Sve objave od knjizevnostuzivo

Slaven Posavac: Budi knjiški heroj

Već sedam godina
bat mojih koraka
odzvanja dvoranama akademije.
Družim se sa živima,
prijateljujem s mrtvima
i vidim da svejedno je.
Poput Sokrata ništa ne znam.
Poput Fausta vidim da i ne mogu znati.

Čitavog života
vraćam se doma
tražeći putem svoju dušu.
Pogledom prelazim po tlu i nebesima.
Spotičem se kamenjem, sviješću i riječima
dok se korak za korakom brišu.
Kao Pečorin ja sam suvišan.
Kao Werther sam mizeran.

U umu vječnog čovjeka,
misao razum sjeni iskonska:
izgubljen traži, usamljen hodaj, baš kao nosorog.
Budi knjiški heroj,
monomita primjer
i drži se nemira svog.
Poput Ahašvera lutaj vječno.
Poput sunca izgaraj vječno.
Poput čovjeka umiri vječno.

Fotografija: morgueFile free photos

Edo Franjević: Mali oblak, lišće, Mjesec

Majko, rekli su mi da si plakala
kad sam pobjegao iz sela
Više nisam mogao podnijeti
rakiju od banana i bandite
uz riječnu granicu
Majko, ne brini, vratit ću se kad
Maria Magalhaes rodi dijete
zdravog dječaka koji će igrati
nogomet i pustiti brk
Moja priča izgubljena je u
japanskom sanduku u maloj zemlji
u koju se namjeravam vratiti
Obećavam ti Gral iako rekli su mi
da ideali i majke ne idu zajedno

Fotografija: morgueFile free photos

Smilja Savin: Savršen neparni broj

Godilo mu je smrzavanje na palubi. Takav je on. Trudio se spojiti
nespojivo u svakoj prilici.
Oštre iglice bockale su mu lice, bura je raznosila kapljice na sve
strane. Pola sata ranije pio je vrući punč u salonu, a onda mu je dosadilo odgovarati na nametljiva pitanja gospođe Silvije koja je putovala u Split na, mjesecima ranije, zakazanu gastroskopiju. Ulcus duodeni. Ovdje, na bijeloj drvenoj klupi mozak mu je radio britko. Posegne u džep vinterice i izvadi zgužvanu kuvertu sa prozorčićem. Izvuče papir i zagladi ga dlanom.

„ZANIMA LI TE PRONALAŽENJE SAVRŠENOG NEPARNOG BROJA? PRIDRUŽI SE „EUKLIDOVOM KRUGU“, PETAK, KAVANA HOTELA „PARK“, DVADESET SATI.“

Telegram je stigao jučer popodne. Nije imao pojma tko ga šalje, ni kako su došli do njega. Ali znao je što je potraga za savršenim neparnim brojem. Moglo se sasvim točno usporediti sa potragom za novim svjetovima. Savršen parni broj je svaki parni broj koji je zbroj svih svojih djelitelja, osim sebe samog. Šest je savršen parni broj: 1+2+3=6. Potragu za neparnim je započeo Euklid prije dvijetisuće i četiristo godina. Još traje.
Biti profesor matematike u otočkoj osnovnoj školi nije neki uzbudljiv posao. Radio ga je tek četiri godine, a već je zapadao u tupost. Nije to bila matematika koju je on volio. Matematika koja je unijela red i smisao u kaos. Sigurna, nepromjenjiva, neumoljivo precizna i savršena.
Njegova majka je bila glumica. Egzaltirana, patetična, nekontrolirana. Zamamna, zavodljiva i nepodnošljiva. Nije željela oca svom djetetu, pa ga nije ni imao. Samo njih dvoje: Vanja i Glorija. Ime je dobio po ujka Vanji, zbog njene velike ljubavi za Čehova.

Bura je izoštrila slike prizora u daljini. More i nebo spajali su se u savršeno ravnoj crti. Prsti su mu trnuli od hladnoće. Prvi je put osjetio posebnu povezanost sa brojevima kad je imao tri godine. Čekali su na autobusnoj stanici. Kišica je sipila po Glorijinom crvenom kišobranu. Čvrsto mu je stezala ruku, a onda ju je odjednom ispustila. Crveni kišobran je udario o pločnik i otkotrljao se. Glorija je ležala u lokvicama vode. Ljudi su ih okružili. Stiglo je vozilo sa sirenom.
Gloriju su podigli na nosila i unijeli u vozilo.
– Povezite dječaka! Dječak je s njom! – netko je povikao.
Ležala je na krevetu s kotačićima u dugačkom bolničkom hodniku.
Čekali su nešto ili nekoga. Bosa stopala su joj visila preko ruba  kreveta. Vanja je zurio u rupe na pokidanim crnim hulahopkama i blato koje se cijedilo s ruba majčinog kišnog mantila. Zgazio je blatnjavu lokvicu i razmazao je cipelicom.

– A kako se ti zoveš? – pitala je teta u plavoj uniformi.
Rekao joj je. Pitala je koliko godina ima. Tri, odgovorio je.
– Jesi li gladan? – pitala je.
Rekla je da će mama malo ležati tu, a oni će potražiti hranu.
Stajali su ispred visokog automata sa staklenim prozorom. Teta u plavom ga je držala za ruku. Iza stakla je bilo kiflića, šarenih vrećica sa bombonima, kikirikijem, smokijem, slanim štapićima, trokutastih sendviča u foliji, sokova u tetrapaku i još svašta.
Teta je iz džepa izvadila kovanice i rekla – Biraj.
– Sedamdeset tri – pročitao je broj ispod vrećice slanih štapića.
Povukla ga je za ruku. Podigao je glavu, gledala je odozgo u njega.
– Ponovi, molim te. Reci mi ŠTO želiš?
– Slane štapiće.
Malo je šutjela, a onda ga opet pitala koliko ima godina. Tri, ponovio je. Ubacila je kovanice. Vrećica slanih štapića je pala u pretinac. Zavukao je ruku pod staklena vratašca i izvukao je. Grickao je štapiće i u sebi brojio: sedamadeset tri, sedamdeset četiri, sedamdeset pet…
Strah je polako nestajao.

Na palubi se mračilo. Drhtao je od hladnoće.
– Profesore, a što ćete vi činit’ u gradu? – dočekala ga je gospođa Silvija u salonu.
– Idem na jedan sastanak.
– Ooooo….da nije jubavni? – vragolasto nastavi.
Nasmiješio se i ostavio je bez odgovora. Što ona može znati o ljubavi prema matematičkim zagonetkama?
Ulazio je u zadimljeni prostor kavane i nestrpljivo očima tražio poznata lica. Morao je biti netko poznat, taj misteriozni pozivatelj. Čudna kabaretska muzika je popunjavala žamor gostiju. Glorijino teatarski našminkano lice izdvoji se iz gomile. Ustala je, pružila ruke prema njemu, smijući se.
– Što sam vam rekla? Samo je jedan način da ga dovučemo u grad!
Matematika!
Gomila se cerekala i klicala:
– Sretan rođendan, Vanja!
Majka mu se unijela u lice. Vidio je trag vatreno crvenog ruža na njenim porculanskim zubima.
– Znam, dvadeset sedam nije savršen neparni broj. Ali je tvoj rođendan.
Gomila je zapjevala: „Happy Birthday to You……“
– Profesore, profesore, budite se, stigli smo! – odnekud je zazivao glas gospođe Silvije.

Fotografija: cohdra @ morgueFile free photos

Milan Zagorac: Vrijeme striženja ovaca ili I, Pet Goat II

Prije otprilike dvije godine objavljen je jedan jako mističan i neobičan animirani film iz neke ne baš posve transparentne kanadske produkcije, vrlo znakovitog naslova I, Pet Goat II (jasno, to je aluzija na onu knjigu koju je djeci u trenutku napada na Twinse u New Yorku čitao George W. Bush, naslovaThe Pet Goat).
Sad, filmić je već na prvi pogled produkcijski jako dobar, nema tu nikakvih slučajnosti, nema nekih amaterskih interpretacija, čak i kada se nude kao naizgled amaterske, one to nisu, štoviše, taj nas strašni, metaforički i metonimijski crtani vodi, meandrira, teče, od današnjeg vremena do prastarih vremena, do neke neodređene budućnosti koju svu spaja jedan psihodelični neohipijevski Krist u transu koji po završetku prestaje, a time kao da završava i samsara u kojoj se u međuvremenu nalazio čitav svijet: politika kao oruđe demona, mediji kao sredstvo nadzora i kontrole, jalove bune zbog materijalne oskudice ili uvjeta rada, uvrijeđeni i poniženi narodi svijeta, deprivirane skupine, ubijanje kao jedini smisao, crkva kao stara Europa, ova opet kao stara i opaka bludnica kojoj se ponovo vraća menstruacija. Ne, nije u ovom animiranom filmu ništa slučajno: ni jedan znak, ni jedan simbol, ni jedna sitnica ovdje nisu slučajno i u tome jest vic – razumijete li nešto, tada nikako ne razumijete cjelinu. Razumijete li cjelinu, izostaju sitnice koje su relevantne, jer, vrag se krije u sitnicama, zar ne?
Pa, konačno, zar nije tako? Zar razumijete te dronove, zapise Al-Efesbija, komore za deprivaciju, odjele za ezoterijeske djelatnosti obavještajnih zajednica, Komitete 300, razne vrhove piramida 33 stupnja s 13 najmoćnijih obitelji (osoba), moć koja se skriva iza moći, iza maski, znate li išta o (ljudskim) napadima iz svemira, išta o vatikanskim astronomskim opservatorijima, navodno najsloženijima i najvećima na svijetu, išta o izazivanju potresa, razumijete li išta o biti krize, išta o sirijskom ratu, turskoj pobuni, o tzv. arapskom proljeću, o kineskoj “stabilnosti”, o demokraciji, o slobodi, o pitanjima ljudskih, životinjskih, ikakvih prava, o odgovornostima? Naravno, razumijete ih podjednako kao i ja: vidite konfuzno, zbunjujuće, klupko informacija u kojem nema više ni pravih ni krivih, ostajemo samo goli mi, nema saveznika, nema jasnog neprijatelja, nema rata, a rat je… rat 21. stoljeća je medijski rat, rat s informacijama i rat informacija, samo da to ne bi imalo neke još dublje implikacije. Nekad sam se smijao ovoj izjavi, sad me podilazi jeza.
Tada počinjemo shvaćati vrle nove svjetove, 1984., Matrix, Alicu u zemlji čudesa, Kafku… Kosinskog, Lema, počinjemo shvaćati da je život literatura, a litaratura život, da, da je riječ o autentičnmim zapisima streaminga nesvjesnog koje sadrži sadašnjost, budućnost i prošlost kao posve žive, sadašnje, aktualne.
Naravno, netko će od vas reći da sam šenuo, ali razmislite malo o toj šenutosti: vidite li ovu zemlju oko sebe, ove zemlje oko sebe, vidite li kako se kaos lijepo sklapa u jednu gotovo psihotičnu sliku svijeta. I da, nema više mi smo tu, u Hrvatskoj, znate nas se ovo ili ono ne tiče: sve se tiče svih nas, ovo je naša ljudska priča, a koju ako ne shvatimo, postajemo samo nove ovce za striženje.
Pogledajte animirani film u prilogu, i volio bih čuti vaša razmišljanja, u svakom slučaju.

I, pet goat II from Heliofant on Vimeo.

Moris Mateljan: Kamen

Gradski golubovi su sve drskiji i sve se više usuđuju; nisu ni izbliza plahi kao prije dvadeset godina, primjetio je. Oni golubovi koji slijeću na ispuste prozora bolničkih soba gradskog KBC-a još su i gori. Znaju čak i ući u sobu. (Jedan se baš jučer starom šinjor Načinoviću posrao na cijev infuzije.)

Nije ni čudo. U bolničkim sobama su većinom starci koji otplaćuju danak dosadi hraneći golubove mrvicama bolničkih obroka, i tako godinama. Golub zna gdje može.

Ponekad dođu vrapci. Ponekad i koji galeb, ali to je rijetkost.

Galebov zov kad se pari  podsjeća na ljudski smijeh. Ali tog jutra, galeb je stajao na bolničkom prozoru i smijao se, sam. Smijao se Sanelu u njegovoj gluposti koja ga je i dovela  ovdje, na odjel traume, s omotanim batrljkom stopala zdrobljenih kostiju.  Galeb na prozoru je imao jednu nožicu ozlijeđenu, i smijao se, balansirajući poput flaminga Sanelu, u istoj nevolji.

U Sanelu je od rođenja bio neki tik; neki nemir. Vele da je majka svaki puta klanjala namaz sa djetetom u naručju dok nije prohodao.

A kad je stao na svoje noge, mali je Sanel počeo gaziti kamenje. I nije mogao prestati.

Isprva je bjesomučno gazio i utiskivao oštre kamenice na rasutim gradilištima gornjeg Zameta; do odlaska u osnovnu školu prebacio se na oblutke razbacane po asfaltu. Morao je ugaziti kamen u kolnik; svaki ispupčeni kamen ga je zvao, djevičanski; morao ga je taknuti tri puta đonom tenisice i usaditi u površinu ceste.

Znao je uzrok; sjetio ga se godinama kasnije. Kad je tek prohodao, asfaltirali su cestovni prilaz ispred njegove kuće; ostao mu je u sjećanju čudovišni stroj i miris vrelog asfalta. Sjećao  se netom zaglađene površine, poput mirnog jezera, i kamena s ruba kaldrme koji je pao na netom zaglađeni asfalt. I amidže Ibre koji je rekao “auh, šteta, bogati”. Uto se mali Sanel probio do ruba ceste, usprkos povika majke na onoj ljetnoj jari i ugazio kamen u meki asfalt kao u puding. Papuča mu je ostala zamrljana crnim.

Vremenom se njegovo gaženje kamenja po cesti istančalo. Znao je, isprva s klinačkom mudrošću a potom i sasvim izvjesno, da je njegov ritual glupost i da ne utiskuje kamen u cestu gumenim potplatima; govorio je sebi da ga ipak pritisne makar na mikroskopskoj razini. I njegov proces da ga tri puta tapne je ostao samo u njegovoj glavi; naprosto bi ga barem dodirnuo cipelom.

I svuda tako i uvijek tako. Naučio je to raditi diskretno, bez da ga opaze. Pokatkad bi izgledao kao da šepesa i malo čudno hoda; ali mogao je to činiti i istovremeno pozdraviti susjeda bez da ga proglase čudakom.

Osim kada bi bio u situaciji da se ne smije micati a zgrabila bi ga opsesija; to bi bile paklene muke. Kao onomad na školskoj priredbi, na igralištu; trebali su stajati mirno i recitirati pjesmice o maršalu. Poslije se pravdao razrednici i ocu da je taman ispred njega prolazio žohar.

Ili u vojsci; stajao je u stavu pozor, na straži, pred rampom, nasred ceste ga doziva veličanstveni oblutak a on ne smije ni prstom mrdnuti. Kad je želja postala neodoljiva, istrčao je i zgazio kamen. Na nesreću, baš u tom trenutku se okrenuo zapovjednik i ugledao ga; Sanel je brže-bolje skinuo pušku s ramena i uperio je prema grmlju. “Učinilo mi se da se netko miče u šipražju, gospodine poručniče.”

Znao je, njegova kompulzija bi ga jednoga dana mogla stajati glave. Ili barem teže ozlijede.

Prekjučer je Sanel otišao korak predaleko, korak koji je skrenuo s njegove putanje odlaska na posao, skrenuo s pločnika na cestu kojom su bauljali auti u gradskoj gužvi.

Najbolje ugažen kamen njegova života; noga gazi oblutak a kotač folksvagenova kombija drobi i stopalo i kamen u prah. Nije ni osjetio bol od količine zadovoljstva što se kamen pod njime mrvi i pegla do savršenstva; nikad nitko u prometnoj nesreći nije zgrčio lice u tako jeziv kez, samozadovoljan. Potom je s lica nestala svijest.

Dan nakon operacije, ležao je u sobi. Smrvljeno stopalo ga je luđački svrbjelo. Sanelova je opsesija prestala. Ne zato jer mu je smrvila nogu i dovela ga u životnu opasnost, već zbog galeba koji se na prozoru smijao  – znao je – Sanelovom budalastom običaju.

Poželio je da pored sebe ima kamen i pogodi prokletu pticu.

Odsada će kamenje koristiti drugačije.

Fotografija: Penywise @ morgueFile free photos

Novica Stokić: Besnici

Vrebno na kost čeonu
Psi nesiti od neznani
Neumovima na umove neprelazne
Na gubnike zloblju svikle
Da zatru grabno strvinarski
Iz nemanije rđe bezimene
Klicu plemno životvornu
Koren žilni pitomuše milolisne
Rabni nedojedi alosni
Ugnuti razlivajući nezakonje
Tragove utiru uskovitlano
Ljudskosti pravdaške od vajkada
Do melema pelinskoga
Lelekanja Telalskoga crnoslutnog
Netraga nedođije nedovidne
U rasulo.

 

Fotografija: click @ morgueFile free photos