Arhiva kategorije: Esej

Zašto smo pokrenuli Književnost uživo

Nije da baš nedostaje ni grupa ni stranica koje okupljaju zaljubljenike u umjetnosti, naročito fotografiju, no nekako nam se učinilo da je književnost ostala u domeni izdavačkih kuća i knjižara, uz iznimku nekoliko online grupa… Baš kao neko neželjeno dijete, kao nešto nepotrebno, kao stvar koja, eto, samo smeta. Književnost je, što zbog lektire iz osnovne i naročito srednje škole, postala dosadna, nepotrebna, napor, nešto što samo smeta, zamara… Dobro, ima tu i naše lijenosti, nas pisaca, koji smo mislili da je dovoljno objaviti knjigu, a preskočiti sve one PR poslove, izbjeći društvenomrežni i općenito mrežni rad, dovoljno je pokazati se u novinama, eventualno na jednoj promociji i eto, to je sve… Ipak, ispalo je da to i nije baš sve. Književnost je u nas na povijesnom minimumu i nije nimalo nevažno da se vidi uopće kako je žele artikulirati ljudi, ne samo ljudi od profesije, oni su tu više kao administratori i moderatori, nego ljudi koji je stvaraju i čitaju (to ide jedno s drugim).

No stranicu Književnost uživo nismo osnovali radi autopromocije, uostalom, naši su osobni profili autopromocija par excellence, nego zbog jednog puno dubljeg i ozbiljnijeg razloga.

Naše društvo, a ne samo naše, godinama tone sve dublje u glib kolektivne depresije. Da se razumijemo, depresija nije loša za promišljanje o samome sebi, no kada je kolektivno stanje svih oko vas, gotovo svake osobe koju pitate oko vas upravo depresija, tada je znak za uzbunu podignut na najviši mogući nivo. Pa dobro, kakve to ima uopće veze s književnošću? Kakve veze ima piskaranje ljudi po nekom fejs zidu s kolektivnom stanjem koje je najsličnije depresiji: neaktivnost, nezadovoljstvo, strah, tjeskoba, sram, nelagoda, osjećaj izoliranosti i odbačenosti, osjećaj manje vrijednosti, štoviše, osjećaj suvišnosti na ovome svijetu.

Maslow's_Hierarchy_of_Needs.svg

Pa evo vam u prilogu jedna stvar, a o kojoj dobro razmislite prije nego zaključite kako je književnost/umjetnost “nepotrebna”. Radi se o Maslowljevoj hijerarhiji potreba, a u njoj se na vrhu piramide nalazi moral, kreativnost, sponatnost, rješavanje problema, izostanak predrasuda i prihvaćanje činjenica. Nije za odbaciti: znači, odbacivanjem kreativnosti, naša se ljudska svrha uopće snižava. Gušenje kreativnosti i spontanosti je gušenje čovjeka u nama.

Ova je stvar bitna kako bismo svi skupa osvijestili priču u nama. Ova je priča u nama ono što nas pogoni, ono što nas tjera i što nas čini onakvima kakvi u stvari jesmo. Svako zanemarivanje ove “priče u nama” zapravo je najveći grijeh koji činimo prema samima sebi, a time i prema drugima. Kao što je Bruno Bettelheim u svojim interpretacijama bajki uočio značenje magijskog svijeta u djeteta kao najvažnijeg momenta djetetova psihološkog rasta, tako je taj magijski moment prisutan tijekom cijeloga života, a naročito je vidljiv za kriznih trenutaka odnosno teških, graničnih situacija koje kao ljudi nikada ne možemo u potpunosti (ili uopće) izbjeći. Kako bi rekao veliki američki antropolog i istraživač mitova Joseph Campbell, a oslanjajući se najviše na Junga, mit je naša temeljna priča i mi ga uvijek nastojimo ostvariti. Što znači da ta priča u nama nikada ne zastarjeva, ona živi onkraj vremena i prostora i ona uvijek nalazi načine kako bi se realizirala. Eto, upravo zato, Književnost uživo je način da priča u nama ostane živa i da stalno gori. Jer onoga časa kada utrnemo priču ili ne sluteći zla preuzmemo tuđu ili krivo interpretiramo vlastitu, vodeći se samo razumom, dovodimo se u najveću pogibelj. Zato ne čitajte samo tuđe priče, stvarajte svoje, to je poziv na sudjelovanje u nečemu što nije vulgarizacija književnosti, nego je njezin povratak u bazu, među ljude, među nas. O finesama uvijek možemo i naknadno, no one su već neka sasvim druga priča.

Milan Zagorac

Kristina Posilović : Manifest novog egzistencijalizma

existentialism

Utopiji su kratke noge!

(skraćena verzija)

Moja je namjera ukazati na simptome i uroke moralne i intelektualne krize koja je posljedica političkih i društvenih sustava s kojima je Europa živjela i s kojima živi od 1946. godine do danas. Te su 1946. godine potpisnici manifesta Egzistenicijalizam je humanizam! stali u obranu ljudskoga života i njegovih sloboda, danas taj isti ljudski život ima vrijednost proporcionalnu svojem vijeku trajanja, a je sloboda u kolektivnoj svijesti postala laž kojom nas hrane elite na pozicijama moći kako bi nas otjerale u krajnji očaj i kako bi prouzrokovale kliničku smrt za naš duh koji još jedini ima snage otkriti prijevaru oko ideje utopije danas. Prijezir prema političkih i društvenim sustavima od 1946. godine do danas doveo je do toga da su Europu silan strah i nelagoda blokirali u protočnosti duha, onoga “europskoga duha” koji je nosio odlike građanskoga, onoga duha koji je stajao licem u lice sa zlom; nacionalizmom, fašizmom i svim oblicima agresije i represije nad ljudskim životom i njegovim slobodama.

Je li taj duh bespovratno? Ne! Nije nestao! On se zagubio u mnoštvu glasova koji bespomoćno vrište u stvarnim i virtualnim prostorima. Gomila užasnutih pojedinaca, iskrivljenih lica u očaju, glasnica koje vibriraju na rubu plača ne zna što izvikuje jer im se glasovi odbijaju od teških zidova i zidna gradova poput eha koji ih pritom zaglušuje i obeshrabruje da nastave govoriti. Potpuno neusmjereni u zajedničkom dobru prema jedinstvenom cilju, oni kao rulja predstavljaju suspregnuti duh Europe, vrteći se u labirintu povijesnih pogrešaka koje nemaju jednoga krivca, već gomilu njih. Ti krivci za greške koje se ponavljaju pojedince truju pesimizmom kako oni ne bi uopće pomislili da je dostojanstven život prije smrti moguć.

A život je moguć i čovjek je sposoban sebe vidjeti u sadašnjosti, ali i u budućnosti ako preuzme odgovornost za ono što nikada neće biti i ako tom neispunjenom željom koja niti nije njegova vlastita ne utječe negativno na povijest koja onda može rezultirati posljedicama pogubnim za čitavo čovječanstvo. Duhu nije potrebna nikakva materijalna potkrjepa, zdrav i strastven duh čovjeku daje dostojanstvo koje u svojoj srži ima slobodu kao temeljnu ljudsku vrijednost. Dostojanstvo je karakteristika čovjekova karaktera, a sloboda je temeljna vrijednost njegova života, a ne cilj. Cilj je uz pomoću duha razotkrivati prevare koje se dostojanstvu podmeću sa svrhom ukidanja slobode. Čovjek je čovjeku istina! Niti jedna druga istina o čovjeku samome niti o svijetu nije toliko vrijedna kao ona koja u obzir uzima ljudskost kao bazu za svako djelovanje.

Što je to toliko gorko u svijetu danas?

Deset simptoma moralne i intelektualne krize:

1. Slabost, nemoć i bijes zbog osjećaja krivnje prema samome sebi i prema svijetu;

2. Zamjena osjećaja tuge i razočaranja za depresiju;

3. Gnjev s fiziološkim posljedicama (bolesti crijeva, želuca i trbušne šupljine);

4. Nemogućnost ostvarivanja komunikacije sa zajednicom;

5. Prekomjerna količina sadržaja koji se ponavlja i koji ne ostvaruje komunikaciju s primateljima (pojedincima i zajednicom);

6. Nepostojanje autorske odgovornosti za sadržaj koji se ponavlja i koji ne ostvaruje komunikaciju s primateljima (pojedincima i zajednicom);

7. Nemogućnost ostvarivanja komunikacije s umjetničkim djelom;

8. Umjetnost koja je ovisna, nesamostalna, nesigurna i politička;

9. Gubitak interesa za pronalaskom nove forme mišljenja;

10. Zamjena osjećaja tjeskobe za stanje uskrate slobode.

Zašto su utopiji kratke noge? Utopija bi trebala biti stvorena od beskonačnoga niza ponavljajućih povijesnih i društvenih pogrešaka na čije pravo imaju oni koji su svojim poslušnim sudjelovanjem u postojećem sustavu vrijednosti zaslužili da im se dodijele uloge pravednika; oni koji će jednoga danas te iste uloge dodjeljivati nekim novim poslušnicima. Njihov duh je potpuno uništen i oni su figure sustava koji nikada neće predstavljati promjenu jer je temeljen na povijesnim nepravdama, lažima i zabludama.

Kako duh usmjeriti prema razotkrivanju problema?

Deset uzroka moralne i intelektualne krize:

1. Ekonomska neučinkovitost i gospodarska neodrživost demokratskih sustava;

2. Politička djelovanja koja je ne impliciraju društveno i socijalno djelovanje i političke ideje koje izostavljaju slobodu kao temelj za svako pojedinačno i grupno djelovanje;

3. Kapital koji zanemaruje ljudski život kao kapital;

4. Kapital koji ograničava ljudske slobode kao osnovni potencijal kapitala;

5. Usmjeravanje medija i novih tehnologija ka manipulaciji slobodnoga vremena pojedinca i zajednice;

6. Stalni rast i razvoj političkih strategija povijesnoga i društvenoga zaborava (tragična krivnja u kojoj je nepoznat netko kriv za povijesna i društvena zbivanja, ignoriranje uzorka povijesnih i društvenih zbivanja, ponavljanje obrazaca povijesnih i društvenih katastrofa u kojoj je splet nesretnih okolnosti uvijek ključan za postavljanje uvijek iste dijagnoze);

7. “Arhitektura smrti” (trgovački centri) koja za svrhu ima širenje osjećaja besmisla vlastitoga postojanja;

8. “Okovi od papira”- stalno recikliranje kreditnih zaduženja u nove oblike zaduženja s ciljem jačanja ovisnosti pojedinca o sustavu i o drugima ne bi li on u konačnici, uz posredovanje magova- stručnjaka političkih i ekonomskih sustava, razvio odbojnost prema čitavoj zajednici uz sustav vrijednosti koji ga ohrabruje u ovisnosti (uspoređivanje, natjecanje, zavist i zaborav);

9. Sustavno jačanje teističkih vjerovanja koja imaju zadatak privremeno sanirati posljedice očaja pojedinaca na štetu cjelokupne zajednice koja mora težiti ateističkim novom egzistencijalizmu ne bi li preuzela aktivnu ulogu u rješavanju svih simptoma krize;

10. Jačanje postojećih geografskih, povijesnih, društvenih, kulturnih i jezičnih granica sa svrhom stvaranja novih, čvršćih i neprobojnijih koje bi trebale neutralizirati i sanirati kobne posljedice postojećih, a sve s ciljem konačnoga otuđenja i odvajanja pojedinca od zajednice- svijeta kojem pripada.

Ljudski duh treba jačati. Ne treba mijenjati svijet jer nitko ne može i neće promijeniti svijet. I to je dobro jer kada bi ga netko i promijenio od njega ne bi ostalo ništa. Jer svijet je sastavljen od niza laži i prevara koja naš duh mora razotkriti da ne bi bile postale kobne za čovječanstvo i da ne bi moralna i intelektualna kriza potrajala predugo. Svatko može promijeniti svijest koja će našem duhu dati energiju potrebnu za življenje i djelovanje.

Za početak potrebno je svoje glasove skupiti na jednom mjestu, u tišini gdje će oni uspjeti doći do riječi i kada ćemo moći konačno razabrati što nam je činiti. S minimalnim uplivom u politički i društveni sustav kakvoga danas imamo, tek onoliko koliko je potrebno da održimo svoj društveni život aktivnim, moramo stvoriti “prostore sreće” u kojima ćemo s ostalim, sada već razumljiv glasovima, moći razgovarati o daljnjim zahtjevima našega duha. Dotad se primirimo i dajmo snagu našemu individualnom biću da zakorači u novi egzistencijalizam koji nije ovisan niti o jednom izboru jer izbor je napravljen već odavna, izbor je u čovjeku, u njegovom duhu.

Melinda Kostelac, Biba Dunić i Florian Hajdu

Možda se čini zaista pretenciozno govoriti o trima autorima, živućim ljudima, u terminima povijesnog nadrealizma, no činjenica jest da se asocijacije nameću same od sebe. Svih troje autora, mojih što poznanika, što prijatelja, prije svega su likovnjaci, fotografi, grafičari, slikari, no ja ih poznam zapravo kao vrlo kompozitne, složene umjetnike, i pisce između ostalog, i kao takve ih sustavno promoviram i na stranicama Književnosti uživo. Radi se o književnosti koja je istovremeno i slikarstvo i glazba, o korištenju likovnih izražajni sredstava kako bi se postigla punoća, višedimenzionalnost umjetničkog, ona njezina dubina, širina i visina, ali ne u prostoru, nego u nekom najdubljem, najskrovitijem prekozemlju, kako ti izražama upravo Melinda, na onoj strani svijesti do koje ne dopiremo logikom, radnjom, činjenicama koje logički proizlaze iz razuma, već o onim stvarima koje su dohvatljive, razumljive, jasne, dostižne tek posvemšanjim otvaranjem i klizanjem na površini, koje će tek naknadno izazvati neke, još neutvrđene asocijacije.

Status ovih troje umjetnika je različit, no djelo ih čini sudionicima istoga misterija, onoga misterija razotkrivanja punoće spoznaje koja se zrcali u njihovim kako likovnim tako i poetskim (ne samo proznim) radovima. Njihova likovnost traži interpretaciju u poeziji, a proza traži interpretaciju u slici.

Dok je Melinda sa svoje tri Prekozemnosti (objavljene na Književnosti uživo) doprla do ruba smrtnosti – pa nam samim time najprije izazove aoscijacije neke knjige mrtvih  – ona je istovremeno krajnja životnost, stvarnost iza stvarnosti, vječnost u doslovnom smislu riječi, ali bez neke parsifalske nadmenosti dostizanja cilja kojemu na kraju ne zna postaviti pravo pitanje, već prije jedna skromnost i skrušenost u priznanju da još uvijek traži, iako je na samom rubu svijesti. Njezine prekozemnosti evociraju nadzemnost, nadstvarnosti, superordiniranu stvarnost koja spaja našu svakodnevicu s onim rubnim stanjem duha, dakle, predsmrtnim i posmrtnim stanjem, a da nas ni jednom ne dovede u kolebanje je li ona zaista takva. Ne, kod Melinde je prekozemnost stanje svijesti i duha koje zaista ocrtava ono što čovjek jest kada izađe iz banalnosti svakodnevice, no, posve jasno, to nije neka objavljiva istina svakome, već ona istina na koju čitatelj/gledatelj mora proći određenu predobuku s kojom mu se tek tada olakšava posao. Ne moram ni naglašavati da je to literarizirana/estetizirana struja svijesti itekako osviještene i obrazovane autorice.

Tri fotografije Melinde Kostelac

Na slični nas joyceovski trag navodi i sljedeći autor, slikar i pisac Florian Hajdu, stalno opalescirajući između jedne dechiricovske kolorističke pripovjednost mita (vidljive u prozi) i rudimentarnosti onoga što je svijest stvarno kada je oslobođena okova fenomena (što je u slikarstvu) kada nas nevjerojatno podsjeća na Jacksona Pollocka. Kada čitamo Floranove prozne minijature, kao i kod Melinde, imamo osjećaj da preko njih moramo glisirati, jer opadne li nam brzina čitanja/gledanja, utopit ćemo se u moru konteksta koje nam se nadaje na vanjski vidljivoj površini – riječ je o poetici koja udara u dubinske slojeve svijesti, a nikako u pleksus nekom banalnošću aktualne svakodnevne kritike. Kao i Melinda, i Florian je obrazovan slikar, no proza je način da dobije/da onu drugu dimenziju, nužno pojašnjenje svojega rada koji od svojih čitetalje/gledatelja traži i znanje i otvorenost. I ova je poetika izuzetno libidinalna, suprotno od Melinde koja je tanatografijska, no obje spajaju struju života u njezinoj posvemašnjoj punoći: erotsko/tanatičko dio je istoga, a to je batrganje svijesti iz mediokretitetske svagdašnjice prema zvjezdanom, kozmičkom, univerzalnom principu, oslobodilačkom iz okova u kojem je dominacija tijela i ega zatrpala, prigušila, pridavila druge komponete duše (a znamo iz mitskih/eshatoloških knjiga da ih je barem još pet, od kojih nijedna ne smije biti ignorirana).

Dvije fotografije i jedna slika Floriana Hajdua

Stoga je njihova literatura duboko eshatološka, ona nema onu soteriološku komponentu jer još ne pronalazi spasitelja (odnosno, onaj mitološki zadani kristoliki je izgubljen u golemim količinama osobnog istraživanja), ali predstavljaju one individualne knjigu mrtvih i živih, istine koje su dostupne onkraj istine banalne, (ne samo estetski) bezvrijedne ili manje vrijedne svakodnevnice koja na prvo mjesto stavlja potrebe tijela i ega.

Biba Dunić ovdje je treća i nezamjenjiva komponenta duboko uronjena u mizenabimsku sliku svijeta, ona zrcala koja su svuda oko nje, onaj autentičan govor spoznanje nakon prolaska kroz mračnu šumu ili duboki bunar depresije, a iz kojeg se vratila kao prorok, mistik, lučonoša, govoritelj istine. Za razliku od Floriana i Melinde koji su posve prirodno “opterećeni” likovnim obrazovanjem, utoliko je kod Bibe onaj prostor slobode posve nebranjen, posve otvoren, posve slobodan, pa je na kraju sve u ogledalima, a zrcalne su slike nas upravo mi. Mi se zrcalimo u svemu, dakle, mi smo svi samo zrcalne slike, projekcije onoga što vidimo, sviđalo nam se to ili ne. Ona svijest do kraja relativizira, a oniričko stanje kao i kod prethodnih dvoje autora postaje ultimativna istina. Dok je Melinda primarno inspirirana u području tanatičkog, Florian u prostoru libidinalnog, dotle je Biba i u jednom i u drugom, ona je most, poveznica, gape junction između ovih naizgled nespojivih obala.

Tri mizenabimske slike Bibe Dunić

Svijest/nesvijest, stvarnost/san, apstrakcija/logika, svakodnevica/vječnost sve to u ovih troje autora ukratko dolazi u njihovom djelu koje samim time postaje autentičnom reprodukcijom naše multidimenzionalne prirode, izvor naše metanoie, našeg kapaciteta za shvaćanje iskona, biti, Boga, dubine, struje svijesti, kako vam drago.

Milan Zagorac