Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Nikola Šimić Tonin: Neka bude svjetlo

Markica Marko Perić, Neka bude svjetlo, školski igrokazi za odrasle, OŠ Stanovi, Zadar, 2018.

Igrokaz, vedra igra za djecu u kojoj se na vedar i humorističan način upoznaje poroke i loše strane života. Ukoričeni igrokazi u knjizi Markice Marka Perića: Neka bude svjetlo, školski igrokazi za odrasle, ili kako se bar meni iščitava iz nje: Igrokazi za nemalu djecu i djetinjaste odrasle. U ovu zbirku igrokaza uvukli su se likovi koje će mnogi susreti po školskim hodnicima, u učionicama, pred školom, na igralištima… Ukoričio se život djece. Ukoričile se godine i godine rada u struci, u nastavi. Igrodani. Donos iznutra. Iz škole, iz školskih klupa: pjesnika, književnika, ilustratora, profesora, ravnatelja… uprizoritelja igrokaza.
Putovnica je ovo (knjiga igrokaza) s kojom se ulazi u ovaj danas-svijet, svijet školaraca, ove ovdje i sada mobitel generacije.
Iz svake riječi vidi se jasno kao dan, kako pisac igrokaza, sve te dane dijeli i živi s njima. Mnogi će se prepoznati u njima. Svojevrsno je ovo književno odavanje, igrokazivanje doživljenoga i življenoga.
(Pri)kazivanje je ovo ozbiljnih problema mladih: odavanje porocima, vršnjačko nasilja, povodljivosti, asocijalnosti, manjak samopouzdanja, ovisnosti o mobitelima, društvenim mrežama… otuđenosti. Djeca s posebnim potrebama. Eko teme… Ukradeno djetinjstvo.
S namjerom: provokativni, nedorečeni, za dodatna intelektualna promišljanja – igrokazi, kako sam autor kaže za njih. Čitajući igrokaze uključite maštu i budite praktični.
Neka bude svjetlo; Igrajmo se Zemljom – eko tema; I to će proći nasilje među djecom; Kemija je naša hrana; Technointelligence; Ružan san riđeg Škarpinka, promišljanje života; Buka u mojoj glavi prati dječaka Filipa kojeg posjećuju razni likovi pa i sam Arnold Schwarzenegger, dok je u simboličnoj kutiji s hrpom udžbenika;Valcer srca; igrokaz u jednom činu; Znatiželjna pandora; Big Brother; Tinejdžerski notturno; Stanarska ježijada. 13 izabranih školskih igrokaza i jedan kratki scenarij po kojem je filmska družina OŠ Stanovi snimila film.
Osebujni likovi igrokaza: Crni Kralj, Ministar Mraka, Glas Razuma, Crna vojnička postrojba, Bijela plesna skupina, Kain, Crno Srce, Kaos – ministar napada i rata, Jeza – ministrica rata, Crkavica – ministrica lake zarade i krađe, Crno – Bijeli TV, Terabajt, Gigabajt, Virus zvani Srce, Arny – akcijski junak, Petra Cmok, Karla Kiss, Jajica… nadahnute ilustracije autora i ilustratora knjige, Markice Marka Perića. Što tek reći za lice knjige, rad likovnog pedagoga Borisa Žuže, grafičku obradu Davora Barića!?

Pst! Ova je zemlja bolesna i mračna. Posvuda beton i smeće.
Ovoj zemlji treba svjetlost, mladost i puno sreće!

Autor je prije sveg i nadasve – pjesnik.
Dogodila se izuzetna knjiga. Knjiga igrokaza Markice Marka Perića. Ukoričile su se školske klupe, učionice. Veliki i mali odmori. Progovorili hodnici. Igrališta. Školski vrtovi. Školska dvorišta…
I kako naslov knjige kaže: Neka bude svjetlo! Zasvijetliše riječi iz knjige. Kao krijesnice zasvijetliše slova, svijetle zvijezdama vodiljama.

Foto: Photo by Samantha Gades on Unsplash

Davor Mandić: Crtica o jednoj Vavinoj knjizi

Kaže Vava na kraju prvog odlomka prve priče, one o davnom slijetanju Amerikanaca na Mjesec, iz knjige „Canzoni d’una volta“ (Studio TiM, Rijeka, 2017.): „Svi padnu na foru jer sam uvjerljiv u entuzijazmu“. Istina, i skoro 50 godina kasnije, Vava je uvjerljiv u svom entuzijazmu, pa ovu knjigu čitamo i kao bildungsroman i kao crtice iz života i kao pseudoautobiografsku prozu. A što tek reći u vezi s paralelizmima koji nam se otvaraju svakim novim čitanjem knjige? Tako, dok sam je prije nešto vremena konzumirao kao beta čitač, oduševljen lepršavim, komunikativnim Vavinim publicističkim stilom, nisam ni sanjao da će ovaj Čovjek na Mjesecu, Major Tom i tko sve ne, uspostavljati i posebne odnose s Muskovom orbitirajućom Teslom i Space Oddityjem. Ali što drugo da rade ljudi stasali na Davidu Bowieju, nego da dijele svoje pobratimstvo lica u svemiru, pa koliko god posve različitih apetita i ambicija.
Prije nego što se posvetim onome što možete naći u ovoj knjizi, podsjetio bih na to tko je i što je Vava. Osim što je frend, on je prava, dobra rokerska duša Rijeke. Ono što nazivamo riječkim zvukom dobrim je dijelom njegova zasluga, a o njegovim zaslugama za pokretanje mrtve riječke literarne scene uvijek i snažno i opetovano valja govoriti. Nemojte me krivo shvatiti, nije da prije Vave i Ri lita nije postojalo pisaca, pa pobogu od starije garde Stojevića, Drndić, Kraljića, preko nešto mlađih Jahića, Prtenjače, Žmirića… i izvan Ri lita pisalo se dobro i plodno, no nije postojala scena. Pojavom Ri lita, pojavila se i scena; taj planet Ri lit ima neku orbitu i privlači kao Mjesec američku ekspediciju one mlađe, književnike-aspirante, kojima je čast naći se u njegovu okrilju.
No tu smo zbog Vavinog pisanja, koje on uporno, a posve neopravdano, stavlja negdje u zapećak svojih kreativnih pregnuća. Zašto to radi? Pa jer može, jer ima svoje ventile u glazbi, dok pisanje doživljava kao nešto neopterećujuće, što je tu bez neke ambicije ili grča. I taj dio je dobar, jer onda mogu nastati i ovakve, opuštene knjige.
Naime kada piše tzv. čistu prozu, ponekad iz ipak mikronomske literarne ambicije, znade mu se omaknuti kakav pretjerano literarni izraz, diskurs koji odudara od onoga našeg Vave kojeg pozanjemo. Ja sam posebno osjetljiv na to i uvijek ga upozorim da mu to ne treba, da se ne mora skrivati iza literarizacije teksta, namjernog oneobičavanja diskursa ne bi li on dobio na dubini, jer ga to može odmaknuti od prirodnosti i lakoće pripovijedanja za koju znamo da je posjeduje. I što je upravo dokazao ovom knjigom.
No da ne budemo nepošteni prema njegovoj biografiji, valja osim zbirke priča „Odstranjivač ljubavi“ i romana „Srce od gume“ spomenuti i začudnu i prerano, a potpuno nezazluženo zaboravljenu „Lanternu iskopanog oka“, diskografsko-literarni projekt kakav se na ovim prostorima nije rodio. Podsjetite se tog projekta, stavite tu ploču u tatin gramofon i pročitajte priču o pustolovinama jednog posebnog lika.
Ovdje pak, u ovom „kanconjeru“, ima 30 priča, od kojih je 26 autobiografskih proznih zapisa, na tragu popularnih i potentnih (pseudo)autobiografskih proza u posljednje vrijeme, te četiri punokrvne kratke priče.
Čitatelj će tako osim o američkom osvajanju Mjeseca i jednom dječačkom čitanju tog osvajanja, u nekoj dalekoj Rijeci, čitati i o koncertu Ikea i Tine Turner u Rijeci (kako se to sad čini daleko s obzirom na to da je zadnja zvijezda u ovim krajevima bio Thompson), zatim o pobjedi NK Rijeke nad Trepčom 1978. na Marakani (kako se sad to čini daleko, s obzirom na to da ne može pobijediti ni Cibaliju), zatim o termitima, lauferima, en faceovima, Palachu, koncertima, putovanjima… svemu onom što čini odrastanje jednog posebnog rokera i budućeg pisca, što god on o tome mislio, u gradu na Rječini.
Ali čovjek ne može stati čitati, a onda i željeti, kad jednom zaroni u ovaj tekst: vjerujem, naime, da će svi imati svojih želja u smjeru onoga o čemu bi htjeli da Vava piše, pa predlažem da otvorimo grupu i zaspemo Vavu svojim zahtjevima, tako da nam jednom napiše i „Canzone d’una volta. Due“. Ja ću krenuti sa svojim željama. Koliko god mi je super što sam saznao da Vava zavodi žene po čekaonicama kod doktora (priča „Volim ponedjeljak“) u suigri nesigurnosti i iznenadne provale hrabrosti, problem je što je riječ o nekoj Jasmini. Što me briga za Jasminu; gdje je tu Iva?. Da bi riječ… Pa onda „Oči su ti ocean“, aloo! I znam da ju je objašnjavao Žmiriću u njegovoj knjizi, ali koga briga za to, to je Vavina priča za koju mi želimo da bude i naša.. Pa onda Richardsova trzalica s koncerta Stonesa u Zeltwegu, šta je s njom? Dala bi se ona i fikcionalizirati, siguran sam, u nekoj priči u kojoj Richards izranja iz neke urne na polici, kao Genie from the bottle, itd.
No vratimo se ipak onome što u knjizi jest. Evo npr. zadnja priča tog prvog, (pseudo)autobiografskog dijela, gotovo je dajdžestirana verzija knjige, dnevnik „Vremenski putnik“, koji lijepo pokazuje moc fikcijsko-fakcijske igre koju Vava tako vješto plete cijelo vrijeme. Naravno, ova knjiga nije knjiga memoara u kojima će čitatelj naći baš sve pojedinosti iz Vavina zanimljivog života, ali dobit će okuse i mirise jednog vremena i jednog grada, koji u Vavinu promišljanju prekrasno balansiraju izmedju lokal-patriotizma i čistog kozmopolitizma.
Ja sam uvijek malo ljubomoran na one koji vole svoj grad, svoje tlo i krv, jer ja to nemam, a vidim da im pričinja neko zadovoljstvo, identitetsku kotu. Naravno, vrlo često, pa i prečesto, ta je kota obojena hejtom prema Drugome i drugačijem, zato valjda to i nemam, ali ima onih, na koje se dakle može biti ljubomoran, koji tu svoju ljubav ne nose kao križ kojim lupaju drugima po čelu, nego tek kao polaznu točku promišljanja sebe u svijetu. A Vava je taj tip, on kreće od Rijeke, ali na njoj ni izdaleka ne završava, okrenut svijetu, svijetu glazbe, knjige, filma, televizije.
I tu nam svima može biti putokaz.

Foto: V.B.Z.

Milan Zagorac: Baš me briga, zar ne?

Ivana Barković Bojanić, Park „Baš me briga“, ilustrirao Goran Kujundžić, Svjetla grada, Osijek, 2017.

Tema slikovnice naslova Park „Baš me briga“ Ivane Barković Bojanić jest na prvi pogled jedna obična stvar koju ćemo vrlo često smetnuti s uma ili smatrati dijelom svakodnevice, istovremeno je ne registrirajući jer nam se nalazi izvan spektra očekivanja, ispod radara, kako bi se reklo: priča je to o smetlaru Puljku i njegovoj metli Mici kao i parku za koji nikoga, osim njih dvoje nije briga. U biti, priča se zaista nalazi „ispod radara“ sve dok onim glavnim sporednim likovima (prolaznicima, dakle) ne dođe do grla zapuštenost, a (ponajprije vlastita) nebriga konačno prijeđu osobni prag i postanu, ako ništa drugo, onda ogledalo nas samih.
Naime, o čemu se radi? Ova je mala knjiga, opremljena toplim, jednostavnim i lako razumljivim ilustracijama zapravo priča o otuđenju modernog čovjeka od svoje okoline koju smatra samorazumljivom, štoviše, smatra je tek kulisom dok se stvari odvijaju same od sebe i kako treba: smetlar Puljko mete i održava s metlom Micom park, hrani patkice u jezercu, prolaznici prolaze, nehajno bacaju svoje otpatke u okoliš i jednostavno ih nije briga. Štoviše, prolaznici ove priče su otuđeni, nervozni, zanemareni i neugodni ljudi zadubljeni u vlastite brige, previše zaokupljeni nečim da bi se bavili jednom gradskom nebitnoćom kao što je to neki tamo park. Tu nastaje glavna peripetija priče: a što ako smetlar Puljko i njegova metla Mica stanu s poslom? Koliko će vremena trebati da se ovaj mahom nezainteresirani svijet, skice tipičnih gradskih likova, probude u svijetu koji je prljav, očajan, depresivan i neugodan za život? Koliko će vremena trebati proteći ne bi li svi ti likovi shvatili svoju ulogu u tome i postali više od epizodista, odnosno pravi glavni junaci priče o neposrednoj brizi za vlastiti park, grad, ulicu, okoliš općenito.
Park „Baš me briga“ stoga je istovremeno i etička i ekološka priča, ona govori o čovjeku koji je često nabusit i preponosan da bi se bavio onim oko sebe vođen mislima da „to mora netko drugi“, „nije to moj posao“ i konačno „baš me briga“ kao krajnji stadij jednog rasula zajednice koja više ne predstavlja grad i građanstvo, već amorfnu skupinu otuđenih pojedinaca koji mogu zanovijetati, ali ne mogu vidjeti svoju vlastitu ulogu u mnogim stvarima, pa tako ni u izgledu parka kroz koji svakodnevno prolaze. Park „Baš me briga“ je tako metafora otuđenja današnjeg čovjeka od svoje prirode, od nečega što ne doživljava i, da, točno, nije ga briga, no što s druge strane reflektira dominantno stanje uma. Utoliko je slikovnica Ivane Barković Bojanić primjenjiva na sve nas, sada, baš u ovome trenutku, iako je primarno namijenjena djeci predškolskog uzrasta. Ilustracijama prepunim dodatnih i skrivenih sadržaja Gorana Kujundžića ona će malom čitatelju-slušatelju biti pravi mali izazov i učenje o gradu, o onome što grad ima i nudi i o onome o čemu svatko od nas mora individualno povesti računa.
Također, Park „Baš me briga“ sadrži i važnu etičku komponentu, o dijeljenju, o međuljudskim odnosima, o odnosu prema okolišu, biljkama i životinjama, o podjeli rada, ali i našim osobnim odgovornostima i obvezama koje proizlaze iz života u tako kompleksnoj zajednici kao što je suvremeni grad.
Na kraju bih spomenuo jednu malu gestu koja je prije stotinjak godina bila posve uobičajena, no danas nema ni sjećanja na nju. Kvaka te geste je u spontanosti i kolektivnom činu, a koji se očito oblikovao jako dugo prije nego što je u modernom konzumerističkom dobu izumro kao relikt prošlosti. Naime, vrijedno je spomena, a povezano je i s ovom slikovnicom: na kraju godine, o velikim blagdanima, posebno oko Božića, građani bi na jednom lokalitetu u gradu ostavljali simboličke darove svojim komunalcima, između ostalih i radnicima gradskih čistoća, kao simbol zahvalnosti za usluge koja im se svakodnevno pružaju. Park „Baš me briga“ podsjeća upravo na to, i čini se da nije na odmet da i odrasli čitatelji pročitaju ovu opsegom neveliku, ali sadržajem jako značajnu slikovnicu.

Ilustracija: Goran Kujundžić, s naslovnice slikovnice

Nikola Šimić Tonin: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War)

Prije nešto više od pola stoljeća, snobovska je kritika argumentima ismijala Dvanaestoricu žigosanih, prigovarajući im neizbalansirane likove, zatim pretjeranu pucačinu i sprdnju koja vrijeđa dostojanstvo istinskih ratnih heroja. Kritičari plaćeni da gledaju što ne vole i ne razumiju, zaboravljeni su prije negoli je film s kojim su se izrugivali postao klasikom, a Marvin, Cassavates, Savalas i Bronson postali globalne zvijezde. Kritike koje su tada na nož dočekale Aldrichov film, identične su ovima na račun mega spektakla braće Russo. Po dobrome i po lošemu, tu prestaju sve sličnosti između ova dva, svemirima udaljena filma; ovaj pak novi iznervirao je kritičare po zadatku kao malo koji prije; riječ je, naime, o filmu koji ne dopušta švercanje frazama i priučenim mitovima te zahtijeva poprilično predznanje, bez kojega će milijuni Marvelovih fanova citirati neznalice s podsmijehom pogubnim za svaki ego.
Desetljeće gradiranja i balansiranja kroz čak 18 filmova rezultiralo je jednim od najgrandioznijih spektakala u filmskoj povijesti, prvome od planirana dva nastavka koji ujedinjuju poznati tim Osvetnika s nestašnim Čuvarima galaksije u borbi protiv najvećeg međugalaktičkog tiranina imenom Thanos. Ovim filmom Marvel je dostojno predstavio svoga dugo najavljivanoga i među fanovima grozničavo očekivanoga negativca. Među ranijim negativcima, hvaljen je tek Loki, no Thorov podmukli brat ipak nije predstavljao opasnost dostojnu Osvetnika, već je zanimljiv svojom jedinstvenom karizmom i teatralnošću. Moćnoga pak Thanosa nadahnuto je utjelovio uvijek pouzdani Josh Brolin, potpomognut nužnim slojevima CGI-ja.
Brolinova je izvedba toliko pogođena da ćemo ga, budite u to uvjereni, ubuduće nalaziti na svim značajnim listama najvećih filmskih negativaca; i ne samo na listama, već i među igračkama, na majicama i još kojekakvim geekovskim dragocjenostima, tim polufilmskim draguljima namijenjenima djeci i velikoj djeci. Ukoliko ste odrasli i spadate među sve brojnije zaljubljenike dobroga filma kojima je puna glava eksplozija, bučne akcije i superjunaka, tada ne ulažite svoj novac i vrijeme na film koji nudi više buke, akcije i superjunaka od svih ranijih zajedno. Ukoliko pak ne želite ništa više od standardne kino zabave, a niste upoznati s Marvelovom mitologijom, ovaj će vas film višerazinski zbuniti i dobrano iscrpiti. Niste li, primjerice, upoznati s Doctorom Strangeom i njegovim čarobnjačkim moćima, izgubit ćete se odmah nakon što on stupi na scenu. Isto vrijedi i za svih ostalih tridesetak likova. Pa ipak, ni u kome slučaju ovdje nije riječ o još jednoj popcorn budalaštini za filmski neobrazovanu mladež koja filmovima svjedoči tek u pauzama između igranja skupim mobitelima. Riječ je dakle o izrazito kompleksnome filmu koji je dobar otprilike onoliko koliko su Bayovi Transformersi loši.
Marvel se ni dosada nije osramotio lošim filmom, iako ih barem polovica nije vrijedna ponovnoga gledanja prosječno istreniranoga filmofila. Ovaj pak zadnji nudi dramu i mitologiju razgranatu poput Homerove i nisku iznimnih scena dostojnih prvoklasnih art filmova. Radnja je neočekivano nepredvidiva i na trenutke odista šokantna, likovi izvrsno zamišljeni i besprijekorno odglumljeni; u prilog im ide što su svi odreda postavljeni u ranijim filmovima, što uvelike olakšava složenu narativnu strukturu. Tek nekoliko scena narušava dojam razbijajući koncept njurgavim prenemaganjima kanda preuzetima iz tv sapunica iz nečasne vladavine Sante Barbare. No i takve scene spašava staromodno simfonijski soundtrack maestra Silvestrija, proslavljenoga po glazbi za Forresta Gumpa i trilogiju Povratak u budućnost. Humor je, i to valja spomenuti, pametniji i pogođeni nego u prošlim Marvelovim filmovima, a odnos između likova vrijedan je ponovnih gledanja.
Prema tome i unatoč rupama u scenariju, riječ je o filmu za pamćenje, s junacima osuđenima na besmrtnost po pitanju popularnosti među milijunima djece i velike djece svih nacija; među njima očekivano prednjače vazda mladi starci: Spider Man, Iron Man, Thor, Hulk i Captain America. Ovakvi su filmovi nužno potrebni za spas kino industrije koja se iz godine u godinu suočava sa sve jačom konkurencijom u internetskim tv servisima poput Netflixa i Amazona. Bez blockbustera koji u globalnoj distribuciji namaknu preko milijarde dolara kino industrija bila bi osuđena na propast. Stoga voljeli mi superjunake ili ne, podržimo ih barem na frontu za budućnost kina.
Dojam kakav je na mene film ostavio sažet ću u rečenici koju sam svojedobno pripojio sagi o divovima i bunarima: “Ništa me u svijetu stradanja ne raduje kao naša prolaznost.”

Foto: Marvel, Avengers: Infinity War

Nikola Šimić Tonin: Heloizin sindrom

Sjećanje na Helenu

Malo je tko s ovih prostora kao Helena Roguljić imao u sebi „onaj“ osjećaj za poeziju ono “nešto”. Umjetnost je bila njen život, bez nje, bez umjetnosti  život joj nezamisliv, neživljiv. Duboko je vjerovala da se čovjek kroz nju pronalazi, kroz umjetnost mijenja mu se percepcija svijeta, stvara svoj svijet, svijet umjetnosti u koji može pobjeći, u koji se može skloniti kad god ga pritisnu nemiri i nedaće realnog svijeta. Umjetnost je ta, koja upućuje i daje odgovore na mnoga životna pitanja. Umjetnost je ta koja postavlja mnoga pitanja – propituje, u nama razvija osjećaj / e za …

Na književnoj sceni u moru onih koji su već “stvorili” ime činjenica je da manje poznati stvaraoci teško “isplivaju”. Pred njima je težak zadatak dokazati se, izboriti svoje mjesto. Nigdje kao na hrvatskoj kulturnoj sceni ne ostrvi se lakše na stvaraoca koji je manje poznat u odnosu na one druge. Tko se istinski želi baviti umjetnošću, treba ustrajat u svojoj borbi i iz svake teškoće izvući pouku, izaći ojačan. Što te ne ubije…

Helena Roguljić neupitno je stvorila ime. U pjesničkom sazviježđu zasvijetlila neugasivim sjajem.

Hrvatska poetska scena uklopila se u sveopće hrvatsko sivilo. Sve se manje pozornosti posvećuje poetskom doživljaju, više se slijedi ukus mase. Podilazi se čitatelju. Podilazi se… Bez ozbiljne književne kritike.

Tome u velikoj mjeri doprinosi popularizacija pojedinih pisaca, koji često ne zaslužuju da se tako nazovu. Riječju, poetski doživljaj sve se više gubi kao individualna kategorija.

„Poezijom nesumnjivo upisujemo sebe i ostavljamo tragove svojih intimnih proživljavanja ekvivalent sebe.“

 S odmakom vremena sve smo svjesniji ljepote i snage Helenine poetske riječi.

 „Prerano se preselila u Nebo svetih žena, kako se zove i njezina posljednja zbirka poezije.“

Helena Roguljić Visković rođena je u Zadru 29. studenoga 1964.  godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom  fakultetu u Zadru diplomirala je talijanski jezik i književnost i latinski jezik sa starorimskom književnošću. Pjesme prvi puta objavljuje  1987. godine u Zadarskoj reviji, uz pomoć Zlatana Jakšića, jednoga  od najvećih čakavskih suvremenih pjesnika. Potom se javlja poezijom i pjesmama u prozi u brojnim časopisima za književnost i u  rubrikama za kulturu u novinama: Forum, Mogućnostima, Hrvatskom slovu, Hrvatskoj reviji, Glasju, Zlatnom peru, Quorumu, Republici, Živom vrelu… Prevodi talijanske pisce (Savino, Marinetti,  Sofficci, djelo Filocalia) što je emitirano na Trećem programu HR  Zagreb, gdje je u više navrata emitirana i njezina poezija. Tako je  zastupljena u emisijama Dnevnici i pisma i Poezija naglas u istoj  Kući. Osjetivši diktat novih medija, Helena je nazočna poezijom na  portalu Konture com. i poezijaonline.com. Na tinta 3d siteu, kojega  uređuje Tomislav Bajsić, objavljene su joj pjesme i prijevodi Marinettija, Sofficcija, Campane, Ceronettija, a na poetry.com pjesme  na engleskom jeziku.

Autorica je četiriju zbirki poezije: Poganski grbovi (Književni centar Zadar, 1988.), Teorija čežnje (Zadarski list, 1997., ovu zbirku izdao je zadarski dnevnik gdje je Helena godinama imala svoju kolumnu iz kulturnog života u nas). Slijedi zbirka Heloizin sindrom  (DHK ogranak Zadar, 2001.). Njezina zadnja zbirka jest Nebo svetih  žena (Gradska knjižnica Zadar, 2004.). U pripremi za tisak ostao joj  je prozno-poetski mozaik Male magije, a u rukopisu roman Ogre.

Helena Roguljić Visković izgubila je jednu zbirku Šator umjesto  zvijezde, koju je trebao izdati splitski Logos (tada direktor nekadašnji premijer Ivo Sanader, recenzenti Ivan Raos i T. Petrasov Marović). Tako to biva.

Živjela je i radila u Zadru i na Punta Skali blizu Zadra, bila je profesionalna književnica, članica DHK  i Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske.

U Zadarskom listu bila je prva urednica kulture i dugogodišnja  novinarka kulturne rubrike, u kojoj je pisala sve do odlaska iz novinarstva. (R. I.)

– Helena je bila posebna,  samosvojna i originalna, kako po svom otkačenom načinu života tako i pjesničkom izričaju. Jednostavno: Izvan okvira. Pod tom egidom počela je ispisivati i svoje kolumne od prvog broja Zadarskog lista, koje i danas mnogi pamte, prisjeća se Nedjeljko Jusup, utemeljitelj i prvi glavni urednik Zadarskog lista.

– Priključila nam se odmah na početku, ne skrivajući da joj imponira što je s nama, skupinom novinskih profesionalaca i entuzijasta, koji smo tada, unatoč nepovoljnim ratnim okolnostima, počeli stvarati nešto novo – moderan list, kakvog do tada u Zadru nije bilo. Bitka za Zadarski list, njegov nastanak i opstanak dobivena je i Heleninom zaslugom.

Nakon samo tri mjeseca izlaženja s početnih 5000 Zadarski list se popeo na 7000 primjeraka. Tada je i prvi put objavljen i sastav prvog uredništva u kojemu je Helena Roguljić bila glavna za kulturu. Pisanje tekstova, recenzije, prikazi… Uređivala je svoje stranice s mnogo pažnje, oblikovala ih s istančanim smislom za aktualnost teme i poželjnost teksta. Kreativno. Naš list 1997., bio  je i nakladnik njezine zbirke poezije Teorija čežnje, ističe Jusup.

Heloizin sindrom

Na kinesko bijelu slijetali golubovi i mrtvaci / na kinesko bijelu slijetali su susreti i žarači / kojima su se ti susreti bacali u riječ / Heloizin kažiprst malen i bijel nije dosegao / kinesko bijelu / onako kako ju je šaputala Magdalena / učinkovita taložnica avitaminskih vjekova / Magdalena nije voljela Heloizu / ali poput sviju uistinu pametnih žena / poštovala ju je i mazila spomen na nju / Magdalena je voljela čovjeka koji je prebolio zaušnjake / i svojom neplodnošću je uzimao ime nad imenima / Magdalenu učinkovitu taložnicu / avitaminskih vjekova / na kinesko bijeloj Heloizina kći / pisala je dragi Oče molim Te / Heloizina kći sravnjena s pepelom imena neizušćenih / Magdalena nije voljela Heloizu / i nije voljela kinesko bijelu / jer je to bila boja nerotkinja / nikom zavjetovanih ni od koga uzdignutih / tek imena najljepšeg od sviju žena

Unutrašnji svijet pjesnika nemoguće je u potpunosti dokučiti, nedokučiv je i samome pjesniku. „Nedokučiva“ tajna. Što ga više upoznajemo, razotkrivamo, javljaju nam se nove enigme. Draži otkrivanja.

Osvrt je ovaj poziv na ponovno čitanje Helene Roguljić. Poetsko razotkrivanje.

Nikola Šimić Tonin: Na krilima bure

Marin Fuzul, Na krilima bure, knjiga pjesama u rukopisu, GK Benkovac, Biblioteka ZaPis, Benkovac 2018.

Po rimi, metru, ritmu, glasovnoj strukturi, kompozicijskom ustrojstvu pjesme, bibinjskom jeziku, Marin Fuzul jedan je od najinteresantnijih živih baštinika bibinjske poetske riječi. To je poezija koja rimu, metar, ritam… upotrebljava na takav način da ih napuni sadržajem: Bibinjem, kamenom, lozom, mrižama, ribarenjem, težacima, tovarima, maslinama, lozom… i to tako da u njihovoj podlozi zvuči tradicija, zvuči starina, tradicionalnim pjesničkim senzibilitetom. U tom senzibilitetu ogleda se na sržan način poetska riječ u dimenziji u kojoj se u cjelinu stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost.

U proliće kad procvita / mendula, murva, drača / usnuja bi a ne mogu / sve me opet tebi vrača… Oprosti

Ta Marinova poetska posebitost i punina, blagost u stihovima donesenoga Bibinja, donesenoga zavičaja, ogleda se u spoznaji, posvjedočenoj osobnim životnim iskustvom:

More plavo, more sinje / spominjen ti uvik ime / tvoje škoje otoke i vale / i lipe pisme iz uske kale / di god dođen  sviman ću reći / kako su nan more ostavili preci… More

Marin Fuzul svoj je pjesnik, onaj koji se nije dao zavesti poetskim modama, stalno dokazujući koliko su vrijednosti poezije duše neprolazne. Čuvanje jezika, običaja, baštine…

Ima jedno lipo misto / što ga i ja zoven dom / tu je dobri sveti Roko / što ga čuva snagom svom / tu je lipo plavo more / i zeleni borovi / tu su kuće od kamena / tu su geni didovi … – Lipo misto

Zavičajne mjere, jezik egzistencije prevodi u lokalnu težačku sudbinu, zavičajnu baštinu, idiom kraja, idiom zemlje i mora, videći prirodu kao osobni egzistencijalni poetski šifrarnik, od niti lokalnog jezika kao ribar svoju mrežu, plete svoju pjesmu. U tom lokaliziranju poezija se zbiva u vještini uporabe jezika, u svoj njegovoj ljepoti i neobičnosti – jezika bibinjskoga kraja.

Voli more voli kraj / i svoj rodni zavičaj / svakog dana iste su mu rute / ne mari za nagrišpane mu ruke / brade side i naborana  lica / a po svitu mu se razasula dica / mriže, vrše, parangali i osti / na moru je i kad bura para kosti / kad mu kiša staro lice miluje / na moru je, jer samo njemu viruje / u kaiću svomen ponosan ka stina / s feton kruva i čašicon vina / prije nego parti, Bogu se pomoli / stari ribar, čovik od soli. – Čovik od soli

Bibinjski pjesnik – poščjer, Marin Fuzul pjesnik je izjedna, na nadahnuće, na prvu… prvom svojom poetskom zbirkom otkriva nam svu raskoš svog poetskog umijeća, otkriva nam svoj poetski svijet, od Domoljubnih pjesama, ljubavnih pjesama, pjesama za djecu, uglazbljenih pjesama… Na krilima bure – poetskim otporom zaboravu.

Kraj smokve stare / pišen uvik isto / za bolje dane / čuvan za te  misto … – Ljubav će nadoći

Svojom prvom knjigom pjesama Marin Fuzul čulno-misaonom sintezom ucjelovljuje svijet svog djetinjstva i svoga sada, Bibinja, bibinjskih polja, bibinjskog težaka, mora i vala…  zavičajno boja riječi i one govore sačuvanim riječima, govore Bibinjem.

Boris Jovanović Kastel: Beskompromisni poetski put

Momir M. Marković, Zavežljaj časti (poezija), NB Radosav Ljumović, Podgorica, 2016.

Knjiga Momira M. Markovića Zavežljaj časti strukturirana od četiri poeme i jednog ciklusa kratkih poetizovanih saga, u jedinstvenoj matici nanosi prepoznatljivu melanoličnost autorovih misli u  širokoj delti asocijativnih karakteristika.
Interferentnim, kompatibilnim i destilovanim izražajnim postupkom obuhvata niz, naoko lokalnih ali zapravo univerzalnih, tema koje crpi iz svog emocionalnog doživljaja ljudske sudbine i raskošnog prokletstva crnogorskog čovjeka, njegove istorije, sadašnjosti i neizvjesne sjutrašnjice u eri globalizovanog svijeta. Preplitanjem metafizičkih komponenata i vektora ambijentalnih kolaža, gradi sopstveni krst istine pred sobom i svojim posrnulim plemenom. Upravo iz takvog ambijenta nastaju slikarski žive slike doživljene stvarnosti u čijoj mrklini, poput baklji, bljeskaju testamentarnost, prkos, pobuna i vješto navođeni cinizam.
Ne razlučujući prozne cjeline od poetskog, rukopis čini niz prekrasnih parabola u funkciji oživljavanja i uspravljanja ljudskog dostojanstva i stoga pjesnik, tako odano i upečatljivo, slijedi svoj usud – svjesnog rapsoda sanjara i hodočasnika naše zaboravljene časti. Humana i etikom profilisana prošlost u njemu vri i danas. Jako građanski i otmjeno! Zato kroz njen filantropski smisao traži opstanak svoje domovine i njenih ljudi koji žive košmar prepun sukoba, nepovjerenja i bigotizma. Marković je više nego svjestan neizvjesnosti pjesničkih lamenata i njihove nemoći pred agresivnim preobražajima čovječanstva kojeg, izgleda, niti jedna humana doktrina, vjera ili zavjet ne može vratiti na put prosvijetljenosti i ozdravljenja. Sem, naravno, poezije…
I životni put je apsurdan i vodi kroz ništavilo do čovjeka deformisane svijesti i savjesti, lišenog morala i tolerancije. Kao zategnute strune mandoline, autorove metonimije iznose na sunce čast i sram kao dvije integrisane suze naše zlokobne sudbine. A nju opet, s druge strane, karakterišu prolaznost i agonija.
Markovićev književni opus, a samim tim i ovaj rukopis, antipod je romantičarskoj viziji svijeta. Strog prema sebi, često spartanski disciplinovan, dječački iskren i antejski ukorijenjen u naše crnogorsko tle, rasprostire nam, kao na nekoj staroj katunskoj mapi, svu Istinu (sa velikim slovom I) o slavi, patnji, snovima, (kvazi)patriotizmu, honorarnim vitezovima, časti, vjeri, opštoj bezljudici (kako divna kovanica!), prolaznosti, ljubavi, pohlepi… Legitimno je pravo čitaoca da mu se to i ne dopadne ili ga uvrijedi ali tek kada sjedne u hladovinu pjesnikove lipe, đe miriše život i pupolja nada, shvatiće kako se upoznao sa svojom sjenkom zvanom – otrežnjenje!
Kao mnogim crnogorskim pjesnicima, majka je ovdje simbol postanja i blagostanja pa se u njenim zavjetnim porukama, otrgnutim iz katunskih mećava, traži plamen za izlazak iz lavirinata bez izlaza. Kao što rekoh, čast je fundament sveukupnog Markovićevog poetskog obeliska i posljednja kota odbrane od nečovještva i uzaludne potrage za svojom sudbinom. Nekako na raskršću ironije i vapaja, ovdje je krvava crnogorska istorija – pomoću filozofskih odjeka – pretočena u bajku i ispisana limunovim sokom na poleđini nekih davnih računa koje ni magična moć poezije više ne može promijeniti. Gubi li to Marković vjeru u poeziju? Samo prividno… On to samo od naših magli kroji svoj dom na rubu vremena sakrivši se od mraka, laži, neizvjesnosti i mrtvila. Otud i često ukazivanje na naše besudbinstvo, traćenje nada i želja i proricanje da ćemo, kao Diogen iz Sinope, sa upaljenim svijećama po bespućima i obalama tražiti čovjeka.
Marković je odista katunski bard. Ali ne epske već isključivo lirske pobune. Svaki stih treperi dušom postojbine i evocira njen folklor, često i, nimalo patetično,  isijava bojazan za njen nestanak i nepomen, te koristi rukavce pjesnikovog krvotoka kao jedinstevni put do nje. Medalja slave uvijek je imala drugu stranu – sram ali prema sebi! Junaštvo, čast i slavu crnogorskog trajanja danas su zamijenili njihove suprotnosti što pokazuje beskompromisnost autorovog poetskog puta po cijenu smrti jer će ga tamo, kako kaže, oplakati divne oči i ožaliti divna usta.

Balada o Bijelom vuku pripada jednoj od najekspresivnijih, najslikovitijih i najdirljivijih poema u crnogorskom pjesništvu jer ukazuje na besmrtnu žilu života. To legitimiše Markovića i kao pjesnika dihotomije – ništavila i nadanja. Nedostižna ljubav, smisao trajanja i vjere u čovjeka izraženi su u segmentima kompaktnih priča poetizovanih struktura a filozofski traktat o izmišljenom svijetu govori o bezvremenoj konstanti odiseje zvane – Život! Tu su i čedesa kao njegova neodvojiva karika istinitija od svake istine čime je, na momente, vidan uticaj latinoameričke Bum generacije magičnog realizma.
Britki, uzvišeni i dostojanstveni stihovi ostavljaju svjedočanstvo o našim usponima i padovima, veličini i tragici, bolu i veselju, vječnost i nestanku poezije, ali i nepraštanju onima koji se pamte što je tipično za crnogorsku svijest. Kamen je takođe međaš ovog pjevanja. Sizifovski vezan za njegovu dušu koja se jedino ne može pojesti, autor se predstavlja i kao vješt kamenopisac naših života iz prošlosti.
Pri kraju rukopisa, čućemo i gromovit anarhistički pucanj pjesnika u strašila koja lažu prelijepo pomognuta kanonima i vjerom da uljepšaju čovjekov udes. Ni sa tim se ne miri… I tako u nedogled dok slušamo groteskno odjekivanje naših života kroz porterete velikana pisane riječi. Prever je kriknuo – poezija, to je stvarnije i korisnije ime života! Tako je Zavežljaj časti otmjena afirmacija toga i njegov svojevrsni nastavak.
Ovaj rukopis primio sam kao neku vrstu prijateljskog čitanja iskrenog prijatelja i kolege u nekoj plastificiranoj košuljici punoj prepariranih listova drijena. To više nego simbolično govori da će i ova knjiga Momira M. Markovića, prepuna gorčine, britkosti i prkosa, ali i nade u opstanak u svijetu prolaznosti, vrlo ponosno i svojom ljekovitošću stajati na Drvetu života savremenog crnogorskog pjesništva.

Foto: naslovnica knjige