio legendarnoga junaka, s bolnim tragovima na svome istrošenome licu. Od njegovih scena, istaknuo bih čak pet za pamćenje; prva je učenje kojim jadikujući ruši temelje vlastitoga reda i svih ranijih vjerovanja, zatim njegov zadnji susret s Yodom, koji je svojevrsna nadogradnja lekcije koju mu je mitski Jedi dao još u doba Imperije. Susret s najomiljenijim galaktičkim droidom na Falconu priča je za sebe, nabijena emocijama po guštu starih obožavatelja, i na koncu njegov mitski sukob s Kylom. Leia i Chewy ponudili su epizode dostojne legendi koje ih prate, Chewy svojim upadom u završnu bitku, gdje je u najbržoj galaktičkoj krntiji, izazvao sve Tie fightere za sobom, i uz podršku neodoljivoga porga i Rey za laserskim topom, zavrijedio momenat vrijedan SW fenomena (i meni osobno najbolju scenu u filmu). Film tek detaljima reflektira dijelove iz originalne trilogije, nužno ih smještajući u isti univerzum. Sporedni likovi poput DJ-a i Rose nisu dekor, već u službi priče, dovoljno uvjerljivi i karizmatični da ih poželimo vidjeti i u završnome činu. Leia kao Superman, priznajem, premda jasna koncepta, svrstava se među baline poput onoga s frižiderom iz četvrtoga Indiane Jonesa.

Za ljubitelje Wagenerovskih simfonijskih ciklusa, maestro Williams razradio je divno kompleksan koncept s lajtmotivima, temama koje prianjaju uz likove i motive, osvježivši ga ovoga puta temom za Rose, koju, sudeći prema melodiji, kao da je skladao u svoje zlatno doba; kontekstom i teksturama legendarne teme uslojio je s novim narativnim pejzažima, dajući im novi i zadržavajući stari, poznati nam i toliko neodoljiv ugođaj. Nije dakle riječ o recikliranju postojećega, već naprotiv; maestralnoj nadogradnji i proširivanju u svojevrsnu Osmu simfoniju.

Sasvim je u redu ne voljeti i čak prezirati ovaj film, ili bilo koji drugi, i sasvim razumijem obožavatelje koji su njime razočarani; i ja sam, nakon prvoga gledanja, osjetio sam nešto što nisam nikada prije; istovremeno oduševljenje i razočarenje; i kao da sam se podijelio na dvojicu; nakon trećega gledanja trijumfirao je oduševljeni, djetinjasti Branimir.

S druge pak strane, upravo su mnoštva fanova razočaranih prequel trilogijom do te mjere popljuvali tvorca Lucasa, da je ovaj upravo zbog pritiska i kritika isfrustrirano, brzopleto i pomalo inatljivo prepustio svoje dijete Disneyu, pa sada isti mrzitelji Lucasa sve Disneyeve uratke proglašavaju fanovskom fikcijom, napadajući sedmicu zbog kopiranja originala, osmicu pak zbog odmaka od originala. Barem je Rogue one zadovoljio većinu, ili su ga već zaboravili.

Foto: Wookieepedia The Star Wars Wikipedia

Milan Zagorac: Autentična slika odrastanja i promjene

Sonja Smolec, Marama s bubamarama, naklada Semafora, 2017.

Roman Sonje Smolec, već afirmirane književnice, napose za djecu i mlade, naslova Marama s bubamarama prati jednu običnu-neobičnu obitelj iz Zagreba koja biva prisiljena preseliti iz jednog dijela Zagreba (stare Trešnjevke, s kućom i vrtom) u stan u Novi Zagreb. Naravno, to preseljenje je bez obzira na to što je „samo“ preseljenje iz jednog dijela Zagreba u onaj drugi, ipak za troje djece (gimnazijalac Borna od 15 godina, dječak Damir od 7 godina i djevojčica Katarina od 6 godina), velika promjena puna novih izazova s kojima se moraju nositi kako svi zajedno kao obitelj, tako i sama djeca ponaosob. Mala Katarina, inače djevojčica s govornom manom, sprijateljuje se s Anjom, vršnjakinjom koja je uslijed komplikacija vezanih uz jednu neurološku operaciju, ostala oštećena vida, a za koju se kao jedina mogućnost izlječenja nudi skupa operacija u Francuskoj. Na temelju te međusobne simpatije dviju djevojčica s „manom“, nastaje prijateljstvo koje prerasta u zajedničko nošenje s problemima, a koji na neki način odražavaju ukupnu traumatičnost-izazovnost odrastanja, podjednako kao i samo preseljenje koje postaje inicijalna točka same promjene djece: njihovo je odrastanje, sazrijevanje i upoznavanje s vanjskim svijetom povezano s tom točkom promjene koje će autorica poput Sonje Smolec vješto povezati u radnju s kojom će se mlađi čitatelji lako identificirati, a odrasli će svakako dobiti vrlo lucidan uvid u kompleksan svijet suvremenog urbanog odrastanja.

Sonja Smolec radnju smješta u vrlo prepoznatljiv ambijent suvremene svakodnevice koja je sve samo ne lagodna: tata radi potkvalificiran posao, mama radi na aerodromu kao dizajnerica reklama, a djeca žive u maštovito-bajkovitom svijetu složenih odnosa (naravno, različitih potreba, shodno dobi) u kojima je obitelj središnje vezivno tkivo, organ sam za sebe koji mora odgovarati složenim situacijama u kojima se nalaze. Preseljenje je nužan motiv koji proizlazi iz egzistencijalnih situacija koje su, lančano, povezane opet s nedovoljno riješenim odnosima iz prijašnje generacije, a upućuje na prelijevajuće i prevladavajuće osjećaje zajedničkog integriteta i identiteta koji, barem iz dječje perspektive, predstavlja uvjet bez kojega se ne može. Bajkovita roditeljska kuća s vrtom mjesto je na koje se mentalno vraćaju, a oštro je kontrapunktirana novozagrebačkom naselju velikih zgrada u kojima zelenilo jedva održava privid veze s prirodom.

Pisana u formi brojnih dijaloga i neopterećena naracijom, ova je priča autentična slika odrastanja i promjene koja je nužna i koja predstavlja samo prvu točku u ukupnim promjenama kojima će glavni likovi (u ovom slučaju djeca) biti dalje izloženi. Radnja se sada premješta s obiteljskog gnijezda na stvaranje dubinske emocionalno-ljudske veze i potrebe za pomaganjem onome u potrebi, u ovom slučaju Anji, četvrtom glavnom dječjem liku i njezinoj potrebi za trajnim izlječenjem, a koje nas, ne i nužno, ali svakako navodi na to da će rasplet ujedno biti ljekovit kako za samu Anju, tako i za Katarinu, ali i za ostalu djecu – ona će asimilirati i ove vrlo složene sadržaje i nekako ih prilagoditi samima sebi, postat će otpornija, jača, spremnija za suočavanje sa životom, ma kakav bio.

Roman ispisan jezikom koji odiše svježinom i koji mladom čitatelju odašilje poruke o odrastanju koje nije nimalo lako (adolescentski problemi, obiteljski odnosi, odnosi braće i sestara, odnosi s prijateljicama) tako postaje još jedna točka domaće književnosti namijenjene mlađim čitateljima koji ima potencijal oblikotvorne literature bez zapadanja u patetiku i bez izbjegavanja tzv. odraslih i teških tema na način razumljiv i čitateljima koji tek po prvi put ulaze u svijet književnosti, ali i jedna vrsta literature koja će svakako pomoći samim roditeljima da se nose sa složenošću obiteljskih odnosa. Sonja Smolec je autorica koja jamči upravo to: pravo književno iskustvo uz zanatsku vještinu pisanja još su jedan važan aspekt domaće književnosti za djecu i mlade, a za koju bez imalo ustručavanja možemo u ovome trenutku reći da predstavlja zacijelo i ponajbolji, a moguće i najčitaniji žanr domaće književnosti u nas uopće.

Autorica će ovu priču, koja ponekad nalijeće i na složene životne situacije, poentirati na način da mladom čitatelju ostavi nadu i vjeru u život, pravdu i ljubav nepoljuljanima. Štoviše, Sonja Smolec će svim ovim životnim temama pristupiti na način da je to neophodan dio odrastanja, a bez zapadanja u patetiku i nedovoljno razrađene didaktičke epizode.

U tom smislu Marama s bubamarama predstavlja izvrstan roman za izborni lektirni naslov u osnovnim školama (od 5. do 8. razreda), a u određenom je smislu koristan vodič i roditeljima koji se odjednom, suočavaju sa stresovima odrastanja vlastite djece, a koja će, nužno, stvarati vlastite životne puteve, unatoč roditeljskim naumima.