Sve objave od knjizevnostuzivo

Robert A. Vrbnjak: Novinar

Zaposlio sam se, pišem za lokalne novine. Nisam novinar po profesiji, ali brzo sam se uklopio u tu atmosferu žurbe, buke, telefonskih razgovora, diktata događaja i pritisaka prekratkih rokova. I inače sam takav – kao sklopka, brzo se uklapam i još brže isklapam, ili sam on ili off, trećeg nema. To je i urednik prvo zaključio o meni te me već prvog dana poslao na teren, u Gornje Trupce da osmislim prilog o puknuću vodovodne cijevi uslijed čega nije bilo vode u periodu od osam do petnaest sati. Otišao sam tamo, zabilježio sve što su mi rekli; gdje je i zašto je pukla cijev, naveo da su nadležne ekipe odmah izašle na teren i u najkraćem roku uspjele zaustaviti daljnje istjecanje vode, pohvalio sve koji su radili na saniranju štete i, završavajući članak, upozorio na opasnosti koje prijete od dotrajalih cijevi. Urednik je bio zadovoljan, a posebno jer sam, kako je rekao, informacije do čitatelja uspio prenijeti vjerno, usput slikovito dočaravši atmosferu, a ne samo gole činjenice; toliko zadovoljan da mi je odmah potom dodijelio zadaću da napravim prilog o prvenstvu u boćanju za žene. Žene, boće – ima li što oku i srcu milije. Ne moram ni reći, i to sam stručno odradio. Zatim sam pisao o poskupljenju jaja i pelena, radio intervju s jednim koji je po zanimanju hvalisavac i izvještavao s regionalnog prvenstva u jede-nju krafni. U ovom poslu volim što je raznolik, nepred-vidljiv, sviđa mi se ta dinamičnost. Dobar novinar na svaki novi dan gleda kao na novu priliku i izazov, kao na mogućnost da sakupi čim više aktualnih i zanimljivih informacija. A kad smo već kod zanimljivosti, jučer sam tako trebao razgovarati sa ženom kojoj je biološki sat nenadano počeo ubrzavati, ali se nije pojavila u dogovoreno vrijeme. Ne znam je li zaboravila na naš dogovor ili je možda taj njen poremećaj sa satom kriv; uglavnom, čekao sam tamo na ulici, smrzavajući se, i za nju, u tim trenucima, u tom njenom prebrzom poimanju vremena, bio nešto što se već odigralo, bio već daleka prošlost. A kad je postalo jasno da neće doći, lijepo sam, kao i svaki dovitljiv profesionalac kojem je stalo do prikupljanja informacija, otišao do njene kuće – kako to već novinari rade u američkim filmovima. Zavirivao sam joj u prozore i udarao po vratima, ali nije otvarala. A ja baš i nisam tip koji odustaje kad nanjuši dobru priču! Otišao sam zato susjedima i njih malo ispitivao, premda mi oni nisu znali, a ni imali bogzna što interesantnog reći o njoj. Saznao sam tek da su joj preko noći sve haljine postale preuske i opisali su je kao dragu curu koja, nažalost, u životu uvijek naleti na pogrešne, na vjetropire kojima nije stalo do nje niti zaslužuju njenu ljubav.
Danas ujutro urednik nas je pozvao k sebi i odmah počeo o tome kako loše stojimo i kako će biti problema oko isplate honorara ako nam se prodaja ne poveća.
“Što najbolje prodaje novine?” pitao je gledajući nekud kroz prozor. Kako nitko nije odgovarao, ja sam se javio za riječ.
“Žutilo, 3 S ili Seks, skandal i senzacija!” rekoh.
“Upravo tako Koprivnjak! Bravo!” pohvalio me pred svima, dodavši kako sada od svih nas očekuje da pokažemo više inicijative, više zalaganja po tom pitanju. I tako mi je dan započeo na terenu, u potrazi za 3 S. Ali već oko devet mi se više ništa nije činilo dovoljno skandalozno, senzacionalno, a ni seksi, pa sam otišao u Alibi bar u nadi da će u smjeni biti ona konobarica koja ima dobro dupe, međutim nije bila. Za šankom, u društvu nekih sumnjivih investitora, sjedio je lokalni političar kojeg svi znaju kao Kvazimoda, zbog te njegove face. Pio sam kavu, ispod oka promatrajući Kvazimoda, kad mi je odjednom proradila probava i zgrabila me inspiracija, te je iz mene izletio članak o Virgilu Zonesu, čovjeku nad kojim su usta preuzela vlast – izmislio sam mu ime, lik i djelo, da budem iskren, cijelog sam Zonesa izmislio.
Ovako je nekako išao taj članak, tekst koji, nažalost, neće biti objavljen, jer je na kraju smjene neslavno završio u Recycle Binu, na mom, sad već bivšem novinarskom desktopu:
Stvoreni smo s dva uha za slušanje i jednim ustima za govorenje, valjda iz razloga da bismo na taj način dvo-struko više slušali nego govorili. Ali što reći o Virgilu Zonesu, čovjeku koji se rodio s dvama ustima i samo jednim uhom? I to ustima koja svaka za sebe, neovisno o onim drugim, rade sve što usta već i inače rade: govore, jedu, piju, pjevaju, ljube se, hrču i zvižduću. Liječnici tvrde da Zones nije podvojena ličnost, već da su mu usta – i donja i ova gornja – ovisna o drugim centrima u mozgu te, shodno toj činjenici, imaju svoju volju i stav, svoju jasno izraženu autonomnost i samodostatnost, tako da se on po tom pitanju ponaša kao dvije potpuno odvojene, protuslovne osobe, cijelo se vrijeme nalazeći u očiglednoj kontradikciji sa samim sobom. Kod Zonesa i njegovih usta vrlo je zanimljivo i odmah se uočava i to da su ona potpuno različita. Ne toliko izgledom koliko po stavovima, po onom što pričaju i kako mu se ponašaju na licu. Tako, primjerice, jedna puše, a druga su zakleti nepušač, prva imaju žensku, a druga mušku ćud, donja vole jesti čvarke, gornja bi radije nešto slatko, jedna uče kineski, o ova na čelu svirati klarinet, jedna zagovaraju gay brakove i eutanaziju, a druga se zalažu za prijevremene izbore. Zonesu s njima stvarno nikad nije dosadno, ali mu sve to predstavlja i popriličan problem, a posebno iz razloga što ima samo jedno uho pa ih u tom njihovom nadmudrivanju najčešće baš i ne čuje najbolje. Ispada zapravo da je najsretniji kad mu usta ne razgovaraju međusobno, kad su posvađana. Uživa u tim trenucima kratkotrajne tišine i misli svoje. Na pitanje koja od njih smatra više svojim pravim ustima, i jedna i druga izjavljuju da su to upravo ona i svoju tvrdnju potkrepljuju nizom argumenata, ne prestajući s optužbama na račun onih drugih. Dotični je rođen u Engleskoj, gdje je u mladosti bio predmetom brojnih medicinskih istraživanja. Usprkos svom hendikepu, u zreloj se dobi dokazao kao uspješan poduzetnik. Oženjen je i otac šestero djece.
Tu sam još štošta nadodao o Zonesu, o njegovoj obitelji, prijateljima i suradnicima, a student koji radi na obradi fotografija poslije je u Photoshopu kreirao Zonesa, copy-paste sistemom zalijepio Mick Jaggerove usne posred čela Damira Kajina, a jedno mu je uho jednostavno izbrisao.
Kako bi cijela priča dobila i toliko nužnu interakciju s čitateljstvom, na kraju sam postavio pitanje: Kakav bi život Zones imao da se kojim slučajem rodio na ovim našim prostorima?
Možda bi postao političarom? Jer rođen takav kakav već jest, ima tu prednost da može dvostruko više govoriti i dvostruko manje slušati. Dakle, idealan političar – priča dvostruko, a sluša samo polovično… ponudio sam odgovor u posljednjoj rečenici članka.
Kad je pročitao tekst, urednik se nije doimao nimalo zadovoljnim. Samo je pitao gdje mi je tu 3 S i savjetovao neka se ugledam na kolegu Mrđana Kulenovića koji svoj posao odrađuje korektno, ne izmišlja tamo nekakve Zonese, već prati scenu, piše o toaletama, novim cipelama i predbračnim ugovorima poznatih, u svakom članku redovito spomenuvši barem dvoje-troje političara, sportaša ili celebrityja, uspijevajući na taj način tekst učiniti zanimljivim i razumljivim najširim slojevima čitateljstva.
“A-ha”, potvrdio sam i sklopka je negdje duboko, duboko u meni preskočila na off. Kraj priče! Dobio sam ili dao otkaz, ne igra ulogu, ionako nisam tip za novinara, nemam taj osjećaj za medijsku atmosferu i atraktivne informacije, ne vidim se u svijetu 3 S glamura, nemam blage veze što i o čemu ljudi vole ili žele čitati.
Eto toliko o mom novinarenju.
Opet sam nezaposlen.
Dane provodim u parku. Slijedim usamljene žene koje šeću sa svojim četveronožnim prijateljima, a kad im postanem sumnjiv, sjedam na klupu i listam oglasnik.
Klinika traži psihijatra za životinje. Uvjeti: poznavanje pseće i mačje psihologije i sklonost prema radu s razmaženim i neposlušnim kućnim ljubimcima.
Javiti ću se na ovaj oglas.
Svakako hoću. To je posao za mene!

Dončo Rumenov: Dosadan dan u ulici moje bake

Uhvatio sam ptičicu koji je nepokretna stajala na zbirci poezije Aleksandra F. P.
Zbirci je nedostajalo dvadesetak stranica jer je Asen na proslavi Nove godine, nakon dvanaeste Zagorke i drugog marokanca, s njom iz protesta obrisao stražnjicu. Druga polovica zbrirke, bila je toliko loša da smo bili uvjereni da ju je napisao urednik, tek toliko da zatvori jedinu knjigu nesretnog dripca koji se 1924.g. objesio u kupaonici.
Malo prije tog čuo se udarac na staklu otvorenog prozora.
Vrtio sam šakom da vidim bolje. Pretpostavljao sam da joj vrat nije slomljen jer inače ne bi mogla stajati na nogama. Drugom rukom umočih prste u vodu i stavih joj kap iznad kljuna. Moj sivi mačak Kapetan Riki oblizivao se ispod stola i siguran sam da to nije bilo zbog kobasice koju mi je stara uz demižon domaće donijela iz Stranđe.
Mali letač još nije davao znakove života. Prihvatih se druge čaše, one u kojoj su bili ostaci rakije od sinoć i ispih je skupa s pepelom i mrvicama Kozunaka.
Ptičica otvori oči. Rikijeva njuškica se počne tresti i drhtava mačja recitacija odzvoni kuhinjom.
“Ne, odjebi”! – Nogom mu pogurnuh zdjelicu s mačjom hranom – “Da ti nije palo na pamet.”
Kroz prozor sam gledao stabla okićena Martenicama i oblake iznad NDK. Bilo je dva poslijepodne i Mitko s drugog kata pušio je na prozoru i pričao sam sa sobom. Istjerao sam mačora iz kuhinje i stavio pilota na okvir prozora. On pogleda lijevo pa desno pa opet lijevo pa gore i prhne prema stablima u parku.
Ostatatak dana proveo sam razgovarajući s Galinom. Telefon je star. Ona je u Burgasu. Brine se za ujaka. Možeš si misliti.
Kasnije toga poslijepodneva, prelistavao sam stari broj Kapitala i zaključio kako su mi ekonomski savjetnici pri veleposlanstvima osobito iritantna čeljad. Nije mi padalo na pamet da palim televiziju. Udahnuo sam duboko, ugasio cigaretu u konzervi grčkih sarmi i dokrajčio demižon iz Strandže. Navečer sam proučavao Larousseovu ornitologiju i zaspao s knjigom na prsima. Sanjao sam kako sjedim s Galinom u parku tik ispod grana gdje se skupljaju pernati piloti. Fućka se njima za ekonomske savjetnike pri veleposlanstvima. Sutra je drugi dan proljeća. U pet popodne dolaze po baku.

Alen Brabec: Valeria

Londinium
tone
prepušteni sami sebi
starimo lašteći posude od mjedi
svo srebro i zlato
dali smo glasnicima
korupcija je vladala gradom
i svim putevima preko kanala
golubove davili smo medom
tek kasnije javila se sumnja u ispravnost naših djela
jer pojeli smo pismonoše
zatrlo se naše sjeme
u zakulisnim igrama otrovanih kaleža

trulež se uvukla u nadu i vjeru
žrtve koje smo prinosili
u estuarij
iskopani leševi kužnih djevica
plutali su danima
napuhnuti

pirovi, fazani
kopuni
pusi
grčki robovi
pjesnici
španjolsko staklo
divlje robinje s druge strane zida
govornici koji slave posljednje sunce
noževima sijeku vene
u oronulim kupeljima

Senatus
Populus
trune se brojke
i Valeria Victrix
trune mrtva u blatu
Que
Romanus

Zoran Žmirić: /iz zbirke u nastajanju “Zapisano metkom”/

znaš ono
kada ti dosadi čekati
pa premda to bila i smrt
eto, meni je dosadilo
imam osjećaj da je kučka već odavna tu
skrila se i gleda me
igra mi se sa strpljenjem
ogrnula se kravljom kožom
eno je preživa na livadi i kao
gleda na drugu stranu
a točno znam da
kada okrenem glavu
trepće prema meni tim Bette Davis očima
iskopat ću ih majke mi

ako sretneš smrt
neka ti ne bude teško
dovedi mi je ovamo
da završimo s tom farsom
samo, primijetiš li da
pod haljinom skriva
kutiju sa šahom
reci joj da taj film neće gledati
pa neka ga je sto puta snimio Bergman

malo znam o šahu
crni, bijeli, sitnež i vlastela
i znam da konj ide u el
nema šanse da ću se kockati
životom na drvenoj ploči
sve neka je nalik na zastavu i grb

a uhvatim li je da vara
stjerat ću je u zečju rupu
i to onog ucifranog, ožujskog, bijelog
koji bi si od jada pojeo i frak i leptir mašnu
samo kada bi vidio u kakvoj tek ja
zemlji čudesa živim

čuo sam jednom
da je ta bajka u biti šahovska igra
putovanje bijelim i crnim šumama
zato klinka na koncu priče i postane kraljica
pješadija uspije prijeći bojno polje
promaknuće za junake
ne pitaj detalje, ne razumijem….

samo znam
da s njom hoću odigrati zadnju igru
i to odmah
iako nisam sklon bilo kakvim partijama
i loš sam generalno
u igrama strpljenja
(kao što možeš i sam zaključiti)
no možemo recimo
obaranje ruke
boli me briga što je njezina
sama kost i kosa

a ako iz nekog razloga baš mora biti šah
tada joj prvo želim reći
da ta igra i nema nekog smisla
jer crni i bijeli pijuni, samo su pijuni
i potpuno su isti kada oguliš im lak
i ne treba biti jako pametan da shvatiš
kako više sliče jedni na druge nego li na svoje kraljeve
zanima me vidi li to ona tim svojim kravljim očima
ili je glupa
ili joj je jednostavno svejedno

ako sretneš smrt
reci joj
da ćemo igrati što god želi
neka bira igru
ali ja biram pravila
svi pijuni na jednu
svi kraljevi na drugu stranu
a za konje i ove druge
koji umjesto naprijed
kreću se u krivinama
i skakuću okolo naokolo
oderem ih ja k’o zečeve
i ožujske i martovske
da znaš
a sudac može biti
napušena gusjenica
ona ima uvjerenje
sa sedam pečata

/iz zbirke u nastajanju “Zapisano metkom”/

Ilustracija: Ingmar Bergman, Sedmi pečat

Blago Vukadin: TV panorama

Prije doručka, kad nikomu od većine poštenih ljudi nije do gledanja televizije, na austrijskom drugom programu emitiraju uživo slike s raznih jezera i planina popraćene ugodnom klasičnom muzikom – nije naporno za gledati, slušati je još prijatnije, a slike prirode su prekrasne. Iz najboljih mogućih perspektiva prikazuju se u to doba bijeli skijaški tereni, utabane staze za pješake ili vruće plaže na hladnim jezerima – ovisno o godišnjem dobu. Moj mlađi brat, doduše, nikada nije na odmoru – ako i uhvati nekoliko dana slobodno on ode do Novigrada gdje se s društvom napije ili maksimalno do Mandina Sela, na Kovačušinu pitu u Tominoj konobi – no redovito putuje i u spomenuta brda i na jezera, ali nikada na odmor nego u pravilu poslom.
Prošle godine, kad je zima bila izuzetno gadna i očajno hladna, zapalo ga je da mora otići na jedan planinski vrh, iznad 2000 metara, popraviti nekakve uređaje za mjerenje brzine vjetra. Da ima išta u glavi nazvao bi mene, ja bih mu rekao da je „vitar jak“, zapisali bi nešto u izvještaj i to bi bilo to. Ali nije Marinko takav!
Probudio se u tri ujutro, popio kavu na brzinu, iznad pidžame navukao debele hlače i suknene čarape, na glavu nabio kapuljaču dok se auto ne ugrije, četkicom za zube oprao krmelje ispod očiju, a pastom za brijanje namazao zube, opsovao nešto gadno i sjetio se potom da djeca spavaju pa se mamuran šutke zaputio u planinu.
Je li usput sreo srne, vukove, medvjede ili ono tibetsko govedo velikih rogova, ne zna ni on pa mi to nije ni mogao ispričati, ali veli da je cesta bila čista, da je brzo stigao na lice mjesta, izvadio komad leda iznad senzora za mjerenje brzine vjetra i tako ga otkočio. Da je mene pitao odmah bih mu rekao o čemu se radi pa je mogao poslati nekog drugog, ali kao što rekoh on mene nikad ne zove kad treba nešto uraditi.
Budući da je u roku od nekoliko minuta završio posao, popio je poluzamrznuto pivo koje mu je od pretprošlog ljeta ostalo u gepeku i baš je planirao krenuti nizbrdo kad je osjetio pritisak u mjehuru i zauzeo poziciju pored auta, da mu se ne smrznu oni dijelovi tijela koje ženska čeljad voli u punom sjaju i veličini.
Kad je baš bio u sredini – dakle u onom trenutku u kojem nema šanse prekinuti mokrenje – zazvonio je mobilni telefon u desnom džepu njegove pidžame pa se namučio da ga izvadi, ispustio vjetrove koji nisu bili moćni poput bure na vrhu spomenute planine, ali zato puno bučniji, otresao zadnje kapi mokraće i spremio mušku opremu u toplo i sigurno, te se nakon sedamnaestog zvonjenja, kratko prije ukjučivanja automatske sekretarice za ostavljanje poruka, konačno javio nervoznom sugovorniku na drugom kraju nepostojeće žice:
– Ja sam. Ko je? Šta je?
Javio mu je se ženski glas glavne urednice jutarnje TV-Panorame:
– Molim Vas da prestanete mokriti direktno u kameru. Cijela Austrija gleda kako i čime Vi obavljate nuždu.
– Već je kasno, gotov sam. I ovaj senzor Vam sad radi – odgovorio je Marinko, spustio slušalicu i zaputio se u auto.
Dok se spuštao nizbrdo opet su ga nazvali iz državne televizije i zahvalili mu jer su tog jutra postigli rekord u gledanosti, prije svega zahvaljujući ženskoj populaciji u životnoj dobi između pedeset i osamdeset godina.
Nakon toga nazvali su i mene i zamolili me da drugoga jutra ja odem popraviti nekakav odašiljač na nekom drugom brdu u nadi da će na taj način i mlađe žene privući na svoj kanal, ali ja nisam imao vremena pa tako nije bilo ništa od moga putovanja u Alpe prije izlaska zimskog sunca. Ja sam im također napomenuo da takve poslove preuzimam isključivo tijekom ljeta, no ne znam jesu li me razumjeli.

Fotografija: Thomas Peter