Sve objave od knjizevnostuzivo

Sava Radulović: Izguglaj mi djetinjstvo

Računari, te šarene kutije plaćene na rate,
propušteno djetinjstvo neće da vam vrate.
Jer bezbroj zabavnih sati u jednom danu,
vi ćete zalud željeti gledajući ih na ekranu.
Svako naše malo djelo za vas je danas strano,
ne shvatate da život propuštate lagano.
Jer ko nije bio čarobnjak i pravio od otpada lijek,
taj ne može reći da je proživio vijek.
Ko na rijeci nije učio da pliva,
taj ne zna kako izgleda ona divna modrica siva.
A nije se najeo tetkinih kolača i pita
i ko nije čuo hiljade priča vezanih za Dražu i Tita.
Ko nije žmurio, a brojao lažno
ne zna šta je tad djetetu bilo važno.
Ko nije gutao crtaće ko supu,
ko nije u blatu za klikere pravio rupu.
Onaj ko nije pravio Sneška,
mora da je neka budala teška.
Ko nije gledao Čaplina i italijanske kanale,
sigurno mu takvi trenuci fale.
Ko nije imao neki skroz auto stari,
taj ni za ove nove marke ne mari.
Ko nije kartao i duhove zvao,
taj ništa o životu nije znao.
Igrao kvizove a čekao ljeto,
da sa malim rođacima opet ponove sve to.
Ko se u djetinjstvu nije najeo čokolada,
odmah neka zna da neće nikada.
Ko sa jafe biskvit nije skidao med,
više nikad ni neće doći na red.
Kome par metara drva nijesu bili brod
i svaki drugar iz ulice isto kao rod;
ko nije zadirkivao po nekoga strica,
taj neće umjeti ispričati vica.
Ko nikad nije napisao pismo, džabe Jejl
jer nikada ne može imati istu draž najljepše napisan mejl.
Ko se nije nikad sa simpatijom pobio,
taj ni zaljubljen nikad nije bio.
Ko nije imao babu ili đeda,
ni priča čuo, niti išta gleda.
Ko nije naučio biciklo voziti bez pada,
ko se najeo krompira bez imalo rada;
ko nije igrao fota i pio litre vode,
koga nije praćka pogađala, taj ne zna šta bode.
Ko nije išao u lov, igrao se rata,
ko nije bar jednom isklepao brata;
Ko nije jeo garave palačinke,
i ko nije došao do majkine šminke;
ko nije zaspivao uz priče i bajke,
slušajući topao glas majke;
ko nije mrzio kajganu i juhu,
taj nije bio u našem duhu.
Ko nije krišom srknuo rakiju il’ vino,
tome nije moglo biti fino.
Ko jednom nije batine dobio na pravo,
vjerujte, nije nimalo zdravo.
Ko u djetinjstvu nije stekao jarane,
nije ni proživio kvalitetno sve te dane.
I još milion fora bilo bi da se slože,
al’ to ni jedan Google izguglati ne može.

Udruga Katapult predstavlja e-izdanja!

katapult

Dragi prijatelji i simpatizeri pisane riječi!

S radošću vas obavještavamo kako se možete baciti na čitanje novog e-izdanja iz Edicije Katapult. Riječ je o knjizi “Zelene doline ludosti” autorice Dijana Merdanovic, knjizi koja je iz tiska izašla “davne” 2007. godine. Zabavila je tada mnoge, a nadamo se da će i vas.  Uživajte u čitanju, besplatno je, kao što su uvijek u životu najbolje stvari besplatne… Ovo e-izdanje, kao i ostala do sada objavljena, možete naći na našem ISSUU profilu i službenoj Katapultovoj web stranici.

Melinda Kostelac, Biba Dunić i Florian Hajdu

Možda se čini zaista pretenciozno govoriti o trima autorima, živućim ljudima, u terminima povijesnog nadrealizma, no činjenica jest da se asocijacije nameću same od sebe. Svih troje autora, mojih što poznanika, što prijatelja, prije svega su likovnjaci, fotografi, grafičari, slikari, no ja ih poznam zapravo kao vrlo kompozitne, složene umjetnike, i pisce između ostalog, i kao takve ih sustavno promoviram i na stranicama Književnosti uživo. Radi se o književnosti koja je istovremeno i slikarstvo i glazba, o korištenju likovnih izražajni sredstava kako bi se postigla punoća, višedimenzionalnost umjetničkog, ona njezina dubina, širina i visina, ali ne u prostoru, nego u nekom najdubljem, najskrovitijem prekozemlju, kako ti izražama upravo Melinda, na onoj strani svijesti do koje ne dopiremo logikom, radnjom, činjenicama koje logički proizlaze iz razuma, već o onim stvarima koje su dohvatljive, razumljive, jasne, dostižne tek posvemšanjim otvaranjem i klizanjem na površini, koje će tek naknadno izazvati neke, još neutvrđene asocijacije.

Status ovih troje umjetnika je različit, no djelo ih čini sudionicima istoga misterija, onoga misterija razotkrivanja punoće spoznaje koja se zrcali u njihovim kako likovnim tako i poetskim (ne samo proznim) radovima. Njihova likovnost traži interpretaciju u poeziji, a proza traži interpretaciju u slici.

Dok je Melinda sa svoje tri Prekozemnosti (objavljene na Književnosti uživo) doprla do ruba smrtnosti – pa nam samim time najprije izazove aoscijacije neke knjige mrtvih  – ona je istovremeno krajnja životnost, stvarnost iza stvarnosti, vječnost u doslovnom smislu riječi, ali bez neke parsifalske nadmenosti dostizanja cilja kojemu na kraju ne zna postaviti pravo pitanje, već prije jedna skromnost i skrušenost u priznanju da još uvijek traži, iako je na samom rubu svijesti. Njezine prekozemnosti evociraju nadzemnost, nadstvarnosti, superordiniranu stvarnost koja spaja našu svakodnevicu s onim rubnim stanjem duha, dakle, predsmrtnim i posmrtnim stanjem, a da nas ni jednom ne dovede u kolebanje je li ona zaista takva. Ne, kod Melinde je prekozemnost stanje svijesti i duha koje zaista ocrtava ono što čovjek jest kada izađe iz banalnosti svakodnevice, no, posve jasno, to nije neka objavljiva istina svakome, već ona istina na koju čitatelj/gledatelj mora proći određenu predobuku s kojom mu se tek tada olakšava posao. Ne moram ni naglašavati da je to literarizirana/estetizirana struja svijesti itekako osviještene i obrazovane autorice.

Tri fotografije Melinde Kostelac

Na slični nas joyceovski trag navodi i sljedeći autor, slikar i pisac Florian Hajdu, stalno opalescirajući između jedne dechiricovske kolorističke pripovjednost mita (vidljive u prozi) i rudimentarnosti onoga što je svijest stvarno kada je oslobođena okova fenomena (što je u slikarstvu) kada nas nevjerojatno podsjeća na Jacksona Pollocka. Kada čitamo Floranove prozne minijature, kao i kod Melinde, imamo osjećaj da preko njih moramo glisirati, jer opadne li nam brzina čitanja/gledanja, utopit ćemo se u moru konteksta koje nam se nadaje na vanjski vidljivoj površini – riječ je o poetici koja udara u dubinske slojeve svijesti, a nikako u pleksus nekom banalnošću aktualne svakodnevne kritike. Kao i Melinda, i Florian je obrazovan slikar, no proza je način da dobije/da onu drugu dimenziju, nužno pojašnjenje svojega rada koji od svojih čitetalje/gledatelja traži i znanje i otvorenost. I ova je poetika izuzetno libidinalna, suprotno od Melinde koja je tanatografijska, no obje spajaju struju života u njezinoj posvemašnjoj punoći: erotsko/tanatičko dio je istoga, a to je batrganje svijesti iz mediokretitetske svagdašnjice prema zvjezdanom, kozmičkom, univerzalnom principu, oslobodilačkom iz okova u kojem je dominacija tijela i ega zatrpala, prigušila, pridavila druge komponete duše (a znamo iz mitskih/eshatoloških knjiga da ih je barem još pet, od kojih nijedna ne smije biti ignorirana).

Dvije fotografije i jedna slika Floriana Hajdua

Stoga je njihova literatura duboko eshatološka, ona nema onu soteriološku komponentu jer još ne pronalazi spasitelja (odnosno, onaj mitološki zadani kristoliki je izgubljen u golemim količinama osobnog istraživanja), ali predstavljaju one individualne knjigu mrtvih i živih, istine koje su dostupne onkraj istine banalne, (ne samo estetski) bezvrijedne ili manje vrijedne svakodnevnice koja na prvo mjesto stavlja potrebe tijela i ega.

Biba Dunić ovdje je treća i nezamjenjiva komponenta duboko uronjena u mizenabimsku sliku svijeta, ona zrcala koja su svuda oko nje, onaj autentičan govor spoznanje nakon prolaska kroz mračnu šumu ili duboki bunar depresije, a iz kojeg se vratila kao prorok, mistik, lučonoša, govoritelj istine. Za razliku od Floriana i Melinde koji su posve prirodno “opterećeni” likovnim obrazovanjem, utoliko je kod Bibe onaj prostor slobode posve nebranjen, posve otvoren, posve slobodan, pa je na kraju sve u ogledalima, a zrcalne su slike nas upravo mi. Mi se zrcalimo u svemu, dakle, mi smo svi samo zrcalne slike, projekcije onoga što vidimo, sviđalo nam se to ili ne. Ona svijest do kraja relativizira, a oniričko stanje kao i kod prethodnih dvoje autora postaje ultimativna istina. Dok je Melinda primarno inspirirana u području tanatičkog, Florian u prostoru libidinalnog, dotle je Biba i u jednom i u drugom, ona je most, poveznica, gape junction između ovih naizgled nespojivih obala.

Tri mizenabimske slike Bibe Dunić

Svijest/nesvijest, stvarnost/san, apstrakcija/logika, svakodnevica/vječnost sve to u ovih troje autora ukratko dolazi u njihovom djelu koje samim time postaje autentičnom reprodukcijom naše multidimenzionalne prirode, izvor naše metanoie, našeg kapaciteta za shvaćanje iskona, biti, Boga, dubine, struje svijesti, kako vam drago.

Milan Zagorac