Arhiva kategorije: Esej

Gordana Brkić Žagar: “Svijet mijenja književnost jer mi mijenjamo svijet, i književnost mijenja svijet jer mi mijenjamo književnost”

Klub 12 predstavlja:

Milan Zagorac: Neki dan sam na svojoj književnoj radionici zadao temu “Može li književnost promijeniti svijet?”. Ok, znam da je tema jako jako široka, ali zato sam je i postavio. Pa to i tražim od polaznika: da zarone i da se oslobode. Da ta složena književno-stvarnosno-kreativna priča nađe put i da oblikuje lice nečega novoga.

I da, rezultati su već tu, nakon dva susreta, očekujem da će u sljedećih tjedana i mjeseci biti još i još.

Gordana, prva si na redu. Nadam se da se neće primijeniti ono o mačićima i vodi (jadni mačići!)


Naravno da književnost može promijeniti svijet! I mijenja ga. Barem u istoj onolikoj mjeri u kojoj svijet mijenja književnost…

Oh, znam! Ta je njihova veza jedna od onih strašnih, zadatih, neizbježnih, sudbinskih. Jedna od onih u kojima se trenuci nevjerojatne strasti izmjenjuju sa trenucima neopisive mržnje, u kojima se čas šapuće čas vrišti. Išli su ponekad ruku pod ruku prateći jedno drugo, ponekad je on zakoraknu brže, a ona ga pratila. Ponekad ju je nagovarao na da promovira neke njegove sulude ideje što se obično pokazalo fijaskom – padala su zbog toga carstva, rušili se režimi – nije tu književnost svojom slatkoriječivošću mogla učiniti puno. Ponekad je pak ona , tako tipično ženski, nabacivala neke svoje sulude ideje koje je on prihvaćao pa čak i izgurao! – jer teško joj je tako slatkoj odoljeti. Filozofije su u tim slučajevima postajala pravila života, ideje općeprihvaćeni pokreti. No, znala je luđakinja i uprskati kada bi u svojim ludostima bila nejasna, pa bi ju on pogrešno shvatio i načinio sranje samo takvo. Jednom je savršeno naopako ubrao priču o natčovjeku…oh, to je fakat bila jedna od njihovih najgorih epizoda.
No, kako god, njihova je ljubav jedna od onih ljubavi u kojima lete stvari po kući i psovke po zraku, u kojima se čas siloviro grli i zaklinje na ljubav, a sutradan se bježi i plačući prijeti da se nikad više neće vratiti. Naravno, obično plače književnost jer je ‘ona’, a ne Svijet jer je ‘on’, muškarac. A koliko god se i jedno i drugo trudilo, uplakani dečki nikome baš nisu napeti. I osim toga, za privlačnost emotivnih muškaraca kojima nije teško pustiti suzu daleko više od književnosti napravila je modna industrija…
Nešto me drugo zapravo zanima, da ne kažem muči ili brine. Može li književnost izmijeniti ove naše male , lokalne, privatne svjetove?
Primjer prvi: Večernji sati, u krcatom prigradskom busu čitam onu Sejranovićevu ‘Nigdje, niotkuda’. Još i pozajem gada! Slomio me u prvih deset stranica sa onim svojim urođenim sevdahom, pa plačem…plačem mili bože! Cijeli mi se život trese jer piše kako mu je umrla mama. Ja prepoznajem djelove koje je u druženju na kavama znao prepričavati, stvarne događaje, pa zašto ne bi vjerovala kako mu je mama umrla! A nije umrla! Govno ju je zatuklo samo u romanu, priznao je kidajući se od smijeha nakon što smo mu na promociji svi davali saućešće. Dobro, nema to veze, nego vratimo se sceni u kojoj odrasla žena plače i suza suzu stiže, sunčane očale sam na nos stavila da se ne vidi kako suzim,što bi i bilo u redu da nebo nad Rijekom već nije obasjavala mjesečina. Ja tulim , a u busu sve poznata lica iz istog sela koja nemaju pojma što se događa… Uglavnom, znam da me bar dvoje ljudi sa te vožnje i dan- danas samilosno pogleda kad se sretnemo na vratima lokalnog dućana, klimnu i utješno me dirnu po ramenu. Kunem vam se u sve živo kako misle da mi glavi nije baš sve kako treba.
I? Što mislite ? da nisam plakala nad tom knjigom u busu bi li ti ljudi imali drugačiji odnos prema meni, možda mi postali bliski, ili bih se s njima svađala ? Bi li moj svijet bio drugačiji zbog ove epizode za kooju je direktno kriva književnost? Pa, ja vjerujem da bi.
Primjer drugi: Sjedim u dupkom punoj čekaonii i čitam Tomića. Ante Tomić , da ne bi bilo zabune. I hihoćem se na glas, jeba me pas kad se ne mogu suzdržati! Opet naravno dvoje gleda u mene sa strane i pogledava se međusobno onim pogledom koji se još zove i ‘jebate! lude babe!’. Ali, jedan mlađi muškarac bio je dovoljno hrabar i znatiželjan da me pita: „Ma što vi to čitate?“ Danas smo frendovi koji često sjede na kavi, i vjerovali ili ne, rijetko pričaju o književnosti. Da li je književnost izmijenila moj svijet? Apsolutno!
Meni koja ne volim putovati književnost je otkrila svijet. I onaj koje zovemo pravi i sve one predivne, zamišljene i izmišljene koji su zbog književnosti za mene stvarniji nego ovaj po kojem hodam.
Za mene recimo nema veće erotike nego kad Adson u Imenu ruže djevojci šapće Pjesmu nad pjesmama…uh! Onda, jedna iz djetinjstva – na brzinu sklepan sendvič bio je najslađi uz Razma u skitnji, odnosno uz onaj jedan dio kad tako slatko jedu … i danas volim točati crni kruh u bijelu kavu. Bih li bila dugačiji čovjek da se nisam kidala od smijeha uz Ćopćeve Orlovi rano lete, da nisam plakla uz Dedićeve pjesme, da nisam pilvala u Folknerovom Kriku i bijesu pogođena u trenutku baš tamo gdje treba? Ne bih bila isti čovjek, i svijet oko mene zbog toga bi bio drugačiji.
Danas već imam svoje favorite koji u svojim iznucanim koricama čuče kraj kreveta, od nekih drugih bježim k’o vrag od tamjana! Neka mi, recimo, oprosti veliki Lav N. Tolstoj, ali ubi me brate s onom Anom Karenjinom! Pa ipak, kad danas pomislim kako bi jedan pošten ljubavnik riješio sve moje probleme, sjetim se i Vronskog i kako je ova naša sirota skončala…ma izmijeni ti se svijet u sekundi!
Mogla bih tako čini mi se nabrajati u beskraj i naslove i na koji su mi način skretali, usmjeravali, ubrzavali ili usporavali život. I time mijenjali mene, a onda, naravno,i svijet.
Književnost i svijet imaju jedan zajednički početak i svršetak – čovjeka. Ne znam ja tko počinje, a tko završav promjene , ona ili on, ali sve je nekako inicirano od nas, i vodi prema nama…
Ok. Stat ću. Niti imam ambiciju uvaljivati se u dublje filozofije, jer sam u principu plitka, ajde, bolje zvuči – površna osoba. Nemam namjeru, također, čačkati po nekim teorijama kaosa koje bi možda i imale alate za otkrivanje toga tko pogoni akciju, a tko reakciju u ovom procesu.
Jedino u što sam sigurna je moja ljubav prema riječi. Pišući nešto , ovako sam napisala:
„Ta ljubav prema nekim knjigama koja nam se ponekad desi, to je jedna od onih predivnih, vjerojatno u stvarnim životima nepostojećih ljubavi koje samo traju i samo rastu i rastu sve veće, sve čvršće. Sve više jedno o dugom vi i te priče znate. Zatvorenih očiju, i samo sa prvom riječi u pasusu znate točno gdje ste, a samo čitanje postaje toliko više od pukog svladavanja slova . O, da! čitanje postaje maženje ljubavnika. To puteno prevrtanje riječi čiji redosljed uglavnom znaš napamet, ali godi ti osluškivati u vlastitoj glavi njihov žubor, a taj žubor samo pravi majstori znaju načiniti takvog da ti iskri u cijelom tijelu, pršti magličastim kapljicama u lice čineći te tako predivno živim! Osjeti kako joj se koža naježila, pa duboko uzdahne nastojeći se riješiti bajki.“
Nemam pojma , ali nekako mi se sve ovo najlakše čini sabiti u jednu kratku – svijet mijenja književnost jer mi mijenjamo svijet, i književnost mijenja svijet jer mi mijenjamo književnost. I hoćeš – nećeš, ispada da smo tu nekako prilično važni, iako nas u naslovu nitko ne spominje.

Foto:

Milan Dekleva: Umjetnost vezane riječi

Iz suradnje s časopisom Poiesis

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Za stare Grke logos je bio objelodanjivanje bivstva stvari, izraz univerzalne zakonitosti. Govor nije  dan samo ljudima, govorile su životinje i biljke, vjetar i sjene, Sunce, Mjesec te gibajuće jato zvijezda. Kozmos je bio prožet govorom, bio je burno polje energije, kojoj je jezik davao jasnost i prozirnost. S jezikom se čovjek doticao cjeline postojećega.

Kasnije, s grubim razgraničenjem žive i nežive prirode, tjelesa i duše, prisutnoga i odsutnoga,  spomenuti dodir se izgubio. Govorio je još samo čovjek, stvari su umuknule, zaboravljeno se zavilo u tišinu. Govor je postao kostur racionalnoga, promijenio se u kostur apstraktne spoznaje  rascjepanoga svijeta. Govorio je još samo razmišljajući čovjek, umovanje je preuzelo ulogu egzistencijalne sigurnosti, subjektivne izvjesnosti.

Mističnu uznemirenost jezika zamijenio je mehanički jezik znanstvenih struka. Čovjek je u njima tražio istinu svijeta pomoću beskonačnoga algebarskog nizanja uzroka, posljedica i zaključaka. U skolastičkom vrtlogu racionalne polazne točke opažatelj nije osjećao tajne koja ga je okruživala, već samo njegovu mrtvu strukturiranost. Pred očima mu je ostala jedino ljuska mikro i makro svijeta, njihov kostur i struktura: za njega je bio koristan jezik jedne dimenzije i jednoga značenja. Kada je jezik izgubio tijelo, u koje je bilo utisnuto dramatično čudo avantura, poetična nedorečenost govora je postala nepotrebnom. Uznemirujućom. Sumnjivom. Poezija je postala glas nefunkcionalnoga sanjarenja, znak romantičnoga atavizma i duševnih smetnji modernoga, visoko produktivnoga svijeta. Danas pjesništvo, kao što se slikovito izrazio flamanski pisac Stefan Hertmans, ima u društvenom okolišu sličnu ulogu kao lončarstvo ili sakupljanje marki.

Umjetnost vezane riječi, koja se našla na rubu ljudske društvene pažnje, time se vratila k svojem izvoru: k rođenju i pomlađivanju govora, logosa u izvornom smislu riječi. Poeziju sam namjerno nazvao umjetnost vezane riječi. U čovjekovom simboličnom govoru doista je poezija ta vještina i tehnika tumačenja svijeta koja je izrazito polivalentna. Tako, kao što se riječi u pjesmi vežu u cjelinu smisla (u prostornu mrežu unutarnjega konteksta), vežu se također na sve druge pjesme, na sve čovječje govorne avanture. Pjesma je uvijek egzistencijalni odgovor na svijet i ujedno poziv, invokacija svijeta, koji egzistenciju omogućuje. Dovodi je u vrijeme. Daje joj vrijeme, da nestane.

Pjesma ništa ne želi, zato postiže sve. Sa srčanim izlaganjem trenutku izričaja, sa svojom predanošću svemu što dopunjuje tijelo i dušu, pjesma privlači cjelinu svijeta da se oglasi. Čovječje uši su preslabe da bi uhvatile (te zadržale) zvuk svega što je. Zadaća poezije je da taj zvuk prevede, predstavi, privede u simbolični raspon čovjekove percepcije.

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

O Milanu Deklevi

Pjesnik, prozaist te esejist Milan Dekleva se rodio 17. listopada 1946. u Ljubljani. Diplomirao je komparativnu književnost i književnu teoriju na Sveučilištu u Ljubljani. Bio je urednik studentske Tribune, Radija Študent, poučavao je glazbu, bio novinar Dnevnika te urednik književnog priloga Svet v knjigah.  Do mirovine je uređivao programe za djecu i mladež na Televiziji Slovenija. Nekadašnji član glazbene skupine Salamander, kompozitor scenske glazbe, strastveni igrač ragbija te vaterpola. Piše također poeziju i prozu za djecu, TV-scenarije te književnu i glazbenu publicistiku. Prevodi s engleskog i talijanskog jezika. Za svoj pjesnički, esejistički te prozaični rad primio je najvažnije državne nagrade. Autor dvadesetak pjesničkih zbirki, pet romana, dviju knjiga kratke proze te triju knjiga eseja.

Prevela sa slovenskoga: Mirela Fuš

Izvor: http://www.poiesis.si/milan-dekleva-vescina-vezane-besede/

 

Melinda Kostelac: Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam.

Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. Peraje su plavocrne boje. Ispočetka još držim vezu s površinom, ali onda se skine. Preajama dolazim do pijeska na dnu. Zaronila sam brzo. Chapter one, skidam kože sa sebe.
Pijesak mi se zabija u nokte i muti dno pred očima. Tu dolje je Glina. Okus one žbuke u ustima, ispaljeni metak u zidu dnevnog boravka i vrleti spokoja razbijaju se o dna mora, jer tu je hladno. Vrulja se tu negdje provlači, hladno mi je. Ruke su mi naježene. Peraje se povijaju prema površini, more pljuje mjehure prema suncu. Vani je sunce. Tu je hladno ali je i nijemo. Koža mi ritualno blijedi, poput podmornog prekozemnog leša, vidim svoje ruke, to su prsti starog fetusa koji je dugi niz godina po struci nužnosti hvatao porculanske šalice prije pada na pod i ruke koje su podove glancajuć mijenjale. Sjećam se kad sam prvi put gledala pod morem. Kako se stvaraju grobnice? Je li smrt kristalno zrcalo? Postoji li zrcalo koje podrhtava na vrhu neke površine?
Izranjam uz pomoć jakih zamaha peraja. Vani je zrak priljubljen uz Malu gospu, miriši na tek rođeno dijete ljeta. Progutala sam i malo mora. Volim peraje. Posuđujem ih iz svijeta plastike, i drugim ljudima, jer svako toliko moram otići na dno i prisjetiti se jednog zavjeta.. Ljudi koji su mislili da ne volim pričati dolaze po moje peraje. Peraje me tjeraju da brzo plivam i pričam s kupačima. One me brzo odvode na novi dio dna.
Novi dio dna. Novi dio dna.
Dno i dan. Riječ pijesak lako zvuči na obali. Uz more još jedino pijesak pršti jezikom zatomljene povijesti.
Na dnu se cevuli vuku po pijesku kao po ogromnoj muljevitoj pustinji. Na dnu se možeš naježiti od olova trenutne pomisli i najtežih sjećanja. Tražila sam nešto o nasilju i mržnji na mreži, te su mi peraje zapele za slijedeće;
Poštovana Miranda B., oprostite na ovako kasnom odgovaranju, link sam vidjela u nečijoj objavi na drugim stranicama, međutim, možda biste trebali steći valjano saznanje da je zapravo ovo izvorno kupalište jedno od najljepših kulturnih dobara koje je Opatija imala i koje je zauvijek zagubljeno zbog podmetnutog požara. To je bilo za vrijeme države SFRJ, ako nešto o njoj išta znate, a da saznanja nisu izgrađena na apstraktnim medijskim pseudopovijesnim interpetacijama; radije saznanja pokušajte dobiti među ljudima koji su glavni dio svojeg radnog vijeka utkali u taj period i dostojanstveno živjeli a da nisu bili “jeftina radna snaga”, niti im ni na kraj pameti nije bio Dubai, koncept kakvog zagovarate u svom komentaru, izgrađenom na jeftinoj radnoj snazi. Opatija nije Dubai i to velika većina iole obrazovanih ljudi zna. Ovo što je Jutarnji svojevremeno objavio je tek idejna projekcija restitucije jednog kupališta, doduše, u onom obliku koje ponajviše odgovara izvornom izgledu, posljednjoj verziji, kupališta Angiolinabad, izrađene u Beču, od čiste hrastovine, donešene i montirane u velikim dijelovima iz Beča krajem 19. stoljeća u stilu secesije. Replika kupališta čini se ipak se neće dogoditi, možda na Vašu radost, ali nisam sigurna na čije još veselje. Drveno izvorno kupalište nije bilo teško za održavanje utoliko i jer mu nitko nikad nije učinio ništa obzirom da nas za njega vezuju snažne pozitivne uspomene, sve do tog ukletog podmetnutog požara 1989. Kupališne navike su se promijenile ali to ne znači da se kupališni objekt treba u potpunosti podrediti ugostiteljskim uslugama – trebalo bi biti barem uravnoteženo ako ne i obrnuto. Danas, 2015. godine, postoji nejasno prikazan novi projekt koji će u sklopu nove koncesije ovu česticu zagaditi betonskim ruglom koje je daleko od inventivnosti poigravanja između prošlosti i najsuvremenijih riješenja koje nudi današnja arhitektura, a ne odnosi se na nikakve Dubiozabai nebodere.
Manjak saznanja i kulture o suštini Opatije drži ovakve ishitrene komentare u velikoj mentalnoj zabiti kakvu resi “demokracija lupanja komentara”, i možete se samo tješiti da niste jedina. Sumnjam da ste Opatijka, jer takvo što zasigurno ne biste u tom slučaju napisala. S poštovanjem.
Vani je bura. Uzimam peraje i silazim u more. Držim pogled na moru. Do novog dna.
Dno novog dna. Do novog dna. S poštovanjem.

Milan Zagorac: Mučenici, Mogućnost otoka i Adolescenti trogloditi, moje francusko ljetovanje

Iako sam imao dobru namjeru napisati tri odvojena osvrta na tri različita djela koja sam gledao/čitao u posljednjih mjesec dana, omela me vrućina u naumu i skrenula u neke nostalgične, pomalo infantilne zapise o djetinjstvu u kući na moru. Dobro, sve ima svoj smisao, možda je i vrućina ljeta i jarkost boja tih sjećanja našla neki drugi povod izlasku iz ormara, ali svejedno, ove su me tri književne/filmske stvari duboko potresle i na neki način izoštrile sliku stvarnosti kojoj već dugo ne nalazim pravi način/rakurs gledanja.

Najprije Mučenice, odnosno Martyrs Pascala Laugierea, odnosno, kako nam se na kraju denotira grčki pojam martira – Svjedoci. Radi se o filmu koji je teško odgledati do kraja zbog mučnih scena zlostavljanja ravnih onim fotografijama koje je Georges Bataille spomenuo u svojim tekstovima i objavio fotografije iz 1905. (fotografije ling chija, kineske metode egzekucije komadanjem živog čovjeka, snimljene od strane francuskih vojnika 1905., opće mjesto svjetske povijesti zlostavljanja), hororu, ali zapravo jezivom prikazu puta/smisla sadizma, mučenja, davanja jedne sakrosantne funkcije nečemu tako odurnom kao što je tjelesno i psihičko zlostavljanje postavljeno u sam centar čovječnosti, u sam fokus ljudske potrage za smislom i onim što je iza. Čovjek žudi za onim što je iza, ne zna načina da dođe do toga, smatra da je mučeništvo jedini način psihičke i fizičke deprivacije u kojemu pojedinac uspijeva doći do one ekstatične točke u kojoj je u prisutan i na ovoj i na onoj strani, dakle, i u prividno normalnoj stvarnosti, kakvu živimo, svakodnevici, koja je konsenzulano prihvaćena kao normalna,  i u stanju transcendentnog blaženstva za koje je nužno položiti – krvnu žrtvu. Film završava dvoznačno, ne ostavljajući našu žudnju za konačnim pitanjem zadovoljenom, s rečenicom: “nastavi dvojiti” o tome što se nalazi iza.

Sljedeći, koji možda nije toliko prožet sadizmom, ali jest pitanjem ljubavi i seksualnosti kao centralnih točaka ljudskog postojanja, je notorni Houellebecq i njegova Mogućnost otoka. Taj danas tako kontroverzni prokleti pjesnik dekadentne Francuske, postavlja legitimna pitanja: ako je svijet obezbožen, a jest, a ako je jedina nada za čovjekovu sreću beskrajno produženje tjelesnog života i lišavanje čovjeka njegovih strasti od kojih je najmoćnija ona seksualna (u stalnoj borbi za prestiž s “idealnom ljubavi” o kakvoj je pjevao “onaj glupi Breton”), je li onda čovjek uzaludan pokušaj koji se ne može spasiti, koji je nespasiv u ovome obliku i koji će, kad tad, biti dionikom kolektivne apokalipse koja će odraziti cjelokupni nesmisao – jer smisla nema?

Knjiga završava u pomalo katarzičnoj kupki u primordijalnim oceanskim juhama preostataka svjetskih oceana u kojima glavni junak Danijel, ovaj put njegova 25. inkarnacija, nastoji ostati u stanju stalnoga blaženstva. Ne mogu se osobno oteti dojmu da je njegovo stanje blaženstva i njegova cjelokupna potraga posve korelirala s Tibetanskom knjigom mrtvih gdje je sve, cjelokupni ovozemaljski kao i onostrani život tek sloj barda gdje čovjek uvijek potone u svoje prirodno stanje, dakle, stanje seksualne potrebe za razmnožavanjem, dakle, da se ne može odvojiti od svoje prirodne osnove i postati novočovjek, nebeski čovjek koji je u stanju slijediti svjetlo. On uvijek ostaje čovjek, manje ili više izvještačen, ali svakako čovjek koji će patiti skupa s prirodom dok se ne uzdigne do nekog višeg stupnja koji više ne može biti egzistencija, nego esencija. Houellebecq je po tom pitanju tragični pesimist, pa stoga ono što on posve jasno i nedvosmisleno proklamira, dakle, samoubojstvo predstavlja zapravo jedini način da se čovjek spasi ove beznadne baruštine, a sprječava ga jedino strah, možda ne više od božjeg suda, ali strah i nada su jedine prepreke koja ga onemogućavaju da odmah počini taj čin krajnjeg samomilosrđa.

Treća je knjiga najmekša i najemotivnija, Adolescenti trogloditi Emanuelle Pagano djeluje kao kamilica na ova dva filozofsko-humanistička pakla, iako se ni tu ne radi o tzv. lakoj temi, dapače, radi se o dubinskoj potrebi junakinje koja je bila junak da se samoprizna, najprije pred sobom samom, a onda pred drugima kao punopravni, cjeloviti čovjek unatoč hendikepu, toj nesretnoj promjeni vanjskog spolnog obilježja iz muškarca u ženu. Iako sam naslov pretpostavlja da će se raditi o ciničnoj i zločestoj, jetikavoj knjizi, ona je sve samo ne to: mekana, humana, proza s ljudskim licem koja je istovremeno ženski topla i muški analitična prema stanju društva i pojedinca koji su u stalnom prelijevanju, pretapanju, koje se postvaruje posvemašnjim samopriznanjem u posljednjim scenama djece u špiljskom ambijentu i nje kao glavne junakinje, sada lišene straha i cinizma, predane svojem životu u stvarima kakve su jedine moguće. Pomalo ambijentom slična Duhovima (Les Revenants), nekom potopljenom mjestu u hladnim planinama, ova je knjiga zapravo živa potraga za svojim dubinskim identitetom, onim koji nije ni muški ni ženski, ni mjesno definiran, koji nije zadan nikakvim vanjskim, sekundarnim karakteristikama, već onom inherentnom nužnošću postojanja u kojem ne preostaje ništa drugo nego posvećeni hermafrodit, sam kamen mudraca u svojoj ljudskoj inkarnaciji.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Dan pomirenja

Uz roman Ivane Šojat-Kuči Jom Kipur

Fraktura, 2014. (ulomak iz knjige otvorite ovdje)

Mržnja. Osveta. Zlopamćenje. Gnjev.
Četiri jahača Apokalipse

Kad knezove svih svjetova pozvao je da poklone se glini Njegovim rukama oblikovanoj, ničice popadoše sinovi Riječi njegove, a ja ostadoh stajati. Zar da glini klanjam se? Rekoh. Zar da ja, sin svjetla, sin Riječi kojom stvoreno je sve vidljivo i nevidljivo na koljena padnem pred rukama koje braću će ubijati, očima koje trulež će gledati, prahu koji prahu će se vraćati, bijes bijesom rađati?
I neka proklet sam i neka proklet je Čovjek kojeg Otac tako je ljubio da u Sinu zemaljskom se utjelovio kako bi spasio sve zlotvore, lašce, bratoubojice ako pokaju se u grču, hropcu smrtnome!

Jom Kipur znači dan pomirenja, dan poravnanja računa s Bogom, dan kada mu je odabrani narod prinosio žrtvu i gdje se izmirivao s njime. Danas ga doživljavamo, ako ga doživljavamo, primjerice u kršćanskom Uskrsu gdje se Isus, mesija, sin Božji razapet na drvetu križa, nakon smrti uzdigao iz groba ne bi li svim ljudima dao mogućnost pomirenja s Ocem, pa makar i u grču, hropcu smrtnome. Ne međusobno, nego s njime. A to znači upravo sa samim sobom, sa svojim gnjevom, mržnjom, osvetom, zlopamćenjem.

Ostale račune čovjek mora rješavati međusobno, izravnati ih, to više nije stvar ovog pomirenja, to je više stvar osobnog morala, to nije stvar do Boga, nego do čovjeka, koji mora podnijeti napor, ali će se ukupan trud eventualno uzeti u obzir pri saldokontu u nekoj prorečenoj i nedefiniranoj apokalipsi. No prije toga se mora pomiriti sa samim sobom. To je Jom Kipur.

Josip Matijević je kao osamnaestogodišnjak (ove godine nisu bez vraga, naime, on je netaknut prethodnim sistemom, nepokvaren, mlad, zanesen, nadobudan momak koji je netom prije vršnjakinje i vršnjake potapao u Dravi i gađao se blatom), one školske godine ’90./’91.  završivši školu osjetio potrebu obraniti najprije svoj Osijek, pa svoj Vukovar, svoja sjećanja, svoju memoriju, kao momak je pošao u grozomoran rat, zbog potrebe, ne zbog lopovluka, ne zbog nacionalizma, ne zbog sitnih interesa, ne zbog karijerizma, već zbog unutrašnje potrebe da obrani svoje gradove, svoje rijeke, Dunav i Dravu koje su tako duboko pune značenja, svoje baku i majku, prijatelje koji su ili poginuli ili će poginuti, da bi po padu grada završio u Stajićevu, Nišu, na razmjeni i u cijelom nizu epizoda Domovinskog rata, izuzev Oluje, jer se čekalo napad iz Baranje… a ostalo je manje-više povijest. Ako je povijest. Veliko je pitanje je li povijest nešto što živi aktivno u pojedincu koji se jednoga dana budi, ustaje, slučajno nailazi na skup neke bezvezne nazovidesničarske stranke na kojem vidi kao govornika svojeg vršnjaka, sugrađanina, ispraznog karijerista koji je te ’91. imao potrebu nastaviti školovanje u Zagrebu ili negdje vani, nije bitno, kako drži neki demagoški govor pun mržnje praznim i tupim pojedincima koji mu kliču uz prigodni nacionalni patos i dekor; a zatim Josip Matijević napravi scenu i završi na psihijatriji.

Jer psihijatrija je način kako se čovjek može držati pod ključem, ona, ovakva kakva je u nas, jest način diskvalifikacije i izolacije čovjeka, iako doktor Grgur Romić u svojega pacijenta ne uviđa značajnije poremećaje osim trauma koje nisu do kraja artikulirane, nisu izgovorene, nisu izrečene, nisu naslikane. Peteespeovac. Jedan od onih koji se bace pod vlak, raznesu bombom, bace na motornu pilu… Tanatološki okvir za vječnu mržnju je time dovršen. Moguće i glavna tema neke druge knjige, ali ne i ove.

Ovo jest knjiga i o Grguru Romiću, mladom liječniku koji mašta i konačno realizira svoje karijerno pitanje, koji ima svoj križ, svoju tegobu i stigmu (više samopripisanu, nego stvarnu) i nadasve samoću, strašnu samoću koja ga jedina ne napušta, no njegov je slučaj ipak manje kompleksan od onoga Josipa Matijevića, čovjeka koji nije lud, ali je u ludnici, čovjeka koji nije artikuliran, ali sve što govori je ipak artikulirano, čovjeka koji jest traumatiziran, ali ima potencijal ozdravljenja, ima prostora za osobni napredak, u smislu čovječnosti, naravno, unatoč bezbrojnim traumama, od onih ratnih do onih postratnih s konstantnim padovima i posrtajima, onih starozavjetnih, edipalnih, s ocem tiraninom, djedom tiraninom, popustljivom bakom i gotovo izdajničkom majkom, transgeneracijskim transferom nedefinirane srdžbe, boli, krivnje i grijeha, koji doživljavaju svoj početak u ratu i, konačno, crescendo dva desetljeća kasnije, u psihijatrijskoj epizodi kao konačnoj potvrdi slabosti, uzaludnosti i bijednosti Josipova života.

Sve to Josip uredno arhivira i artikulira u slikama zla i beznađa koje pogađa svijet, koji jest mjesto na kojem demoni divljaju. On ima vidne halucinacije, ali izrazito naglašava da nema slušne (na neki način to ga i spašava jačih medikacija i strožeg režima liječenja od onoga kojemu je podvrgnut, koji je više sličan mekoj psihoterapiji i kasnije terapiji umjetničkim radom), on obljepljuje stan s fotografijama i izrescima iz novina u kojima se u određenim mjestima i u određenima vremenima događaju zla i masovne smrti (slično kao u Ritmu zločina), on čita starozavjetne epizode i vabi doktora Romića da se od početne distanciranosti ipak više veže uz temu. Da ga prizove k sebi. Da, unatoč činjenici da je ’91. Grgur bio tek devetogodišnjak, pokuša (u)vidjeti o čemu se radi, što je meritum toga o čemu govori Josip. Ne kao psihijatar koji bi u svojim bilješkama mogao napisati, primjerice “logoreja”, “glosolalije”, “deluzije” ili “disocijativni poremećaj”, nego da nastoji čuti te njegove zarobljene duše. Ovo je alkemijski nigredo, tonjenje u mrak svoje sjene, ulazak u onu već toliko puta spominjanu danteovsku crnu šumu, silazak u utrobu zvijeri, koja je čovjek sam, a to je proces koji boli, koji ostavlja svoje tragove.

“Enohom se može gotovo sve objasniti. Gotovo sve”, otpuhivao je Josip dim kroz prozor, pticama u lica. “Prije Potopa Sinovima Božjim, laički rečeno anđelima, svidjele su se kćeri ljudske, pa su se predvođeni Semjazom, njih dvjesto, spustili na zemlju na Har Hermon, koji se nalazi na Golanskoj visoravni, na granici između današnje Sirije i Libanona, i obljubili kćeri ljudske. One su im rodile djecu, Divove, koji su počeli raditi svakojake gadosti, a anđeli su žene poučili magiji, bajanju, tajnama ljekovitog bilja. Jahvi se to nije svidjelo, pa je na zemlju poslao Potop da pobije Divove… Pobio ih je, Jahve je pobio svu tu dječurliju… Ali ne i njihove duše. One su ostale na zemlji, u dolinama zemaljskim. Tako piše. Te duše su zlodusi koji tumaraju dolinama zemaljskim.”

Ti vjedogonje, ti zlodusi, ti bjesovi danas nastanjuju prazne ljude, ljude ispražnjene od sadržaja ili slabe, ljude koji nemaju snage oduprijeti se. Žrtve i zločinci, dakle, oboje su žrtve toga zla, no Josip zlo imenuje entitetom koji postoji za sebe i rezultat je oholosti, gnjeva i srdžbe koji se iskaljuje na slabome čovjeku. Ovo jest roman koji nimalo u rukavicama ne pristupa nekom sladunjavom politički korektnom rješenju složenih odnosa, ali prije i iznad svega, Jom Kipur je roman o ljudima koji se (ne)mogu emancipirati od vlastitih demona, slika, fantazmi, od lažne i zlotvorne mitomanije. Politička korektnost ne rješava nakupljene patnje, ona ih samo sputava i pretvara u akumulaciju novoga zla. Pretvara ih u prijetvornost i laž. Ovo je roman i o glupima, jer njima je sve jednostavno (vidjeti ovaj intervju s Bernhardom iz 1971.). Glupima je lako reći ovo ili ono i oni vjeruju. Oni rade, djeluju, beskompromisno, beskarakterno i nemilosrdno.

No Josip nije ni lud ni glup. Vidi laž i vidi licemjerje. Vidi pokvarenost. Ovo jest roman o nepokopanima (jedna vrlo antigoninska epizoda, o nepronađenim tijelima, primjerice Josipove bake), o ubijenima, o tijelima za kojima se traga, ovo jest roman o Domovinskom ratu, o ukradenom ratu od strane demagoga, lopova i birokratskih ništarija, o postjugoslavenskim ratovima, o zločinima, no ovo je roman o spasenju pojedinca, njegovom danu pomirenja, a zatim i o kolektivnom danu pomirenja. Jer ono ne može doći ako pojedinac ne spozna sebe, svoju krivnju, što god ona značila, ne bi li uspio otpustiti tu sjenu i tako konačno pristupiti samome sebi. Ovaj je roman uspio vrlo dojmljivo, gotovo u obliku epske poeme, a opet suvremeno, dati sve ono što iz medija ne doznajemo, ne spoznajemo, ne dobivamo: materijalni svijet koji nametnuto počiva na sukobu, na dihotomijma, rat je zlo, zlo je imanentno čovjeku jer je čovjek mahom slab, čovjek se mora isprati od toga zla ne bi li se uspio osloboditi i biti do kraja slobodan. Stoga je ovaj roman katarza sama po sebi, eshaton, izlaz, rješenje koje nadilazi fraze o pomirenju, fraze o suživotu i fraze o toleranciji. On je sam pomirenje i suživot čovjeka s čovjekom.  Ne želim biti preuzetan, no kao što je ranije spomenuti Bernhard ušao u bit austrijskog licemjerja i pokvarenosti, gluposti i time nadišao temu austrijanstva, ovo je znakovit roman hrvatske književnosti koji nadilazi temu hrvatstva na samoj kvintesenciji onoga na čemu je trebalo biti izgrađeno suvremeno hrvatstvo, na pomirenju (prije svega sa sobom pa sa drugima koji su isto što i ja), na spasenju, na ljubavi koji nastaju u ruiniranim ljudima, ali koje je, spletom okolnosti, ukradeno i pretvoreno u čistu travestiju.

Dakle, priča o Hrvatima i Srbima mogla bi biti i priča o Korejcima i Japancima, o Rusima i Nijemcima, o Francuzima i Nijemcima, o Židovima i Arapima, ona je univerzalna. A univerzalna je utoliko što je dana autentičnom temom: bol i patnja počivaju na skrivanju i iskrivljavanju istine i one s vremenom postaju sve teže za rješavanje. Nakupljene se negativne emocije s vremenom pretvaraju u bolest, bolest nagriza pojedinca, a kada se radi o masi, kada se radi o narodima, tada je stvar još kompleksnija, tada su postupci izlječenja uvijek teži jer zloduh uvijek nalazi put do čovjekova srca. Jednostavno, lakše je biti žrtva, paćenik, mučenik, no što je to biti punokrvni borac.

“Jeste li čuli za pojam tikkun olam? … prevedeno s hebrejskog to znači ‘popravljanje ili ozdravljanje svijeta’… kao postupak popravljanja slike svijeta kao Božje tvorevine, slike Boga u nama, ali i samoga Boga. Ljubav je tu jedina alatka. Snaga ljubavi.”

Josip Matijević do sebe ima Dubravku, tadašnju djevojku njegovog prijatelja Crnog poginulog u Vukovaru ’91., no oboje su zacementirani u slikama boli toliko da ne spoznaju svoju međusobnu privrženost – oboje jedno drugome toliko blizu, a opet toliko daleko – ne uviđaju svoju međusobnu ljubav, ono što ljubav jest, a to je ta božanska alatka za spasenje sebe, a zatim i svijeta.

Ipak, ovaj je roman ujedno i proces izlječenja. Svih tih 371 stranicu je temeljna stvar izlječenje koje postupno i postižemo – Jom Kipur je sam po sebi već roman-ozdravljenje, roman-liječenje, prije svega pojedinca (… kako već dva mjeseca ne pije ni anksiolitike ni somnifere, kako više ne strepi od dolaska demona, kako je shvatio da se svijet može popraviti ako ga svedemo na svoju razinu i nastanimo srodnim dušama. I otpustimo gnjev, ne dopustimo mu unutra. Poželio je napisati kako su mrtvi još tu… Otišao je do vrata svoje sobe i zagledao se u Dubravku… Valjalo je skuhati kavu.), a onda i kolektiva, naroda, svijeta. U tom smislu, u svoj svojoj slabosti Josip je, pa recimo to tako, mesijanski lik, jer kao što znamo, mesija ne dolazi u zlatu i počastima, prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut, on dolazi popljuvan i ponižen, povrijeđen i bijedan, ali pomiren, bez straha, bez uzaludne nade.

Na kraju ću se pozvati na još jednog panonskog autora, na Hamvasa, koji kaže:

… Ljubav je moć koja zauzdava kvarenje bitka, ispravlja ga tako da od prvotne stvara višu razinu postojanja. To je ona razina na kojoj počiva trijumfalna istina, fundament nebeskog kraljevstva. Ljubav je savršeno nemoćna, jer je odustala od svake agresije. Ljubav je posve neosvojiva, jer je najveća moć postojanja. Ako duša ne voli, surva se na zemlju, što je gotovo istovjetno paklu (Simone Weil). Odnosno, kao što uči Empedoklo: duša koja otpusti ljubav otkine se od svoga boga, i treba deset tisuća utjelovljenja da bi se pročistila i mogla se vratiti. 

Josip je zacijelo prošao svojih 10.000 utjelovljenja, kao što je tko zna koliko takvih Josipa prošlo upravo to. Jom Kipur je zaista stigao. Ivana Šojat-Kuči ga je oblikovala iz krvi, blata, tjeskobe, depresije, bijesa i udahnula mu ljubav koja je veća od svega i koja zaustavlja kvarenje bitka. I sada preostaje vidjeti hoće li njezin zaista opus magnum zahvatiti druge ili će biti obavijen velom šutnje, što je najjači odgovor korumpiranog svijeta. Jer, kako opet kaže Hamvas, što nije eklezija (misli na zajednicu posvećenih, očišćenih, opranih od prvotne pokvarenosti, a ne na crkvu), to je štala robova. Izbor je jeziv, ali je uvijek konačno na nama.

Možda jedino preostaje da se naprije pomirimo sa samima sobom, a onda da svijet svedemo zaista na vlastitu razinu i nastanimo ga srodnim dušama. Možda su to paralelni procesi, a možda i isti, ali zacijelo je to jedino rješenje. Mene je Ivana Šojat Kuči uvjerila.

Ilustracija: Trionfo della morte, Palermo, oko 1446.

Milan Zagorac: Jedna jako intimna o edipovskoj misiji čovjeka na temu dvaju filmova – Kralj Edip i Drvo života

tumblr_lol7ei8bvB1qbdju7

Pasolini u ulozi u filmu

Pier Paolo Pasolini, Kralj Edip

Nije kralj Edip samo priča o mladom muškarcu koji žudi za majkom. To je redukcionistički pogled. To je puno složenija priča, znači: strah oca od preuzimanja moći, znači strah prethodne roditeljske skupine od svojih vlastitih potomaka, znači pasivnost majke koja pristaje na to, znači da sinovstvo preživljava neprijateljstvo oca, ali nailazi na oca na putu. Znači očev kanibalizam. Znači pobunu protiv autoriteta koja je nužna. Otac poviče: miči mi se s puta, a sin na to odnekud, iz neke dubinske sfere svoga duha uze kamen i pobi i pratnju i oca za kojeg nije znao da je otac.
Riječ je o krivnji sina za ubojstvo oca i oca za urođeni kanibalizam. Riječ je o majčinu grijehu beskrajne i ustrajne ljubavi za sina, ali za kojeg ne čini ništa.
Ta je priča u sebi duboko saturnovska, sin je mladi bog koji mora zauzeti svoje mjesto u svijetu prirode, ali se samo i jedino može realizirati kroz sukob s ocem. Da se sukob ne dogodi kojim slučajem, sin bio ostao mlitavac, bezgrešnik, blijedo i bezlično stvorenjce.
Stvarni se čovjek, onaj punokrvni, istinski rađa iz furije, zločina, bijesa, pobune protiv autoriteta. Edip – sin – mora ubiti oca – autoritet – ne bi li preuzeo njegovu funkciju. Zacijelo je riječ o kasnijoj moralnoj nadgradnji koju je već Sofoklo usvojio, da sin prihvaća krivnju i osakaćuje samoga sebe zbog toga čina i povezanog rodoskvrnuća.

Edip je nositelj autentične krivnje. Laj je autentični otac, a Jokasta je autentična majka. Tiresija je autentični moral, on ne vidi, ali zna sve o svemu.
Ove mitske relacije su bitne za svakoga. Za mene, za tebe, za vas, za bilo koga, bio muškarac ili žena. To nema veze s time, kao što nema veze ni s našim kasnijim nadgradnjama, svim tim Perzefonama, Arturima, Parsifalima, Hadovima ili Arijadnama… Ima ih beskrajno puno, ali sve te priče leže upravo na temelju Edipa, Laja i Jokaste.
Zato Pasolinijev film mogu gledati po stoti put.

Put milosti ili put prirode (nakon gledanja Drva života Terrencea Malicka)

U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga
Sve postade po njoj
i bez nje ne nastade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo; 
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Nema slučajnosti koja bi bila baš takva da tih dana, kada je moj um posebno senzibiliziran na temu o kojoj govori ovaj dijelom kontroverzni film, pogledao to evanđeosko čudo u kojem je objava dovedena do krajnjeg pojednostavljenja: sve se sastoji od puta milosti ili puta prirode, ali i jedno i drugo je čovjekov put i ni jedno ni drugo nije podložno osudi, jer život, sam po sebi, nije vječna maternica, utočište od brige i nesreće, već je dapače, nepredvidljiv, i koliko donosi sreće, toliko se iznenađujuće pojavljuje s nesrećom baš kada nismo spremni.
Smještena u idilu američke provincije u Wacou 50-ih, radnja je mogla biti bilo gdje, u bilo kojem kutku ovoga svijeta u tom trenutku, u Đakovu, u Rijeci, u Moskvi, bilo gdje, jer ništa o čemu se u njemu govori, mimo vanjskih manifestacija i stila života, ama baš ništa nije nešto što se ne odnosi na svakoga čovjeka: na svakoga sina majke koja je odabrala put milosti i bezgranične ljubavi za svoje sinove i svoju sakrosantnu obitelj i svakoga oca koji je odabrao put prirode, koji je tjeskoban od svoje egzistencije i brige za svoju obitelj… Ni jedno ni drugo nije tako jednoznačno, no priča je ispričana iz perspektive dječaka, najstarijeg sina, odraslog uspješnog arhitekta, tvorca svjetova, majstora, graditelja, koji u jednom trenutku života, odjednom, iznenada prosvijetljen jednim neodređenim svjetlom shvaća svoju ulogu u drvu života koje nemilosrdno raste na tom tlu punom milosti i prirode, koje se prosvjetljava i nastoji se izdići iz prirode i postati milosrdno, milosti puno, koje je simbolički dano u onome prvome činu milosrđa kada dinosaur mesožder pošteđuje svoju žrtvu.
Pubertetski sin ne podnosi očevu tiraniju i vidi u majčinim mokrim nogama naznake nečega što će postati seksualnost (vrlo vrlo moćna edipalna želja, krivnja i žudnja dana u krađi izrazito feminilnog odjevnog predmeta), naravno, nema tu prelaska incestuozne granice, ali ima naznaka, ima naznaka želje za detronizacijom oca tiranina kojeg shvaća u punini tek u godinama kada ga može shvatiti, kada ga je pobijedio (pretpostavljam smrću, jer sin očevu saturnovsku ulogu nadrasta tek biološkom smrću oca), kada je nadrastao njegove očinske tiranske moći, kada je i sam u srednjim godinama i kada je svjestan punoće tragedije majke i oca koji su izgubili devetnaestogodišnjeg sina, odnosno njegova brata. Ta je smrt i pogibija označila prekretnicu, označila je to da ne postoji utočište od zala, da je čovjek nezaštićen i gol, koju god žrtvu prinosio i koliko god bio krepostan i milosrdan i što god činio da se zaštiti od nesreće koja je čovjekov usud izvan raja.
Konotacije su biblijske, o tome nema dvojbe, jobovske su muke i imanentno i eksplicitno dane, Bachova i Smetanina glazba potencira, dok Lacrimosa Zbigniewa Presinera plačuće majke (milosti pune) nad umrlim sinom dovodi do ekstaze boli i spoznaje o svepovezanosti kozmičkog i embrionalnog, egzistencije i esencije, realnosti kao nužnog iskustva i transcendencije koja vodi prema izgradnji nebeskog čovjeka, Adama Kadmona, čovjeka koji predstavlja sintezu svih iskustava, jedinstvenu Božju sliku.
Razumijem da je dio kritičara označio film kontroverznim i da je dio zaključio da se radi o prevelikom dociranju i vrlo skupim “screensaverima”, možda bih i ja osobno iz njega izbacio one eksplicitne dijelove povezane s nastankom života, a više naglasio vezu embriogeneze i kozmogeneze, no ne mogu se oteti dojmu da je film nastao iz duboke potrebe autora i redatelja, iz duboke spoznaje koje je potekla iz onoga stanja svijesti koje je neposvećenom, banalnom, čovjeku okamenjenom i zabetoniranom u materijalnom neprispodobivo jednako kao što je jednodimenzionalnoj točki neshvatljiv naš svijet.
Svjetlost/svetost je jedino što nas izvlači; to je ona mistična svjetlost koja se pojavljuje između pojedinih dijelova filma. Ona predstavlja onu početnu riječ. Svjetlo istinsko / koje prosvjetljuje svakoga čovjeka / dođe na svijet; / bijaše na svijetu / i svijet po njemu posta / i svijet ga ne upozna.
Film završava time i prethodnim susretom u vječnosti. Majka svoga sina predaje uz riječi: “Dajem ti ga. Dajem ti svoga sina”. To je ultimativna žrtva.

Milan Zagorac: Zašto je čovjek prije “stroj za proizvodnju samoobmane” umjesto lučonoše ljubavi (poslije čitanja Brisanje. Raspad Thomasa Bernharda)

Nije lako o ovome razgovarati puna srca kad se pola toga ne smije izgovoriti jer čovjek riječi krivo shvaća i izvrće. Sve je to tada samo cinizam i pokvarenost, a trebam pristupiti čovjeku, doći do njega, ne ga odbiti svojim vlastitim cinizmom i pokvarenošću. Čovjek je, pa tako i ja sam, ciničan i pokvaren jer se boji da ga se ne razotkrije, pa je od svega toga straha radije jadan i zao, ali, avaj, što će meni razotkrivanje drugoga kada ga ionako uvijek vidim razotkrivenoga. Ako si jadan i nesretan, ja to vidim mimo odijela i vanjske forme, mimo lažnog smijeha i laganja o tome kako si sretan i zadovoljan. Ono što mene najviše muči jest zašto je čovjek takav, zašto nije dječje naivan i zaista sretan i zašto ne ide kroz život s vjerom u sebe, nego sa samim cinizmom i laži. Zašto čovjek laže? Ne drugoga, to nije toliko važno (jer drugi vidi da prvi laže, to nije teško shvatiti), nego sebe, zašto na kraju vjeruje u tu obmanu koja se sastoji od samih banalnosti: gdje je bio, što je jeo, s kim je, kakav auto vozi, kako je odjeven? Zašto je današnji čovjek mahom lažljivac koji i sebe i drugoga uvjerava da je sretan, a nesretan je zbog odijela, zbog toga što on nije onakav kakav je drugi, zbog položaja, zbog plaće, zbog statusa, zbog osjećaja nepriznatosti? To su pitanja koja me muče, a na koja već i znam jedan radni odgovor: jer nije spreman otkriti dijete u sebi i jer nije spreman svemu tome dati stvarno značenje, a ono je krajnje jednostavno. Jedino je pravo značenje vjera u ljubav, a ono je jedini smisao koji može biti nešto. Sve ostalo je najobičnija utvara, obmana i laž.
Fotografija: www.morguefile.com