Sve objave od knjizevnostuzivo

Mojca Bereša: Instant

Ujutro popiješ instant kavu

za doručak instant palenta s mlijekom

pročitaš instant vijesti

snimiš se na instant kameri

da instant snimku 

pošalješ u instant poruci

instant prijatelju.

Vrijeme je za instant zaradu

na instant biznis sajtu

slijedi instant odmor 

da popiješ instant čaj

pojedeš instant ručak od piletine.

U instant teretani

upoznaš instant ljubav

i poslije instant večere

namažeš se instant kremom protiv bora

uzmeš instant drogu

za instant duhovnost

nastane instant pjesma

za instant umjetnost

i doživiš instant prosvjetljenje

da možeš živjeti u instant znanju…
U tvom instant životu je 

vječita jedino iluzija
da živiš kvalitetan život.

Fotografija: morguefile.com

Zoran Žmirić: Onaj koji je obukao Mjesec (fragment)

Doplovivši na cilj, Kristijan nije mogao odvojiti pogleda od Grada Svjetla, kako su Indijci tepali Benaresu. Njegovih milijun žitelja zvali su ga Kaši ili Varanasi jer se nalazio na mjestu gdje su se spajale Gangesove pritoke, rijeke Varuna i Asi. Tek s te, riječne strane, moglo se u cijelosti uživati u svoj raskoši njegove arhitekture. Stepenasti hramovi grada uzdizali su se iz Gangesa u kojoj se kupalo na desetke tisuća hodočasnika. Stupovi plavičastog dima obrednih vatri kojima je rodbina kremirala pokojnike, dizali su se visoko iznad ružičastih kupola hramova razvlačeći se na povjetarcu koji ih je nosio kilometrima. Tek bi se poneki magličasti oblak nakratko zavukao u zelene krune visokih stabala da bi se lijeno rasplinuo u narančastoj izmaglici. Na pagodama koje je ljudska ruka u stijenama isklesala prije više od tri tisuće godina, vijorile su se zastave od žute svile, dok su uz samu obalu Gangesa bili pobodeni šareni suncobrani pod kojima su se na pijesku odmarali kupači raznobojne odjeće, zbog čega je ovaj, poput bombonijere šaren prizor, svakome ostajao u trajnom sjećanju. Vidjevši Benares, Kristijan se nepovratno zaljubio, shvaćajući razinu obožavanja kojom ga Hindusi, Budisti i Jaini štuju poput božanstva, nazivajući ga svetim gradom i gradom hramova. Po predaji osnovao ga je sam bog Šiva, a Buda je u njegovom predgrađu Sarnatu održao svoju prvu propovijed. Među njegovim nebrojenim hramovima najviše se štovao Zlatni hram u kojemu se, vjeruju Hindusi, nalaze posmrtni ostatci jednog od Šivinih avatara, kao i Hram majmuna u kojemu se po legendi niotkud pojavio kip božice Durge, nakon čega je ovo postalo mjestom hodočašća. S obje strane obale, ljudi su niz rijeku puštali košarice od lišća i trave u kojima su, odolijevajući lahoru, tinjale svijeće. Činile su se kao bezbroj duša na izdisaju što hrleći ušću pokušavaju doseći izvor, kao Benares i Ganges, kao početak i kraj.
No koliko god da je Benares bio zavodljiv, više od njega Kristijan je bio fasciniran priprostim Ćandradarom koji ga se toliko dojmio, da se po iskrcaju tereta vratio s njime u Kurukshetru, što ovome uopće nije teško palo. Nijedan od njih ne bi mogao sa sigurnošću reći koliko su puta oplovili tu rutu, iznova primajući teret koji su dopremali do obala Gangesa. Putujući zajedno naučili su da mogu provesti sate, bez da progovore i riječ, a da nijednome od njih to ne bude mrsko u srcu. Nisu imali potrebu razgovarati tek kako bi tjerali tišinu, dapače, uživali su u njoj nalazeći u ritmičnom klopotanju valova zvuk beskrajnog mira kojemu je uzburkani um oduvijek težio. Kada bi Ćandradar poveo razgovor, pričao je o čaju, jer ni o čemu drugome nije ni znao, uvodeći Kristijana u tajne himalajskih grmova, pa se ovaj znao zapitati bavi li se njegov suputnik prijevozom ili uzgojem ove biljke. Dok su odmarali privezani uz obalu, Ćandradar je, vidjevši kako Kristijan nema potrebu za snom, i sam dobivao poticaj da ostane budan. Čitavu bi noć s velikim žarom pripovijedao o nečemu što je bilo naizgled banalno, pa se Kristijan, prepoznavši silinu Ćandradarove ljubavi prema prirodi, s užitkom prepuštao čak i onim pričama koje je dan ranije već čuo. Ćandradar je objašnjavao kako je navada ispijanja čaja u Indiju došla iz Kine preko Tibeta od kud je dopreman stiješnjen poput bloka cigle, a ta se tradicija i danas očuvala u nekim dijelovima Indije. I sam je Ćandradar svom ujaku Indri donosio čaj pakiran u takvim blokovima, a on mu je uvijek iznova govorio – Čajnik istovremeno predstavlja udobnost samoće i zadovoljstvo društva – što je Ćandradar prihvatio kao životni stav.
Kristijan je mnogo naučio na rijeci. Kako ne daju svi vrtovi u Darjeelingu jednako dobre čajeve i kako je za proizvodnju vrhunskog čaja važno da vrt bude posađen iznad tri tisuće metara. Na tim mjestima temperatura ne smije biti niža od pet i viša od dvadeset stupnjeva. Naučio je da su zeleni i crni čaj plod jednog te istog grma te da ih različitima čini način na koji se obrađuju. Zeleni se odmah nakon berbe vlažio parom da bi se potom sušio na propuhu, dok se crni nakon branja puštao neka vene na zraku, da bi mu se usred fermentacije aroma zadržavala prženjem na velikoj vatri. Ćandradar je pričao dajući Kristijanu povoda da razmišlja o tome kako isti odgoj ne stvara jednako kvalitetne ljude i kako za dobar karakter nije dovoljno imati tek dobre uvjete za život. Razmišljao je o tome kako čovjek u jednom trenutku života načini izbor koji nepovratno briše sve ostale mogućnosti. Shvatio je kako vrlina kod jedne osobe, može biti mana kod neke druge i kako ono što je nekome dobrodošlo, drugome može biti teret. Također je dokučio kako ne postoji jedinstveni odgovor koji bi bio valjan za sve. Razmišljao je o sebi, kakav je bio prije bolesti i kakav je postao nakon što je obolio. U kakvom se mentalnom stanju nalazio prije nego je krenuo na put i u kakvom je sad. Koje su ga visine i temperature oblikovale i u kakvim je pećima gorio da bi postao to što jest. Naučio je kontrolirati vrijeme kako bi dobio točno onaj okus čaja kojeg bi poželio. Čak se izvještio u upravljanju brodom, svladavanju brzaca, kroćenju vjetra i struje, naučio je gospodariti kormilom, biti peljar koji zna cilj i koji s njega neće skrenuti ma što da mu se ispriječi na putu. Gledajući rijeku kako teče, pitao se tko se doista giba, voda ili on. Rijeka se nepomično ukliještila između obala, kao što je i on mirno sjedio na pramcu, a struja je pak hrlila prema ušću zbog čega je i on putovao bez pokreta.
Kao i Ganges, iza sebe je ostavljao kilometre, i razmišljao, protječe li tako i vrijeme ili ono stoji, dok su ljudi ti koji prolaze. Doplovivši do Benaresa, zapitao se koliko je već puta na obalu iskrcao bale čaja i koliko je još potrebno da oplovi istu rutu prije no odluči da će to biti posljednji put. Pitao se i gospodari li svojim životom, drži li sudbinu u svojim rukama ili je ona tek cvjetni vjenčić natopljen valovima kojeg nose hirovite struje slučajnosti. Tada se iznova sjetio cilja svoga putovanja, pa se tri tjedna nakon prvog ukrcaja konačno oprostio od Ćandradara i krenuo u susret cilju.

Fotografija: morguefile.com

Milan Zagorac: Sveta knjiga za spas vukodlaka i bezrepih majmuna

Sveta knjiga vukodlaka, Viktor Pelevin, prevela s ruskog Irena Lukšić, 2007.

Nemoj biti beskrila muha u Krajnjoj Tuli,
Nemoj se bojati noći koja je skrila sve oko nas.
U njoj zavijaju dvoje – ja, lija A Huli,
I tajanstveni prijatelj moj, Pizdek pas…

Neka mi čitatelji unaprijed oproste na dvjema stvarima: na činjenici da sa sedam godina kašnjenja (i čitanja) pišem o jednoj knjizi koja mi je sada dospjela u ruke (usput rečeno, u Rusiji objavljene 2004.) i na tome da se koristim riječima koje možda ni nisu razumljive, koje čitatelja još više zbunjuju, moguće dovode i u zabludu o samoj naravi stvari, pa o kojoj god se to “stvari” radilo.
Ali radi se baš o takvoj knjizi. O knjizi koja zbunjuje. Ona je već u svojevrsnoj preambuli definirana kao nešto “nevrijedno čitanja”, nešto čemu se možemo podsmjehivati s naših sigurnih i odlučnih pozicija, nešto što ni nema veze sa stvarnošću, nešto što je neka vrsta pseudoromana, a što nam jamče imena Tengiza Kokoeva, bojnika i šefa O/M “Bitca centra”, dakle, obavještajca, Maje Majačarske i Igora Koškodavlenka, magistara filologije i Peldisa Šrama, voditelja TV-emisije “Karaoke o Glavnom”, dakle, sve od reda spin menadžera i stručnjaka za plasiranje, recimo to tako, službene istine.
Hvala Ireni Lukšić da je ovoga autora predstavila u nas, ja sam počeo od kraja, ne od početka, pa su mi njegove kronološki novije knjige bile prve, a sada se lagano vraćamo unatrag, ali to ne mijenja ništa na stvari. Viktor Pelevin i dalje je enigma, moguće da je on sam ključ enigme zvane “Viktor Pelevin”, a koja, govoreći o riječima (i to riječima) stvara nove i nove zbunjujuće iluzije današnjeg vremena koje ćemo, i to ako bude sreće i zdravlja junačkog, moći razriješiti samo na jedan način, da se oslobodimo stege razuma i logike (eh, sad da mi je ne-filozofske potkrijepe jednog Francoisa Laruellea!) koji nas zanavijeke vrte u dualnostima odluka, e da nas na kraju ne odvedu nikuda, varajući nas tzv. logičnim, zar ne?
Jer što je to logika? Što je to razum? Što je to odluka? Što je to oko čega ne postavljamo pitanja nego ih uzimamo zdravo za gotovo? Pelevin u svojoj prozi, pa tako i u ovoj vukodlačko-lisičarskoj romansi klizi u upravo ta pitanja koja su doslovno podignuta na najvišu potenciju. Kada bi me netko pitao koja je glavna tema romana “Sveta knjiga vukodlaka”, rekao bih jednostavno i jasno: pitanje riječi, smisla, sadržaja.
Tek kao drugu, moguće i marketinški zanimljiviju instancu spomenuo bih obavještajce vukodlake, kurve lisice, medijske manipulatore, šamanističko zazivanje nafte na dalekom sjeveru i kaotičnu posttranzicijskopostsovjetsku putinovsku moskovsku sadašnjost.
Radnja ove proze je u svojoj temeljnoj liniji “prozaična”: prostitutka imena A Huli (odnosno, “kurac” na ruskom), a la Dolores Haze, dakle izgleda četrnaestogodišnjakinje, ali zapravo 2000 godina stara lisica (čak pomalo i ofucana) koja svoje klijente peca repom, odnosno dovodi ih do hipnotičkog transa u kojem je njihova nenadmašna seksualna maštarija bila zaista “stvarna”, dok se ona u stvarnom vremenu bavi proučavanjem filozofske literature (puno se toga spominje, ali odvojimo Heideggera, Baudrillarda i neizbježnog Berkelyja, te, bez ostatka bigbangovca Stephena Hawkinga i njegovu Kratku povijest vremena koja je temeljna zabava tijekom nekopulirajućeg spolnog čina), dakle, ta kurva naleti najprije na šekspirologa-sadomazo manijaka-fsb doušnika koji je prijavi policiji, i to tajnoj, najtajnijoj, najodanijoj, onoj koja je puna nasljednica dobrog starog KGB-a, a zatim ona nalijeće na inspektora Aleksandra Sašu Seroga, e, ovaj put punokrvnog vukodlaka koji odmah u lisičinoj pojavi osjeti ono, štono bi se reklo, alkemiju ljubavi koja se pretvori s vremenom u nešto što autor naziva “repojeb”, a s dodatnim vremenom u nešto što počinje mijenjati i samu vukodlačku narav opasnog inspektora dok ga na kraju ne pretvori u psića vrijednog sažaljenja.
Da, naravno, Pelevin ne bi bio Pelevin da nije ušao u pore društveno-političko-obavještajno-naftonosne priče zvane današnja putinovska Rusija (iako bez riječi spomena), no posve je jasno da je jedan sovjetski blef zamijenjen drugim postsovjetskim blefom utemeljenom na crpljenju (i to kakvom!!!) nafte s dalekog sjevera što osiguravaju vampiri-vukodlaci u svojim šamanističkim seansama (ne čini se ni nevažna priča o dobroj kravici koja daruje zlato, pa tako ovdje kravičina lubanja daruje naftu, dobra je to stara ruska bajka koja uvažava pučko vjerovanje i staroslavensku nepomućenu odanost majci prirodi, sada majci Rusiji) i neokonzumeristički rusvaj koji je zamijenio socijalističku “spartu” u kojoj se konzumerizam sustavno prikazivao kao neprijatelj duha (da bi se na kraju urušilo upravo na tome, negirajući tu liberalnokapitalističkoprestižnu ljudsku prirodu): ipak, nije tema ove knjige u svojoj dubokoj biti to. Ono je prije kolateral, ono što se zbiva u svijetu utemeljenom na samim lažima (riječi su tu da bi se stvarale laži, da bi se povrijedilo drugoga i da bi se pričalo o onome što ne postoji, kaže u jednom pasusu lija), a čiji se odnosi manifestiraju kao submisivnost ili supremacija doslovno u seksualnom odnosu, dakle, onom desadeovskom, u onoj seksualnosti koja je manifestacija podčinjavanja ili vladanja, “jebanja” ili “biti jeben”, kako god se to shvatilo.
Katalizator radnje postaje ljubav, ono što ne pozna ni lisica imena A Huli (zamislite, ona je spojila onaj ideal “jebati, a ostati nevin” zbog čega joj se čak rugaju i druge lisice, sve dok nije upoznala Sašu!!!), ni Saša koji postaje sada umiljati tužnjikavi pas, a ne više moćni vuk (i tu smo opet na vuku i djevojčici), dakle, ljubav koja razara manifestirane karaktere i postavlja ih na drugu ravan, na drugu liniju, ljubav koja razara moćnu mašineriju laži (dakle, riječi) i koja nije prispodobiva nikakvim ni ljudskim ni vampirskim ni vukodlačkim pojmovima. Sve bi to otišlo u smjeru kršćanskoosloboditeljske priče (Saša se deklarira kao veliki pravoslavac, ali nominalna “vjera kao ideologija” nema nikakve vrijednosti, ona je tada “samo ideologija”) da A Huli nije iz jednog drugog kruga, onog budističkog, koji će svijet doživljavati kao samsaru iz koje se pojedinac sam, dakle, bez Krista, mora osloboditi, odnosno naučiti osloboditi.
Saša, razoružan, pomalo razočaran u učinke ljubavi (ali to nam nije do kraja baš dano), a s formalnim razlogom da je za njegov ukus “lisica jednostavno prestara”, odlazi na svoju stranu, a lisica zaključuje da joj je najbolje izaći iz ciklusa manifestiranog života i “nastaniti se” u nemanifestiranoj stvarnosti, koja je dostupna čak i bezrepim  majmunima, ali “zbog količine lošega što su napravili u životima”, tj. karme koja je ljudima opterećenija, za razliku od vukodlaka, oni trebaju i dio 30 ciklusa (dakle, rekli bismo inkarnacija).
Izlazak iz samsare je krajnje jednostavan, ali ga ljudi ne mogu shvatiti. Oni ništa ne mogu shvatiti jer svemu lijepe dodatna značenja pa se gube u beskrajnoj petlji.
Opet se vraćam na početak: o čemu govori ovaj roman? O svemu pomalo, a ponajviše o biti samoga jezika, o njegovoj višeznačnosti, o nemogućnosti dolaska do krajnje istine putem jezika koji nas stalno i stalno vraća u neka odlučna definirana značenja dok se ona opet ne pokažu privremenima, prolaznima i nimalo točnima – baš poput beskrajne petlje. No kada bi Pelevin roman strukturirao samo oko toga, a bez ove špijunskotranzicijskodoušničke ruske priče, ne bi bio toliko zanimljiv, a kamo li dostupan široj publici, kao da bi izvrsnom jelu bila oduzeta ona jedna čarobna mirodija koju ne može nadoknaditi niti jedan drugi suplement. Ovaj ruski dio priče, priče o mentalitetu (to su svi ti špijuni, sve te veze, svi ti političko-urotničko-ezoterijski posli, sve te teorije zavjere) čini je aktualnom baš sada i baš ovoga trena kada je svjetski infomacijski rat na svojem vrhuncu i kada njegove rezultate vidimo kao tragične saldokonte na difuznoj svjetskoj bojišnici asimetričnih ratova x-te generacije (kažu 4., mi ga poznamo kao rat protiv terorizma). Pelevin je učinio dosta na njegovoj demistifikaciji, sada je na nama kao čitateljima da shvatimo, no, vraćam se na početak, riječi su tu da se laže, pa nisam ni sam siguran je li nam ikakva istina dostupna. Možda je zaista kvaka u ljubavi? Ne znam, možda, no i nju izražavamo riječima.

Foto: http://www.morguefile.com/

Florian Hajdu: Dan nedeljni, bez Csokia, na Pisarou

Vazduhoviseći  vupertalski  tramvaj na jednoj šini  bez trole, sa okačenim točkovima, velikim nalik parnoj lokomotivi, zmijao je iznad bistre kolenoduboke rečice Vupa, podnovljene prirodnim tamnomaslinastobojnim, ljigavolikim, raznoveličinskim često iz nje izvirujućim gromadima kamenja, koja je krivudala od severa prema južnim delovima ugrotvljenog, veoma estetski punog, iz perioda klasicizma, art nuvoa i bauhausa , umetničkim tvorevinama, sumornog, u neletnjim periodima, poput merinoovčastolikim oblacima, maglom filovanog srednjebrojnonastanjenog Severnorajnsko-Vestfalijskog grada, u kome je rođen, tvorac naučnog socijalizma, obožavao jastoge i dobro vino, šištao je zvukom poput niskoletećeg mlaznog gripena vs f16 na kečkemetskom aero mitingu, gde debela Pani, uživajući u tome, kaže zanosno svom mužu Kišpirošu skoro pevajući u uvo, Miši čuješ, vidiš, ovo je to što hoću da doživim kada ti, ponekad, hoćeš da prodreš u moj nostalgičnovreli podpupčani međubutinski nebeski nedovoljno poznati ti prostor, kada se ponašaš  kao malen jorgovan plavi Plavac leptir, koji ispusti medenu rosu čim Plavica krila u špagu postavi, ne pružajući joj šansu da dugo leprša i u Raj cela uzleti, na šta sićušni zidar Mihalj iskapi resto piva iz flaše i ode po treću flašu u Gemešev bistro gunđajući nesto nerazumljivo polusebno ni sam ne znajući šta, češući se levom rukom naviknuto u predelu šlica pantalona kao rege pevač kada nešto lično nekom izreguje, udaljavajući se od mesta ukrštajućih pešačkih nadvožnjaka topložutobojni  tramvaj je odnosio lik zaprepašćujuće dugokose crnomanjaste, nalik lepoj kineskoj glumici Bai Ling, devojke  koja je zabezeknuto izbečenih očiju, otvorenih usana gledala kroz zadnje ovalno staklo tramvaja u pravcu poslednjeg u nizu najvišeg nadvožnjaka na kome je stajao napeten, nag čovek, sa spoljne, neobezbeđene strane sigurnosne ograde, na levoj ivici vijadukta držeći se obema rukama iza leđa za okruglu ogradnu cev završetka bezbedonosne barijere, iza njega je na, sigurnoj, unutrašnjoj strani,  na trotoaru sedeo, kao kip isklesan, pas, svetlobraon boje, mešanac  Vižle i Vajmeranera, potresno cvileo isprekidano, tužno, skoro jodlajući. Nadomak kučeta stajale su samo, slozeno, stvari koje je crnokosi četrdesetogodišnji bradati čovek srednjeg rasta, normalnog stasa, sa istetoviranom crvenom ružom na levoj strani grudnog koša u visini srca, skinuo neposredno pre prelaska na usku opasnu ivicu nadvožnjaka za pešake, videlo se, bio je uzbuđen, kupulatorni organ, omiljeni rajski mišić, bio mu je u nepomičnovodoravnom prkosno čvrstom položaju, iz profila je delovao kao veštac koji je uzjahao metlu, verovatno  nesiguran, neodlučan jer je čas jednu pa drugu ruku odvajao od gelendera pokazujući time da bi mu pomoć, možda, mogla koristiti u datom stanju, psihofizičkim okolnostima, situaciji, da do odluke dođe, baš tada, iznenada, odjednom se naglo okrenuo, naprstio se nogama na ivicu obrnuvši kulus, gde su se jasno uočavali neosunčani delovi debelih mišica, znatiželjnoj, začuđenoj, uplašenoj, raznorodnoj, publici koja ga je netremice gledala od početka svlačenja odece, ispod u više predele okolobrdovitog grada stremećeg nadvožnjaka, gde su se prostirale okretnice i autobuska polazišta gradskog prevoza više prigradskih linija, koja je čekala, izlazila iz prispelih autobusa skupljala se kao onda  5. januara 1968, na Hradčany – ma u Pragu, pa ukopano nemo iščekujući nešto stajala. Nebo se oslikalo izasivilaprobijajućesunce nesunčano kao na slici “Hanibal prelazi Alpe” Vilijama Tarnera nabojnoosećajno ranoposlepodne, iz daljine, sve razgovetnije, čulo se, jetko zavijanje, bingbongovanje, jaukolikovanje, troglasno nesinhronizovano, hitajuce upozoravajuće, za uvo, neprijatno čujni zvukovi iz trubolikih zvučnika auta vatrogasaca, hitne pomoći, milicije, na okolnim spratnim kancelarijskim prozorima bečile su oči kičasto našmikane sekretarice mnogobrijnih advokadskih kancelarija Hopfsgartnera koje su se nalazile pored samih nadvožnjaka u novoj belomermerno oblozenoj, nalik oblikom, formom, palati Saveznog izvršnog veća u velikoj zemlji, zgradi. Iz gornjeg pravca vijugavog nadvožnjaka, iza krivine, visokim drvećem obraslog brdovitog predela mnogonacionalnog grada, sporim lakim korakom silazila je krupna  muska osoba u pariškoplavobojnoj trenerci crnozelenim patikama sa fluoroscentnom žutom debelom linijom na ivicama đona i sivojaknokapuljačom na glavi odajući potpunu odsutnost, nezainteresovanost za dramatičnu situaciju i okupljenu raznodobnu masu ispod na suzoobliknom stometarskom platou sa estetskimontiranim pravougaonim hromirano providnoplastičnim čekalištima za autobuse, obrazi  posmatrača, nenamernih stasista, psihofizičkog ”hepeninga“, ”performansa“, samoubistva, bila su okrenuta, poput rascvetalih suncokreta suncu u zenitu, nagoj crvenoružom tetoviranoj osobi na ivici, na tom delu, dvadestmetarski visokog nadvožnjaka, većina je zaprepašcenostrahujuće raznolikim gestovima, glasovima, pokretima sa nevericom posmatrala, drugi su ne skidajući pogled sa visine međusobno, više u bradu, pričali, Turkinje odevene od glave do pete sa maramama oko glave ufašlovanim da im se samo lica vide u dugačkim do zemlje žgana umbrastobojnim mantilima, nalik ibercigerovima, sitnoj deci su rukama oči pokrivale, uglavnom su svi mobilne telefone imali u rukama drzeći ih uvis uperene nadvožnjaku ili na uvetu, dvoje metalikanaca, prepunih nitni, lanaca, eksera na svojim crnim imitirajucekožnim odećama sa vasionskim frizurama u duginim bojama na delovima glave pirsinzima u nosevina, bradama, obrvama, ljubili su se ispod tridesetmetarskog visokog cera glumeci jednodomnost, heliofilnost, anemofilnost, uopšte ne konstatujući događanja u svojoj okolini, činilo se da njihove četiri ruke drze jednu zavijenu cigaretu ”trave“, čiji se vrh vedroneboplavobojno dimi, prinose usnama, koje se u imitirajućem ogledalu ogledaju, iz nje naizmenično dim povuku, zatim se spoje, kao hobotnica koja se za kamen boloa kracima vakumira, i tako odu u svoj nepovrat krošnji okerastih listova u visine gde su se nadgraktavala dva crna gavrana iritirajuće, kreštavo, glasno, zloslutno, nalik epskoj pesmi Car Lazar i Carica Milica. Ispod nadvožnjaka je dobrokondicionalna žena u godinama, obučena, verovatno namerno, viseslojno, u raznobojne odevne stvari duže kraće šetala, zastajkivala, sedala, klečala, klanjala se, širila ruke, tapšala, sve vreme govorila, bogovala, smejala se, zaplakivala, našta niko od prisutnih nije obraćao pažnju, da li zato što su je mnogi znali, tu često sretali, ili je scena, drama, na nadvožnaku životna namera, a ne gluma, biće da su po ponašanjima, izrazima mimikama lica, na platou, bili uvereni da se muškarac na ivici nadvožnjaka, kome se krupnisivojaknokapuljičasti približio na petnajstak koraka, životno odlučio, mišić ljubavnog uživanja mu je klonuo, uvukao se, izgubio moć, volju, snagu, želju, ružotetovirani je gledao u sivuljaste visine čekajući taj znak da pukne, prasne, svugde, u njegovoj glavi, telu, duši, mišićima, taj znak koji mu je obećan nekad davno ili možda baš toga trenutka, urlikojauk sirena zaglušio je masu koja je kroz sredinu prostora napravila razdeljak za propust vozila za pomoć, našta se tetovirani naglo okrenuo, izgubio ravnotežu, okliznuo. Žganaunbrastobojni, nedovoljno  uhranjeni pas, sa okruglom rupom u središnjem delu desnog uva, kao da mu je zrno iz Poluautomatske puške – PAP 7.62 mm M59 tu prošlo, koje nekontrolisano visi, oklembesilo se, od levog izgleda duži, koji je do tada skulpturalno sedeo, tiho zavijao, jodlao setno, naglo je skočio, otvorenim čeljustima iskeženim zubima, pribivši se sasvim uz niznorešetkastu ogradu, proturivši glavu kroz slobodan prostor, rupu, pored dve mladograškastobojne uspravne metalne šipke, sasvim blizu betona gde su se još, samo  pogledom sa nadvožnjaka, videle zgrčene šake golog bradatog koje su obuhvatile, držale, za donje delove dveju trosantimetarskomernih okruglih cevi ograde, urlicima, počeo rafalno da laje, nestižući od straha, žestine, izgubljenosti, panike, vazduh da udahne, sa platoa ispod nadvožnjaka čulo se, kada se tetovirani iznenada, nenamerno, okliznuo sa uske ivice i poleteo nadole, prvo jednom snažno raznotonalno uhanje zatim u kratkim razmacima tri puta, poput vulkana Etne kada je 2013. godine proradio na Siciliji, velike glasovne potrese sa izmešanim jaućima, plačem, urlicima, nekontrolisanom vikom, neidentifikovanim zvukovima, jetkim topotom đonova cokula, poput zvonkih odjeka kopita konja objahanih policajcima, ispred i oko Američke Ambasade kada je masa protestvovala horskim skandiranjem ”Trst je naš“, ”Dupe damo Trst ne damo“, izazvan trčanjem šest vatrogasaca, tri milicionera, dokrora hitne pomoći, i pomoći radih pojedinaca, vremešna žena u dobroj kondiciji spustila se potrbuške na beton pokrivši  uši sakama, nervno manje stabilni su tog trenutaka okrenuli lica suprotnim smerovima od nadvožnjaka da ne vide, osete uživo scene poput audiovizuelnih doživljaja na projekcijama, stravoužasavajućih, akcionohoror filmova, jedini pešak na nadvožnjaku, prividno nezainteresovan, odeven u parisko plavobojnu trenerku u višeskoku je, kao  Daniel Ahearn one 1909. godine u troskoku, doskočio do čvrsto zgrčenih šaka visećeg golobradatog, kleknuvši, uhvatio mu čvrso obe ruke iznad šaka moleći da se jednom nogom zakači za sigurnosnu ogradu nadvožnjaka, na šta goli nije reagovao, samo je ispravio šake, pustio metalne šipke, počeo slabomlazno da urinira niz desnu nogu, kuče se udaljilo unazad ne prestajući bežamorno da laje, ružotetovirani je telo beživotno potpuno opustio, sada ga je samo poslednjim genima snage držao višeskakač, koji je vikao upomoć jer mu snaga potpuno nestaje, odozdo sa leve strane nadvožnjaka trčanjem su hitala trojica raznovisinskih, po žestini trčanja, mladih ljudi u pravcu držeceg visećeg dua, dvoje metalikanaca su se odvojili od sebe i stabla cera i pošli nadole izašavši iz kadra događanja na platou i nadvožnjaku, skakač je golom, zbog nedostatka snage, ispustio desnu ruku sada uhvativši obema levu  kompletno se grudima, glavom, naslonivši na sigurnosnu ogradu da bi težinom svog celog tela pomogao sebi i omlitaveloopuštenom da ga do ikakve, nekakve, pomoći uspe držati, trojica neistovisinskih još su daleko da bi im pomogli, hor se ori na platou drži ga, drži ga… Iz ruku višeskakača lagano klizi ruka gologa bespomoćno, dok sasvim nije isklizila. Tišinagroba je zavladala prostorom oko nadvožnjaka, sve je stalo, poput zaustavljenog usporenog snimka trke na sto metara, na giga-projekcionom ekranu stadiona, kada je pažnja posmatrača usredsređena, isključivo, na tačku, detalj prelazaka pobednika linije cilja, sve se zaustavilo, oblaci, oči, pokreti, ptice su zastale u letu, reči u moždanim vijugama, dah u ždrelu, grkljanu,  samo život prisutnih, na platou, nečujno pulsira, vegetira, podseća na Karla Hofmana iz Bergisch Gladbach-a, nemačkog poslovnog čoveka u penziji, čija je supruga Margita dolazila svaki dan u posetu, u isto vreme  13:37 časova, u Lenepsku desetospratnu svetlookernobojnu moderno opremljenu regionalnu bolnicu, gde je Karl duže vreme boravio, ležao, zbog zapušenja  krvnog suda okolosrčanog mišica, i donosila mu stalno identične, istooblikne, četrdeset osmu, bliznakinjačaste zelenožutooranžastocinoberastemarelakarminobojne jabuke, senior Hofman nizak rastom, oštrokosi kratkoošišani mestimično sed sa džogingkondicionalnim, mišićavim negovanim, dobu nepriličenim, telom je znao, osećao svakim delićem u telu, genima, porama na koži, mirisu ozona, kada će se Margit pojaviti na caklećeglatkasto visokosjajno lakiranim belobojnim lakopokretnim masivnim vratima sobe intenzivnog kardiovaskularnog odeljenja, imao je duguljasto dobroćudno lice, glatko, uvek sveže obrijano, sa malo bora, oči, koje su nekada zavodile, sada malo smanjene u uglovima, oblikom iste, poput vodoravne velike suze, bistre, mile, plavičaste, pri krajevima šarenice sivkastoružičaste svetlije, usne pravilne, popunjene, krajevi usana se prostiru malo duže od kanona, zamišljene uspravno spuštene linije iz zenica, za osmeh, smeh, prijatno druženje, odgovarajuće, bio je pričljiv, iznutra iz sebe vedar, plašljiv bolesti svoje, što nikada nije pokazivao Margiti, voleo ju je, poštovao, više od boga u koga je verovao, trudio se i uspevao da ispuni sva njena očekivanja, želje, osećanja, koja nisu bila velika, živeli su sveimajuće skromno, povučeno, uzdržanodruštveno, sa mesečnoskupnim prijateljima sa kojima su se sastajali, svake  poslednje nedelje mesečno, u restoranu ”Zelena  guska“ kod Hansa Ditriha u baroknoj kamenoj kući Gradske većnice Solingena, prepune raskošnih detalja, natrpane scenskim inovacijama i pokretima, imali su kucu u Remšajdu na otmenom brdu, u ulići Hidenburg broj 23, odakle se sa baštenske terase, ako je kristalno vedro nebo pa se daleki horizont otvori, mogla videti Katedralna crkva Svetog Petra i Device Marije u Kelnu, koja je šest stotina godina građena, čuj Margit, šest stotina godina, koliko ljudi ju je gradilo, možda sto hiljada njih, a radost završtetka rada nikada nisu osetili, govorio je Margiti uz jutarnji čaj od kantariona, držeći je za ruku isto onako nežno, toplo, lahorno, kao kada su se u Katedrali 1965. godine venčali. Margit je bila jevrejskog porekla zvala se Epštajn, upoznali su se u Šiofoku glavnom gradu Balatona gde je Karl došao zahvaljujući prijatelju Beli, mesaru Kompanije PIK iz Segedina, koji je 1960. godine boravio tri dana službeno u fabrici noževa Karla Güde-a u Solingenu i tu se slučajno, u prolazu, upoznao sa Karlom Hofmanom u restoranu fabrike kada je nespretno poručio kobasicu sa karijem, koja mu je skliznula iz tanjira, on ju je zgazio i na senfu se okliznuo, pao, Hofman mu je tada pomogao da ustane i očisti usenfirane pantalone na zadnjem levom debelom mišicu, koji mu je poslao garantno pismo kao poziv za jednonedeljni boravak u Mađarskoj, Bela Havaši je bio veliki prijatelj sa Epštajninim ocem Otom, koji je pre rata radio u izraelskoj Hapoalim banci u Budimpešti i posedovao svetlorozebojnu malu vikendicu sa baštom u Šiofoku pored Havašijeve svetložganaumbraste, Margit je ostala jedinica, majka joj je prestala da živi na porođaju šest dana posle, otac nije želeo ponovo da se ženi, zapatio se zauvekno za Zoltan Marijom suprugom i Margitinom majkom, bio je pedantan, iskren, pravičan, ne strog ni popustljiv u životu, vaspitanju Margite, ona je veoma skladno, negovano, skromno, neističuće, vaspitavano dete, devojčica, devojka, supruga, bila je izrazito lepa, graciozna, kovrdžavo crnokosa, stasita karlovisinska osoba, imala je hernadivazno duguljasto, zaobljeno lice, duge tanke crne obrve, isticajne trepavice koje su poput kineske lepeze štitile velike, uvek radoznale oči divljokestenjeve boje, koje i najmanju sitnicu uoče, usne je nasledila od majke i od Marije sa Mikelanđelove skulprure ”Pijeta“, od poznanstva sa Karlom živela je samo za njega crpeći radost, sreću, sve blagodeti zemaljskog života od njegove odanosti, ljubavi, sveukupne pažnje. Toga dana je otvorila teška belolakirana vrata bolničke sobe u svoje vreme, nežnoosećajni blaženi osmeh krasio je njeno izvajano lice, oči su joj sijale jedvačekajućim blaženim zracima, poluzakoračivši, još nogom u vazduhu, videla je da Karl ne sedi na krevetu onako kako je do tada uvek činio kada je nju čekao. Tada je širom otvorila vrata, zakoračila još jedan korak u sobu, držeći se, još čvrsto, levom rukom za ovalnu hromiranu kvaku, glavu je okrenula ulevo, sasvim iza vrata, gde je stajala česma sa pravougaonolikim većim belim keramičkim lavaboom iznad kog je visilo jajoliko metalno uramljeno, verodostojnoliko, ogledalo, koje su bolesni iz sobe koristili, ako su mogli, hteli, za manja lična vizuelna i druga doterivanja, neophodnu ručnu, oralnoobraznu, glavošnu higenu, kada je konstatovala da Karlo ni tu nije, glavu je polako, nadajno, vraćala udesno u pravcu kreveta, zadržavši  kratko strahoispitivački pogled, koncentrišući sluh do maksimuma, na odškrinuta vrata toaleta, pored lavaboa desno, u taj tamni polumetarski razmak, da u tom delu možda čuje zvuke ili vidi očekivanu, željenu pokretljivost i time uspe da smiri, uravnoteži sve u sebi, potmuli bol u bilima, muklo, rastuće bubnjanje u ušima, ubrzani ritam srca, jako drhtanje tela, koje je obuzimalo i od kog su joj kolena klecala, obezbedi dodatnu količinu kiseonika u plućima kog joj je sve više manjkalo, i konstatujući da ni tu nema nikoga, glavu je sasvim ispravila, pogled joj se zaustavio na prostranom dalekom vidiku, kroz veliki podnoplafonski zidni prozor, koji se prostirao paralerno iza Karlovog praznog kreveta, videla je sebe na horizontu kako se iz peska stvara, majku koja joj se iz daljine, blagosetno, smeši, maše, pa potom u svumatu sasvim nestaje, oca koji nad njom, bolesnom, bdi toploglasno tiho, altom, smireno, ubedljivo, milozvučno, sporo, tečno čita, držeći joj ruku, po obrazu nežno mazi, kako ovce tamo jedu samo crvenim mirisom omirisano cveće, bilo ono bodljikavo ili ne, udav je progutao bez žvakanja slona, kada se to nacrta, svi odrasli kažu, crtež uvek mora da liči na šešir, mali prinčevi u Sahari žive na asteroidu ili planeti malenoj kao kuća, s tri vulkana (dva aktivna, jedan ne) i ružom, to sva deca znaju, odraslima to brojevima B612 mora da se kaže da bi razumeli, „Pustinju to ulepšava što se u njoj negde krije bunar…” , videla je zatim toplookerbojni vreli isparavajući pesak u zenitu sunca na kraju daljine, otiske svojih stopala koja po njemu trče i odmah stapaju u krila koja u visinu pokušavaju da lete, osetila je žmarke u predelu bedara i čula mirni odlučni zov nepoznatog eho glasa iz dubine svetlosti k njemu, Balaton kao ogromno pokošeno zrelo pšeničnobojno more koje se uvalama, fjordovima do Remscheida prostire i tu u Lenepu do bolničkog prozora podiže, u usne Karlove pretvara, na oknu željno mokrim šumom je zove, palate Budima gde se sa Karlom šeta,  ljubi, ushićeno srećnovoljeno priča, tri koraka zapleše, na grudi mu se pripije, sve na svetu ima, ogledalotečni smireno smirujući pariškoplavi Dunav ispod Lánchida u rani sumrak i bacanje jedne zauvekne zajedničke želje u njegov zmijniodtekući tok pre odlaska u novi život, svet, onda je sve ispred nje nestalo – vidik, prozor, soba, svi ostali detalji okolo, ostao je krevet, Karlo na njemu venčano obučen sedi jabuku u rući neprirodno drži okrenutu prema dole kao akvarelom naslikano, lice mu stoji, kosa mu je žuta poput oreola, donju mu usnu poput marionete nešto pokreće, on ne priča, ali mu ona čuje glas, zakorači prema njemu, pusti ruku sa kvake, otvori usta da duboko udahne jer vazduha nema više, snaga joj noge ne drži, pokuša nesto da kaže, glas više svoj, nikakav, ne čuje, vidi samo jednu tačku kao daleku svetlost koja nestaje, stropošta se pored vrata otvorenih usta, očiju bez sjaja, iz tašne pored desne ruke zastala je zarobljena virujuća četrdeset deveta jabuka. Karlo se tog jutra, 13. maja, posle nekoliko noćnodnevnih nemirnih, nesanih, potmulo bolnih, iscrpljujućih, neizvesnih odživljavanja, strahom iščekujućeg poboljšanja sveukupnog stanja, probudio čilije, vidljivo veselije, zbog osećajnoosetljivog poboljšanja stabiliteta organizma, boljeg funkcionisanja svih delova tela, u osvit zrakova zreloprolećnog, uvek istosmerno uzlećućeg, ranoizlazećeg sunca sa izkrokiravanjem vedrog jutra. Znao je on da je osnovno za lečenje relativno stabilizovanje njegove bolesti, koronarna bolest srca, produvavanje koronarnih arterija, da to više nije mogao odlagati, iako je do pre tri dana, kada je došlo vreme biti ili otići precima, svaki put zbog ogromnog svog straha, psihičke, nervne, ukupne mentalne nepripremljenosti, radi velikog rizika koji su mu lekari, kada su mu papire donosili za potpis, saglasnosti sa terapeutskim zahvatom, intervencijom, do najsitnijih detalja svaki put, redovno, predočavali. Tada je na očenašku molitvenu molbu Margite, na kraju, dragovoljno potpisao, kao onda u Remscheidskoj skupštini grada kod Zülke, slononoge matičarke. Sada je ispravio gornji deo tela u sedeći položaj, postavio iza leđa jastuk, proverio udobnost naslonivši, odslonivši se nekoliko puta, ostao u naslonjenosedećem položaju sa glavom okrenutom u pravcu plafonskopodnog celozidnog prozora koji je pružao vidik na talasaste blagokosne starošumovite slikovite bregove okolotrigradomeđije, gde je sa Margitom nebrojano prilika kondicionirao, šetao, sedeo, relaksirajuće tonove prirode slušao, lagano je spuštao očne kapke da bi mozgu pustio na volju i sliku fatamorganski možda video, Müngsten most, koji je bio remek-delo svog vremena viktorijanske ere inženjeringa, Antona von Rieppela, i onaj srcoliki kamen koji je našao, poklonio Margiti, na obali uskog, na tom delu žuborom tekućeg “kamenog“ Wuppera, ispod sto sedam metara visokog lukolikog mosta svetložganaumbra boje, pored zarđale metalne šipke koja je davno iz mosta ispala, na nju se sapleo i smešno na leđa pao kada ju je u naručje podići hteo prilikom prvog dolaska, posete Margite u Rmescheid, Solingen, Wuppertal. Tada su se valjali, smejali, neusmereno i u cik-cak trčali, nadvikujući se voleli, ginisovski ljubili, neprestatnom nesmrtnom životu radosti radovali, jedno drugom sto puta obećali, verovali, da će večno tako biti da niko, ništa, nikada ne može njih u njima promeniti. Brzo je prekinuo te njemu psihički veoma potrebne misli, koje nije znao da objasni sebi, zašto su baš sada došle, jer se zaprepašćeno štrecnuvši setio da se jutros, prilikom prvog otvaranja očnih kapaka, posle spavanja, nije pomolio kao što je do sada to uvek redovno činio. Otvorio je oči, sada tabularazeći gledao u nevidljivi, neidetifikovani vidik kroz panorama prozor, koji je zamaglio njegovu koncentraciju na izgovorene reči u molitvi koje je govorio veoma tihimpotresnim glasom nekom koga je samo on znao… Nemoj još sada, preklinjem te, nemoj, omogući nam još da živimo, vidiš da joj trebam, moilm te, usliši me sada, kao što si do sada kroz život to činio, znaš, nemoj, molim te, nemoj, nemoj… Pa sve to, opet, ispočetka, istim rečima samo u drugom rasporedu, polurečenica, spojenih preklinjanja, molbi, pojedinačnih reči, čitavih desetak minuta. Tom prilikom se u drvo pretvorio poput Wood Bodhisattva, Jin Dynasty /1115-1234/ skulpture. Samo mu je donja usna mrdala tako kao da je neko drugi mehanički pokreće. Posle velike vizite, koja je toga ponedeljka dosta kasnila, konstatovano je, posle pregleda snimaka, da mu je postinterventno stanje stabilno, u relativno laganom poboljšanju. Kada je ostao sam, Karlo je, uzbuđen, veoma zadovoljan, razmaženo srećan, počeo veoma oprezno sporim stopnim koracima, iako još nije smeo, da korača po sobi vežbajući veliko iznenađenje koje je želeo Margiti, tog majskog ponedeljka, da učini. Oko 11:30 je seo na krevet. Ne zadugo posle, sa snežnobele dokrevetne futurističke natkasne uzeo je četrdeset osmu jabuku, Margitin dar od prethodnoga dana, i hteo da je mazno čisti. Nespretno mu je, zbog glatkoće, izkliznula iz ruke i dokotrljala se do vrata gde se naglavačke zaustavila. On je lagano dostopao do vrata, sagao se da je dohvati. Tada je osetio neverovatno jedak, snažan bol u grudnom košu, pokušao je da se ispravi, vrata otvori, uspeo je samo da jednom nogom iskorači u široki hodnik, gde su sestre raznosile svežu vodu za piće bolesnicima, i osetio da mu kroz usta, iako ih je širom otvorio, više ne ulazi vazduh niti izlazi glas. Tada je sve postalo crno pred njim i on je pao grčevito držeći naopako jabuku u ruci…

/nastavit će se/

Saša Šebelić: Vražji prolaz kao božićna čestitka

Na „Boxing Day“ u poštanskom sandučiću volšebno se pojavio paketić formata A5. Pošto nije sniježilo na Badnjak, odmah sam isključio Djeda Mraza – pa što bi čičica, onako u zadnji čas,  dolazio baš u Medulin. Pojava paketića je bila volšebna s obzirom na agilnost PTT-a, ali nikako neočekivana. Naime već desetak dana čekao sam knjigu Vražji prolaz autora Milana Zagorca u izdanju studija TIM iz Rijeke, 2014.
Kratak pogled na naslovnicu u skladu sa nazivom romana ugađa čitateljeva očekivanja, što kao što znamo može biti presudno za doživljaj pročitanoga.
Glavni likovi priče su dvije sestre blizanke : Samoća i Napuštenost, a tema romana je Putovanje. O tome Milan progovara kroz lik Franke, kako ona sama naglašava – zovite me Franka i nikako drugačije.
Naravno da neću „spojlati“ radnju, to ostavljam da sami otkrijete nego ću vam predstaviti Franku.
Svježe rastavljena prevoditeljica, osjeća se ostavljeno, ali ne kao onaj tip što „napušten od ovce“ kreće na katarzično putovanje koje ga nepovratno mijenja. Ne, ona je ostavljena od muža, pazi ovo, muža kojega su svi napustili osim nje, tipa nevažnog za ovu priču osim kao katalizatora. Franka kreće u novi život od nule jer nema gotovo ništa, čak niti status „milfače“, koji podrazumijeva dijete. U stanju sebi nepriznate depresije nalazi preko veze posao noćnog portira u relativno otmjenom hotelu koji krije urbanu legendu o duhu nestale žene, što je i protiv njezine volje obuzima i tjera na akciju. Ubijena noćnim smjenama u koje krati ROMEROVIM filmovima, što mi je lično bilo drago za pročitati, a nisu tu spomenuti bez vraga, često navođena snovima ona čeka tabletu brza i jaka djelovanja koja će, možda, kao ona u MATRIXU, riješiti sve njene probleme.
Izgleda da oko 60.  stranice tableta počinje djelovati jer kreće put u odvojenu, uvijenu, kvantnu stvarnost (opet mi je lično to drago čuti jer se i ja u mojim knjigama bavim takvom tematikom), sve to kroz začudne događaje i spoznaje. Put je to koji limitira samo njezin um. Put je to prožet hodanjem po limbu i halucinacijama tako da se u jednom trenutku pročišćenja Franka upita, zašto sve to radi.
Kao što se i čitatelj isto pita, ali čitatelju je lako jer nam čika Milan sve razjasni.
Što se Milanova stila pisanja tiče, mislim da je već dosta poznat i prepoznatljiv kroz prijašnje tekstove i tu nema iznenađenja. On progovara o svemu što nas muči, sve to uz oštru kritiku svakodnevnice. O otuđenosti u modernom svijetu, o devaziranoj stvarnosti, o otuđenosti umjetnosti od konzumenata, ali i od samih autora, o latentnom nasilju i zlostavljanju koje je svuda oko nas, o muško ženskim, ali o ženski ženskim odnosima (opis lezbijske eskapade), o životu u Rijeci nekada i sada, o vječitoj škrtosti gastajbajtera, o tamnoj strani hotelijerstva, da ne spominjemo slabo posjećene literarne promocije.
Sve to kroz psihu deluzivne Franke, gdje fascinira Milanov ulaz u žensku psihu.
Dvije sitne zamjerke iz moga kuta gledišta za koje opet ne mora biti kriv sam autor su: naslovnica koja ugađa potencijalnog čitatelja na bar nekoliko scena eksplicitnog seksa, što izostaje, te navod da knjiga atmosferom podsjeća na skandinavske krimiće smještene u domaći ambijent. Mene atmosfera podsjeća na „Silent Hillovski“ ambijent što se u konačnici uklapa u samu bit romana, i mislim da se mogla još više naglasiti. Ali taj domaći ambijent je velika vrijednost ove priče, redaju se mjesta i događaji iz lokalne sredine koje svatko može prepoznati. Za Fijumane bi ovo trebala biti obavezna lektira što zbog kvalitete priče, što zbog lokalpatriotizma, što zbog priče koja dolazi iz pera domaćeg pisca koji sudeći po svemu ima još mnogo toga za reći.
Ukratko, dugo čekanje – preko godinu dana – na priliku da pročitam Milanov roman se isplatilo.

Promocija romana “Izravno” Gorana Srdarevića

Udruga Katapult s ponosom vas poziva na predstavljanje 23. knjige iz Edicije Katapult, roman „Izravno“, autora Gorana Srdarevića, koje će se održati 6. prosinca 2014. u Book caffeu Dnevni boravak (Ciottina 12a, Rijeka), s početkom u 19 sati.
Autora i njegov prozni prvijenac riječkoj će publici predstaviti urednik knjige Josip Potnar. Premijerno će se prikazati i video najavaza knjigu u produkciji Filmaktiv-a, a dvije knjige s potpisom autora naći će svoje sretne dobitnike u publici.

O romanu:

U nekim knjigama zaziremo od psovki. Nisu za svakoga, nerijetko djeluju negativno na izgrađenu atmosferu i knjiga zbog njih postaje trivijalna. U slučaju prve knjige Gorana Srdarevića, nije tako. Može li se vjerno prikazati dio balkanskog podzemlja izbjegavajući psovke? Mogu li se ispisati čitavi životi, polažući nade u uljepšanu verziju pisma? Kritika društva ponekad pokazuje potrebu za pokojim verbalnim ispadom. Ova je knjiga pisana izravno, bez suzdržavanja i tako je treba čitati. Goranovi likovi nastoje biti stvarni, svakodnevni. Nisu podijeljeni na jasno označene strane, izuzev strane suprotne zakonu. Oni su sivi, nepismeni, puni mana. Okolina ih podržava u takvom postojanju, jer je i okolina takva. Bez previše potencijala unutar male sredine, bez posla, bez jasnog pogleda u budućnost. Goranovi likovi umiru ljudski. I mi to činimo, htjeli priznati ili ne.

Naslovnicu romana izradio je Daniel Radočaj, a jezična savjetnica je Mirela Fuš.

O autoru:

Goran Srdarević rođen je 1982. godine u Osijeku gdje pohađa osnovnu i srednju elektrotehničku školu, a diplomu inženjera telekomunikacija stječe na Tehničkom Veleučilištu u Zagrebu. Od 2009. živi u Našicama. Zaposlen je na mjestu inženjera za održavanje i konfiguraciju mobilnih mreža i radio linkova. Sebe ne smatra piscem niti književnikom, već pripovjedačem koji nastoji pisati realistične, napete, a najviše od svega zabavne romane i priče kojima želi provocirati čitatelja da dublje promišlja o temama o kojima se bavi.

 

Hvala na pažnji, vidimo se!

Predstavljanje knjige “Porijeklo nasilja” Ivana Miočića

Udruga Katapult s ponosom vas poziva na predstavljanje 22. knjige iz Edicije Katapult, roman „Porijeklo nasilja“, autora Ivana Miočića, koje će se održati 14. studenog 2014. u knjižari RIBOOK (Janeza Trdine 9, Rijeka), s početkom u 19 sati.

Autora i njegov prozni prvijenac riječkoj će publici predstaviti urednica knjige Marina Vrđuka Beleš.
Premijerno će se prikazati i video najava za knjigu u produkciji Filmaktiv-a, a dvije knjige s potpisom autora naći će svoje sretne dobitnike u publici.

O romanu:
Miočićev roman priča je o razvoju jednog ludila, osobnog ludila kao posljedice onog kolektivnog, društvenog; uopće poretka stvari u svijetu koje surfa na nasilju i od njega potječe. Nije to nasilje ovdje nužno fizičko, već je ono u većoj mjeri pasivno-agresivno, misaono – time još opasnije.
Ako bismo ga htjeli čitati doslovno, mogli bismo ovaj roman shvatiti i kao upozorenje: želiš li ostati zdrave pameti, ne propituj ono izvan sebe samog, bilo da je konstruktor Bog, državnik, ratnik, vizionar… Međutim, kada bi život nudio jednostrane poruke i upute o tome kako glatko doživjeti starost, postojanje i dana nam kognicija bili bi promašeni. To nam Miočić i tvrdi: iako ludilo može biti posljedica suočavanja sa svijetom, homo sapiens je promašio puni jedan krug evolucije ukoliko taj isti svijet na njega ne ostavi nikakve posljedice.
S(a)vjest i odgovornost koju ona donosi, velika su preokupacija ikoničkog lika mlade generacije, protagonista romana – Maura. Jeste li mu slični? Možete li učiti iz tuđeg primjera? Želite li? Odgovore na ta pitanja ipak ćete morati naći sami između redaka.

Naslovnicu romana je izradio Enver Krivac, a jezična savjetnica je Mirna Ćavar.

O autoru:
Ivan Miočić, rođen u Zadru, 18.04.1986. godine, diplomirani je knjižničar bez stalne adrese. Jedna od privremenih jedno vrijeme nosila je poštanski broj Rijeke. U slobodno vrijeme konzumira kinematografiju, književnost i glazbu, pohađa koncerte i planine te pokušava vježbati jazz gitaru. Pisanjem se bavi periodično i oduvijek, premda vjerojatno ne i zauvijek.

Program „Edicija Katapult“ provodi se uz financijsku podršku Zaklade „Kultura nova“ i Odjela za kulturu Grada Rijeke.