Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Nikola Šimić Tonin: Svjetionik

Jere Bilan: Svjetionik, Zbirka priča, Vlastita naklada, Zadar 2018.

Jere Bilan, pripovjedač – svjetionik nad morem priča iznad kog se kao valovi izdižu priče osvijetljene Jerinim pripovjedačkim umjećem: Konop, Svjetionik, Sat, Dva ribara, Ribarnica u Taormini, Razlomak, Banka, Slikar, Ljubav, Kromosomi, Božji prst, Ljubav dva kapetana, Lička mećava, Rigel, Gospodin Soo.

Da su ostale u mraku, u dubinama mraka, gluho i daleko bi bilo, da do njih nikad nije došlo, potopljene zaboravom, nekazane, neispričane, nenapisane… da ih nije izvukao iz dubine mraka oštrinom svoga pripovjedačkoga pera, osvijetlio im put bjelinama stranica knjige, hvala Jeri što bio im je svjetionik, bogateći nas. Vrijedilo je oknjižiti ove priče.

Bio sam na otočiću-svjetioniku Blitvenica, nedaleko otoka Žirja, lovio sam lignje i bila je noć. Počeo sam pozornije promatrati tu snažnu zraku svijetla koja sa svjetionika kruži morem i pomislio sam da izgleda kao ruka pružena pomorcima. Božja ruka koja spašava živote, jer treba znati da je to jedan od 48 austrijskih svjetionika na Jadranu. Lako je danas kad postoje sateliti, no pomorci su nekad bili dezorijentirani na moru, a ova zraka sa svjetionika je bila ruka spasa koju su prihvaćali i bivali spašeni. Ta je noć bila svojevrsni okidač da ću svoje priče ozbiljno napraviti. Pa moja prva knjiga se i zove „Svjetionik“, a od svih priča najdraža mi je upravo ona koja nosi to isto ime. Glavni likovi te priče su Sefardi, jedna obitelj koju pratim kroz četiri generacije. Ta priča šalje dobru poruku, kako navodi Jere Bilan.

Svojim pripovijedanjem Jere ostavlja pečat vjere u ljude i ljudsko. Zatvara se u svoje intimno carstvo, blistavo carstvo Mediterana, mora, škoja, težaka… ljudi i obala… i iz njih izvlači najljepše niti svoga pripovjedačkoga pleta.

Sve nastaje iz konkretne asocijacije, ali u mojoj mašti pretvara se u nešto drugo. Lani sam na tankeru došao skroz do ruskog Novorosijska, prošao sam pet mora, Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno, duh Mediterana osjetio sam u njegovoj punini. Posljedica toga je da su i neki lokaliteti i likovi mojih priča razasuti Mediteranom.

Simbolika priča u „Svjetioniku“ je višeznačna, no ono što je moja intencija u svakoj priči je da svojom edukativnošću i zanimljivošću čitatelja odvede negdje drugdje, gdje nikada nije bio. Da čitatelj u priču bude uvučen, da ga ponese i da osjeti emociju. Kada se to posloži, to ima smisla, priča ima svrhu, nema ispraznosti i otišli smo ‘iznad radara’ piše Jere Bilan.

U moru riječi Jere uspješno navigava – plovi do svoga cilja – priče. I priča zasvijetli. Zazvijezdi se na književnome nebu, skupljena s drugim pričama – Svjetionik. Njegova priča nije opis jednog jedinog trenutka koji probudi inspiracija. Prva zapisana misao oboji taj trenutak inspiracije različitim bojama koje slaže po nijansama i njihovoj srodnosti ispreplićući  ih u priči. Više nijansi plave: beskraj mora, nebeskog svoda, zvijezda, zvjezdanoga neba. Te nijanse imaju inspirativni karakter i vode kroz taj trenutak. Inspiracija nije jednostrana i nije ista kod pisanja svih priča Svjetionika. Te nijanse su uvijek različite i uvijek iznova pokreću svijet u njemu, svijet mediteranskog čovjeka. Njihove karaktere. Životne filozofije. Osobitosti.  Osobnosti. Žilavost, dosjetljivost i opstojnost, na tom škoju, moru, ubirući plodove škoja, plodove mora i bivajući stoljećima uspravan i gord. Svoj na svome. I u bijelom svijetu on je svoj, isti takav. Otišao sa škoja, ali škoj nije niti će ikada otići iz njega. Na zalasku života, kao na zalasku dana sunce moru, vrati se tom istome škoju da se ugasi na njemu.

Jerin dar pisanja je urođen. Čitajući njegove priče uviđamo kako uživa svakom porom svoga bića da svoja iskustva i doživljaje pretvori u priču unoseći svu strast pisanja i da to iskustvo nesebično podjeli. „Otvori nam oči“.

U Jerinoj individualističkoj filozofiji svakodnevnice “koja sve opravdava”, i u “kojoj se sve može”. Iz perspektive običnog, malog, čovjeka u ime “ljudske duše” zasvijetliše Jerine priče. Ukoričen svijetli Svjetionik.

Jere Bilan zaljubljenik u sve što je uz more povezano. Rođenjem bodul, a opredjeljenjem učitelj u Pomorskoj školi, Bilan se i nije mogao svojim prvijencem pojaviti s nekom drugom tematikom.

Njegovo poznavanje mora je fascinantno. On i more se druže, vole, i u potpunosti razumiju, pa je i psihologija likova koji žive na moru, uz more i od mora izvrsno razrađena. Njegovi likovi su fino iznijansirani, gradi ih kroz opise njihovih stanja i susreta, ali i u ovisnosti od sredine u kojoj žive i krajeva koje upoznaju. U svakoj je priči poruka i ona je krešendo priče. Stoga je ova knjiga edukativna i poučna, duboko moralna i humana , zaključjuje Drago Marić.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Petra

Petra, suvremeni makedonski roman, autor: Petko Šipinkarovski

Filmičnost pripovjedačkoga pleta priče, (dolazak na željeznički kolodvor glavnoga lika, Petre – Pogleda oko sebe kroz svoje tamne naočale svijetlih srebrenih ručki…) Petra, glavni lik romana Petka Šipinkarovskog, donesena slika, slika povratnica, vraćena iz sjećanja, kao da se pisac – pripovjedač nalazi na samoj crti buđenja, s one strane ruba noći, otimajući je zaboravu, ulazi s njom i toliko drugih slika u budno stanje, oživljavanjima riječima, neupitnoga umjetnika riječi – pjesnika, sav život oko sebe, iz sebe, iz sjećanja, nakupina duše… ocrtava, oštrinom svoga spisateljskog pera sjedinjuje sve sa stvarnim životom i život živi pred nama, stvarnim, punim plućima, sigurni da ćemo koji od tih likova ugledati na ulici pomaknemo li zastor na prozoru.

Tog su jutra, sa visina iznad istočnih planina sunčeve zrake zapljusnule grad.

Blješte pjesničke niti u pripovjedačkome tkivu Petkova romana. U mozaičnosti toga tkanja, znalačkog tkanja priče, upliće se život Makedonije, Makedonaca, sve te veličine malenih, ljudi iz puka, sa svim njihovim strahovima, običajima, tradicijom i ponosom onim što jesu, poštenjem, ljudskom crtom, dignutom glavom koja ih drži iznad vode. Odnos muškarca i žene. Muškarca – domaćina, a opet – Muško je glava kuće, a žena vrat. Glava ide gdje je vrat okrene.

Iz višeslojnosti romana saznajemo o svakodnevnici makedonskoga seljaka koji okrenut licem gradu, mašta o životu. Životu u gradu.

Ostvaruje svoj san Petrin otac…

Onda sve te živote svojom životnom pričom i pričama oko nje ponese, ponesena „zlom“ sudbinom Petra. Mladalačka ljubav – Stojan. Bijeg u veliki grad – Zagreb.

Zagreb je žmirkao okićen snijegom koji je pokrio drveće oko Starog Grada i autobusnog kolodvora, Šalatu i ostale dijelove grada. Oštri je vjetar zavijao dok su širokim bulevarima vozili tramvaji i auti, kamioni, bicikli… po pločnicima je bila masa ljudi, svi nekamo žureći.

Roditelji uhvaćeni u gvožđa običaja. Modrice na dušama. Boli. Iščekivanja. Osude zbog bijega s mladićem koji je tu služio vojsku. Oprosti – bez oprosta. Jezičarenja. Osude sredine, koje više govore o toj i takvoj sredini. Doneseno tako upečatljivo, znalački i uvjerljivo od strane Petka Šipinkarovskog, da te na momente zaboli duša. Mnogima će se vjerujem oteti i suza i to ne samo jedna.

Tuga je uselila u dom Trajkovskih… slomljenih srca i s bolom u duši, očekivali su bilo kakvu vijest o njihovoj Petri…

Individualna zasebnost pripovjedačkoga dara Petka Šipinkarovskog karakteriziranje je likova, koje pažljivo i vješto, upečatljivog efekta, iz situacije u situaciju, skoro pa sostificiranim pripovijedanjem u okruženju naglašene senzualnosti donosi.

Nesreća i stradanje Stojana.

(…)

Smrskani auto izrezan strojem koji je pištao. Dijelovi putnika su izvučeni  i umotani u plahte. Policajac se približi i pogleda brzinomjer čija je kazaljka stajala na sto trideset i osmom kilometru.

 – Prebrza vožnja! Vozač nije prilagodio brzinu uvjetima na cesti…

Život u crnini boli. Hrabar zakorak u novi život. Bojan.

 – Jadan čovjek! – kako su nam slične sudbine! – pomisli i nastavi razmišljati o njemu, ponukana lijepim riječima koje je o njemu čula od direktora. Razmišljajući tako, osjetila je kao da neki oklop oko nade puca, kida se, i da iz nje opet zrači neka ženstvenost, neka nada.

Igra sudbine ili prijepis stvarnoga života – ili jedno i drugo – sukreacija pisca života. Stvarne stvarnosti. Nevjerojatan – trilerski obrat, romana lika, zavičajnoga romana, romana sudbine… sve je to i još toliko toga Petra – roman Petka Šipinkarovskog. Mogao bih jednako tako reći da je ovo i ispovjedna proza, ali čini mi se da svakom kvalifikacijom u jednoj mjeri pogađam i promašujem bit, svrhu ili pripovjedni oblik ove knjige.

– Eto mog sna! Selo, crkva, Bojanova sjena… – okrene se ka policajcu i odgovori:

–  Da! ja sam!

– Danas je, po naredbi Interpola, vaš suprug lišen slobode. Uhićen je na radnom mjestu pod sumnjom da je skrivio smrt nevjenčane supruge u Njemačkoj, sustavno trovanje toksinima, a sve to iz koristoljublja…

Uistinu bi bili uskraćeni, siromašni i prazni života oživljenih u ovoj knjizi koju je neupitno trebalo oknjižiti.

Po sklapanju korica romana Petra Petka Šipinkarovskog ostanemo dugo u gospodstvu tišine sami sa sobom.

Čovjek postoji na taj način što se stalno otkida od onog što je. – Jean – Paul Sartre.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Neka bude svjetlo

Markica Marko Perić, Neka bude svjetlo, školski igrokazi za odrasle, OŠ Stanovi, Zadar, 2018.

Igrokaz, vedra igra za djecu u kojoj se na vedar i humorističan način upoznaje poroke i loše strane života. Ukoričeni igrokazi u knjizi Markice Marka Perića: Neka bude svjetlo, školski igrokazi za odrasle, ili kako se bar meni iščitava iz nje: Igrokazi za nemalu djecu i djetinjaste odrasle. U ovu zbirku igrokaza uvukli su se likovi koje će mnogi susreti po školskim hodnicima, u učionicama, pred školom, na igralištima… Ukoričio se život djece. Ukoričile se godine i godine rada u struci, u nastavi. Igrodani. Donos iznutra. Iz škole, iz školskih klupa: pjesnika, književnika, ilustratora, profesora, ravnatelja… uprizoritelja igrokaza.
Putovnica je ovo (knjiga igrokaza) s kojom se ulazi u ovaj danas-svijet, svijet školaraca, ove ovdje i sada mobitel generacije.
Iz svake riječi vidi se jasno kao dan, kako pisac igrokaza, sve te dane dijeli i živi s njima. Mnogi će se prepoznati u njima. Svojevrsno je ovo književno odavanje, igrokazivanje doživljenoga i življenoga.
(Pri)kazivanje je ovo ozbiljnih problema mladih: odavanje porocima, vršnjačko nasilja, povodljivosti, asocijalnosti, manjak samopouzdanja, ovisnosti o mobitelima, društvenim mrežama… otuđenosti. Djeca s posebnim potrebama. Eko teme… Ukradeno djetinjstvo.
S namjerom: provokativni, nedorečeni, za dodatna intelektualna promišljanja – igrokazi, kako sam autor kaže za njih. Čitajući igrokaze uključite maštu i budite praktični.
Neka bude svjetlo; Igrajmo se Zemljom – eko tema; I to će proći nasilje među djecom; Kemija je naša hrana; Technointelligence; Ružan san riđeg Škarpinka, promišljanje života; Buka u mojoj glavi prati dječaka Filipa kojeg posjećuju razni likovi pa i sam Arnold Schwarzenegger, dok je u simboličnoj kutiji s hrpom udžbenika;Valcer srca; igrokaz u jednom činu; Znatiželjna pandora; Big Brother; Tinejdžerski notturno; Stanarska ježijada. 13 izabranih školskih igrokaza i jedan kratki scenarij po kojem je filmska družina OŠ Stanovi snimila film.
Osebujni likovi igrokaza: Crni Kralj, Ministar Mraka, Glas Razuma, Crna vojnička postrojba, Bijela plesna skupina, Kain, Crno Srce, Kaos – ministar napada i rata, Jeza – ministrica rata, Crkavica – ministrica lake zarade i krađe, Crno – Bijeli TV, Terabajt, Gigabajt, Virus zvani Srce, Arny – akcijski junak, Petra Cmok, Karla Kiss, Jajica… nadahnute ilustracije autora i ilustratora knjige, Markice Marka Perića. Što tek reći za lice knjige, rad likovnog pedagoga Borisa Žuže, grafičku obradu Davora Barića!?

Pst! Ova je zemlja bolesna i mračna. Posvuda beton i smeće.
Ovoj zemlji treba svjetlost, mladost i puno sreće!

Autor je prije sveg i nadasve – pjesnik.
Dogodila se izuzetna knjiga. Knjiga igrokaza Markice Marka Perića. Ukoričile su se školske klupe, učionice. Veliki i mali odmori. Progovorili hodnici. Igrališta. Školski vrtovi. Školska dvorišta…
I kako naslov knjige kaže: Neka bude svjetlo! Zasvijetliše riječi iz knjige. Kao krijesnice zasvijetliše slova, svijetle zvijezdama vodiljama.

Foto: Photo by Samantha Gades on Unsplash

Davor Mandić: Crtica o jednoj Vavinoj knjizi

Kaže Vava na kraju prvog odlomka prve priče, one o davnom slijetanju Amerikanaca na Mjesec, iz knjige „Canzoni d’una volta“ (Studio TiM, Rijeka, 2017.): „Svi padnu na foru jer sam uvjerljiv u entuzijazmu“. Istina, i skoro 50 godina kasnije, Vava je uvjerljiv u svom entuzijazmu, pa ovu knjigu čitamo i kao bildungsroman i kao crtice iz života i kao pseudoautobiografsku prozu. A što tek reći u vezi s paralelizmima koji nam se otvaraju svakim novim čitanjem knjige? Tako, dok sam je prije nešto vremena konzumirao kao beta čitač, oduševljen lepršavim, komunikativnim Vavinim publicističkim stilom, nisam ni sanjao da će ovaj Čovjek na Mjesecu, Major Tom i tko sve ne, uspostavljati i posebne odnose s Muskovom orbitirajućom Teslom i Space Oddityjem. Ali što drugo da rade ljudi stasali na Davidu Bowieju, nego da dijele svoje pobratimstvo lica u svemiru, pa koliko god posve različitih apetita i ambicija.
Prije nego što se posvetim onome što možete naći u ovoj knjizi, podsjetio bih na to tko je i što je Vava. Osim što je frend, on je prava, dobra rokerska duša Rijeke. Ono što nazivamo riječkim zvukom dobrim je dijelom njegova zasluga, a o njegovim zaslugama za pokretanje mrtve riječke literarne scene uvijek i snažno i opetovano valja govoriti. Nemojte me krivo shvatiti, nije da prije Vave i Ri lita nije postojalo pisaca, pa pobogu od starije garde Stojevića, Drndić, Kraljića, preko nešto mlađih Jahića, Prtenjače, Žmirića… i izvan Ri lita pisalo se dobro i plodno, no nije postojala scena. Pojavom Ri lita, pojavila se i scena; taj planet Ri lit ima neku orbitu i privlači kao Mjesec američku ekspediciju one mlađe, književnike-aspirante, kojima je čast naći se u njegovu okrilju.
No tu smo zbog Vavinog pisanja, koje on uporno, a posve neopravdano, stavlja negdje u zapećak svojih kreativnih pregnuća. Zašto to radi? Pa jer može, jer ima svoje ventile u glazbi, dok pisanje doživljava kao nešto neopterećujuće, što je tu bez neke ambicije ili grča. I taj dio je dobar, jer onda mogu nastati i ovakve, opuštene knjige.
Naime kada piše tzv. čistu prozu, ponekad iz ipak mikronomske literarne ambicije, znade mu se omaknuti kakav pretjerano literarni izraz, diskurs koji odudara od onoga našeg Vave kojeg pozanjemo. Ja sam posebno osjetljiv na to i uvijek ga upozorim da mu to ne treba, da se ne mora skrivati iza literarizacije teksta, namjernog oneobičavanja diskursa ne bi li on dobio na dubini, jer ga to može odmaknuti od prirodnosti i lakoće pripovijedanja za koju znamo da je posjeduje. I što je upravo dokazao ovom knjigom.
No da ne budemo nepošteni prema njegovoj biografiji, valja osim zbirke priča „Odstranjivač ljubavi“ i romana „Srce od gume“ spomenuti i začudnu i prerano, a potpuno nezazluženo zaboravljenu „Lanternu iskopanog oka“, diskografsko-literarni projekt kakav se na ovim prostorima nije rodio. Podsjetite se tog projekta, stavite tu ploču u tatin gramofon i pročitajte priču o pustolovinama jednog posebnog lika.
Ovdje pak, u ovom „kanconjeru“, ima 30 priča, od kojih je 26 autobiografskih proznih zapisa, na tragu popularnih i potentnih (pseudo)autobiografskih proza u posljednje vrijeme, te četiri punokrvne kratke priče.
Čitatelj će tako osim o američkom osvajanju Mjeseca i jednom dječačkom čitanju tog osvajanja, u nekoj dalekoj Rijeci, čitati i o koncertu Ikea i Tine Turner u Rijeci (kako se to sad čini daleko s obzirom na to da je zadnja zvijezda u ovim krajevima bio Thompson), zatim o pobjedi NK Rijeke nad Trepčom 1978. na Marakani (kako se sad to čini daleko, s obzirom na to da ne može pobijediti ni Cibaliju), zatim o termitima, lauferima, en faceovima, Palachu, koncertima, putovanjima… svemu onom što čini odrastanje jednog posebnog rokera i budućeg pisca, što god on o tome mislio, u gradu na Rječini.
Ali čovjek ne može stati čitati, a onda i željeti, kad jednom zaroni u ovaj tekst: vjerujem, naime, da će svi imati svojih želja u smjeru onoga o čemu bi htjeli da Vava piše, pa predlažem da otvorimo grupu i zaspemo Vavu svojim zahtjevima, tako da nam jednom napiše i „Canzone d’una volta. Due“. Ja ću krenuti sa svojim željama. Koliko god mi je super što sam saznao da Vava zavodi žene po čekaonicama kod doktora (priča „Volim ponedjeljak“) u suigri nesigurnosti i iznenadne provale hrabrosti, problem je što je riječ o nekoj Jasmini. Što me briga za Jasminu; gdje je tu Iva?. Da bi riječ… Pa onda „Oči su ti ocean“, aloo! I znam da ju je objašnjavao Žmiriću u njegovoj knjizi, ali koga briga za to, to je Vavina priča za koju mi želimo da bude i naša.. Pa onda Richardsova trzalica s koncerta Stonesa u Zeltwegu, šta je s njom? Dala bi se ona i fikcionalizirati, siguran sam, u nekoj priči u kojoj Richards izranja iz neke urne na polici, kao Genie from the bottle, itd.
No vratimo se ipak onome što u knjizi jest. Evo npr. zadnja priča tog prvog, (pseudo)autobiografskog dijela, gotovo je dajdžestirana verzija knjige, dnevnik „Vremenski putnik“, koji lijepo pokazuje moc fikcijsko-fakcijske igre koju Vava tako vješto plete cijelo vrijeme. Naravno, ova knjiga nije knjiga memoara u kojima će čitatelj naći baš sve pojedinosti iz Vavina zanimljivog života, ali dobit će okuse i mirise jednog vremena i jednog grada, koji u Vavinu promišljanju prekrasno balansiraju izmedju lokal-patriotizma i čistog kozmopolitizma.
Ja sam uvijek malo ljubomoran na one koji vole svoj grad, svoje tlo i krv, jer ja to nemam, a vidim da im pričinja neko zadovoljstvo, identitetsku kotu. Naravno, vrlo često, pa i prečesto, ta je kota obojena hejtom prema Drugome i drugačijem, zato valjda to i nemam, ali ima onih, na koje se dakle može biti ljubomoran, koji tu svoju ljubav ne nose kao križ kojim lupaju drugima po čelu, nego tek kao polaznu točku promišljanja sebe u svijetu. A Vava je taj tip, on kreće od Rijeke, ali na njoj ni izdaleka ne završava, okrenut svijetu, svijetu glazbe, knjige, filma, televizije.
I tu nam svima može biti putokaz.

Foto: V.B.Z.

Milan Zagorac: Baš me briga, zar ne?

Ivana Barković Bojanić, Park „Baš me briga“, ilustrirao Goran Kujundžić, Svjetla grada, Osijek, 2017.

Tema slikovnice naslova Park „Baš me briga“ Ivane Barković Bojanić jest na prvi pogled jedna obična stvar koju ćemo vrlo često smetnuti s uma ili smatrati dijelom svakodnevice, istovremeno je ne registrirajući jer nam se nalazi izvan spektra očekivanja, ispod radara, kako bi se reklo: priča je to o smetlaru Puljku i njegovoj metli Mici kao i parku za koji nikoga, osim njih dvoje nije briga. U biti, priča se zaista nalazi „ispod radara“ sve dok onim glavnim sporednim likovima (prolaznicima, dakle) ne dođe do grla zapuštenost, a (ponajprije vlastita) nebriga konačno prijeđu osobni prag i postanu, ako ništa drugo, onda ogledalo nas samih.
Naime, o čemu se radi? Ova je mala knjiga, opremljena toplim, jednostavnim i lako razumljivim ilustracijama zapravo priča o otuđenju modernog čovjeka od svoje okoline koju smatra samorazumljivom, štoviše, smatra je tek kulisom dok se stvari odvijaju same od sebe i kako treba: smetlar Puljko mete i održava s metlom Micom park, hrani patkice u jezercu, prolaznici prolaze, nehajno bacaju svoje otpatke u okoliš i jednostavno ih nije briga. Štoviše, prolaznici ove priče su otuđeni, nervozni, zanemareni i neugodni ljudi zadubljeni u vlastite brige, previše zaokupljeni nečim da bi se bavili jednom gradskom nebitnoćom kao što je to neki tamo park. Tu nastaje glavna peripetija priče: a što ako smetlar Puljko i njegova metla Mica stanu s poslom? Koliko će vremena trebati da se ovaj mahom nezainteresirani svijet, skice tipičnih gradskih likova, probude u svijetu koji je prljav, očajan, depresivan i neugodan za život? Koliko će vremena trebati proteći ne bi li svi ti likovi shvatili svoju ulogu u tome i postali više od epizodista, odnosno pravi glavni junaci priče o neposrednoj brizi za vlastiti park, grad, ulicu, okoliš općenito.
Park „Baš me briga“ stoga je istovremeno i etička i ekološka priča, ona govori o čovjeku koji je često nabusit i preponosan da bi se bavio onim oko sebe vođen mislima da „to mora netko drugi“, „nije to moj posao“ i konačno „baš me briga“ kao krajnji stadij jednog rasula zajednice koja više ne predstavlja grad i građanstvo, već amorfnu skupinu otuđenih pojedinaca koji mogu zanovijetati, ali ne mogu vidjeti svoju vlastitu ulogu u mnogim stvarima, pa tako ni u izgledu parka kroz koji svakodnevno prolaze. Park „Baš me briga“ je tako metafora otuđenja današnjeg čovjeka od svoje prirode, od nečega što ne doživljava i, da, točno, nije ga briga, no što s druge strane reflektira dominantno stanje uma. Utoliko je slikovnica Ivane Barković Bojanić primjenjiva na sve nas, sada, baš u ovome trenutku, iako je primarno namijenjena djeci predškolskog uzrasta. Ilustracijama prepunim dodatnih i skrivenih sadržaja Gorana Kujundžića ona će malom čitatelju-slušatelju biti pravi mali izazov i učenje o gradu, o onome što grad ima i nudi i o onome o čemu svatko od nas mora individualno povesti računa.
Također, Park „Baš me briga“ sadrži i važnu etičku komponentu, o dijeljenju, o međuljudskim odnosima, o odnosu prema okolišu, biljkama i životinjama, o podjeli rada, ali i našim osobnim odgovornostima i obvezama koje proizlaze iz života u tako kompleksnoj zajednici kao što je suvremeni grad.
Na kraju bih spomenuo jednu malu gestu koja je prije stotinjak godina bila posve uobičajena, no danas nema ni sjećanja na nju. Kvaka te geste je u spontanosti i kolektivnom činu, a koji se očito oblikovao jako dugo prije nego što je u modernom konzumerističkom dobu izumro kao relikt prošlosti. Naime, vrijedno je spomena, a povezano je i s ovom slikovnicom: na kraju godine, o velikim blagdanima, posebno oko Božića, građani bi na jednom lokalitetu u gradu ostavljali simboličke darove svojim komunalcima, između ostalih i radnicima gradskih čistoća, kao simbol zahvalnosti za usluge koja im se svakodnevno pružaju. Park „Baš me briga“ podsjeća upravo na to, i čini se da nije na odmet da i odrasli čitatelji pročitaju ovu opsegom neveliku, ali sadržajem jako značajnu slikovnicu.

Ilustracija: Goran Kujundžić, s naslovnice slikovnice

Nikola Šimić Tonin: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War)

Prije nešto više od pola stoljeća, snobovska je kritika argumentima ismijala Dvanaestoricu žigosanih, prigovarajući im neizbalansirane likove, zatim pretjeranu pucačinu i sprdnju koja vrijeđa dostojanstvo istinskih ratnih heroja. Kritičari plaćeni da gledaju što ne vole i ne razumiju, zaboravljeni su prije negoli je film s kojim su se izrugivali postao klasikom, a Marvin, Cassavates, Savalas i Bronson postali globalne zvijezde. Kritike koje su tada na nož dočekale Aldrichov film, identične su ovima na račun mega spektakla braće Russo. Po dobrome i po lošemu, tu prestaju sve sličnosti između ova dva, svemirima udaljena filma; ovaj pak novi iznervirao je kritičare po zadatku kao malo koji prije; riječ je, naime, o filmu koji ne dopušta švercanje frazama i priučenim mitovima te zahtijeva poprilično predznanje, bez kojega će milijuni Marvelovih fanova citirati neznalice s podsmijehom pogubnim za svaki ego.
Desetljeće gradiranja i balansiranja kroz čak 18 filmova rezultiralo je jednim od najgrandioznijih spektakala u filmskoj povijesti, prvome od planirana dva nastavka koji ujedinjuju poznati tim Osvetnika s nestašnim Čuvarima galaksije u borbi protiv najvećeg međugalaktičkog tiranina imenom Thanos. Ovim filmom Marvel je dostojno predstavio svoga dugo najavljivanoga i među fanovima grozničavo očekivanoga negativca. Među ranijim negativcima, hvaljen je tek Loki, no Thorov podmukli brat ipak nije predstavljao opasnost dostojnu Osvetnika, već je zanimljiv svojom jedinstvenom karizmom i teatralnošću. Moćnoga pak Thanosa nadahnuto je utjelovio uvijek pouzdani Josh Brolin, potpomognut nužnim slojevima CGI-ja.
Brolinova je izvedba toliko pogođena da ćemo ga, budite u to uvjereni, ubuduće nalaziti na svim značajnim listama najvećih filmskih negativaca; i ne samo na listama, već i među igračkama, na majicama i još kojekakvim geekovskim dragocjenostima, tim polufilmskim draguljima namijenjenima djeci i velikoj djeci. Ukoliko ste odrasli i spadate među sve brojnije zaljubljenike dobroga filma kojima je puna glava eksplozija, bučne akcije i superjunaka, tada ne ulažite svoj novac i vrijeme na film koji nudi više buke, akcije i superjunaka od svih ranijih zajedno. Ukoliko pak ne želite ništa više od standardne kino zabave, a niste upoznati s Marvelovom mitologijom, ovaj će vas film višerazinski zbuniti i dobrano iscrpiti. Niste li, primjerice, upoznati s Doctorom Strangeom i njegovim čarobnjačkim moćima, izgubit ćete se odmah nakon što on stupi na scenu. Isto vrijedi i za svih ostalih tridesetak likova. Pa ipak, ni u kome slučaju ovdje nije riječ o još jednoj popcorn budalaštini za filmski neobrazovanu mladež koja filmovima svjedoči tek u pauzama između igranja skupim mobitelima. Riječ je dakle o izrazito kompleksnome filmu koji je dobar otprilike onoliko koliko su Bayovi Transformersi loši.
Marvel se ni dosada nije osramotio lošim filmom, iako ih barem polovica nije vrijedna ponovnoga gledanja prosječno istreniranoga filmofila. Ovaj pak zadnji nudi dramu i mitologiju razgranatu poput Homerove i nisku iznimnih scena dostojnih prvoklasnih art filmova. Radnja je neočekivano nepredvidiva i na trenutke odista šokantna, likovi izvrsno zamišljeni i besprijekorno odglumljeni; u prilog im ide što su svi odreda postavljeni u ranijim filmovima, što uvelike olakšava složenu narativnu strukturu. Tek nekoliko scena narušava dojam razbijajući koncept njurgavim prenemaganjima kanda preuzetima iz tv sapunica iz nečasne vladavine Sante Barbare. No i takve scene spašava staromodno simfonijski soundtrack maestra Silvestrija, proslavljenoga po glazbi za Forresta Gumpa i trilogiju Povratak u budućnost. Humor je, i to valja spomenuti, pametniji i pogođeni nego u prošlim Marvelovim filmovima, a odnos između likova vrijedan je ponovnih gledanja.
Prema tome i unatoč rupama u scenariju, riječ je o filmu za pamćenje, s junacima osuđenima na besmrtnost po pitanju popularnosti među milijunima djece i velike djece svih nacija; među njima očekivano prednjače vazda mladi starci: Spider Man, Iron Man, Thor, Hulk i Captain America. Ovakvi su filmovi nužno potrebni za spas kino industrije koja se iz godine u godinu suočava sa sve jačom konkurencijom u internetskim tv servisima poput Netflixa i Amazona. Bez blockbustera koji u globalnoj distribuciji namaknu preko milijarde dolara kino industrija bila bi osuđena na propast. Stoga voljeli mi superjunake ili ne, podržimo ih barem na frontu za budućnost kina.
Dojam kakav je na mene film ostavio sažet ću u rečenici koju sam svojedobno pripojio sagi o divovima i bunarima: “Ništa me u svijetu stradanja ne raduje kao naša prolaznost.”

Foto: Marvel, Avengers: Infinity War

Nikola Šimić Tonin: Heloizin sindrom

Sjećanje na Helenu

Malo je tko s ovih prostora kao Helena Roguljić imao u sebi „onaj“ osjećaj za poeziju ono “nešto”. Umjetnost je bila njen život, bez nje, bez umjetnosti  život joj nezamisliv, neživljiv. Duboko je vjerovala da se čovjek kroz nju pronalazi, kroz umjetnost mijenja mu se percepcija svijeta, stvara svoj svijet, svijet umjetnosti u koji može pobjeći, u koji se može skloniti kad god ga pritisnu nemiri i nedaće realnog svijeta. Umjetnost je ta, koja upućuje i daje odgovore na mnoga životna pitanja. Umjetnost je ta koja postavlja mnoga pitanja – propituje, u nama razvija osjećaj / e za …

Na književnoj sceni u moru onih koji su već “stvorili” ime činjenica je da manje poznati stvaraoci teško “isplivaju”. Pred njima je težak zadatak dokazati se, izboriti svoje mjesto. Nigdje kao na hrvatskoj kulturnoj sceni ne ostrvi se lakše na stvaraoca koji je manje poznat u odnosu na one druge. Tko se istinski želi baviti umjetnošću, treba ustrajat u svojoj borbi i iz svake teškoće izvući pouku, izaći ojačan. Što te ne ubije…

Helena Roguljić neupitno je stvorila ime. U pjesničkom sazviježđu zasvijetlila neugasivim sjajem.

Hrvatska poetska scena uklopila se u sveopće hrvatsko sivilo. Sve se manje pozornosti posvećuje poetskom doživljaju, više se slijedi ukus mase. Podilazi se čitatelju. Podilazi se… Bez ozbiljne književne kritike.

Tome u velikoj mjeri doprinosi popularizacija pojedinih pisaca, koji često ne zaslužuju da se tako nazovu. Riječju, poetski doživljaj sve se više gubi kao individualna kategorija.

„Poezijom nesumnjivo upisujemo sebe i ostavljamo tragove svojih intimnih proživljavanja ekvivalent sebe.“

 S odmakom vremena sve smo svjesniji ljepote i snage Helenine poetske riječi.

 „Prerano se preselila u Nebo svetih žena, kako se zove i njezina posljednja zbirka poezije.“

Helena Roguljić Visković rođena je u Zadru 29. studenoga 1964.  godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom  fakultetu u Zadru diplomirala je talijanski jezik i književnost i latinski jezik sa starorimskom književnošću. Pjesme prvi puta objavljuje  1987. godine u Zadarskoj reviji, uz pomoć Zlatana Jakšića, jednoga  od najvećih čakavskih suvremenih pjesnika. Potom se javlja poezijom i pjesmama u prozi u brojnim časopisima za književnost i u  rubrikama za kulturu u novinama: Forum, Mogućnostima, Hrvatskom slovu, Hrvatskoj reviji, Glasju, Zlatnom peru, Quorumu, Republici, Živom vrelu… Prevodi talijanske pisce (Savino, Marinetti,  Sofficci, djelo Filocalia) što je emitirano na Trećem programu HR  Zagreb, gdje je u više navrata emitirana i njezina poezija. Tako je  zastupljena u emisijama Dnevnici i pisma i Poezija naglas u istoj  Kući. Osjetivši diktat novih medija, Helena je nazočna poezijom na  portalu Konture com. i poezijaonline.com. Na tinta 3d siteu, kojega  uređuje Tomislav Bajsić, objavljene su joj pjesme i prijevodi Marinettija, Sofficcija, Campane, Ceronettija, a na poetry.com pjesme  na engleskom jeziku.

Autorica je četiriju zbirki poezije: Poganski grbovi (Književni centar Zadar, 1988.), Teorija čežnje (Zadarski list, 1997., ovu zbirku izdao je zadarski dnevnik gdje je Helena godinama imala svoju kolumnu iz kulturnog života u nas). Slijedi zbirka Heloizin sindrom  (DHK ogranak Zadar, 2001.). Njezina zadnja zbirka jest Nebo svetih  žena (Gradska knjižnica Zadar, 2004.). U pripremi za tisak ostao joj  je prozno-poetski mozaik Male magije, a u rukopisu roman Ogre.

Helena Roguljić Visković izgubila je jednu zbirku Šator umjesto  zvijezde, koju je trebao izdati splitski Logos (tada direktor nekadašnji premijer Ivo Sanader, recenzenti Ivan Raos i T. Petrasov Marović). Tako to biva.

Živjela je i radila u Zadru i na Punta Skali blizu Zadra, bila je profesionalna književnica, članica DHK  i Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske.

U Zadarskom listu bila je prva urednica kulture i dugogodišnja  novinarka kulturne rubrike, u kojoj je pisala sve do odlaska iz novinarstva. (R. I.)

– Helena je bila posebna,  samosvojna i originalna, kako po svom otkačenom načinu života tako i pjesničkom izričaju. Jednostavno: Izvan okvira. Pod tom egidom počela je ispisivati i svoje kolumne od prvog broja Zadarskog lista, koje i danas mnogi pamte, prisjeća se Nedjeljko Jusup, utemeljitelj i prvi glavni urednik Zadarskog lista.

– Priključila nam se odmah na početku, ne skrivajući da joj imponira što je s nama, skupinom novinskih profesionalaca i entuzijasta, koji smo tada, unatoč nepovoljnim ratnim okolnostima, počeli stvarati nešto novo – moderan list, kakvog do tada u Zadru nije bilo. Bitka za Zadarski list, njegov nastanak i opstanak dobivena je i Heleninom zaslugom.

Nakon samo tri mjeseca izlaženja s početnih 5000 Zadarski list se popeo na 7000 primjeraka. Tada je i prvi put objavljen i sastav prvog uredništva u kojemu je Helena Roguljić bila glavna za kulturu. Pisanje tekstova, recenzije, prikazi… Uređivala je svoje stranice s mnogo pažnje, oblikovala ih s istančanim smislom za aktualnost teme i poželjnost teksta. Kreativno. Naš list 1997., bio  je i nakladnik njezine zbirke poezije Teorija čežnje, ističe Jusup.

Heloizin sindrom

Na kinesko bijelu slijetali golubovi i mrtvaci / na kinesko bijelu slijetali su susreti i žarači / kojima su se ti susreti bacali u riječ / Heloizin kažiprst malen i bijel nije dosegao / kinesko bijelu / onako kako ju je šaputala Magdalena / učinkovita taložnica avitaminskih vjekova / Magdalena nije voljela Heloizu / ali poput sviju uistinu pametnih žena / poštovala ju je i mazila spomen na nju / Magdalena je voljela čovjeka koji je prebolio zaušnjake / i svojom neplodnošću je uzimao ime nad imenima / Magdalenu učinkovitu taložnicu / avitaminskih vjekova / na kinesko bijeloj Heloizina kći / pisala je dragi Oče molim Te / Heloizina kći sravnjena s pepelom imena neizušćenih / Magdalena nije voljela Heloizu / i nije voljela kinesko bijelu / jer je to bila boja nerotkinja / nikom zavjetovanih ni od koga uzdignutih / tek imena najljepšeg od sviju žena

Unutrašnji svijet pjesnika nemoguće je u potpunosti dokučiti, nedokučiv je i samome pjesniku. „Nedokučiva“ tajna. Što ga više upoznajemo, razotkrivamo, javljaju nam se nove enigme. Draži otkrivanja.

Osvrt je ovaj poziv na ponovno čitanje Helene Roguljić. Poetsko razotkrivanje.