Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Dragica Užareva: Tvorac Mediterana

Naslovnica knjige

Boris Jovanović Kastel, More u naručju (poezija), Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2017. godine

Mediteran je bio inspiracija mnogim autorima, među kojima su i oni ponikli daleko od sredozemnog tla. Istorijska istraživanja Fernana Brodela, Darelovi putopisi, zapažanja Žorža Dibija, Kamijevi romani, stihovi Bodlera, Malarmea, Valerija, Sent-Džon Persa, Kavafija i Seferisa samo su deo mediteranskog putovanja na kom smo mogli sresti i Jovana Dučića, kao i Jovana Hristića, Ivana V. Lalića i Borislava Radovića. Na isti način, ako ne i intenzivnije, Mediteran je tema i nadahnuće pesnika i esejiste Borisa Jovanovića Kastela još od ranih njegovih stihova i prvih objavljenih knjiga. Koliko su neki od pomenutih poklonika Mediterana značajni za Kastelovo stvaralaštvo nagovestio je i sam pesnik kroz razne reminiscencije, ali i otvoreno ih imenujući u svojim pesmama. Pesma „Biblioteka u plamenu“ omaž je pesnicima i piscima koji su Kastelu najznačajniji. Polica koja je u snu bila ugrožena plamenom puna je onih koji su pisali o Mediteranu ili, kao i Kastel, pevali Mediteran. Pesnik nas upućuje na svoje prethodnike na najočigledniji način, ali uz to želi da i deo sopstvenih zasluga pripiše njima.
Međutim, prethodnici pomenuti u toj ili drugim pesmama samo su deo kulture i tradicije koja je ovom pesniku odškrinula mediteransko obzorje. Njegov Mediteran je stvaran kroz vreme i literaturu, a ponajviše kroz pesničku imaginaciju od knjige do knjige, da bi u najnovijoj, koja je pred nama, dobio svoj konačan, iako neuhvatljiv lik. Kastel oseća potrebu da se distancira i od onih koje najviše poštuje. U pesmi „Miris knjiga“, na primer, daje otvoren osvrt na svoje stvaralaštvo, istovremeno odajući počast prošlosti. Iako upitan da li je sličnost moguća, pesnik jasno definiše odričan odgovor: njegovi rukopisi teško da bi mogli imati miris bilja ili „buđi“. Iako je mediteranska flora, od agava preko rogača do šipka, prodefilovala Kastelovom poezijom, ne samo onom koja je omeđana koricama ove knjige, jasno je da se on od kopna odvojio i potpuno predao pučini, tako da burama provetrene njegove knjige bez obzira na vrstu štampe, šivenja ili lepljenja korica mogu mirisati samo na more, odnosno na so.
„More u naručju“ je knjiga koja se u odnosu na prethodne zbirke pesama Borisa Jovanovića Kastela izdvaja u nekoliko segmenata. Nijedna do sada nije bila u tolikoj meri kompaktna i homogena, tako brižljivo satkana, kao, hajde da se poslužimo metaforom, skulptura koja nije klesana, koju je morska voda svojim talasima i strujama, zajedno sa sredozemnim bićem samog pesnika, strpljivo vajala i oblikovala, tako da izgleda da je izlivena iz jednog komada, a da pri tom taj efekat nije postignut nekim komplikovanim versifikacijskim zavrzlamama, jer sve pesme su, kako smo na to već navikli kod Kastela, pisane slobodnim stihom. Njihov raspored je takav da se jedna na drugu nadovezuju, jedna drugu dopunjuju, pesma pesmu priziva, da nam se, dok pratimo osnovnu nit ovih stihova, bez obzira na to što je svaka pesma zasebno naslovljena i ima svoju pojedinačnu umetničku egzistenciju, može učiniti kako čitamo obimnu, ali uzbudljivu poemu. Upravo zbog toga autor ovu zbirku nije ni želeo da deli u cikluse, jer je u svojoj biti ona nedeljiva. Odustaje pesnik od svojih ironičnih opservacija na račun savremene stvarnosti, odustaje pomalo i od Mediterana onakvog kakvog smo ga poneli u sećanjima na drevnu i nešto skoriju prošlost, a još pre od Mediterana koji pruža nemilu sliku svakodnevice ispunjene zlom. Otuda njegova potreba da objasni pripadnost Mediteranu. Kosmopolitizam na zapadnjački način, koji vodi zapravo amerikanizovanoj civilizaciji, ono je što stvara otpor prema svetu oličenom u kopnu i okreće pesnika ka Velikom moru, kako je Herodot nazivao Sredozemlje. Pesma „Ples i potop“ nam upravo otkriva zašto se Kastel odvojio od stvarnog Mediterana, koji je u njegovim ranim knjigama bio očito prisutan. On je polazišna tačka bez koje se ne bi moglo dospeti u ovaj kastelovski, imaginarni Mediteran satkan od tragova prošlosti i čežnje za budućnošću koja je moguća, ali nije i izvesna. Budućnost je, kako čitamo u istoimenoj pesmi, maćeha koja nas je napustila pre nego smo postali svesni nužnosti da budemo potpuno sami, izdvojeni od svega, kako bismo iznova stvorili svet po meri svoje slobode. A stvarni Mediteran zahvaćen maestralom haosa, sa svojim migrantima, krizama i stvaranjem geta, nije ono za čim je pesnik čeznuo, što je godinama slavio. Otuda se Mediteran izmešta u pesničku viziju i postaje simbol slobode i bezmerja. On je neophodan u trenutku kada se propast sveta već sluti. Najavljena je suptilno u pesmi „Ciklus“, bez prisustva ozloglašenih jahača apokalipse, bez truba, kuknjave i paničnog straha. A kada se taj strah u nekoj od narednih pesama i pojavi, on ne zahvata sve. Prestravljenosti svih onih koji u sebi ne nose sliku novostvorenog Mediterana, pred uništenjem što preti evropskoj civilizaciji i to sasvim realno, a ne u nekakvim košmarnim snovima, suprotstavljen je spokoj onoga koji zna da rušenje donosi novo stvaranje. Za Kastela tanatos nikada nije konačno stanje, već jedna od metamorfoza. U reči, u grumenu soli posejanom u svom potomstvu, iza nekog budućeg potopa, vratiće se život, baš iz mora. Ciklusi se broje od jednog do drugog potopa. I sve kreće iznova: more, pa život u njemu začet i tako preko vodozemaca do onih koji će iznova moći da stvore reč, ali ne i sećanje na prethodna postojanja. I sve tako dok se svet iznova ne pretvori u groteskni karneval, u kopno koje za vodu zna samo preko akvarijuma u džungli, daleko od lepote i kulture Sredozemlja. Mada nam se može učiniti da, kad već dođe do poređenja prošlosti i sadašnjosti, prošlost ima prednost, kako iščitavamo iz pesama „Prije groteski“ i „Valeri među zvanicama“, treba imati na umu da se Boris Jovanović Kastel kroz svoje stihove zalaže za ponovno stvaranje Mediterana. Valeri se među zvanicama pojavljuje kako bi umetnost uspostavila vertikalu, kako bi se spojile različitosti: stara rimska umetnost sa dobom simbolizma i konačno sa sadašnjim trenutkom. Pijanstvo omogućava da perspektive budu sasvim izmenjene i da se Valeri pojavi kao duh budućnosti, dok se sadašnjost ne vidi. Možemo je tek naslutiti u pitanju: „Plivati ili ne?“
Opozicije prošlost–sadašnjost–budućnost su nešto što treba da bude prevaziđeno, kao i samo poimanje vremena mereno na uobičajen način. I kao satovi na Dalijevim platnima, peščanici se u poeziji Borisa Jovanovića Kastela krive, pesak iz njih otiče i oni postaju neupotrebljivi. A kada nema načina da bude izmereno, vreme prestaje da postoji. Gubimo i busole, jer više nije važno na kojoj smo strani sveta – svuda je Mediteran i ogromno Sredozemno more, čije obale bivaju sve beznačajnije, kao što više nisu značajni odlazak ni povratak. Sve je podređeno putovanju, plovidbi u kojoj se  čovek i more stapaju u jedno. Nema toga što ne može biti obezvređeno, čak i sunce može da oponaša „zarđali zlatnik“, samo voda i njena so nasušna ostaju. Ostaje i sloboda, koja se obračunala sa svim vidovima granica: ljudskim, ovozemaljskim i ovomorskim. Oslobađamo se „iz papirnatih rešetaka istorije“ („Epopeja oslobađanja talasa“). Prestaje robovanje prošlosti kao zapisu pobednika i okrećemo se slobodi koju nudi pučina, naravno, bez odbacivanja vrednosti civilizacijskih tekovina. Prezrena su sva ograničenja. Zato je potrebna smrt narandžastih bova (pesma „Bove“), zato je potrebna smrt obala. Zato nisu neophodna ni zvona da tu smrt obznane. Sve vreme se govori o jasnoj opredeljenosti, o pripadanju moru, vodi, soli, Mediteranu, onome što je prošlo, onome što je izmaštano, ali i o neprihvatanju ograničenja ma koje vrste, pa i vremenskih. Dok pesnikove „otkopčane riječi rone“ umirujućom ritmikom stihova, postaje nam jasno zbog čega sloboda oličena u novostvorenom Mediteranu, sloboda kojoj se teži, ponekad može biti izjednačena sa smrću. Budući da smrt nije shvaćena kao kraj, niti ništavilo, već kao jedan od vidova postojanja čija je suština put ka novom stvaranju, umesto da se okrenemo kopnu ili bezbednoj ali ponekad dosadnoj površini pučine, uronjeni smo u suštinu, porinuti u more i njegove milenijumske tajne. Ima u toj smrti nešto što nas nagoni da u sećanje prizovemo bezbroj puta citiran Miljkovićev stih „isto je pevati i umirati“ (iz pesme „Balada“ posvećene ohridskim trubadurima) i uđemo u koloplet Kastelovih autopoetičkih iskaza, kojih je u knjizi More u naručju mnogo više nego u njegovim prethodnim zbirkama poezije. Iako ne tako eksplicitno kao Miljković, i ovaj autor nam predočava da se sloboda reči, „otkopčane riječi“, i sama pesma oslobođena stega, ostvaruju tek kroz pesnikovu smrt. Reč je  o tome da se pesma odvaja od pesnika, živeći sopstveni život, nezavisno od njega i njegovih namera. U pesmi „Demostenova besjeda na skalinama u Podgorici“ Kastel koristi poznatu biografsku priču o Demostenovoj govornoj mani i načinu na koji ju je prevazišao, kako bi na posredan način napravio paralelu sa pesnikom koji oblikuje svoj govor uvek iznova savladavajući prepreke kamenčića stavljenog pod jezik. Da jeste reč o paraleli govori nam i to što ovaj Demosten svoje retorske veštine iskazuje baš na podgoričkim skalinama, dakle kraj reke, a ne negde pokraj mora, bez obzira na to što je i Podgorica, iako joj more zaklanjaju brda, mediteranski grad.
Tajne „majstorske radionice“, odnosno, uvid u svoja poetička načela Boris Jovanović Kastel najviše nam otkriva pesmama koje ne samo da u knjizi stoje jedna do druge, već i naslovima korespondiraju. Reč je o dve pesme visokog umetničkog dometa: „Kako se domovinom soli postaje“ i „Kako se domovinom voda postaje“. Prava reč, pesnikova reč, zapretana je u pradubinama iz kojih mora da je iskopa ili prizove. Ono što pesnik štedrom rukom ne raspe, ono što u njemu zakonači tokom više polarnih noći, i opet se vrati jugu, tu kapljicu, tu reč on istisne iz sebe, ali tako da i ona sama ne zna ko joj je tvorac. Toliko je svoja da joj se čini kako je samonikla. Odlazi reč, ali zahvaljujući njoj neke se daljine otvaraju, promrzle katarke se postavljaju na svoje mesto, a umesto istisnute kapljice, odnosno, izgovorene reči, pregršt slanih kapi u pesnika se nastanjuje. Iz njih mora naviru, i snova nastaju pesme.
Druga od pomenute dve pesme više je okrenuta recipijentu. On ne samo da se nalazi u lavirintu, već je i u mraku, vezan uz to. Nije mu nimalo lako i čini se kako je svako kretanje kroz život, kao i kroz pesmu, nemoguće. Samim tim i razumevanje. Ali titravo, nejasno svetlucanje blagoslov je koji ga izbavlja iz mraka. Taj odsjaj, to treperenje voda, svetlost je umetnosti. Ona mu omogućava da se snađe u lavirintu pesme, iz kog nije cilj izaći, već što više kutova istražiti, što više koraka po novim hodnicima napraviti. Premda su pesme u ovoj knjizi mnogo manje hermetične nego što nas je na to Kastel navikao, time što nam je odvezao noge i ruke i razagnao pomračinu do razaznatljivog, on nam je samo pomogao da se kroz njegove stihove lakše krećemo i da manje uboja zadobijemo od sudaranja sa zidovima, ali nam nije olakšao tumačenje. Svaka njegova pesma lavirint je koji ima više izlaza, a svaki od njih može biti pravi, pitanje je samo na koju će nas stranu asocijativnost njegovih metafora i simbola okrenuti. A gde god stigli, na pravom smo mestu!
Zbirka pesama „More u naručju“ je i potraga za identitetom. Da li je stvarnije ono što želimo biti od onoga što jesmo? Gde nas više ima: u telu koje je usamljeno, uprkos tome što je smešteno u istorijski trenutak i okruženo drugima sa kojima nema adekvatnu komunikaciju, ili u duhu koji uživa u svojoj samoći? Sve su to pitanja koja pesnik postavlja sebi, ali i svojim čitaocima. Pesma „Brod pobratim“ nam otkriva dualitet lirskog ja, koje se u jednom trenutku identifikuje sa svojim pobratimom. Sve postaje komplikovanije, budući da za pobratima nije izabrano biće, već stvar: brod znan još od detinjstva. Brod ovde nije samo simbol, naprotiv, lirsko ja sebe određuje (pominjući jedra, zastave i sl.) kao brod, pa tek onda neki drugi brod naziva pobratimom. Jedra napravljena od listova spaljenih rukopisa objašnjavaju nam o kakvim brodovima je reč. Hijeroglifi, mramorne knjige, „helenizam postmoderne“ govore nam da je odnos dva broda, dva pobratima, odnos umetnika i njegove umetnosti od koje traži samo jedno: da nikada ne pristane na „svejednost“, bez obzira na to kakva ih budućnost čekala, makar ih oboje pretvorila u olupine. Da bismo shvatili simboliku broda pobratima, neophodno je najpre dokučiti ko je taj koji peva.

Svojim pesmama autor nedavnih „Beskopnika“ i „Pozivnog pisma suncu“ u sećanje nam priziva Mediteran minulih vremena, različitih civilizacijskih ali i umetničkih razdoblja, nagoni nas da se prisetimo nekih njegovih pesama objavljivanih tokom proteklih dvadesetak godina, pa čak i naslova pojedinih knjiga (izbor iz njegove poezije objavljen 2008. godine pod nazivom Mediteranski indigo leluja nam pred očima dok čitamo pesmu „Ime sa papirusa“). To nije samo potraga za pesničkim identitetom, već i za Mediteranom onakvim kakav je nekada bio, i kakav iznova treba da bude stvoren.
Ne napuštajući svoj suptilni erotizam, razvejan u „dekolteima dubokog gaza“ i haljinama sinestezijski šivenim od narandžinih kora, Boris Jovanović Kastel se u knjizi „More u naručju“ bavi prvenstveno egzistencijalno-poetičkim pitanjima. Koliko je potrebno hrabrosti za odlazak? Koliko snage da se odbaci povratak? Šta čeka onoga ko se vraća? Šta čeka onoga ko ostane dosledan sebi odnosno moru? Da li se smestiti u antologije i pretvoriti u vodu iz koje se stiglo ili ostati veran moru i iz njegove soli biti ponovo rođen? Uprkos dramatici pitanja na koja pesnik pokušava da ponudi odgovore, bure na pomolu nema, čitalac ne oseća uznemirenost, već omamljujuće pijanstvo, kao kad se od nestašnog mora blago zatalasa u glavi. Brodeći Kastelovim stihovima on može stići do beskraja, mada nije isključeno da na toj plovidbi susretne i samog sebe.

Nikola Šimić Tonin: Pletem ti priču

Viktorija Rogić, Moderna tradijica, Lika club Zagreb 2017.

Moderna tradicija – Pletem ti priču, s lica knjige, naslovom poručuje mlada autorica prvom svojom ukoričenom knjigom: Moderna tradicija – Pletem ti priču. Od niti riječi plete osvrte, kolumnama kazivanja, iz dana u dan u svojevrsnim dnevničkim zapisima: Pletem ti priču; Znamo li se šalit kao nekad?; Prvi dan škole muka ili veselje?; Preko konja i kočija do limenih ljubimaca; Nekad rijeka, danas perilica; Ojkanje i glazba; Sv. Luca na Božićna vrata kuca; Danas face nekad face to face; Nova ljetna ponuda – miris polja; Ki,Ča,Mi – naša čakavština; Pismo ili E – mail; Dane gubi ili dangubi; Ima li izbora – Nekad motika danas tacna…
Publicističkim stilom, najsloženijim stilom hrvatskoga standardnoga jezika, stilom javne komunikacije, stilom u kom se najvjerodostojnije pokazuje aktualnost. Mnoge jezične karakteristike ovoga stila uvjetovane su njegovom usmjerenošću na mnogobrojne primatelje različitog porijekla, obrazovanja, socijalnog statusa, kao i činjenicom da tekstovi nastaju u veoma kratkom roku. (Katni-Bakarši, 2001: 162).
Plete priče s rubova djetinjstva, rubovima zapitanosti, zaljubljenosti u svoj kraj, ljude, običaje, idiom… plete priču tragovima koje za sobom ostavlja narod njenog kraja… govor, riječi, običaje, materijalnu i nematerijalnu baštinu baštini idilikom doma i obitelji gradi svoj prepoznatljivi jezik. Svojim osvrtima daje riječ ženama koje su u tišinama i zakutcima doma tkale ljepote svojih sjećanja. Pjevale tuge samoća. Tegobe teškoga rada u polju, oko blaga, u kući oko ukućana. Govorile šutnjama. Ovim osvrtima dobivaju prešućene riječi. Govore njima o običajima minulih vremena. Čuvaju ostavštinu prošlih generacija, čuvaju u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućim generacijama. Dostignuća što su nam preci ostavili u jeziku i književnosti, graditeljstvu i likovnim umjetnostima, uključujući narodnu umjetnost, u glazbi i… Što je jedna od odlika ove knjige.
Širina njezinih interesa, znatiželja i stalna upitanost o polazištima istraživačkog i primijenjenog rada očituju se u ovoj knjizi. Tematskom raznolikosti priloga – osvrta, osobnih crtica, članka… – zrcali se izazov tradicijske kulture kao predmeta istraživanja kojima – Plete priču.
Naša nas pletilja priča, iznenadi poetom u sebi, nasmije rijetkim smislom za humor, uputi na manje poznato, pouči, donese nam svoj kraj u njegovoj trenutosti u ovom sadašnjem aktualnome trenutku, iznenadi manje poznatim, natjera na sjećanja, na propitivanja i poredbe sa svojim krajem. Izuzetno vrijedna i dugo čekana knjiga. Čekao ju je prostor kom je nedostajala kao prijeko potrebna kockica u mozaiku tradicijske kulture. Knjiga Viktorije Rogić Moderna tradicija, nezaobilazni je izvor svima koji se u svojim istraživanjima budu bavili Likom, tradicijskom kulturom općenito.
Uistinu nam manjka knjiga ove i ovakve tematike.
Pletilji priča:
– I dalje nam pleti, otimaj zaboravu priče, do novih ukoričenja.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: O knjizi priča u rukopisu “I Supermen je bio novinar” Dražena Stjepandića

Knjiga priča “I Supermen je bio novinar” sadrži 22 priče iz novinarskog života. Neke su i malo duže, a neke su bile objavljene na portalima Tjedno, Dnevno i Portalu oko. Priča “Come an, Jura” je objavljena u u knjizi “Zvučni zid” (V.B.Z., Zagreb, 2009.), a priča “Posljednji dan” je objavljena kao poglavlje u knjizi Puki nacionale (V.B.Z., Zagreb, 2010.).
Priče donose mnogo nepoznatih događaja, detalja i podataka iz života poznatih ljudi. Mogu se čitati kao neka čitanka iza kulisa povijesti. U njima se miješaju novinarski, reporterski stil sa područjem suvremene proze prepune opisa. Reporterski stil prestaje biti novinarstvo i postaje proza o novinarstvu, literarni žurnalizam koji sa žurnalizmom ima veze jer ga ponajviše tretira i opisuje.
Priče iz zbirke “I Supermen je bio novinar” su podijeljene u pet neobilježenih tematskih dijelova. Prvi društveno-politički, drugi književnički, treći rokersko-estradni, četvrti sportski i u petom dijelu autor piše o nekim svojim djevojkama. Sve priče su naravno vezane uz novinarstvo jer za autora novinarstvo nije posao nego način života i on ga opisuje kroz različite situacije bez namjere da o tom poslu daje lekcije ili osude. Zaključke prepušta čitateljima.
U prvom tematskom dijelu miješaju se kasnije jasnije uočljiva područja jednako kao što u prvom dijelu mutiraju postojeće političke vrste najavljujući misli 21. stoljeća. U priči “Gospođa Gizela” priča o susretima s gospođom Gizelom Đureković. U priči “Četnički grob na Bleiburgu” ironično relativizira posljedice Drugog svjetskog rata. U prvom dijelu je i priča “Jegulje iz San Sebastijana” koja je posvećena putovanjima proslavljenog violinista maestra Tonka Ninića.
U drugom dijelu, ako izuzmemo Dragutina Tadijanovića i Borivoja Radakovića kojima su posvećene priče “Kad u Kolašinu umuknu utihnu ovce” i “Amaterijalizam”, autor piše o svojim poznanicima, mahom nepoznatim piscima. Naizmjenično duhovito i tužno, naizmjenično i istodobno, jednako kao što je to stilski reporterski i literarno.
U trećem sportskom dijelu autor u priči “Vrijeme kad Medveščak nije gledao nitko” opisuje neke hokejaške utakmice kad nije bilo publike. “U priči Maksimir Gorki” prisjeća se alkoholiziranog trenera Branka Zebeca koji je znao zaspati uz aut liniju, a pijan znao je skočiti kad njegova momčad dobije gol misleći da se dogodilo suprotno.
Priče nisu samo autorove priče, nego su u njima ispričane i priče koje je autor čuo. Često su priče kombinacije priča kao u priči “Večer uz grupu Jutro” gdje menadžer koji je otkrio Bijelo dugme priča kako im je pomogao i kad je želio suprotno kao u slučaju za Novu 1976. godinu koju je Tito dočekivao u Zagrebu. Da im napakosti, preporučio je Dugme protokolu zbog čega su morali otkazati dva rasprodana beogradska Pionira. U HNK u Zagrebu su Dugmetu isključili struju i naprasno su ih skinuli s pozornice, ali sam podatak da su nastupali za Tita, u ono vrijeme bio je dovoljan da ih bjesomučno počnu vrtjeti na radiju i televiziji, daleko više od drugih rokera, što je bilo raketno punjenje za karijeru Dugmeta. U toj priči autor ima i svoju priču o Dugmetu.
Tri priče posvećene su iskustvima drugih novinara. “Pošteni polkovnik Gomeljski” u kojoj se priča kako je Cibona s Aleksandrom Gomeljskim namještala utakmice. Priča “Gospon Amigo” je posvećana velikom nogometnom novinaru Zvonimiru Magdiću koji je izvještavao iz aviona koji je s nogometašima Dinama pao na aerodromu u Rimu, ali zbog spleta okolnosti taj tekst mu u “Sportskim novostima” nisu objavili u prvom izdanju, jednako kao ni tekst o mladom Maradoni. Priča “Posljednji dan” priča o posljednjem danu života pokojnog Ive Pukanića.
Zapravo mnoge od ovih priča su još neispričane nepoznate priče o poznatim ljudima i događajima.
Po riječima onih koji su pročitali ovaj rukopis radi se o knjizi iz novinarskog života kakve kod nas još nije bilo. Rukopis stavljaju uz bok knjigama priča “Sarajevski marlboro” Miljenka Jergovića i “Anđeo u ofsajdu” Zorana Ferića.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Komunikacijska buba u srcu

Naslovnica hrvatskog izdanja romana K Toma McCarthyja

Tom McCarthy, K, OceanMore, 2012., s engleskog preveo Dean Trdak

Nakon što sam prije otprilike godinu dana pročitao roman Ostatak Toma McCarthyja, naravno, s nemalim kašnjenjem od 8 godina od prvog objavljivanja u Hrvatskoj (OceanMore, 2008.), moram priznati da mi se kao temeljni problem knjige pretpostavio upravo naslov. Zašto, zaboga Ostatak (Remainder), a ne Podsjetnik (Reminder) jer sadržaj sugerira da se glavni junak bori s izostankom cjelokupne slike iz memorije, s nečim što bi ga trebalo podsjetiti na to tko je zaista, na njegov stvarni identitet, a koji bi, navodno, mogao prizvati svojom kompulzivnim radnjama. Naravno, sve veći zahtjevi glavnog (anti)junaka Ostatka za adrenalinskim podražajima ukazuju da je tu riječ o nečemu drugome, ne samo podsjetniku, no pustimo sada te spekulacije na stranu, naime, to je i cilj Toma McCarthyja – ostavlja nas s ostatkom.

Potvrda namjernost odabira naslova Ostatak zapravo mi je nadošla tek nakon čitanja druge knjige, romana K. Tu se shvaća da se zaista radi o ostatku, o talogu, o onome što je Pynchon detektirao, a taj je ostatak nastao zbog sloma komunikacije uslijed prezasićenosti sadržajem što uzrokuje evidentnu zbrku i vodi prema kaosu, bilo da se radi o vizijama uzrokovanima halucinogenima, bilo da se radi o vrućici, bilo da se radi o tehnološkoj prezasićenosti svijeta, a koja se u McCarthyja ostvaruje u gusto pisanom proznom pismu (uz napomenu da se McCarthyja čita s lakoćom), s bezbrojnim labiritničnim rukavcima, hermetičkim aluzijama, gotovo posvemašnjim izostankom simpatije za glavnog junaka Sergea Carrefaxa (kako autorove tako i prilično očekivano čitateljeve), koja nužno vodi do spoznajne kvake koja otvara vrata univerzalne komunikacije – po septičkom šoku, nešto slično Kamovljevskom konceptu “ja nisam ja”, ali danom iz trećeg lica – sve je povezano sa svime, ne postoje prošlost, sadašnjost i budućnost i da, ljubav je ključ, no ona je obavijena beskrajem mistifikacija koje, moguće, naslućujemo, no ne uspijevamo ih doseći. Ljubav nam ostaje stalno skrivena.

O čemu se uopće radi u romanu K (izvorni je naslov C)? Riječ je, ukratko, o obiteljskoj drami, bildungsromanu, romanu lika, špijunskom romanu (zapravo, žanru sui generis) koji prati Sergea Carrefaxa od njegovog rođenja, preko odrastanja na obiteljskom imanju na kojem svi sudjeluju u golemim društvenim (škola za gluhonijeme) i prirodoslovno-matematičkim te tehničkim eksperimentima, sve skupa prožeto optimističnim duhom novog tehnološkog doba. Zatim radnja prati Sergeove tinejdžerske pomutnje u nekom srednjoeuropskom Badu, zacijelo Karlovym Varyma; zatim dolazi Prvi svjetski rat gdje mladi Serge biva regrutiran u zrakoplovstvo i veze, nakon toga slijedi dio povratka u lude dvadesete u London gdje dane provodi između razmišljanja o bitima komunikacije, spiritističkih seansi, razuzdanih predstava i performansa, mijenjanju fakulteta i, jasno, vrlo ekstenzivnog uživanja u halucinogenima. Zatim radnja seli u Egipat, najprije Aleksandriju, a potom u Kairo sve do doline kraljeva uz Nil gdje ujedno doživljava i svoj vrhunac.  Kao što rekoh, naizgled bildungsroman. No, ipak i malo više. Zapravo, puno više.

Pozadina romana jest bijeli šum civilizacije, vrsta primordijalne komunikacijske juhe. Ova je komunikacijska zbrka, odnosno prezasićenost dana u probavnim smetnjama glavnog junaka (opstipacija kao metafora nesposobnosti organizma da se sam čisti što posljedično vodi prema samotrovanju), incestu (nije slučajna količina aluzija na bratsko-sestrinsko seksualno sjedinjenje kao temelj kozmogonije, poput Izide i Ozirisa), hipnotičkom transu, komplotu svjetskih razmjera cijelog niza navodno skrivenih skupina, a koja se očituje u općoj paranoji u kojem se ne zna tko povlači konce. A sve to kulminira za književnost zapadnog kruga kardinalne 1922. godine, one kada su objavljeni i Uliks i Pusta zemlja i kada je Kafka još bio živ. Kafka je još jedan K (doduše na hrvatskom) čija je halucinantna vizija sina-brata (Preobražaj), u obliku gamadi (originalni naziv djela) zapravo nedostojna čak i za žrtvovanje dok ga se najbliži konačno ne oslobode, zapravo metafora otuđenosti današnjeg čovjeka. Komunikacija, uz izostanak ljubavi, nije moguća, mogao bi biti jedan koncept koji se nadaje iz općepoznatih zakona termodinamike o nemogućnosti postojanja perpetuum mobilea I. i II. vrste.

Serge Carrefax i njegova sestra Sophie nisu nimalo slučajan par: oni su u svojevrsnom “suicidalnom paktu” koji ima viši cilj i smisao, naime, nadrasti čovjeka-u-tehnologiji (faustovskog), nešto s čime su i sami opsjednuti, no u potrebi da se oslobode toga i postignu što veću autentičnost. “Slučajnost” Sophienie “samožrtve” (samoubojstvo otrovom po otkriću seksualnog iskustva i po predosjećaju, auri Prvog svjetskog rata – usporedi slično iskustvo kod Junga!) kao i njezino ime, naslućuju trag ljubavi, one božanske, one toliko velike “lude ljubavi” (manikos eros),  koju može otjelotvoriti samo Bog/Pleroma, ali ne i “njegova” stvorenja nižega reda koja mogu samo padati u sve dublju i grčevitiju patnju ukoliko tu “ludu ljubav Boga” nisu u stanju sublimirati i prenijeti u materiju i samim time klesati njegovo lice u zemlji, krvi, mesu, kostima (C kao ugljik, odnosno temeljni element života) i komunikaciji (C kao communication) u zajednici (community). Kratko i jasno, ukoliko Sofija nije u stanju postati Spasitelj materije i psihe kojom vlada Demiurg i to putem Objave (komunikacije), ona je neuspjela, unatoč plemenitosti prvotne namjere. Ne bih želio spoilati, no ključna scena se odvija na višeslojnom, moguće i lažnom groblju staroegipatskom nalazištu, nekoj vrsti smetlišta generacija.

Tu je i odgovor na ranije spomenuti roman Ostatak – on se krije u romanu K – a zapravo je riječ o autentičnosti, koju suvremeni mag-čarobnjak, dakle, znanstvenik, provodi na samome sebi ne bi li se uspio osloboditi faustovskog zagrljaja civilizacije prosvjetiteljstva-modernizma-postmodernizma.

Kao i Pynchon, McCarthy je duboko uronjen u meta-stvarnost, u stvarnost onkraj one vidljive, koja, iako škartira svoj ostatak-talog, stvarajući slojeve i slojeve civilizacijskih i uglavnom sve manje razumljivih iskustava, nije svjesna svoje vlastite prorečene propasti (notorna Propast Zapada Oswalda Spenglera, Der Untergang des Abendlandes, također objavljen 1922.) u koju bezglavo srlja unatoč maloj manjini koja je nastoji denotirati i samim time pozicionirati čovjeka izvan već postojećih koncepcija magijskog, apolonijskog i faustovskog.

“Tajne srca”, kako ih naziva Laura, naizgleda sporedna junakinja romana K (Ka kao duša po staroegipatskom vjerovanju, jedan od dijelova cijele duše, a koja transmigrira tj. seli), predstavljaju ono što dolazi pred Anubisa na vaganje srca koje mora biti lakše od pera. To jest, vaganje misli i osjećaja. Ovo je zapravo centralno mjesto romana: mjesto koje obećaje stalni krug rođenja, života i smrti te ponovnog uskrsnuća. Gnostičko pjevanje, zar ne? Ili barem tako zvuči.  Kako bilo, tajne srca su “neprijavljena djela pokojnika, tajna povijest i grešna savjest” koje su bile upisane na skarabeja (kao nositelja informacije) i stavljene na mjesto srca. Zapisana povijest, skarabej, tu je paradoks, “uskraćuje vitalne informacije čak i kad ih bilježi” i reproducira, a pokojnik tim načinom “priznanja” dobiva mogućnost novoga uskrsnuća.

Konačno, pred sobom imamo “jedan od onih romana” ili “jednog od onih autora” koji nemalo denotiraju kompleksnost današnjice, pa makar govorili o romanu smještenom radnjom prije sto godina. Uz, jasno, nemali ostatak nerečenoga ili zatajenoga koji nam ostaje za naše vlastite misaone eksperimente. U svakom je slučaju McCarthy svakako “jedan od onih”.

Ilustracija: Detalj prizora vaganja srca, Huneferov papirus

Zoran Hercigonja: Širenje područja borbe

Naslovnica romana u izdanju Litterisa

Recenzija M. HOUELLEBECQ – ŠIRENJE PODRUČJA BORBE

Teško da netko do znanstvenika poput sociologa, filozofa, povjesničara ili političara može definirati i tako jasno opisati stvarnost odnosno ambis banalnosti u koji propada društvo kao M. Houellebecq. Roman „Širenje područja borbe“ dugo je očekivani osvrt na problematiku mentaliteta zajednice koja propada. Progovaranje o stvarnom problemu je vrlo bolno i vrlo često se „problem“ društva podmeće pod tepih. No uvijek postoje oni kojima ta nagomilana prljavština pod tepihom zadaje velike muke. Uvijek postoje oni koji će progovoriti kada dođe „žuta minuta“.

Roman ponajprije propituje i oslikava aktualnosti mentaliteta ljudske zajednice 21. stoljeća koji najedanput s ljestvice visoke moralne uzoritosti, spada na demoralitet nižeg primata. Surovi kult snage, trivijalnosti,banalnosti, rudimentarnosti, pretjerani liberalizam, ruši temelje nad kojima je sazidana košnica ljudskog života i suživota. Stanje pomne meditacije i višestoljetne kontemplacije, zamijenjeno je ovčjom delegacijom okupljenom iz jednog jedinog razloga: seksa. Spolnost je postala sustav koji održava društvenu hijerarhiju. Seksualnost je postala glavna karika u lancu sustava socijalne hijerarhije. Roman prati informatičara koji zarađuje dva i pol puta više od prosječne plaće. Očekivalo bi se da je moneta sustav zadobivanja pažnje i naklonosti drugih. No trendovi su promijenjeni. Novac je „nekad“ bio surogat lišenih ljepote i šarma. Kupovna moć novca ne privlači žene. Društveni trendovi oljušteni su do razine tržišta seksa ili narcističkog zadovoljenja. „Širenje područja borbe“ kao promatrač opisuje „moderni život“ u grčevitoj potrazi za andrenalinom i za što više užitaka, malo ljubavi i dovoljno novaca. Glavni junak kao „diskvalificiran“ igrač bori se u nadi da će konačno uspjeti probiti se u sferu „liberalnog“ modela života. Ova razorna i provokativna ispovijest, ispisuje istinu kojoj sve više okrećemo leđa. Nije ugodno kada netko ispisuje „naše“ grijehe. Kako i ne bi kada Houellebecq koristi dosta grub rječnik: „…Drugi su se, naprotiv, poput parazita koji se hrane truleži, valjali u kaljuži cinizma…“

Preokrenuta paradigma odnosa i vrijednosti, dokaz je društvene narcisoidnosti i težnje krajnjem individualizmu. Paradigme žudnje, ljubomore, frustracije, nastaranosti, lagano su fermentirale u rasplamsali svjetionik „modernog društva“. Moral, pravda, društvene norme, sve su to samo ne izgrađen sustav suživota. Moderno društvo; što li je to? „…povratak brutalnom kultu snage, odbijanje sustava svjetovnih pravila izgrađenog dugotrajnim procesom u ime morala i prava.“ Roman jednostavno budi emocije nekih davno zaboravljenih društvenih „licemjerja“ poput morala, osjećajnosti, pravde i milosrđa. Roman se ne preporučuje duševno nestabilnima [SIC].

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Omjeri i doze (i ponešto otrova)

Recenzija za sada još uvijek neobjavljene knjige Antonije Padovan Kralj
Dok je u prethodnoj zbirci pjesama Prašnjavim stazama mlada autorica Antonija Kralj tek krenula u istraživanje alkemije riječi, u ovoj su zbirci znakovitog naslova već definirane granice istraživanja: omjeri i doze pokusa su već tu, pa iako će autorica reći „jebe mi se“, najvjerojatnije to nije iskaz nehaja, nego je prije odraz nemoći pred lažljivim i nestalnim značenjima riječi, pred neprekidnom prelijevajućom metaforom sadržaja koji se zrcali kao dugački monolog. I to ne bilo kakav, nego ženski monolog, prava mala čarobnjačka/vještičja škrinjica znanja koja se otključava tek kada je kontekstualiziramo, kada shvatimo da je Antonija upravo to, čarobnica (Kirka) na svojem pomalo osamljenom otoku usred mnoštva. Tako će nam značenje uvijek kliziti iz ruku, nećemo se uspijevati trajno uhvatiti ni o što, već će se u sljedećem koraku uspona učiniti da je riječ o utvari koja je „san u snu“, nedohvatna smisaona varka koja će nas čas navesti na to da pomislimo da je riječ o ljubavnoj egzaltaciji, čas o (s)misaonoj igri na koju nas je vješto navela. Priča tako postaje sama stvarnost, odnosno stvarnost priča: Izmislimo li dovoljno priča / možda se uspijemo izgubiti / i počnemo gutati laži k’o istine, / primat batine k’o utjehe. / Budnost nakon buđenja / izgubljena u snu tuđeg sna, / bezobrazna umiljatost podlosti, / novoumiruća dijagnoza / preispitanih krivih slabosti.
ili: Gle pukotine / na našim shvaćanjima! / I šire se njeni krakovi / k’o kuga i kolera. / Buđenje? Ili još jedna / masovna zabluda. / I kud ćemo sad? / Proći kroz nju / u dubine nepoznatoga, / jer ne znamo, / možda je iza provalija / a možda utopija. / I kojim putem? / Šutnje ili kaosa? / Pa umjesto naprijed / možda na početak; / natrag u ništa
Nije ovdje riječ o poeziji koja je izraz samo mladenačke zadivljenosti veličinom, važnošću riječi, ima tu mnoštvo toga što će nas podsjetiti na gnostička pjevanja, na zen, na promišljanja o praznini i punini, na nešto što se manifestira baš onako homeopatski tek u pravim dozama i omjerima (pa i u onome što doživljavamo kao svakodnevicu) koliko ih god autorica deklarativno odbacivala: Zato što ne volim omjere, / to ljuti te… / Preslana juha, / preljut bolognese… / Neslano meso, / pregust bešamel… / Zato što ne volim pravila, / ne poštujem odredbe / i ne jebem omjere. / Meni svejedno je / kako ispadne… / Slatka i kratka, / jaka ili mlaka. / Kava je kava. / Jebeš omjere.
Kao svaka alkemija, i ova Antonijina mora proći svoje krize i padanja, e da bi došla do uzdizanja, do uskrsnuća, do bijeloga i crvenog, unatoč tome što se sve to skupa čini poput „halucinogene melankolije“ (fantastičan kratki opis depresivne epizode) koja nije nimalo bezbolna za subjekta, u ovom slučaju hipersenzibilizarnu pjesnikinju: Trenje… Treperenje… / Kako to da opišem. / I zašto uživam u tome / to najviše brine me. / Nova psihička deformacija, / uvijek nalik na pogled u smrt, / na korak od ruba… / Istodobno ekstaza svih osjeta. / Pa stanem… i prepuštam se / kao u vrtlog vlastitog osvrta / na sve izmorene organe i stanice. / Kao da me izdaju… / Polako u svakom titraju. / I nije to srce, / nije to ni disanje… / Nisu ni anđeli čuvari što tješe me. / To je moje vlastito umiranje. / Da u ekstazi / uvijek iznova uskrsnem.
U svojoj novoj zbirci Antonija Kralj nam se predstavlja zrelije no u prethodnoj, još više je njezin narativ oslonjen na prepoznatljivo e da bi izložio apstraktno, a sve kako bi otvorila put svojem čarobnjačkom opitu koji će, uz malo sreće, naići na svoje sudionike, suradnike, na one Odiseje koji će se odvažiti zaći pod zakrito, skriveno, prekriveno značenjima riječi koje su, ako ništa drugo, onda barem nestalne.
Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Život – roman Ivana i Ljiljane

Po predstavljanju tri pjesničke zbirke Ljiljane Dobra, žirjanske nevjeste, rođene u Novom Sadu: Bol vetra (vlast. nakl. 2009.), Sjaj svica: haiku (Hrvatsko književno društvo, 2010.) i Sunčev spomenar (AM graphic, 2016.) 22. ožujka 2017. u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića u Šibeniku. Knjige su predstavili Nikola Šimić Tonin i Jere Bilan uz moderatora Ivu Mikuličina

Uistinu život piše romane, u životu pjesnika Ivana Dobre Žirjanina i Ljiljane Dobre iz Novoga Sada, rođene Obradović, napisan je jedan ljubavni, život-roman, koji se ispisuje i dalje, i živi.

Kada pred sobom imate umjetničku osobnost, kakva je i jeste Ljiljana Dobra, ne znate od kud početi. Široka je umjetnička lepeza koja se nudi, poezija u svim njenim oblicima, umjetnička fotografija…
Biti ženom umjetnicom, pjesnikinjom, umjetničkom fotografkinjom, na bilo kojem dijelu meridijana i paralela, pa i u Hrvatskoj, u bilo koje doba, pa i ovo, materijalistički iznureno do krajnjih siga moralne erozije, znači sigurno se opredijeliti za bol, zanos, trajni nemir, i (ne)razumijevanje. Ljiljana Dobra, iz dana u dan propituje se o smislenosti svoje životne misije, na životnome šahovskom polju – na razmeđu igranja životom i života koji je – više od igre. Biva putokaz i most koji povezuje. Od organizirane strofičnosti i vezanog stiha preko paučinaste haiku-vizije, gdje se zamjećuje umijeće fotografskoga zapažanja detalja u najkraćem poetskom obliku, Ljiljana znalački brodi do dominacije slobodnog stiha, kako tekstualno opsežnih pjesama tako i epitafno kraćih lirskih izričaja, poigravajući se znalački pjesničkim umijećem.
Proročki i ni malo slučajno, u svojoj Završnoj pjesmi, ispovjedno i ogoljeno Ljiljana priznaje, opijena životom i okovana pisanjem, da je – ničija, samonikla i svoja. Baš kao i samonikli cvijet! Ako ga itko i pokuša silom iščupati, ponovno će niknuti u poetskoj Arkadiji kojoj nema kraja, kako to s pravom zamjećuje mr. sc. Tatjana Stupin-Lukasević.