Arhiva kategorije: Esej

Zoran Hercigonja: Povijest kanibalizma sve do terapeutskog kanibalizma

Kanibalizam se ušuljao u ljudsku put. Postao je uzastopnom djelatnosti u svakom razdoblju povijesti. Ispočetka je to bio obredni kanibalizam s prinošenjem ljudskih žrtava, kasnije ratni kanibalizam gdje je čovjek lovio čovjeka i proždirao ga da dobije neprijateljevu snagu. Religijski kanibalizam, otpočeo je davnom religijom oca Krona koji je požderao svoju tek rođenu dječicu.
Zanimljiva je činjenica da čovjek u ovo moderno vrijeme i dalje proždire čovjeka. Hm. Ljudski svijet je kavez u kojem jedni probavljamo druge. A sve je započeto u davnoj prošlosti ljudskog roda. Kanibalizam su prakticirala sva plemena; kanibalizam se prakticira još i danas. Sama riječ „Kanibalizam“ potječe iz jezika španjolskih konkvistadora od riječi „Canibi“ što znači ljudožder. Jedno indijansko pleme, robovalo je surovom kanibalizmu, tako očitom, tako jednostavnom da vas je boljela duša od prizora proždiranja vlastite vrste. Taj prehrambeni kanibalizam zabilježen u indijanskom plemenu osuđivan je kao nemoralan zbog krvoločne sklonosti prema ljudskom mesu.
No nije to jedina vrsta kanibalizma; nešto profinjeniji kanibalizam, javio se kao politički kanibalizam kao kažnjavanje zločinaca ili iz osvete neprijatelju. Ako ste se htjeli riješiti neprijatelja, trebali ste ga samo ubiti, a da ne bi odgovarali za zločin ubojstva, morali ste nekako izbrisati sve dokaze protiv vas samih. Tako ste pojeli svojeg neprijatelja i tehnički nisu postojale osnove za optužbu protiv vas. Magijski kanibalizam je oživio u mnogim religijama, a najviše se nastanio u kršćanstvu kao usvajanje vrlina pokojnika. Takav magijski kanibalizam, kasnije prozvan religijskim, bio je osuđivan kao moralno upitan i negativno konotiran. Iznenada je nastala potreba u društvu da takav kanibalizam bude istisnut, no kršćanstvo ga je zadržalo, jer njezin religijski kanibalizam nije odgovarao životinjskom proždiranju čovjeka, već proždiranju samoga boga. Dakle sve religije krvi koje su žrtvovale čovjeka, bile su kamenovane, ali sofisticirani religijski kanibalizam koji se održao do danas hvale je vrijedan, jer čovjek proždire Boga. Apsurd nad apsurdima. Kanibalizam u koji je uglavljen čovjek, traži izgovore, visoku estetsku formu koja bi etički i moralno bila prihvatljiva. Zato se kanibalizam kroz povijest presvlačio iz jednog ruha u drugo, da ga društvo ne bi osuđivalo, isto društvo koje bez njega nije moglo biti. Kršćanstvo je kao religija kanibalizma opstalo zahvaljujući jednoj instanci: žderalo se živoga Boga, a ne mrtvog čovjeka. To je isto apsurd ili bolje reći paradoks kao i terapeutski kanibalizam današnjice. Danas je opravdano prema Hipokratovoj zakletvi (zakletvi konja; lat. Hipo=konj) koristiti injekcije hipofize, presatke moždanih membrana, darivanje krvi, transplantacije organa (bubrega, pluća, srca, jetara, crijeva, koštane srži) koje su danas postale tekućom praksom modernog svijeta kanibalističke kolotečine. U ljudsko se tijelo dobrovoljno unose dijelovi ili tvari koje potječu od drugih ljudskih stvorova. A s druge strane kažnjivo je i moralno negativno konotirano ispeći šniclu od čovjeka ili napraviti slastan biftek od ljudskog buta. A jedno i drugo je sadržaj ljudskog bića i nalazi se unutar drugog ljudskog bića. Ta bolesna grana gastronomije, njeguje se već tisućljećima u obliku endokanibalizma, rituala unutar etničke zajednice, egzokanibalizma kao najjednostavnijeg sredstva da se drugoga poistovjeti sa sobom tako da ga se poždere. Kanibalizam->moralno negativno konotirano ponašanje ili terapeutski ud produljenog boravka na zemlji <-mazilabinaK?!

Ilustracija: Francisco Goya, Saturn proždire svojega sina, 1819.-1823., Museo del Prado

Krunoslav Mrkoci: Razmišljanja o ljubavi, životu, sudbini, smrti i umjetnosti

1. Ljubav, Smrt, Preživljavanje

Ljubav prema samome sebi temelj je svake ljubavi. I Isus je rekao: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Obično se tu zamjećuje tek prvi dio rečenice: Ljubi bližnjega svoga … ali se zanemaruje drugi dio rečenice u kojem je zapravo sadržana mjera za ljubav prema bližnjemu. Čovjek doista treba voljeti sebe i željeti sreću i dobro sebi. Ali treba također znati i biti svjestan da će umrijeti, i da ne zna kada će se to točno zbiti. Svi ćemo na zemlji umrijeti. Smrt je naša sudbina. Ovo prije, je tek malo praćkanje prije smrti i ispunjavanje zadatka što su nam ga Višnji i Sudbina dali. Volja je Božja, a tijelo je potrošno. Da je Smrt tako loša stvar, ne bi Bog (ili Svemir – za ateiste) dao da umremo. Dakle, čovjek ne treba uz ništa previše prianjati, pa niti uz sebe i uz svoj život.
Sve je prolazno. Prihvati svoje sada jer za sutra ne znaš hoće li doći.
A što znači preživjeti; do kada ? … – pa do Smrti …Svi preživimo do smrti.
Fizičko preživljavanje nije nekakvo trajno postignuće … I opet slijede dani, sati, mjeseci, koja godina … I tako se to vrti … i onda opet … Smrt … Fizičko preživljavanje pojedinca znači nešto jedino ako se on nakon tog čina preživljavanja opasne krizne situacije – ako se razmnoži, i ima potomke; jedino u tom slučaju preživljavanje ima smisla …

2. Strah od smrti i neprestana potraga za srećom

Kako biti sretan?
Smatram da je strah od Smrti uzaludan jer je Smrt neizbježna. Strah je osjećaj (emocija), a emocije su iskaz našeg stanja, one ne mijenjaju ništa i ništa ne mogu promijeniti. Vrlo često ljudi se boje uzaludno. Bojati se smrti znači bojati se neizbježnog, onog što mora doći. Možda bismo mogli prije govoriti o strahu od umiranja, od samog procesa koji prethodi zastoju organa i sustava. Možda se bojimo muke, bola, nemoći, patnje … ali Smrti?!
Zanimljivo je da ljudi instinktivno, nesvjesno (bez razmišljanja i promišljanja) posjeduju strah od Smrti, uopćeni Strah od nestanka, pa ipak prema Svom i Tuđem životu ne pristupaju uvijek i ne postupaju kao da ga cijene najviše.
Moj je stav da čovjek istinu o životu i o smrti može vidjeti ispravno, tek kada racionalizira i logički postavi svoj odnos prema Smrti (kraju); tada i odnos prema životu dobiva drugačiju perspektivu. Meni osobno, razmišljanje o Smrti pomaže da bolje shvatim život i njegovo trajanje, a samim time i njegovo značenje i vrijednost. Da shvatim – priliku; jer Život je prilika – da se nešto učini, stvori – prilika da se utječe na druge ljude; ali ne na način da im se daje Stvari, nego da im se omogući da na Stvari gledaju na drugi način. Ljudi, poput moje malenkosti, ne žele drugim ljudima davati stvari, nego drugu perspektivu gledanja na stvari. Uglavnom: život je privremen, prolazan, kratkotrajan. Život čovjekov na zemlji ne traje vječno, nego jedno određeno vrijeme; život nije beskonačan, nego je određen i ograničen. Ograničeni smo vremenom u kojem smo rođeni i prostorom u kojem smo rođeni.
A što se tiče promjene i odlaska, i neprestane potrage za srećom; sposobnost i mogućnost promjene je također ograničena.
Ja ne vjerujem da čovjek može tek tako lako okrenuti leđa i otići; pogledaj samo izbjeglice iz Sirije. I oni su pokušali otići. Jesu li uspjeli svi? Hoće li se svi u Njemačkoj dugoročno osjećati dobro? I ovi iz Afrike pokušavaju otići. Kakav će život čovjek imati i voditi, ovisi o tome gdje i kada je rođen.
Uvjeti u našoj okolini nam dopuštaju da nešto ostvarimo ili ne.
Moj je stav: promijeni i učini ono što možeš, a što ne možeš – to prihvati. Naš problem, ljudi kao vrste, je u tome što (u velikom broju slučajeva) ne mijenjamo i ne radimo ono na što možemo utjecati, a željeli bismo promijeniti ono na što ne možemo utjecati.
Naše djelovanje u okolini ograničeno je uvjetima koje nam postavlja naša okolina. Čovjek može učiniti i postići nešto od onoga što želi i hoće, ali ne može sve.
A za sreću i unutarnji mir je najvažnije da nakon što si pokušao/la, da prihvatiš svoje stanje. Sreća i mir dolaze iz prihvaćanja i smirivanja.
Velika je zabluda Zapada i zapadnog čovjeka kako se uvijek i sve može mijenjati i promijeniti, i tako u beskonačnost. Istina: sve se mijenja i sve biva promijenjeno s vremenom, međutim ne uvijek u smjeru i na način na koji bismo mi to željeli i htjeli. Život i svijet je prepun faktora koje mi ne možemo kontrolirati i na koje mi ne možemo utjecati. Često, naizgled i najbanalniji faktori, pokvare i najbolje planove.
Mudrost je, smatram, u shvaćanju i razumijevanju, a potom i prihvaćanju vlastitih mogućnosti i granica djelovanja.

3. O umjetnosti. Pisanje i stvaranje: – Metafizički čin bijega iz fizičke stvarnosti u pravi (istinski) život

Ma kakvi posljednji! Tek smo počeli … čovječanstvo je tek shvatilo da na zemlji nema počinka niti mira … Budha je rekao: život je patnja, oslobodi se želja, i bit ćeš slobodan …
A Baudelaire je rekao: opijajte se vinom, poezijom ili vrlinom … kako vam drago; jer opojen treba biti.
Da bi se preživjelo život, potrebno je sredstvo za bijeg iz života; a ujedno kroz samo to sredstvo ostvaruje se pravi život i svijet bjegunaca. Život je u činu bijega. Živimo samo dok bježimo. Svaka promjena koju učinimo je bijeg.
Tako i mi, koji pišemo, pisanjem bježimo/izlazimo iz života, sagledavamo ga (s određene distance te interpretiramo), a ujedno kroz to isto pisanje ostvarujemo svoj život i dajemo mu svrhu i smisao.
Bijeg, izlazak, odvajanje, razmišljanje, kao smisao života.
Ukoliko se čovjekov život u konačnici doista svodi na čovjekove doživljaje, i na to kako on u svojoj glavi vidi i razumije vanjski svijet, tada bi se doista moglo kazati da su umjetnost i književnost stvarniji od vanjskoga, fizičkog svijeta. U najboljem slučaju, riječ je o dvije jednako važne, paralelne stvarnosti. Svijet je umjetnikov trbuh i izvor podražaja, a um i umjetnost njegov su život.
Materijalne stvari i hrana omogućuju čovjeku da živi, ali tek književnost i umjetnost pretvaraju to postojanje u život. Od umjetnosti se možda ne živi, ali za umjetnost se živi.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Ante Mate Gradimir

Osobit osobenjak mahalske otvorene scene, Ante Mate Gradimir. Visok, mršav, slab, sitnih, ispijenih, udubljenih očiju, opuštenih prerano kao i kosa, posjedili brci, iznošeno odijelo visi na njemu, na ravnom visokom čelu grašci znoja. Više gladan nego sit, oskudno obuven, skoro pa bos, s propalim prstima kroz cipele, sa sve manje suvišaka životne energije u sebi, samo se sve više i više, nezaustavljivije iz njega plasti otvorena, neprikrivena duševna bol.

Popularnost je stekao izvođenjem svojih igrokaza nasred mahale, nazvavši se slobodnim umjetnikom ulice, umjetnikom čaršije, umjetnikom raje. Ako mogu biti, postojati, ulični svirači zašto ne mogu biti, postojati, ulični glumci, umjetnici naratori.

Nakon ovih izbora, Ante Mate Gradimir stade na sred mahale s golemim šeširom ispred sebe i transparentom kojemu bi se slova mogla čitati iz zrakoplova:

Ako Alija nije vaš predsjednik, bacite koju paru, a ako je, udijeliti treba vama.

U tren oka do uz vrh napuni šešir kovanicama… Bilo je tu i papirnate šuške.

Malo-malo pa ga privode na informativne razgovore u stanicu milicije, kako bi se gdje pojavio kakav provokativan grafit.

On je to nazivao: umjetnošću, glasom javnosti, glasom naroda, slovoplovima, obračinama, nadanošenjima, minijaturama za radoznale, susretima u dijalogu, temama od javnoga interesa, duhovnom misli, istim i različitim, demokracijom.

Milicija na to nije gledala tako.

Prije par dana, prijavio ga je gazda Ušljibrk za grafit na svom restoranu:

Ako nećete jesti da bi ste živjeli, jedite da bih ja mogao živjeti!

U redu prijaviti ga stajao je i tajnik SDA, čovjek malih sposobnosti i prijatelj mita, pun, prepun onih političko-probahaćenih omraza prema svima i svakome, kome ne potraja dugo, narod priši nadimak Džepoljub. Došao zbog grafita na ulaznim vratima ureda stranke:

Politikom vašom, zemlju ovu neće orati traktori, orat će je tenkovi!

Isti grafit osvanuo je i na ulaznim vratima ureda stranke HDZ-a.

I fra Ambrozije podnese prijavu protiv njega, kada na pročelju crkve osvanu grafit:

Oglašivači su najveći neprijatelji vjere, oni nas dovode u napast!

U redu prijaviti ga stajao je i mahalski hodža, kao kakav neugledan siromah mršavih ruku, blijeda ispijena lica, prodornih zelenih očiju, stook na sve, neurednim životom načet – ostaloga se uzelo užurbano vrijeme – stario je na prečac, preko svake mjere, što od godina, što od nebrige o sebi, što od teških sumnji, što od teških sjećanja, što od teških kajanja, ponavljajući stalno isto i svima, onima koji su ga slušali, jednako kao i onima koji su na to njegovo okretali glavu od njega; nikome se ne govori ni o čemu, samo se on kao zvrk uzvrtio, uzletao, nikako da se uzme jednoga mjesta i primiri, kaže što ima i – zašuti. Pali cigaretu za cigaretom, ali brzo da ga ne bi tko prekinuo u govoru:

Ugursuz jedan, koju mi šćetu načini, samo što uredi, dado nake pare za novu fasadu na džamiji, a on je onim svojim škrabotinama nagrdi:

”Potpisuj Alija, nek je ko avlija! Bolje dva kvadratna metra čiste zemlje, nego cijela Bosna sa Srbima i Hrvatima!”

Često bi ti razgovori u stanici milicije završavali kompromisnim rješenjima, zahvaljujući rijetko visokoobrazovanome komandiru milicije Frani Frani. Mlad čovjek potpuno sijed, nosi to dostojanstveno lijepo tako da to izgleda posve prirodno. Lijepo se i pažljivo odijeva, bez obzira na ove prilike u kojima živi, vidi se na njemu da poklanja veliku pažnju kroju svojih odijela, kvaliteti tkanine, estetskoj vrijednosti ogrlice i lančića s križem kojima se nakitio. Čovjek je to na kojemu se vidi da spava zdravim snom i s voljenom ženom. On je na to njegovo, Antino činjenje, gledao kroz smijeh, blagonaklono, govoreći za sebe da nije jednosmjerni Bosanac, uskotračna pruga, da je radom na sebi uspostavio i onaj drugi prijeko potrebni kolosijek. Ne bježi u sutra. Davno je izašao iz jučer. Pa i kad na stanici milicije osvanu grafit:

Što nas više jebete, to nas više ima!- kazni dežurnoga milicionera za nedostatak budnosti, a Antu Matu Gradimira za ovaj i gore navedene grafite da nabavi kako zna i umije, uz pomoć donatora ako nema, pa mu i sam tutnu koju paru i prišapnu kome da ode, a on će tog nazvati telefonom, kantu s bojom i preboji grafite; povukao ga smijuljeći se u stranu:

Ej čovječe, ti si učinio što nitko nije, sve što nešto vrijedi, dolazi u stanicu na noge meni, moj ured je skoro pa postao ured gradske vlade.

Ante Mate Gradimir samo nemoćno slijegnu ramenima:

Zakotrljao sam grudu snijega želeći pokrenuti lavinu prosvjeda… građanskoga neposluha…

Točno u tri sata popodne, kada se nasred mahale okupljalo najviše svijeta, dolazio je na radno mjesto Ante Mate Gradimir, stavljao svoj veliki crni šešir i obraćao se okupljenoj masi ljudi koja je već čekala na njega:

Što ćemo danas?

– Pjesmu ljubavnu! – vikala je okupljena masa.

Vaša riječ meni je zapovijed – pokloni im se Ante Mate Gradimir. Malo promisli; jedan od čaršijski šereta isprsi se pred njega držeći pregorjelu žarulju u ruci kao da drži mikrofon:

Dokaz ljubavi

On uze čašu, nikada opranu i izosanu / i u nju pljunu. / I ona učini isto. / Pljuvanju si oduška daše / naizmjenično pljuvaše. / Kad nakupljena pljuvačka preko vrha čašu preli / tad su još bliže / jedno do drugog sjeli. / Volim te! / Pošto i ona reče onu što mu bi drago uhu čuti / po pola čaše ispit si daše. / Žvaljava usta nisu ni obrisali / dokaznici u ljubavi…

Neki umal ne povratiše za deklamiranom pjesmom. Jedan gadljiv preko svake mjere jeba mu sve po spisku, istresavši po nogavicama čovjeka do sebe žitku mliječnu izlučinu, obrisavši usta pljesnivim rukavom košulje, počupavši se životinjski s čovjekom kojeg onečisti povraćenom bljuvotinom.

Emotivno povrijeđen, neveseo, snužden, potišten, Ante Mate Gradimir pokaza mu srednjaka.

Kada su očekivali mnogi da će uzeti svoj šešir, u pripremljenu platnenu vrećicu istresti limuznu, kako je zvao svoje dobivene milodare, naklonit se svima i poći na kavu kod Starog Momka, veliki makijato, naglasiti po sto i tko zna koji put upitan s hladnim il’ toplim mlijekom:

Makijato je kava s hladnim mlijekom! – Ante Mate Gradimir okrenu se iznenađujuće velikom broju okupljenih, zagleda u njih, odloži šešir, malo postaja šuteći pa zamišljeno, ozbiljno:

Informacija za one koji su mi ovom današnjom prigodom jebali mater, moju mater jebe isključivo Mate Gradimir i nitko drugi!

***

– Ove dane, dan, noć, noć, dan, razmišljam o smrti i nimalo me nije strah smrti. Smrt je vječni san. Kad čovjek umre, onda postane ono što je bio prije rođenja…

***

Nekad smo bili više ljudi Ne vjerujem više ni u sljedeći dolazak sunca…

***

Progon je to čovjeka, koji goni svoju sjenu od sebe i kada god pomisli da je imao uspjeha u tome, kada god se okrene iza sebe, ona je tu, tu iza njega.

Toliko je nacrta sumnji u njemu koje se oslikavaju sve jasnije, iz dana u dan uokvirujući se u jasnu sliku.

Osjećao je Ante Mate Gradimir da to što prezentira prema vani, on, zloćudni zastupnik umjetnosti, postaje za njega jedini i pravi svijet. Blještavilo toga svijeta poprima nad njim potpunu vlast, iako mu truje vijek i krati život.

On je za njega jedina, sveta i vječna istina, zaboravljajući prošlu ili možebitnu buduću životnu istinu.

Tako će dok ga je, dok živi i diše, tim putem posrtati i padati, dizati se i dizati, i ići i ići svijetom pjesničke imaginacije. Svijetom nestvarne varke. Ili svejedno svijetom bez varke…

Svijet stvarne stvarnosti, davat će ga jedan drugom, iz ruke u ruku na tom putu življenja il’ privida istoga.

Ima li ili nema smišljenoga smisla u svemu tome, često zapitan sam nad sobom ide Ante Mate Gradimir… Je li tako hoće? Ili drugačije i ne može i da hoće?!

Cijelog svog života Ante Mate Gradimir pati od enureze, problema s mokrenjem. Ta je odvratna bolest odvratnim činila seksualni život Ante Mate Gradimira. Spolni nagon kod njega bio je nesnošljivo jak, ali je ta enureza uzrokovala pometnju seksualnoga života, pokopala tjelesne moći, dodatno ubila i ono malo života u njemu, čežnju za brakom, ljubav s lijepom mladom ženom koju je prometao kroz misli, kroz snove u toj muci želje za ženom, maštarenja u one teške turobne noći kada je često gasio vjetar svijeću u njegovoj neurednoj, gladnoj, samačkoj sobi.

Svaki njegov pokušaj sa ženom završavao je s još većom traumom. Jednom zanoći s prelijepom mladom profesoricom biologije. Zbližila ih ljubav prema poeziji. Mlada profesorica ne skide sa sebe ni pola odjeće, a Ante Mate Gradimir ustreptao pred njom kao vrbov prut. Svrši u gaće i upiša se u njih kao nikada do tada, jedva procijedivši kroz rijetke i kvarne zube:

– Što se mene tiče… ti si za mene jebana!

Pobebačio se u zadnje vrijeme preko svake mjere, sve više mokri u postelju pod sebe u snu. Rodio se jadnim pišljivim-popišancem, nesretno unakažen tom vodom koja protječe kroz njegovo tijelo i ne da mu se kontrolirati.

(…)

Zaigran nad rijekom roj mušica. Dnevna svjetlost obenđija ga, nemirni titraji sunčevih zraka povedoše mu pogled za sobom. Nemoćan je napustiti ih kad mu se ushtjedne. Kao omađijan. Čarolija ga mimo njegove volje nosi. Zamišljenika zatvorenih očiju. Tamno biće u tamu. Opasno nagnutog nad ponor života, na dugome vremenskome horizontu.

Ilustracija: Street Art by Ante Babić

Krunoslav Mrkoci: Kriza individualca u razvijenim društvima

Čovjek bez svojstava: Izgubljen s osjećajem besmisla i praznine

Tek čovjek kojem ne manjka ništa izvana, uviđa svoju ispraznost i prazninu kao manjkavost iznutra. To ga sili na određene korake i poteze.
Jedna od najvećih zasluga razvoja i procvata tehničke civilizacije jest ta da je čovjeku pokazala da problem njegove sreće leži u njemu samom; u njegovoj unutarnjoj ispraznosti i praznini, koja je nastala jer se previše brinuo i bavio vanjskim stvarima tehničkog preživljavanja, a premalo samim sobom i svojom nutrinom.
Upravo društva sigurnosti i materijalne dostatnosti i društva samostalnih pojedinaca, postala su društva najveće samoće, usamljenosti i izolacije tih istih pojedinaca.
Na kraju krajeva: ispraznost, praznina, beznađe i besmisao posljedice su pogrešnih odluka i usmjerenja koja biramo mi svi, često; posljedica su zabluda; zabluda da su vanjske, materijalne stvari najvažnije, ključne i presudne za sreću pojedinca i društva. To je najdublja zabluda i pogreška modernih društava, nošenih na krilima vjere u napredak. Naglašeni razvoj pojedinog društva u jednom smjeru dovodi do krajnosti, a ne do harmoničnog funkcioniranja. Stoga se suvremeni čovjek, naročito u razvijenijim društvima, otkriva kao usamljen i izgubljen u besmislu, sa snažnim osjećajem praznine u sebi; praznine koja žudi da bude ispunjena, ali ne zna kako jer su joj tradicionalni mehanizmi povezanosti i bliskosti s obitelji i zajednicom oduzeti, kako bi se stvorilo društvo materijalne sigurnosti po mjeri samostalnog i uspješnog pojedinca.
Takva stanja, situacije i odnosi vidljivi su danas najviše u najrazvijenijim društvima Europe i svijeta, gdje su društveni odnosi i socijalna infrastruktura, umjesto spontanošću viška vremena i neobaveznosti, u najvećoj mjeri regulirani provođenjem zakona i propisa prvenstveno s ciljem zaštite i osiguravanja prava pojedinca.
Posebice je takva kriza danas vidljiva u zemljama germanskog svijeta, naročito u Skandinaviji.
Takvi odnosi i pojave nisu niti daleko od nas; usmjereni isključivo prema funkciji rada i preživljavanja, s naglaskom na individualnosti i materijalnoj neovisnosti pojedinaca i muških i ženskih, sve smo bliže krizi individualaca, gdje se javlja tzv. “čovjek bez svojstava” kojem je odlazak na posao i rad jedini način da prida smisao svom životu i vremenu. I tu se vraćamo onoj Marxovoj i Engelsovoj zabludi: “Rad je stvorio čovjeka”. Rad nije stvorio čovjeka, nego mu je dao priliku da bude istinski nesretan, i da usput, nakon nekog vremena, postane svjestan svoje nesreće. U razvijenim i uređenim društvima, opasnost i nesreća ne dolaze izvana, iz okoline, već iz samog čovjeka; iz njegove nutrine.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Inkarnacije prokletih pjesnika – Georg Trakl: Grom protiv jednotnosti

„Razlilo se zlato dana,
Večernje smeđe i plave boje:
Blage frule pastira stoje,
Večernje smeđe i plave boje
Razlilo se zlato dana.“
(Georg Trakl, San zla – pjesma Rondel)

Prošlo je puno vremena otkad je zaboravljeni pjesnik ispjevao svoj posljednji stih i ispisao posljednju bolnu stranicu simbolističke i ekspresionističke patnje svijeta. Gotovo zaboravljen, njemački ratni pjesnik Georg Trakl, pjesnik užasa i antisimetrije, ponovno oživljava kroz čitanje i fragmentarno prisjećanje na stihove tog „bijelog maga“. Suvremeni jezik jednostavnosti i antisimetričnosti kojim piše, zasigurno je udario ozbiljan temelj suvremenog pjesništva današnjice. Traklovo pjesništvo, oslobađanje je od simetričnosti forme i zagušljivosti kalupa. Čovjek u poeziji nalazi mjesto tek kao malen komadićak ili odbljesak sudbine. Čovjekov lik sveden je na tragove u stihovima. Čovjek je tek odbljesak u reminiscenciji. On postaje stvaran kada živi stihove i svoju najintimniju ispovijest duha. Traklov čovjek naspram svijeta je tek literatura koja oživljava u čitanju i prisjećanju.
„Blijedo se lice ozarilo
Skrito se tijelo ožarilo
(G. Trakl, San zla-pjesma Metamorfoza)“
Boje… Boje su u Traklovoj poeziji vrlo iznimne i nepoznate interpretacije. Poljuljana simetričnost i značenje boja, daje pjesmama efekt života u odsutnosti. Primjerice bijela boja nosi obilježje odsutnosti, prolaz kroz smrt, dok plava boja koju najčešće u standardiziranoj shemi zapada shvaćamo kao nešto vrlo tmurno, hladno i umrtvljeno, Trakl interpretira kao vječnost, svetost i božanskost. Blues koji ne nosi stigme plavog hladnog mraka apatije, već čistoće poput neba i plavog mora. Traklove riječi naprosto postaju znakovi s puno dubljim interpretacijama. Ono što Trakl piše jest ispovijest koju je u davna vremena ispjevao Adam: ispovijest bez imalo nade, ispovijest o otuđenosti čovjeka, ali i njegovom vraćanju njemu. Trakl je „svetogrđe “ svoje poezije proživio do kraja. Može se reći, on jest čovjek koji je proživio svoju poeziju i u stihovima ponovno sastavio izgubljenog i otuđenog čovjeka kao ikarovsku inkarnaciju koja u suludom letu leti sve više ne bi li pobjegla od sebe same u vrelo sunce zaborava i negacije.
„I modra jezera, mračno se valja
Preko njih sunce; obgrljuje noć
Ratnike smrtne, divlji im vapaj
Razbijeih usta
(G. Trakl, San zla-pjesma Grodek)“
Oltar zaborava, ponovno je posvećen krajnje uljuđenim govorom o ljudskoj praznini koja proždire i čovjeka današnjice, čovjeka „bez svojstava“ u gomili jednotnosti. Traklovo je pjesništvo ponovno živo.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Nerazdvojnost djela i biografije. Slučaj Baudelaire

1. Slučaj Baudelaire.

Baš mi je nedavno u ruke dopala knjižica koja me navela na razmišljanje. Naziv knjižice je “Jedno ljeto s Baudelaireom”, izvorno “Un ete avec Baudelaire”, objavljena u Francuskoj 2015. godine, a kod nas u prijevodu 2016. Autor ovog izvrsnog esejističkog i okretnog pregleda života, intimnih misli i djela velikog pjesnika je Antoine Compagnon.
Knjižica je sastavljena od niza kratkih poglavlja (od kojih većina ne prelazi 3-4 stranice ovog džepnog izdanja) o različitim važnim temama Baudelaireovog života, kao što su 1. poglavlje: Gospođa Aupick (u kojem kratko i jasno problematizira pjesnikov odnos s majkom), potom 2. poglavlje pod nazivom Realist (gdje ukratko i jasno, bez suvišnog zamaranja čitatelja, pokazuje na temelju kojih detalja i činjenica je osuđena Baudelaireova knjiga pjesama Cvjetovi zla, pri čemu je osuda više svjedočanstvo duhovne klime vremena u kojem je pjesnik živio, negoli samog Baudelairea; jer vrijeme je netko morao izazvati kako bi pokazalo pravo lice svoje prirode).
Treće poglavlje, pod nazivom Klasicist, ukratko pokazuje kako i kada je Baudelaire u službenim krugovima francuske književnost rehabilitiran i prihvaćen kao klasik. (Za rehabilitaciju i prihvaćanje Baudelairea u službeni kanon francuske književnosti bili su zaslužni osvrti na njegovo djelo koje su pisali Marcel Proust i Anatole France; tako Proust 1905. godine piše: “Rekli ste da je dekadent? To je posve pogrešno. Baudelaire nije čak ni romantičar. On piše poput Racinea. Mogu vam navesti dvadeset primjera.”)
Compagnon piše: “Baudelairea su dugo smatrali dekadentom, potaknuti nazorom koji je iznio Theophile Gautier u uvodu postumnog izdanja Cvjetova zla iz 1868., a koji se potom potvrdio objavljivanjem Baudelaireovih autobiografskih fragmenata, ‘Rakete’ i ‘Moje razgolićeno srce’, 1887. godine, no objavljivanje Baudelaireovih pisama majci 1918. pridonijelo je tomu da se pjesnikov lik demistificira i doživi tragičnije.”
O Baudelaireovom odnosu s majkom, Compagnon kaže: “Korespondencija Baudelairea i njegove majke je dirljiva i, nakon što je objavljena početkom 20. stoljeća, promijenila je pjesnikov ugled.
Njihov je odnos bio pun stalnih predbacivanja, potom isprika, opravdanja i osjećaja krivnje. Baudelaire i njegova majka nikada se nisu razumjeli.”
O tome svjedoče i stihovi pjesme “Blagoslov” koju je sam pjesnik postavio na početak svoje zbirke, vjerojatno kako ne bi majci promaknuli:

Kad se Pjesnik rodi u čemeru svijeta
Jer je višnjih sila odluka to bila,
Mati pesti grči, gnjevom obuzeta,
Hulama je samog boga ražalila:
“Bolje da sam život klupku zmija dala
No da ruglo dojim zbog kojeg se plače,
Kunem noć što kratkom nasladom je sjala
Kad utroba moja ispaštanje zače.”

2. Nerazdvojnost djela i biografije

Ako o ničem drugom, ovi podatci i informacije svjedoče o jednom:
u suvremenoj percepciji koja je prisutna već od 19. stoljeća, djelo i njegov autor su nerazdvojni. Cjelokupna povijest moderne umjetnosti u našoj svijesti nije povijest, isključivo i samo, umjetničkih djela, već je “legenda i slika” o umjetniku isprepletena sa samim djelom do te mjere da su oni jedno drugome zapravo postali sinonimi koji uvjetuju jedno drugo.
To proizlazi, naime, iz toga, što je nemoguće tumačiti, razumjeti i ispravno shvatiti djelo bez poznavanja okolnosti umjetnikova/pjesnikova života. Ne postaje umjetnik umjetnikom zahvaljujući svom djelu, kako bi to neki možda htjeli prikazati, nego prvenstveno zahvaljujući samome sebi (vlastitim prirodnim sklonostima) i okolini u koju je smješten. Po djelima umjetnika tek prepoznajemo. Međutim, kao što je vidljivo i iz slučaja Baudelaire, razumijevanje i sagledavanje, pa čak i vrednovanje djela, povezano je s razumijevanjem i poznavanjem umjetnikove biografije.
U suvremenoj svijesti, osoba i umjetničko djelo su jedno; samostalnost i neovisnost umjetničkog djela kao zasebnog artefakta je varka i iluzija. Kada čitamo “Starac i more”, čitamo Hemingwaya. Drugim riječima: ukoliko nemamo dovoljno autentičnih biografskih podataka o piscu, stvaramo psihološku sliku stvaratelja – autora, utemeljenu na svojstvima i obilježjima njegovog/njezinog djela.
To je ona vrsta zaključivanja, kao kada, na primjer, po tragovima u snijegu zaključujemo o tome koja i kakva vrsta životinje je ovuda nedavno prošla. Tko zna koliko smo, pri takvom zaključivanju, bili daleko od istine?

Foto: Étienne Carjat, portret Charlesa Baudelairea, oko 1862., s Wikipedije

Davorka Medved: Svijet kao ipak bolje mjesto

Hans Rosling – globalni edukator

Svijet je loše mjesto. Sve je više bolesnih. Medicina nam slabo može pomoći. Sve je više siromašnih. Mnogi nemaju pristup ni osnovnom obrazovanju. Broj stanovnika na Zemlji sve je veći sa slabim šansama da se zaustavi.

Je li sve navedeno baš ispravno i realno?
Ovo je tekst o jednom čovjeku koji je nedavno preminuo. Ime mu je Hans Rosling. Bio je liječnik, statističar i globalni zdravstveni edukator. Rođen je u Švedskoj 1948. godine.
Vijest o njegovoj smrti prenijeli su brojni mediji, a u svojim statusima na društvenim mrežama i mnoge značajne, uspješne i globalno poznate ličnosti. Navest ću samo dvojicu: Bill Gates i Mark Zuckerberg.
Kako to da je jedan statističar bio toliko značajan i popularan? Statistika je tako dosadna, a neki za nju tvrde da je sinonim za lijepo upakirane laži. Znate ono: kupus i meso u prosjeku je sarma.
Neumorno je prenosio svoje znanje koje je crpio iz znanstvenih i statističkih podataka, ali i iz osobnog iskustva. Ono što ga je razlikovalo od drugih je njegova strast kojom je prenosio istinu o svijetu u kojem živimo. I da, činio je to tako da su ga svi mogli razumjeti. I nimalo nije bio dosadan. Za njega su govorili da je bio optimist. Zvali su ga „data rock star“. Njegovi statusi na društvenim mrežama bili su popularniji od statusa Lady Gage.
Zaboravite ove popularne podatke. Skromni znanstvenik iz Uppsale bi to želio. Tako u svojem tekstu tvrdi švedski novinar Peter Fällmar Andersson. Roslingova kći Ola je izrazila zahvalnost i čuđenje kako je Peter dobro prepoznao težnje njena oca iako su se sreli svega jednom, prilikom intervjua. Peter navodi što je sve Hans Rosling želio ostaviti ovom svijetu.
Činjenice. Želio je da što veći broj ljudi zna što više činjenica.
Zamislimo se nad nekima:
Koji je bio prosječan broj djece u obiteljima 1965. godine? Govorimo o cijelom svijetu, o bogatom zapadu i zemljama u razvoju, pa i o najsiromašnijima. Koji je bio taj prosjek za dvoje roditelja? Koliko su imali djece? Pet. Koliki je taj broj danas? Znate li? Je li to 4, 5 ili možda 6? Pa svjedoci smo stalnog rasta svjetske populacije. Vjerovali ili ne, danas je taj broj 2,5. Da, dobro ste pročitali. Prosječna obitelj na ovoj planeti ima 2,5 djece.
Znate li koliko je djece u dobi 0-14 godina bilo na svijetu 2000. godine? Dvije milijarde. To je ujedno bila godina u kojoj je dosegnut vrhunac tog broja. Broj nije značajno narastao ni danas, a takav će ostati i do kraja ovog stoljeća. Na tome se temelje predviđanja o rastu broja stanovnika do kraja ovog stoljeća, ali i o zaustavljanju tog rasta.
A koliki je postotak pismenih u svjetskoj populaciji? Je li to 40%? Možda je 50%? Varate se. Danas je pismeno više od 80% svjetske populacije.
U zadnjih 20 godina se postotak svjetske populacije koja živi u ekstremnom siromaštvu prepolovio, a UN predviđa da će do 2030. godine svi izaći iz grupe ekstremno siromašnih.
84% djece cijepljeno je protiv ospica.
A koliki je očekivani životni vijek svjetske populacije? Čini se predobro, ali to je 70 godina.
Znanje o ovim činjenicama Hans je provjeravao u anketama. Posebno je volio to raditi na Šveđanima, Amerikancima u Južnoj Africi, ali i na visoko obrazovanima. Neznanje je bilo i ostalo začuđujuće veliko u svim grupama, a često je bilo najmanje točnih odgovora kod univerzitetski obrazovanih.
Puni smo predrasuda, mediji ih vole podgrijavati, a obrazovni sustav kaska za realnošću. Što je još novo?
Od osobnih podataka o Hansu Roslingu, on bi sigurno želio bi da zapamtite da se rodio i živio u kući koja nije imala toalet s tekućom vodom. Volio bi da znate da je prva perilica rublja stigla u njegovu obitelj 1952. Baka je sjedila pred strojem i očarano gledala kako perilica odrađuje posao. Hans je bio prva osoba iz obitelji koja je dobila fakultetsko obrazovanje. Želio bi da zapamtite i da je prvi put liječen od karcinoma u svojoj tridesetoj kada je bio otac troje male djece. Ipak, razvoj medicine i znanosti omogućili su mu da doživi 68. godinu. I da, volio bi da znate da se i njegova unuka rodila 2000. godine, iste one koja je značila zaustavljanje rasta broja djece i prestanak rasta sveukupne populacije u budućnosti.
Zaključit ću njegovim riječima o samome sebi:
„Nikad ne kažem za sebe da sam optimist. Mislim da sam onaj koji vjeruje u moguće. A tvrdim da je svijet puno bolje mjesto nego što mnogi od vas misle da jest.“
Ne vjerujte mi, provjerite navedeno na http://www.gapminder.org/

Foto: www.pexels.com