Arhiva kategorije: Gradska pričaonica

Victoria Botički: Taj iritantni alarm

Opet sam čula taj iritantni alarm. Moram ga slušati svako jutro. Prerano se dižemo za školu.
Na brzinu sam pojela doručak i spremila se. Otišla sam po svoju prijateljicu i zajedno smo krenule u školu. Na putu smo razgovarale i tek kada smo stigle ispred škole shvatile smo da nismo napisale zadaću iz matematike, a baš nam je matematika bila prvi sat. Zadaću je tako lako zaboraviti, a i da je nisam zaboravila ne bih je imala vremena napisati.
Ovog smo puta imale sreću jer nije pregledavala zadaće, ali je naravno dala hrpu nove. Sada moram napisati duplu zadaću do sutra. Sljedeći mi je sat bila geografija. Potpuno sam zaboravila da imamo ispit. Zašto je tako lako zaboraviti na ispite?! Nadam se da ću imati malo sreće.
Zvonilo je i krenula sam na fiziku – jedan od mojih najgorih predmeta. Ne znam tko je sastavljao ovaj raspored, ali danas imam sve najgore sate, osim dva sata informatike poslije ovog mučenja. Nakon četrdeset i pet minuta (koje su se meni činile kao dva puna sata) napokon je zvonilo. Na informatici ću barem dobiti malo odmora.
Informatika je, naravno, brzo prošla… Ne mogu vjerovati, ali nekako mi svi loši sati traju cijelu vječnost, dok svi dobri traju samo petnaest minuta. Sada slijedi najgore od svega – talijanski i to dva sata. Nemam pojma kako ću to preživjeti. Danas smo samo gledali film (koji ja nisam razumjela jer nije imao titlove) tako da ga uopće nisam gledala, nego crtala.
Zvonilo je, konačno mogu otići kući. Sedam sati tvojih najgorih predmeta je teško izdržati. Naravno, odmor mi neće dugo trajati jer imam engleski (što nije grozno) i hrpu zadaće (što je grozno). Ovo baš nije moji dan. Dobro, možda nije bilo toliko grozno. Većinu vremena smo se zezali i smijali. Na informatici je cijeli razred igrao istu igricu, a na talijanskom sam “dobila” novi crtež.
Priznajem da možda škola nije toliko loša kao što sam rekla, ali to nikako ne znači da je volim ili išta približno tome. Samo volim biti s prijateljima.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Victoria Botički: Stjenovito brdo

Neki moji prijatelji misle da nikada nećeš osjetiti pravu ljubav ako nemaš prave roditelje. Tako su se rugali djeci iz naše škole koja su bila usvojena ili živjela u domu. Ja im se nikada nisam rugala jer mislim da im je i ovako dovoljno teško.
Trenutno sam na satu matematike. Znam da bih trebala slušati, a ne crtati, ali ne mogu si pomoći. Kada sam konačno čula zvono, krenula sam kući. Vani je padala kiša i ja nisam imala kišobran, ali nije me briga.

Tek sad sam shvatila, nisam vam se predstavila. Zovem se Tara, imam plave oči i crvenu kosu koja mi dostiže do struka  ne previše crvenu, više narančastu, mislim da lijepo izgleda). Većina mojih prijatelja mi govori da sam tvrdoglava i da se uopće ne vrijedi svađati jer ću uvijek pobijediti. Sportski sam tip i nije me briga za modu.

Na putu kući prošla sam kroz park i vidjela neku djecu koja igraju nogomet usprkos kiši. Kada sam stigla kući, odmah sam se presvukla. Nisam niti primijetila da je kuća prazna dok nisam zazvala mamu, koja se već trebala vratiti s posla i dobila beznačajnu jeku umjesto odgovora. Uputila sam se prema kuhinji, no na pola puta prošla sam pokraj ladice koja je oduvijek bila zaključana. Iz nekog me razloga danas zanimala više nego ikada prije, pa sam odlučila potražiti ključ. Prošlo je već tri sata, a ključu ni traga, već sam izgubila nadu da ću ga naći.

Ostao mi je samo još ormar, zašto barem ne pogledati? Otvorila sa ga i pretražila, no bio je potpuno prazan. Krenula sam ga zatvoriti, ali onda sam kutkom oka vidjela da nešto sjaji na vrhu ormara. Okrenula sam se i pogledala opet, ali ormar je još uvijek bio prazan. Kada sam ga zatvarala, opet sam vidjela taj isti sjaj. Odlučila sam ga pustiti otvorenog i samo se malo pomaknuti. Bila sam u pravu. Pomaknula sam se u desno i vidjela sam odbljesak svjetla na vrhu ormara. Popela sam se na stolicu i pronašla ključ. Odmah sam otrčala prema tajanstvenoj ladici. Kada sam je otključala, vidjela sam pismo moga tate ( radi u vojsci pa on i mama samo tako komuniciraju). Već nakon prve rečenice izašla sam iz kuće i počela trčati, ne znam kamo, ali znam da sam išla što dalje od ove kuće. Dopisuju se o tome i na kraju je to njihova odluka. Ne mogu vjerovati! Misle da mi još ne mogu reći. Pa kada, ako ne sada?! Kada bi netko trebao saznati da mu roditelji zapravo nisu pravi roditelji?! Vani je već bio mrak kada sam stala. Nisam se vratila kući. Cijelu sam noć lutala ulicama grada i pratila mjesec koji me je gledao s visoka i čuvao me od opasnosti.

Tek sam se ujutro odlučila vratiti. Kada sam se vratila, mama je sjedila na trijemu ispred kuće i potrčala prema meni čim me je vidjela. Već je znala zašto me nije bilo i neprestano mi se ispričavala što mi nije prije rekla. Govorila mi je da me voli kao da mi je prava majka i da ja jesam njezina kći.

Jeste li znali da Tara znači stjenovito brdo? Mislim da mi ime savršeno pristaje jer život je poput stjenovitog brda. Vrlo je stjenovit, to predstavlja prepreke na koje ćeš naići, no na kraju možeš samo ići prema gore i s vremenom stići do vrha, to predstavlja brdo.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Karlo Stipanović: Loš dan u dobrom dnevniku

Dragi dnevniče, danas ću ti opisati svoj grozan dan.
Budim se jutro je pogledam kroz prozor naravno opet kišni ponedjeljak. Spremam se za školu i oblačim se te izlazim iz sobe, pokušavam izaći, ali ne mogu: brava se zaglavila. Zovem mamu koja pozove bravara te me otključa. Napokon krećem u školu te pogledam na sat, 8:10 je, i kažem si “opet sam zakasnio”, brzo trčim te ulazim u razred. Učiteljica je jako ljuta pa me pošalje kod ravnateljice.
Ravnateljica me razumije te mi reče da se nešto slično i njoj dogodilo pa je zakasnila na sastanak.
Drugi sat na likovnom radimo s ljepilom i kartonom, naravno ponio sam ljepilo, ali ne za likovni, nego za makete, kako sam blesav. Pokušavam ga otvoriti jer se osušilo, ali ne uspijevam te uzimam kist i probadam dio osušenog lijepila. Otvorio sam ga, ali to ljepilo je eksplodiralo ravno u mene te je, naravno, cijeli razred prasnuo u smijeh.
Napokon gotova škola. Odlazim kući te sjedam u stari Autotrolejev bus u kojem je već gužva. U jednom trenutku stvori se kontrolor koji me pita za kartu, a ja je danas baš nisam ponio. Kontroloru sam se ispričao, ali nije htio čuti za isprike te me izbacuje iz autobusa baš na pola puta.
Imao sam sreće što je moj prijatelj Fran slučajno prolazio ovim putem autom pa me odvezao kući jer blizu živimo. Odlazim prema kući i vidim da nemam ključ, zovem mamu te joj govorim da sam zaboravio ključ, ali, nažalost, nije mogla doći jer je bila na važnom sastanku pa sam od 13.15 do 17.15 bio kod Frana koji je baš taj dan završio u bolnici zbog dijabetesa.
Večer je i mama dolazi te otključava vrata, pa napokon ulazim u sobu i počnem rješavati zadaću. Nakon zadaće počeo sam igrati najbolju Franovu igricu Begone. Eh, da je barem Fran tu da se natječemo tko je bolji.
Odlazim na počinak te zaspem razmišljajući o ovom groznom danu.
Ovaj dan je baš bio grozan.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Karlo Kajba Šimanić: Školudost

„Marko?“, upitao sam.
„Reci?“, odgovorio je.
„Voliš li ti školu?“, upitao sam ga.
A on će: „Ma ne znam baš, vidiš da ovi profesori ne žele nam niti objasniti gdje griješimo. Samo kažu, sjedi jedan, sjedi 3, sjedi 2… Ne bih znao odgovoriti na tvoje pitanje i da i ne… A ti?“
„Pa ja ne volim, jer puno njih nikako da prestanu izazivat i tući se. Neki dan jedan dječak izazivao je jednog sedmaša i sedmaš ga je tako opalio da je dječaku deformirao lice…“, odgovorio sam mu. „ A niti profesori nisu nešto posebno…“
Marko i Leo su završili razgovor i svatko je otišao svojemu domu. Marko je išao autobusom jer je živio
na Drenovi, a Leo je živio na Gornjoj Vežici.
Drugi dan u školi Leo je bio pisao test iz informatike.
Došao je doma nazvao Marka i rekao mu je da je dobio 5.
„Voliš li sada školu?“, upitao je Marko smijući se.
„Da volim, obožavam!!!“, viknuo je veselo Leo.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Noelle Kumarić: Zašto (ne) volim školu

Napokon ljeto! Jer bio je to zadnji dan, zadnji sat, zadnja minuta školske godine. Bila sam vesela kao nikad do sad. Počelo je ljeto. Kod ljeta jedino mrzim to što me totalno dosadni i nebitni ljudi pitaju: „S koliko si prošla razred?“. I zbog toga što sam djevojčica svi misle da školu volim i da prolazim s pet, ali ja baš školu ne volim, jednostavno mi ne ide. Onu matematiku sam jedva prošla s tri.

Razmišljala sam o tome kako je dječacima, a kako djevojčicama. S obzirom da imam brata, znam kako je to. Djevojčice kada dođu iz škole naprave čaj i pojedu ručak. Dječaci ostave torbu nasred stana, sjednu za mobitel i na mobitelu su do treninga ili do spavanja. Djevojčice s druge strane uče, pišu zadaću, bave se hobijima i u cijelom danu imaju možda petnaest minuta vremena za Instagram.

Što se tiče dobrih strana škole jedino je dobro to što su naši profesori stvarno odlični, smiješni i zanimljivi. Razmišljajući o tome shvatila sam da škola ima više loših strana nego dobrih. U svakom slučaju za školu me nije toliko briga jer mislim da je društveni život važniji. Uopće, mama od mene očekuje previše. I ako čitaš ovaj dnevnik, drago mi je da ovo znaš.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Tatjana Kopić: Pogled kroz ključanicu

Nisam to shvaćao, sve do danas. Nikad nisam o tome razmišljao. Svakoga dana prolazio bih ovim ulicama i nikada nisam opazio razliku među svim tim vratima koje je svaka kuća naravno imala. No danas primjećujem razliku. Možda me na to razmišljanje potakao današnji događaj u školi.

Jutros je u razred pristigla nova učenica. Nisam baš bio sretan jer sam već čuo priče o njoj. Nisam na prvi pogled primijetio razliku između nje i ostalih djevojčica u razredu, osim vrlo sitne građe tijela i vrlo jednostavne, neskupocjene odjeće. To mi uopće nije zasmetalo. No, nisu svi razmišljali kao ja. Na odmoru, čim se učiteljica udaljila iz razreda, počele su uvredljive riječi o njezinom izgledu. Govorili su joj da je siromašna i prljava. Iako sam se i sam ustručavao zbog onih priča o njoj, pomislio sam kako ovo nije ispravan način da joj poželimo dobrodošlicu te sam sjeo pored nje. Pogledala me svojim tužnim, krupnim očima. Zaključio sam da bi bilo kulturno predstaviti se. Rekao sam joj da mi je ime Nikola, ali ona je samo skrenula pogled u stranu. Nisam htio samo tako odustati pa sam joj postavio par pitanja na koja sam tek nakon par trenutaka dobio odgovor. Naš je razgovor postao sve dublji i zanimljiviji. Nisam je više smatrao prijetnjom. Uživao sam razgovarajući s njom i u njezinom osmijehu sve do trenutka dok opet nisu počele uvrede upućene njoj. Odjednom su krupne suze klizile blijedim obrazima u njezino malo krilo. Istrčala je iz učionice. Krenuo sam za njom, no već se izgubila u gomili na hodniku. Nakon nekoliko trenutaka došla je učiteljica i rekla zabrinuto da je novoj učenici pozlilo te da je otišla kući. Nisam je mogao izbaciti iz misli. Pitao sam se je li ona stvarno drugačija od nas. Osvrnuo sam se po razredu i primijetio da je svatko od nas potpuno različit. Zato mi je bilo još teže razumjeti zašto se baš ona ne zbog svoje različitosti.

Hodajući kući i prolazeći pored svih tih vrata raznobojnih zgrada, zaključio sam da ja želim biti ključ njezinih vrata. Želim joj biti pravi prijatelj s kojim će radosno dijeliti tu različitost. Spoznao sam da se iza ružnih priča o njoj ipak krije dobro srce. Važno je usuditi se postati ključ i otvoriti poneka vrata jer su možda upravo ta vrata tvoja sudbina.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Lino Ružić: 100 zašto

Zašto moramo ići u školu? Zašto učimo povijest? Zašto domar ne pozdravlja? Sve su to pitanja na koja ne znam odgovor pa ipak idem u školu.

Devedeset posto djece ide u školu zbog prijatelja, a oni ostali idu kako bi „upili“ znanje. Tih desetak posto njihovi vršnjaci najčešće proglašavaju ludima. No dobro, ja u školu idem zbog prijatelja. Rijetko ili nikad da bih nešto naučio. Škola većini djece, pa tako i meni, stvara stres, nervozu, a pogotovo napetost pred ispite. Malo tko, kad se jutrom probudi, jedva čeka stići u školu. Ja, naravno, nisam jedan od tih. Volio bih da škola kreće u deset, a završi u dvanaest (najkasnije).

Ne volim školu zbog premalo izleta, a previše ispita. Ali, škola ima i svoje dobre strane. Barem tako kažu. Nažalost, ja te dobre strane još ne vidim. Valjda ću ih vidjeti jednom, prije no što bude prekasno.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.morguefile.com