Arhiva kategorije: Fotografija

Zoran Žmirić: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

Tea Marković pripremila nam je pravu poslasticu

Zoran Žmirić riječki je pisac, urednik i glazbenik, pa iako će nam njegova mrežna stranica ponuditi nešto suženiju verziju njegovih aktivnosti, internet srećom nije sklon skromnosti kojoj jest sam Žmirić i jednostavnom ćemo pretragom dobiti širu sliku Žmirićeva rada. Upravo je slika, točnije, fotografija ono što nam „ovdje i sada“ privlači pažnju.

kist

Dokaz

Već od prve godine izlaženja Književnosti uživo, Zoran Žmirić sudjeluje u stvaranju (osim ostalih, i) vizualnog identiteta ovoga projekta, a posljednji je broj, kao i ovaj, u potpunosti opremljen Žmirićevim fotografijama. Upoznajmo, stoga, i Žmirića fotografa: pogledajmo što radi, što mu „upada u oko“, pitajmo ga gdje se i kako napaja inspiracijom i kako to da svugdje nosi fotoaparat, a nigdje ga (gotovo) ne spominje.

Kako se radi o „našem“ čovjeku, dopustit ću si hibridni intervju prisne relativnosti. „Hibridni“ zato što ću tijekom zapitkivanja rado i sama dekonstruirati Žmirićev rad, a „prisnost“ će se očitovati u jednostavnoj i ugodnoj zamjenici „ti“…
Pa pogledajmo kako se Zoran Žmirić snalazi bez onog finog, udobnog odmaka koji autor dobiva prije negoli njegov rad biva predmetom recenzije i upoznajmo još jednu-dvije(-tri) njegove dimenzije!

truba-jerihonska

Jerihonska truba

Koliko se dugo baviš fotografijom, kako je krenuo i čime je pogonjen (što održava) tvoj fotografski „nagon za igrom“?

Iskreno, krenulo je tako što sam slijedio suprugu koja u svim segmentima, od promišljanja do tehničkog pristupa i realizacije, radi daleko bolje fotografije od mene. Počelo je prije desetak godina, a s povremenim prekidima traje i danas. Goni me, kao i u svemu, potreba za izražavanjem. Znaš ono… Kako pisci kažu „kad ne bih imao olovku i papir, pisao bih noktima po zidu“. Moraš imati alate za ostvarivanje kreativnosti, konačno, to je prije svega potrebni oblik ponašanja.

Naravno, osnovno je pitanje uvijek drugo — što te inspirira?

Prepoznavanje priče tamo gdje je nitko ne vidi. Motiv u naizgled ničemu. Fotografija može biti ogledni primjer tehničkog savršenstva, ali ako mi ne budi emotivni podražaj neću trošiti oči na nju. Meni jedna od najdražih fotografija koju sam napravio prikazuje željezni ukošeni rukohvat na zidu koji skriva stepenice. Pri dnu zida su dvije mrlje, veća i manja koje izgledaju kao veliko uho i oko. Rukohvat izgleda kao povijena surla. Fotku sam nazvao ‘Slon’.

Voliš se igrati slikom pa često zabavljaš svoje Facebook prijatelje raznim domišljatim fotoinstalacijama, zabavnim i gotovo uvijek u boji. S druge strane, poznajemo i ozbiljnog Žmirića čiji se fokus voli osloniti na „usamljenost“ stanovitih objekata, motiva i doživljaja, a potonji su često crno-bijeli. Odakle ova dualnost prikaza i što za tebe znači crno-bijela fotografija?

Kolor fotografija skriva 16 milijuna nijansi boja, a crno bijela tek 256 nivoa tonova pa samim time C/B fotka nudi veći izazov za definiranje kadra i provociranje dinamike, hahaha. A dvojnost, čuj… To je osnovni element propitkivanja i temeljna postavka svakog inteligentnog bića. Dualizam postoji da bi nešto s nečim mogli usporediti. Kada bi cijeli svemir i sve u njemu bilo bijele boje, kako bismo znali da je to bijelo kad ne bi postojao pojam o crnom ili recimo crvenom? Mene ta tema zaokuplja otkad pamtim da imam svijest. U jednoj fazi života svodila se na propitkivanje raznih oblika stvarnosti, u drugoj na odvagivanju principa unutar odnosa čovjeka, društva, svijesti i nadsvijesti… Da ne kompliciram; bila to filozofska, religiozna, socijalna ili duhovna kategorija, dualizam vidim kao referentnu točku za bilo koju vrstu rasta. Time se bavim ponajviše u književnosti, pa nije ni čudno da ih netko kao ti sad, primjećuje i u fotografiji.

estetika-ruc5benog

Estetika ružnog

Motivi koje susrećemo u tvojoj fotografiji uglavnom su riječki, a ne nedostaje im ni stanovitog „religioznog“ tona u smislu pokidane riječke industrije, lučkog grada koji polagano ovu prvu referencijalnu odrednicu ustupa kulturi, stoga vidimo skulpture, stolice, lica… Dijelove neke nove zajednice u kojoj susrećemo likove za razliku od napuštenih industrijskih krajolika u kojima susrećemo tek samoću nekadašnjih mjesta života. Čini li te ovo nostalgičarem riječke industrijske priče? Kako doživljavaš Rijeku koju fotografiraš?

Nisam nostalgičar, fokus mi nije na prošlosti jer ona ne postoji, jednostavno… Prošla je. 🙂 Zanima me sadašnji trenutak. Ljudi i ovako nostalgiju pogrešno vežu uz neko bolje, ljepše vrijeme dok je u stvarnosti riječ o žalu za osobnom prolaznošću. Kad čovjek provede djetinjstvo u siromaštvu, vratio bih se u djetinjstvo ne zbog siromaštva, već zbog djetinjstva. Ja prošlost gledam samo kao odjek koji rezonira u sadašnjosti. Rijeku doživljavam kao i svaku drugu lokaciju koju sam imao priliku fotografirati, dakle nemam doživljaj fotogeničnosti prostora već motiva. Rijeka je tu u prednosti jer tu živim cijeli život i to je sve.

Kada bih si dopustila da kažem da su dva temeljna koncepta tvoje fotografije oni „progresivnosti“ i „usamljenosti“ (kako individualnog, tako i kolektivnog), bi li se složio i kako bi prokomentirao njihovu međusobnu povezanost na razini slike?

To je točno i vidljivo je i u mom pisanju. Slika je nadogradiv materijal, odskočna daska za vlastitu priču. Ako čovjek koji gleda fotografiju iz nje ne može iscrpsti dovoljno goriva za lansiranje u svijet izvan osobnog, mentalnog ograničenja, takvu je fotografiju trebalo obrisati još na kartici. Isto mislim o svakoj vrsti kreativnog rada.

Dobri stari Platon kaže nam da su geometrijska tijela i prikazi jedini zdravi vizualni sadržaji koje valja promatrati na/u slikama, a i kod tebe vidimo ovu tendenciju. Radi li se o idealizmu i stanovitoj klasičnosti naspram, možda avangardnih preferencija? Postoji li za tebe ona bodlerovska „estetika ružnog“ ili si skloniji klasičnom poimanju vizualne umjetnosti?

Estetika ružnog! 🙂 Imao sam negdje 2008. samostalnu izložbu tog imena. Bio je to serijal koji je nastao u industro- okružju, komplet statične geometrije bez imalo mentalnog podražaja, pravilni, skoro pa dosadni prizori kolabirane energije ­— strojeva koji su nekad inducirali pokret, a koji je ubilježen na fotografiji potpuno utišan. Na fotkama su dominirale ogromne, nekad moćne mašinerije koje u konačnoj fazi propasti industrije pričaju o prolaznosti. Iza tih strojeva valjala se priča o proizvodnji, djelovanju, radu, stvaranju, energiji… Ti su strojevi hranili na tisuće obitelji, producirali na milijune proizvoda koji su služili svojim tvorcima, a na koncu su ostali zarobljeni u kadru, sami, nepokretni, u smiraju… Nedostajao im je tek promatrač koji bi ih svojom emocijom potakao da poput Nexusa 6 u sjedištu Tyrell korporacije zapitaju svog kreatora za još koju godinu života. Bila je to serija skoro pa nalik na groblje slonova, istovremeno depresivna i zavodljiva, izazivala je jednako i poštovanje i sjetu. Taj je serijal na ljude ostavio dublji dojam nego jedna kasnija izložba portreta koju sam napravio tijekom boravka u Indiji 2011. Dakle, ako odškrineš vrata i ostaviš čovjeku da bude aktivni sudionik tog kadra, bilo da im neće prići zadovoljan onim što mu nudiš, bilo da će u mašti posegnuti rukom i otvoriti ih do kraja otkrivajući prizor koji njemu odgovara, na emocionalnoj razini utiskuješ dublji pečat nego li kad ma kakvu ljudsku priču serviraš na ‘izvol’te’. To balansiranje između krajnosti stvara osjećaj koji me privlači bez obzira na motiv i tehniku.

134455_1773305462493_7381314_o

Sestre iz Puttaparthija

Nedavno je objavljen i tvoj drugi roman Snoputnik čija je promocija vremenski tek malo udaljena od posljednjeg broja Književnosti uživo, a koji je u potpunosti opremljen tvojim fotografijama. Snoputnik se bavi jednim osobnim putovanjem, kako vanjskim, tako i unutarnjim, lika koji „ističe“… Pronalazi se i gubi istovremeno, a čitava je radnja zaogrnuta (snažnim i posvudašnjim) simbolima srca i uma, čuvstvenog i racionalnog. Slično, posljednji broj Književnosti uživo obilježen je motivima puta i jednokratnosti lika (kao takvog) na putu do spoznaje koja je „iznad znanja“. Ovaj bismo roman mogli uzeti kao stanovitu točku preklapanja Žmirića-pisca i Žmirića-fotografa i stoga pitam samo Žmirića — savjetuješ li nam (kao promatračima i čitateljima) da je samoća („usamljenost“) inherentna spoznaji („progresiji“)?

dont-cry

Don’t cry

Ako je istina da se u grupi lakše putuje, onda ne! 🙂 Ja jesam samotnjak i većina mog stvaralaštva pliva u samotnjačkom opredjeljenju, izuzev glazbe gdje funkcioniram kao dio kolektiva, no spoznajni trenutci su kruna iskustvenoga koje uvelike ovisi o interakciji s okolinom. Dakle samoća implicira mir unutar kojega čovjek može čuti svoje unutarnje ja, no do tog trenutka prepoznavanja dolazi se ne nužno kroz samoću, jer opažajući samoću možeš opaziti uglavnom samoću. Snoputnik sugerira da je za prepoznavanje cilja čovjek sam sebi dovoljan, no uz uvjet da opaža svijet i opaženo primjenjuje. Za postizanje iskustvenog nije dovoljna akcija, bez reakcije nemamo referentne točke od koje gradimo iskustvo. Čovjek jest jedinka, ali je istovremeno i skup svih iskustava, socijalnih uvjetovanja, tuđih očekivanja… Snoputnik je slojevit roman prepun simbolike u kojemu glavni lik ostvaruje dvije razine putovanja: jedno je stvarno, fizičko putovanje na daleki Istok, a drugo je putovanje u prošlost, imaginarno, snovito, iznova proživljeno u mašti. Dekonstrukcija prošlosti opet je konstrukt, pa ponovno raščlanjivanje iskustva potkrijepljeno novim saznanjima traje onoliko koliko traje i život. Kraj života je kraj učenja.

Mi u uredničkom timu Književnosti uživo znamo da ćeš nam se uvijek (i u rekordnom roku) odazvati na pozive za (vizualnu i inu) suradnju… Pa ipak, rijetko ćeš gdje spomenuti svoj fotografski rad, a naglasiti gotovo nikako… Zašto fotografiju, unatoč objavljivanosti, još uvijek nekako čuvaš od fokusa javnosti? Izražava li te lakše ili teže od riječi?

Pišem kad osjetim neopisivu želju za time. Fotografiram slučajno. Nikad ne idem ciljano fotografirati, čak se zna dogoditi da ponesem opremu i da aparat uopće ne klikne. Fotografija je reakcija na podražaj. Oko opaža detalj, a prst reagira.

Unatoč obilju koncepata, motiva pa i kompleksnosti narativne strukture, iza Zoranovog je rada jednostavna filozofija.
Usamljenost i progresivnost, slika i priča, to jest san i put zapravo su isti polovi dualiz(a)ma koji je naprosto referencijalna stvar. Kreativnost je ključ, ona je potrebni oblik ponašanja i zaista, za nju moraš imati alate.
To je filozofski prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Gledajući Zoranove fotografije sada, čine mi se jednako zanimljivim, ali ipak „nepotpunim“ jer smatram da je za potpuni doživljaj Žmirića istog potrebno i čitati. Nužno, štoviše.
To je praktičan prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Kad sam sjela da pročitam odgovore koje mi je Zoran poslao pomislila sam kako je on „prešao“ mene, koja sam formom ovog intervjua pokušala prijeći njega. Kako?
Pa ponegdje je Zoran „zorno zažmirio“. (Kad žmirimo, ne znači da ne vidimo.) 😉
Hvala, Zorane.

Tea Marković

Za veći izbor fotografija: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

Florian Hajdu: … Laja

U daljini do sunca bi se moglo doći. Patrljci šume akacija, posle seče, talasasto iznikli, zelenim uzburkanim, titrajućim bezukusnim morem, kao pučinom, razvučenim kao testo na stolu za povijaču, ukazuju maštovitu, nesigurnu putanju kojim se može, do, čak onamo stići. Čuju se duboko iznutra, odnutra, svekoliki zóv, pój, húk drhtaj tonova skladnih kao da su listovi dirke, tanke grane žice, a kosi zraci koji se premeštaju, na njima sviraju kao Rahmanjinov kada je u glavi komponovao. To je u meni, mojim očima, ušima, glavi…
Mirno je. Raznobojne, rodne, formne ptice ubrzano skakuću, uzleću, pikiraju, svađaju se ili se igraju. Plenovi im beže, zaklanjaju, sve liči na dijagram kao kod aparata za merenje života ili prestanka.
Između dve zgrade, paralelno sagrađene u razmaku deset metara, sa metarskim zidovima od naboja i nabijene zemlje, sedim na jeftinoj ne baš stabilnoj, plastičnoj stolici. Oko i pored mene su isečeni debeli kanadskotopolski balvani i sklepane daske za što i neudobno sedenje, koji neumitno jako prirodno deluju sa kameleonskim bojama za vreme i doba godišnje. Preko stola je izbledeli plastični rupičasti stolnjak koji imitira nečiji nepoznati narodni vez, a neznano koliko dugo se bori sa prirodom za opstanak. Na ivicama su rese različitih dužina neke i odpale. Za lepši izgled potrebovao bi jednog resara, ali pošto je udomljen, na balvanima, trpi snama dáće i nedaće.
Ispijajući čaj od nečega što sam na pólju skupio iz čaše Leonardo rasparenog, nekog, nečijeg servisa, sto sam onomad na buvljaku kupio, zbog poštovanja i divljenja Da-u, ne u mojoj zemlji, koju tada nisam ni imao, razmišljam kako nema i nije bilo komaraca…
Nije bilo ni muzike, festivala, kamernog udvaranja, ićanja i pićanja, džonivokeroziranja, dušu na mile vetrove i butine ostavljanja, uranjanja i ponovo iz Raja izlaženja, ni vremena ni doba godišnjega ni vode ni disanja… samo lája od Csokija.

Milan Zagorac & fotografi: Posve intimna Rijeka

Nisam odjednom mogao shvatiti svu tu količinu informacija kojoj sam bio izložen pri fejs streamingu, no sada je posve jasno: ovdje se ispisuje jedna posve intimna, osobna Rijeka, grad koji prelazi granicu samoga fizičkog grada, gdje prepoznatljive točke postaju najprije intimne, da bi se onda rasprsnule u bezbroj novih vlastitih i istovremeno univerzalnih značenja.
Premalo se govori o ovom fenomenu. Patimo od velikih motiva, remek-djela, patimo od kulture hitova i širokih zahvata, popularnosti, “važnosti” i utjecajnosti, a ne postavljamo pritom pitanje baze. Govorio sam o tim fenomenima već u nekoliko postova, čak sam i na Korzo.netu objavio kratki fotoesej, još uvijek premalen da bih obratio pažnju na sve ove intimne, male, osobne, svakodnevne doživljaje, a koji nam se pružaju na društvenomrežnom strujanju.
Slike sam izabrao prema osobnim afinitetima, no to ne znači da sam uvrstio sve, baš sve, jer to jednostavno nije moguće. Kako stvari stoje, vjerujem da ću uskoro imati još cjelovitiju, složeniju, još potpuniju sliku grada. To je priča koja nikad ne završava. U “gradopisu” se, preko manje ili više poznatih mjesta, konačno zrcali taj naš “ja”, a on je podjednako nestalan kao i zrcalna slika. Rijeka tada postaje grad svakoga, bilo njezinih stanovnika, bilo nekoga tko u njoj nije nikada bio.
Nema ovdje egzaltacija, “velikih” i “važnih” motiva koji igraju na našu estetsku slabost, na prvu emociju, na sviđanje i ne sviđanje. Ovo su slike koje zaslužuju dobar san, zapravo snove koji su ih spremni asimilirati. Samo takvi postajemo spremni na još širi i veći i dublji dijalog s drugim, drugačijim, onime koji, ako još i mislimo da nismo, baš jesmo… Ove su slike odrazi u izlozima, u staklima autobusa, fotografije fotografija, eksperiment, često vrlo osviješten, pokušaj, snimanje mobitelskom kamerom, prigušene emocije, a one su često nenamjerne.
Upravo je u toj slučajnosti, u tom trenutku, sažeto sve i ništa… Rijeka kakva stvarno jest…

PS

Kao što sam i najavio u jednom od zadnjih fotoeseja, nastavit ću s predstavljanjima novih autora fotografa. Danas dvije sasvim posebne autorice: Carmela Žmirić i Maja Mishaze. Obje iz Rijeke, obje relativno dobro poznate u svojim kružocima, no manje poznate široj javnosti, autorice su posebnih senzibiliteta, svakako dobrog oka za detalj, ali još više, kao i sve dobre fotografkinje, autorice su unutrašnjih stanja, onih intimnih trenutaka, doživljaja koji se reflektiraju u njima e da bi se ponovo vratili u obliku magične fotografije, psihograma koji inače u neočuđenoj, otuđenoj i tupoj stvarnosti jednostavno ne vidimo.
Carmela je već dugo prisutna. Za one koje zanima više, slobodno pogledajte njezin fotoprofil na Fotozineu. Od ove prve, gotovo ikoničke fotografije u postu jednog zapuštenog, napuštenog, ali svima znanog mjesta do onih infernalnih crvenila poput nekog grada Disa, Carmela diše s ovim prostorima koji se ponovo pretvaraju u vrlo jaka, asocijacijama bogate simbole, a koji će malo koga ostaviti ravnodušnim. Ima Carmela, doduše, i razgledničarskih fotografija, ima i izvanrednih portreta, no ove tu postaju duša grada ovoga trenutka u vremenu i prostoru. Stube koje ne idu nigdje, stube koje zavojito odlaze u ništa, ekstenzije iz ničega u ništa, to su asocijacije koje nas najprije naježe, da bismo ih tek poslije bili u stanju osvijestiti; prolaznici ispod vrpci koje lamataju na ledenom vjetru, odbljesak svjetla u staklenim strukturama… Da, sve su to duševna stanja grada kroz prizmu Carmele Žmirić, autorice koja vam rijetko dopušta da dođete do daha – istovremeno svečana i monumentalna, a s druge strane izrazito intimna – ne pušta vas, ostavlja vas da dvaput promislite poznajete li, ne samo svoj grad, nego i same sebe.

ana marija vizintin1

Ana Marija Vizintin

ana marija vizintin2

Ana Marija Vizintin

biba dunić1

Biba Dunić

biba dunić2

Biba Dunić

biba dunić3

Hazim Begović

borislav božić1

Borislav Božić

borislav božić2

Borislav Božić

borislav božić3

Borislav Božić

carmela ž

Hazim Begović

carmela žmirić

Carmela Žmirić

carmela žmirić2

Carmela Žmirić

dora 3

Dora Božanić

dora bozanic

Dora Božanić

dora bozanic 2

Dora Božanić

Hazim begović

Hazim Begović

hazim bekovic2

Hazim Begović

Jasana Surina

Jasna Šurina

jasna surina

Jasna Šurina

jasna surina2

Jasna Šurina

Maja sindičić

Maja Sindičić

maletić3

Željko Maletić

melinda kostelac

Melinda Kostelac

melinda kostelac 2

Melinda Kostelac

putovanje borislava božića

Borislav Božić

sandra černjul 1

Sandra Černjul

sandra černjul 2

Sandra Černjul

tamara

Tamara Modrić

tamara 1

Tamara Modrić

tamara 4

Tamara Modrić

tanja ljubojević1

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević2

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević3

Tanja Ljubojević

željko maletić1

Željko Maletić