Sve objave od knjizevnostuzivo

Mladen Blažević: Tragovi goveda (izvadak iz romana)

U gostionicu je ušao nepoznati čovjek prerano ostarjelih brkova. Namjestio se na šanku između Šuljovana i Dudala.
– Rakijicu.
Istresao ju je u sebe, kao da je to neka mrska dužnost. Vrtio je praznu čašicu u rukama. Činilo se da želi otkriti jesu li to na njoj neoprane muzge, ili je izglodana od prevelike uporabe.
– Još jednu?
Gnjaco ga je gledao u oči, kako se gleda da bi otkrio ima li novac za piće u džepu. Umjesto odgovora stranac je digao pogled.
– Zna li tko gdje je pokopan moj sin?… Bio je kaderaš… Čuo sam da se ovdje motao… mislim ubili ga… da su ga tu zakopali.
– Ovdje koliko znam nije bilo kaderaša… i nije niko ubijen.
– Bogato ću platit … onaj ko mi pokaže grob… dat ću novaca.
Čovjek sa sijedim brkovima se uhvatio ispod miške nesvjesno pokazujući gdje drži vrećicu s bogatom nagradom.
– Kako se zvao?
Dudalo se iznenada uključio u razgovor.
– Matko… Jel znate nešto?
Nije izgledalo da je stranac promijenio izraz lica. Činilo se da ga ne može promijeniti ni radost ni tuga, ni lažna nada.
– Kad bi vam ga pokazo… grob… što bi… što bi s njim?
– Odnio kosti da ga zakopam… u obiteljsku grobnicu, a tebe bi nagradio… bogato bi te nagradio.
– Koliko bogato?
Ničim osim riječima, Dudalo nije odavao pohlepu.
– Da ne brineš ti i tvoja porodica za narednih… pet… deset godina.
Dudalo je zamišljeno gledao ispred sebe, otpuhivao smrdljive dimove i čudno pomicao lijevu nadlakticu, kao da je onim dijelom ruke koji mu nedostaje listao novčanice.
– Ajd sa mnom.
Gnjaco i Šuljovan su ih začuđenim pogledom ispraćali iz gostionice.
– Jel zna on?
– Izgleda.
Dudalo i stranac su zajedno iskopali raku i ukrcali veliki kovčeg na kola. Pritom su ga umotali u vojničke deke. Sjedobrki je bio zadovoljan.– Lijepo je što ste ga sahranili… i kovčeg… i zabili križ… rijetko su kad kaderaši ovako zakopani.
– Jebi ga, ljudi smo… A i on je bio čovjek… ako i kaderaš.
– Pošteno! Evo majstore.
Pružio je Dudalu zavežljaj s novcem. Dudalo nije brojao. Brzo je spremio onaj zavežljaj u vanjski džep kaputa. Kod Gnjace se nije pojavljivao nekoliko dana. Kad je došao, osjetio je da je do tad veselo društvo u gostionici odjednom zašutjelo. Dok mu je pružao čašu vina preko šanka, Gnjaco se nije mogao suzdržati:
– Jebote, ajd sad reci… kako si mrtvog ćaću mogao prodat… za pare? Mrtvog si oca prodo za pare.
Dudalo je najprije izgledao uvrijeđen i iznenađen, kao da je čuo najveću objedu na svoj račun. Zatim je usne nakrivio do granice osmijeha.
– A što bi mu ja?… Znaš kakav sam… Nisam mu… jebi ga ni cvijeće nosio… ime na krstu nema… mati umrla… a ona moja ženetina… jebe se Marici… a tamo će mu bit lijepo… Onaj brko… neki fin čovjek. Reko mi da ima pravu ozidanu grobnicu… i mramornu ploču… Nosit će mu cvijeće… on i žena. Bit će mu bolje nego na brdu iznad moje kuće.

Fotografija: gojo23 @ morgueFile free photos

Liba Peršinović Levi: Slika jednog jutra

Razuzdana rijeka para
zemlju suhu,
jalovu.
Tijelo žene napaja se
rosom mladom pri svitanju dana.
Urlici strasti
valovima prijete;
polegnuta trava
pod nogama kosca;
zlatna mreža u rukama talasa;
prasak svijetla prelomi se
ispod mosta
što razdvaja.
Prasak svijetla oboji se
zemljom,
ženom,
rukama.

Razuzdana rijeka
koritom se valja;
žena
jutru ljubav daje
jutro
ženu obljubljuje.

Fotografija: Lebewesen @ morgueFile free photo

Andrija Crnković: Rezervirano za dužnosnike blagozvučna naslova

Osrednjaški nakladnik
specijaliziran za književno ambalažiranje
mariniranih vrabaca

ukipio se službouljudno
pod platinastim bonitetom orla

dok golub selac na izdanku
provodi eksperimentalnu logoterapiju
sabirući samoljepive sličice
jugoslovenskih fudbalera.

390 kilometara južnije
oštrodlaki arivist u agitpropu županije
s najvećim udjelom strastvenih lovaca
među klerom

izbija nove konceptualne strategije
balotama od prepečene kozletine

vidno zgađen
eksplozivnim rastom broja performera
u globalnom selu.

Što ih povezuje? Averzija prema izostanku
blagozvučnih naslova.

Fotografija: Jusben @ morgueFile free photos

Predstavlja nam se… Ingrid Divković

Ingrid Divković nekako je postala sinonim za pozitivne vibracije na našoj fb stranici. Ona je mlada, lijepa i uspješna u svom poslu. Pa pročitajte o čemu smo sve razgovarale…

Ingrid, možete li nam na početku reći par riječi o sebi?

Već na početku citirat ću samu sebe: “Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled.”
A sad za ozbiljno. Diplomirana sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti i filozofije. Nesuđena profesorica – na svu sreću. Emotivac sam kakvog nema, serijski monogamna ovisnica o ljubavi i kao po šabloni skrojeni nepopravljivi idealist. Sloboda misli, govora i djela moji su životni pokretači. Volim -izme pa njima završavam – antikonformist, egalitarist, hedonist, pacifist i idealist.

Autorica ste self-help priručnika “J..e li vas ego?” koji je imao dobar odjek i putem promocija i putem medija. Koliko ego uistinu opterećuje čovjeka u njegovu djelovanju na poslu, u obitelji, među prijateljima…?

O opterećenosti egom bi se dalo raspravljati danima. Jednom prilikom sam izjavila kako je ego na svojevrstan način drugo lice suvremenog svijeta. Kao takav opterećuje nas na svim poljima života. U poslu da ne govorim, ali začudo u posljednje vrijeme sve više i više u obitelji i intimnim odnosima dvoje ljudi… Živimo u zbrkanom, narcisoidnom svijetu. Plodno tlo za gospodina Ega. No, na sreću, mi smo ti koji biramo koje ćemo sjeme posaditi u svoju zemlju…

U jednoj sam knjizi pročitala da je taština urođena ljudska osobina, a među najtaštije ljude svakako spadaju pisci. Je li to stvarno tako?

Može biti, ali i ne mora. Zar nismo svi pomalo tašti? Taština, ukoliko je dobro usmjerena, po meni je dobra stvar, baš kao i ego. Ne moramo u svemu tražiti loše stvari. Možda pisce upravo ta nezadovoljena taština pokreće i tjera na stvaranje. Od ničega ništa ne nastaje…

Općenito se kaže da je ženama teže uspjeti u nekom poslu nego muškarcima. Mislite li da se to odnosi i na književni, odnosno spisateljski svijet?

Kod nas svakako, ako izuzmemo uspjeh nekih celebrity spisateljica. U zemlji u kojoj živimo teško je uspjeti u bilo čemu, a o pisanju da i ne govorim. To je svijet za sebe u kojem još uvijek egotipovski vladaju muškarci. Teško ćete kao žena uspjeti bez “dodatnog sadržaja”, neka se nitko ne uvrijedi, ali tako je. Nećemo se lagati.

Nedavno ste pokrenuli svoj blog ingriddivkovic.com. Kako, zašto, s kojom namjerom?

Blog se valjda nametnuo sam po sebi. Nakon godina piskaranja u rokovnike i “mudrih” statusa na društvenim mrežama, shvatila sam da je vrijeme da svoje misli plasiram u nešto “ozbiljnijem” izdanju. Moj službeni blog je na neki način platforma mog cjelokupnog rada i viđenja svijeta. Želja mi je svojim blogom približiti autora čitatelju i obratno. Predstaviti neke nove ljude, mjesta i umjetničke struje. A najviše od svega želja mi je pružiti ljudima oazu pozitivnih misli. Znači, samo pozitiva!

Održavate i radionice kreativnog pisanja…

Upravo tako. Na jesen sam u Rijeci oformila jednu grupu mladih zaljubljenica u pisanu riječ. Ide im jako dobro i doista su talentirane, no žao mi je što nema više polaznica. Mislim da se mladi ljudi boje pisati i čitati pred drugim ljudima. Plaše se kritike i osuđivanja… Trenutno radim i na tome da pokrenem čitateljski klub za žene koje čitaju self-help i sličnu literaturu. Mislim da je takvih žena jaaaako puno.

Neki autori objave knjigu i misle da posao tu staje. Koliko je u svemu tome zapravo važan angažman samoga autora?

Ne kužim kako to misle, posao staje? Posao nikada ne staje. Barem ja tako mislim. Tek tada počinje. Napisati knjigu je najlakša stvar na svijetu (dobro, ne najlakša, ali znate na što mislim), nakon toga slijedi teži dio posla. Predstavljanje svijetu, komunikacija s medijima i čitateljima. Stvaranje i održavanje pozitivne slike sebe. Traženje novih načina dopiranja do ljudi, potencijalnih čitatelja. Pogledajte društvene mreže npr., kolika je njihova moć. Golema. Ukoliko vas nema na društvenim mrežama i u medijima, kao da ne postojite. Surovo, znam, ali istinito. Stoga svaki autor koji želi prodrijeti do ljudi mora raditi. Naporno i predano. Svaki dan u tjednu. S osmijehom na licu. No, to je ipak samo moje skromno mišljenje…

Planovi i želje za budućnost?

Da vam budem iskrena, planova je puno, želja još i više. No, moram priznati da sam s godinama minimalizirala svoje želje, što znači da se sada vodim samo za onima koje su realno ostvarive. Bliski planovi za budućnost su: mala regionalna “turneja” s knjigom u rukama, u planu je i nova knjiga, no ona će pričekati jer je na red došao web blog. Želja mi je doprijeti do većeg broja ljudi (barem onih koji se služe našim jezikom) i otkriti im svoju životnu oazu utkanu u riječi, što znači ostvariti se kao uspješna blogerica. I sponzori su dobrodošli  Potom nova knjiga… itd…

Razgovarale: Ingrid Divković i Tamara Modrić

Više o autorici i o knjizi na njezinoj FB stranici i na blogu ingriddivkovic.com

Fotografija: Josip Čekada

Razgovor prenesen sa stranice Studio TiM

Alen Brlek: Rif

1.
Netko u kišobranu
pronađe nacrt
za sreću.
2.
Pamtim crveno.
Uvijek kiša
u utrobi dlanova.
3.
Pamtim lažni Meksiko,
tisuće slamki
poslije kojih
govori o rocku.
4.
Pamtim poput slona
kažem
ali ne skačem.
5.
Albino noć.
Karirani stolnjak.
Sjediti postaje
tužno proročanstvo.
6.
Pamtim
na obali tiha
topla ptica.
Nasmijana.
Rif po rebrima.
7.
Dva sunca
na dva horizonta.
Tisuće slamki
prkosi gravitaciji
po njenom perju.
Govori o vjetru i vatri.
8.
Rif
žicu po žicu
postaje dim,
karta za Zagreb
i poezija.

Fotografija: kconnors @ morgueFile free photos