Arhiva kategorije: Esej

Milan Zagorac: Jedna jako intimna o edipovskoj misiji čovjeka na temu dvaju filmova – Kralj Edip i Drvo života

tumblr_lol7ei8bvB1qbdju7

Pasolini u ulozi u filmu

Pier Paolo Pasolini, Kralj Edip

Nije kralj Edip samo priča o mladom muškarcu koji žudi za majkom. To je redukcionistički pogled. To je puno složenija priča, znači: strah oca od preuzimanja moći, znači strah prethodne roditeljske skupine od svojih vlastitih potomaka, znači pasivnost majke koja pristaje na to, znači da sinovstvo preživljava neprijateljstvo oca, ali nailazi na oca na putu. Znači očev kanibalizam. Znači pobunu protiv autoriteta koja je nužna. Otac poviče: miči mi se s puta, a sin na to odnekud, iz neke dubinske sfere svoga duha uze kamen i pobi i pratnju i oca za kojeg nije znao da je otac.
Riječ je o krivnji sina za ubojstvo oca i oca za urođeni kanibalizam. Riječ je o majčinu grijehu beskrajne i ustrajne ljubavi za sina, ali za kojeg ne čini ništa.
Ta je priča u sebi duboko saturnovska, sin je mladi bog koji mora zauzeti svoje mjesto u svijetu prirode, ali se samo i jedino može realizirati kroz sukob s ocem. Da se sukob ne dogodi kojim slučajem, sin bio ostao mlitavac, bezgrešnik, blijedo i bezlično stvorenjce.
Stvarni se čovjek, onaj punokrvni, istinski rađa iz furije, zločina, bijesa, pobune protiv autoriteta. Edip – sin – mora ubiti oca – autoritet – ne bi li preuzeo njegovu funkciju. Zacijelo je riječ o kasnijoj moralnoj nadgradnji koju je već Sofoklo usvojio, da sin prihvaća krivnju i osakaćuje samoga sebe zbog toga čina i povezanog rodoskvrnuća.

Edip je nositelj autentične krivnje. Laj je autentični otac, a Jokasta je autentična majka. Tiresija je autentični moral, on ne vidi, ali zna sve o svemu.
Ove mitske relacije su bitne za svakoga. Za mene, za tebe, za vas, za bilo koga, bio muškarac ili žena. To nema veze s time, kao što nema veze ni s našim kasnijim nadgradnjama, svim tim Perzefonama, Arturima, Parsifalima, Hadovima ili Arijadnama… Ima ih beskrajno puno, ali sve te priče leže upravo na temelju Edipa, Laja i Jokaste.
Zato Pasolinijev film mogu gledati po stoti put.

Put milosti ili put prirode (nakon gledanja Drva života Terrencea Malicka)

U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga
Sve postade po njoj
i bez nje ne nastade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo; 
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Nema slučajnosti koja bi bila baš takva da tih dana, kada je moj um posebno senzibiliziran na temu o kojoj govori ovaj dijelom kontroverzni film, pogledao to evanđeosko čudo u kojem je objava dovedena do krajnjeg pojednostavljenja: sve se sastoji od puta milosti ili puta prirode, ali i jedno i drugo je čovjekov put i ni jedno ni drugo nije podložno osudi, jer život, sam po sebi, nije vječna maternica, utočište od brige i nesreće, već je dapače, nepredvidljiv, i koliko donosi sreće, toliko se iznenađujuće pojavljuje s nesrećom baš kada nismo spremni.
Smještena u idilu američke provincije u Wacou 50-ih, radnja je mogla biti bilo gdje, u bilo kojem kutku ovoga svijeta u tom trenutku, u Đakovu, u Rijeci, u Moskvi, bilo gdje, jer ništa o čemu se u njemu govori, mimo vanjskih manifestacija i stila života, ama baš ništa nije nešto što se ne odnosi na svakoga čovjeka: na svakoga sina majke koja je odabrala put milosti i bezgranične ljubavi za svoje sinove i svoju sakrosantnu obitelj i svakoga oca koji je odabrao put prirode, koji je tjeskoban od svoje egzistencije i brige za svoju obitelj… Ni jedno ni drugo nije tako jednoznačno, no priča je ispričana iz perspektive dječaka, najstarijeg sina, odraslog uspješnog arhitekta, tvorca svjetova, majstora, graditelja, koji u jednom trenutku života, odjednom, iznenada prosvijetljen jednim neodređenim svjetlom shvaća svoju ulogu u drvu života koje nemilosrdno raste na tom tlu punom milosti i prirode, koje se prosvjetljava i nastoji se izdići iz prirode i postati milosrdno, milosti puno, koje je simbolički dano u onome prvome činu milosrđa kada dinosaur mesožder pošteđuje svoju žrtvu.
Pubertetski sin ne podnosi očevu tiraniju i vidi u majčinim mokrim nogama naznake nečega što će postati seksualnost (vrlo vrlo moćna edipalna želja, krivnja i žudnja dana u krađi izrazito feminilnog odjevnog predmeta), naravno, nema tu prelaska incestuozne granice, ali ima naznaka, ima naznaka želje za detronizacijom oca tiranina kojeg shvaća u punini tek u godinama kada ga može shvatiti, kada ga je pobijedio (pretpostavljam smrću, jer sin očevu saturnovsku ulogu nadrasta tek biološkom smrću oca), kada je nadrastao njegove očinske tiranske moći, kada je i sam u srednjim godinama i kada je svjestan punoće tragedije majke i oca koji su izgubili devetnaestogodišnjeg sina, odnosno njegova brata. Ta je smrt i pogibija označila prekretnicu, označila je to da ne postoji utočište od zala, da je čovjek nezaštićen i gol, koju god žrtvu prinosio i koliko god bio krepostan i milosrdan i što god činio da se zaštiti od nesreće koja je čovjekov usud izvan raja.
Konotacije su biblijske, o tome nema dvojbe, jobovske su muke i imanentno i eksplicitno dane, Bachova i Smetanina glazba potencira, dok Lacrimosa Zbigniewa Presinera plačuće majke (milosti pune) nad umrlim sinom dovodi do ekstaze boli i spoznaje o svepovezanosti kozmičkog i embrionalnog, egzistencije i esencije, realnosti kao nužnog iskustva i transcendencije koja vodi prema izgradnji nebeskog čovjeka, Adama Kadmona, čovjeka koji predstavlja sintezu svih iskustava, jedinstvenu Božju sliku.
Razumijem da je dio kritičara označio film kontroverznim i da je dio zaključio da se radi o prevelikom dociranju i vrlo skupim “screensaverima”, možda bih i ja osobno iz njega izbacio one eksplicitne dijelove povezane s nastankom života, a više naglasio vezu embriogeneze i kozmogeneze, no ne mogu se oteti dojmu da je film nastao iz duboke potrebe autora i redatelja, iz duboke spoznaje koje je potekla iz onoga stanja svijesti koje je neposvećenom, banalnom, čovjeku okamenjenom i zabetoniranom u materijalnom neprispodobivo jednako kao što je jednodimenzionalnoj točki neshvatljiv naš svijet.
Svjetlost/svetost je jedino što nas izvlači; to je ona mistična svjetlost koja se pojavljuje između pojedinih dijelova filma. Ona predstavlja onu početnu riječ. Svjetlo istinsko / koje prosvjetljuje svakoga čovjeka / dođe na svijet; / bijaše na svijetu / i svijet po njemu posta / i svijet ga ne upozna.
Film završava time i prethodnim susretom u vječnosti. Majka svoga sina predaje uz riječi: “Dajem ti ga. Dajem ti svoga sina”. To je ultimativna žrtva.

Milan Zagorac: Zašto je čovjek prije “stroj za proizvodnju samoobmane” umjesto lučonoše ljubavi (poslije čitanja Brisanje. Raspad Thomasa Bernharda)

Nije lako o ovome razgovarati puna srca kad se pola toga ne smije izgovoriti jer čovjek riječi krivo shvaća i izvrće. Sve je to tada samo cinizam i pokvarenost, a trebam pristupiti čovjeku, doći do njega, ne ga odbiti svojim vlastitim cinizmom i pokvarenošću. Čovjek je, pa tako i ja sam, ciničan i pokvaren jer se boji da ga se ne razotkrije, pa je od svega toga straha radije jadan i zao, ali, avaj, što će meni razotkrivanje drugoga kada ga ionako uvijek vidim razotkrivenoga. Ako si jadan i nesretan, ja to vidim mimo odijela i vanjske forme, mimo lažnog smijeha i laganja o tome kako si sretan i zadovoljan. Ono što mene najviše muči jest zašto je čovjek takav, zašto nije dječje naivan i zaista sretan i zašto ne ide kroz život s vjerom u sebe, nego sa samim cinizmom i laži. Zašto čovjek laže? Ne drugoga, to nije toliko važno (jer drugi vidi da prvi laže, to nije teško shvatiti), nego sebe, zašto na kraju vjeruje u tu obmanu koja se sastoji od samih banalnosti: gdje je bio, što je jeo, s kim je, kakav auto vozi, kako je odjeven? Zašto je današnji čovjek mahom lažljivac koji i sebe i drugoga uvjerava da je sretan, a nesretan je zbog odijela, zbog toga što on nije onakav kakav je drugi, zbog položaja, zbog plaće, zbog statusa, zbog osjećaja nepriznatosti? To su pitanja koja me muče, a na koja već i znam jedan radni odgovor: jer nije spreman otkriti dijete u sebi i jer nije spreman svemu tome dati stvarno značenje, a ono je krajnje jednostavno. Jedino je pravo značenje vjera u ljubav, a ono je jedini smisao koji može biti nešto. Sve ostalo je najobičnija utvara, obmana i laž.
Fotografija: www.morguefile.com

Milan Zagorac: O smislu

(odlomak iz neobjavljene knjige Objava po povratku iz mračne šume. Simboli vječnog sazrijevanja)

Za čovjeka je najvažnije pitanje na svijetu smisao. Ne treba oko toga duljiti, ne treba se bacati u euforiju niti mistificirati. Čovjeku je najvažnije pitanje upravo smisao. Ne pi bozoni, ne struktura DNA, ne niti traganje za tzv. Božjom česticom, najvažnije pitanje nije ni postojanje niti nepostojanje Boga, svemudrog starca koji nas drži u moralnim granicama, nije to niti pitanje ima li svemir kraja ili je beskrajan niti hoće li se dvije asimptote u sustavu nekog tamo neeuklidskog matematičara ikada u plus beskonačno dodirnuti. Nije najvažnije pitanje ni to je li sutra moguć potres, državni prevrat, promjena režima. Čak je i sigurnost, naročito ona apsolutna samo obična muljaža medijske mašinerije (koja uvijek postoji, bili to masmediji ili sustav strogo kontrolirane vjerske obavještajne zajednice srednjega vijeka) da bi se na neko vrijeme odagnao strah. Sve su to samo prečke na ljestvama kojima čovjek pokušava ispisati lice svoga smisla. Iznaći ga u beskrajnom moru podražaja i informacija, spojen na stalni dotok informacija iz svoje nesvijesti. Čovjek je stoga izložen stalnome strahu od nestanka i stalnoj želji za hodanjem po posve nepoznatoj zemlji. Iz toga dvoga rađa se dvojnost, dva, parovi suprotnosti, ali to je jedna sasvim druga priča. Bio čovjek u sigurnom strahu ili nesigurnom lutanju, on je uvijek u potrazi za smislom. On je lutalac.
Zašto sam siguran u to da je smisao najvažniji? Zato što znam da ako se čovjeku oduzme mogućnost postavljanja pitanja o smislu na neki način siječe stablo života na ovome svijetu. Stablo života je čovjekovo porijeklo u posve nedefiniranoj informacijskoj bazi koja čini u određenom denzitetu i dimenzijama njegovo tijelo koje može percipirati, dakle materiju, njegovo porijeklo u mikrobiološkom, biljnom i životinjskom s granama koje sežu k nečemu umnom i nečemu još mističnijem a što nazivamo nebom.
Odrežemo li čovjeku, dakle, potragu za smislom, time on prestaje postojati. Neće ga spasiti nikakve invazivne ni neinvazivne metode liječenja, neće mu pomoći nijedna kemoterapija, ni jedna farmakoterapija, već one mogu samo produljiti vrijeme čovjekova postojanja koje je obesmišljeno. Čovjek bez smisla ne postoji. Pa bio on na razini dječje bajke, priče o princezi koja je sto godina spavala pa ju je probudio princ nakon čega su sto godina živjeli. Pa makar ta priča bila borba s vjetrenjačama i duhovima, ili, gotovo jednako naivna, ali zaogrnuta u veo znanstvene i racionalne potvrde statistički obrađenih podataka. Čovjek čak i u komi, čak i u predsmrtnom času ima svoju priču. Koju na ovaj ili onaj način zaključuje. Posve živ i naizgled zdrav čovjek kojem je nekako dokinuta priča ne postoji, on je samo mrtav čovjek koji još uvijek naivno vjeruje da postoji iako ne postoji. Smrt je stoga vrlo relativno pitanje, možemo govoriti o biološkoj smrti, o moždanoj, ali možemo govoriti i o smrti kao terminalnom trenutku suočavanja sa svojim smislom. Nakon kojega, izvan religijskog ili duhovnog žargona, teško možemo ponuditi suvisle odgovore. To da naše tijelo postaje prah i vraća se elementima točno je s biološkog gledišta. No s ljudskog ono je samo dio odgovora.
Smisao je istina. Ona nije konačna niti je jedinstvena. Svako je ljudsko biće, štoviše, svako je biće doseže u svojim ograničenjima. Ne u olakotnim okolnostima niti direktno. To bi bilo netočno jer bi se odnosilo na jednoga, a ne na svakoga. A svatko ima pravo na svoju misiju i svoj smisao. Kroz priču o smislu svi su na neki način povezani. Kao da kroz čovjeka tako progovara sama inteligencija majke Zemlje, cijele planete i njezina čežnja za komunikacijom s drugima. Na nama je da naučimo taj govor. No on se izgleda više očituje kroz naše iracionalno, nesvjesno, diluvijalno, divlje, nego kroz odgojenu, racionalnu, plemenitu, moralnu farizejsku ljudskost.
Smisao se odvija u priči. Svaka priča savršeno funkcionira u svojim mjerama i svojim simbolima. Priča je temeljna jedinica smisla. I stoga čovjek kako bi došao do smisla pripovijeda svoju priču. Zato ispričati svoju priču znači artikulirati potragu za smislom.

Olivera Olja Petrović: Ukus čelika ili utisak posle čitanja romana Blockbuster Zorana Žmirića

Mi smo se trudili, koliko god nam je ovo tjeskobno mjesto to dopuštalo, ponašati se što približnije normalnom životu.

Navedeni citat je nesumnjivo izneo onu suštinsku stvar kojom se svakodnevno rukovodimo. A da li je moguće imati tu suštinsku stvar u ruci dok prsti drže oružje u trulom  ratu odgovara nam u romanu Blockbuster Zoran Žmirić. Čitala sam ga tri puta do sada, dva puta prošle godine  i još jednom pre nedelju dana. Svaki put imam isti osećaj jeze koja je slična onom podmuklom zvuku devedesetih kada je zbog loše politike ginulo na hiljade ljudi ne ostavivši za sobom trag. Lični doživljaj teskobe, nedostatka vazduha i emotivnih sankcija razapet je na svakoj strani knjige sa onom belom zastavom među zubima koju junaci romana gutaju kao sopstevu samopredaju. U toj samopredaji nestaje čovek dok “seče slaninu tanko“ kao sopstvenu savest, štedeći ukus koji može utoliti glad za životom.

Roman koji je napisao Žmirić nije samo priča o ratu, već duboka psihološka priča o borbi čoveka za “ljudskim” koja se ostavlja na prvim borbenim linijama kao zmijska košuljica. Realan presek stanja koje utopijski prodire kroz smetlište ljudskog ludila, bolesnog stanja svesti koje vodi ka “preživeti”. Neki delovi knjige mogu se koristiti kao kliničke slike patoloških ponašanja u udžebnicima psihologije. Čovek u ratu gubi sve, identitet, cilj, optimizam, orjentaciju prema vremenu, kontrolu nagona, pa je neminovno pitati se: “Da li rat vredi  preživeti? I da li se uopšte može živeti posle preživljenog rata u normalnim uvjetima bez sećanja koja kao večiti jaz ostaju u ljudskom biću i od kojih se ne možeš osloboditi u celosti ?!” Kladim se da većina u čitalačkoj publici  kada zatvori knjigu dugo ili šuti ili ćuti u zavisnosti od toga kojim jezikom govori. Nemoguće je odabrati  “stranu”, ne može se odabrati ni “jezik”, nema nacionalne solidardnosti niti pokazivanja u metu ka jednoj zastavi. Svi su u istim govnima i svi su gubitnici. Nema ni određenog  pobednika ni etiketiranog krivca. Svi su izgubili sebe, smisao života jeftino zamenili jedinim otporom onim crnim smislom za humor pošto je rat napravio tešku zajebanciju i paralisao svaki vid napredovanja na duže vreme. Zato je dovoljno ćutati utisak.

Ja sam ga  ćutala satima… Gledala zatvorenih očiju scene koje su u svojoj srži imale vrisak, jauk i uzdah. Što sam jače zatvarala oči jasnije sam ih videla. Smrt mi je kroz tih nekoliko serija prejakih utisaka  izgledala laka i spasonosna u odnosu na život koji je besmisleno potrošen između pucnja i urinranja  u odeći. Kada bi rat  imao specifičan miris ličio bi na mešavinu urina, krvi  i baruta.To je onaj miris od kojeg se prevrće želudac i zagadi uljudnost. Dok ga osećaš pokušavaš da se kloniš od korica knjige, ali on se zadržava u nozdrvama protiv tvoje volje. Umiješ se, popiješ čašicu rakije da ispereš grlo i dok gutaš posle tog ljutog ukusa pljuvačku, jasno osećaš ukus čelika u ustima. Taj ukus se veže za “Blockbuster” i ne popušta. Ostaje tu, i traje uslovljen.

Emotivna teška stanja koja imaju “nevid” u svojoj biti, kažem “nevid” jer se ne može uočiti nikakva zdrava tvorevina u gomili beznadežne nemoći kada se ogoli ljudska psiha. Ja nisam imala vlastiti prikaz rata dok nisam pročitala ovaj roman. Poznavala sam i sada poznajem ljude koji su bili akteri borbenih redova. Sa nekima koji su imali izražene trauma radila sam u svojoj ordinaciji u kojoj je izgledalo moguće krenuti normalno živeti kada se počne mirno spavati sa smrću na duši kao sa simpatičnom ženom. Izgladi se taj odnos , na čudan način se napravi ravnoteža posle odbacivanja prošlog vremena, a okidač se spakuje u pandorinu kutiju pa ko ima sreće on nastavi dalje…

Sa nekima od tih aktera povremeno i pijem kafu za stolom u letnjim baštama, ali nisam imala prikaz koji bi jasno oslikao teskobnu zatrovanost uma. Posle čitanja Zorana Žmirića imam vlastiti prikaz. U tom prikazu je najdominantniji lik jedne žene koja nije lik u romanu. Lik  žene koju sam upoznala 1993. godine i koja mi je pokazala delove granate koja ju je zamalo ubila u Pakracu. Sa tom ženom nisam razgovarala o ratu; rekla je samo jednom prilikom sledeće: “Išla sam drugi put da bih poginula, da sam znala da ću se vratiti ne bih odlazila. Treći put nisam otišla jer sam imala strah da ću opet preživeti, a preživlajavanje ne bih mogla da podnesem.” Sada je  razumem.

Kao što je Žmirić u jednom delu romana napisao: “Rat je jako dobar film. Fino su ga režirali, svatko sebi piše scenarij i to na licu mjesta pa izgleda uvjerljivije, strani su ulagači u njega gurnuli velike pare, glumaca na svakom koraku, a i pozera. Nema kaskadera, nema dublera, i kad god i kako god na kraju završio, na njemu će se još godinama dobro zarađivati.”

Ako se neko osmeli pa napravi film po romanu Blockbuster imaće posla, a možda i dobro zaradi. Bio bi to izazov koji ne bi uneo dilemu “da li je bolja knjiga ili film” već onu hamletovsku “biti ili ne biti” tako da bi rivalstvo između dva fronta književnosti i filma bilo izbegnuto, a ljubiteljima umetnosti dao bi se komad gnjilog čovekovog koraka ka životu zbog kojeg shvatiš da svako od nas ima u životu po jednog Marka.

Roman preporučujem svima koji ga do sada nisu pročitali, vredi otvoriti korice i uložiti deset sati čitanja. Treba imati u sebi taj ukus čelika, on nas može naučiti kako se treba odnositi prema ljudskom beznađu, na koje pitanja treba dati odgovore, a koja pitanja treba ostaviti bez njih u ovom vremenu u kojem se generacije oporavljaju od rata koji  im je trajno umanjio mogućnost da svojim korisnim umetničkim  delanjem doprinesu istoriji čovečanstva.”

Ilustracija: Zoran Žmirić, ilustrativ za knjigu Blockbuster

Milan Zagorac: Vrijeme striženja ovaca ili I, Pet Goat II

Prije otprilike dvije godine objavljen je jedan jako mističan i neobičan animirani film iz neke ne baš posve transparentne kanadske produkcije, vrlo znakovitog naslova I, Pet Goat II (jasno, to je aluzija na onu knjigu koju je djeci u trenutku napada na Twinse u New Yorku čitao George W. Bush, naslovaThe Pet Goat).
Sad, filmić je već na prvi pogled produkcijski jako dobar, nema tu nikakvih slučajnosti, nema nekih amaterskih interpretacija, čak i kada se nude kao naizgled amaterske, one to nisu, štoviše, taj nas strašni, metaforički i metonimijski crtani vodi, meandrira, teče, od današnjeg vremena do prastarih vremena, do neke neodređene budućnosti koju svu spaja jedan psihodelični neohipijevski Krist u transu koji po završetku prestaje, a time kao da završava i samsara u kojoj se u međuvremenu nalazio čitav svijet: politika kao oruđe demona, mediji kao sredstvo nadzora i kontrole, jalove bune zbog materijalne oskudice ili uvjeta rada, uvrijeđeni i poniženi narodi svijeta, deprivirane skupine, ubijanje kao jedini smisao, crkva kao stara Europa, ova opet kao stara i opaka bludnica kojoj se ponovo vraća menstruacija. Ne, nije u ovom animiranom filmu ništa slučajno: ni jedan znak, ni jedan simbol, ni jedna sitnica ovdje nisu slučajno i u tome jest vic – razumijete li nešto, tada nikako ne razumijete cjelinu. Razumijete li cjelinu, izostaju sitnice koje su relevantne, jer, vrag se krije u sitnicama, zar ne?
Pa, konačno, zar nije tako? Zar razumijete te dronove, zapise Al-Efesbija, komore za deprivaciju, odjele za ezoterijeske djelatnosti obavještajnih zajednica, Komitete 300, razne vrhove piramida 33 stupnja s 13 najmoćnijih obitelji (osoba), moć koja se skriva iza moći, iza maski, znate li išta o (ljudskim) napadima iz svemira, išta o vatikanskim astronomskim opservatorijima, navodno najsloženijima i najvećima na svijetu, išta o izazivanju potresa, razumijete li išta o biti krize, išta o sirijskom ratu, turskoj pobuni, o tzv. arapskom proljeću, o kineskoj “stabilnosti”, o demokraciji, o slobodi, o pitanjima ljudskih, životinjskih, ikakvih prava, o odgovornostima? Naravno, razumijete ih podjednako kao i ja: vidite konfuzno, zbunjujuće, klupko informacija u kojem nema više ni pravih ni krivih, ostajemo samo goli mi, nema saveznika, nema jasnog neprijatelja, nema rata, a rat je… rat 21. stoljeća je medijski rat, rat s informacijama i rat informacija, samo da to ne bi imalo neke još dublje implikacije. Nekad sam se smijao ovoj izjavi, sad me podilazi jeza.
Tada počinjemo shvaćati vrle nove svjetove, 1984., Matrix, Alicu u zemlji čudesa, Kafku… Kosinskog, Lema, počinjemo shvaćati da je život literatura, a litaratura život, da, da je riječ o autentičnmim zapisima streaminga nesvjesnog koje sadrži sadašnjost, budućnost i prošlost kao posve žive, sadašnje, aktualne.
Naravno, netko će od vas reći da sam šenuo, ali razmislite malo o toj šenutosti: vidite li ovu zemlju oko sebe, ove zemlje oko sebe, vidite li kako se kaos lijepo sklapa u jednu gotovo psihotičnu sliku svijeta. I da, nema više mi smo tu, u Hrvatskoj, znate nas se ovo ili ono ne tiče: sve se tiče svih nas, ovo je naša ljudska priča, a koju ako ne shvatimo, postajemo samo nove ovce za striženje.
Pogledajte animirani film u prilogu, i volio bih čuti vaša razmišljanja, u svakom slučaju.

I, pet goat II from Heliofant on Vimeo.

Andreja Zlatar: Tendencije chicklita u suvremenoj hrvatskoj književnosti (1. dio)

Žene kao proizvođači i potrošači književnosti

Pojam chicklit književnosti u posljednjih dvije-tri godine zauzima sve veći prostor na književnom tržištu. Počevši kao termin vezan uz uvozne produkte popularne kulture, od knjige do filma, i posebno vezan uz izdavačke linije specijaliziranih biblioteka u izdavačkim kućama “Algoritam” i “Oceanmore”, nužno je doveo do pitanja postoji li “hrvatska chicklit književnost?”. Gdje je naša Bridget Jones, tko je naša “šopingholičarka”? U svijetu medija, dnevnih novina i televizijskih emisija, tema chicklita postavlja se najčešće iz dva aspekta: prvo, kao pitanje “vanjske održivosti žanra”, njegove tržišne uspješnosti i situiranosti na vrhovima top-lista; drugo, kao pitanje “unutarnje strukture žanra”, tematizacije ženskosti i seksualnosti u suvremenom zapadnom društvu. Oba se pitanja susreću u jednom: zašto žene toliko čitaju chicklit? (Jer, tu se, naravno, krije odgovor na pitanje zašto ga toliko pišu.) Popularnoj kulturi neskloni književni kritičari zavapit će da smo se vratili predmodernom stanju identifikacijskog modela između čitatelja i junaka, točnije, između čitateljice i junakinje, i to onom primarnom modelu emocionalne identifikacije.

Sam termin chicklit književnosti ne govori ništa o razlozima i uvjetima njezine produkcije, već stvara semantički okoliš u kojem se miješaju vrijednosna i sadržajna određenja. S jedne strane, termin svoje porijeklo vodi od naziva za kaogumu, pa je prva asocijacija “književnost za razbibrigu”, za nešto što “razvlači i smiruje živce” poput gume za žvakanje; s druge strane, nesretni dio sintagme “chick” uvodi nas u svijet literarne peradi, stvara asocijacije tipa “književnost za pileći mozak”, “književnost za kokoši” i slično. I jedno i drugo su evaluacijski negativne oznake, koje podupiru razlikovanje “visoke” i “niske” književnosti, “ozbiljne” i “trivijalne” literature, dakle upravo one diferencijacije protiv kojih ustaje popularna kultura (kao i njezin teorijski duh: kulturalne studije). A ako chicklit nešto jest, onda je sigurno proizvod upravo popularne kulture. Iako se obrisi žanra oblikuju već osamdesetih godina, rodonačelnicom smatra se Helen Fielding i njezin “Dnevnik Bridget Jones”. Jednostavnim riječima kazano, chicklit je naziv za popularnu fikciju nastalu devedesetih, tržišno usmjeren mladim zaposlenim ženama. Uz Helen Fielding, tu su Sophie Kinsella, Melissa Banks, Emma McLaughlin & Nicola Krause, Candice Bushnell, Lauren Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman, Allison Pearson i dr. A naslovi, jedan zgodniji od drugih: “Kako ona sve to stigne”, “Vrag nosi Pradu”, “Šopingholičarka” (u nastavcima), “Ljubav, prozac i sumnje”, “Moj život na tanjuru”, “Zar me ne želiš?”, “Nevolje s Catherinom”, “Dnevnici jedne dadilje”, “Seks i grad”.

Za svijet koji se konstruira u chicklit romanima mogli bismo reći da predstavlja svojevrsnu “arheologiju urbane svakodnevnice” (1), u kojoj je glavni lik žena mlade ili srednje mlade dobi, smještena u jednom od većih europskih ili američkih gradova – a sve ostale osobine predstavljaju jednu od mogućih kombinacija: udata/neudata, zaposlena/nezaposlena, samohrana/polusamohrana (2), depresivna/luckasta, s djecom/bezdjecna, siromašna/situirana, debela/vitka… U stilističku obvezu žanra idu duhovitost i (samo) ironija, a u obveze kompozicijske strukture – ljubavna fabula s (privremeno ili relativno) sretnim završetkom. Naglašavam element privremenog ili relativnog jer u tom je svijetu mnogo toga privremeno i relativno: posao, prihodi, zaljubljenost, vlastita težina, dobro ili loše raspoloženje. Dodajmo tome lošu obiteljsku anamnezu (takozvana disfunkcionalna obitelj), naporne roditelje i sestru (posebice majku), nepouzdanog brata, šefa-tiranina, prijateljicu-podršku i kolegicu-izdajicu, susjeda-švalera i prijatelja homoseksualca, slika je kompletirana. Život sam po sebi nije tragičan, ali nije ni jednostavan, stvar je naprosto u procesu ili, točnije rečeno, u preživljavanju i snalaženju iz dana u dan. Junakinja chicklita uvijek je u potrazi za “boljim životom”, njezina potraga uglavnom se koncentrira na dva cilja: ikakav ili bolji posao, ikakav ili bolji partner. Po mnogo čemu je nalik na dvadesetostoljetnu žensku varijantu osamljenog, lucidnog i nespretnog Don Quijotea, jer se drži vrijednosnih načela koja baš i ne funkcioniraju, životnu perspektivu oblikuje prema konstruiranim idealima (više ili manje romantičnim, to jest, deromantiziranim), nije naročito opremljena za borbu (bez pravoga mača, štita i kacige, materijalno i egzistencijalno u cjelini nesigurna), ali ulazi u avanturu – avanturu potrage za nečim boljim. U svojim zahtjevima ona ipak ne postavlja apsolutne ciljeve, svjesna je procesualnosti ili, bolje rečeno, prolaznosti, svake faze u životu, svakoga posla ili partnera. Njezini su ciljevi, možemo kazati, relativizirani u odnosu na stvarnost koja je okružuje i koja joj je dostupna. To posebno pokazuju romani toga žanra koji stvaraju cikluse vezane uz glavni lik, bila ona Bridget Jones ili “šopingholičarka”. Svaki roman jedna je razina više (u kvalitativnom) i dalje (u vremenskom) u smislu junakinjina života. Temeljni problemi ostaju u osnovi isti, ali su preneseni “na višu razinu”, preoblikovani u novoj etapi životne priče. Iluzije se smanjuju, ironija i samoironija rastu, u drugoj polovici tridesetih nestaje neuroza interioriziranih zahtjeva okoline a svakodnevni život zadobiva opušteniji ton.

Transformacija romanse i parodija ljubića

Chicklit romani nisu samo parodija klasičnoga štiva “ljubića”, već transformacija tradicionalne ljubavne romanse u novi tip proze. U studiji “Dnevnik Bridget Jones: pokušaj reforme ružičastog geta” Maša Grdešić (Quorum 2/2003) analizirala je subverzivni potencijal romana Helen Fielding sumjeravajući ga s tipom klasične romance i njezinim transformacijama u suvremenoj popularnoj fikciji (3). Jasmina Lukić, analizirajući parodijske postupke u Ugrešićkinu romanu “Štefica Cvek u raljama života”, točno primjećuje da se u ljubiću ne radi samo o tipiziranoj fabuli, u kojoj junakinja traga za idealnim partnerom i vječnom vezom. “Pravi ljubić mora da zadovolji brojne čitalačke zahteve jer, kako svedoči Dženis Radavej (Janice Radway) u studiji ‘Čitanje ljubavnih romana’, čitateljice ljubića tačno znaju šta očekuju od svojih omiljenih romana. Mnoge žene koje je Radavej intervjuisala, pre kupovine novog ljubića često iščitavaju ne samo nekoliko prvih, već i nekoliko poslednjih stranica knjige, kako bi se uverile da ih pisac na kraju neće prevariti, i da će se roman zaista završiti hepiendom. One ne vole da u ljubiću koji čitaju ima previše nasilja, niti vole kada su junaci isuviše promiskuitetni. Poželjan zaplet razvija se na relaciji jedan muškarac – jedna žena, pri čemu su između njih dozvoljeni, pa i poželjni nesporazumi, ali ne i prekomerne grubosti (recimo, da junak siluje junakinju, a da se ona potom ipak zaljubi u njega). Muškarac mora biti muževan i autoritativan, ali mora biti sposoban da iskazuje nežnost prema ženi. Junakinja je uvek lepa, ali po pravilu, nije svesna svoje lepote i ne koristi je kao sredstvo za zavođenje muškaraca. Ona najčešće radi neki običan, svakodnevni posao, ali je istovremeno sposobna da prihvati svaku društvenu ulogu u koju može da je dovede veza sa čovekom njenog života, pa i onu najglamurozniju.” (Lukić 1995: 2-3) Činjenicu što su u ljubićima svi događaji prikazani iz perspektive junakinje Jasmina Lukić drži temeljnim uvjetom koji žanru ljubića omogućuje potencijalnu subverzivnost, iako većina romana ne ostvaruje tu mogućnost. Suvremena chicklit – nazovimo je napokon pravim imenom – suvremena urbana ženska proza, upravo inzistira na subverzivnoj funkciji i subverzivnom djelovanju ženske vizure u doživljavanju i prikazivanju zbivanja. Upravo je ta književnost, smatra J. Radway, otvorila cijelo polje, uvjetno rečeno postfeminističkih, rasprava oko tema ženskog subjektiviteta i ženske spolnosti. Tim više što se u produkciji chicklita može pratiti linija koja razdvaja tekstove u kojima prevladava romantični koncept ljubavi (makar i zakriven ironijom), od onih u kojima je u središtu pažnje seksualnost neposredovana emocijama (“Seks i grad”). Žensko pravo na javnost u slučaju ove proze ostvaruje se kao pravo na kvalitetnu književnost, kojoj činjenica zabavnosti ne oduzima na vrijednosti. Ta ženska urbana proza nije u namjeri edukativna niti manifestno prosvjetiteljska, ali osnažuje procese samospoznavanja i samopotvrđivanja u čitateljica. U toj se prozi ostvaruje svojevrstan “ljubavni trokut” između priče, čitateljica i samoga pisanja (4).

Vrsta stvarnosne proze?

Tko god je čitao “Dnevnike jedne dadilje”, šarmantan ali i ciničan roman dviju mladih Amerikanki koje su osam godina radile kao dadilje kod najbogatijih njujorških obitelji, sjeća se vjerojatno oglasa sa zadnje strane. U tom se oglasu traži mlada žena koja bi se brinula o četverogodišnjem dječaku, a zatim slijede uvjeti. Ona mora biti: vesela, entuzijastička i pomalo mazohistička. Mora svih 16 sati dnevno uživati u svom poslu. Mora se (citiram) “razgaliti kad članovi obitelji povraćaju po njoj, u doslovnom i prenesenom značenju”. Mora naravno pristati na neredovitu i nisku plaću, kao i na mnogobrojne oblike ponižavanja koji se niti ne daju zamisliti.

Pokušajmo zamisliti kako bi taj oglas izgledao da se odnosi na zaposlenje u javnoj upravi, u nekoj velikoj državnoj ustanovi, gdje počinjete od početka a od vas se traži sve. Najprije, naravno, privlačan izgled – to neće pisati u novinskom oglasu, ali će izborna komisija u živo razgledati i procijeniti “objekte”. Zatim, kao i u oglasu za dadilje: entuzijazam, dobro raspoloženje, stanovita doza mazohizma, trpeljivost i skromnost koje opasno naginju ispod granice samopoštovanja. Mladu tajnicu/pomoćnicu svatko u bilo kojem trenutku može tražiti bilo što: da obavlja privatne poslove za šefove (pošta, računi, ljekarna, uputnice), da laže (to se zove “obrana pred nasrtljivim strankama”) i što je najgore – da radi i odgovara za poslove koji zapravo nadilaze njezine ovlasti. O tome da ne postoje granice radnoga vremena, da ne postoji pravo na bolovanje a još manje isprika zbog bolesti djeteta – to ne treba niti spominjati.

Negdje između njihove dvadeset pete i tridesete godine pred mlade urbane žene postavlja se istovremeno cijeli niz zahtjeva. Ti su zahtjevi “dobitna kombinacija” naslijeđenog patrijarhalnog društva i njegove površne modernizacije: treba diplomirati i zaposliti se (dobro se zaposliti!), treba se udati (dobro se udati!) i imati djecu (najmanje dvoje), treba “ne zapustiti se” i istovremeno uspjehu u struci valja napredovati i financijski. Društvo-obitelj postavljaju nesmiljene zahtjeve, na njih je teško, osobno mislim i nemoguće, odgovoriti. Što ako nađete posao u struci, san vaših snova, ali je početnička plaća ispod 4000 kuna? Što ako se udate za simpatičnog gimnazijskog profesora koji ni na koji način nikada neće moći kupiti stan od 120 m2 u “širem centru grada”? Takvih “što ako” ima nebrojeno, oni sačinjavaju naše živote i vode nas iz krajnosti u krajnost. Ovaj “prirodni prijelaz” na tipičnu hrvatsku svakodnevnicu mlade, zaposlene i udate žene s djecom, logična je stepenica u razumijevanju chicklit književnosti: ona je vezana za stvarnost, proizlazi iz potreba onih koji žive takve živote (a sve ih je više) i koji žele čitati o onome kako žive, tekstove s kojima je moguće, u najbanalnijem smislu te riječi, identificirati se. Naravno da to nije fenomen vezan samo za “žensku književnost”. Rekla bih da je duhovit i ironijski suvremeni chicklit jedan od odvjetaka stvarnosne proze koja je u velikoj mjeri odredila devedesete godine u europskoj i svjetskoj literaturi. Istina je, međutim, da u tom procesu nastanka stvarnosne proze izrazitu ulogu ima jako oblikovanje ženske publike, doduše još uvijek više putem prijevoda angloameričke literature, ali publike koja je – kako pokazuju istraživanja – brojnija i vjernija, i čije čitateljske potrebe još uvijek nadmašuju ono što se proizvodi na suvremenom hrvatskom tržištu.

(fotografija: by onceuponabrandblog.wordpress.com)

Bibliografija:

1. Ovaj termin nikako ne asocira na Foucaultovu slavnu knjigu “Arheologija znanja” već na sintagmu Irene Vrkljan “arheologija svakodnevice”.
2. Pojam “polusamohrana majka” označava udatu ženu koja, dapače, sa suprugom dijeli i stol i postelju (valjda!), ali ne i kućanske poslove, brigu oko djece. To je onaj tip majke koji odvodi djecu u vrtić i školu, piše s njima zadaće, razvozi na engleski/plivanje/solfeggio, a okolčana tim obavezama radi (i) na svom radnom mjestu. U prosjeku dva puta dnevno vidi se po pola sata sa svojim gospodinom suprugom, da bi iservisirala njegove prehrambene potrebe i predala ključeve od auta (ako, jadnici, imaju samo jedan). Takve polusamohrane majke savladavaju tehnike samopomoći o opuštanju, pronašle su zgodne kafiće u blizini dvorana gdje njihova djeca obavljaju neke od svojih “vanškolskih aktivnosti”, susreću druge takve majke i potajice kupuju novi par cipela.
3. “Dnevnik Bridget Jones” zanimljiv je akademskim književnim profesionalcima budući da se u pripovjednoj strukturi poigrava s klasicima engleske književnosti, “Ponosom i predrasudama” Jane Austin te “Rebeccom” Daphne du Maurier.
4. Usp. “Kad na početku priče ‘Love Story’, jedne od ranih proza Dubravke Ugrešić, čitalac ili čitateljica kao moto vide rečenicu preuzetu od Markesa: Pišem da bih bio voljen. Smatarm da je to temeljna čežnja pisca…” (rečenicu koju potom ponavlja i pripovjedačica u samoj priči), potpuno im je jasno da se to spisateljica obraća upravo njima, i da m upućuje veoma važnu poruku. Ona ih, zapravo, poziva da se uključe u svojevrsnu ljubavnu priču; ili, bolje, ljubavni trougao, koji čine pisac, čitalac i Lepa Literatura.” (Lukić, 1995:3)

Cjelokupni post prenesen sa stranice Studija TiM

Fotografija: Tamara Modrić

Thomas Bernhard, intervju iz 1970.

Teško je započeti. Za glupana to ne predstavlja nikakvu poteškoću, taj ne poznaje poteškoće. Takav radi djecu ili radi knjige, takav radi jedno dijete, jednu knjigu – neprestano djecu i knjige. Potpuno mu je svejedno, on ne razmišlja. Glupan ne poznaje poteškoće, on ustaje, pere se, izlazi na ulicu, gaze ga, postaje kaša, svejedno mu je. To su sve sami otpori, od početka, vjerojatno oduvijek. Otpori? Što je otpor? Otpor je materijal. Mozgu su potrebni otpori. Skupljajući otpore, ima materijal, otpor? Otpori. Otpor, kada gledamo van kroz prozor, otpor, kada trebamo napisati pismo – sve to uopće ne želimo, dobijemo pismo, opet otpor. Sve to bacimo na stranu no ipak kad-tad odgovorimo. Izlazimo na ulicu, kupujemo si nešto, pijemo pivo, sve nam je naporno, sve je to otpor. Razbolimo se, završimo u bolnici, zakomplicira se, opet otpor. Iznenada se pojavljuju smrtonosne bolesti, ponovo nestaju, zakače se za vas – naravno otpori. Čitamo knjigu – otpori. Ne želimo uopće knjige, ne želimo niti misli, ne želimo ni jezik niti riječi, rečenice, ne želimo priče – baš ništa ne želimo. Ipak, zaspimo, budimo se. Nakon spavanja slijedi buđenje, nakon buđenja slijedi ustajanje. Moramo ustati, protiv svakog otpora. Moramo izaći iz sobe, pojavljuje se papir, rečenice se pojavljuju, zapravo uvijek iznova iste rečenice… Ne znamo odakle… Jednoličnost, zar ne? Iz toga nastaju opet novi otpori, kada sve to primijetimo. Zapravo želimo samo zaspati i ne znati više ništa o tome. Tada iznenada opet radost…

prevela s njemačkog Nataša Medved

Fotografija: faustfoundation @ morgueFile free photo