Arhiva kategorije: Osvrti, prikazi, recenzije

Krunoslav Mrkoci: Baudelaireova sjenica

Osvrt na knjigu Baudelaireova sjenica, autora Roberta Calassa, s talijanskoga preveo Mate Maras, Vuković & Runjić, Zagreb, 2016., 331 stranica; u dodatku: Izvori za citate, slike i fotografije; Indeks imena, mjesta i djela (str. 333 – 402)

Baudelaireova sjenica, zaista, djelo vrhunskog intelektualca. Djelo na preko 300 stranica, pisano u formatu i opsegu romana, hibridna je vrsta koju bismo najbolje možda mogli opisati kao prošireni esej. Ovo nije tek knjiga o Baudelaireu, kao što bi naslov dao naslutiti, već i o drugim ličnostima tog prijelomnog vremena nastanka moderne umjetnosti. Tu susrećemo poglavlja o slikaru Manetu, Baudelaireovom znancu, s kojim se dopisivao, o Degasu, o Rimbaudu, ponešto i o Valeryju i njegovom uzoru i učitelju, Mallarmeu. Knjiga ulazi u neke skrovite predjele Baudelaireova života i ličnosti; kao što je npr. njegov odnos s majkom. Također, razotkriva karaktere i osobnosti pojedinih istaknutih ljudi tadašnjeg javnog života, kao što je bio književni kritičar Sainte – Beuve.

“Sainte- Beuve je bdio nad pariškim književnim životom kao ugledan i zlovoljan stric. “Stric Beuve”: tako su ga nazivali Baudelaire i neki drugi. (…) Sainte-Beuve se uznemirivao i postajao neuhvatljiv čim bi naslutio apsolutnu izvrsnost nekih svojih suvremenika. Događalo se redovito: sa Stendhalom, s Balzacom, s Baudelaireom, sa Flaubertom. Spominjao ih je samo da bi ih umanjio. A katkada ih je jedva spomenuo (Baudelaireov je slučaj najokrutniji) ili ih je posvema izbjegao (kako se dogodilo s Nervalom). U istim godinama pokazivao je popustljivost i obazrivost prema mnogim osrednjim piscima. (…) Još jednom je Baudelaire pisao Sainte- Beuveu i usudio se zatražiti recenziju. Kao uvijek, uzalud.”

Calasso nije tek sakupio mnoštvo detaljnih informacija kako bi njima zatrpao čitatelja i dokazao svoju erudiciju, nego ih je kao pravi i samosvojan intelektualac – probavio (dubinski promislio) te ih tako probavljene servira čitatelju. Djelo vješto spaja i balansira elemente biografija, povijesti književnosti i filozofije umjetnosti.
Dok čitate ovo djelo, ponekad će vam se činiti kao da autor piše esejističkom lakoćom “oca eseja” de Montaignea, a potom kao da ste se zatekli usred Proustove rečenice. Međutim, unatoč vještom stilističkom balansiranju, ovo nije knjiga za početnike, nego zrelo djelo. Na svakom koraku čitanja postaje jasno kako to nije djelo napisano “po narudžbi izdavača”, već je vidljiva istinska motivacija autora u zaokupljenosti i dubinskom promišljanju tema.
Počevši laganim, informativnim pripovjednim tonom, Calasso svoje odlomke završava izvodeći zaključke. Oslanja se pri tom često na kontradiktorna mjesta, ili naizgled kontradiktorne izjave, Baudelairea, Flauberta, Rimbauda i drugih protagonista; ta mjesta postaju početno mjesto i ključ razumijevanja drugog uma, usudimo li ih se pokušati razumjeti.
Ova knjiga je prozor za razumijevanje misaonog i duhovnog svijeta velikih umjetnika koji su iznijeli duhovni prevrat i revoluciju u umjetnosti, otvorivši vrata modernitetu na čijim periferijama i mi danas životarimo.
Premda je autor Talijan, knjiga ima u izvorniku francuski naslov: ” La folie Baudelaire”. Riječ folie danas znači: ludost, ludilo; budalaština, ludorija, šala; pretjerivanje; ali je prije značila također: ladanjski dvorac; vrtna sjenica, paviljon.
Tko se u svijetu književnosti, kulture i umjetnosti osjeća kao kod kuće, u ovoj knjizi naći će još jedno novo, dodatno utočište.

Foto: www.pexels.com

Milan Maćešić: Kontrolirana razigranost za uživanje u majstorski spremljenoj prozi

Uz knjigu Glineni anđeli Julijane Adamović, Zagreb, 2016.

„Vještinu proznog pisca može se prepoznati već na samom početku teksta. Julijana A. svjesna je magičnosti i snage zavođenja prvom rečenicom. Svaka njezina priča nudi odmah, isti čas, komunikacijski ugovor koji čitatelj bez dvojbe potpisuje“ kaže Julijana Matanović u pogovoru knjizi prvijencu Kako su nas ukrali Ciganima imenjakinje Adamović. Prvijenac Julijane M. opet je čistokrvna autobiografska proza (Zašto sam vam lagala). Bio je to onodobni veliki književni hit. Ali, ta vrsta proze je upravo to – laž, ili bolje reći prešućivanje. Jer, pisac autobiografije, ma koliko nas htio uvjeriti nježnošću , ili skandalom pomno odabire što će nam reći o sebi (istina), a što prešutjeti. I Veliki Tolstoj se proslavio Autobiografijom kao i onaj norveški gnjavator Knausgård. Međutim, ono što pisac „priznaje“ čitatelju o sebi ili čak svećeniku u ispovjedaonici tako je malo u odnosu na ono što nosi „gore“ na istinu. I dok je u prvoj knjizi autobiografskog u znatnoj mjeri dotle je toga u ovoj uistinu u neznatnoj.

Prve četiri priče su tematski naslonjene na domovinski rat i poraće. Prva govori o „cyber drkadžiji“ Mili W. Bubregu (W, eng. White, bijeli) koji virtualno siluje odreda pa i samu glavnu junakinju. Da je riječ o manijaku govori i njegov nick, naime bijeli bubreg je nerastovo mudo, a kad se netko tako profilira to je samo dokaz više da se uistinu radi o teškom poremećaju. Međutim, autorica nam paralelno s virtualnim silovanjem podastire stvarne, užasavajuće primjere silovanja tijekom domovinskog rata počevši od „naših“ u Oluji, prebacujući se u Vukovar na „njihove“ pa dalje u Bosnu. Glavna junakinja, odnosno autorica ili tko već, ogorčena u nemoći kazuje: „I prije nego što se latim tipkovnice, zastat ću, zadignuti suknju i popišati se ravno na cyber junaka. ‘Siluj nakarado!’ reći ću mu potom. ‘To je jedino što znaš. Ostat ćeš zapisan po tome’. Umjesto da sam kliknula na X.“

Dakle, ovom uvodnom pričom i njezinim „šokantnim“ završetkom Julijana Adamović nas eksplicitno uvodi u vlastiti svijet pisanja koje je tako žestoko, neumoljivo, izravno, sa što manje patetike, evidentno u priči „Goloruki mi i Tito“, kadšto na granici sumanutog. Pismo je to čvrste, odlučne ruke, daleko od bilo kakve primisli na tzv. žensko pismo. Kada piše o ljubavnim odnosima baca na Ericu Jong i to je jedina poredba na kojoj bih se zadržao.

Jedna od gotovo opsesivnih tema Julijane Adamović je preljub, ljubavni trokuti, usamljenost, kriza srednjih godina dok se to za pisanje o domovinskom ratu ne bi moglo reći. Pa i kada tematizira taj prokleti rat, čini to iz jedne vizure iz koje drugi pisci definitivno nisu škiljili. U priči „Goloruki mi i Tito“ rat se spominje tek u epifaniji kada autoričin otac i šogor mu bježe preko srpsko-mađarske granice, e da ne bi bili mobilizirani u rat protiv Hrvatske. Izuzetan smisao za detalj, naoko nevažnu sitnicu sjajno je prikazan u priči „Božica i važne stvari“ kada Božica, bježeći pred dolazećim osvajačima kao važnu stvar trga pocrnjelu zavjesu s prozora polurazrušene rodne kuće. Taj detaljistički pristup do punog izražaja nalazimo u priči „Gradom šetaju predsjednici i lisice“. Valja reći da je humor također prilično prisutan u ovom pismu. Međutim, nije to ciljani humor. On se jednostavno dogodi, iz neizmjernog talenta Julijane Adamović.
Nakon četiri priče „o domovinskom ratu“, slijedi skok u daleku prošlost, ali opet rat… i ljubav: Bajazitova priča o ljubavi, bez da je ovaj riječ rekao . Majka i brat daju kći Bajazitu, Osmanliji, sve ostale udaju i žene u pravoslavlje. Međutim, što se događa. Bajazit ne prilazi svojoj haremkinji, danima ona plače pod čadorom sve dok suze ne presahnuše, a onda Olivera prilazi Bajazitu, ne on njoj i tu počinje ljubav koju, vraćena u porodicu nakon Bajazitova sloma, ni tada neće poreći, a koju će mater itekako pokušati zanijekati. Izvrstan stil prije svega, na granici epskog pripovijedanja prožima cijelu priču i dvostruki obrat na kraju čine priču malim remek djelom. Ne znam što je bilo prije i koji su izvori i nadahnuće bili Julijani Adamović. Ali, identičnom temom bavi se film „Banović Strahinja“. Alija Osmanlija osvaja Strahinjin dvor, otima mu ženu i odvodi je u svoj šator. Danima je samo gleda, ne prilazi joj, a onda ona prilazi njemu i rađa se ljubav potvrđena u trenutku kada se Strahinja i Alija bore na život i smrt, a ona treba presuditi mačem s kojim od njih dvojice će ostati i… što biva? Ona dvoji s podignutim mačem u rukama i… ubija muža!
Bijeg u fikciju dogodit će se u priči „Suze za Maju“ gdje je svijet imaginarnog zapravo gusto prožet refleksijama na (moguću) stvarnost. U toj priči autorica će kad god je to prilika precizno kritizirati međuljudske odnose, onakve kakvi jesu i onakve kakvi bi mogli biti. Međutim, budući da svijet imaginarnog nikako nije moguć bez podloge onoga stvarnog, zamci da je ipak moguće u potpunosti odvojiti ova dva svijeta, ne uspijeva izbjeći ni jedan autor. Jung je, pokušavajući proniknuti u tajnu nauku drevnih lama nudio čitanje Tibetanske knjige mrtvih od kraja, Zepellini su za svoje eksperimente s okultnim vještinama upotrebljavali tehniku snimanja unatrag. Rezultat je znao biti da bi deblji kraj u vidu „ludila“ izvlačili konzumenti umjesto autora.

A tema ludila kao ekscesa uma, izmicanja tla stvarnosti, izvrsno je obrađena u priči „Bog u šlapicama“. U priči su u igri i papa Franjo, i kardinali, i cjelokupna zamršena i nedokučiva mašinerija najmoćnije države na svijetu, Vatikana sa svim svojim sjajem i marifetlucima, istinama i obmanama. Riječju, oslikavanje ludila bez uplitanja bilo kakvog teorijskog pristupa. Svojevrsni kratki let iznad Sikstinske kapele, drska pljuska govnarsko-grimiznom moralu odvaljena od strane samoizopćenika, onoga čija se više ne uzima za ozbiljno, za obvezujuću. Tako život i institucije mogu slobodno nastaviti dalje…u svom prividu i posvemašnjem ludilu, ludilu koje se predstavlja jedinim mogućim putem.

Preljub kao izraz, rezultat, svojevrsne samilosti, milosrđa tema je priče „Izbor grijeha“. Sam naslov je po sebi intrigantan; događa li se grijeh, zlo čovjeku ili ga on sam uzima, odabire i tako svjesno participira u produženju, tj. odgađanju konačnog suda. Većina ljudskih života, sudbina sastoji se u odgađanju, ali odgađanju bitnih stvari, a što se nadomješta, kompenzira uglavnom nečim trivijalnim, površnim, nebitnim. Sublimacije su lijepe, ali nekorisne. One nemaju utilitarnu vrijednost, tek estetsku, a „od toga se ne živi“.
„Smilje“, „Anđeoska posla“, „Moja Afrika“, „Cvijeta i plašt“ su lirski pasteli oslikani vještom rukom iskusna pisca koji niti u jednom trenutku ne dozvoljava sebi pad u patetiku, izlišno gomilanje lijepih, a uzaludnih pasaža o stereotipnim odnosima kakvih je duž i šir svih meridijana i paralela dok se priče „Oči“, „Sasvim običan zec“ i „Anđeoska posla“ doimaju kao neka vrsta predaha u ovom pomno organiziranom maratonu motiva i likova, a na tako relativno kratkoj stazi. Reći puno s malo vrhunska je vještina prvenstveno pjesnika; Dichter, njem. sažimač. U prozi, ulogu pjesnika-sažimača preuzima pisac kratkih priča. Na vrlo malom prostoru podastrijeti i uvod, i zaplet i rasplet (poželjan u formi epifanije, a za čim rijetki posežu) izuzetan je „napor“ koji zahtijeva veliki dar i „kontroliranu“ razigranost.

Priče „Angie“ (tribusonovska minijatura) i „Cinque stagioni“ tematiziraju „zamor materijala“, tj. odnos davno umornih ljubavnika, a posljednja u zbirci „Pri-a praz}ih ruku“ govori o pisanju kao akciji. Odnos pisca prema svom poslu, odabir pisca kao glavnog lika čest je motiv suvremenih autora, a što je uvijek povezano s autobiografskim pisanjem. Ovoga i sličnoga, kako rekosmo na početku teksta, u znatnoj mjeri je više u prvoj knjizi. Već sam izostanak, tj. redukcija slične tematike dokaz je brzog autorskog sazrijevanja ove spisateljice. Naravno da to i takvo pisanje o pisanju nosi u seb i rizik „samozarobljavanja“ poput onoga u jednoj od priča iz „Ako jedne zimske noći neki putnik“, samoukinuća sebe kao pisca. Inače, ova priča ujedno je opsegom i najduža u zbirci što je svojevrstan dokaz da je pisanje, napose o pisanju neverending work in progress, dijalektički proces s jednom jedinom (barthesovskom) premisom: pisati, neprijelazni glagol? Dakle, ta svojevrsna (pomodna) mistifikacija vlastita pisanja uzima svoj danak i kod duboko osvještenih autora kao što je to i ovdje slučaj. Ali, nije slučajno da je priča o tom fenomenu ostavljena za kraj, simbolički nam dajući do znanja da je s tim gotovo, da to naprosto jednom mora postati budući da mu prijeti sunovrat u tautologiju, a to je oblik literarnog ludila kao začaranog kruga iz kojega, kao što je znano, izlaza nema.

Raznovrsnošću tema i motiva kao i likova koji nastavaju ove priče Julijana Adamović se nadaje kao rasna spisateljica u poplavi brojnih kolega i naročito “kolegica” koji niču svojim autobiografijama kao lude gljive poslije kiselih kiša. Pridajući im važnost čuvara sedmog pečata nesmotreni kritičari potpiruju njihova literarna zgarišta sipljivim dahom iznemoglih dušebrižnika za osrednje i prolazne. Pa, iako je rabbi grmio da treba pisati o lošim knjigama kako bi one dobre ostale na površini, ja eto, pišem o vrsnoj knjizi jedne od ponajbolljih autorica/autora suvremene hrvatske književne produkcije e da bi one druge ostale tamo gdje im zapravo i jest mjesto; u rukama nekritične rodbine, poznanika i (pod)plaćenih kritičara – trabanata. Zaključak: kao prvenstveno čitatelj – sladokusac, uživao sam u ovom vješto i majstorski spravljenom jelu, a kao urokljivo oko nisam imao baš nešto posla.

Foto: www.pexels.com

Dragica Užareva: Tvorac Mediterana

Naslovnica knjige

Boris Jovanović Kastel, More u naručju (poezija), Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2017. godine

Mediteran je bio inspiracija mnogim autorima, među kojima su i oni ponikli daleko od sredozemnog tla. Istorijska istraživanja Fernana Brodela, Darelovi putopisi, zapažanja Žorža Dibija, Kamijevi romani, stihovi Bodlera, Malarmea, Valerija, Sent-Džon Persa, Kavafija i Seferisa samo su deo mediteranskog putovanja na kom smo mogli sresti i Jovana Dučića, kao i Jovana Hristića, Ivana V. Lalića i Borislava Radovića. Na isti način, ako ne i intenzivnije, Mediteran je tema i nadahnuće pesnika i esejiste Borisa Jovanovića Kastela još od ranih njegovih stihova i prvih objavljenih knjiga. Koliko su neki od pomenutih poklonika Mediterana značajni za Kastelovo stvaralaštvo nagovestio je i sam pesnik kroz razne reminiscencije, ali i otvoreno ih imenujući u svojim pesmama. Pesma „Biblioteka u plamenu“ omaž je pesnicima i piscima koji su Kastelu najznačajniji. Polica koja je u snu bila ugrožena plamenom puna je onih koji su pisali o Mediteranu ili, kao i Kastel, pevali Mediteran. Pesnik nas upućuje na svoje prethodnike na najočigledniji način, ali uz to želi da i deo sopstvenih zasluga pripiše njima.
Međutim, prethodnici pomenuti u toj ili drugim pesmama samo su deo kulture i tradicije koja je ovom pesniku odškrinula mediteransko obzorje. Njegov Mediteran je stvaran kroz vreme i literaturu, a ponajviše kroz pesničku imaginaciju od knjige do knjige, da bi u najnovijoj, koja je pred nama, dobio svoj konačan, iako neuhvatljiv lik. Kastel oseća potrebu da se distancira i od onih koje najviše poštuje. U pesmi „Miris knjiga“, na primer, daje otvoren osvrt na svoje stvaralaštvo, istovremeno odajući počast prošlosti. Iako upitan da li je sličnost moguća, pesnik jasno definiše odričan odgovor: njegovi rukopisi teško da bi mogli imati miris bilja ili „buđi“. Iako je mediteranska flora, od agava preko rogača do šipka, prodefilovala Kastelovom poezijom, ne samo onom koja je omeđana koricama ove knjige, jasno je da se on od kopna odvojio i potpuno predao pučini, tako da burama provetrene njegove knjige bez obzira na vrstu štampe, šivenja ili lepljenja korica mogu mirisati samo na more, odnosno na so.
„More u naručju“ je knjiga koja se u odnosu na prethodne zbirke pesama Borisa Jovanovića Kastela izdvaja u nekoliko segmenata. Nijedna do sada nije bila u tolikoj meri kompaktna i homogena, tako brižljivo satkana, kao, hajde da se poslužimo metaforom, skulptura koja nije klesana, koju je morska voda svojim talasima i strujama, zajedno sa sredozemnim bićem samog pesnika, strpljivo vajala i oblikovala, tako da izgleda da je izlivena iz jednog komada, a da pri tom taj efekat nije postignut nekim komplikovanim versifikacijskim zavrzlamama, jer sve pesme su, kako smo na to već navikli kod Kastela, pisane slobodnim stihom. Njihov raspored je takav da se jedna na drugu nadovezuju, jedna drugu dopunjuju, pesma pesmu priziva, da nam se, dok pratimo osnovnu nit ovih stihova, bez obzira na to što je svaka pesma zasebno naslovljena i ima svoju pojedinačnu umetničku egzistenciju, može učiniti kako čitamo obimnu, ali uzbudljivu poemu. Upravo zbog toga autor ovu zbirku nije ni želeo da deli u cikluse, jer je u svojoj biti ona nedeljiva. Odustaje pesnik od svojih ironičnih opservacija na račun savremene stvarnosti, odustaje pomalo i od Mediterana onakvog kakvog smo ga poneli u sećanjima na drevnu i nešto skoriju prošlost, a još pre od Mediterana koji pruža nemilu sliku svakodnevice ispunjene zlom. Otuda njegova potreba da objasni pripadnost Mediteranu. Kosmopolitizam na zapadnjački način, koji vodi zapravo amerikanizovanoj civilizaciji, ono je što stvara otpor prema svetu oličenom u kopnu i okreće pesnika ka Velikom moru, kako je Herodot nazivao Sredozemlje. Pesma „Ples i potop“ nam upravo otkriva zašto se Kastel odvojio od stvarnog Mediterana, koji je u njegovim ranim knjigama bio očito prisutan. On je polazišna tačka bez koje se ne bi moglo dospeti u ovaj kastelovski, imaginarni Mediteran satkan od tragova prošlosti i čežnje za budućnošću koja je moguća, ali nije i izvesna. Budućnost je, kako čitamo u istoimenoj pesmi, maćeha koja nas je napustila pre nego smo postali svesni nužnosti da budemo potpuno sami, izdvojeni od svega, kako bismo iznova stvorili svet po meri svoje slobode. A stvarni Mediteran zahvaćen maestralom haosa, sa svojim migrantima, krizama i stvaranjem geta, nije ono za čim je pesnik čeznuo, što je godinama slavio. Otuda se Mediteran izmešta u pesničku viziju i postaje simbol slobode i bezmerja. On je neophodan u trenutku kada se propast sveta već sluti. Najavljena je suptilno u pesmi „Ciklus“, bez prisustva ozloglašenih jahača apokalipse, bez truba, kuknjave i paničnog straha. A kada se taj strah u nekoj od narednih pesama i pojavi, on ne zahvata sve. Prestravljenosti svih onih koji u sebi ne nose sliku novostvorenog Mediterana, pred uništenjem što preti evropskoj civilizaciji i to sasvim realno, a ne u nekakvim košmarnim snovima, suprotstavljen je spokoj onoga koji zna da rušenje donosi novo stvaranje. Za Kastela tanatos nikada nije konačno stanje, već jedna od metamorfoza. U reči, u grumenu soli posejanom u svom potomstvu, iza nekog budućeg potopa, vratiće se život, baš iz mora. Ciklusi se broje od jednog do drugog potopa. I sve kreće iznova: more, pa život u njemu začet i tako preko vodozemaca do onih koji će iznova moći da stvore reč, ali ne i sećanje na prethodna postojanja. I sve tako dok se svet iznova ne pretvori u groteskni karneval, u kopno koje za vodu zna samo preko akvarijuma u džungli, daleko od lepote i kulture Sredozemlja. Mada nam se može učiniti da, kad već dođe do poređenja prošlosti i sadašnjosti, prošlost ima prednost, kako iščitavamo iz pesama „Prije groteski“ i „Valeri među zvanicama“, treba imati na umu da se Boris Jovanović Kastel kroz svoje stihove zalaže za ponovno stvaranje Mediterana. Valeri se među zvanicama pojavljuje kako bi umetnost uspostavila vertikalu, kako bi se spojile različitosti: stara rimska umetnost sa dobom simbolizma i konačno sa sadašnjim trenutkom. Pijanstvo omogućava da perspektive budu sasvim izmenjene i da se Valeri pojavi kao duh budućnosti, dok se sadašnjost ne vidi. Možemo je tek naslutiti u pitanju: „Plivati ili ne?“
Opozicije prošlost–sadašnjost–budućnost su nešto što treba da bude prevaziđeno, kao i samo poimanje vremena mereno na uobičajen način. I kao satovi na Dalijevim platnima, peščanici se u poeziji Borisa Jovanovića Kastela krive, pesak iz njih otiče i oni postaju neupotrebljivi. A kada nema načina da bude izmereno, vreme prestaje da postoji. Gubimo i busole, jer više nije važno na kojoj smo strani sveta – svuda je Mediteran i ogromno Sredozemno more, čije obale bivaju sve beznačajnije, kao što više nisu značajni odlazak ni povratak. Sve je podređeno putovanju, plovidbi u kojoj se  čovek i more stapaju u jedno. Nema toga što ne može biti obezvređeno, čak i sunce može da oponaša „zarđali zlatnik“, samo voda i njena so nasušna ostaju. Ostaje i sloboda, koja se obračunala sa svim vidovima granica: ljudskim, ovozemaljskim i ovomorskim. Oslobađamo se „iz papirnatih rešetaka istorije“ („Epopeja oslobađanja talasa“). Prestaje robovanje prošlosti kao zapisu pobednika i okrećemo se slobodi koju nudi pučina, naravno, bez odbacivanja vrednosti civilizacijskih tekovina. Prezrena su sva ograničenja. Zato je potrebna smrt narandžastih bova (pesma „Bove“), zato je potrebna smrt obala. Zato nisu neophodna ni zvona da tu smrt obznane. Sve vreme se govori o jasnoj opredeljenosti, o pripadanju moru, vodi, soli, Mediteranu, onome što je prošlo, onome što je izmaštano, ali i o neprihvatanju ograničenja ma koje vrste, pa i vremenskih. Dok pesnikove „otkopčane riječi rone“ umirujućom ritmikom stihova, postaje nam jasno zbog čega sloboda oličena u novostvorenom Mediteranu, sloboda kojoj se teži, ponekad može biti izjednačena sa smrću. Budući da smrt nije shvaćena kao kraj, niti ništavilo, već kao jedan od vidova postojanja čija je suština put ka novom stvaranju, umesto da se okrenemo kopnu ili bezbednoj ali ponekad dosadnoj površini pučine, uronjeni smo u suštinu, porinuti u more i njegove milenijumske tajne. Ima u toj smrti nešto što nas nagoni da u sećanje prizovemo bezbroj puta citiran Miljkovićev stih „isto je pevati i umirati“ (iz pesme „Balada“ posvećene ohridskim trubadurima) i uđemo u koloplet Kastelovih autopoetičkih iskaza, kojih je u knjizi More u naručju mnogo više nego u njegovim prethodnim zbirkama poezije. Iako ne tako eksplicitno kao Miljković, i ovaj autor nam predočava da se sloboda reči, „otkopčane riječi“, i sama pesma oslobođena stega, ostvaruju tek kroz pesnikovu smrt. Reč je  o tome da se pesma odvaja od pesnika, živeći sopstveni život, nezavisno od njega i njegovih namera. U pesmi „Demostenova besjeda na skalinama u Podgorici“ Kastel koristi poznatu biografsku priču o Demostenovoj govornoj mani i načinu na koji ju je prevazišao, kako bi na posredan način napravio paralelu sa pesnikom koji oblikuje svoj govor uvek iznova savladavajući prepreke kamenčića stavljenog pod jezik. Da jeste reč o paraleli govori nam i to što ovaj Demosten svoje retorske veštine iskazuje baš na podgoričkim skalinama, dakle kraj reke, a ne negde pokraj mora, bez obzira na to što je i Podgorica, iako joj more zaklanjaju brda, mediteranski grad.
Tajne „majstorske radionice“, odnosno, uvid u svoja poetička načela Boris Jovanović Kastel najviše nam otkriva pesmama koje ne samo da u knjizi stoje jedna do druge, već i naslovima korespondiraju. Reč je o dve pesme visokog umetničkog dometa: „Kako se domovinom soli postaje“ i „Kako se domovinom voda postaje“. Prava reč, pesnikova reč, zapretana je u pradubinama iz kojih mora da je iskopa ili prizove. Ono što pesnik štedrom rukom ne raspe, ono što u njemu zakonači tokom više polarnih noći, i opet se vrati jugu, tu kapljicu, tu reč on istisne iz sebe, ali tako da i ona sama ne zna ko joj je tvorac. Toliko je svoja da joj se čini kako je samonikla. Odlazi reč, ali zahvaljujući njoj neke se daljine otvaraju, promrzle katarke se postavljaju na svoje mesto, a umesto istisnute kapljice, odnosno, izgovorene reči, pregršt slanih kapi u pesnika se nastanjuje. Iz njih mora naviru, i snova nastaju pesme.
Druga od pomenute dve pesme više je okrenuta recipijentu. On ne samo da se nalazi u lavirintu, već je i u mraku, vezan uz to. Nije mu nimalo lako i čini se kako je svako kretanje kroz život, kao i kroz pesmu, nemoguće. Samim tim i razumevanje. Ali titravo, nejasno svetlucanje blagoslov je koji ga izbavlja iz mraka. Taj odsjaj, to treperenje voda, svetlost je umetnosti. Ona mu omogućava da se snađe u lavirintu pesme, iz kog nije cilj izaći, već što više kutova istražiti, što više koraka po novim hodnicima napraviti. Premda su pesme u ovoj knjizi mnogo manje hermetične nego što nas je na to Kastel navikao, time što nam je odvezao noge i ruke i razagnao pomračinu do razaznatljivog, on nam je samo pomogao da se kroz njegove stihove lakše krećemo i da manje uboja zadobijemo od sudaranja sa zidovima, ali nam nije olakšao tumačenje. Svaka njegova pesma lavirint je koji ima više izlaza, a svaki od njih može biti pravi, pitanje je samo na koju će nas stranu asocijativnost njegovih metafora i simbola okrenuti. A gde god stigli, na pravom smo mestu!
Zbirka pesama „More u naručju“ je i potraga za identitetom. Da li je stvarnije ono što želimo biti od onoga što jesmo? Gde nas više ima: u telu koje je usamljeno, uprkos tome što je smešteno u istorijski trenutak i okruženo drugima sa kojima nema adekvatnu komunikaciju, ili u duhu koji uživa u svojoj samoći? Sve su to pitanja koja pesnik postavlja sebi, ali i svojim čitaocima. Pesma „Brod pobratim“ nam otkriva dualitet lirskog ja, koje se u jednom trenutku identifikuje sa svojim pobratimom. Sve postaje komplikovanije, budući da za pobratima nije izabrano biće, već stvar: brod znan još od detinjstva. Brod ovde nije samo simbol, naprotiv, lirsko ja sebe određuje (pominjući jedra, zastave i sl.) kao brod, pa tek onda neki drugi brod naziva pobratimom. Jedra napravljena od listova spaljenih rukopisa objašnjavaju nam o kakvim brodovima je reč. Hijeroglifi, mramorne knjige, „helenizam postmoderne“ govore nam da je odnos dva broda, dva pobratima, odnos umetnika i njegove umetnosti od koje traži samo jedno: da nikada ne pristane na „svejednost“, bez obzira na to kakva ih budućnost čekala, makar ih oboje pretvorila u olupine. Da bismo shvatili simboliku broda pobratima, neophodno je najpre dokučiti ko je taj koji peva.

Svojim pesmama autor nedavnih „Beskopnika“ i „Pozivnog pisma suncu“ u sećanje nam priziva Mediteran minulih vremena, različitih civilizacijskih ali i umetničkih razdoblja, nagoni nas da se prisetimo nekih njegovih pesama objavljivanih tokom proteklih dvadesetak godina, pa čak i naslova pojedinih knjiga (izbor iz njegove poezije objavljen 2008. godine pod nazivom Mediteranski indigo leluja nam pred očima dok čitamo pesmu „Ime sa papirusa“). To nije samo potraga za pesničkim identitetom, već i za Mediteranom onakvim kakav je nekada bio, i kakav iznova treba da bude stvoren.
Ne napuštajući svoj suptilni erotizam, razvejan u „dekolteima dubokog gaza“ i haljinama sinestezijski šivenim od narandžinih kora, Boris Jovanović Kastel se u knjizi „More u naručju“ bavi prvenstveno egzistencijalno-poetičkim pitanjima. Koliko je potrebno hrabrosti za odlazak? Koliko snage da se odbaci povratak? Šta čeka onoga ko se vraća? Šta čeka onoga ko ostane dosledan sebi odnosno moru? Da li se smestiti u antologije i pretvoriti u vodu iz koje se stiglo ili ostati veran moru i iz njegove soli biti ponovo rođen? Uprkos dramatici pitanja na koja pesnik pokušava da ponudi odgovore, bure na pomolu nema, čitalac ne oseća uznemirenost, već omamljujuće pijanstvo, kao kad se od nestašnog mora blago zatalasa u glavi. Brodeći Kastelovim stihovima on može stići do beskraja, mada nije isključeno da na toj plovidbi susretne i samog sebe.

Nikola Šimić Tonin: Pletem ti priču

Viktorija Rogić, Moderna tradijica, Lika club Zagreb 2017.

Moderna tradicija – Pletem ti priču, s lica knjige, naslovom poručuje mlada autorica prvom svojom ukoričenom knjigom: Moderna tradicija – Pletem ti priču. Od niti riječi plete osvrte, kolumnama kazivanja, iz dana u dan u svojevrsnim dnevničkim zapisima: Pletem ti priču; Znamo li se šalit kao nekad?; Prvi dan škole muka ili veselje?; Preko konja i kočija do limenih ljubimaca; Nekad rijeka, danas perilica; Ojkanje i glazba; Sv. Luca na Božićna vrata kuca; Danas face nekad face to face; Nova ljetna ponuda – miris polja; Ki,Ča,Mi – naša čakavština; Pismo ili E – mail; Dane gubi ili dangubi; Ima li izbora – Nekad motika danas tacna…
Publicističkim stilom, najsloženijim stilom hrvatskoga standardnoga jezika, stilom javne komunikacije, stilom u kom se najvjerodostojnije pokazuje aktualnost. Mnoge jezične karakteristike ovoga stila uvjetovane su njegovom usmjerenošću na mnogobrojne primatelje različitog porijekla, obrazovanja, socijalnog statusa, kao i činjenicom da tekstovi nastaju u veoma kratkom roku. (Katni-Bakarši, 2001: 162).
Plete priče s rubova djetinjstva, rubovima zapitanosti, zaljubljenosti u svoj kraj, ljude, običaje, idiom… plete priču tragovima koje za sobom ostavlja narod njenog kraja… govor, riječi, običaje, materijalnu i nematerijalnu baštinu baštini idilikom doma i obitelji gradi svoj prepoznatljivi jezik. Svojim osvrtima daje riječ ženama koje su u tišinama i zakutcima doma tkale ljepote svojih sjećanja. Pjevale tuge samoća. Tegobe teškoga rada u polju, oko blaga, u kući oko ukućana. Govorile šutnjama. Ovim osvrtima dobivaju prešućene riječi. Govore njima o običajima minulih vremena. Čuvaju ostavštinu prošlih generacija, čuvaju u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućim generacijama. Dostignuća što su nam preci ostavili u jeziku i književnosti, graditeljstvu i likovnim umjetnostima, uključujući narodnu umjetnost, u glazbi i… Što je jedna od odlika ove knjige.
Širina njezinih interesa, znatiželja i stalna upitanost o polazištima istraživačkog i primijenjenog rada očituju se u ovoj knjizi. Tematskom raznolikosti priloga – osvrta, osobnih crtica, članka… – zrcali se izazov tradicijske kulture kao predmeta istraživanja kojima – Plete priču.
Naša nas pletilja priča, iznenadi poetom u sebi, nasmije rijetkim smislom za humor, uputi na manje poznato, pouči, donese nam svoj kraj u njegovoj trenutosti u ovom sadašnjem aktualnome trenutku, iznenadi manje poznatim, natjera na sjećanja, na propitivanja i poredbe sa svojim krajem. Izuzetno vrijedna i dugo čekana knjiga. Čekao ju je prostor kom je nedostajala kao prijeko potrebna kockica u mozaiku tradicijske kulture. Knjiga Viktorije Rogić Moderna tradicija, nezaobilazni je izvor svima koji se u svojim istraživanjima budu bavili Likom, tradicijskom kulturom općenito.
Uistinu nam manjka knjiga ove i ovakve tematike.
Pletilji priča:
– I dalje nam pleti, otimaj zaboravu priče, do novih ukoričenja.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: O knjizi priča u rukopisu “I Supermen je bio novinar” Dražena Stjepandića

Knjiga priča “I Supermen je bio novinar” sadrži 22 priče iz novinarskog života. Neke su i malo duže, a neke su bile objavljene na portalima Tjedno, Dnevno i Portalu oko. Priča “Come an, Jura” je objavljena u u knjizi “Zvučni zid” (V.B.Z., Zagreb, 2009.), a priča “Posljednji dan” je objavljena kao poglavlje u knjizi Puki nacionale (V.B.Z., Zagreb, 2010.).
Priče donose mnogo nepoznatih događaja, detalja i podataka iz života poznatih ljudi. Mogu se čitati kao neka čitanka iza kulisa povijesti. U njima se miješaju novinarski, reporterski stil sa područjem suvremene proze prepune opisa. Reporterski stil prestaje biti novinarstvo i postaje proza o novinarstvu, literarni žurnalizam koji sa žurnalizmom ima veze jer ga ponajviše tretira i opisuje.
Priče iz zbirke “I Supermen je bio novinar” su podijeljene u pet neobilježenih tematskih dijelova. Prvi društveno-politički, drugi književnički, treći rokersko-estradni, četvrti sportski i u petom dijelu autor piše o nekim svojim djevojkama. Sve priče su naravno vezane uz novinarstvo jer za autora novinarstvo nije posao nego način života i on ga opisuje kroz različite situacije bez namjere da o tom poslu daje lekcije ili osude. Zaključke prepušta čitateljima.
U prvom tematskom dijelu miješaju se kasnije jasnije uočljiva područja jednako kao što u prvom dijelu mutiraju postojeće političke vrste najavljujući misli 21. stoljeća. U priči “Gospođa Gizela” priča o susretima s gospođom Gizelom Đureković. U priči “Četnički grob na Bleiburgu” ironično relativizira posljedice Drugog svjetskog rata. U prvom dijelu je i priča “Jegulje iz San Sebastijana” koja je posvećena putovanjima proslavljenog violinista maestra Tonka Ninića.
U drugom dijelu, ako izuzmemo Dragutina Tadijanovića i Borivoja Radakovića kojima su posvećene priče “Kad u Kolašinu umuknu utihnu ovce” i “Amaterijalizam”, autor piše o svojim poznanicima, mahom nepoznatim piscima. Naizmjenično duhovito i tužno, naizmjenično i istodobno, jednako kao što je to stilski reporterski i literarno.
U trećem sportskom dijelu autor u priči “Vrijeme kad Medveščak nije gledao nitko” opisuje neke hokejaške utakmice kad nije bilo publike. “U priči Maksimir Gorki” prisjeća se alkoholiziranog trenera Branka Zebeca koji je znao zaspati uz aut liniju, a pijan znao je skočiti kad njegova momčad dobije gol misleći da se dogodilo suprotno.
Priče nisu samo autorove priče, nego su u njima ispričane i priče koje je autor čuo. Često su priče kombinacije priča kao u priči “Večer uz grupu Jutro” gdje menadžer koji je otkrio Bijelo dugme priča kako im je pomogao i kad je želio suprotno kao u slučaju za Novu 1976. godinu koju je Tito dočekivao u Zagrebu. Da im napakosti, preporučio je Dugme protokolu zbog čega su morali otkazati dva rasprodana beogradska Pionira. U HNK u Zagrebu su Dugmetu isključili struju i naprasno su ih skinuli s pozornice, ali sam podatak da su nastupali za Tita, u ono vrijeme bio je dovoljan da ih bjesomučno počnu vrtjeti na radiju i televiziji, daleko više od drugih rokera, što je bilo raketno punjenje za karijeru Dugmeta. U toj priči autor ima i svoju priču o Dugmetu.
Tri priče posvećene su iskustvima drugih novinara. “Pošteni polkovnik Gomeljski” u kojoj se priča kako je Cibona s Aleksandrom Gomeljskim namještala utakmice. Priča “Gospon Amigo” je posvećana velikom nogometnom novinaru Zvonimiru Magdiću koji je izvještavao iz aviona koji je s nogometašima Dinama pao na aerodromu u Rimu, ali zbog spleta okolnosti taj tekst mu u “Sportskim novostima” nisu objavili u prvom izdanju, jednako kao ni tekst o mladom Maradoni. Priča “Posljednji dan” priča o posljednjem danu života pokojnog Ive Pukanića.
Zapravo mnoge od ovih priča su još neispričane nepoznate priče o poznatim ljudima i događajima.
Po riječima onih koji su pročitali ovaj rukopis radi se o knjizi iz novinarskog života kakve kod nas još nije bilo. Rukopis stavljaju uz bok knjigama priča “Sarajevski marlboro” Miljenka Jergovića i “Anđeo u ofsajdu” Zorana Ferića.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Komunikacijska buba u srcu

Naslovnica hrvatskog izdanja romana K Toma McCarthyja

Tom McCarthy, K, OceanMore, 2012., s engleskog preveo Dean Trdak

Nakon što sam prije otprilike godinu dana pročitao roman Ostatak Toma McCarthyja, naravno, s nemalim kašnjenjem od 8 godina od prvog objavljivanja u Hrvatskoj (OceanMore, 2008.), moram priznati da mi se kao temeljni problem knjige pretpostavio upravo naslov. Zašto, zaboga Ostatak (Remainder), a ne Podsjetnik (Reminder) jer sadržaj sugerira da se glavni junak bori s izostankom cjelokupne slike iz memorije, s nečim što bi ga trebalo podsjetiti na to tko je zaista, na njegov stvarni identitet, a koji bi, navodno, mogao prizvati svojom kompulzivnim radnjama. Naravno, sve veći zahtjevi glavnog (anti)junaka Ostatka za adrenalinskim podražajima ukazuju da je tu riječ o nečemu drugome, ne samo podsjetniku, no pustimo sada te spekulacije na stranu, naime, to je i cilj Toma McCarthyja – ostavlja nas s ostatkom.

Potvrda namjernost odabira naslova Ostatak zapravo mi je nadošla tek nakon čitanja druge knjige, romana K. Tu se shvaća da se zaista radi o ostatku, o talogu, o onome što je Pynchon detektirao, a taj je ostatak nastao zbog sloma komunikacije uslijed prezasićenosti sadržajem što uzrokuje evidentnu zbrku i vodi prema kaosu, bilo da se radi o vizijama uzrokovanima halucinogenima, bilo da se radi o vrućici, bilo da se radi o tehnološkoj prezasićenosti svijeta, a koja se u McCarthyja ostvaruje u gusto pisanom proznom pismu (uz napomenu da se McCarthyja čita s lakoćom), s bezbrojnim labiritničnim rukavcima, hermetičkim aluzijama, gotovo posvemašnjim izostankom simpatije za glavnog junaka Sergea Carrefaxa (kako autorove tako i prilično očekivano čitateljeve), koja nužno vodi do spoznajne kvake koja otvara vrata univerzalne komunikacije – po septičkom šoku, nešto slično Kamovljevskom konceptu “ja nisam ja”, ali danom iz trećeg lica – sve je povezano sa svime, ne postoje prošlost, sadašnjost i budućnost i da, ljubav je ključ, no ona je obavijena beskrajem mistifikacija koje, moguće, naslućujemo, no ne uspijevamo ih doseći. Ljubav nam ostaje stalno skrivena.

O čemu se uopće radi u romanu K (izvorni je naslov C)? Riječ je, ukratko, o obiteljskoj drami, bildungsromanu, romanu lika, špijunskom romanu (zapravo, žanru sui generis) koji prati Sergea Carrefaxa od njegovog rođenja, preko odrastanja na obiteljskom imanju na kojem svi sudjeluju u golemim društvenim (škola za gluhonijeme) i prirodoslovno-matematičkim te tehničkim eksperimentima, sve skupa prožeto optimističnim duhom novog tehnološkog doba. Zatim radnja prati Sergeove tinejdžerske pomutnje u nekom srednjoeuropskom Badu, zacijelo Karlovym Varyma; zatim dolazi Prvi svjetski rat gdje mladi Serge biva regrutiran u zrakoplovstvo i veze, nakon toga slijedi dio povratka u lude dvadesete u London gdje dane provodi između razmišljanja o bitima komunikacije, spiritističkih seansi, razuzdanih predstava i performansa, mijenjanju fakulteta i, jasno, vrlo ekstenzivnog uživanja u halucinogenima. Zatim radnja seli u Egipat, najprije Aleksandriju, a potom u Kairo sve do doline kraljeva uz Nil gdje ujedno doživljava i svoj vrhunac.  Kao što rekoh, naizgled bildungsroman. No, ipak i malo više. Zapravo, puno više.

Pozadina romana jest bijeli šum civilizacije, vrsta primordijalne komunikacijske juhe. Ova je komunikacijska zbrka, odnosno prezasićenost dana u probavnim smetnjama glavnog junaka (opstipacija kao metafora nesposobnosti organizma da se sam čisti što posljedično vodi prema samotrovanju), incestu (nije slučajna količina aluzija na bratsko-sestrinsko seksualno sjedinjenje kao temelj kozmogonije, poput Izide i Ozirisa), hipnotičkom transu, komplotu svjetskih razmjera cijelog niza navodno skrivenih skupina, a koja se očituje u općoj paranoji u kojem se ne zna tko povlači konce. A sve to kulminira za književnost zapadnog kruga kardinalne 1922. godine, one kada su objavljeni i Uliks i Pusta zemlja i kada je Kafka još bio živ. Kafka je još jedan K (doduše na hrvatskom) čija je halucinantna vizija sina-brata (Preobražaj), u obliku gamadi (originalni naziv djela) zapravo nedostojna čak i za žrtvovanje dok ga se najbliži konačno ne oslobode, zapravo metafora otuđenosti današnjeg čovjeka. Komunikacija, uz izostanak ljubavi, nije moguća, mogao bi biti jedan koncept koji se nadaje iz općepoznatih zakona termodinamike o nemogućnosti postojanja perpetuum mobilea I. i II. vrste.

Serge Carrefax i njegova sestra Sophie nisu nimalo slučajan par: oni su u svojevrsnom “suicidalnom paktu” koji ima viši cilj i smisao, naime, nadrasti čovjeka-u-tehnologiji (faustovskog), nešto s čime su i sami opsjednuti, no u potrebi da se oslobode toga i postignu što veću autentičnost. “Slučajnost” Sophienie “samožrtve” (samoubojstvo otrovom po otkriću seksualnog iskustva i po predosjećaju, auri Prvog svjetskog rata – usporedi slično iskustvo kod Junga!) kao i njezino ime, naslućuju trag ljubavi, one božanske, one toliko velike “lude ljubavi” (manikos eros),  koju može otjelotvoriti samo Bog/Pleroma, ali ne i “njegova” stvorenja nižega reda koja mogu samo padati u sve dublju i grčevitiju patnju ukoliko tu “ludu ljubav Boga” nisu u stanju sublimirati i prenijeti u materiju i samim time klesati njegovo lice u zemlji, krvi, mesu, kostima (C kao ugljik, odnosno temeljni element života) i komunikaciji (C kao communication) u zajednici (community). Kratko i jasno, ukoliko Sofija nije u stanju postati Spasitelj materije i psihe kojom vlada Demiurg i to putem Objave (komunikacije), ona je neuspjela, unatoč plemenitosti prvotne namjere. Ne bih želio spoilati, no ključna scena se odvija na višeslojnom, moguće i lažnom groblju staroegipatskom nalazištu, nekoj vrsti smetlišta generacija.

Tu je i odgovor na ranije spomenuti roman Ostatak – on se krije u romanu K – a zapravo je riječ o autentičnosti, koju suvremeni mag-čarobnjak, dakle, znanstvenik, provodi na samome sebi ne bi li se uspio osloboditi faustovskog zagrljaja civilizacije prosvjetiteljstva-modernizma-postmodernizma.

Kao i Pynchon, McCarthy je duboko uronjen u meta-stvarnost, u stvarnost onkraj one vidljive, koja, iako škartira svoj ostatak-talog, stvarajući slojeve i slojeve civilizacijskih i uglavnom sve manje razumljivih iskustava, nije svjesna svoje vlastite prorečene propasti (notorna Propast Zapada Oswalda Spenglera, Der Untergang des Abendlandes, također objavljen 1922.) u koju bezglavo srlja unatoč maloj manjini koja je nastoji denotirati i samim time pozicionirati čovjeka izvan već postojećih koncepcija magijskog, apolonijskog i faustovskog.

“Tajne srca”, kako ih naziva Laura, naizgleda sporedna junakinja romana K (Ka kao duša po staroegipatskom vjerovanju, jedan od dijelova cijele duše, a koja transmigrira tj. seli), predstavljaju ono što dolazi pred Anubisa na vaganje srca koje mora biti lakše od pera. To jest, vaganje misli i osjećaja. Ovo je zapravo centralno mjesto romana: mjesto koje obećaje stalni krug rođenja, života i smrti te ponovnog uskrsnuća. Gnostičko pjevanje, zar ne? Ili barem tako zvuči.  Kako bilo, tajne srca su “neprijavljena djela pokojnika, tajna povijest i grešna savjest” koje su bile upisane na skarabeja (kao nositelja informacije) i stavljene na mjesto srca. Zapisana povijest, skarabej, tu je paradoks, “uskraćuje vitalne informacije čak i kad ih bilježi” i reproducira, a pokojnik tim načinom “priznanja” dobiva mogućnost novoga uskrsnuća.

Konačno, pred sobom imamo “jedan od onih romana” ili “jednog od onih autora” koji nemalo denotiraju kompleksnost današnjice, pa makar govorili o romanu smještenom radnjom prije sto godina. Uz, jasno, nemali ostatak nerečenoga ili zatajenoga koji nam ostaje za naše vlastite misaone eksperimente. U svakom je slučaju McCarthy svakako “jedan od onih”.

Ilustracija: Detalj prizora vaganja srca, Huneferov papirus

Zoran Hercigonja: Širenje područja borbe

Naslovnica romana u izdanju Litterisa

Recenzija M. HOUELLEBECQ – ŠIRENJE PODRUČJA BORBE

Teško da netko do znanstvenika poput sociologa, filozofa, povjesničara ili političara može definirati i tako jasno opisati stvarnost odnosno ambis banalnosti u koji propada društvo kao M. Houellebecq. Roman „Širenje područja borbe“ dugo je očekivani osvrt na problematiku mentaliteta zajednice koja propada. Progovaranje o stvarnom problemu je vrlo bolno i vrlo često se „problem“ društva podmeće pod tepih. No uvijek postoje oni kojima ta nagomilana prljavština pod tepihom zadaje velike muke. Uvijek postoje oni koji će progovoriti kada dođe „žuta minuta“.

Roman ponajprije propituje i oslikava aktualnosti mentaliteta ljudske zajednice 21. stoljeća koji najedanput s ljestvice visoke moralne uzoritosti, spada na demoralitet nižeg primata. Surovi kult snage, trivijalnosti,banalnosti, rudimentarnosti, pretjerani liberalizam, ruši temelje nad kojima je sazidana košnica ljudskog života i suživota. Stanje pomne meditacije i višestoljetne kontemplacije, zamijenjeno je ovčjom delegacijom okupljenom iz jednog jedinog razloga: seksa. Spolnost je postala sustav koji održava društvenu hijerarhiju. Seksualnost je postala glavna karika u lancu sustava socijalne hijerarhije. Roman prati informatičara koji zarađuje dva i pol puta više od prosječne plaće. Očekivalo bi se da je moneta sustav zadobivanja pažnje i naklonosti drugih. No trendovi su promijenjeni. Novac je „nekad“ bio surogat lišenih ljepote i šarma. Kupovna moć novca ne privlači žene. Društveni trendovi oljušteni su do razine tržišta seksa ili narcističkog zadovoljenja. „Širenje područja borbe“ kao promatrač opisuje „moderni život“ u grčevitoj potrazi za andrenalinom i za što više užitaka, malo ljubavi i dovoljno novaca. Glavni junak kao „diskvalificiran“ igrač bori se u nadi da će konačno uspjeti probiti se u sferu „liberalnog“ modela života. Ova razorna i provokativna ispovijest, ispisuje istinu kojoj sve više okrećemo leđa. Nije ugodno kada netko ispisuje „naše“ grijehe. Kako i ne bi kada Houellebecq koristi dosta grub rječnik: „…Drugi su se, naprotiv, poput parazita koji se hrane truleži, valjali u kaljuži cinizma…“

Preokrenuta paradigma odnosa i vrijednosti, dokaz je društvene narcisoidnosti i težnje krajnjem individualizmu. Paradigme žudnje, ljubomore, frustracije, nastaranosti, lagano su fermentirale u rasplamsali svjetionik „modernog društva“. Moral, pravda, društvene norme, sve su to samo ne izgrađen sustav suživota. Moderno društvo; što li je to? „…povratak brutalnom kultu snage, odbijanje sustava svjetovnih pravila izgrađenog dugotrajnim procesom u ime morala i prava.“ Roman jednostavno budi emocije nekih davno zaboravljenih društvenih „licemjerja“ poput morala, osjećajnosti, pravde i milosrđa. Roman se ne preporučuje duševno nestabilnima [SIC].

Foto: www.pexels.com