Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Milan Zagorac: Problem promatrača ili čudesna petlja? Roman Antonia Šibera

NESTVARNOST
Nesvariva nestvarnost.
NESVARIVA NESTVARNOST!
Antonio Šiber, 1994.
“Dolazimo iz tamnog ponora; završavamo u tamnome ponoru: svijetli razmak među njima zovemo Životom.”
“I tri puta sretni svi koji mogu nositi, a da se pritom ne prigibaju, na svojim leđima, veliku, uzvišenu, zastrašujuću tajnu: Čak ni to jedno ne postoji!”
Nikos Kazantzakis: Askeza, Salvatores Dei

Nisam se slučajno referirao na ove riječi grčkoga književnika Nikosa Kazantzakisa prije nego počnem govoriti o fizičaru i znanstveniku, ali prije svega književniku i umjetniku Antoniju Šiberu, čovjeku velike širine i znanja, osobe koju nikada nisam fizički upoznao, no nekako sam posredno, putem riječi, slika, fotografija, ilustracija, stihova, misli, svega onoga što mi se činilo razumljivo (jasno, tu se ne računa valna funkcija kao niti njezin kolaps) počeo povezivati konce i hvatati konture stvari koje nam se posve jasno nameću: riječ je o susretu dvaju koncepata, onog znanstvenog i onog umjetničkog, oba intelektualno radoznala i beskrajno (koliko je to moguće?) otvorena i široka u jednome. Usudio bih se reći – alkemijski um – no zastajem i, ne želeći kompromitirati autorov znanstveni status i stav (doktor znanosti s pozamašnom biografijom), ne koristim, već radije usporedbe činim s Leonardom, Newtonom ili, primjerice, Bohmom… No, u čemu je onda razlika do u samome nazivu koji je kompromitiran? “Alkemijski” zapravo znači onaj koji nastoji postupcima uma, postupcima namjernog i (još više) nenamjernog, nesvjesno motiviranog djelovanja, ubrzati promjenu supstancije (bila ona materija, tvar ili neka od sedam ili devet komponenti duha, odnosno vrsta duše) u onaj nivo (stupanj) koji onome samome koji čini postupak omogućuje trajne i sveobuhvatne uvide u konačni smisao (daleko je ova alkemija jednoga Evole ili Guenona ili Hamvasa ili Junga od alkemijskog smeća i komercijale transmutacije konkretnog metala u konkretno zlato!)
Naime, nimalo mi se ne čini pametnim reći, “znate, Antonio Šiber je 2008. godine u nakladi Jesenski i Turk objavio SF naslova Problem promatrača”, a da pritom ne dam barem dio svih mogućih zrcaljenja, sadržaja, mizenabimske dubine koja su dostavljena njegovim, pa usudio bih se reći, izvrsnim SF-om. No u tome “izvrsnim” ne krije se ništa više od mojeg osobnog i nadasve ne previše bitnog stava, osjećaja za zanimljivo ili dobro napisano, a u svemu ostalome što želim reći krije se jezgra onoga o čemu želim zaista govoriti, interpretirajući ovaj roman. Ova knjiga postavlja beskrajna pitanja, svako novo pitanje postavlja neko sljedeće i upravo je to i razlog što sam ga u naslovu alternativno označio kao čudesnu petlju. Tome ću se, ipak, vratiti ponešto kasnije.
No krenimo od početka. Radnja je smještena uglavnom u 2060. godinu, u svemirsku postaju Crick 14 (i nazivi svemirskih postaja su znakoviti, možda bi ovo bio najidealniji naslov romana da se htjelo postići imalo komercijalniji efekt) na koju je (po kazni?) poslan Paul Glaser, znanstvenik idealist, fundamentalni fizičar koji je posjedovao onu primarnu zainteresiranost za svepovezanost i za “neunovčivu” ali znanost o bitnom koja je u modernom vremenu postala više neka zabava za bezveznjake no stvarna znanost. Tu bih se zaustavio i ne bih se bavio daljnjim opservacijama na temu primijenjene znanosti i njezine eksploatacije u lukrativne i prestižne svrhe, a koje imaju konačnu posljedicu u posve besmislenim proizvodima (opet podsjeća na Victora Papaneka, koji još polovicom 20. stoljeća uočio besmislenost dizajniranja proizvoda u svrhu same proizvodnje i tome pripadajuće proizvodnje same potrebe) i produžavanju života bogatim starcima, što je samo po sebi posve besmisleno. Lik Paula Glasera ne bih nazvao autorovim udvojenim glasom, no svakako se osjeća prizvuk autentične ogorčenosti smjerom znanosti koja postaje ne više intelektualno radoznala u traženju preko granica, već tehnološki repetitivna i kompetitivna igra moći. Nešto slično izopačenju filozofije koja je od metafizike postala neka znanstvena primijenjena filozofija, dakle, ne-filozofija, antifilozofija koju bi zacijelo Heidegger nazvao simptomom posvemašnjeg “zaborava bitka”.
Takav Paul, pomalo izopćen i pomalo nesretan, stiže na orbitalnu postaju gdje susreće još jednog, doduše snalažljivijeg, ali svejedno moćnog idealista, Ernesta Ehrenfesta, još jednog pomalo prosperovskog, faustovskog lika koji koristeći svoj ugled, daleko od očiju svijeta radi na istraživanju – svijesti. Točnije nastanka svijesti i njezinih najbitinijih odrednica, a koje bi jednoga dana mogle, tobože, omogućiti nevjerojatne koristi čovječanstvu, no samo “tobože” – Ehrenfest je stvorio samoprogramirajući i samomisleći um koji je u stanju misliti i osvijestiti sebe, štoviše, nekako se iz konteksta doznaje da Jaje (odnosno Jajoglavi, to mu je ime), ima moć ulaziti i u dublja stanja sna u kojima dolazi i do kompleksnijih spoznaja. Problem je u tome što je Jajoglavi “zaspao” na neko vrijeme i nije se mogao probuditi, pa je Paul trebao pomoći Ehrenfestu (uz pomoć vijetnamskih blizanaca) u buđenju i popravljanju ovoga što je postalo identitet, biće, stvor, samosvjesni bitak, nešto. Nema smisla da vam prepričam cijelu radnju, roman je kratak i vrlo brzo ćete ga i sami pročitati i to posve neopterećeni svim tim kontekstima, smislovima, izrečenome i neizrečenome, svjesnome i nesvjesnome, strahovima, tugama itd. U krajnoj liniji, rekao bih da je pomalo drukčija oprema knjige (dakle, bez onoga esejističkog dijela na kraju, koji je meni osobno jako zanimljiv), naslov koji je mogao biti drukčiji (bez obzira na to što je problem promatrača zaista i tema knjige) uz ponešto drukčiji blurb u kojem ne bi bila istaknuta ta filozofsko-znanstvena komponenta, a na štetu proznog i fabulativnog, mogla odigrati čak i na kartu žanrovskog hita, barem među onima koji su upućeni u ona bolja djela, poput Lemovog Solarisa ili 2001. Odiseje u svemiru. Ima tu i manjih zanatskih neravnina u pripovijedanju (pomalo mistična ostaje veza prvog i posljednjeg poglavlja), ali posve zanemarivih, ponešto nedovoljnih psiholoških osjenčavanja (što vjerujem da je posljedica reduciranja bitnog od nebitnog, dakle, nije nam potrebno dodatno psihologiziranje), ali i vrlo interesantnih epizoda-reminiscencija na Bohma, projekt Manhattan ili D’Arcyja Wentwortha Thompsona, no, sve u svemu, riječ je o punokrvnom SF-u koji će ne samo ljubiteljima žanra značiti jako puno. Cijela je priča izgrađena na dijalozima između osviještenog Jajoglavog, Ehrenfesta i Paula, a oni su istovremeno i pravi mali filozofski eseji u kojima imamo osjećaj da se onaj primarni Paul umnožio u mnogostruke sebe kako bi uopće imao s kime razgovarati u svijetu ispraznih i ispranih, no koji evociraju Lemovo stanje svijesti (uzrokovano, dakako i promjenom pozicije sa zemaljske u onu orbitalnu) pomalo depresivnog potonuća u kojem se počinju razotkrivati inače mesmeriziranima nespoznatljive stvari.
No vratimo se na temu problema promatrača. Radi se o konceptu koji je krenuo iz kvantne fizike, a odnosi se na dvojnu prirodu elektrona, odnosno njegovu mogućnost da bude i val i čestica, ovisno o tome promatramo li je ili ne. Dakle, da ne duljim oko nečega što sam ne znam, radi se o tome da promatranje elektrona, odnosno kvanta, znači njihovo postojanje, dok njihovo nepromatranje znači istovremeno mogućnost, no ne i postojanje u smislu postojanja. Ta je koncepcija potekla iz filozofije, vuče se iz predplatonskih vremena i na makrorazini znači da je svijest ona koja definira postojanje. Ukoliko nema svijesti, nema ni postojanja, ono je samo u nekoj superpoziciji koja znači mogućnost postojanja, prema Bohmu, to je ona nedovijena stvarnost, implicitni poredak koji svoj izraz dobiva u eksplicitnom. Što znači da je svijest ta koja određuje postoji li nešto ili ne postoji. Odnosno, da je stvarnost ništa više no ostvaraj u našoj svijesti. U Jungovoj psihologiji to je ono “nesvjesno”, potencijal, ono što je, u svojoj biti, spekulativna ali i ultimativna istina svih religija, a što ima svoje sustavne zapise u obliku mita i eshatologije već više desetaka tisuća godina (vedska znanja, egipatska knjiga mrtvih, budistički spisi).
Tu je, dakle, temeljna ideja ovoga romana upravo na tragu Joycea, “ništa što nastaje na ničemu”, svijest o tome da je cijela naša svijest u stvari samo jedna čudesna petlja (Douglas Hofstaedter) inteligibilinih pojava (Toma Akvinski) koje možemo samo i jedino razumjeti u ovom našem svjesnom 3d svijetu i to putem simbola koji stalno mijenjaju i izraz i sadržaj, ovisno o kontekstu. Sve ostalo ostaje nam trajno nespoznatljivo. Odnosno, ukoliko o tome ne možemo govoriti, onda trebamo šutjeti (posve otvorena veza prema Wittgensteinu).
I odatle zrači neki implicitni pesimizam samoga romana. To je onaj moment gdje Jajoglavi ljudske spoznajne mogućnosti (zbog ograničenja svijesti) uspoređuje s krpeljima kojima pokušavamo objasniti koncepciju prostora i vremena.
Kako god okrenuli, Antonio Šiber je napisao dojmljivu i duboku knjigu, pa čak i ako je htio neznanstvenim riječima objasniti znanstvene istine, pa čak i ako njegovi likovi pomalo s indignacijom odbijaju komunikaciju s mističnim, duhovnim i vjerskim dosezima, ova je knjiga baš to: nigredo, tonjenje, ulazak u crnu šumu, u svijest o slabosti svijesti zauvijek na neki način opterećene “crnom mačkom” nepregledne dubine nesvjesnoga.
PS Još jedan detalj. Naslovnica je vrlo efektna, prikazuje “razlistano” drvo, lišće su ruke, otisci dlanova u boji, a samo stablo baca i sjenu. I ovo je izvanredan simbolički prikaz onoga što stvarnost, svijest i nesvijest, jesu… ali nedostaje korijen. On je inače simbol onog ktoničkog, podzemnog, tvarnog, zemaljskog, zmijskog, spoznajnog, onoga što crpi tvar ne bi li stremilo višim razinama svijesti. A možda je ovo bila i namjerna autorska intervencija? Također, pohvala na autorskim ilustracijama, koje, ipak, nisu nužne samom čitatelju. osobno bih kao urednik ponešto drugačije uredio knjigu, no to je jedna posve druga priča koja ništa ne mijenja na stvari.

Ilustracija: Antonio Šiber, Limun i bočica

Uvodnik novoga broja KU-a (u svakom slučaju oštri editors cut)

Do sada nismo ni imali web pa vam se nismo ni mogli javljati ovim putem. Sada smo tu, najavljujemo, obraćamo se i objašnjavamo naše postupke, “zašto je nešto ovako” i “kako je nešto”, i svakako nastojimo biti up to date, kako bi se to fensi šmensi reklo. Ovo je mala i kratka najava sutrašnjeg objavljivanja našega novoga broja tu, u 11.00 po srednjoeuropskom vremenu (da ne bi bilo zabune, ovaj je broj nastao 8000 km od Rijeke, u Torontu, na tko zna kojim putanjama niz ulice Dundas, Yonge i Bloor našeg glavnog urednika broja)  pa da obilježimo i proslavimo dolazak proljeća! (a ti, Jelenoviću, još malo uživaj u torontskoj zimi i nabavi Mitsubishi kućnu grtalicu)

Mi strasni udarači tipkovnica, možemo biti bilo tko. Isto nažalost ne vrijedi i za urednike. Oni bi tek htjeli biti bilo tko, no, zapravo, imaju tešku zadaću da s vanjskim svijetom, s leđima prema zidu, komuniciraju svakodnevno. Prvi uvodnik sam napisao u siječnju, drugi prije dva tjedna, treći jučer, a četvrti danas (dakle, 9. ožujka). Ako ga konačno ne pošaljem za pola sata, može mi se dogoditi da zauvijek ostanem za tipkovnicom u ukletom uvodniku. Stoga hitro! Iako je urednički svijet donekle sužen, nije posve izuzet od stvaranja. No, kao odmak od usredotočenosti na proizvodnju riječi, ovakav projekt ljubi se tek jednom godišnje. Odgovornost odbijanja veća je no što se čini, a to je ona vještina pri kojoj urednici sjaje i izgore. Preskočite li nečiji rad vjerojatno je da ste zahtjevnijim čitateljima učinili dobro djelo, no moguće je i da ste ubili entuzijazam pojedinca koji se tek počeo stvarati. Da idem u krajnost, ustvrdio bih kako si nitko na vrat ne može natovariti više knjigoljubnih antagonista od nemilosrdnog šefa izdanja, mrguda kojeg nije nimalo briga za vaše tužne priče u stvarnosti. Interesira ga tek vaša fikcijska vještina. Upravo zato, urednike s pozicija treba redovito mijenjati, a tako će biti i ubuduće. Moja tiranija tek je ovobrojna. Uostalom, više volim biti bilo tko. Svi vi preskočeni, nemojte se srditi. Između napisanih redaka kroz godine, prije ili kasnije stasat će dobri autori. Literatura u nastajanju treba više roditelja.

Slaven Jelenović, glavni urednik broja

Blago Vukadin: Teta Vladimir

Ova je toliko aktualna da nema smisla da je odmah ne objavimo. Jasno, svi imaju pravo na različita mišljenja, ovo je svjetska stvar pa što ne bi i mi pričali o tome. Koliko se god činilo da nema veze s nama.

Napisa neki dan jedan vrli borac za vječnu pravdu da je Vladimir Vladimirovič u pravu kad oslobađa Ukrajinu od slobode. Ima čovjek pravo na svoje mišljenje, ne živimo u podneblju u kojem se zatvaraju ljudi kad se usude kritizirati vlast. A ima takvih zemalja, ima. I gradova, sela i režima.

Nadoda još kao točku na i da mu se posebno divi jer štiti djecu od lošeg uticaja, pa je stoga zabranio pederima da budu homoseksualci. Ima čovjek pravo na svoje mišljenje, ne živimo u podneblju u kojem se ljudi zatvaraju kad se usude kritizirati druge i drugačije. A ima takvih zemalja, ima. I gradova, sela i režima.

Zadržat ću se na genijalnoj zamisli da Vladimir Vladimirovič štiti djecu, da ih voli i da se brine o njima. Možda i tu istine ima?

Vladimir voli djecu.

Posebno čečensku
pa je poslao vojsku
na njihove roditelje
i sad im gradi svijetlu
budućnost
pod palicom slobode
bivšega protivnika
i obraćenog Rusa,
ratnog zločinca
s puno milosti
i zlata,
i rakije votke.

Baš su lijepe
Kadirovljeve fotke.

Vladimir voli djecu
iz grada imenom
Soči.
Pa ih je istjerao na ulicu,
srušio im stanove
bez nadoknade
jer nema da mu netko
Olimpijadu koči
pa da vide svjetske oči
ruske kolibe
pored svjetske plaže.

Velebne stadione tamo slaže
a djeca nek
u Sibiru
kuće traže.

Voli on i sirijsku djecu
pa šalje oružje
preko Irana
do svoga jarana,
i malo otrova
da dječica bolje dišu.

Voli i gruzijsku djecu
teta Vladimir
pa im ja napravio
veliki pir
i raketama poslao
mir.

Sad će još malim klincima,
živahnim Ukrajincima,
pokloniti slobodu.

Da s Krima odu.
Ilustracija: Riccardo Boscolo

Umjetnička hiperdemokracija – odmah i sad

Tekst je prvu put objavljen na Korzo.net u lipnju 2013. godine

Najprije ću započeti s time da je nas pisce samrtni hropac papirnatog medija gotovo dotukao. Jadni, otužni, nevoljeni, moljakali ove ili one, no nikome to nije interesantno. Sve je to bez veze. Sve je to u mentalitetu u kojem je sve bez veze. Knjige ne kupuje nitko, poeziju ne čita nitko, izvan okvira institucija književnost je neželjeno dijete, trinaesto prase, nešto što nikome ni za što ne služi.

Kako se u tjedan dana dogodio pravi mali umjetničko-kulturni eksperiment na Facebooku, nazvan Književnost uživo, a koji je pokrenula nas nekolicina, smatram najpoštenijim da vam ukratko iznesem ciljeve takvog projekta, usput govoreći o radu u zajednici, ulozi nas tzv. kulturnjaka kao moderatora takve zajednice, poštivanju drugoga, autentičnosti i onome najbitnijem, pričanjem naše stvarne, ljudske, zajedničke priče.
Ono što je najbitnije jest da je Književnost uživo upravo to što kaže sam naziv, prava, aktualna, sadašnja, živa književnost u stalnom streamingu, bilo da se radi o ljudima koji su tek ljubitelji književnosti ili o profesionalcima, umjetnost bez tehničkih ograničenja nekih književnih časopisa, dakle, nedistribuiranih naklada, nečitanih članaka, netraženih primjeraka, dakle, književnost koju dobivate u izdašnim količinama sad i odmah, koju možete komentirati, koja vam se može sviđati (ili ne sviđati)… Riječ je o suradničkom projektu u kojem je svatko dobrodošao i svatko ima pravo i odgovornost staviti svoju književnost u živu struju, podnijeti eventulanu kritiku i biti procijenjen od potencijalne čitalačke publike. Jasno, nisu broj lajkova ili broj komentara ili gledanje jedini kriterij, ali možemo ih uzeti kao neke pokazatelje smjera. Konačno, trenutni cilj nije neko specifično forsiranje ove ili one kvalitete, već više jedan kolektivan čin suradnje, koja, zapravo, osim ako je riječ o humanitarnim gestama, gotovo uvijek izostaje, a naročito kada je riječ o kulturi.
Uostalom, gornja granica broja sudonika nije postavljena, iako, s obzirom na tematsko i interesno ograničenje, ne vjerujemo da smo u kategoriji “skupimo 100.000 lajkova ako volimo…”
Kvaka je u sljedećem: ovo novo doba uspostavlja nove komunikacijske kanale (kao što su društvene mreže), a ide na štetu starih kanala distribucije sadržaja, kao što je papirnata, tiskana knjiga. A s promjenom distribucije sadržaja, mijenjaju se i stare postavke. Ova umjetnička demokracija će biti suradnička, ili je neće ni biti (da parafraziram onu poznatu Bretonovu), uostalom, to je posve u skladu s onom Jacquesa Attalija o hiperdemokraciji koja je jedina alternativa mogućoj brutalnoj diktaturi vrloga novoga vremena kao nadomjestku za kaos koji je nastao u postdemokraciji (i kojem svjedočimo… vidi prošlotjedni post!)
Eh, sad, mogao bi se netko pitati kakve veze ima uopće demokracija s kulturom, a naročito umjetnošću, na koji su način te dvije karike povezane, kad je jedna u sferi politike, a druga u sferi, kako sam već ranije rekao, nečega tako “nebitnoga” kao što je kultura.
Da, istina je, većina nas misli da je kultura sama po sebi nešto izdvojeno, neki konzervirani Parnas koji nitko ne doživljava, ali ga se mora respektirati, većina nas zapravo misli da je riječ o nečemu što je neživo, što nije ni u kakvom odnosu s nama, nečemu što zaista nema nikakve veze s cijenom struje, operacijom kuka, vožnjom transatlantika, a kamo li izborima za načelnika te i te općine, ali stvar je upravo tako napravljena da se tako čini. Ona je izdvojena u vijestima, ona je izdvojena u mainstream medijima kao poseban odjeljak koji uglavnom svi preskaču, ona je u školi opterećena dosadnim i zastarjelim, ali i djeci neprilagođenim sadržajima bez konteksta, eto, to je stvar izostanka stvarnog života kulture s ljudima, stvarne povezanosti one naše duhovne, spiritualne, estetske i konačno kreativno-intuitivne komponente, a koja nam je svima dana kao ljudima. Pa umjesto da su nositelji kulturnih politika uočili taj smjer, svojevrsnu elitizaciju kulture u odvajanju u neke tanke i izolirane stratume bez autentičnosti, ali i vulgarizaciju na najprostačkije nazivnike poput nekih biografija “uspješnih i popularnih”, kultura je sama počela stvarati alternativne kanale. To znači da je kultura, pa tako i književnost, dio nas svih i da ne postoji način za njezino djelotvorno uklanjanje, koliko je god korporativna liberalna tehnocivilizacija prezirala s jedne strane ili elitna, vrhunska kultura s druge. I jedna i druga su dekadencija, a kojoj svjedočimo iz dana u dan. Najgori poremećaj kulture jest njezina neautentičnost. A ona nastaje kada se izgubi veza s ljudima koji u njoj žive. Kada se polomi zajednički mit.
Ona je rezultat novoga vremena, ali i neka vrsta unutrašnje internetske demokracije, zajednice koja ima svoje prednosti i svoja unutrašnja trvenja. Kako god, čini se da će se ovaj model organizacije kulture svakako širiti.
Dakle, izlaz za propadajuću tiskanu kulturu bio je u dva fenomena: dostupnosti i besplatnosti. I dok smo već svi skupa, uključujući i mene, mislili da je poezija mrtva, a pjesništvo tek povijesna kategorija u pluskvamperfektu namijenjena luzerima i zaljubljenim djevojčicama, eto nam je uskrsle i žive na društvenomrežnoj stranici! To znači sljedeće: i te kako ćemo morati svi skupa revalorizorati svoje stavove. Kako bi rekao Jesenjin “nema više povratka na staro”. Ovo tako postaje prostor nove demokracije, suradničke demokracije, kako bi rekao Attali, hiperdemokracije, a kao takav, on će zacijelo uspostaviti neke svoje paradigme, poljuljati dosadašnje kristalizirane umove i rasplinuti prašinu nakupljenu na tvrdo ukoričenim izdanjima koja su tražila čitetalje. Dobro, pa vrijedi pokušati, sve je bolje od ovoga limba u kojem je kultura zapela sada. A pred nama koji tu kulturu uglavnom profesionalno stvaramo nalazi se jedna posve nova uloga – uloga moderatora sadržaja u novom mediju. Mi smo novi pripovjedači.

Milan Zagorac

Ilustracija: Hilary Leading the People

Grčevita ljepota nastanka ovoga magičnog projekta

Dragi prijatelji, čitatelji, pratitelji ove stranice, napokon smo napravili sve konture ovog našeg velikog projekta Književnosti uživo, od društvenomrežnog rada gdje okupljamo sve veći i veći broj autora do časopisa koji četiri puta godišnje “probire vrhnje”, do ove stranice koja je izbor najboljeg od najboljeg po sudu naše prilično velike i difuzne redakcije (naime, ne nalazimo se fizički na jednom prostoru, štoviše, tu smo u 6 vremenskih zona, no internet je dokinuo prostorno-vremenske rupe, dokinuo je klasične podjele na narode i države, ostao je još jedino jezik, no ako je gledati budućnost, tada je već čitanje ruskih ili izraelskih novina na hrvatskom na googleu događaj sam za sebe bez presedana! – ostala je jedino umjetnost, i to ne bilo kakva, nego autentična umjetnost koja nadire i koju samo urednik-žongler- čarobnjak može uhvatiti u jednu struju) koju čine i mladi i još mlađi i koja odražava velike razlike u stavovima i ukusima, no u jednoj stvari je jedinstvena: dobra književnost uvijek na kojem god jeziku “znači”, to jest vibrira u nama, prelijeva se, slobodno nas asocira, povezuje naizgled ili privremeno prekinute sinapse.

Prepoznata za sada samo od Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nadamo se da će ova stranica, odnosno ovaj složeni projekt postati prepoznat i od drugih sponzora i same zajednice te da će uspjeti očuvati dvije stvari: slobodan duh i slobodan prostor djelovanja, da ne kažem volonterski entuzijazam koji ispada bolji i autentičniji od usiljene (pseudo)profesionalnosti.

Stoga nismo ni izlazili ni sa kakvim programom. Možda nismo sigurni poput francuskih nadrealista u to kakvu umjetnost želimo, no znamo da su u jednome bili u pravu: umjetnost neće biti ni jednostavna ni laka, već će prije to biti grčevita borba.

Milan Zagorac

Fotografija: Jung Lee, preneseno sa stranice La Revolution Surrealiste 

 

Davor Šišović: Priče o tjelesnosti

naslovnica fejsGrupa autora: “RiLit – zb(i)rka pripovijedaka”, zbirka priča, Studio TIM, Rijeka, 2014.

Nakon godinu-dvije kreativnog druženja i zajedničkog nastupanja, skupina riječkih pisaca okupljenih u neformalnom pokretu nazvanom RiLit objavila je zajedničku zbirku kratkih priča. Budući da su svojim javnim zajedničkim književnim nastupima gotovo preko noći i u Rijeci i svugdje drugdje gdje su nastupali polučili neočekivano veliko zanimanje publike za njihovu književnost, gotovo u maniri rock’n’roll benda, i privlačili nevjerojatno brojnu publiku, na tim su nastupima članovi RiLita čitali i tekstove koji zvuče baš kao da su napisani za takva javna izvođenja. Neki od takvih tekstova našli su se i u ovoj zbirci, ponajprije odlična priča Envera Krivca “Vježba iz krivo usmjerene ljutnje”, čije je izvođenje na pozornici, snimljeno i postavljeno na Youtube, postalo veliki mrežni hit. U toj se priči pripovjedač (na snimci sam Krivac) ljuti na Toma Cruisea što je njemu, glumcu, dobro, a njemu, pripovjedaču, nije; u scenskom izvođenju djevojka izvučena iz publike drži veliku sliku slavnog glumca pa pripovjedač/pisac na nju viče, a groteskni humor, praćen burnim reakcijama publike, malko ublažava tešku socijalnu atmosferu priče.

Priče namijenjene pripovijedanju, što je očito i iz njihova jezika i iz njihove strukture, s obratom smještenim na sam kraj, u ovoj zbirci objavljuju još i Alen Kapidžić, Moris Mateljan, Zoran Krušvar, Robert Vrbnjak te Igor Večerina; malo introspektivnije su priče Vlade Vave Simcicha i Kristine Posilović, dok su se Milan Zagorac, Tea Tulić, Bojan Mušćet i Izet Medošević odlučili za formu prekinutog pripovijedanja ili inserta kome slušatelj sam može dodati i ono što prethodi ispričanom, i ono što slijedi, a Zoran Žmirić se u dvije priče pod zajedničkim naslovom “Priče o krutosti” odlučio zahvatiti u bližu povijest kao ključ za tumačenje danas prepoznatljivih mentaliteta i identiteta.

Iako se i sami ograđuju od bilo kakvog svrstavanja u stilske, generacije, žanrovske i slične ladice, pisci okupljeni u RiLitu nedvojbeno imaju mnogo toga zajedničkog, pa čak i na razini poetike i književne estetike. Njihove su priče u pravilu vrlo životne (a k tome i vrlo živahne), vrlo suvremene, i vrlo angažirane, ali ne u smislu naglašenog i vidljivog političkog ili socijalnog pamfletiranja. Naprotiv, oni se zalažu za pojedinca, osobu, čovjeka, za individualnu afirmaciju u društvenom sivilu svakidašnjice, i zato u ovim pričama uglavnom nema simbola ili amblematičnih situacija, već vrlo konkretnih i vrlo posebnih osobnih životnih sudbina, potreba i trenutaka.

U toj individualizaciji svojstava svojih likova, pisci u ovoj zbirci najčešće posežu za tjelesnošću, za pukim fizičkim i fiziološkim stanjima koja su opet ponajčešći uzroci psihičkih stanja likova. Kod nekih je autora to tinejdžerska žudnja za spoznavanjem seksualnosti, kod nekih pretilost, nespretnost, teška bolest ili starost, kod nekih pak njihov odnos prema okruženju i nametnutim im društvenim ili poslovnim obavezama koji prerasta u proste fizičke senzacije. Primjer za ovo potonje je genijalna priča Roberta Vrbnjaka “Novinar”, o novinaru lokalnog tabloida čiju kratku karijeru obilježavaju dvije krajnosti: osjećaj uzvišenosti na početku, i totalna odvratnost na njenom kraju. Tjelesnost je poslužila kao pripovjedačko sredstvo zavaravanja Morisu Mateljanu u priči “Mario”, Enveru Krivcu je u priči “Levitatis literis” pak poslužila kao istovremena alegorija i parodija stvaralačke posebnosti odnosno kao podvlačenje pitanja je li dar blagodat ili prokletstvo, drugim autorima poslužila je u različite pripovjedačke svrhe, ali iz priče u priču percipiramo je kao nešto važno, izrečeno na različite načine, sveprisutno i gotovo obavezno. Toliko obavezno da se prosto nameće rješenje – ovoj grupi riječkih pisaca dogodilo se da svjesnim tematiziranjem tjelesnosti nesvjesno uspostave zajednički nazivnik svoga grupnog književnog djelovanja: tjelesnost je likovima ovih priča važna za samobitnost, a tjelesna samobitnost je preduvjet – ili simbol? – samosvijesti. Rješavanjem dakle vlastitih fizičkih odnosno tjelesnih problema, frustracija, opterećenja ili uvjetovanosti, likovi ovih priča nalaze (ili barem osvješćuju) put ka samosvijesti kao obliku samoostvarenja, individualizma, na kraju krajeva – slobode. Zanimljivo, mislio sam da će me razglabanje o motivima i idejama ovih priča odvesti ka zaključcima da te priče mahom govore o ljubavi. Izgleda da zapravo prije, više i jače govore o slobodi. A bez slobode valjda nema ni ljubavi.

Fotografija Carmela Žmirić

Objavljeno u Novom listu i Glasu Istre, ljubaznošću autora na stranici knjizevnostuzivo.org