Arhiva kategorije: Esej

Krunoslav Mrkoci: Kvintesencija civilizacije

Pitamo se: tko ima najdugotrajniji utjecaj na ljude, na ljudsku vrstu; jesu li to političari, državnici, zakonodavci i vojskovođe, poput Napoleona i Aleksandra Velikog ili Gaja Julija Cezara?

Činjenica je da su pojedinci poput spomenutih vojskovođa imali velik utjecaj svojim odlukama na velik broj ljudi za vrijeme svoje vladavine. No, nakon njihove smrti ili završetka vladavine, sustav kojeg su izgradili počeo se raspadati ili pak mijenjati na neki drugi način.
Ostvarenja vojskovođa i osvajača su kratkotrajna, ali ipak njihovi u krvi izvedeni pothvati, mogu imati dugoročno korisne i plodonosne posljedice po razvoj svjetske kulture i civilizacije. Tako se npr. smatra da je upravo Aleksandrov prodor do Indije 20-ih godina 4. st. pr. Kr., i vladavina njegovih generala nakon njegove smrti u Baktriji, dijelovima današnjeg Afganistana, bila presudna za utjecaj grčke skulpture na daljni razvoj kiparske tradicije u Indiji.
Napoleon je pak pronio napredne ideje Francuske revolucije i napredne zakone širom Europe (sjetimo se njegovih Zakonika i utjecaja francuske vlasti na život Dalmacije za vrijeme od ukinuća Mletačke republike 1797. pa sve do uspostave austrijske uprave 1815. godine).

Međutim, ukupno djela političara, zakonodavaca i osvajača, sva imaju kratak vijek trajanja, premda često s dugoročnim indirektnim posljedicama. Što su individue neke vrste na višoj razini razvoja intelektualnih mogućnosti, to je moguć veći utjecaj pojedinaca (individua) na razvoj svog kolektiva. Drugim riječima: u vrsti i kolektivu sačinjenoj od inteligentnih i svjesnih pojedinaca, pojedinac ima veću vrijednost i značenje za vrstu jer može snažnije i više utjecati svojim doprinosom na njezin razvoj, oblikovanje i mijenjanje, nego što je to npr. slučaj kod kolektiva mrava ili pčela.

Čini se da ipak, unatoč svim bedastoćama i glupostima kojima obiluje ljudska vrsta u raznim oblicima svojih svakodnevnih pojavnosti, čini se da ipak najdugotrajniji utjecaj na ljudsku vrstu imaju njezini mislioci; ljudi poput Budhe, Sokrata, Isusa … pa ako hoćete, i Einsteina.
Njihova razmišljanja, napomene, upute, proučavaju i o njima razmišljaju svakodnevno tisuće i tisuće ljudi, uvijek nove i nove generacije … i što je najzanimljivije njihov utjecaj na pojedince (a pojedinci, ne zaboravimo, čine i grade društvo) traje već preko dvije tisuće godina. Spomenuti mislioci (i mnogi drugi koje nismo spomenuli) djeluju kao svojevrsni korektiv svijesti ljudskih kolektiva, djelujući upravo kroz pojedince (ali moguće i kroz institucije poput npr. televizije) u društvu.

Pa ako se onda netko i pita, hoće li njegova smrt i njegova osobna patnja pretvoriti njega samog u nekakav univerzalni simbol ili čak u božansku osobu … ?
Svatko ima svoju sudbinu i ulogu u kolektivu koja često niti njemu samom niti drugima oko njega nije jasna. I može umrijeti koliko god hoće Baraba, ispunjavajući svoju (dodijeljenu mu) misiju, cilj i zadatak na ovome svijetu, oni ipak nikada neće biti poput Krista jer nismo svi niti jednaki niti isti na ovome svijetu niti smo stvoreni da takvi budemo … Pa ipak, svaki Baraba koji je pušten, a ne raspet, važan je kotačić u razvoju i budućnosti ovoga svijeta.
Jer, kada se radi kolač, važno je imati ne samo tijesto, sol, šećer i začine, nego i nadjev … Bez nadjeva ništa ne bi bilo isto.

Ilustracija: Jean Auguste Dominique Ingres, Napoleon I. na svojem carskom tronu, 1806.

Branimir Čakić / Nikola Šimić Tonin: SW fenomen

SW fenomen, kultni serijal podignut na razinu religije. Tolike su ljudske jedinke, limitirane duhovnosti, intelekta… uporne u traženju tuđih mana kao da je riječ o skrivenome blagu. U čarobnome svijetu filma, od čarolije cijepljeni tragači najrevnije kopaju po davninama Lucasove daleke galaksije. A on sam po sebi uistinu za njih je i jeste daleka galaksija. To je sasvim razumljivo, jer će se njihov trud i njihova (ne)pamet naširoko prepoznati, obzirom da je riječ o jedinstvenome globalnome fenomenu. Lucasov klasično-moderni original iz davne ’77. od prve do posljednje sekunde napamet znaju milijuni filmski upućene velike i male djece; ne da znaju svaku riječ dijaloga, već i pozadinu svake scene i kompoziciju svakoga kadra, uhom raspoznaju svaki šušanj u pozadini bogatih Burttovih zvučnih kulisa, a kamoli detalje Williamsovih simfonija; isto vrijedi i za ostala dva nastavka originalne trilogije, posebice za kultni ”Imperij uzvraća udarac”, što u toliko masivnoj mjeri nije slučaj ni s jednim drugim filmskim fenomenom. SW su odavno nadišli okvire filmske umjetnosti, umiješavši se u svakodnevicu civiliziranoga svijeta, podignut na razinu religije ništa manje ozbiljnu od ostalih. Stoga je, očekivano, pod povećalom svaki pomak u galaksiji, svima vidljivoj na beskonačnim frontovima interneta, gdje se iz godine u godinu vode prljave i jednako besmislene borbe unutar goleme fanovske baze, dodatno zamračene gerilskim napadima mrzitelja i trolova koji, zadojeni zavišću, nekulturom i neznanjem, tvrdoglavo odbijaju prihvatiti da njihovi filmski favoriti nikada neće dosegnuti popularnost SW fenomena. Kritičari su tu najmanji problem; većina ih nastoji biti objektivna, profesionalna… bazirajući se na svome filmskome znanju, na predočenim dokazima i ponajviše na osobnome ukusu. Tu naravno ne ubrajam ove naše „prepametne“ kritičare balkanskoga smjera, prerano odrasle ljudske jedinke i snobove koji se s visoka sprdaju sa SILOM, a na SILU obožavaju mađarski novi val socijalno urbanog nezavisnog Art filma. Takvi su ionako zalutali u svijet umjetnosti, jer se, naprosto, ne znaju ili odbijaju oduševiti; to im je valjda ispod časti i u kontru ega, a poznato je od davnina kako bez djetinjega oduševljenja nema niti stvaranja, niti doživljaja umjetnosti. Udaraju fantaziju zato što je fantastična, tražeći nedostatke na realnim razinama kao da je riječ o kakvome sudskome procesu. Takvima uvijek savjetujem da se ograniče na gledanje Županijske panorame; jer savršenoga filma nema: čak i jedan Građanin Kane ima golemu i odavno opjevanu scenarističku rupu. Naime, kada Charles Foster Kane na posmrtnoj postelji izgovori riječ: ”Pupoljak”, nikoga nema u blizini da ga čuje. Njegova sluškinja uđe u sobu nakon što je on već izdahnuo. Stoga se gubi smisao reportera koji istražuju Kaneovu priču na osnovi njegove zadnje riječi. Mnogi mudraci će to zanemariti, ali će zato senzacionalistički ukazati na logični propust da orlovi u Gospodaru prstenova Froda i dičnu mu družbu ponesu ravno u Mordor te im tako olakšaju sudbinsku misiju uništavanja moćnoga prstena. Isti će podsmješljivo prigovoriti kako je Ray, ničim izazvana, u trenutku ovladala Silom, zanemarujući fantazije o preživljavanju Di Capriova lika u Povratniku – filmu snimljenome po istinitome događaju! Takvima ću, dakle, opet uzaludno savjetovati da se ograniče na dokumentarce o krumpirovim zlaticama; uz to, savjetovat ću ih da uštede svoj teško stečeni novac. 50 kn je puno čak i za film koji je u modi mrziti i preko koga se skupljaju jeftini mentalni bodovi. No, umjesto dostojanstvenog povlačenja iz tuđega svijeta kojeg nije nužno voljeti, oni će se radije pozvati na mišljenja mnoge NEKADAŠNJE djece, ističući kako ovi novi SW ne nude šarm i čaroliju kakvom je obilovala originalna trilogija. Isti su valjda zaboravili ili se možda nisu ni rodili da bi posvjedočili kakve su bile reakcije obožavatelja, ali i djela kritičara nakon premijere Imperije (danas uvjerljivo najobožavanijeg i najcjenjenijeg SW filma); već tada fanovska se baza uslijed neumoljivoga globalnoga širenja stala raspadati, jer su mnogi razočarano zaključili kako Imperija nema bajkovitost, privlačnost i uzbudljivost originala; ništa u Imperiji, čak ni ta znamenita, zbog Lukeovog urlikanja smiješna Shakespearijanska zavšnica, ne nudi napetost kakvu je pružio kultni napad na Zvijezdu smrti koji se obično smatra drugom najboljom akcijskom scenom u povijesti filma, odmah nakon utrke četveroprega iz Wylerovog Ben – Hura. U Imperiji, tvrdili su cinici, nema priče, nema ni završnice, karakteri nisu razvijeni, gluma je OPET drvena, Stormtrooperi su OPET sramotno neprecizni, a sve se OPET svodi na prezentaciju specijalnih efekatra kroz neprestanu i prebučnu nerealnu akciju, jeftinu dramu i jednaku jeftinu Yodinu filozofiju; s trećim nastavkom, podsmijeh cinika je osnažio, a podjele među fanovima još su više došle do izražaja, ponajviše zbog marketinški ubačenih Ewoksa i Jabbinog Muppet Showa. Vremenom, SW je prepoznat i prihvaćen kao globalni fenomen bez premca, sa svim svojim opjevanim vrlinama i manama, i postalo je jasno da se u skorijoj budućnosti neće pojaviti filmski fenomen koji će dati TOLIKO SCENA KOJE TRAŽE STOTINE GLEDANJA, kao ni TOLIKO OBOŽAVANIH LIKOVA; u svim krajevima civilizacije i među svim naraštajima, teško je pronaći ljudsku jedinku koja neće prepoznati strašnoga Dartha Vadera – uvjerljivo najslavnijega negativca u filmskoj povijesti. Dječaci se i dalje, gotovo 40 godina nakon originala, i još u većem broju uživljavaju u Lukea Skywalkera i Hana Sola, djevojčice u princezu Leiau, a od lani i u Ray, među cinicima prekrštenu u još jednu filmsku Mary Sue. Među najpopularnijim igračkama, uz figure najslavnijih galaktičkih droida (R2-D2 & C-3PO) nameće se odnedavno i dražesna BB8 jedinica. Svi ovi spomenuti likovi i mnogi drugi osmišljeni su da nam se svide, dok prljavi otpadnici iz Rogue Onea to nisu; Rogue one pružio je najbolje glumačke izvedbe u Lucasovoj galaksiji, ali i najmanje zanimljive karaktere. Dvoje glavnih protagonista, Jyn Erso i Cassian Andor, ni po čemu nisu originalni i kao takvi zasigurno neće zaživjeti na majicama, plakatima, samoljepljivim sličicama, a posebice ne kao igračke. Čak će se i legendarno omraženi Jar Jar Binks naći među favoritima najmlađih poklonika serijala. Sudbina rabljene igračke smiješi se možda tek ciničnoj junačini, droidu K2SO, dok će Sile žudni fanovi djelomično prigrliti možda tek Donnie Yenova Chirruta – slijepoga borca koji osjeća Silu, dopuštajući joj da ga vodi. Zaplet filma je jednostavan, tvoreći svojevrstan prolog originalnome filmu; radi se, naime, o grupi posve klišeiziranih dvodimenzionalnih likova kakve smo vidjeli u stotinama važnih i manje važnih filmova, a koji se pokušavaju domoći tajnih planova najrazornijega galaktičkog oružja. Da bi stvar bila gora, za sloj koji se u svim dosadašnjim SW filmovima, pokazao umjetnički najsnažniji, nije bio odgovoran genijalni maestro Williams, već njegov sljedbenik Michael Giacchino za kojega zlobnici vele kako je Williamsova blijeda kopija nesposobna skladati iole pamtljivu temu. Uz sve to, ovo je prvi SW bez gromovite naslovne teme i bez teksta koji u ritmu Williamsove simfonije klizi među zvijezde. Posve je lišen mitoloških dimenzija; tek Chirrut priziva Silu, a od Jedija na sceni je tek zloglasni izdajnik reda, sveden na svega nekoliko minuta. Sve ovo jasno kazuje kako je riječ o kolosalnom SW promašaju, čega su se milijuni obožavatelja pribojavali otkako je ovaj film službeno najavljen. No sve ove kritike napisane su prije negoli je itko pogledao film! Na imdb-u su mu stali lupati ocjenu jedan čak i prije premijere, stvarajući teren za jedan od najvećih Disneyjevih promašaja. ”Tako im i treba”, zaključili su mnogi, ”pohlepnim grdobama, cijepljenima protiv umjetnosti, kojima je stalo jedino do novca!”
A onda i unatoč svemu gore navedenome, nakon premijere osvanule su prve kritike i to mahom pozitivne, a riječ je o globalno najsnažnijim imenima poput Petera Travisa (Rolling Stone), Henryja Fitzherberta (Daily Express) i mnogih drugih. Zlobnici su i to, kao i lani u slučaju sedme epizode, protumačili kao Disneyevo potplačivanje svih jačih ovozemaljskih kritičara. Nakon toga, na svim najjačim fanovskim stranicama (Force net; Star Wars net; Making Star Wars; Star Wars underworld) osvanuli su oduševljeni osvrti najstrožih kritičara među fanovima, uključujući čak i one koji su okrutno popljucali sedmicu kao besramnu kopiju originala. Na imdbu ocjena se popela na 8.2, utemeljenih na 118 416 kritika, dok je na Rottenu na visokih 85 %, na osnovi 305 prikupljenih službenih kritika te čak 90 % kod 54 416 korisnika stranice. Ekipa znalaca s Aint’it cool newsa na čelu sa Harry Knowelsom proglasila ga je remek djelom i najboljim SW filmom nakon originala i Imperije. I evo, nakon prvoga tjedna distribucije i na temeljima fanovskih glasanja nesretni Rogue one, zasjeo je na spomenuto sretno treće mjesto, kao uvjerljivo najbolji SW film nakon nedodirljiva prva dva snimljena filma. Pored svih gore navedenih nedostataka, kako je to moguće?
Iz edukativno umjetničkih razloga više sam puta istaknuo kako nemam obraza suditi o filmu ukoliko ga, po prokušanome savjetu velikoga Johna Forda, ne odgledam najmanje tri puta; isto tako nemam obraza suditi o filmovima čijem svijetu ne osjećam pripadnost.
Rogue one ostavlja dojam rijetke slikovnice bogatije od knjige, što je već tipično za punokrvni SW film. Nekima ću ovdje otkriti temeljnu SW tajnu! SW su još od originala svemirska pustolovno ratna sapunica, tek dijelom space fantasy, i nikada nije zamišljena kao studija karaktera. Da li su se Luke Sywalker, Princeza Leia, Han Solo ili Darth Vader razvili kao karakteri u originalnome filmu i da li su Mark Hamill i Cerrie Fisher bolje odglumili svoje role od Diega Lune i Felicity Jones? Odstranite li nostalgiju i efekt karakterne privlačnosti, odgovor bi vas mogao poprilično razočarati. Svi SW filmovi po pitanju teme, scenarija, glume i dijaloga pripadaju nečasnoj sferi B filmova; efekti ih izdvajaju iz druge lige i ”ONO NEŠTO” zbog čega nitko drugi nije uspio ponoviti njihov fenomen s tolikim globalnim efektom. Upravo ”ono nešto”, taj neodoljivi balans fikcije, zabave, mitologije, osnažen vrhunske klasike vrijednom simfonijskom glazbom, originalna dva filma svrstava među najbolja filmska ostvarenja; a taj neodoljivi balans zasnovan je na pradavnim subotnjim DVODIMENZIONALNIM serijalima iz ’40-ih (Flash Gordon; Buck Rodgers); koliko i na MITOLOŠKIM STUDIJAMA Josefa Capmpbella, autora ”Moći mita”.
Rogue one prvi je film iz serijala Zvjezdanih RATOVA u kojemu je mitologija posve u sjeni RATOVA koji su ovdje prikazani poput onih iz WW2, s ruhom SW. Likovi su u službi priče, ništa manje ni više razvijeni od onih u Spielbergovom, Saving private Ryanu, s kojime imaju nekih narativnih poveznica. Jyn Erso je nihilist. Površno gledajući, lako ju je opisati drvenom, jer je riječ o karakteru koji je, zbog traumatične prošlosti naznačene u uvodnoj sceni filma, zatvoren za svijet oko sebe. No kada napokon ugleda hologram svoga oca na lice joj izbiju emocije, drugačije od onih kojima se prepušta u dirljivo epskome finalu, čekajući smrt u zagrljaju s odabranikom svoga srca.
Pomalo klišeiziran Chirrutov karakter plemenitoga redovnika – viteza usvojimo već nakon prve njegove scene, i prema reakcijama, riječ je o novome miljeniku obožavatelja originalne trilogije; još i veću popularnost stekao je K2SO, cinični droid lišen balinanja za najmlađe. Dakle, priče o zaboravljivim likovima već su pale u vodu; mozaik likova nadahnuto su i u službi priče uredno popunili i svi ostali likovi. Cassian Andor je, ratovima izmožden, vojnik koji je u odanosti svome redu pomalo izgubio moralni kompas; Chirrutova replika savršeno ga karakterizira: ”Mnogi mijenjaju zatvore, ti svoj nosiš sa sobom.”
Velika razlika u odnosu na ostale SW filmove je ta što ovaj ne nudi karaktere kakvi želimo biti. Veliki i mali dječaci lako će se uživjeti u Lukea i Hana, djevojčice u princezu Leiau; no nitko ne želi biti u vlastitim zatvorima kao Cassian ili Jyn. Ovdje su likovi prizemljeniji, stvarniji i upravo to filmu daje realizam kakvome su žudjeli mnogi odrasli fanovi još od vremena Epizode V, SW filma s kojim je najlakše odrasti. Sporedni glumci potvrdili su svoje reputacije izvrsnih karakternih glumaca, a tu prednjače Forest Whitaker kao ekscentrični Saw Gerrera, Ben Mendelson kao ambiciozni imperijin general Orson Krennic i Mads Mikkelsen kao znanstvenik koji se trudi djelovati po savjesti; motivi njihovih likova su kristalno jasni kao i uvjerljivost izvedbe. Za istaknuti su i doprinosi Riza Ahmeda (Bodhi Rook), Wen Jianga (Baze Malbus) i Genevieve O’Reilly (Mon Mothma).
Napadi na karaktere promašeni su ovdje jednako kao i oni lanjski na veličanstveni Millerov Fury Road. Usporedite li loše kritike (istih kritičara) zadnjega Mad Maxa s onima Rogue onea otkrit ćete kako su gotovo identične. Valjda je moderno zanemariti činjenicu da i tamo neka akcijska koreografija zahtjeva nečije ideje; ne čine to kompjuteri; akciju podignuti na umjetničku razinu, trajanjem, ritmom, manevrima, izgledom mnogima je, poput rasipnoga Michael Baya, nemoguća misija; svemirska bitka u finalu Rogue onea punokrvna je SW scena koja se svojim konceptom i dinamikom podosta oslanja na legendarnu bitku nad Endorom iz Povratka Jedija; u međuvremenu sve su svemirske SW bitke zakazale; ona iz Epizode i odveć je neozbiljna, nedostaje joj uzbuđenja te ostavlja dojam bolje video igrice; ona uvodna iz Epizode III ima svačijega divljenja vrijedan uvodni kadar i na tome ostaje, jer dočim se pojave buzz droidi sve opet ide u pretjerivanja i djetinjarije nerealne čak i za Lucasovu galaksiju. U Epizodi VII svemirsku bitku ciljano su sveli na nužni minimum iz dva razloga; prvi je fokus na srceparajući dramski moment između Kylo Rena i Han Sola; drugi je izbjegavanje prevelike narativno stilske sličnosti s originalnim filmom (koju ionako nisu izbjegli).
Na prvi pogled, Rogue one ne nudi ništa novo u svijetu filma, ništa revolucionarno, pa ni jedinstveno…pa ipak, ta neodoljiva atmosfera koja je poznati nam svemir učinila stvarnijim, Imperiju realno strašnijom; tek u ovome filmu na primjeru okupirane Jedhe – nekadašnjega spiritualnoga središta Jedija, dobijemo fascinantan koncept opipljivoga grada s prenapućenim ulicama kojima vlada dvostruki teror (Imperije i Saw Gerrerinih gerilaca), no zbog te opipljivosti nije riječ o ništa manje fantastičnom kutku galaksije, a njegova mitološka pozadina podržava sve što otprije znamo. Isto vrijedi za sve OPIPLJIVE lokacije i momente, kao i za besprijekorne dizajne svih letjelica, kostime…tek CGI izvedbe dva itekako nam poznata lika nije na 100 već na kojih 98% uvjerljivosti. Kod letjelica, starih i novih, Lucasovi čarobnjaci iz Industrial Light & Magica opet nam prezentiraju pamtljive oblike; svi znamo kako izgledaju Imperijini razarači, Tie figteri i X-Wingovi, a ovdje smo dobili par letjelica koje neodoljivo podsjećaju na legendarni shuttle Tydirium iz Povratka Jedija; i tek s iznimnom legendarnoga Enterprisea iz galaksije Gennea Roddenberryja, većina SF filmova ponudili su letjelice za zaborav. Malo tko pamti dizajne letjelica iz, primjerice, Avatara, Aliensa ili Blade runnera; a ta vizualna privlačnost jedan je od najjačih aduta SW sage; ukoliko je raspoređena u ritmu dovoljnome da scene dišu, da likove shvatimo i prihvatimo i da atmosferu upijemo, što je u Rouge one učinjeno besprijekorno, uspješnost je gotovo zajamčena. Prva polovica filma je, prema današnjim blockbuster standardima, pomalo razvučena; no upravo tijekom te razvučenosti dobijemo više od spomenute atmosfere, i bolji zalet za sad već legendarnu završnicu – finale za anale. Dodamo li uz to nadahnuta i mudra rješenja skladatelja Michaela Giachhina koji je varijacijama na opće poznate Williamsove teme upotpunio svoju simfoniju, koja iako kvalitetom udaljena od Williamsovih remek djela, nudi i više nego dovoljno da bi galaksiju osjetili domaćom. Ne zaboravimo, u vremenu kada simfonijska filmska glazba teži ritmovima i nabrijanim zvukovima umjesto temama (lajt motivima), Giachhino je dobio svega četiri tjedna da se pripoji najslavnijem, tematski bogatom, filmskom soundtracku od kojega nema boljega, možda tek dvadesetak jednako savršenih. Njegov je zadatak teži i od redateljskog, jer dosada su i drugi redatelji manje i više uspješno snalazili u SW univerzumu, dok je maestro Williams baš za svaki SW film, čak i za ismijavane episode I & II ponudio simfonijska remek djela. Giachhino se dokazao dostojnim Williamsovim nasljednikom ponajviše s temom Jyn Erso koju je pomalo oslonio na slavni motiv iz Schindlerove liste, dajući joj klasičnu dramatičnost i nužnu ranjivost.
Zamjerke s posve nepotrebnim cameo pojavama omiljene dvojice droida i još nekoliko ustupaka za tvrdokorne fanove ne smanjuju vrijednost filma jer se svode na sekunde. Previše je ovdje neusiljenih istinskih SW momenata, što se ponajviše odnosi na spomenutu svemirsku bitku i, slažu se većina, magiju svih scena kojima gospodari zloglasni lord Vader. Njegova završna scena nešto je dosad viđeno tek u najboljim SW stripovima i milijuni su obožavatelja takvo što priželjkivali vidjeti na filmu. Rogue one vrvi značajnim scenama koje doprinose bogatsvu Lucasove galaksije: jedan obožavatelj iznosi mudri zaključak kako je Vaderov dvorac, prema nalogu opakoga Imperatora Palpatinea, smješten usred paklenih prostranstava Mustafara, s ciljem razvijanja Vaderove mržnje.
Rogue one definitivno nije SW za svakoga, tek za milijunske horde odraslih fanova koji si dopuštaju djetinju uživljenost, oslobođenih cinizma i nužno svjesnih ”fantastičnih realnosti i mogućnosti” u davninama Lucasove daleke galaksije. Staroj ljubavi prema originalnoj trilogiji dao je jednu sasvim novu dimenziju, na priquele bacio sjenu prezentirajući pristup dostojan SW fenomena; sedmicu malčice oslabio na ionako slabim joj mjestima. Lordu Vaderu udijelio pravdu spomenutom završnom scenom koja je ušla u legendu dočim se odigrala, u svega par minuta osnaživši mu status najslavnijega negativca u filmskoj povijesti. Obožavanim droidima, nakon medene BB8 jedinice pridodao ciničnu junačinu imenom K-2SO; pobunjenicima, pak, protiv Imperije, nezaboravnu družbu junaka pomalo u duhu Sedmorice veličanstvenih.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Janko Polić Kamov – Jetki zadah patnje kao poziv na križarski pohod u slavu individualiteta

Stvaralaštvo. Poezija, riječ i jecaj. Poezija je jedina izravna emocija ranjene duše, pjev nesretne ptice visina koja šiljkom bodljikave stvarnosti probada sebi srce kako bi svetom krvlju poškropila i posvetila svijet. Pitamo se odakle dolazi potreba za pjevanjem, jecanjem, naricanjem? Odakle dolazi ranjena duša, odakle dolazi patnja?
„misao moja nije očaj – o nije okrutna vasiona.
Pjevao bih psalme i tužio ljude;
optužba bi moja bila tužba prirode, a krivci bi bili ljudi;“
(Dan mrtvih)
Patnja… patnja rađa poeziju; patnja… nadražava srce u povojima, srce u koje tuga ne smije ući. Kamovljev opus proteže se kroz patnju sve do okrutne psovke. Ni jedna poezija nije krštena s toliko brodoloma, krvi, ponoći i spleena kao Kamovljeva. Rječitost i bogatstvo jezika pjevaju izravnu patnju umjetnika, koji golo srce probada na trnu mnoštva.
„Gle, pomrčilo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pjev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;“
(Ledeni blud)
Toliko ledenih brijegova i smrznutih doli po kojima plovi moreplovna duša, nikada shvaćena, nikada prihvaćena u mnoštvu, nikada dobrodošla. Ona pati u sumračnim i opskurnim zakutcima svemira, bazdeći na jetki zadah boli i trpljenja. U Kamovljevoj poeziji „patnje“ ima toliko jakih riječi koje se jedino rađaju kada je čovjeku najteže, kada ostane sam u bolnom propinjanju. A riječi, a stihovi!? Tako su moćne i izravne; ubadaju kao odapete strijele. Kamov je medij ljudske patnje, ektoplazma uobličavanja glasnog krika ranjenog čovjeka i tužba okrutne i nezadovoljne maćehe prirode.
„Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;“
(Intermezzo)
Zašto čovjek mora patiti da bi ispjevao najljepše stihove svijeta? Mora li jedan lizati rane cijeloga svijeta? Je li moguće da samo jedan moćan zlatar jezika može ispjevati svu patnju svijeta uobličenu u riječi ratnika koji ne posustaje? Mržnja!? „Smiješan si, Mojsije, i bijes je tvoj bestijalan (Mojsije)“ Ne! Nema tu mržnje ni želje za osvetom, samo potisnuta bol koja mora biti ispričana svijetu teškim naricanjem i formom izravnih misli, obavijenih velom bogatstva koje ocrtava pravu bit patnje.
„Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf;
klicat ćeš, turobna dušo, i klicaj će tvoj biti ko prva ljubav;
ogromna će postati nada tvoja ko sjeme ljudsko,
ko tople usne moje, što pjevaju pjesmu suncu.“
(Pjesma o suncu)
Toliko iskrenih i izravnih stihova čovjekove patnje, toliko riječi oplakivanog prokletstva sudbe. Predaja? Ne dolazi u obzir! Ne predajemo se. I kad sunce varljive obmane iscrtava ljepotu ovog svijeta, obmanjujući slabe, ne predajemo se jer znamo istinu o maćehi zemlji i inkvizitoru sudbine. Obmana trenutnim užitkom i strasti, ne može oprati gorčinu života. Na trenutak varljiva obmana biva slatka, a sve ostalo je gorčina.
„Glad ti je prvi rekao: lažeš!
strast se je ozvala krvavim krikom: lažeš!
a misao je brujala tvrdo: lažeš!
to je grmio čovjek i himnus je njegov bio: lažeš!“
(Mojsije)
I samo jedan stih govori više nego tisuću ljepuškastih i ukrašenih ispraznih rečenica nekog velikog pismoznanca i estete. Kamov, to je čisti estet, izravan i melodramatičan estet u stihovima. Patnja očito mora biti glavni impuls stvaralaštva. Jedino tako čovjeke može izraziti sebe, svoje ja, ono što jest u gorčini stvarnosti kontinuuma.
Ni u jednom stihu Kamov se ne da zavaravati; ogoljen od svake obmane, on pjeva istinu, naprosto istinu o sebi, svijetu, patnji postojanja i održanja svojeg neprikosnovenog ja na pomolu ove provincije bez horizonta što tone u crno platno svemira.
„Strpljivi Jobe,
gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje;
gledali smo prste vječnosti i nokte velikoga boga što su šarali zakonike na koži tvojoj.
Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobišta, tvrdi ko zub Jehove.
Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;
gle, zuji smrad ko glazba raspada;“
(Job)
To nije bilo kakva poezija; to je poezija gnjeva koji čovjeka održava živim, jer bi inače pod jarmom patnje potonuo i iščezao. Stihovima se bori za svoj komadić neba i zemlje, za svoju egzistenciju astralnoga. Gnjevno u riječima srdžbe, brani se od svijeta, od obmana i lakomislenih užitaka. Jer gnjev je nužan za preživljavanje, on je jedro broda koji tone i tone rastvarajući se u kiselom dahu patnje.
„Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.“
(Preludij)
Nema predaje. Ovdje smo da bi pod iskrivljenom kapom neba spoznali vječito ja koliko bolno bilo. Patnja nas lišava svake obmane, svake lijene pobožnosti nekim niskim idealima, prašnjavim ostacima mrtvih bogova stida bez lica i naličja „prazna je duša njihova ko bog“(Pjesma nad pjesmama).
„Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.“
(Preludij)
Naricati bijedan i ostavljen na Elbi svojeg početka i kraja, čovjeku ostaje da se srčano bori i trag svoje sveživotne pojave umoči u „upijajuću hartiju“. U patnji se spoznaju junaci; u patnji se čovjek zagleda u sebe i jasno iscrtava granice svojeg individualiteta. Kroz poveći broj pjesama poetskog stvaralaštva, Kamov iscrtava predominaciju individualiteta. On pjeva i nariče: „Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;“, „čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša“, „Iz kaosa će se izviti dijete“, „Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf“. I da. On stvarno želi postići individualitet ličnosti koji je zagubljen ili gotovo izgubljen. Patnja svijeta, posljednji zov dubine svemira, gmiže na pola puta kroz poeziju obilatu patnjom i gnjevom koji liječi, koji daje i oživljava. Jer narod ovaj bez lica i naličja:
„mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;“
(Pjesma nad pjesmama)
I zato patnja neće zadesiti svakoga, već križara čistog srca koji obilno krvari i krvlju svetom zacjeljuje rane pohabanog svijeta, iscrpljenog globalnim deficitom osobnog individualiteta. Treba nam sunce, treba nam krvi, tužaljke i pobjedničke himne.
„O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!“
(Finale)

Foto: https://www.red-sparrow.net/2-articles/67-janko-polic-kamov

Krunoslav Mrkoci: Satirična poezija ismijavanja i izrugivanja. Prikaz tradicije

Društvo i njegove aktere treba ismijavati u javnim djelima i u djelima koja teže tome da budu umjetnička, jer to je jedan (jedini) način da se kroz humor i ismijavanje te pojave dokumentiraju kroz umjetnost, kao i samo vrijeme, a s druge strane, takve pojave se kroz taj humorno-satirički pristup razotkrivaju; razotkriva se istina o njima i kroz umjetničko djelo postaju arhetipski primjer satiričkog pristupa stvarnosti.
No, ne ismijavaju se tek društvene konvencije i norme, već i anonimni pojedinci koji su pjesniku na neki način “stali na žulj”. Primjeri takvog pjesništva ismijavanja, podrugivanja, pa čak i vrijeđanja na osobnoj razini, možda nisu lijepi i sasvim etički, ali su ljudski i kao takvi dio života.
Najpoznatiji predstavnici takve humorno-satiričke poezije ruganja i ismijavanja su pjesnici poput Katula, Villona, potom Rimbaud, a od naših zasigurno Janko Polić Kamov. U djelima tih pjesnika susrećemo ponekad (često) neke opscene riječi i izraze ili u svakom slučaju jasne aluzije na njih, ili spominjanje tradicionalno ne-pjesničkih dijelova ljudske anatomije. U svakom slučaju navedeni pjesnici upotrebljavali su izraze, riječi, aluzije koje nisu spadale u rječnik dobrog odgoja građanskog društva niti jednog vremena. Upravo zbog toga su ti pjesnici i zanimljivi nama danas, i autentični: krenemo li od Rimljanina Katula iz 1. st. pr. Krista koji je upotrijebio izraz: “nabijem vas sprijeda i straga”, preko Villona, majstora balade i velikog francuskog pjesnika iz 15. vijeka, do Rimbauda iz druge polovice 19. st. koji pjesnički bujno opisuje u pjesmi “Čučanje” pražnjenje crijeva nekog biskupa ili činovničića, notara koji visi o lancu svog sata, limenu glazbu i paradu u gradu, itd.
Naš Janko Polić Kamov, na prijelazu 19. u 20. st. bio je, u smislu društvene malograđanštine i društvenih konvencija, izrazito buntovan i revolucionaran pjesnik što govore nazivi njegovih djela poput Psovka, Isušena kaljuža, Ištipana hartija, itd. Pjesnik Kamov koristeći himnički stil i imena biblijskih likova staroga zavjeta, naturalistički ogoljeno iskazuje porive probuđene seksualnosti, tako jasno izražene u biblijskom motivu prvoga, iskonskog grijeha kao sasvim normalnog i prirodnog čina.
Ne znamo je li Kamov (koji se tako nazvao prema starozavjetnom Hamu ili Kamu, sinu Noinom, kojega je otac prokleo jer ga je zatekao gologa i ismijavao njegovu golotinju dok je spavao) čitao Rimbauda, ali obojica kao ideju bijega, slobobode i društvenoga prekršaja spominju u svojim pjesmama kao motiv Ciganku, i bijeg s Cigankom, da izrode djecu strasti, senzualnosti i preljuba – dakle: slobode.
Matoš je Kamovljeve pjesme posprdno nazvao poezijom “pljuckanja i lizanja”, ali u kasnijim zapisima, ipak je priznavao važnost Kamovljevu postupku društvene pobune u književnosti.

Foto: http://hrvatskijezikzagamovce.blogspot.hr/2014/05/janko-polic-kamov-polic-kamovljev_31.html

Zoran Hercigonja: Povijest kanibalizma sve do terapeutskog kanibalizma

Kanibalizam se ušuljao u ljudsku put. Postao je uzastopnom djelatnosti u svakom razdoblju povijesti. Ispočetka je to bio obredni kanibalizam s prinošenjem ljudskih žrtava, kasnije ratni kanibalizam gdje je čovjek lovio čovjeka i proždirao ga da dobije neprijateljevu snagu. Religijski kanibalizam, otpočeo je davnom religijom oca Krona koji je požderao svoju tek rođenu dječicu.
Zanimljiva je činjenica da čovjek u ovo moderno vrijeme i dalje proždire čovjeka. Hm. Ljudski svijet je kavez u kojem jedni probavljamo druge. A sve je započeto u davnoj prošlosti ljudskog roda. Kanibalizam su prakticirala sva plemena; kanibalizam se prakticira još i danas. Sama riječ „Kanibalizam“ potječe iz jezika španjolskih konkvistadora od riječi „Canibi“ što znači ljudožder. Jedno indijansko pleme, robovalo je surovom kanibalizmu, tako očitom, tako jednostavnom da vas je boljela duša od prizora proždiranja vlastite vrste. Taj prehrambeni kanibalizam zabilježen u indijanskom plemenu osuđivan je kao nemoralan zbog krvoločne sklonosti prema ljudskom mesu.
No nije to jedina vrsta kanibalizma; nešto profinjeniji kanibalizam, javio se kao politički kanibalizam kao kažnjavanje zločinaca ili iz osvete neprijatelju. Ako ste se htjeli riješiti neprijatelja, trebali ste ga samo ubiti, a da ne bi odgovarali za zločin ubojstva, morali ste nekako izbrisati sve dokaze protiv vas samih. Tako ste pojeli svojeg neprijatelja i tehnički nisu postojale osnove za optužbu protiv vas. Magijski kanibalizam je oživio u mnogim religijama, a najviše se nastanio u kršćanstvu kao usvajanje vrlina pokojnika. Takav magijski kanibalizam, kasnije prozvan religijskim, bio je osuđivan kao moralno upitan i negativno konotiran. Iznenada je nastala potreba u društvu da takav kanibalizam bude istisnut, no kršćanstvo ga je zadržalo, jer njezin religijski kanibalizam nije odgovarao životinjskom proždiranju čovjeka, već proždiranju samoga boga. Dakle sve religije krvi koje su žrtvovale čovjeka, bile su kamenovane, ali sofisticirani religijski kanibalizam koji se održao do danas hvale je vrijedan, jer čovjek proždire Boga. Apsurd nad apsurdima. Kanibalizam u koji je uglavljen čovjek, traži izgovore, visoku estetsku formu koja bi etički i moralno bila prihvatljiva. Zato se kanibalizam kroz povijest presvlačio iz jednog ruha u drugo, da ga društvo ne bi osuđivalo, isto društvo koje bez njega nije moglo biti. Kršćanstvo je kao religija kanibalizma opstalo zahvaljujući jednoj instanci: žderalo se živoga Boga, a ne mrtvog čovjeka. To je isto apsurd ili bolje reći paradoks kao i terapeutski kanibalizam današnjice. Danas je opravdano prema Hipokratovoj zakletvi (zakletvi konja; lat. Hipo=konj) koristiti injekcije hipofize, presatke moždanih membrana, darivanje krvi, transplantacije organa (bubrega, pluća, srca, jetara, crijeva, koštane srži) koje su danas postale tekućom praksom modernog svijeta kanibalističke kolotečine. U ljudsko se tijelo dobrovoljno unose dijelovi ili tvari koje potječu od drugih ljudskih stvorova. A s druge strane kažnjivo je i moralno negativno konotirano ispeći šniclu od čovjeka ili napraviti slastan biftek od ljudskog buta. A jedno i drugo je sadržaj ljudskog bića i nalazi se unutar drugog ljudskog bića. Ta bolesna grana gastronomije, njeguje se već tisućljećima u obliku endokanibalizma, rituala unutar etničke zajednice, egzokanibalizma kao najjednostavnijeg sredstva da se drugoga poistovjeti sa sobom tako da ga se poždere. Kanibalizam->moralno negativno konotirano ponašanje ili terapeutski ud produljenog boravka na zemlji <-mazilabinaK?!

Ilustracija: Francisco Goya, Saturn proždire svojega sina, 1819.-1823., Museo del Prado

Krunoslav Mrkoci: Razmišljanja o ljubavi, životu, sudbini, smrti i umjetnosti

1. Ljubav, Smrt, Preživljavanje

Ljubav prema samome sebi temelj je svake ljubavi. I Isus je rekao: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Obično se tu zamjećuje tek prvi dio rečenice: Ljubi bližnjega svoga … ali se zanemaruje drugi dio rečenice u kojem je zapravo sadržana mjera za ljubav prema bližnjemu. Čovjek doista treba voljeti sebe i željeti sreću i dobro sebi. Ali treba također znati i biti svjestan da će umrijeti, i da ne zna kada će se to točno zbiti. Svi ćemo na zemlji umrijeti. Smrt je naša sudbina. Ovo prije, je tek malo praćkanje prije smrti i ispunjavanje zadatka što su nam ga Višnji i Sudbina dali. Volja je Božja, a tijelo je potrošno. Da je Smrt tako loša stvar, ne bi Bog (ili Svemir – za ateiste) dao da umremo. Dakle, čovjek ne treba uz ništa previše prianjati, pa niti uz sebe i uz svoj život.
Sve je prolazno. Prihvati svoje sada jer za sutra ne znaš hoće li doći.
A što znači preživjeti; do kada ? … – pa do Smrti …Svi preživimo do smrti.
Fizičko preživljavanje nije nekakvo trajno postignuće … I opet slijede dani, sati, mjeseci, koja godina … I tako se to vrti … i onda opet … Smrt … Fizičko preživljavanje pojedinca znači nešto jedino ako se on nakon tog čina preživljavanja opasne krizne situacije – ako se razmnoži, i ima potomke; jedino u tom slučaju preživljavanje ima smisla …

2. Strah od smrti i neprestana potraga za srećom

Kako biti sretan?
Smatram da je strah od Smrti uzaludan jer je Smrt neizbježna. Strah je osjećaj (emocija), a emocije su iskaz našeg stanja, one ne mijenjaju ništa i ništa ne mogu promijeniti. Vrlo često ljudi se boje uzaludno. Bojati se smrti znači bojati se neizbježnog, onog što mora doći. Možda bismo mogli prije govoriti o strahu od umiranja, od samog procesa koji prethodi zastoju organa i sustava. Možda se bojimo muke, bola, nemoći, patnje … ali Smrti?!
Zanimljivo je da ljudi instinktivno, nesvjesno (bez razmišljanja i promišljanja) posjeduju strah od Smrti, uopćeni Strah od nestanka, pa ipak prema Svom i Tuđem životu ne pristupaju uvijek i ne postupaju kao da ga cijene najviše.
Moj je stav da čovjek istinu o životu i o smrti može vidjeti ispravno, tek kada racionalizira i logički postavi svoj odnos prema Smrti (kraju); tada i odnos prema životu dobiva drugačiju perspektivu. Meni osobno, razmišljanje o Smrti pomaže da bolje shvatim život i njegovo trajanje, a samim time i njegovo značenje i vrijednost. Da shvatim – priliku; jer Život je prilika – da se nešto učini, stvori – prilika da se utječe na druge ljude; ali ne na način da im se daje Stvari, nego da im se omogući da na Stvari gledaju na drugi način. Ljudi, poput moje malenkosti, ne žele drugim ljudima davati stvari, nego drugu perspektivu gledanja na stvari. Uglavnom: život je privremen, prolazan, kratkotrajan. Život čovjekov na zemlji ne traje vječno, nego jedno određeno vrijeme; život nije beskonačan, nego je određen i ograničen. Ograničeni smo vremenom u kojem smo rođeni i prostorom u kojem smo rođeni.
A što se tiče promjene i odlaska, i neprestane potrage za srećom; sposobnost i mogućnost promjene je također ograničena.
Ja ne vjerujem da čovjek može tek tako lako okrenuti leđa i otići; pogledaj samo izbjeglice iz Sirije. I oni su pokušali otići. Jesu li uspjeli svi? Hoće li se svi u Njemačkoj dugoročno osjećati dobro? I ovi iz Afrike pokušavaju otići. Kakav će život čovjek imati i voditi, ovisi o tome gdje i kada je rođen.
Uvjeti u našoj okolini nam dopuštaju da nešto ostvarimo ili ne.
Moj je stav: promijeni i učini ono što možeš, a što ne možeš – to prihvati. Naš problem, ljudi kao vrste, je u tome što (u velikom broju slučajeva) ne mijenjamo i ne radimo ono na što možemo utjecati, a željeli bismo promijeniti ono na što ne možemo utjecati.
Naše djelovanje u okolini ograničeno je uvjetima koje nam postavlja naša okolina. Čovjek može učiniti i postići nešto od onoga što želi i hoće, ali ne može sve.
A za sreću i unutarnji mir je najvažnije da nakon što si pokušao/la, da prihvatiš svoje stanje. Sreća i mir dolaze iz prihvaćanja i smirivanja.
Velika je zabluda Zapada i zapadnog čovjeka kako se uvijek i sve može mijenjati i promijeniti, i tako u beskonačnost. Istina: sve se mijenja i sve biva promijenjeno s vremenom, međutim ne uvijek u smjeru i na način na koji bismo mi to željeli i htjeli. Život i svijet je prepun faktora koje mi ne možemo kontrolirati i na koje mi ne možemo utjecati. Često, naizgled i najbanalniji faktori, pokvare i najbolje planove.
Mudrost je, smatram, u shvaćanju i razumijevanju, a potom i prihvaćanju vlastitih mogućnosti i granica djelovanja.

3. O umjetnosti. Pisanje i stvaranje: – Metafizički čin bijega iz fizičke stvarnosti u pravi (istinski) život

Ma kakvi posljednji! Tek smo počeli … čovječanstvo je tek shvatilo da na zemlji nema počinka niti mira … Budha je rekao: život je patnja, oslobodi se želja, i bit ćeš slobodan …
A Baudelaire je rekao: opijajte se vinom, poezijom ili vrlinom … kako vam drago; jer opojen treba biti.
Da bi se preživjelo život, potrebno je sredstvo za bijeg iz života; a ujedno kroz samo to sredstvo ostvaruje se pravi život i svijet bjegunaca. Život je u činu bijega. Živimo samo dok bježimo. Svaka promjena koju učinimo je bijeg.
Tako i mi, koji pišemo, pisanjem bježimo/izlazimo iz života, sagledavamo ga (s određene distance te interpretiramo), a ujedno kroz to isto pisanje ostvarujemo svoj život i dajemo mu svrhu i smisao.
Bijeg, izlazak, odvajanje, razmišljanje, kao smisao života.
Ukoliko se čovjekov život u konačnici doista svodi na čovjekove doživljaje, i na to kako on u svojoj glavi vidi i razumije vanjski svijet, tada bi se doista moglo kazati da su umjetnost i književnost stvarniji od vanjskoga, fizičkog svijeta. U najboljem slučaju, riječ je o dvije jednako važne, paralelne stvarnosti. Svijet je umjetnikov trbuh i izvor podražaja, a um i umjetnost njegov su život.
Materijalne stvari i hrana omogućuju čovjeku da živi, ali tek književnost i umjetnost pretvaraju to postojanje u život. Od umjetnosti se možda ne živi, ali za umjetnost se živi.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Ante Mate Gradimir

Osobit osobenjak mahalske otvorene scene, Ante Mate Gradimir. Visok, mršav, slab, sitnih, ispijenih, udubljenih očiju, opuštenih prerano kao i kosa, posjedili brci, iznošeno odijelo visi na njemu, na ravnom visokom čelu grašci znoja. Više gladan nego sit, oskudno obuven, skoro pa bos, s propalim prstima kroz cipele, sa sve manje suvišaka životne energije u sebi, samo se sve više i više, nezaustavljivije iz njega plasti otvorena, neprikrivena duševna bol.

Popularnost je stekao izvođenjem svojih igrokaza nasred mahale, nazvavši se slobodnim umjetnikom ulice, umjetnikom čaršije, umjetnikom raje. Ako mogu biti, postojati, ulični svirači zašto ne mogu biti, postojati, ulični glumci, umjetnici naratori.

Nakon ovih izbora, Ante Mate Gradimir stade na sred mahale s golemim šeširom ispred sebe i transparentom kojemu bi se slova mogla čitati iz zrakoplova:

Ako Alija nije vaš predsjednik, bacite koju paru, a ako je, udijeliti treba vama.

U tren oka do uz vrh napuni šešir kovanicama… Bilo je tu i papirnate šuške.

Malo-malo pa ga privode na informativne razgovore u stanicu milicije, kako bi se gdje pojavio kakav provokativan grafit.

On je to nazivao: umjetnošću, glasom javnosti, glasom naroda, slovoplovima, obračinama, nadanošenjima, minijaturama za radoznale, susretima u dijalogu, temama od javnoga interesa, duhovnom misli, istim i različitim, demokracijom.

Milicija na to nije gledala tako.

Prije par dana, prijavio ga je gazda Ušljibrk za grafit na svom restoranu:

Ako nećete jesti da bi ste živjeli, jedite da bih ja mogao živjeti!

U redu prijaviti ga stajao je i tajnik SDA, čovjek malih sposobnosti i prijatelj mita, pun, prepun onih političko-probahaćenih omraza prema svima i svakome, kome ne potraja dugo, narod priši nadimak Džepoljub. Došao zbog grafita na ulaznim vratima ureda stranke:

Politikom vašom, zemlju ovu neće orati traktori, orat će je tenkovi!

Isti grafit osvanuo je i na ulaznim vratima ureda stranke HDZ-a.

I fra Ambrozije podnese prijavu protiv njega, kada na pročelju crkve osvanu grafit:

Oglašivači su najveći neprijatelji vjere, oni nas dovode u napast!

U redu prijaviti ga stajao je i mahalski hodža, kao kakav neugledan siromah mršavih ruku, blijeda ispijena lica, prodornih zelenih očiju, stook na sve, neurednim životom načet – ostaloga se uzelo užurbano vrijeme – stario je na prečac, preko svake mjere, što od godina, što od nebrige o sebi, što od teških sumnji, što od teških sjećanja, što od teških kajanja, ponavljajući stalno isto i svima, onima koji su ga slušali, jednako kao i onima koji su na to njegovo okretali glavu od njega; nikome se ne govori ni o čemu, samo se on kao zvrk uzvrtio, uzletao, nikako da se uzme jednoga mjesta i primiri, kaže što ima i – zašuti. Pali cigaretu za cigaretom, ali brzo da ga ne bi tko prekinuo u govoru:

Ugursuz jedan, koju mi šćetu načini, samo što uredi, dado nake pare za novu fasadu na džamiji, a on je onim svojim škrabotinama nagrdi:

”Potpisuj Alija, nek je ko avlija! Bolje dva kvadratna metra čiste zemlje, nego cijela Bosna sa Srbima i Hrvatima!”

Često bi ti razgovori u stanici milicije završavali kompromisnim rješenjima, zahvaljujući rijetko visokoobrazovanome komandiru milicije Frani Frani. Mlad čovjek potpuno sijed, nosi to dostojanstveno lijepo tako da to izgleda posve prirodno. Lijepo se i pažljivo odijeva, bez obzira na ove prilike u kojima živi, vidi se na njemu da poklanja veliku pažnju kroju svojih odijela, kvaliteti tkanine, estetskoj vrijednosti ogrlice i lančića s križem kojima se nakitio. Čovjek je to na kojemu se vidi da spava zdravim snom i s voljenom ženom. On je na to njegovo, Antino činjenje, gledao kroz smijeh, blagonaklono, govoreći za sebe da nije jednosmjerni Bosanac, uskotračna pruga, da je radom na sebi uspostavio i onaj drugi prijeko potrebni kolosijek. Ne bježi u sutra. Davno je izašao iz jučer. Pa i kad na stanici milicije osvanu grafit:

Što nas više jebete, to nas više ima!- kazni dežurnoga milicionera za nedostatak budnosti, a Antu Matu Gradimira za ovaj i gore navedene grafite da nabavi kako zna i umije, uz pomoć donatora ako nema, pa mu i sam tutnu koju paru i prišapnu kome da ode, a on će tog nazvati telefonom, kantu s bojom i preboji grafite; povukao ga smijuljeći se u stranu:

Ej čovječe, ti si učinio što nitko nije, sve što nešto vrijedi, dolazi u stanicu na noge meni, moj ured je skoro pa postao ured gradske vlade.

Ante Mate Gradimir samo nemoćno slijegnu ramenima:

Zakotrljao sam grudu snijega želeći pokrenuti lavinu prosvjeda… građanskoga neposluha…

Točno u tri sata popodne, kada se nasred mahale okupljalo najviše svijeta, dolazio je na radno mjesto Ante Mate Gradimir, stavljao svoj veliki crni šešir i obraćao se okupljenoj masi ljudi koja je već čekala na njega:

Što ćemo danas?

– Pjesmu ljubavnu! – vikala je okupljena masa.

Vaša riječ meni je zapovijed – pokloni im se Ante Mate Gradimir. Malo promisli; jedan od čaršijski šereta isprsi se pred njega držeći pregorjelu žarulju u ruci kao da drži mikrofon:

Dokaz ljubavi

On uze čašu, nikada opranu i izosanu / i u nju pljunu. / I ona učini isto. / Pljuvanju si oduška daše / naizmjenično pljuvaše. / Kad nakupljena pljuvačka preko vrha čašu preli / tad su još bliže / jedno do drugog sjeli. / Volim te! / Pošto i ona reče onu što mu bi drago uhu čuti / po pola čaše ispit si daše. / Žvaljava usta nisu ni obrisali / dokaznici u ljubavi…

Neki umal ne povratiše za deklamiranom pjesmom. Jedan gadljiv preko svake mjere jeba mu sve po spisku, istresavši po nogavicama čovjeka do sebe žitku mliječnu izlučinu, obrisavši usta pljesnivim rukavom košulje, počupavši se životinjski s čovjekom kojeg onečisti povraćenom bljuvotinom.

Emotivno povrijeđen, neveseo, snužden, potišten, Ante Mate Gradimir pokaza mu srednjaka.

Kada su očekivali mnogi da će uzeti svoj šešir, u pripremljenu platnenu vrećicu istresti limuznu, kako je zvao svoje dobivene milodare, naklonit se svima i poći na kavu kod Starog Momka, veliki makijato, naglasiti po sto i tko zna koji put upitan s hladnim il’ toplim mlijekom:

Makijato je kava s hladnim mlijekom! – Ante Mate Gradimir okrenu se iznenađujuće velikom broju okupljenih, zagleda u njih, odloži šešir, malo postaja šuteći pa zamišljeno, ozbiljno:

Informacija za one koji su mi ovom današnjom prigodom jebali mater, moju mater jebe isključivo Mate Gradimir i nitko drugi!

***

– Ove dane, dan, noć, noć, dan, razmišljam o smrti i nimalo me nije strah smrti. Smrt je vječni san. Kad čovjek umre, onda postane ono što je bio prije rođenja…

***

Nekad smo bili više ljudi Ne vjerujem više ni u sljedeći dolazak sunca…

***

Progon je to čovjeka, koji goni svoju sjenu od sebe i kada god pomisli da je imao uspjeha u tome, kada god se okrene iza sebe, ona je tu, tu iza njega.

Toliko je nacrta sumnji u njemu koje se oslikavaju sve jasnije, iz dana u dan uokvirujući se u jasnu sliku.

Osjećao je Ante Mate Gradimir da to što prezentira prema vani, on, zloćudni zastupnik umjetnosti, postaje za njega jedini i pravi svijet. Blještavilo toga svijeta poprima nad njim potpunu vlast, iako mu truje vijek i krati život.

On je za njega jedina, sveta i vječna istina, zaboravljajući prošlu ili možebitnu buduću životnu istinu.

Tako će dok ga je, dok živi i diše, tim putem posrtati i padati, dizati se i dizati, i ići i ići svijetom pjesničke imaginacije. Svijetom nestvarne varke. Ili svejedno svijetom bez varke…

Svijet stvarne stvarnosti, davat će ga jedan drugom, iz ruke u ruku na tom putu življenja il’ privida istoga.

Ima li ili nema smišljenoga smisla u svemu tome, često zapitan sam nad sobom ide Ante Mate Gradimir… Je li tako hoće? Ili drugačije i ne može i da hoće?!

Cijelog svog života Ante Mate Gradimir pati od enureze, problema s mokrenjem. Ta je odvratna bolest odvratnim činila seksualni život Ante Mate Gradimira. Spolni nagon kod njega bio je nesnošljivo jak, ali je ta enureza uzrokovala pometnju seksualnoga života, pokopala tjelesne moći, dodatno ubila i ono malo života u njemu, čežnju za brakom, ljubav s lijepom mladom ženom koju je prometao kroz misli, kroz snove u toj muci želje za ženom, maštarenja u one teške turobne noći kada je često gasio vjetar svijeću u njegovoj neurednoj, gladnoj, samačkoj sobi.

Svaki njegov pokušaj sa ženom završavao je s još većom traumom. Jednom zanoći s prelijepom mladom profesoricom biologije. Zbližila ih ljubav prema poeziji. Mlada profesorica ne skide sa sebe ni pola odjeće, a Ante Mate Gradimir ustreptao pred njom kao vrbov prut. Svrši u gaće i upiša se u njih kao nikada do tada, jedva procijedivši kroz rijetke i kvarne zube:

– Što se mene tiče… ti si za mene jebana!

Pobebačio se u zadnje vrijeme preko svake mjere, sve više mokri u postelju pod sebe u snu. Rodio se jadnim pišljivim-popišancem, nesretno unakažen tom vodom koja protječe kroz njegovo tijelo i ne da mu se kontrolirati.

(…)

Zaigran nad rijekom roj mušica. Dnevna svjetlost obenđija ga, nemirni titraji sunčevih zraka povedoše mu pogled za sobom. Nemoćan je napustiti ih kad mu se ushtjedne. Kao omađijan. Čarolija ga mimo njegove volje nosi. Zamišljenika zatvorenih očiju. Tamno biće u tamu. Opasno nagnutog nad ponor života, na dugome vremenskome horizontu.

Ilustracija: Street Art by Ante Babić