Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Milan Zagorac: Autentična slika odrastanja i promjene

Sonja Smolec, Marama s bubamarama, naklada Semafora, 2017.

Roman Sonje Smolec, već afirmirane književnice, napose za djecu i mlade, naslova Marama s bubamarama prati jednu običnu-neobičnu obitelj iz Zagreba koja biva prisiljena preseliti iz jednog dijela Zagreba (stare Trešnjevke, s kućom i vrtom) u stan u Novi Zagreb. Naravno, to preseljenje je bez obzira na to što je „samo“ preseljenje iz jednog dijela Zagreba u onaj drugi, ipak za troje djece (gimnazijalac Borna od 15 godina, dječak Damir od 7 godina i djevojčica Katarina od 6 godina), velika promjena puna novih izazova s kojima se moraju nositi kako svi zajedno kao obitelj, tako i sama djeca ponaosob. Mala Katarina, inače djevojčica s govornom manom, sprijateljuje se s Anjom, vršnjakinjom koja je uslijed komplikacija vezanih uz jednu neurološku operaciju, ostala oštećena vida, a za koju se kao jedina mogućnost izlječenja nudi skupa operacija u Francuskoj. Na temelju te međusobne simpatije dviju djevojčica s „manom“, nastaje prijateljstvo koje prerasta u zajedničko nošenje s problemima, a koji na neki način odražavaju ukupnu traumatičnost-izazovnost odrastanja, podjednako kao i samo preseljenje koje postaje inicijalna točka same promjene djece: njihovo je odrastanje, sazrijevanje i upoznavanje s vanjskim svijetom povezano s tom točkom promjene koje će autorica poput Sonje Smolec vješto povezati u radnju s kojom će se mlađi čitatelji lako identificirati, a odrasli će svakako dobiti vrlo lucidan uvid u kompleksan svijet suvremenog urbanog odrastanja.

Sonja Smolec radnju smješta u vrlo prepoznatljiv ambijent suvremene svakodnevice koja je sve samo ne lagodna: tata radi potkvalificiran posao, mama radi na aerodromu kao dizajnerica reklama, a djeca žive u maštovito-bajkovitom svijetu složenih odnosa (naravno, različitih potreba, shodno dobi) u kojima je obitelj središnje vezivno tkivo, organ sam za sebe koji mora odgovarati složenim situacijama u kojima se nalaze. Preseljenje je nužan motiv koji proizlazi iz egzistencijalnih situacija koje su, lančano, povezane opet s nedovoljno riješenim odnosima iz prijašnje generacije, a upućuje na prelijevajuće i prevladavajuće osjećaje zajedničkog integriteta i identiteta koji, barem iz dječje perspektive, predstavlja uvjet bez kojega se ne može. Bajkovita roditeljska kuća s vrtom mjesto je na koje se mentalno vraćaju, a oštro je kontrapunktirana novozagrebačkom naselju velikih zgrada u kojima zelenilo jedva održava privid veze s prirodom.

Pisana u formi brojnih dijaloga i neopterećena naracijom, ova je priča autentična slika odrastanja i promjene koja je nužna i koja predstavlja samo prvu točku u ukupnim promjenama kojima će glavni likovi (u ovom slučaju djeca) biti dalje izloženi. Radnja se sada premješta s obiteljskog gnijezda na stvaranje dubinske emocionalno-ljudske veze i potrebe za pomaganjem onome u potrebi, u ovom slučaju Anji, četvrtom glavnom dječjem liku i njezinoj potrebi za trajnim izlječenjem, a koje nas, ne i nužno, ali svakako navodi na to da će rasplet ujedno biti ljekovit kako za samu Anju, tako i za Katarinu, ali i za ostalu djecu – ona će asimilirati i ove vrlo složene sadržaje i nekako ih prilagoditi samima sebi, postat će otpornija, jača, spremnija za suočavanje sa životom, ma kakav bio.

Roman ispisan jezikom koji odiše svježinom i koji mladom čitatelju odašilje poruke o odrastanju koje nije nimalo lako (adolescentski problemi, obiteljski odnosi, odnosi braće i sestara, odnosi s prijateljicama) tako postaje još jedna točka domaće književnosti namijenjene mlađim čitateljima koji ima potencijal oblikotvorne literature bez zapadanja u patetiku i bez izbjegavanja tzv. odraslih i teških tema na način razumljiv i čitateljima koji tek po prvi put ulaze u svijet književnosti, ali i jedna vrsta literature koja će svakako pomoći samim roditeljima da se nose sa složenošću obiteljskih odnosa. Sonja Smolec je autorica koja jamči upravo to: pravo književno iskustvo uz zanatsku vještinu pisanja još su jedan važan aspekt domaće književnosti za djecu i mlade, a za koju bez imalo ustručavanja možemo u ovome trenutku reći da predstavlja zacijelo i ponajbolji, a moguće i najčitaniji žanr domaće književnosti u nas uopće.

Autorica će ovu priču, koja ponekad nalijeće i na složene životne situacije, poentirati na način da mladom čitatelju ostavi nadu i vjeru u život, pravdu i ljubav nepoljuljanima. Štoviše, Sonja Smolec će svim ovim životnim temama pristupiti na način da je to neophodan dio odrastanja, a bez zapadanja u patetiku i nedovoljno razrađene didaktičke epizode.

U tom smislu Marama s bubamarama predstavlja izvrstan roman za izborni lektirni naslov u osnovnim školama (od 5. do 8. razreda), a u određenom je smislu koristan vodič i roditeljima koji se odjednom, suočavaju sa stresovima odrastanja vlastite djece, a koja će, nužno, stvarati vlastite životne puteve, unatoč roditeljskim naumima.

Nikola Šimić Tonin: „Kafkino oko i druge pjesme“ Karstena Bjarnholta

Kafkino oko i druge pjesme“ Karstena Bjarnholta,  Književni klub Brčko distrikt BiH 2017.

 U okviru off programa XXXIV Pozorišnih – kazališnih susreta BiH u Brčkom predstavljena je zbirka „Kafkino oko i druge pjesme“ Karstena Bjarnholta, pjesnika iz Danske koju je prevela Milena Rudež. Karsten Bjarnholt neobičan je pjesnik čak i za prilike u Danskoj, jer je kroz svoj izričaj samosvojan, poetski putnik namjernik prostranstvima poezije. Svaka od ovih pjesama svojevrsna je poetska postaja na životnoj cesti. Vrcavog i ironičnog jezika, pomalo skrajnuti a pamtljivi su slikopisi, likovnost autora. Poetske slike.

Emocije su jezgro oko kojeg se formira pjesma. Sve je izvrnuto ka unutra, nutrini pjesnikove duše, koja je na momente krenuti vulkan kaosa: zapitanosti, bola, straha… spram pervertiranom svijetu.

Ova konstatacija još je utemeljenija kada se ima u vidu da Bjarnholt nije predstavnik niti jedne generacije pjesnika u svojoj zemlji jer ima sasvim neobičan pristup poeziji. Originalno je zbirka prije dva mjeseca izdana u Danskoj i u njoj je dodano još desetak pjesama iz Bjarnholtovih ranijih zbirki.

„Specifičnost stvaraoca jest da njegove pjesme polaze od svakodnevnih stvari i pretvaraju se u nešto drugačije i neobično. Mislim da će ova knjiga biti jako dobro prihvaćena i kod nas jer i naši ljudi ovdje vole, odnosno traže otklon od stvarnosti, a ne opisivanje sadašnjosti golog života. To vidim i kroz prizmu odnosno želju svih nas da bar na trenutak spoznamo ono što nam se makar u djeliću sekunde, ukaže kao nešto drugačije, a to može i čini upravo Bjarnholtova poezija», naglasila je prevoditeljica Milena Rudeš.

Sam autor nije krio zadovoljstvo što je «Kafkino oko», svoje predstavljanje doživjelo u okviru prestižne manifestacije kakvi su brčanski Pozorišni susreti, uputivši posebnu zahvalnost organizatorima i Žarku Mileniću, uredniku zbirke koja je izašla u izdanju Književnog kluba Brčko distrikt BiH. Govoreći o onome što je kroz stihove bilježio Karsten Bjanholst ističe  da je njegov lajtmotiv stvarnost u kojoj živi.

„U konkretnom slučaju riječ je o onome što se u Zapadnoj Europi sve više i više dešava a to je činjenica da sve veći broj mladih ljudi psihički obolijeva. Upravo s tim ljudima  sam ja radio. Prema mom shvatanju poezija nije za «mekušce». Ja poeziju vidim kao odraz stvarnosti u kojoj živimo. Upravo ta stvarnost, često i jeste kao takva bolna. Dodatno umijeće je kroz tu bolnu stvarnost provući i nit ljubavi, što nadam se, kroz  moj pjesnički izričaj, će čitaoci i prepoznati“, rekao je autor.

Inače, zbirka poezije  «Kafkino oko i druge pjesme», pored navedenog ključnog aspekta  koji je precizirao sam autor, oslikava viziju svijeta ljudi kada ulaze u jako zrele godine, odnosno ostare, i sve to prikazujući na jedan ironičan i komičan način.

U Starom zavjetu tijelo se nasuprot predstavlja u svojoj krhkosti i prolaznosti; ljudski rod je tijelo, a božansko je duh (pneuma).“ Gerbebran Alen, Ševalije, Žan. Rečnik simbola. IK: Kiša: Stylos art, Novi Sad, 2013, str. 959.

Ova misao kao osnovna tkalačka nit pjesme skoro se pa provlači kroz svaku pjesmu.

Osobnost i duhovnost Karstena Bjarnholta bogati nas poezijom sjajnih ironijskih perspektiva koje zbirci pjesama: «Kafkino oko i druge pjesme», daje poseban poetski sjaj i suptilni štih razinama ranjivosti ljudskoga bića i njegove duše.

Foto: zahvalnošću Nikole Šimića Tonina, Karsten Bjarnholt

Milan Maćešić: Materija koja postaje svjesna sebe

Poeme, Sven Adam Ewin, V.B.Z., Zagreb, 2017.

Ovo je druga pjesnička knjiga Svena Adama Ewinog, tajanstvenog pjesnika  koji od 2011. objavljuje svoju čudesnu poeziju, uglavnom na fejsboku dok tek tu i tamo u nekim papirnatim medijima. Facebook prašuma je medij u kojemu napisano može biti istodobno i objavljeno, bez recenzije, bahatosti urednika i odugovlačenja. Štoviše, tamo je autor sam sebi urednik i kritičar. Isto tako povratna informacija je trenutačna; u vidu površnog lajka ili pak ozbiljnog komentara, uživo ili putem inboxa. A kako doznajemo i upijamo kroz autorov neumorni rad, radi se o nesvakidašnjem potezu  beskrajno talentiranog  autora i erudite koji je, odlučivši zakačiti se s poezijom do posljednjeg stiha-daha i pripadajućoj joj taštini, izveo svojevrstan, ne salto mortale, prije bangee jump, oduzimajući nam svima dah. Ponukani sonetima o sonetima (svojedobno čak o jednoj nastambi životinjske farme i jednoj djevi bajnoj), svađom i adorancijom s poznatim i manje poznatim stihotvorcima u formi  vs, mnogi stadoše tragati za „građanskim identitetom“ i…ostadoše kratkih rukava. Dakle, SAE piše o svemu i svima, o fizici, antropologiji, manje o filozofiji jer, kad se filozofija (koja je, prema Zweigu ludnica za pjesnike) i poezija skobe na istom poetskom balu, filozofija obavezno gubi. Jer, jezik je logika, logos; en arche en ho Logos.

Ardipithecus ramidus, predak homo sapiensa, pa tako i Svena, nešto je stariji od svoga potomka iz Odiseje 2001. u svemiru. I u tom filmu je riječ o preobrazbi, rezu unatrag nekih 3 milijuna godina. U filmu, on je još uvijek u krznu i strahuje od pripadnika svoje vrste za razliku od Ardija iz „Preobrazbe“  koji strahuje, glođući moždinu kosti, od očiju onog nepoznatog iz džungle koji je, prema homo sapiensu još uvijek na primitivnijoj instinktivnoj bazi… U Odiseji uvodna scena govori o Ardiju, materiji koja postaje svjesna sebe tako što u jednom trenutku (bijesa, dakle instinkta) prepoznaje kost  vlastitu, ionako dugačku, kao produženu ruku, tj. oruđe, a koje će upotrijebiti protiv svoga „daljnjeg“. Pretpostavljate da je riječ o evoluciji u kojoj jedan dio jedinki odmiče dalje od ostalog dijela. Ali u kom pravcu? Uništenja slabijih, nemoćnih, maglovito zbunjenih zbog, u konačnici, samouništenja.

Dakle, u noćnjaku homo sapiens se preobražava u svog pretka, svoju daleku povijest da bi se vratio u svoju, ne baš tako daleku, budućnost; vatru još nije otkrio (kako sam doći do nje, a ne čekajući munje), ali zato jest kamen koji postaje nož, a zatim ona teka s početka u/na koju zapisuje sve što zna. Zaputiti se u antropologiju poezijom i to u maestralnoj izvedbi rijedak je čin pjesnika koji se za tu priliku preobrazio do neprepoznatljivosti. Naslađujem se mukama onih koji još uvijek tragaju za identitetom potomka ardipithecusa koji u ovoj poemi „pabirčenjem“ raznih iskustava i spoznaja pobire neočekivane rezultate. Opsežan i poticajan pogovor daje o tome Josip Užarević dotičući se i inih mogućih aspekata ovog „evolucijskog putovanja“ dok će sam autor na kraju suzdražano pripomenuti ponešto o tumačenju vlastitog doprinosa dešifriranju znakovlja – zapisa s kamena-teke. Preobrazba kao i Sentimentalno putovanje zahtijevaju (i svakako zaslužuju) opsežnu studiju, a kako je ovdje riječ tek o „osvrtu“ mjesta tako čemu naprosto nije. Stoga  zaključimo  da je ovim rezom svestrani i sveobuhvatni SAE poeziju kao formu uzvisio za još nekoliko kopalja prethodnih lutanja, da ne kažem bauljanja bespućima ljudske (ne)ograničene svijesti.

Poema Sentimentalno putovanje je nešto dijametralno suprotno Preobrazbi. Riječ je o svojevrsnoj pastorali čija je tema vršidba u poratnim godinama  prošlog stoljeća (1950.) u jednom istočnoslavonskom selu (Beravci). Radnja se odvija u gospodarskom dijelu imanja seoskog gazde. Tu se detaljno opisuju sve faze  posla, obveze svakog pojedinog sudionika, njihove vještine i uloga u procesu vršidbe. Promatrač i kazivač je dječarac u predadolescentskoj dobi i taj postupak još više naglašava naivni stil predočavanja radnje i osobina sudionika. Pored mobe (dobrovoljno ispomaganje seljaka jednih drugima pri važnim i opsežnijim poslovima) tu su i dežurni kibiceri, ljubitelji nagnute flaše i komentara, koliko im to usijana pamet dopušta. Zatim je tu, kao nekim švenkom, odlazak do ribara na Biđ (pritoka Bosuta) i opis njihova lova na ribu pomoću bacnja i mreže. Vrijme je to još nevine prirode, bez zagađenja kojekakvim kemikalijama. Ribe, gljiva je bilo u izobilju, zemlja rađala… Težak je to posao, ali ni u jednom trenutku čitatelj ne stječe dojam nekakvog nezadovoljstva, sumornosti, nedajbože kolektivizacije, zadrugarstva. Naići ćemo tu i na lokalni onodobni humor (u sceni kada baka prodikuje djedu šta smije, a šta ne smije činiti, kao i opis kretanja kibicera-cuger).

Kao pjesnik beskonačnog broja tema, motiva, ovim poemama on kao da ipak iskoračuje iz tog svog poetskog kozmosa i to u razmaku od Ardija do homo technicusa. Izvrsno poznavanje toponima i  nazivlja tehničkih novotarija moglo bi ukazivati na podrijetlo, mjesto rođenja zagonetnog SAEa, ali, poznavajući njegove postupke prije će biti da se radi o vještom zavaravanju upućivanjem na krivi trag. No, sve to i nije ono najbitnije. Sven Adam Ewin i ovom knjigom, nekom vrstom literarne anakronije (antropološko metafizičko lirski traktat o evoluciji homo sapiensa u Preobrazbi i retrospektiva jednog načina života  u Sentimentalnom putovanju kojega više odavna nema pokazuju i ovaj put da ovom autoru ništa lirsko nije strano. Svojim neumornim pisanjem kao da spašava poeziju od nje same, utjelovljene u dokleviše stvarnosnoj poeziji, postpostmodernizmu, bez pravaca i manifesta, bez tamnog, potmulog šuma krvi i visokog, neurotičnog piska centralnog nervnog sistema. Riječju, poezija Svena Adama Ewina čini i neke druge, nove poetike mogućim.

Ilustracija: Naslovnica knjige Poeme, Sven Adam Ewin, V.B.Z., Zagreb, 2017.

 

Nikola Šimić Tonin: Hipnoza jedne ljubavi

Riječ pisca i redatelja Dušana Kovačevića:

„Svake godine u Srbiji nestane jedan manji grad od četrdeset do pedeset hiljada stanovnika. Toliko nas je manje jer odlazimo – napuštamo zemlju, selimo se u neke druge krajeve ili put neba. A godine brzo prolaze i za deset godina nestaće grad od petsto hiljada stanovnika i ako se tako nastavi, Srbi će u Srbiji biti nacionalna manjina za sto godina. Jedina nada je ljubav prema bližnjima i zemlji kojoj dugujemo sve što imamo.“

Igraju: Ljubomir Bandović, Anica Dobra, Nina Janković, Dragan Petrović Pele, Uroš Jakovljević, Ivan Mihailović.

Iz predstave:

„Kako da spavam kad je ovako lijepa noć? Nigde na celom svetu nema ovoliko zvezda kao iznad naše kuće. Bog nas je pogledao kad nas je ovde naselio i ovolikom lepotom darovao. Kad je Dostojevski video nebo sa ovoliko zvezda, rekao je: Samo će lepota spasiti svet.“

Kada je kazališna predstava prekidana dugotrajnim aplauzima i kada  predstava zadrži pozornost dva puna sata i kada nakon aplauza izađete iz kazališne sale sa osmijehom obogaćene duše, suzom u zakutku oka i pitanjima koje sebi postavljate, ne dolazeći dugo sebi, a riječi nestanu, ostanete bez riječi, znate,  upravo ste nazočili uspješnici, umjetničkome djelu same gornje razine povrh koje je samo Bog.

Pred vama se stvarala magija, dramsko čudo, vjerovali u čuda ili ne. Dovoljno je reći: Dušan Kovačević.

Kazališna predstava je ovo o kojoj se pisalo i mnogo prije već što je komad postavljen na Daske koje život znače. Kovačević je uspio jednu ozbiljnu i potresnu priču uviti – upakirati u veo humora i mašte. Bez da je oštro odredio temu, ostavio je otvoren prostor nama, bez nametanja svojih stavova i tumačenja čime mnogi manje vješti unište dramski tekst, pa će različiti ljudi različite motive istaći kao najbitnije ili najdominantije.

U medijima se prije same premijere pisalo kako je tema komada odlazak mladih iz Srbije i odumiranje naših sela i gradova, što je na žalost jednako zahvatila cijeli region, seoba, seobe, odlasci. I prije se odlazilo. Ali sada odlaze cijele familije, školovane mlade snage bez želje da se vrate. Ako ne izađu van iz ovih okvira koji ih stežu, guše, izaći će na ulice.

Za romantičare, romantične duše središte kazališnoga komada ipak je sama ljubav koja se pojavljuje u naslovu, slovi cijeli kazališni komad.

Kazališni komad govori o ljudima koji nisu spremni razumjeti išta van svojih svakodnevnih uskih okvira, ali su i te kako spremni da nekoga obilježe „ludim“, okrenu na podsmijeh i šprdnju, dok svoju racionalnost stalno dovode do ruba, pa i do ruba zdrave pameti, nesigurni i zapitani s manjkom samopouzdanja. Kao i svaki drugi veliki – mali ljudi, nesretni su i usamljeni, ne shvaćaju koliko im malo nedostaje da budu sretni, sve dok to malo ne izgube. Na primjeru jedne uobičajenije porodice, pisac je ilustrirao priču između realnosti i snova, upravo onoj granici koju je ponekad teško odrediti.

Spisateljskim manirom svojstvenim samo čarobnjacima pisane riječi, a Dušan Kovačević  je još jedini živi među nama, vješto koristi motiv Malog Princa u slikanju ljubavne priče, smješta istu u šire socijalne koordinate. Bajkovita je to priča o ljubavi koja nailazi kao i sve velike ljubavi na nerazumijevanje uslijed  neobičnih okolnosti izvan rama realnosti. Upravo to nerazumijevanje i generacijski jaz, koji se javlja među likovima drame, predstavlja svakodnevni problem današnjice. Racionalnost ponekad postaje prepreka razumijevanju stvari i ljudi koji su nam vrlo bliski. A što ostaje kada prestanemo da se međusobno razumijemo, ostaju praznine koje nas udaljuju jedne od drugih i sve drugo zlo koje dolazi iz njih?

Izvanrednim darom Kovačević slika veliki broj društvenih problema kako naše zemlje i mentaliteta, tako i jednog ,,globalnog sela“, „avlije“ apostrofirajući probleme u širem kontekstu. Istančanim, gotovo novinarskim okom za detalj, pisac i redatelj  povezuje mnoštvo teških pitanja, motiva i problema, koje ostavlja bez odgovora da ih publika može misliti, osjetiti i suosjećati sa njima.

Kada na jednoj planini imamo samo dvije obitelji iz kojih je po jedan mlađi član otišao na drugi kraj planete, a drugi se tek sprema, jasno je kakva je sudbina te planine. Pa i sam pojam planine, zar za nas nisu planine mjesta vila, čarobnjaštva, ljepote netaknute prirode, zdravost zdravog zraka, iskon, mjesta s koji se najbolje vidi nebo i najljepše zvijezde, zvjezdano nebo koje su nam u gradovima ukrali javnom rasvjetom, a ujedno je i planina nerješiv il’ teško rješiv problem.

Odlasci mladih iz zemlje koji su kao epidemija zahvatili cijelu regiju nisu inovativan motiv, ali način na koji Bandović svojim replikama ukazuje na činjenicu da baš ti mladi ljudi ne odlaze iz rugla, već iz jedne prirodne i neopisive ljepote, daje drugačiji pristup, mnogo puta pokušavanom, rješavanju problema.

Trajno pamtljiv detalj predstave je kad vanzemaljac dolazi zadivljen ljepotom u kojoj živimo ukazujući nam na nju.

Scenografija (Nenad Brkić i Nikola Nikolić) toliko realno predstavljena, a opet nestvarno hipnotizira gledatelje utičući na njihov doživljaj planinskog ambijenta pod zvjezdanim nebeskim svodom. Što uz ovo uz sve drugo rečeno misli sam kako je ovu predstavu trebalo dati na kraju Brčanskih pozorišno – kazališnih susreta jer je previsoko podigla vrijednosnu ljestvicu za druge predstave koje dolaze iza nje.

Dobra Anica Dobra i Ljubomir Bandović u ulozi roditelja oslikavaju stalno prisutnu podjelu na ,,dobrog i lošeg policajca“. Iako se na sceni Teatra nije našla četvrt vijeka, njena gluma briljira, dok Bandović, kao i uvijek, uspijeva uvjeriti publiku u iskrenost svoje uloge oca ženskog djeteta, zaštitnika i sanjara. Sama ta dosegnuta prirodnost vrh vrhova je glumačkoga umijeća

Pele (Dragan Petrović), svojom već izgrađenom reputacijom humorističnog glumca, gogoljevskom manirom, govorom tijela, tikovima, grimasama, zapitanostima… izmamljuje najveće aplauze, ostaje samo upitati se da li se genijalnost njegovih replika krije u samom tekstu ili njegovoj izvedbi istog. Neupitno jest, tekst je čista klasika, buduće lektirno kazališno štivo, a i same glumačke izvedbe treba predočavati studentima ukazivati na njih jer iz njih se toliko toga ima i da naučiti.

Druga generacija glumačke postave koju čine Ivan Mihailović i Uroš Jakovljević na čelu sa Ninom Janković, nimalo ne kaska za starijim kolegama. Iako pomalo (prema scenariju) stavljeni u drugi plan, ipak, njihov značaj je ključan za čitav dramski komad koji je tako koncipiran da tjera suze na oči, bilo suze sreće ili suosjećanja i tuge. Vidi se sretnost odabira njih za ove uloge.

Dugo se čekao ovaj kazališni komad, a još duže će se pamtiti. Pitanja koja drama nameće ostaju dugo u mislima. Rešenja koja su ponuđena nose isti naziv, iskon-priroda, prirodnost u odnosima i nadasve i prije sveg – LJUBAV.

Foto: Zvezdara teatar/Nikola Vukelić / Promo

Nikola Šimić Tonin: Hommage Sarajevu

Pod motom “Grad u teatru, teatar u gradu”, od 16. do 24. studenog u Brčkom će se održati 34. susreti kazališta na kojim će, u natjecateljskome dijelu, biti izvedeno osam predstava iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Festival je 16. studenog otvorila predstava “Sve se nekako preživi, osim smrti”, redatelja Dine Mustafića, u izvedbi Narodnog pozorišta Sarajevo. Selektor ovogodišnjih susreta Almir Bašović u Izvještaju selektora, između ostalog, naveo je: “’Sve se nekako preživi, osim smrti’ jeste jedna vrsta hommagea gradu Sarajevu. Porodica kao egzistencijalni osnov u ovoj se predstavi tretira upravo preko različitih vremenskih perspektiva likova koje se upisuju u sliku grada, a dramska napetost se suptilno gradi na odnosu među generacijama, ali i na odnosu ‘Sarajevo nekada – Sarajevo sada’”.

Rasute krhotine života kupe se u jednu sliku – Sarajevo, i pamti se jedan jedini lik predstave, pamti se Sarajevo – glavni lik predstave – Sarajevo. Glumci ne glume, glumci daju govor, dušu glavnom liku – Sarajevu. Govore njegovu tugu, stradanja, radosti, bezizlaze, patnje, zapitanosti, tragedije… ekavica daje potpunost donesene slike. Upotpunjuje je.

Suvremena predstava, vrvi vizualnim i glazbenim efektima, aktualna i dnevna, sarkastična i bolna, tragikomična… a neupitno bosanska, sa onim neupitnim bosanskim humorom, crnim humorom da crniji biti ne može, na momente se doima poemom, angažiranom poezijom, poezija se pretvara u dramski tekst i obratno.

Behar izgorjelog papira izgorjele Vječnice.

Bijes unutarnjeg gorenja. Akumulirani bijes. Bezizlaz. U djelu se kroji djelo, sublimira se priča, glumačkom uvjerljivošću na momente se doima kako glumci glume sami sebe unose u tu priču svoje životne priče.

Isključen u svijet knjiga. Život na dozama sapunica. Zahvaćena valom iseljavanja. Razočarani branitelj. Pravednica… samo su neki od likova s kojima se i sami možemo poistovjetiti.

U kovitlacu života likovi su lišće zahvaćeno tim kovitlacem, nadopunjuje crnilo slike kaplje vode, od suza satkano Sarajevo, kao odnekuda da čujemo Crnjanskog: „Kada bi suze imale moć koju novac ima!“

Kava – nadsimbol Bosne. Flinđan kafe. Melem na životnu ranu. Liječenje riječima. Seanse proricanja sudbine gledanjem u flinđan.

Crni se oblaci nadnijeli nad sve flinđane – Rat. Nestalo komšija. Kafenisanja. Nestalo Bosne kakvu znamo.

Avlije prijeteći gledaju jedna na drugu. Ne bliže ih ni mirisi kava. Zašutjelo se. U Bosni više ni golubovi ne znaju letjeti. Prostori bez doma – prostori bez domovine. Konac koji kida život. Gubljenjem komšiluka pogubila se Bosna. U kući u kojoj i zidovi smrde. Snijeg TV ekrana. Izgubila se slika.

Sjebano Sarajevo – Sjebana Bosna! Upališ Dnevnik, da umreš od tuge… Grad razvaljenih biografija…

Pitanje tko je ovdje živ, kako izaći iz tog nečega, a i da izađeš gdje bi? TV kamere su otišle na druga ratišta. S klasom u zubima leševi zijevaju u oblake. Zrakoplovni zvuk odlaska, realnost ovih prostora. Da ne izađu van, izašli bi na ulice.

Negdje iz prikrajka prikradaju se Šantićevi stihovi: Ostajte ovdje…

“Sve se nekako preživi, osim smrti”

Foto: Wikipedija

Krunoslav Mrkoci: Baudelaireova sjenica

Osvrt na knjigu Baudelaireova sjenica, autora Roberta Calassa, s talijanskoga preveo Mate Maras, Vuković & Runjić, Zagreb, 2016., 331 stranica; u dodatku: Izvori za citate, slike i fotografije; Indeks imena, mjesta i djela (str. 333 – 402)

Baudelaireova sjenica, zaista, djelo vrhunskog intelektualca. Djelo na preko 300 stranica, pisano u formatu i opsegu romana, hibridna je vrsta koju bismo najbolje možda mogli opisati kao prošireni esej. Ovo nije tek knjiga o Baudelaireu, kao što bi naslov dao naslutiti, već i o drugim ličnostima tog prijelomnog vremena nastanka moderne umjetnosti. Tu susrećemo poglavlja o slikaru Manetu, Baudelaireovom znancu, s kojim se dopisivao, o Degasu, o Rimbaudu, ponešto i o Valeryju i njegovom uzoru i učitelju, Mallarmeu. Knjiga ulazi u neke skrovite predjele Baudelaireova života i ličnosti; kao što je npr. njegov odnos s majkom. Također, razotkriva karaktere i osobnosti pojedinih istaknutih ljudi tadašnjeg javnog života, kao što je bio književni kritičar Sainte – Beuve.

“Sainte- Beuve je bdio nad pariškim književnim životom kao ugledan i zlovoljan stric. “Stric Beuve”: tako su ga nazivali Baudelaire i neki drugi. (…) Sainte-Beuve se uznemirivao i postajao neuhvatljiv čim bi naslutio apsolutnu izvrsnost nekih svojih suvremenika. Događalo se redovito: sa Stendhalom, s Balzacom, s Baudelaireom, sa Flaubertom. Spominjao ih je samo da bi ih umanjio. A katkada ih je jedva spomenuo (Baudelaireov je slučaj najokrutniji) ili ih je posvema izbjegao (kako se dogodilo s Nervalom). U istim godinama pokazivao je popustljivost i obazrivost prema mnogim osrednjim piscima. (…) Još jednom je Baudelaire pisao Sainte- Beuveu i usudio se zatražiti recenziju. Kao uvijek, uzalud.”

Calasso nije tek sakupio mnoštvo detaljnih informacija kako bi njima zatrpao čitatelja i dokazao svoju erudiciju, nego ih je kao pravi i samosvojan intelektualac – probavio (dubinski promislio) te ih tako probavljene servira čitatelju. Djelo vješto spaja i balansira elemente biografija, povijesti književnosti i filozofije umjetnosti.
Dok čitate ovo djelo, ponekad će vam se činiti kao da autor piše esejističkom lakoćom “oca eseja” de Montaignea, a potom kao da ste se zatekli usred Proustove rečenice. Međutim, unatoč vještom stilističkom balansiranju, ovo nije knjiga za početnike, nego zrelo djelo. Na svakom koraku čitanja postaje jasno kako to nije djelo napisano “po narudžbi izdavača”, već je vidljiva istinska motivacija autora u zaokupljenosti i dubinskom promišljanju tema.
Počevši laganim, informativnim pripovjednim tonom, Calasso svoje odlomke završava izvodeći zaključke. Oslanja se pri tom često na kontradiktorna mjesta, ili naizgled kontradiktorne izjave, Baudelairea, Flauberta, Rimbauda i drugih protagonista; ta mjesta postaju početno mjesto i ključ razumijevanja drugog uma, usudimo li ih se pokušati razumjeti.
Ova knjiga je prozor za razumijevanje misaonog i duhovnog svijeta velikih umjetnika koji su iznijeli duhovni prevrat i revoluciju u umjetnosti, otvorivši vrata modernitetu na čijim periferijama i mi danas životarimo.
Premda je autor Talijan, knjiga ima u izvorniku francuski naslov: ” La folie Baudelaire”. Riječ folie danas znači: ludost, ludilo; budalaština, ludorija, šala; pretjerivanje; ali je prije značila također: ladanjski dvorac; vrtna sjenica, paviljon.
Tko se u svijetu književnosti, kulture i umjetnosti osjeća kao kod kuće, u ovoj knjizi naći će još jedno novo, dodatno utočište.

Foto: www.pexels.com

Milan Maćešić: Kontrolirana razigranost za uživanje u majstorski spremljenoj prozi

Uz knjigu Glineni anđeli Julijane Adamović, Zagreb, 2016.

„Vještinu proznog pisca može se prepoznati već na samom početku teksta. Julijana A. svjesna je magičnosti i snage zavođenja prvom rečenicom. Svaka njezina priča nudi odmah, isti čas, komunikacijski ugovor koji čitatelj bez dvojbe potpisuje“ kaže Julijana Matanović u pogovoru knjizi prvijencu Kako su nas ukrali Ciganima imenjakinje Adamović. Prvijenac Julijane M. opet je čistokrvna autobiografska proza (Zašto sam vam lagala). Bio je to onodobni veliki književni hit. Ali, ta vrsta proze je upravo to – laž, ili bolje reći prešućivanje. Jer, pisac autobiografije, ma koliko nas htio uvjeriti nježnošću , ili skandalom pomno odabire što će nam reći o sebi (istina), a što prešutjeti. I Veliki Tolstoj se proslavio Autobiografijom kao i onaj norveški gnjavator Knausgård. Međutim, ono što pisac „priznaje“ čitatelju o sebi ili čak svećeniku u ispovjedaonici tako je malo u odnosu na ono što nosi „gore“ na istinu. I dok je u prvoj knjizi autobiografskog u znatnoj mjeri dotle je toga u ovoj uistinu u neznatnoj.

Prve četiri priče su tematski naslonjene na domovinski rat i poraće. Prva govori o „cyber drkadžiji“ Mili W. Bubregu (W, eng. White, bijeli) koji virtualno siluje odreda pa i samu glavnu junakinju. Da je riječ o manijaku govori i njegov nick, naime bijeli bubreg je nerastovo mudo, a kad se netko tako profilira to je samo dokaz više da se uistinu radi o teškom poremećaju. Međutim, autorica nam paralelno s virtualnim silovanjem podastire stvarne, užasavajuće primjere silovanja tijekom domovinskog rata počevši od „naših“ u Oluji, prebacujući se u Vukovar na „njihove“ pa dalje u Bosnu. Glavna junakinja, odnosno autorica ili tko već, ogorčena u nemoći kazuje: „I prije nego što se latim tipkovnice, zastat ću, zadignuti suknju i popišati se ravno na cyber junaka. ‘Siluj nakarado!’ reći ću mu potom. ‘To je jedino što znaš. Ostat ćeš zapisan po tome’. Umjesto da sam kliknula na X.“

Dakle, ovom uvodnom pričom i njezinim „šokantnim“ završetkom Julijana Adamović nas eksplicitno uvodi u vlastiti svijet pisanja koje je tako žestoko, neumoljivo, izravno, sa što manje patetike, evidentno u priči „Goloruki mi i Tito“, kadšto na granici sumanutog. Pismo je to čvrste, odlučne ruke, daleko od bilo kakve primisli na tzv. žensko pismo. Kada piše o ljubavnim odnosima baca na Ericu Jong i to je jedina poredba na kojoj bih se zadržao.

Jedna od gotovo opsesivnih tema Julijane Adamović je preljub, ljubavni trokuti, usamljenost, kriza srednjih godina dok se to za pisanje o domovinskom ratu ne bi moglo reći. Pa i kada tematizira taj prokleti rat, čini to iz jedne vizure iz koje drugi pisci definitivno nisu škiljili. U priči „Goloruki mi i Tito“ rat se spominje tek u epifaniji kada autoričin otac i šogor mu bježe preko srpsko-mađarske granice, e da ne bi bili mobilizirani u rat protiv Hrvatske. Izuzetan smisao za detalj, naoko nevažnu sitnicu sjajno je prikazan u priči „Božica i važne stvari“ kada Božica, bježeći pred dolazećim osvajačima kao važnu stvar trga pocrnjelu zavjesu s prozora polurazrušene rodne kuće. Taj detaljistički pristup do punog izražaja nalazimo u priči „Gradom šetaju predsjednici i lisice“. Valja reći da je humor također prilično prisutan u ovom pismu. Međutim, nije to ciljani humor. On se jednostavno dogodi, iz neizmjernog talenta Julijane Adamović.
Nakon četiri priče „o domovinskom ratu“, slijedi skok u daleku prošlost, ali opet rat… i ljubav: Bajazitova priča o ljubavi, bez da je ovaj riječ rekao . Majka i brat daju kći Bajazitu, Osmanliji, sve ostale udaju i žene u pravoslavlje. Međutim, što se događa. Bajazit ne prilazi svojoj haremkinji, danima ona plače pod čadorom sve dok suze ne presahnuše, a onda Olivera prilazi Bajazitu, ne on njoj i tu počinje ljubav koju, vraćena u porodicu nakon Bajazitova sloma, ni tada neće poreći, a koju će mater itekako pokušati zanijekati. Izvrstan stil prije svega, na granici epskog pripovijedanja prožima cijelu priču i dvostruki obrat na kraju čine priču malim remek djelom. Ne znam što je bilo prije i koji su izvori i nadahnuće bili Julijani Adamović. Ali, identičnom temom bavi se film „Banović Strahinja“. Alija Osmanlija osvaja Strahinjin dvor, otima mu ženu i odvodi je u svoj šator. Danima je samo gleda, ne prilazi joj, a onda ona prilazi njemu i rađa se ljubav potvrđena u trenutku kada se Strahinja i Alija bore na život i smrt, a ona treba presuditi mačem s kojim od njih dvojice će ostati i… što biva? Ona dvoji s podignutim mačem u rukama i… ubija muža!
Bijeg u fikciju dogodit će se u priči „Suze za Maju“ gdje je svijet imaginarnog zapravo gusto prožet refleksijama na (moguću) stvarnost. U toj priči autorica će kad god je to prilika precizno kritizirati međuljudske odnose, onakve kakvi jesu i onakve kakvi bi mogli biti. Međutim, budući da svijet imaginarnog nikako nije moguć bez podloge onoga stvarnog, zamci da je ipak moguće u potpunosti odvojiti ova dva svijeta, ne uspijeva izbjeći ni jedan autor. Jung je, pokušavajući proniknuti u tajnu nauku drevnih lama nudio čitanje Tibetanske knjige mrtvih od kraja, Zepellini su za svoje eksperimente s okultnim vještinama upotrebljavali tehniku snimanja unatrag. Rezultat je znao biti da bi deblji kraj u vidu „ludila“ izvlačili konzumenti umjesto autora.

A tema ludila kao ekscesa uma, izmicanja tla stvarnosti, izvrsno je obrađena u priči „Bog u šlapicama“. U priči su u igri i papa Franjo, i kardinali, i cjelokupna zamršena i nedokučiva mašinerija najmoćnije države na svijetu, Vatikana sa svim svojim sjajem i marifetlucima, istinama i obmanama. Riječju, oslikavanje ludila bez uplitanja bilo kakvog teorijskog pristupa. Svojevrsni kratki let iznad Sikstinske kapele, drska pljuska govnarsko-grimiznom moralu odvaljena od strane samoizopćenika, onoga čija se više ne uzima za ozbiljno, za obvezujuću. Tako život i institucije mogu slobodno nastaviti dalje…u svom prividu i posvemašnjem ludilu, ludilu koje se predstavlja jedinim mogućim putem.

Preljub kao izraz, rezultat, svojevrsne samilosti, milosrđa tema je priče „Izbor grijeha“. Sam naslov je po sebi intrigantan; događa li se grijeh, zlo čovjeku ili ga on sam uzima, odabire i tako svjesno participira u produženju, tj. odgađanju konačnog suda. Većina ljudskih života, sudbina sastoji se u odgađanju, ali odgađanju bitnih stvari, a što se nadomješta, kompenzira uglavnom nečim trivijalnim, površnim, nebitnim. Sublimacije su lijepe, ali nekorisne. One nemaju utilitarnu vrijednost, tek estetsku, a „od toga se ne živi“.
„Smilje“, „Anđeoska posla“, „Moja Afrika“, „Cvijeta i plašt“ su lirski pasteli oslikani vještom rukom iskusna pisca koji niti u jednom trenutku ne dozvoljava sebi pad u patetiku, izlišno gomilanje lijepih, a uzaludnih pasaža o stereotipnim odnosima kakvih je duž i šir svih meridijana i paralela dok se priče „Oči“, „Sasvim običan zec“ i „Anđeoska posla“ doimaju kao neka vrsta predaha u ovom pomno organiziranom maratonu motiva i likova, a na tako relativno kratkoj stazi. Reći puno s malo vrhunska je vještina prvenstveno pjesnika; Dichter, njem. sažimač. U prozi, ulogu pjesnika-sažimača preuzima pisac kratkih priča. Na vrlo malom prostoru podastrijeti i uvod, i zaplet i rasplet (poželjan u formi epifanije, a za čim rijetki posežu) izuzetan je „napor“ koji zahtijeva veliki dar i „kontroliranu“ razigranost.

Priče „Angie“ (tribusonovska minijatura) i „Cinque stagioni“ tematiziraju „zamor materijala“, tj. odnos davno umornih ljubavnika, a posljednja u zbirci „Pri-a praz}ih ruku“ govori o pisanju kao akciji. Odnos pisca prema svom poslu, odabir pisca kao glavnog lika čest je motiv suvremenih autora, a što je uvijek povezano s autobiografskim pisanjem. Ovoga i sličnoga, kako rekosmo na početku teksta, u znatnoj mjeri je više u prvoj knjizi. Već sam izostanak, tj. redukcija slične tematike dokaz je brzog autorskog sazrijevanja ove spisateljice. Naravno da to i takvo pisanje o pisanju nosi u seb i rizik „samozarobljavanja“ poput onoga u jednoj od priča iz „Ako jedne zimske noći neki putnik“, samoukinuća sebe kao pisca. Inače, ova priča ujedno je opsegom i najduža u zbirci što je svojevrstan dokaz da je pisanje, napose o pisanju neverending work in progress, dijalektički proces s jednom jedinom (barthesovskom) premisom: pisati, neprijelazni glagol? Dakle, ta svojevrsna (pomodna) mistifikacija vlastita pisanja uzima svoj danak i kod duboko osvještenih autora kao što je to i ovdje slučaj. Ali, nije slučajno da je priča o tom fenomenu ostavljena za kraj, simbolički nam dajući do znanja da je s tim gotovo, da to naprosto jednom mora postati budući da mu prijeti sunovrat u tautologiju, a to je oblik literarnog ludila kao začaranog kruga iz kojega, kao što je znano, izlaza nema.

Raznovrsnošću tema i motiva kao i likova koji nastavaju ove priče Julijana Adamović se nadaje kao rasna spisateljica u poplavi brojnih kolega i naročito “kolegica” koji niču svojim autobiografijama kao lude gljive poslije kiselih kiša. Pridajući im važnost čuvara sedmog pečata nesmotreni kritičari potpiruju njihova literarna zgarišta sipljivim dahom iznemoglih dušebrižnika za osrednje i prolazne. Pa, iako je rabbi grmio da treba pisati o lošim knjigama kako bi one dobre ostale na površini, ja eto, pišem o vrsnoj knjizi jedne od ponajbolljih autorica/autora suvremene hrvatske književne produkcije e da bi one druge ostale tamo gdje im zapravo i jest mjesto; u rukama nekritične rodbine, poznanika i (pod)plaćenih kritičara – trabanata. Zaključak: kao prvenstveno čitatelj – sladokusac, uživao sam u ovom vješto i majstorski spravljenom jelu, a kao urokljivo oko nisam imao baš nešto posla.

Foto: www.pexels.com