Arhiva kategorije: Esej

Sonja Krivokapić: Ideologija i domaća književnost

Prije nego što „zakoraknem“ u tekst, valjalo bi pobliže definirati pojmove iz naslova. Pod ideologijom u ovom tekstu smatram skup ideja koje imaju svoju unutrašnju logiku i cjelinu, a koje su detektirane kao cjeline koje izrastaju iz određenog društvenog, a to znači političkog, ekonomskog i kulturološkog konteksta. Pod domaćom književnosti podrazumijevam književnost nekih zemalja bivše Jugoslavije u kontekstu 90-ih i suvremenog doba, s naglaskom na hrvatsku književnost.
Stvarnosna proza je nešto što je zauzelo bitan prostor književnog stvaralaštva u Hrvatskoj posebno od 90-godina naovamo (s dijelom 80-ih), a takva je proza prisutna i u Srbiji i Sloveniji. Ono što im je zajedničko je „neuzvišen“ jezik, plošan, banalan, pun slenga, svakodnevan i jednostavan. Kao što sama riječ „stvarnosna proza“ kaže, to je proza koja za cilj ima problematiziranje odnosa književnosti i stvarnosti, pri čemu je posljedica tog problematiziranja mimetičko prikazivanje fragmenata stvarnosti. U kontekstu političke ideologije tranzicijskih zemalja koja nam se „prišuljala“ pridruživanjem svjetskom tržištu i punim sudjelovanjem u takozvanom neoliberalizmu u smislu izmjene svojih ekonomsko-političkih struktura, poetika stvarnosne proze je logična posljedica novog društvenog poretka. Jedan od ključnih elemenata stvarnosne proze je mišljenje da se književnim isječkom iz stvarnog života može dati dobra slika društva u cjelini. To se poklapa s teorijom poststrukturalizma, prema kojem cjelovita stvarnost više nije dostupna i lako opipljiva, nego je složen i diskurzivno oblikovan kontrukt. Jedan mali fragment, koji kombinira subjektivnost s često reporterskim prikazom dijela stvarnosti, smatran je jednako vrijednim u smislu tumača cjelokupne stvarnosti. To je sve skupa povezano s postmodernističkom sumnjom prema konceptu istina i činjenica, prema kojem su one više diskurs nego provjerljiva stvarnost. Da bi pak ti književni fragmenti dobili na vjerodostojnosti kao prikazivači realnosti, pisci se ne služe, na primjer, nekim tehnikama avangarde, recimo ekspresionističkom strujom svijesti, nego nastojanjem doslovnog preslikavanja najčešće aktualne stvarnosti, tehnikom koja se doima vjerodostojnijom i manje subjektivnom od tehnike struje svijesti. Tako fragmentarno tumačenje stvarnosti zamjenjuje bavljenje širim ideološkim pričama da bi se bolje opisala stvarnost, jer poimanje stvarnosti više nije lako dostupno bavljenjem tim širim ideološkim pričama.
Subjektivnost i fragmentarnost je, dakle, stvarnost. Nema više totalnih ideologija koje mogu bolje objasniti stvarnost. To se uklapa u Fukuyaminu tvrdnju da je trijumf zapadnih ideja i kapitalizma uklonio potrebu za velikim ideološkim sukobima. Kapitalizam je, defakto, pobijedio ideološke priče, i sada nam ostaju samo male individualne istine koje su najbolje sredstvo opisivanja realnosti. Paradoks, međutim, nastaje u slučaju kada se te male istine prikazuju kao socijalno relevantne, odnosno one koje se odnose na cjelokupnu stvarnost. Ako se radi o fragmentima čija je instinosna vrijednost ograničena na njih same i ako njihova istinitost vrijedi samo za njih same, što je implicirano navodnom nemogućnosti da se zahvati totalitet stvarnosti, onda ti fragmenti ne mogu zastupati stvarnost u cjelini. Prikazivanje relevantnosti tih književnih isječaka za društvo u cjelini nije samo karakteristika hrvatske stvarnosne proze, nego i političkih, medijskih i ostalih diskursa s kojima se susrećemo kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.
U hrvatskoj stvarnosnoj prozi, a dijelom srpskoj i slovenskoj, i teme su u službi zadovoljavanja tržišta i liberalnog građanstva. Poimanje i tumačenje novonastale stvarnosti u kontekstu bavljenja njenom aktuelnom svakodnevnicom, na primjer kroz teme izlazaka, partyjanja, „uličnog“ života na tragu proze u trapericama, tema rata i ratnih trauma, obiteljskih priča i svakodnevnih situacija itd. na početku 90-ih i 2000-ih je proze bila uglavnom „vanjska“, društvena, ali kasnije se pojavio i naglasak na privatno kroz tendenciju k intimističkim romanima koji se bave privatnim životima, pojedinčevim strahovima, traumama, itd., pa tako danas imamo i introspektivne romane. Hrvatska stvarnosna proza je daleko od jednoličnosti i homogenosti. Dapače, vrlo je heterogena u specifičnim temama i stilu. Neki su prozni uratci čak i odmaknuti od ovih temeljnih poetičkih načela, kombinirajući fantastiku s ovim neorealističkim zahvatima. S druge strane, prisutnost književnog tržišta s književnim nagradama, natjecanjima, promocijama itd. osnažuje fragmentarnost i jednostavan jezik u proznim tekstovima, kao što to rade i književni eksperimenti s intermedijalnim elementima pod utjecajem virtualnih medija – blogova, društvenih mreža, itd.
Ideologije, međutim, ima slabo, u smislu nastojanja da se zahvate velike ili veće ideološke priče jer tih, navodno, više nema. S tim ima veze i takozvana feminizacija političkog diskursa koja se „prelila“ na književnost i rezultirala sve rjeđim posezanjem za, na primjer, stručnom literaturom koja barata činjenicama (jer se ovo smatra muškim prosvjetiteljskim nasljeđem), pa je tako iskustvo pisanja sastavljeno uglavnom od korištenja osobnih i tuđih neposrednih iskustava, a to se se iskustvo pisanja redovito prikazuje kao univerzalno i prirodno, baš kao što je to, navodno, i kapitalizam.
Ideologija koja nam se podastire jest da ideologije više nema, pa prema tome, ostaje nam baviti se stvarnošću i prošlošću kakva nam se naizgled nadaje. Rat je, na primjer, valjda najočitija riznica za prepoznavanje ideoloških, ekonomskih i političkih priča kao njegove pozadine, međutim u književnim proizvodima stvarnosne proze rat se ne zahvaća zajedno s njegovom društvenom pozadinom u smislu njegove obrade u sklopu neke ideološke cjeline koju se onda slavi ili podvrgava kritici. Kritike rata i općenito društvene stvarnosti u tekstovima stvarnosne proze ima napretek, ali te kritike pogađaju samo posljedice društvene strukture, a ne pogađaju strukturu samu, odnosno, lišene su „velikih priča“. Korupcija, nemoral, zloba, itd. su samo negativne posljedice inače neutralnog sistema, neideološkog, „prirodnog“, zadanog, a sve te negativne stvari ne dolaze iz strukture, jer ona nije negativna nego neutralna, nego dolaze od ljudi koji su zbog svojih iskvarenosti počeli ratove, postali korumpirani, pohlepni, nepošteni i zlobni. Međutim, Marx je već odavno razotkrio iluziju o neutralnosti i „prirodnosti“ kapitalističkog društva, razotrkivši „velike priče“ mnogo bolje i točnije od svih nacionalističkih i kasnijih fašističkih velikih priča (i dakle, stvarnije, apropo stvarnosne proze) zbog kojih je postmodernizam, jednim dijelom, odustao i od velike Marxove priče. Marx je naglasio činjenicu da je kapitalizam historijski uvjetovan a ne nastao prirodnim putem, i kao historijski uvjetovano klasno društvo, sa svojom ekonomijom i državnim aparatom, ne može biti ideološki neutralno, kao što to ne mogu biti ni druga klasna društva koja su mu prethodila. Iako nacionalizam kao politička tendencija ujedinjenja nekog društva po liniji nacionalnog identiteta i nacionalnih interesa može postojati kao zasebna i od svega drugog odcijepljena ideologija u glavama nekih, kao što to mogu i njegove šovinističke varijante, nacionalizam je vezan za priču o naciji, priču o kapitalističkoj ekonomiji, uz koju je, počevši s merkantilističkim začecima kapitalizma, i izrastao i stasao. Sama politička ekonomija, kako je Marx rekao, bazirana je na otuđenju, eksploataciji i profitu, opisavši kapitalizam, između ostalog, kao sistem u su kojem privatno vlasništvo, robna proizvodnja, robna razmjena itd. društveni odnosi u čijoj je srži upravljanje stvari ljudima umjesto da je obrnuto. Mnogo bi se toga još moglo ispričati na ovu temu, ali i ovo je dovoljno da se vidi da međusobna povezanost raznih društvenih faktora i njihova kompleksnost ne vodi u neutralnost i nemogućnost zahvaćanja stvarnosti po liniji „velikih priča“. Velik dio svoje teorije je Marx temeljio na državnim statistikama, zapisima buržoaskih zapisničara i tako dalje, a ne na lažnim ideološkim pričama. Iako je postmodernistička struja u pravu kada detektira kompleksnost stvarnosti, za razliku od vulgarnih društvenih tumačenja koje napada, ipak nije u pravu što se tiče ideološke neutralnosti. Svaka politička struktura je bazirana na klasnom sistemu, i svaka politička struktura ima svoju dominantnu ideologiju, koja jest fleksbilna i nije svuda ista, ali određene zajedničke točke ipak postoje.
Rat 90-ih je, recimo, jedna stvar koja se nije zbila u zapadnim zemljama, a koja je itekako oblikovala hrvatsku stvarnost pa tako i književnu. Samo prema tome, ako ni po čem drugom, ideologija koja nam se podastire ne može biti identična kao kod drugih zemalja. Međutim onaj „osnovni“ sloj ideologije, koji izrasta iz političke i ekonomske strukture, jest nešto što Hrvatska dijeli s ostatkom zapadnih zemalja. I što, uistinu, dijeli i što se tiče književnih trendova, kao što već rekoh na početku.
„Rupa“ Ivane Bodrožić i „Jugoslavija, moja domovina“ Gorana Vojnovića su jedni od primjera suzdržavanja od radikalnog (a to znači, korijenskog, a ne ekstremnog) bavljenja ratom. Mnogo je tu društvene kritike; kritike korumpiranosti političara, ratnih profitera, nacionalne mržnje i tako dalje. Ali kao što Bodrožić ne ide u „velike priče“, tako ne ide ni Vojnović u svom romanu. Kod Vojnovića, na primjer, nacionalna mržnja je nešto što ne valja, ali nacionalni identiteti se ne podvrću kritici. Je li taj književni isječak stvarnosti koja govori, između ostalog, o lošim posljedicama i apsurdnosti nacionalne mržnje validan isječak istine koji tumači „bolesti“ cijelog slovenskog posttranzicijskog društva, ako imamo na umu da je postojanje nacionalnih identiteta povezano s postojanjem nacionalne mržnje (što ne znači da gdje god ima nacionalnih identiteta da svugdje ima mržnje, nego to da bez postojanja nacionalnih identiteta nacionalna mržnja ne bi mogla postojati), a Vojnović nacionalne identitete uopće ne dovodi u pitanje, slijedeći liberalnu tendenciju poštivanja prava na nacionalnu opredjeljenost?
Ne mislim ovdje reći da bi se svi prozni tekstovi u hrvatskoj trebali pretvoriti u nekakve marksizmom inspirirane književne uratke. Raznolikost je uvijek poželjna, i ne moraju svi tekstovi u centar svoje priče staviti ideologiju. Iako bi se i obiteljskoj priči koja je vrlo individualizirana mogla naći politička i ideološka pozadina, ne moraju i ne trebaju svugdje političke i ideološke priče biti u prvom planu. Nešto je stvar drugačija kad se radi o koketiranju s ideologijama i pojavama kao što su nacionalizam i rat, bez ikakve želje da se uđe u te priče uđe dublje, a to je nešto što mislim da je upravo posljedica društva, njegove političke ideologije i umjetničkih trendova. Poanta je samo to da je pogrešna pretpostavka da ideologija više nema i da bi toj raznolikosti svakako doprinijelo i bavljenje velikim pričama u književnosti. S obzirom na protok vremena, materijala sigurno ne bi nedostajalo, a s malo igre, kombiniranjem žanrova i naratološkim igrama, stvari bi potencijalno mogle biti zanimljivije i šarolikije.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Na putu prema siru

Svojevremeno je David Beckham, nakon što je završio svoju nogometnu karijeru, postao UN-ov ambasador dobre volje te je obilazio daleke, zabačene i zaboravljene predjele svijeta, poput amazonske prašume, dijelova Afrike, Himalaje, itd. Zapravo, upravo ga gledam u jednom od njegovih pothvata, zabilježenim kamerom, gdje David kao veliki bijeli posjetitelj, prividno ugodnog, nenametljivog i skromnog nastupa posjećuje domorodačko selo na Papui Novoj Gvineji. O, da; riječ je o Papui! Navodno, jednoj od posljednjih utvrdi sporadičnog ritualnog kanibalizma.
I dok David Beckham, praćen kamerom na svakom koraku, ulazi u selo, jasno je da je u cijeloj toj priči o domorocima i o siromaštvu i gladi u svijetu, upravo on glavni lik u dokumentarcu u kojem je on još, uz sve navedeno, zapravo i narator filma.
I dok Beckham ulazi u selo, crni domoroci okupljeni u svojevrsni krug dočekuju ga obojenih lica, u živopisnim suknjicama od “slame”, s ukrasima na glavama i s kosti provučenom kroz hrskavicu pri završetku nosa. Oni najvjerojatnije uopće nemaju pojma tko je taj tip, taj bijelac; rečeno im je tek da ga trebaju dočekati spremljeni za svoj tradicionalni ples. I tako plešu oni svoj ples, i baš njih briga i boli ih džon za tog bijelca iz vanjskog, dalekog svijeta. Ne znaju oni niti tko je on, niti čime se bavi niti čemu sve to. Ti ljudi nemaju niti radio niti televiziju niti struju. Vjerojatno nemaju pojma niti što je nogomet. Beckham postavlja dvije grane drveta okomito te treću veže horizontalno. Potom napucava improviziranu loptu od bananinog zelenog lišća. Potom sjeda pored jednog domorodačkog djeteta te postavlja tamnoputom prevoditelju pitanje o konzumiranju slatkih gaziranih pića kao najnovijoj ovisnosti među siromašnima kojom oni zapravo pomoću šećera, iz npr. Coca Cole, zatomljuju glad.
Međutim, svatko tko nastoji barem pratiti problematiku vezanu uz način života ljudi u današnjem “trećem svijetu”, zna da je problem prekomjerne konzumacije tzv. “soft drinks” vezan prvenstveno uz siromašna agrarna društva dijelova Latinske Amerike gdje postoji robno-novčana razmjena i trgovine u blizini sela. Naime, Indiosi uzgajaju krumpir te ga prodaju lokalnim trgovcima za sitniš. Tim novcem počeli su kupovati Coca Colu, jedan od rijetkih proizvoda zapadne civilizacije kojeg si i oni mogu priuštiti. I tako su se navukli. Coca Cola je postala popularna. Majke i djeca svaki dan popiju po jednu (a možda i više) Coca Cola, nesvjesni rizika unošenja goleme količine šećera inače stranog njihovoj prehrani što je rezultiralo učestalijom pojavom debljine i dijabetesa. Međutim, David koji je čuo za tu pošast u zemljama “trećeg svijeta”, nekako je to povezao s izoliranim plemenom tamnoputih plesača u srcu Papue Nove Gvineje, koji niti nemaju trgovine u svojoj blizini niti sudjeluju u robno-novčanoj privredi. Oni, naime, žive na stupnju pred-poljodjelskih kultura, zasnovanih pretežno na sakupljanju i lovu.
Još se jedna pogreška potkrala Davidu Beckhamu tijekom njegovih “humanitarnih” lutanja bespućima “trećega svijeta” u potrazi za gladnima i siromašnima, što je došlo do izražaja baš na Papui Novoj Gvineji, jednako kao i za vrijeme posjeta izoliranom plemenu Indijanaca u brazilskoj Amazoniji. Kao što je poznato svakom tko se imalo zanimao za antropološke i sociološke teme: ljudi koji žive u primitivnim, izoliranim zajednicama, jednako kao i njihovi pretci, zasnivajući svoju prehranu najvećim dijelom na sakupljanju i lovu u tropskoj prašumi, bez značajnijih dodira s vanjskim civilizacijama, ti i takvi ljudi uglavnom nisu gladni i ne pate od pothranjenosti. Zašto? Pa zato što za njih, kao i za njihove roditelje, i djedove i bake, prašuma predstavlja prehrambenu samoposlugu i ljekarnu. Od brojnih ličinki, preko raznih kukaca i skakavaca s vrlo visokim postotkom nutritivnih vrijednosti, pa preko šumskog korjenja i plodova, do ptica, riba i drugih životinja, njihov jelovnik ne oskudijeva i mnogo je raznovrsniji od prosječnog zapadnjačkog jelovnika.
Glad je počela s prelaskom na poljoprivredu, i prisutna je i danas, u izrazito agrarnim (poljodjelskim) društvima i područjima koja zasnivaju svoju prehranu na dvije do tri dominantne poljokulture, a pritom za obradu zemlje koriste se još uvijek jednostavnim manualnim metodama, bez široke primjene mehanizacije, gnojidbe i natapanja.
Dakle, predagrarna, sakupljačka i lovačka izolirana društva, nisu društva gladi.
A jesu li ti ljudi u prašumama Papue i Amazonije siromašni? S njihovog vlastitog stajališta oni nisu siromašni jer im ništa ne manjka: sve što im treba pruža im njihova okolina, prašuma. Kako čovjek koji ima što jesti, piti i krov nad glavom, kako takav čovjek može biti siromašan?
Naravno, sa stajališta suvremenih najrazvijenijih civilizacija ti ljudi mogu se doimati krajnje siromašno: ne žive na 14. katu u zgradi, nemaju lift, đakuzi, niti mobitel, telefon, struju, tv, kompjutor, automobil!
I eto, da ne dužimo o humanitarcu Davidu Beckhamu dalje, priča o njegovim dokumentiranim posjetama zaostalim područjima svijeta dobila je neočekivani epilog. Naime, jednom prigodom, dok je mislio da ga nitko više ne snima i ne čuje, D. Beckham je puknuo. Od bijesa i razočaranja. Rekao je nešto u smislu (sada parafraziram prema sjećanju pošto mi doslovan citat nije pri ruci): Koliko sam se naputovao i napatio po svim tim zaostalim vuko.ebinama, a Kraljica me nije niti uzela u razmatranje za dodjelu titule sira!
E, pa moj Davide, podrijetlom iz skromne radničke obitelji: “Za mene ćeš ti uvijek biti sir!” Sir Ementaler David Beckham.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Budućnost zadovoljnih i realiziranih pojedinaca?

Mi danas samo životarimo na rubovima velikog duhovnog i idejnog prevrata koji je izvršen u književnosti i umjetnosti u drugoj polovici 19. stoljeća, primarno u Francuskoj. Ali ne treba zanemariti niti Schopenhauera, njegov pesimizam i stav prema čovjeku, kao niti Nietzschea i njegovo viđenje čovjeka budućnosti. Dodamo li tome velike Ruse, Dostojevskog i Tolstoja, slika je savršena, krug je zatvoren.

Doista, u čemu je tolika razlika između Lautreamontovih proznih Maldororovih pjevanja (dostupnih u prijevodu i u hrvatskim knjižnicama), u kojima mladi pisac Isidore Ducasse (umro 1870. u 25. godini života) izražava gađenje nad čovjekom, ljudskim bićem i njegovom egzistencijom; u čemu je razlika toga djela u duhu i u poruci u odnosu na, primjerice, junaka Houellebecqova romana “Širenje područja borbe” iz 1994. godine?

Neke bitne duhovne razlike i nema: oba djela izražavaju odbojnost i gađenje prema čovjeku, ljudskom biću, prema drugima, te prezir i želju za zatiranjem samoga sebe. Ta dva djela, “Maldororova pjevanja” i “Širenje područja borbe” su duhovni blizanci, unatoč tome što ih dijeli 120 godina. I jedno i drugo djelo koriste preuveličavanje i pretjerivanje kao komponentu psihološkog pristupa čitatelju, primatelju poruke, kako bi upozorili na ono što je trulo, loše i što ne valja.

Nemojmo se zavaravati: revolucija je započeta i provedena tada, prije 140 godina (u vrijeme Ducasseove smrti, 1870., svoj nastup započinje Rimbaud; Baudelaire je umro 1867.).

Mi danas živimo u kasnijoj fazi istog duhovnog i idejnog balona od sapunice. No, kada će puknuti i rasplinuti se taj balon, taj mjehur? Što je potrebno?

Moguće je da ga čeka duga i postupna transformacija, metamorfoza u društvo individualaca u kojem je pojedinac najviša kolektivna vrijednost. Društvo postoji radi pojedinca kojemu ujedno služi kao servis. Društvo nije kolektiv, već skup svjesnih pojedinaca na putu autorealizacije. Takvo društvo, kojemu je najviša vrijednost pojedinac, a ne nekakve imaginarne kolektivne nacionalne vrijednosti što ih lansiraju vladajuće političke elite, takvo društvo bilo bi ujedno i antiratno, pacifističko društvo koje osuđuje svaki oblik nasilja.

Jednu od najvažnijih uloga u takvim društvima imali bi psihoanalitičari, psiholozi i savjetnici raznih usmjerenja koji bi pojedincima pomagali da kroz promjenu duhovne perspektive i nazora dosegnu vlastitu životnu realizaciju.

Možda idemo prema takvom društvu, društvu prosvijetljenih, zadovoljnih i autorealiziranih pojedinaca? A možda sam ja sasvim u krivu.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Održavanje površina. Apstrakcija budućnosti i konkretna ljepota sadašnjosti.

1.
Jutro. Negdje oko 8.30 sati.
Otkrio sam sapun izvanrednog mirisa i ljepote. Sva njegova ljepota upravo je u mirisu. Još je svježe vani, ali zrak se polako zagrijava. Kupaonica ima bijeli plastični prozor s dvostrukim staklom na istočnu stranu. Nalazimo se na prvom katu. Otvaram prozor. Sapunam se tim predivnim sapunom. Uzimam britvicu za brijanje; plavu, jednokratnu. Kako je divno obrijati lice, vrat, nakon gotovo dva tjedna! Sunce ulazi kroz prozor.

2.
Na licu ostavljam standardno: tanke brkove koji pod određenim kutom neprekinutom linijom prelaze u dlake brade. Ispod donje usne ostavljam trokut dlaka. Između tog trokuta ispod donje usne i glavnog tijela brade, nalaze se trokuti ogoljelog, obrijanog prostora. Premda zvuči kubistički, sve djeluje vrlo simetrično, i rekao bih, lijepo.
Brijanje ispod pazuha potrebno je obaviti. Ispiranje lica, vrata i pazuha sapunom onog predivnog mirisa i mlakom vodom.
Osjećaj svježine na tijelu. Zrak se vani zagrijava. Osjećam to.

3.
Razmišljanje: koliko god mogu biti poticajne, uznemirujuće ili napete, misli i razmišljanja o nadolazećoj budućnosti ili prošlosti, ipak je najljepši ovaj trenutak sadašnjosti. Osjećaj ljepote postojanja. Svježine.
Nije li to zapravo sukus svih naših nastojanja: sadašnji trenutak, vrijeme koje prolazi, ispuniti ljepotom života; svakodnevice?
Život, vrijeme prolazi, i nikada ne mogu znati koji trenutak, koji dan ili tjedan, može mi biti posljednji.

4.
Kako li je lijepo i predivno živjeti sada! Opušten. Upijen u sadašnji trenutak.
Priroda je preda mnom: predivna slika zelenoga, u varijacijama raznih tonova i oblika.
Prozor prema jugu. Balkon. Tamnozeleni oblici kupolastih brda obraslih šumom. Plavetnilo vedrog ljetnog neba iznad. Udaljenost: oko 2 kilometra od točke promatrača.
Predivni oblici razigranih tamnozelenih kupola. Kupole završavaju. Spuštaju se. Ispod njih prostire se ravnica sastavljena od zelenih livada košenih dva puta godišnje: na početku i po završetku ljeta.
Livade su ispresijecane mjestimice tamnozelenim žbunjem i grmljem, ostavljenim ondje namjerno ili iz nehaja pojedinih vlasnika. Tu i tamo parcele zasijane kukuruzom, što se također svojim mladim, još tamnozelenim, bujnim listovima ljeska na suncu, odudarajući od svjetlijih boja okolnih površina. Kroz splet zelenila vijuga svijetla linija ceste. Skreće u daljinu, i nestaje među kupolastim brdima.

5.
Neki ljudi pažljivo održavaju svoja polja i zelene površine. Neki ne. Tamo gdje se divljina vratila, vratila se još divlja i neobuzdanija nego prije. Uvijek je tako. Nakon što čovjek napusti određenu površinu, i otiđe, priroda se vrati. Divlja, gadna, snažna, odlučna; da zauzme, da živi i preživi. Priroda djeluje instinktivno, izvorno, istinski; bez premišljanja. Ona jest, i ide dalje. Kada se priroda ponovno vrati na površinu napuštenu od čovjeka, treba joj duže vrijeme da ponovno uspostavi autoregulaciju narušene ravnoteže; kao što požari održavaju ravnotežu afričke savane.

6.
Što smo bliže kućama, površine su uređenije. Neke prilično minuciozno; pažljivo i detaljistički održavane. Japanski tradicionalni način pristupa održavanju vrta i zelenih površina pokazuje se kao najbolji, i najispravniji.
Vrt, brižljivo uređen i brižno održavan i nadziran; svakodnevni angažman u trajanju od oko po 2 sata dnevno.
Zaokupljen brojnim detaljima; visinom svakog žbuna, grma, drveta, travke; točno određena i prilagođena visina košnje trave na površini. Sve izgleda lijepo, predivno; pa ipak, dašak prirodnosti i nehajnosti u tom raju je uvijek prisutan. Predivna stabla mladih oraha, lješnjaka i drugih voćaka bujaju mladim lišćem i životom.
Zen pristup: kontroliraj ga i nadziri maksimalno. Budi maksimalno brižan i savjestan prema njemu, ali uvijek tako da sve djeluje sasvim prirodno. Ne prijeđi osjećaj mjere.
Shvati što je (tebi) lijepo u prirodi (od onoga što vidiš), i onda to ostavi da raste, i održavaj. Ostalo odreži, skreši, ili iščupaj. Zen vrt je kao antologija najljepših pjesama: sve je kontrolirano, nadzirano, određeno, uređeno, ali ipak čovjek ima dojam ljepote i prirodnosti.

7.
Ljepota prave prirode je drukčija (i gledana pretežno iz daljine) od uređene i nadzirane prirode okućnica i vrtova što ih stvara čovjek. Okućnice i vrtovi su čovjekova ideja prirode kakvu bi čovjek volio, i kakvu želi. Odnos čovjeka prema prirodi je donekle kao odnos muškaraca prema ženi.
Kako li je lijepo taj čovjek oblikovao svoju okućnicu i vrt! Tako bi zasigurno, brižno uredio, oblikovao i stvorio idealnu ženu za sebe, kada bi to samo mogao; kada bi mu se to dopustilo!

8.
Kakvo bi to bilo zanimljivo društvo, i kako bi to bio unosan posao budućnosti! Kada bi na krilima genetike, rođeni “pravi” ljudi, muškarci i žene, mogli od neke firme, kompanije, naručiti stvorenog i uzgojenog svog idealnog partnera! Koji bi svim svojim fizičkim i mentalno-intelektualnim predispozicijama odgovarao pravim “rođenim” ljudima! Uzgojen u laboratoriju.
Kada potajno “uzgoje” neke, i puste ih u svijet, tajna se neće dugo moći kriti! Saznat će se za proizvedena biološka bića iz ljudskog tkiva. Njihove osobine, fizičke i mentalne, bit će krajnje izmanipulirane laboratorijskim inženjeringom.
Jednom kada se pojave na tržištu, morat će im priznati pravo građanstva, i zavesti ih kao ljudska bića; ali s određenim pravnim ogradama, barem u početku, dok se ne vidi kako zapravo dugoročno reagiraju i funkcioniraju.

9.
No, vratimo se u današnjicu. Sadašnji trenutak je lijep, i vrijedan pažnje. On je jedini stvaran. Sve ostalo je: ideja, prošlost, slutnja, plan ili želja.
I sve, što god tko kaže ili učini, podložno je logičkoj analizi i humoru. Jer, ništa nije važnije od sadašnjice u kojoj želimo sačuvati osjećaj ljepote života. Naša svakodnevica.
– Razumijem vas. Priznajem da je tako: samo onaj kome je lijepo u sadašnjosti, želi zadržati taj trenutak da traje i dalje; zauvijek. Osoba koja je nezadovoljna, i kojoj je teško u sadašnjici, ona često razmišlja i mislima bježi u budućnost koja bi trebala biti bolja. Ali – uvijek je SADA. Sve ostalo su iluzije.

Foto: www.pexels.com

Dragica Užareva: Tvorac Mediterana

Naslovnica knjige

Boris Jovanović Kastel, More u naručju (poezija), Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2017. godine

Mediteran je bio inspiracija mnogim autorima, među kojima su i oni ponikli daleko od sredozemnog tla. Istorijska istraživanja Fernana Brodela, Darelovi putopisi, zapažanja Žorža Dibija, Kamijevi romani, stihovi Bodlera, Malarmea, Valerija, Sent-Džon Persa, Kavafija i Seferisa samo su deo mediteranskog putovanja na kom smo mogli sresti i Jovana Dučića, kao i Jovana Hristića, Ivana V. Lalića i Borislava Radovića. Na isti način, ako ne i intenzivnije, Mediteran je tema i nadahnuće pesnika i esejiste Borisa Jovanovića Kastela još od ranih njegovih stihova i prvih objavljenih knjiga. Koliko su neki od pomenutih poklonika Mediterana značajni za Kastelovo stvaralaštvo nagovestio je i sam pesnik kroz razne reminiscencije, ali i otvoreno ih imenujući u svojim pesmama. Pesma „Biblioteka u plamenu“ omaž je pesnicima i piscima koji su Kastelu najznačajniji. Polica koja je u snu bila ugrožena plamenom puna je onih koji su pisali o Mediteranu ili, kao i Kastel, pevali Mediteran. Pesnik nas upućuje na svoje prethodnike na najočigledniji način, ali uz to želi da i deo sopstvenih zasluga pripiše njima.
Međutim, prethodnici pomenuti u toj ili drugim pesmama samo su deo kulture i tradicije koja je ovom pesniku odškrinula mediteransko obzorje. Njegov Mediteran je stvaran kroz vreme i literaturu, a ponajviše kroz pesničku imaginaciju od knjige do knjige, da bi u najnovijoj, koja je pred nama, dobio svoj konačan, iako neuhvatljiv lik. Kastel oseća potrebu da se distancira i od onih koje najviše poštuje. U pesmi „Miris knjiga“, na primer, daje otvoren osvrt na svoje stvaralaštvo, istovremeno odajući počast prošlosti. Iako upitan da li je sličnost moguća, pesnik jasno definiše odričan odgovor: njegovi rukopisi teško da bi mogli imati miris bilja ili „buđi“. Iako je mediteranska flora, od agava preko rogača do šipka, prodefilovala Kastelovom poezijom, ne samo onom koja je omeđana koricama ove knjige, jasno je da se on od kopna odvojio i potpuno predao pučini, tako da burama provetrene njegove knjige bez obzira na vrstu štampe, šivenja ili lepljenja korica mogu mirisati samo na more, odnosno na so.
„More u naručju“ je knjiga koja se u odnosu na prethodne zbirke pesama Borisa Jovanovića Kastela izdvaja u nekoliko segmenata. Nijedna do sada nije bila u tolikoj meri kompaktna i homogena, tako brižljivo satkana, kao, hajde da se poslužimo metaforom, skulptura koja nije klesana, koju je morska voda svojim talasima i strujama, zajedno sa sredozemnim bićem samog pesnika, strpljivo vajala i oblikovala, tako da izgleda da je izlivena iz jednog komada, a da pri tom taj efekat nije postignut nekim komplikovanim versifikacijskim zavrzlamama, jer sve pesme su, kako smo na to već navikli kod Kastela, pisane slobodnim stihom. Njihov raspored je takav da se jedna na drugu nadovezuju, jedna drugu dopunjuju, pesma pesmu priziva, da nam se, dok pratimo osnovnu nit ovih stihova, bez obzira na to što je svaka pesma zasebno naslovljena i ima svoju pojedinačnu umetničku egzistenciju, može učiniti kako čitamo obimnu, ali uzbudljivu poemu. Upravo zbog toga autor ovu zbirku nije ni želeo da deli u cikluse, jer je u svojoj biti ona nedeljiva. Odustaje pesnik od svojih ironičnih opservacija na račun savremene stvarnosti, odustaje pomalo i od Mediterana onakvog kakvog smo ga poneli u sećanjima na drevnu i nešto skoriju prošlost, a još pre od Mediterana koji pruža nemilu sliku svakodnevice ispunjene zlom. Otuda njegova potreba da objasni pripadnost Mediteranu. Kosmopolitizam na zapadnjački način, koji vodi zapravo amerikanizovanoj civilizaciji, ono je što stvara otpor prema svetu oličenom u kopnu i okreće pesnika ka Velikom moru, kako je Herodot nazivao Sredozemlje. Pesma „Ples i potop“ nam upravo otkriva zašto se Kastel odvojio od stvarnog Mediterana, koji je u njegovim ranim knjigama bio očito prisutan. On je polazišna tačka bez koje se ne bi moglo dospeti u ovaj kastelovski, imaginarni Mediteran satkan od tragova prošlosti i čežnje za budućnošću koja je moguća, ali nije i izvesna. Budućnost je, kako čitamo u istoimenoj pesmi, maćeha koja nas je napustila pre nego smo postali svesni nužnosti da budemo potpuno sami, izdvojeni od svega, kako bismo iznova stvorili svet po meri svoje slobode. A stvarni Mediteran zahvaćen maestralom haosa, sa svojim migrantima, krizama i stvaranjem geta, nije ono za čim je pesnik čeznuo, što je godinama slavio. Otuda se Mediteran izmešta u pesničku viziju i postaje simbol slobode i bezmerja. On je neophodan u trenutku kada se propast sveta već sluti. Najavljena je suptilno u pesmi „Ciklus“, bez prisustva ozloglašenih jahača apokalipse, bez truba, kuknjave i paničnog straha. A kada se taj strah u nekoj od narednih pesama i pojavi, on ne zahvata sve. Prestravljenosti svih onih koji u sebi ne nose sliku novostvorenog Mediterana, pred uništenjem što preti evropskoj civilizaciji i to sasvim realno, a ne u nekakvim košmarnim snovima, suprotstavljen je spokoj onoga koji zna da rušenje donosi novo stvaranje. Za Kastela tanatos nikada nije konačno stanje, već jedna od metamorfoza. U reči, u grumenu soli posejanom u svom potomstvu, iza nekog budućeg potopa, vratiće se život, baš iz mora. Ciklusi se broje od jednog do drugog potopa. I sve kreće iznova: more, pa život u njemu začet i tako preko vodozemaca do onih koji će iznova moći da stvore reč, ali ne i sećanje na prethodna postojanja. I sve tako dok se svet iznova ne pretvori u groteskni karneval, u kopno koje za vodu zna samo preko akvarijuma u džungli, daleko od lepote i kulture Sredozemlja. Mada nam se može učiniti da, kad već dođe do poređenja prošlosti i sadašnjosti, prošlost ima prednost, kako iščitavamo iz pesama „Prije groteski“ i „Valeri među zvanicama“, treba imati na umu da se Boris Jovanović Kastel kroz svoje stihove zalaže za ponovno stvaranje Mediterana. Valeri se među zvanicama pojavljuje kako bi umetnost uspostavila vertikalu, kako bi se spojile različitosti: stara rimska umetnost sa dobom simbolizma i konačno sa sadašnjim trenutkom. Pijanstvo omogućava da perspektive budu sasvim izmenjene i da se Valeri pojavi kao duh budućnosti, dok se sadašnjost ne vidi. Možemo je tek naslutiti u pitanju: „Plivati ili ne?“
Opozicije prošlost–sadašnjost–budućnost su nešto što treba da bude prevaziđeno, kao i samo poimanje vremena mereno na uobičajen način. I kao satovi na Dalijevim platnima, peščanici se u poeziji Borisa Jovanovića Kastela krive, pesak iz njih otiče i oni postaju neupotrebljivi. A kada nema načina da bude izmereno, vreme prestaje da postoji. Gubimo i busole, jer više nije važno na kojoj smo strani sveta – svuda je Mediteran i ogromno Sredozemno more, čije obale bivaju sve beznačajnije, kao što više nisu značajni odlazak ni povratak. Sve je podređeno putovanju, plovidbi u kojoj se  čovek i more stapaju u jedno. Nema toga što ne može biti obezvređeno, čak i sunce može da oponaša „zarđali zlatnik“, samo voda i njena so nasušna ostaju. Ostaje i sloboda, koja se obračunala sa svim vidovima granica: ljudskim, ovozemaljskim i ovomorskim. Oslobađamo se „iz papirnatih rešetaka istorije“ („Epopeja oslobađanja talasa“). Prestaje robovanje prošlosti kao zapisu pobednika i okrećemo se slobodi koju nudi pučina, naravno, bez odbacivanja vrednosti civilizacijskih tekovina. Prezrena su sva ograničenja. Zato je potrebna smrt narandžastih bova (pesma „Bove“), zato je potrebna smrt obala. Zato nisu neophodna ni zvona da tu smrt obznane. Sve vreme se govori o jasnoj opredeljenosti, o pripadanju moru, vodi, soli, Mediteranu, onome što je prošlo, onome što je izmaštano, ali i o neprihvatanju ograničenja ma koje vrste, pa i vremenskih. Dok pesnikove „otkopčane riječi rone“ umirujućom ritmikom stihova, postaje nam jasno zbog čega sloboda oličena u novostvorenom Mediteranu, sloboda kojoj se teži, ponekad može biti izjednačena sa smrću. Budući da smrt nije shvaćena kao kraj, niti ništavilo, već kao jedan od vidova postojanja čija je suština put ka novom stvaranju, umesto da se okrenemo kopnu ili bezbednoj ali ponekad dosadnoj površini pučine, uronjeni smo u suštinu, porinuti u more i njegove milenijumske tajne. Ima u toj smrti nešto što nas nagoni da u sećanje prizovemo bezbroj puta citiran Miljkovićev stih „isto je pevati i umirati“ (iz pesme „Balada“ posvećene ohridskim trubadurima) i uđemo u koloplet Kastelovih autopoetičkih iskaza, kojih je u knjizi More u naručju mnogo više nego u njegovim prethodnim zbirkama poezije. Iako ne tako eksplicitno kao Miljković, i ovaj autor nam predočava da se sloboda reči, „otkopčane riječi“, i sama pesma oslobođena stega, ostvaruju tek kroz pesnikovu smrt. Reč je  o tome da se pesma odvaja od pesnika, živeći sopstveni život, nezavisno od njega i njegovih namera. U pesmi „Demostenova besjeda na skalinama u Podgorici“ Kastel koristi poznatu biografsku priču o Demostenovoj govornoj mani i načinu na koji ju je prevazišao, kako bi na posredan način napravio paralelu sa pesnikom koji oblikuje svoj govor uvek iznova savladavajući prepreke kamenčića stavljenog pod jezik. Da jeste reč o paraleli govori nam i to što ovaj Demosten svoje retorske veštine iskazuje baš na podgoričkim skalinama, dakle kraj reke, a ne negde pokraj mora, bez obzira na to što je i Podgorica, iako joj more zaklanjaju brda, mediteranski grad.
Tajne „majstorske radionice“, odnosno, uvid u svoja poetička načela Boris Jovanović Kastel najviše nam otkriva pesmama koje ne samo da u knjizi stoje jedna do druge, već i naslovima korespondiraju. Reč je o dve pesme visokog umetničkog dometa: „Kako se domovinom soli postaje“ i „Kako se domovinom voda postaje“. Prava reč, pesnikova reč, zapretana je u pradubinama iz kojih mora da je iskopa ili prizove. Ono što pesnik štedrom rukom ne raspe, ono što u njemu zakonači tokom više polarnih noći, i opet se vrati jugu, tu kapljicu, tu reč on istisne iz sebe, ali tako da i ona sama ne zna ko joj je tvorac. Toliko je svoja da joj se čini kako je samonikla. Odlazi reč, ali zahvaljujući njoj neke se daljine otvaraju, promrzle katarke se postavljaju na svoje mesto, a umesto istisnute kapljice, odnosno, izgovorene reči, pregršt slanih kapi u pesnika se nastanjuje. Iz njih mora naviru, i snova nastaju pesme.
Druga od pomenute dve pesme više je okrenuta recipijentu. On ne samo da se nalazi u lavirintu, već je i u mraku, vezan uz to. Nije mu nimalo lako i čini se kako je svako kretanje kroz život, kao i kroz pesmu, nemoguće. Samim tim i razumevanje. Ali titravo, nejasno svetlucanje blagoslov je koji ga izbavlja iz mraka. Taj odsjaj, to treperenje voda, svetlost je umetnosti. Ona mu omogućava da se snađe u lavirintu pesme, iz kog nije cilj izaći, već što više kutova istražiti, što više koraka po novim hodnicima napraviti. Premda su pesme u ovoj knjizi mnogo manje hermetične nego što nas je na to Kastel navikao, time što nam je odvezao noge i ruke i razagnao pomračinu do razaznatljivog, on nam je samo pomogao da se kroz njegove stihove lakše krećemo i da manje uboja zadobijemo od sudaranja sa zidovima, ali nam nije olakšao tumačenje. Svaka njegova pesma lavirint je koji ima više izlaza, a svaki od njih može biti pravi, pitanje je samo na koju će nas stranu asocijativnost njegovih metafora i simbola okrenuti. A gde god stigli, na pravom smo mestu!
Zbirka pesama „More u naručju“ je i potraga za identitetom. Da li je stvarnije ono što želimo biti od onoga što jesmo? Gde nas više ima: u telu koje je usamljeno, uprkos tome što je smešteno u istorijski trenutak i okruženo drugima sa kojima nema adekvatnu komunikaciju, ili u duhu koji uživa u svojoj samoći? Sve su to pitanja koja pesnik postavlja sebi, ali i svojim čitaocima. Pesma „Brod pobratim“ nam otkriva dualitet lirskog ja, koje se u jednom trenutku identifikuje sa svojim pobratimom. Sve postaje komplikovanije, budući da za pobratima nije izabrano biće, već stvar: brod znan još od detinjstva. Brod ovde nije samo simbol, naprotiv, lirsko ja sebe određuje (pominjući jedra, zastave i sl.) kao brod, pa tek onda neki drugi brod naziva pobratimom. Jedra napravljena od listova spaljenih rukopisa objašnjavaju nam o kakvim brodovima je reč. Hijeroglifi, mramorne knjige, „helenizam postmoderne“ govore nam da je odnos dva broda, dva pobratima, odnos umetnika i njegove umetnosti od koje traži samo jedno: da nikada ne pristane na „svejednost“, bez obzira na to kakva ih budućnost čekala, makar ih oboje pretvorila u olupine. Da bismo shvatili simboliku broda pobratima, neophodno je najpre dokučiti ko je taj koji peva.

Svojim pesmama autor nedavnih „Beskopnika“ i „Pozivnog pisma suncu“ u sećanje nam priziva Mediteran minulih vremena, različitih civilizacijskih ali i umetničkih razdoblja, nagoni nas da se prisetimo nekih njegovih pesama objavljivanih tokom proteklih dvadesetak godina, pa čak i naslova pojedinih knjiga (izbor iz njegove poezije objavljen 2008. godine pod nazivom Mediteranski indigo leluja nam pred očima dok čitamo pesmu „Ime sa papirusa“). To nije samo potraga za pesničkim identitetom, već i za Mediteranom onakvim kakav je nekada bio, i kakav iznova treba da bude stvoren.
Ne napuštajući svoj suptilni erotizam, razvejan u „dekolteima dubokog gaza“ i haljinama sinestezijski šivenim od narandžinih kora, Boris Jovanović Kastel se u knjizi „More u naručju“ bavi prvenstveno egzistencijalno-poetičkim pitanjima. Koliko je potrebno hrabrosti za odlazak? Koliko snage da se odbaci povratak? Šta čeka onoga ko se vraća? Šta čeka onoga ko ostane dosledan sebi odnosno moru? Da li se smestiti u antologije i pretvoriti u vodu iz koje se stiglo ili ostati veran moru i iz njegove soli biti ponovo rođen? Uprkos dramatici pitanja na koja pesnik pokušava da ponudi odgovore, bure na pomolu nema, čitalac ne oseća uznemirenost, već omamljujuće pijanstvo, kao kad se od nestašnog mora blago zatalasa u glavi. Brodeći Kastelovim stihovima on može stići do beskraja, mada nije isključeno da na toj plovidbi susretne i samog sebe.

Krunoslav Mrkoci: Umjetnost danas. Holistički pristup i POST-doba.

1. UVOD

Ruše se granice između žanrova. Žanr sam po sebi više nije dovoljan za suvremeno stvaranje i izražavanje. Žanr – određen i definiran, stvar je prošlosti i povijesti književnosti.
Današnje stvaralaštvo da bi udovoljilo “novim vremenima” i uvjetima koja ova vremena donose sa sobom, zahtijeva kombiniranje različitih diskursa i onoga što se naziva “funkcionalni stilovi” u književnom tekstu.
Razina informacija i obrazovanosti današnjih ljudi, širina i količina dostupnih informacija; klasifikacija svega u ladice i etiketiranost svega, svakoga i svačega, dovodi do dosade, do zasićenosti, itd., itd.
Podizanje napetosti i stvaranje strasti u skučenom, već viđenom i predvidljivom prostoru javnog života (kao što su financije, ekonomija i dnevna politika na koje mi ne možemo aktivno utjecati) isprva stvaraju nervozu, potom osjećaj bezizlaznosti i uhvaćenosti u zamku ponavljanja istoga, da bi na kraju, u konačnici rezultiralo gubitkom interesa i ravnodušnošću te povratku praznini vlastitog života; praznini koja se javlja često u čovjeku nakon odustajanja od izvanjskih stimulacija i preokupacija. To je ono kada se kaže da se čovjek bavi raznim izvanjskim stvarima kako se ne bi morao suočiti s prazninom u sebi, i s pitanjima koja ta praznina posljedično sa sobom nosi.

2. LAŽNA STVARNOST, ŽIVOT U MATRIXU i KULTOVI SPASENJA

I suvremenom čovjeku koji živi u ovom dobu POST – nečega, u dobu što ga prepoznajemo kao “lažno” doba; vrijeme kada velikom (sve većem) broju ljudi postaje jasno da ova naša “izvanjska” stvarnost u kojoj živimo je zapravo vrlo daleko od “istinite i iskrene” stvarnosti u kojoj bismo trebali živjeti, i u kakvoj bi bilo normalno da ljudska bića žive. Vanjska stvarnost svijeta oko nas sve više se otkriva kao jedna velika laž, umjetno iskonstruirana tvorevina (očito po volji nekome ili nekima) koja u svom lancu zarobljava sve veći broj pojedinaca, kao u kakvom “Matrixu”, ne dopuštajući im da izađu.

Ovdje se nameće jedna civilizacijska usporednica; zacijelo su i u starom Rimu, kada je već ušao u ugaženu kolotečinu života velikog Carstva, iz sličnih osjećaja i dojmova kao i danas (da su svijet i društvo lažni, patvoreni i kao takvi nisu “prava stvarnost”); zacijelo je i zbog takvih dojmova velik broj stanovništva bio sklon potražiti utočište, izlaz i bijeg u raznim misterijskim kultovima “spasenja, oslobođenja i ponovnog rođenja” – kao što su (kako nam svjedoči rimski pisac Apulej u “Zlatnom magarcu – knjizi pretvorbi”) – Izidin kult, kult Mitre ili pak u – kršćanstvu – misterijskoj sljedbi koja je propovijedala vjeru u uskrsnuće tijela i u život vječni nakon ovoga života, a sve po primjeru jednog Židova, nekog Isusa iz Galileje u Palestini, koji je u vrijeme cara Tiberija prihvatio mučeničku smrt na križu da bi potom, zahvaljujući svojoj vjeri u “nebeskoga Oca” uskrsnuo tijelom iz groba. Odbacujući ovaj “lažni život”, da bi stekli pravi “vječni život”, mnogi su među ranim sljedbenicima Isusa postali mučenici.

3. TEŠKA KRIZA U POST-doba. (NEMOGUĆNOST VJERE U BOGA, RELIGIJU, ČOVJEKA I ZNANOST)

U današnje vrijeme, u ovo doba POST – nečega, mnogi su ljudi, naročito na Zapadu, ponovno u teškoj duhovnoj krizi. Mnogi ne mogu više prihvatiti kršćansku religiju, niti vjerovati, jer ne postoje “pravi znanstveni dokazi” za bilo što od onoga o čemu govori Crkva/e: niti za život poslije života, niti za vječni život, a još manje za uskrsnuće tijela. A sam Isusov nauk doživljava se djetinjastim i naivnim te je podvrgnut ismijavanju cinika: ljubi bližnjeg svoga – pomogni sirotu na svoju sramotu; nijedno dobro djelo ne ostaje nekažnjeno; ako te udarim po jednom, ti okreni drugi obraz – pa pogodi tko te udario; tko tebe kruhom – ti njega kamenom. Otpuštanje i brisanje dugova malim ljudima čini se kao fikcija.
I na kraju, ljubav prema bližnjem kontaminirana je, i čini se kao nemoguća misija zbog pomanjkanja i nemogućnosti ljubavi prema samome sebi kao cjelovitom biću; nedostatak samopoštovanja, pristajanje na to da život diktiraju uvjeti egzistencijalnog straha, nedovoljna svijest o vlastitoj vrijednosti; osjećaj zarobljenosti u vlastitom životu, sklonost porocima i suicidu kao oblicima bijega.

No, nije uzdrmana danas samo mogućnost vjere u Boga i čovjeka i u kozmički poredak zasnovan na pravdi (jer i piliće voze na klanje, zar ne?); danas je u širokim narodnim krugovima zapadnog svijeta poljuljana i vjera u znanost; u njezine dosege, u njezine mogućnosti, i naposljetku, uzdrmana je vjera u smisao i ciljeve znanosti.
Znanost se ne doživljava više s prosvjetiteljskog stajališta kao osloboditeljica od okova neznanja, zabluda i predrasuda; kao istraživanje s ciljem otkrivanja Istine o čovjeku, svemiru, postojanju; kao plemenita djelatnost s ciljem poboljšanja uvjeta ljudskog života.
O, ne! Znanost danas napustila je sve ideale i prodala se kapitalu; postala je još jedno sredstvo, alat u rukama bogatih i moćnih za povećanje njihovog bogatstva i dobiti. Najbolji primjeri angažirane i primijenjene znanosti danas kemijska su i farmaceutska industrija te proizvodnja hrane u kojoj pojedine korporacije pokušavaju zadobiti položaj nadzora i moći genetičkim inženjeringom sjemena. Sigurno je jedno: ne plaćaju skupe zahvate i eksperimentiranja u skupo opremljenim laboratorijima samo radi humanosti i s ciljem (kako sami često opravdavaju genetičko mijenjanje sjemena) “iskorjenjivanja gladi u svijetu”. Pa ako je baš tako, onda neka to sjeme “daruju” potrebitim poljoprivrednicima, bez traženja ikakve kompenzacije zauzvrat. Kako kaže američka izreka: “Pišaš mi za vrat, i kažeš da pada kiša.”
Toliki farmaceutski proizvodi na tržištu, tolike reklame! Industrija zdravlja se zahuktala! A ljudima je pomalo već dosta svega toga, i uviđaju polako kamo to vodi. Znanost – oruđe u rukama bogatih i moćnih; svrha – povećanje njihovog bogatstva.
Učiniti što veći broj stanovnika ovisnim o njihovim proizvodima; smanjenje “slobodno dostupnih” prirodnih resursa: što ih je manje, bit će to rjeđi i to skuplji.
Kolika je skepsa prema znanosti u razvijenom svijetu, pokazuje možda i činjenica o broju roditelja u Europi koji odbijaju cijepiti svoju djecu, mada je njihov strah od nuspojava cijepljenja zapravo statistički neutemeljen, kažu upućeni.

4. MOGUĆNOST BIJEGA

Kada se čovjek nađe razočaran svime izvan i oko sebe, i bez ikakvih više iluzija o svijetu i ljudima oko sebe, ipak mu preostaje još nešto, još jedan izlaz: a to je on sam. Razočarani površnim i dosadnim svijetom oko sebe, koji im osim zamora i beskorisne buke ne može ponuditi ništa dovoljno kreativno što bi ih moglo trajno ispuniti i donijeti im osjećaj sreće i zadovoljstva, neki se ljudi okreću sebi i svom unutarnjem životu.
Jedna od djelatnosti u kojoj pojedini ljudi nalaze izlaz, i to ne tek mogućnost bijega, nego svoju svrhu i ispunjenje, jest kultura i umjetnost, a za neke književnost posebice.

 

5. PROPALI EKSPERIMENTI i HOLISTIČKI PRISTUP.

Svi ti propali eksperimenti: i društveni, i državno – politički, i ekonomsko – financijski, i globalni i lokalni, i religijski i znanstveni, pa i naši osobni eksperimenti. Možda su svi oni zajedno ostavili gorak okus u našim dušama, ali donijeli su i nekakav dašak mudrosti i slobode.
Propast vjere u znanost, i dokaz da ona nije svemoćna, i da sama po sebi, unatoč čak materijalnom obilju, ne može donijeti sreću pojedincima i kolektivima; sve to dovelo je do toga da pojedinci danas u umjetnosti mogu naći nekakvo zadovoljstvo i ispunjenje kroz re-kreiranje svijeta prema holističkom pristupu.

Kakav je to holistički pristup u književnosti? Već smo kazali da razne površne, ali za našu razinu civilizacije nužne klasifikacije, etikete i ladice, prisutne u našim svakodnevnim životima, često dovode do osjećaja unutarnje praznine, i kao kontraučinak bude u nama želju i potrebu za brisanjem granica, za svijetom kao jedinstvenom i povezanom cjelinom. To je potreba prema kojoj osjećamo postojanje žanrova kao nešto što sputava, nešto zastarjelo.
U romanu holističkog pristupa, javlja se niz pristupa koje tamo ranije ne bismo mogli zateći, poput miješanja raznih funkcionalnih stilova; npr. u tkivo romana integrirani odlomak u kurzivu iz enciklopedije ili leksikona. Odlomak vijesti s radija “doslovno citiran” ili dijelovi teksta iz pojedinih dnevnih novina kao dio aktivnog i živog tkiva teksta, vezano uz radnju i zbivanje. Već je Umberto Eco unosio takve dijelove u svoj roman “Ime ruže”. Miješanje visokog, “klasičnog” pripovjednog stila sa svakodnevnim govorom i žargonom u dijalozima; ubacivanje mini-eseja u tkivo romana, kao što imamo slučaj kod Houellebecqa s njegovim kratkim sociološkim mini-esejima (Širenje područja borbe). I sve to neusiljeno, sasvim prirodno i spontano, tekst i stilovi primjenjeni u romanu prate psihološku dinamiku i raznovrsnost svakodnevice, bez očitog pritiska radnje; da se nešto događa i da se mora dogoditi, nego više kroz niz laganih i međusobno labavo povezanih poglavlja -epizoda vodi glavnog junaka kroz njegovu priču. Možda tu i tamo kulminira, ali uglavnom – to je to.

Današnjeg čitatelja možda (mada govorim uglavnom iz vlastitog iskustva i ukusa) više zanima niz zanimljivih ekskursa i epizodnih zapažanja, nego odveć napeta radnja, kvaliteta koju nam danas nude bezbrojni filmovi. I eto, dragi moji – to je to – dođosmo do kraja. Laku noć. I – sretno!

Foto: https://www.reddit.com/r/Incels/comments/5s1fzr/french_author_michel_houellebecq_predicted_the/

Tomislav Brajnović: Vraćanje vjere u vjeru u Boga

dilema nad vrlo ozbiljnim tekstom…

Nedavno je na FB objavljen link na intervju s Borisom Budenom u kojem je, između ostalog, izvrsno dijagnosticirao odnos ‘ateizma’ i ‘vjere’ u današnjem ‘postsekularnom društvu’ kako ga on naziva, misleći prvenstveno na Hrvatsku, iako se ono može iščitati i globalno (Žižek: religija nije ušla u politiku nego je zamijenila politiku).
Shvatio je da posao ljevice nije da se ‘crkva potjera nazad u privatnu sferu’ i time oslobodi sekularni prostor, nego ‘da se omogući politička interakcija s vjernicima na temelju lijevih društvenih interesa, interesa emancipacije koje potencijalno dijeli s njima’. Izvrsno zaključuje da je ateizacija zahvatila samu vjeru iznutra i da ‘vjera u katoličkog boga ne implicira nikakav više odnos čovjeka prema bogu kao transcendentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici.’
Na kraju dolazi do paradoksalnog zaključka kako je upravo ateistička ljevica ta koja ‘vjernike’ treba vraćati Bogu i kršćanskim vrijednostima. Zaziva vrijeme kada su vjernici vjerovali u Boga u kojeg on ne vjeruje, vrijeme kad je taj odnos ‘njega’ i ‘njih’ bio čist i jasan.
Pitam kolegu Borisa Budena da li se može sjetiti trenutka u kojem je taj odnos bio jasan, kad je on kao ‘nevjernik’ vjerovao da ‘vjernici’ vjeruju i koji su bili znakovi te vjere, kako ju je prepoznao?
Iz onoga što je napisao proizlazi da ‘ateistička ljevica’ bolje od ‘ateističkih vjernika’ zna (ili bi trebala znati) koja su to obilježja vjere na koje se potonji pozivaju.
Kad je Crkva živjela ta obilježja?
Da li je taj odnos bio jasan 1941., za vrijeme francuske revolucije, u srednjem vijeku, u trenutku proglašavanja kršćanstva državnom religijom Rimskog Carstva ili bi u potrazi za trenutkom tog jasnog sučeljavanja trebalo ići još dublje u povijest? U kojem je trenutku došlo do spoja Crkve i Nacije, kada je Crkva postala Država?
Ono što bih želio reći jest da ateistička ljevica u tom svom plemenitom pokušaju ukazivanja ‘vjernicima’ na Boga mora vrlo dobro i temeljito proučiti koja su to obilježja prave vjere (u ovom kontekstu misleći na onu kršćansku) i u kojem trenutku dolazi do odstupanja od tih obilježja do konačne dijagnoze ‘Smrti Boga’ i ateizacije same Crkve iznutra.
Problem ateističke ljevice u takvoj analizi je utvrđivanje točnog trenutka kada Crkva napušta čiste konceptualne ideje kršćanstva i u prepoznavanju dodanih crkvenih dogmi, tj. onoga što je Crkva dodala na čisto kršćanstvo, jer iz tih dogmi ateistička ljevica često donosi logične zaključke, koji su točni, ali su izvedeni iz krivih premisa (crkvenih dogmi).
Daljnja opasnost (ili dobrobit) za ateističku ljevicu je da istraživanjem ‘prave vjere’ i izvorne kršćanske ideje može dovesti u pitanje vlastiti ateizam, zapravo izgubiti uporište u sučeljavanju i sukobu s idejom Boga, jer bi mogla shvatiti da do takvog sučeljavanja zapravo nikad nije došlo. Mogla bi shvatiti da je već Francuska revolucija bila sukob s ateističkom Crkvom i da tada već nije bilo vjere u Boga na način na koji je trebalo biti (jer da je bilo ne bi bilo ni sukoba ni revolucije). Takvih povijesnih trenutaka u kojima se činilo da se sukobe ideje ‘vjere u Boga’ i ‘ateističke ljevice’ je bilo mnogo, a radilo se zapravo o sukobu na periferiji, o sukobu lažnih premisa i zaključaka koji su iz njih proizašli.
Radilo se o sukobu na krivom frontu.
Što ako ateistička ljevica shvati da je njezin ateizam zapravo reakcija na ateizam druge vrste, na ateizam nekoga tko se poziva na kršćanske ideale, ali ih ne živi, sudi po njima, ali ih se ne drži, poziva se na vjeru u Boga, ali to djelima poriče? Što ako shvati da je prevarena i da joj ateizam nije čist jer se nikad nije susrela s čistom idejom Boga u odnosu na koju bi se mogla čisto i postaviti?
Povijesna činjenica jest da se ateistička ljevica suprotstavila ‘ateističkoj vjeri’ preuzimajući njezine postulate u obrani jednakosti, bratstva i slobode, vrijednosti na koje se Crkva deklarativno pozivala, ali ih se nije držala jer je sama postala Imperij, Država, Nacija. U tom preuzimanju ateistička ljevica odbacila je ideju Boga, logikom da ga, ako je Bog takav kakvim ga prikazuju, onda ni nema.
U želji da pomognem ateističkoj ljevici u pronalaženju prave vjere u Boga kako bi mogli ‘zazivati Boga kojeg su vjernici zaboravili’, uputit ću je na trenutak do kojeg se mora vratiti kako bi shvatila kada i kako je nastao povijesni otklon od vjere koji je generirao dramatičnu situaciju koju živimo.
Ključ za razumijevanje je hvatanje Isusa Krista i njegovo privođenje velikom svećeniku Kajfi i nakon toga rimskom upravitelju Pilatu. Kajfa predstavlja tada dominantnu židovsku vjeru – Crkvu, a Pilat svjetovnu rimsku vlast, Rimski imperij. Odnos Krista i Kajfe je sučeljavanje čiste kršćanske ideje i religije, crkve koju je iznutra već tada izjeo ‘ateizam’, tj. neprepoznavanje Isusa Krista kao mesije i Kralja nebeskog kraljevstva koje tek treba zauzeti vlast nad zemljom. Isus Krist na direktno Pilatovo pitanje da li je on Židovski kralj odgovara: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.” Židovi nisu prepoznali tu ideju iako su je naviještali u knjigama koje su čitali i sve je na nju upućivalo, nisu je prepoznali jer su i oni tada bili zaslijepljeni nacionalnim identitetom, vlašću i moći, očekivali su zemaljskog Kralja, državnika koji će ih izbaviti iz Rimskog imperija i uspostaviti snažnu Naciju, Državu Izrael. Očekivali su nekoga kome će oni biti duhovni autoritet i koga će oni krunisati, biti mu duhovno nadređeni, isključili su Boga kao vrhovni autoritet i njegovo ‘duhovito’ zaobilaženje ljudskih prizemnih očekivanja.
To je ta početna točka suočavanja religije, Krista i politike, fokus u kojem čekam kolegu Budena i ateističku ljevicu, mjesta do kojeg će morati doći ako žele ateističkim vjernicima ukazati na pravu vjeru i Boga. To je to jasno mjesto pozicioniranja u odnosu na ideju Boga. U toj točki kolega Buden ima priliku vratiti vjeru u vjeru. Zanima me koju će on poziciju zauzeti u tom susretu ateističke religije, svjetovne vlasti (politike) i Krista. Gdje se u tim odnosima nalazi ateistička ljevica, s kime se može poistovjetiti?
Da li može artikulirati svoj ateizam u tom jasno definiranom trenutku?
Da li je to Židovstvo izjedeno unutrašnjim ateizmom i željom za jakom nacijom, rimska vlast kao izraz politike, imperija i svjetovnog, Isus Krist koji govori o dolasku nebeskog kraljevstva kojem je on kralj i ljubavi kao univerzalnom zakonu ili možda nešto četvrto?
Recentni se razvoj naprednih lijevih ideja, barem prema mojem uvidu, kreće upravo u smjeru kršćanstva, zaziva Ljubaznog diktatora (Žižek), Radikalnost ljubavi (Srećko Horvat) i ‘zagubljenog Boga’ (Boris Buden). Ljevica ide toliko daleko da se Slavoj Žižek definira ‘kršćaninom ateistom’, vrlo slično ‘ateiziranom katoliku’ kojeg spominje Živko Kustić, a citira Boris Buden (kršćanin ateist u smislu ‘bazične ljubavi prema čovjeku, ili ideje da su pred bogom svi ljudi jednaki, u smislu kritike nasilja’ – iz intervjua B.B., ali bez vjere u postojanje Boga).
To spominjem zato što nakon cijele ove potrage za pravom vjerom dolazimo do čiste platforme susreta dva ‘kršćanina’: kršćanina ateiste i kršćanina koji vjeruje u Boga.
Skoro sam zaboravio da je glavna tema ovog eseja ‘vjernik ateist’, o njegovom upučivanju na povratak pravoj vjeri, transcedentalnom Bogu i otklonu od Nacije je kolega Buden i govorio u intervjuu, tako da i njega pozivamo u ovaj ranokršćanski fokus, žižu geneze povijesnog skretanja od Boga k Naciji. Možda i on u usporedbi svojeg sadašnjeg stanja duha s Kristovim vrlo jasno postavljenim idejama pronađe ponovno razloge za pravu vjeru.
Analiza distinkcije između deklariranog vjernika kojem se uvukao ateizam i deklariranog ateiste koji se poziva na kršćanske vrijednosti tema je za jedno novo poglavlje, ali ironiju situacije vidim u tome da će se kolega Boris Buden nakon iskrene potrage za pravom vjerom vrlo vjerojatno naći u poziciji ‘kršćanina ateiste’, u oksimoronu iz kojeg pokušava izvući ateističke vjernike ukazujući na Boga, pravu vjeru i kršćanske vrijednosti.
Pozicija ‘kršćanina ateiste’ je nemoguća, nemoguća je zato što kršćanski pacifizam kojeg uspostavlja Krist u razgovoru s Pilatom proizlazi iz prepuštanja osvete i upotrebe sile Bogu. Bogu je prepuštena uspostava novog sistema stvari, Kraljevstva temeljenog na ljubavi i poštivanju univerzalnih zakona, jednakosti, bratstva i slobode.
Bogu je prepuštena revolucija.
Pozivanje na ‘kršćanstvo bez Boga’ je slabo i jalovo jer osvetu i silu u tom slučaju provodi nesavršeni čovjek kroz neselektivne i korumpirane krvave revolucije, religijske i političke ratove.
Zato se ne treba čuditi današnjoj bezizlaznoj situaciji, srljanju u propast i izostanku velike ideje koja bi vodila u promjenu paradigme, jer kao što kolega Boris Buden kaže, rješenje je u vraćanju vjere u vjeru u Boga.

Foto: privatna zbirka Tomislava Brajnovića