Arhiva kategorije: drama

Robert Janeš: Drama s interneta u dva čina

likovi: ONA, ON, Anonimna
mjesto radnje: neki blog, FB profil ili slično

1. čin – Volite li bezuvjetno i predano žrtvovanje?
ONA:
Ja ne. Ne pristajem na bezuvjetnu ljubav.
Uz bezuvjetnu ljubav dolazi predanost. Totalna predanost. Ja se ne želim totalno predati. Komu? Čemu? S kim? S čim?
Suprotan pojam predanosti je okrutnost.
Totalna predaja znači žrtvu. Totalna predaja znači ženski princip.
Tko poznaje muškarca koji se totalno predao? Nitko! Eto. Žrtva? Žena? Zvuči poznato?
E ja neću biti žrtva. I neću se totalno predavati. Jer kad mi predavanje dođe do grla ne želim postati okrutna. Ne želim iz uloge žrtve prijeći na ulogu agresora.
Uzmimo na primjer neki od današnjih pokreta za nadogradnju postojeće religije koja je postala nedostatna, pogrešna, ili jednostavno rečeno – kriva. Radi se, jasno – o kultovima. Na čelu svih je muškarac, paterfamilias. Ako se i pojavi kult na čelu kojeg je žena, taj vrlo brzo nestane. Zašto?
Pa to je bar jednostavno. Bit svakog od tih kultova jest – na brzinu se obogatiti, postati glavni i doći do što više seksa na što jednostavniji način. Muškarac nahranjen čarobnom juhicom od komponenata ambicija-frustracija-egomanija, što prije, a što poslije rođenja, snalazi se u tome odlično. On je tu da uzme ono što se daje, jer, Bogu hvala, tu je zato da prima. I tako, od onih stotinjak parova pola je žena koje imaju samo svoje muževe i njega Uzvišenog, pola je muškaraca koji imaju samo svoje žene, i ponekad njega – tek da ostvare prisniji kontakt s Uzvišenim, a tu je još najmanje toliko predivne dječice Bogom dane, koja imaju samo svoje roditelje. I njega Uzvišenog, jasno, to bar nije sporno. Možda jest spolno, ali bogamudragog, pa nije li On sam sin Uzvišenog?
I sad, zamislite ženu kao uzvišenu voditeljicu kulta. Ona bi se predavala. Bez zadrške. Dok se jedna od onih bezobraznica iz te raje ne bi pokušala predati više od nje. Pa bi se ona morala upitati: tko tu koga jebe? I pobiti ih sve jer su rulja ništavna. I zato su svi kultovi, i sva kraljevstva, i sve države na čelu kojih je bila žena – propali. Jer se velika Voditeljica nije mogla prestati predavati, i kad joj je došlo do grla, jednostavno je postala okrutna i zatrla i najmanji trag svojoj nesavršenosti. Pobila sve svoje podanike. Hvala bogu na povijesti, ona nas uči budućnosti.
Slažete se, jel’ tako? Normalno da se slažete. Probajte se ne složiti, odmah vas tužim Uzvišenom. Pardon, Uzvišenoj.

Ja neću bezuvjetno voljeti, totalno se predavati i ta ostala sranja.
Meni ne treba stabilan muškarac da bih se osjetila stabilno. Ja sam ta koja ću svoju stabilnost tražiti u iskrenosti, prvenstveno prema sebi, a onda shodno tome, i prema van, prema drugim osobama, bićima, biljkama, pa čak i stvarima. (E, jebiga, sad i stvari imaju dušu! Očito nisam klika. I što doista znači pojam stabilno u vezi s bićem zvanim čovjek? Ha, sad, ako uzimam stvari zdravo za gotovo, ako smatram da nešto što je ‘nekakvo’ od početka treba takvo ostati zauvijek, onda sam riješila pojam stabilne osobe. Heureka, otkrila sam tajni put do zemlje Utopije.)

Meni je dobro i obično nestabilno muško. Onaj mali nestabilčić, ma nije li sladak? Onaj što se stalno iznova i iznova preispituje, što danas vjeruje u jedno, sutra u drugo, onaj što se užasava samog sebe iskreno pogledati u ogledalu, ali se na kraju ipak pogleda i ostane živ (prepoznajem ga po dubokim podočnjacima, naopako obučenim odjevnim predmetima, nesparenim čarapama i stalno zamišljenim jer neprekidno u sebi s nekim raspravlja). Da, izgleda neuhvatljiv, ni za glavu ni za rep, ali samo ako mu iskreno i otvoreno pokažem da sam ista kao i on – ma jede mi iz ruke (ružno bi bilo reći da ga vrtim oko malog prsta jer to nije istina).
Ja ću svoju stabilnost tražiti u razumijevanju i poticanju različitosti (istodobno i sličnosti – ona je itekako dobrodošla) osobe s kojom želim biti. A od nje ću tražiti za uzvrat iskrenost, otvorenost, toleranciju, sve u okvirima mogućnosti s laganom tendencijom unapređivanju istih, i jasno – razumijevanje mene i mojih nesavršenosti (a bemti, nisam savršena, ne?). A bezuvjetna ljubav, totalno predavanje i ta ostala sranja? Hvala ne!

Anonimna:

… ma daj, molim te i kad taj šmokljan koji svaki dan tražii ključeve od auta, i baš tako je privlačan jer ima sanjarski pogled i pjesničku dušu,smotan ko sajla, jebemumater (vidiš oca ne spominju niti u psovki ima ih još nekoliko i niti u jednoj se ne spominje otac osim možda ona njegova stvar kod puši…), osjeti poriv za raznolikošću i promjenom (negdje oko 40-te). Zapitaš se što ti je tako savršenoj falilo i zašto zapravo nisi tražila nekog sebi ravnog, nego si očekujući zahvalnost, vječnu ljubav i poštovanje pristala biti mu druga mama, njemu nestabilnom. Uglavnom nakraju gorko požališ što nisi zadržala onog stabilnog, jer jednom stabilan uglavnom je stalno stabilan. A nama nježnijima važna je ljubav, podrška i stabilnost. Vlažni teleći pogled uglavnom ostaje takav samo se vremenom pretvori u vola ili još gore bika koji i dalje svaki dan traži ključeve, a probuđena svjesnost o vlastitoj nevrijednosti alibi mu je za rušenje mostova i uništavanje obitelji.

ONA:

Anonimna, Zašto si pristala biti druga mu mama? Mislila si da mu ona nije bila dovoljna? Mislila si da ćeš mu ti pružiti ono što mu ona nije pružila dovoljno, pravilno ili uopće nije pružila? On te je molio da mu budeš mama? Tako da bi i dalje mogao živjeti bezbrižan, onako nestabilno kako voli živjeti?
Šteta što nisi izabrala onog stabilnog. Tebi nježnijoj on bi vjerojatno mogao pružiti sigurnost kakvu si trebala, kakvu si tražila u muškarcu. Mda, muškarcu poput…??? Da, tu se nameće opet pitanje nasljeđa i odgoja, pojavljuju se naši roditelji, ponavljanje obrasca koji smo dobili od majke/oca, odnosno bijeg u suštu suprotnost od tog obrasca i tako dalje i tako bliže… Mislim da smo dovoljno odrasli da bi majke i očeve trebali prepustiti našem djetinjstvu i dijelu mladosti i odlučiti se konačno za to što želimo – prividnu stabilnost ili nepredvidivu nestabilnost. (Da mi je samo znati što je u svemu tome stvarnost?)
Opet, ne pitaš li se, ako si ti tako stabilna, kako to da si izabrala nestabilnost za partnera pri stvaranju obitelji? Ma jasno, nikome ne piše na čelu kakav je, a na našim zaljubljenim počecima svi smo mi u stanju odglumiti točno ono što mi mislimo da onaj drugi očekuje od nas. A možda bi se trebala otarasiti tog tereta da si ti njega izabrala i pristala na njega takvog kakav jest. Možda bi se trebala prisjetiti da ste bili zaljubljeni (možda i ludo, to je lako s tim nestabilcima postići), da ste imali prekrasne zajedničke trenutke, ali da to jednostavno nije dovoljno za ono što ti trebaš.
Ajmeee, vidi na što si me navela – zvučim k’o oni nebrojeni psihološki priručnici za samopomoć! Znaš, kad se sjetim svih onih stabilnih koje upoznah kroz život, i koliko im malo treba da pokažu svoju ‘stabilnost’ svima, milom ili silom…
Jebiga, da ne spominjem sad majčine i očeve spolne organe, nitko nije savršen. Ali svi bi zato mogli postati iskreni, kako prema drugima, tako, i još više od toga – prema sebi, ako ne nekad prije, a ono odsad pa nadalje.  
2. čin – Vjerujete li u stabilnost onih koji pišu?

ON:
Vidim, ti pišeš i pišeš, a ja već dugo ništa.
A što ću? Sve je bistro ka pekmez pa nemam što za reć!
A moga bi popizdit ovdi i reć da san dobija periodu pa mi se sve prašta al’ ti bi rekla – ka da ti se i inače ne prašta! I još bi puno toga rekla da bi ti usta tribalo ražentat.
Ee?
Čitam ja ta tvoja pametovanja, komentare, komentare na komentare… kao uvijek imaš nešto za reć. Ali iza toga se krije ona poznata: ‘šutnja je zlato’. I ja to znam, i znam da ti to znaš, i da ti znaš da ja to znam, i da… blablatorika, kao i uvijek! Pa odlučih napisati ti post, kad me već u beskonačnost daviš ‘da i ja nešto napokon napišem’.

Evo ti, za primjer ću ti se osvrnuti na zadnji komentar na prethodnom postu, od te neke anonimne i na tvoj mlaki odgovor, kao iz neke knjige za samopomoć – što i sama kažeš. (Što si postala ljubazna, bogati, jel ti fali obožavatelja?)
Svašta si joj napisala, ali ne i to da sebe nalaziš u njemu (komentaru, nedajbože u onom njenom nestabilcu).
Ta osoba čas pljuje po tom svom izvoru jada, čas ga kuje u zvijezde, a hvata ga se k’o priljepak. On je ipak otac njene djece, ne? (Siguran sam da ih imaju, ono njeno ‘ rušenje mostova i uništavanje obitelji’ je definitivno dokaz za to.) Glavno je da djeca imaju oca, ne? Moga bi neki i pomislit da nemaju oca! Pardon, da imaju, ali se ne zna tko im je tata. Nije bitno kakav je, bitno da je. Mora da je baš nije briga za tu njenu djecu kad ih tako lako ostavlja u tom odnosu u kojem sama očito uživa na neki uvrnuti način jer je tu predstave napretek, i za glavne, i za sporedne role. Djeca joj očito služe kao sredstvo za manipulaciju u toj tragikomediji u kojoj se i on i ona tuku za uloge scenarista i redatelja. I ona spominje nečiju nestabilnost!?! I ta njena ‘love story’ koja je očito bila ‘savršena’ dok se nestabilcu nije dogodila frka s njegovom ‘probuđenom svjesnošću o vlastitoj nevrijednosti koja mu je alibi za rušenje mostova i uništavanje obitelji’. Znači, kad se njeno muško nađe pred zidom, jer mu se učinilo da je zajeba skretanje na raskrižju i našao se u oslijepljenoj ulici, istodobno on postaje uništavač i rušitelj, i to ne bilo čega nego – obitelji! Torpedo koji je slučajno upao u vodu i onda srljajući bezglavo naprijed s jedinim ciljem da uništi. A gdje je tad sve ono što je bilo prije pada u tu mutnu vodu? Ili je to ono što ti zoveš pristajanjem na to što imaš, jer tko zna što možeš dobiti ako se toga lišiš? I jasno, sad su svi muškarci, koje ona ocjenjuje nestabilnim, isti. To su oni tipovi koji kad prestaju voljeti svoje žene prestaju voljeti i svoju djecu. I odlaze u ropotarnicu budućnosti, ne osvrćući se.
OK OK žena je samo ljuta na tog svojeg muškarca pa je malo više razbuktala strasti.

Eto, neću ti više tjerati komentatore, ionako ih imaš malo.
Trebala bi biti malo komunikativnija, znaš. Ovaj internetski način komuniciranja traži obilaženje drugih i komentiranje na drugim profilima, blogovima, čemu već. Mislim, ljudi vole kad im daš do znanja da cijeniš to što rade. Ovako, ovaj tvoj pogled s visoka na sve, uključivši tvoju sklonost sarkazmu i ironiji ne čini te baš omiljenom u društvu, a? Ima još profila osim onih koje ti čitaš.

Al’ što će to tebi stabilnoj, samo te izbacuju iz ravnoteže ti nestabilci, e?
E, sad, kad smo već kod nestabilnosti vidim da i ti nešto tu muljaš. Muči te nestabilnost? Moja? Ma da znam, nebrojivo puta smo razgovarali o tome, istina ne direktno, onako u glavu jer za to ni ti ni ja nismo imali muda. I bez veze bi bilo sad razglabati o tome, ionako je prekasno. Nadam se samo, iskreno se nadam, da ne poistovjećuješ nestabilnost s neodgovornošću. Mada me to kod tebe ne bi čudilo. Mislim, kad je u vezi sa mnom. Prema drugima ionako imaš druga mjerila. Kao to je u redu? Svakome njegovo, jelda?
No opet, tija bi te povalit (pardon, v se čita kao f) kako si mi dosad, u svom ovom cirkusu u koji si ušla pišući ovdje, baš svijetlila nekom svojom posebnom bojom iskrenosti, k’o neki svjetionik u magli. Dakako, nasumce vođeni brodovi ugledali bi te tek u času kad ti priđu blizu, i nije ovisilo o tebi, već o umješnosti njihovih navigatora i zapovjednika, jesu li se nasukali na tebe ili te uspješno zaobišli.

Tvoje je samo blinkati danju i noću bez previše osjećaja i suzdržavanja od toga da bi nekog mogla ‘zaslijepiti’. I znaš, meni bi teško bilo pisati kao muškarac, da sam žena. Ili kao žena, da sam muškarac. Ček ček… pa ja jesam muškarac! Iako se veća većina građanki i građana možda i ne bi složila s tim. Katkad mi se čini kako osobina što mogu živjeti samo sam sa sobom potvrđuje činjenično stanje da živim u istospolnoj zajednici. Muško s muškim.
Kad sam ja bio mlad, uopće nije bilo teško pisati kao muškarac. Samo se meni nije dalo tratiti vrijeme na te banalnosti. Mislim, pisanje?!? To ozbiljni muškarci ne čine, to je za pjesnike i filozofe, a oni su ionako – niškoristi.
Ali sam zato volio čitati! Aha. Ne lektiru, jasno, to je ionako bila hrpa dosadnih i debelih knjižurina. Znaš koja mi je pisateljica bila najdraža? Modesty Blaise. Ona što je pisala romane o onom svom detektivu Willie Garvinu. Sve sam njeno pročitao. Eee, koja su to vremena bila!

Kako je ono ona tvoja omiljena Margarite Duras rekla za nas koji volimo čitati: Men like women who write. Even though they don’t say so. A writer is a foreign country.

Anonimna:

Zahvaljujem ponizno, zašamaralo me, ali ne u vidu obiteljskog nasilja. To nikako, tom etiketom bih vrlo oprezno u današnje vrijeme vitlala uokolo. Osobito je ne bih smišljeno i proračunato ljepila ocu svoje djece.
Nestabilnost je za mene prolazno stanje koje se može (a ne mora) preobratit u stabilno, no nažalost kod nekih traje vječno. Dočim je neodgovornost karakterna osobina a samim time trajna i nažalost nepromjenjiva. Pametnije je vezati za nestabilnog nego za neodgovornog no u konačnici… tko će ga znati.
Ne volim generalizirati, nisu svi isti, svaki od nas je sjeban na poseban samo sebi svojstven način.
I na kraju komentari… Kao i postovi, ne živim ni od njih ni zbog njih a kamoli za njih. Kao svakodnevica i postovi, neke moramo izreći ili napisati jer izbijaju iz nas, neki su posve nepotrebni, pa ako su tu, neka su. Ako pišemo samo zbog komentara, žali bože takvog truda ovo ionako nije književni kružok nego intimni prostor. Ako nam treba tuđe mišljenje da bismo spoznali svoju vrijednost ili nevrijednost čemu? Odgovori su u nama, a ne vani. Inače bi nam i ovi prostori postali pretijesni. Na globalnom planu postigli bismo puno više. Ovaj prostor je bijeg, od sviju pa i od nas samih, a bježanje samo po sebi nikada nije dobro mada nekada malo pomogne.
Zgodno je međutim pogledati s vremena na vrijeme u prošlost, pa s vremenskim odmakom progruntati naše prošle probleme. Kod nekih je moguće vidjeti da se problemi ciklički ponavljaju. Što znači da nije greda u osobama s kojima jesmo, nego valjda u nama samima.
I valjda čovjek ima pravo biti anoniman ukoliko i kada god to poželi. I živjeti svoj mali život u miru, a ipak tu i tamo nešto reći. Pa nismo u saboru pa da se moramo identificirati. Čak i nick je lažno predstavljanje jer u stvarnom životu to ipak nismo mi.

ONA:

Eto dragi, jesi li zadovoljan?

Ti si rekao da iz toga neće biti ništa, da je to samo nečija igra i da je sve izmišljeno. Vidiš da iza ovih tu izmišljenih imena stoje ljudi, i to stvarni. Koji pišu zato da bi pisali, a ne da bi izazivali nečiju pozornost i svašta pokušavali, kao npr. ‘zbariti kakvog komada (bez obzira na spol)’ ili jednostavno zajebavati ljude’.
Vidiš dragi, ovakav komentar može napisati samo žena. I to stabilna. Koja zna što hoće i koja zna kako će do toga što hoće.
Bit će da ti se upalila lampica za uzbunu, a dragi? Da te se ne bi otkrilo, a? Tebe i tvoje igrice, he he.

Anonimna – što se tiče anonimnosti, to uopće nije problem. Sve dok god se ta anonimnost ne koristi da bi se nekome naudilo. Da, ovi nickovi jesu, isto tako kao i anonimnost, obična ideja upakirana u anonimnost (rekli bi isto sranje samo drugo pakiranje), jedino što se po nickovima neki međusobno prepoznaju, kao na primjer dragi i ja. Mi točno znamo kad je koji kome komentirao, s kim se druži, jednom riječju – zna se gdje je tko. (u povjerenju – kontrola prije svega, te muške treba kontrolirati, mislim – nije da generaliziram, ali svi do jednog bi zašvrljali kad tad). On se natječe sa mnom tko će gdje više komova pokupiti (pri tome piše svake prestupne). A jbg, njemu je to zabava, natjecanje, što ćeš – svaki bedak ima svoje veselje. S tim da ja, kako to on lijepo kaže, pišem isključivo zbog komentara, a on isključivo zbog kreativnosti. A dobro, neka mu bude, ionako nikada neće doći do nekog književnog kružoka, kolikogod se trudio. Do nekog psihijatarskog bi već i mogao, ali jasno, ne kao psihijatar, psiholog i sl. ha ha.
A ovo je pisanje tu na internetu baš dobro za živce. Kad za par godina pogledam unatrag sve napisano, sigurno ću se nasmijati sjetivši se sve pridavalo značaja kad su emocije počele svoje vrzino kolo, kad je došlo do poremećaja u umnom ekvilibriju, kad se počeo napuhavati ego itd. itd. Ma, svima to toplo preporučujem, ali s napomenom – ostanite iza svoje anonimnosti pa ništa nećete morati brisati. Jbg. nikad ne znate kad ćete nekoj ili nekome stati na žulj pa će sva vaša želja za pokazivanjem vašeg i samo vašeg širokog talenta morati završiti neslavno zaboravljena u nekakvom recycle bin-u.
Dakle, ja sam za to da dragi ostane anoniman i na i izvan bloga. Mislim – dok god mi ga ne mogu povezati s onim tipom od krvi i mesa – dotle sam ja na miru. Vrag ne spava, ne?

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Žudnja u (za)por(k)ama – d(r)ama u stihu (ili obratno)

Dan je (kao i obično) započinjao
truckanjem lokalnog autobusa.
Gledao sam nezainteresirano
[ne primjećujući smrznut (i osušen)
krajolik (kroz prljavo staklo)]
kako nebo svijetli sivu svjetlost.

Mora da je tamo napolju kristalna
tihoća – pomislih. [Sporo smaknuvši
(prostakljen) pogled s brzoprolaznog
smeđila (kao ukrašenog bjelkastim
cicamacama) na suputnicu (nasuprot)
neodredive dobi, zakamuflirane
u pretešku odjeću iz čije tamne topline
iskri
pogledom poput Hipnosove drage
na suputnika nasuprot lijevo (od mene desno)
i pjeva mu altom baroknim poput kore
kruškinog stabla zalijevanog (samo)
odstajalom vodom iz (nepravilnim
odabirom) odbačenih hrastovih bačava
natopljenih nizom vrhunskih berbi.]

(Raširi krila sad, dječače blijedi
pa ponad snova zaleđenih poleti
da te pljačkaši opijenih mladosti
s kamenim stanicama zaostalim
među zubima žutim od pušenja
ne liše prvih vrenja)

Ali, gdje su mi krila?

(Dobrodošao u stvarnost, dječače krhki)

[Podsjetih se bluza u parku, napetih
od skrivanja mlado jedrih grudiju
pred tek ugrijanim pogledima
(nasmiješenih) svibanjskih očiju,
i nekih putenih mirisa, i suknji
što uzdignute lepršaju oko bedara
glatko-bijelih (svjetlo-plavim strujicama
prošaranih).
Opet – prošlih. I udaha. Ne – izdaha!
Disanja? Ne, ne – uzdahivanja.] Ali ja ne želim
ne želim ne želim ne želim
sudjelovati u toj drami koja nije
moja, koja nikad (nikad?) nije bila moja
i nikad neće biti moja [(predviđam?) Budućnost –
nije li to ono u što ne vjerujem? Ili vjerujem, ali tek
u negativnim zapažanjima?
(upitnost postojanja ‘nikad’ kao odsutnosti
vremena nameće se samim postojanjam
‘sada’)]. A sada se u njoj (drami toj?)
poznati glumci nadglumljuju u režijama
redatelja s pojačanom percepcijom.

Ja nemam više žudnje za tijelom bez napora
licem bez bora umom bez umora
niti žudim za duhom
lišenim ograničenja tjelesnog prostora.

Ostala je žudnja za žudnjom
onom (čistom) što pokrene
leptone da tvore oblake
u kojima se onda možda i ne pojave (jer ne postoje?)
i raspori stanice na dva dijela
pa ih iz toplog ništavila baci u nesigurnost
risanja zemljopisnih karata na koži života
tvoreći pore
putevima što vode i rijekama što teku.

Dama će ustati,
skinuti sa sebe svu odjeću
što zakriva zaprepašćujuću putenost
njene pojavnosti,
prići suputniku nasuprot (lijevom),
poljubiti ga meko u kuteve usana,
pogledati u oči preduboko,
i predugo tonući preko spolovila mu
voditi ljubav s njime poput Nikte,
do kraja svijeta
(ili sna?).

A ja ću noktom
(s malo crne zemlje ispod)
strugati led s prljavog stakla
da mogu nezainteresirano gledati
smrznut krajolik,
ne primjećujući kako nebo svijetli sivu svjetlost.

(Ili tako nešto)

Foto: www.pexels.com

Snježana Šamanić: Z-priča – Zoran zove Zlaticu

Zvoni, zvoni…
– Zlatice…
– Zorane… Zašto zoveš?
– Zaostajem zadaćom, Zlatice!
– Zorom zoveš, zaboga…
– Zlatice, zaboravih zapisati zadatak…
– Znam, Zorane, zaspivam… Znaš zaludit’ zvanjem, zaista!
– Zvučim zeleno, Zlatice, znam. Zavijorih zastavu zabijeljenu…
– Zajebantu zrzavi, zaustavi zvanja zorom, zzzzzz…
– Zbunjeno zvučiš.
– Zar zalud zaspivam, Zorane, zaista…
– Zvučiš zaplakano, Zlatice zlatna…
– Zapravo zabrinuto! Zašto zoveš, Zoki?
– Zbunjen zastadoh. Zaboravih!
– Zašto zoveš, zausti!
– Zovem zoru – zlato zatražih, zaurlah zebnjom – zlatokosu zamolih…
– Zajebavaš, znaš! Završi zadano; zauzdaj zanos, zaiskri zenitom, zaplovi zaboravom…
– Zašuti, Zlatice, zabrinjavaš…
– Zorane, znam! Zovi Zrinku! Zaobiđi zauzete! Zanimaš zelenooku Zrinku!
– Zašto Zrinku? Zdepastu, zubatu Zrinku?
– Zabavnu, zrelu… Zavedi Zrinku; zaškuri zastore, zaplešite, zadrhti zaneseno…
– Zrinka zahtijeva zrelost. Zaljubljenost znači zebnju…
– Znam. Zapamti zadatak; završi zanat, zatraži zaruke, zasnuj zajednicu, zaljuljaj zipku, zaboravi zablude!
– Znači – zaboraviti zakopano zlato, zaustavljena zvona?
– Zavodniče zaluđeni, zaspivam…
– Zamišljam zvuk zamagljena zraka, zajedničke zumbule, zvjezdice zatamljena…
– Zoki, zaboga, zaustavi zvanje, zaklopi…
– Zadivljuješ zabranama! Zalutajmo zaboravljenim zamcima, Zlatice, zagrljeni…
– Zalud zoveš, Zorane. Zaostaješ zidom zatvoren, znaš?
– Zašto, zgodna zebrice? Zaboravljaš zagrebačku zimu, zaleđe Zadra?
– Zaboravih… Zapleši zaraslim zabitima, zaustavi zadah zaludnosti, zorom zaspi…
– Zamiriši zanosom, zagrebi zdjelu zvukovlja zemlje, Zlatice zarobljena!
– Zvrku zaigrani, zauzdaj zavođenje, zatomi zaludnost, zašuti!
– Zaluđenost zna zaboljeti, znaš?
– Znakovit zaključak!
– Zajebavaš, zečice zlatasta.
– Zaveži, zečino zapaljena, zaspi!
– Zašto? Zaspimo zajedno, zlatokosa!
– Zaboravi, zelembaću zeleni!
– Zagrljeni zaspimo, Zlatice…
– Začepi Zorane, zbogom zauvijek!

***

Foto: www.pexels.com

Željko Maurović: O muhama i ljudima (Jednočinka pričinka)

(U građanski namještenoj, radnoj sobi, intelektualac u kasnim srednjim godinama, okrenut leđima gledalištu, piše za radnim stolom. Znamo da je intelektualac jer mu na leđima crne majice, velikim crvenim slovima piše INTELEKTUALAC. Znamo i što piše jer se na zavjesi ispred njega, projecira slika ruke koja piše u isto vrijeme kako on piše, ispod naslova ULOGA MOJE PORODICE U SVJETSKOJ EVOLUCIJI. )
Muha (ispočetka tiho pa sve glasnije): „ZZZZZzzzzZZZ.“
Intelektualac (lagano odmahuje glavom): „Muha? Otkud sad muha? Mora da Barica/Marica nije zatvorila prozor?!“
Muha (nešto glasnije): „ZZZZZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (sad već pomalo nervozno ali još suzdržano): „Odi k’ vragu muho, pusti me da radim, nemam ja vremena za piz…muharije.“ (cereka se i zamahuje rukom u pravcu u kom misli da se muha nalazi)
Muha (čuje se kako kruži i nalijeće-odlijeće, pa se zaustavlja): „ZZZZ zzz. Z.“
Intelektualac: „Prokleta muho, pa baš na šalicu čaja, prokleta bila!!! (uzima sa stola novine, svija ih u tuljac i zamahuje žustro i neprecizno) Evo ti, evo ti, evo ti, prokleta bila!!!“
Muha (izbezumljeno): „ZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (bijesno lupa novinama svud oko sebe i trči po sobi, sudarajući se s komadima namještaja, lampa na stropu se ljulja):
„Jebentiživot, prokleta, jebentisve, prokleta muho, jebentibitakibiće, prokleta bila, da prokleta!!!“ (iscrpljen, pada u fotelju i briše znojno čelo)
Muha (nalijeće na svjetiljku, sudara se s prozorskim staklom , potom se i ona smiruje): „ ZZZZ zz ZZZZzzzz ZZzz. z.“
Intelektualac (sabrano i mirno): „Polako, čemu ta strka, muha je muha a čovjek je čovjek. Svatko ima svoje. Muha zuji i serucka ne obazirući se na druge. Moramo, moram biti razboritiji, pokušati neku vrstu suživota. Ona nek’ serucka, letucka a ja ću… jeli tako muho? Možemo mi zajedno, zar ne muho?!“
Muha: zzz?
Intelektualac (diže se sa fotelje, prilazi stolu, odlaže smotane novine sa strane, sjeda za radni stol): „Pa naravno. Evo, ja sjedam ponovno za svoj radni stol, ponovno počinjem ispisivati svoje, zacijelo, životno djelo. Evo, pišem. A ti muho samo izvoli, letuckaj i šetuckaj, samo mi ne moj po nosu šetati i po šalici čaja koji se već ohladio, seruckati.“
Muha (sad već i ona smireno): „zzzzzzzzz. zz“
Intelektualac (prividno potpuno miran): „Evo,već smo se potpuno smirili i ja i ti. Ma kažem ja, suživot je prava stvar (polako približava ruku smotanim novinama, ranije odloženim). Niš’ se ti ne brini, to ja samo želim…želim pročitati nešto u novinama, samo želim pročitati nešto…“
Muha (malo uznemireno ): „ZZ zzzZZ?“
Intelektualac (umirujućim tonom. uzeo je polako smotane novine u ruku): „Ma samo se želim počešati, tu gore na leđima, užasno svrbi, samo ću se malo…“
Muha ( umirena ): „Zzzzzzzz.“
(Intelektualac munjevito zamnmahuje novinama i udara, šalica čaja poskakuje, čaj se proliva, muha pogođena novinama, pada na papir rukopisa, krvari)
Intelektualac (zadihanotrijumfalno): „Evotina, prokleta zunzaro, štasmislila da će ti samo tako proć, ha! Jesam te, a?! Tiš’meni tuda seruckat. To moš’materi svojoj seruckat da seruckat!“
Muha (posljednjom snagom, izdišući) : „Zzz?“
(Intelektualac uzima muhu i odnosi je u kut sobe, baca na pod i, gazeći je, izvodi neku vrstu ratničkog plesa): „ Evoti na, i još i još! I zapamti, nitko ne može mene niti će ikad moći, zajebavati nekažnjeno. Nitko! Sad znaš!“
(Soba je ista kao i na početku, Intelektualac okrenut leđima gledalištu, piše. Ojednom se smračuje toliko da mora upaliti lampu.)
Intelektualac (osvrćući se po sobi i prema, nevidljivom na sceni, prozoru): „Zašto se danas tako rano smračilo?! Oluja se sprema, štoli? (odlazi prema prozoru), čudna li crnila, da otvorim prozor, da vidimo što je, neka gadna… (otvara prozor) AAAHHH !!“
(U sobu kroz prozor navaljuju stotine tisuća, milijuni muha, potpuno ga prekrivaju, uvlače mu se u usta, nos, uši, on krklja, davi se, pada na pod nepomičan. Roj izlijeće kroz prozor. Netko kuca na vrata. Ulazi sredovječna žena kose podvezane maramom, to je služavka Barica koju zovu i Maricom )
Služavka Barica/Marica (stojeći na ulazu u sobu, krši ruke): Jezušimarija gospon, opet ste se nalili, ma kako ste se samo nalili, k’o zemlja ste se nalili! Pa sad ti Barice/Marice čisti!“
(Ulazi u sobu vukući za sobom kolica nalik smetlarskim samo veća, bez po muke diže nepomično tijelo i baca ga grubo u kolica, zamahne par puta, ovlaš, metlom po podu i, vukući kolica s tijelom čiji udovi vise van, izlazi).
ZASTOR

Foto: www.morguefile.com