Arhiva kategorije: drama

Robert Janeš: Žudnja u (za)por(k)ama – d(r)ama u stihu (ili obratno)

Dan je (kao i obično) započinjao
truckanjem lokalnog autobusa.
Gledao sam nezainteresirano
[ne primjećujući smrznut (i osušen)
krajolik (kroz prljavo staklo)]
kako nebo svijetli sivu svjetlost.

Mora da je tamo napolju kristalna
tihoća – pomislih. [Sporo smaknuvši
(prostakljen) pogled s brzoprolaznog
smeđila (kao ukrašenog bjelkastim
cicamacama) na suputnicu (nasuprot)
neodredive dobi, zakamuflirane
u pretešku odjeću iz čije tamne topline
iskri
pogledom poput Hipnosove drage
na suputnika nasuprot lijevo (od mene desno)
i pjeva mu altom baroknim poput kore
kruškinog stabla zalijevanog (samo)
odstajalom vodom iz (nepravilnim
odabirom) odbačenih hrastovih bačava
natopljenih nizom vrhunskih berbi.]

(Raširi krila sad, dječače blijedi
pa ponad snova zaleđenih poleti
da te pljačkaši opijenih mladosti
s kamenim stanicama zaostalim
među zubima žutim od pušenja
ne liše prvih vrenja)

Ali, gdje su mi krila?

(Dobrodošao u stvarnost, dječače krhki)

[Podsjetih se bluza u parku, napetih
od skrivanja mlado jedrih grudiju
pred tek ugrijanim pogledima
(nasmiješenih) svibanjskih očiju,
i nekih putenih mirisa, i suknji
što uzdignute lepršaju oko bedara
glatko-bijelih (svjetlo-plavim strujicama
prošaranih).
Opet – prošlih. I udaha. Ne – izdaha!
Disanja? Ne, ne – uzdahivanja.] Ali ja ne želim
ne želim ne želim ne želim
sudjelovati u toj drami koja nije
moja, koja nikad (nikad?) nije bila moja
i nikad neće biti moja [(predviđam?) Budućnost –
nije li to ono u što ne vjerujem? Ili vjerujem, ali tek
u negativnim zapažanjima?
(upitnost postojanja ‘nikad’ kao odsutnosti
vremena nameće se samim postojanjam
‘sada’)]. A sada se u njoj (drami toj?)
poznati glumci nadglumljuju u režijama
redatelja s pojačanom percepcijom.

Ja nemam više žudnje za tijelom bez napora
licem bez bora umom bez umora
niti žudim za duhom
lišenim ograničenja tjelesnog prostora.

Ostala je žudnja za žudnjom
onom (čistom) što pokrene
leptone da tvore oblake
u kojima se onda možda i ne pojave (jer ne postoje?)
i raspori stanice na dva dijela
pa ih iz toplog ništavila baci u nesigurnost
risanja zemljopisnih karata na koži života
tvoreći pore
putevima što vode i rijekama što teku.

Dama će ustati,
skinuti sa sebe svu odjeću
što zakriva zaprepašćujuću putenost
njene pojavnosti,
prići suputniku nasuprot (lijevom),
poljubiti ga meko u kuteve usana,
pogledati u oči preduboko,
i predugo tonući preko spolovila mu
voditi ljubav s njime poput Nikte,
do kraja svijeta
(ili sna?).

A ja ću noktom
(s malo crne zemlje ispod)
strugati led s prljavog stakla
da mogu nezainteresirano gledati
smrznut krajolik,
ne primjećujući kako nebo svijetli sivu svjetlost.

(Ili tako nešto)

Foto: www.pexels.com

Snježana Šamanić: Z-priča – Zoran zove Zlaticu

Zvoni, zvoni…
– Zlatice…
– Zorane… Zašto zoveš?
– Zaostajem zadaćom, Zlatice!
– Zorom zoveš, zaboga…
– Zlatice, zaboravih zapisati zadatak…
– Znam, Zorane, zaspivam… Znaš zaludit’ zvanjem, zaista!
– Zvučim zeleno, Zlatice, znam. Zavijorih zastavu zabijeljenu…
– Zajebantu zrzavi, zaustavi zvanja zorom, zzzzzz…
– Zbunjeno zvučiš.
– Zar zalud zaspivam, Zorane, zaista…
– Zvučiš zaplakano, Zlatice zlatna…
– Zapravo zabrinuto! Zašto zoveš, Zoki?
– Zbunjen zastadoh. Zaboravih!
– Zašto zoveš, zausti!
– Zovem zoru – zlato zatražih, zaurlah zebnjom – zlatokosu zamolih…
– Zajebavaš, znaš! Završi zadano; zauzdaj zanos, zaiskri zenitom, zaplovi zaboravom…
– Zašuti, Zlatice, zabrinjavaš…
– Zorane, znam! Zovi Zrinku! Zaobiđi zauzete! Zanimaš zelenooku Zrinku!
– Zašto Zrinku? Zdepastu, zubatu Zrinku?
– Zabavnu, zrelu… Zavedi Zrinku; zaškuri zastore, zaplešite, zadrhti zaneseno…
– Zrinka zahtijeva zrelost. Zaljubljenost znači zebnju…
– Znam. Zapamti zadatak; završi zanat, zatraži zaruke, zasnuj zajednicu, zaljuljaj zipku, zaboravi zablude!
– Znači – zaboraviti zakopano zlato, zaustavljena zvona?
– Zavodniče zaluđeni, zaspivam…
– Zamišljam zvuk zamagljena zraka, zajedničke zumbule, zvjezdice zatamljena…
– Zoki, zaboga, zaustavi zvanje, zaklopi…
– Zadivljuješ zabranama! Zalutajmo zaboravljenim zamcima, Zlatice, zagrljeni…
– Zalud zoveš, Zorane. Zaostaješ zidom zatvoren, znaš?
– Zašto, zgodna zebrice? Zaboravljaš zagrebačku zimu, zaleđe Zadra?
– Zaboravih… Zapleši zaraslim zabitima, zaustavi zadah zaludnosti, zorom zaspi…
– Zamiriši zanosom, zagrebi zdjelu zvukovlja zemlje, Zlatice zarobljena!
– Zvrku zaigrani, zauzdaj zavođenje, zatomi zaludnost, zašuti!
– Zaluđenost zna zaboljeti, znaš?
– Znakovit zaključak!
– Zajebavaš, zečice zlatasta.
– Zaveži, zečino zapaljena, zaspi!
– Zašto? Zaspimo zajedno, zlatokosa!
– Zaboravi, zelembaću zeleni!
– Zagrljeni zaspimo, Zlatice…
– Začepi Zorane, zbogom zauvijek!

***

Foto: www.pexels.com

Željko Maurović: O muhama i ljudima (Jednočinka pričinka)

(U građanski namještenoj, radnoj sobi, intelektualac u kasnim srednjim godinama, okrenut leđima gledalištu, piše za radnim stolom. Znamo da je intelektualac jer mu na leđima crne majice, velikim crvenim slovima piše INTELEKTUALAC. Znamo i što piše jer se na zavjesi ispred njega, projecira slika ruke koja piše u isto vrijeme kako on piše, ispod naslova ULOGA MOJE PORODICE U SVJETSKOJ EVOLUCIJI. )
Muha (ispočetka tiho pa sve glasnije): „ZZZZZzzzzZZZ.“
Intelektualac (lagano odmahuje glavom): „Muha? Otkud sad muha? Mora da Barica/Marica nije zatvorila prozor?!“
Muha (nešto glasnije): „ZZZZZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (sad već pomalo nervozno ali još suzdržano): „Odi k’ vragu muho, pusti me da radim, nemam ja vremena za piz…muharije.“ (cereka se i zamahuje rukom u pravcu u kom misli da se muha nalazi)
Muha (čuje se kako kruži i nalijeće-odlijeće, pa se zaustavlja): „ZZZZ zzz. Z.“
Intelektualac: „Prokleta muho, pa baš na šalicu čaja, prokleta bila!!! (uzima sa stola novine, svija ih u tuljac i zamahuje žustro i neprecizno) Evo ti, evo ti, evo ti, prokleta bila!!!“
Muha (izbezumljeno): „ZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (bijesno lupa novinama svud oko sebe i trči po sobi, sudarajući se s komadima namještaja, lampa na stropu se ljulja):
„Jebentiživot, prokleta, jebentisve, prokleta muho, jebentibitakibiće, prokleta bila, da prokleta!!!“ (iscrpljen, pada u fotelju i briše znojno čelo)
Muha (nalijeće na svjetiljku, sudara se s prozorskim staklom , potom se i ona smiruje): „ ZZZZ zz ZZZZzzzz ZZzz. z.“
Intelektualac (sabrano i mirno): „Polako, čemu ta strka, muha je muha a čovjek je čovjek. Svatko ima svoje. Muha zuji i serucka ne obazirući se na druge. Moramo, moram biti razboritiji, pokušati neku vrstu suživota. Ona nek’ serucka, letucka a ja ću… jeli tako muho? Možemo mi zajedno, zar ne muho?!“
Muha: zzz?
Intelektualac (diže se sa fotelje, prilazi stolu, odlaže smotane novine sa strane, sjeda za radni stol): „Pa naravno. Evo, ja sjedam ponovno za svoj radni stol, ponovno počinjem ispisivati svoje, zacijelo, životno djelo. Evo, pišem. A ti muho samo izvoli, letuckaj i šetuckaj, samo mi ne moj po nosu šetati i po šalici čaja koji se već ohladio, seruckati.“
Muha (sad već i ona smireno): „zzzzzzzzz. zz“
Intelektualac (prividno potpuno miran): „Evo,već smo se potpuno smirili i ja i ti. Ma kažem ja, suživot je prava stvar (polako približava ruku smotanim novinama, ranije odloženim). Niš’ se ti ne brini, to ja samo želim…želim pročitati nešto u novinama, samo želim pročitati nešto…“
Muha (malo uznemireno ): „ZZ zzzZZ?“
Intelektualac (umirujućim tonom. uzeo je polako smotane novine u ruku): „Ma samo se želim počešati, tu gore na leđima, užasno svrbi, samo ću se malo…“
Muha ( umirena ): „Zzzzzzzz.“
(Intelektualac munjevito zamnmahuje novinama i udara, šalica čaja poskakuje, čaj se proliva, muha pogođena novinama, pada na papir rukopisa, krvari)
Intelektualac (zadihanotrijumfalno): „Evotina, prokleta zunzaro, štasmislila da će ti samo tako proć, ha! Jesam te, a?! Tiš’meni tuda seruckat. To moš’materi svojoj seruckat da seruckat!“
Muha (posljednjom snagom, izdišući) : „Zzz?“
(Intelektualac uzima muhu i odnosi je u kut sobe, baca na pod i, gazeći je, izvodi neku vrstu ratničkog plesa): „ Evoti na, i još i još! I zapamti, nitko ne može mene niti će ikad moći, zajebavati nekažnjeno. Nitko! Sad znaš!“
(Soba je ista kao i na početku, Intelektualac okrenut leđima gledalištu, piše. Ojednom se smračuje toliko da mora upaliti lampu.)
Intelektualac (osvrćući se po sobi i prema, nevidljivom na sceni, prozoru): „Zašto se danas tako rano smračilo?! Oluja se sprema, štoli? (odlazi prema prozoru), čudna li crnila, da otvorim prozor, da vidimo što je, neka gadna… (otvara prozor) AAAHHH !!“
(U sobu kroz prozor navaljuju stotine tisuća, milijuni muha, potpuno ga prekrivaju, uvlače mu se u usta, nos, uši, on krklja, davi se, pada na pod nepomičan. Roj izlijeće kroz prozor. Netko kuca na vrata. Ulazi sredovječna žena kose podvezane maramom, to je služavka Barica koju zovu i Maricom )
Služavka Barica/Marica (stojeći na ulazu u sobu, krši ruke): Jezušimarija gospon, opet ste se nalili, ma kako ste se samo nalili, k’o zemlja ste se nalili! Pa sad ti Barice/Marice čisti!“
(Ulazi u sobu vukući za sobom kolica nalik smetlarskim samo veća, bez po muke diže nepomično tijelo i baca ga grubo u kolica, zamahne par puta, ovlaš, metlom po podu i, vukući kolica s tijelom čiji udovi vise van, izlazi).
ZASTOR

Foto: www.morguefile.com