Sve objave od knjizevnostuzivo

Maja Radivojević: Penisovi monolozi

Ne mogu vjerovati da ON još uvijek spava.
Ja sam budan već dva sata i spreman sam za akciju!
Nisam izgubio vjeru u NJEGA, iako me prestao pokazivati Guzari, Muzari i Nogari i svako jutro se nadam da će se nešto uskoro promijeniti.
Osjećam se nesputano jedino kada me prošeta do WC školjke. Poslije toga me strpa u nepodnošljivo uske bokserice, u kojima ne mogu disati od silne sintetike made in China, kojom sam okružen.
Duga tuširanja su zamijenjena povremenim češanjem.
Imam osjećaj da me više ni ne doživljava.
Nije me pogledao mjesecima.
Razmišljao sam da se razbolim samo da obrati pozornost na mene.
Ja sam nešto između rudara i klauna.
Zalazim u mračne, uske i vlažne prostore, istražujem i istovremeno uveseljavam mekana i nježna bića.
U zadnje vrijeme sam više klaun, a manje rudar.
Kad bi makar postojao sindikat kojemu bih se mogao pridružiti i konačno se izboriti za svoja prava.

Mrzim kad me uspoređuju s gljivom. I ne volim kad mi se tepa kao malom djetetu.
Uvijek sam kriv za sve što ON pogrešno napravi.
Sinoć je zvao NJU i bio je strašno nervozan.
Ja sam nestrpljivo čekao da vidim što će se dogoditi, ali ONA se nije javila.
Izveo nas je na pivo.
Ja sam ga pokušao malo animirati, ali nije se uopće obazirao na mene.
NjEGOV izlazak se sveo na ostavljanje pijanih poruka NJEZINOJ govornoj pošti, a moj na traumatično iskustvo boravljenja u javnom WC-u, koje je uzrokovano prevelikim količinama jeftinog piva.

Budan je.
Mamurno tetura po sobi i oblači smrdljivu odjeću od sinoć. Preskače kupaonicu.
Dan nije mogao gore početi.

Preskočio je i doručak, uzeo svoju kutiju cigareta, novčanik i ključeve.
Sjeda u auto i ne veže se.
Ako ga nije briga za vlastitu sigurnost, mogao bi misliti na mene malo za promjenu.
Pali radio.
Nadam se da neće opet pokušati pjevati.
Već sam i ja zapamtio da nije život jedna žena, iako sam više vizualni, a manje auditivni tip.

Vikendom uvijek igra biljar sa svojim prijateljima.
Guzara se često mota oko NJEGA, ali ON uopće ne reagira na njezin mazni govor popraćen smijuljenjem.
Iako sam ga često molio da pusti mene da izvidim situaciju, nije popustio.
Rekao mi je da je zbog mojih ideja upao u nevolju i znam da mene krivi što ONA više ne želi ni čuti za NJEGA.

Putem kući je svratio do trgovine.
Radi moja omiljena blagajnica.
Muzara.
Vežu nas divne uspomene.
Zavodi ga.
ON ne reagira ni na nju.
Ignorira i moje molbe.
Kupuje bombonijeru u obliku srca i paket žvakaćih guma.

Toliko se namirisao da sam se skoro ugušio.
Kupali smo se više od sat vremena.
Smežurao sam se.
Obukao je svilene bokserice koje mu je poklonila ONA. Sada i meni nedostaje.

Pred NJEZINOM smo kućom.
Osjetim kako mu mobitel vibrira u džepu.
Zove Nogara.
Vadi mobitel iz džepa i gasi ga.
Kuca na NJEZINA vrata.
Bombonijeru je sakrio iza leđa, valjda ju želi iznenaditi.
Mislim da bi se ONA više obradovala meni, ali mene se ovdje više ništa ne pita.
Vrata se otvaraju i čujem NJEZIN glas. Zamišljam njezina mala, crvena usta dok izgovara da ga ne želi vidjeti.
VIŠE NIKAD!
Tko bi rekao da tako slatka usta mogu izgovoriti ogromnu količinu uvreda na NJEGOV račun?
ON moli za oprost.
Obećava da će se promijeniti.
Jedno VOLIM TE i ONA se smekšala.
Pušta ga u kuću.
Dobro je što se jadničak sjetio šifre koja sva vrata otvara.

Bombonijeru je odložio na NJEZIN stol.
Sjedimo na NJEZINOM krevetu, u NJEZINOJ sobi.
Svira lagana glazba, koja NAS zajedno s NJEZINOM prisutnošću polako baca u trans.
Grle se i ljube.
Dugo ju drži u naručju i obećava vjernost, ljubav i poštovanje. Čak sam i ja povjerovao u to i počeo zamišljati NJIHOVU djecu. Ako ništa drugo, prestat će me oblačiti u one glupave, prozirne folije u kojima se osjećam kao da sam osuđen na smrt.

Nježna je, mekana i tako topla.
Kosa i koža su joj svilenkaste na dodir.
Usne slađe od gumenih bombona.
Ja sam potpuno spreman sva ona maštanja zamijeniti nekim konkretnim zadatkom.
Onda je ONA izgovorila nešto što mi je ubilo sav optimizam. Rekla je da mora ići spavati, jer sutra rano ustaje.
Ima prezentaciju na poslu.
ON ustaje. STANI!
Grle se. NE PUŠTAJ!
Ljubi ga u obraz. OVO NAM JE PRILIKA!
ON odlazi sretan. NE ZNAM ZBOG ČEGA JE SRETAN!
Smješka se. JA ĆU POLUDJETI!
Kaže mi da se smirim. KAKO DA SE SMIRIM?!

Ilustracija: Cees Krijnen

Suzana Matić: Gola priča

Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok da u manje izloženom položaju bolje sagleda večer prije:
Rekao je: – Lijepa si – a njegove su riječi to pretvorile u istinu. Ipak, odlučila je pobjeći prije ponoći i sačuvati i tu čaroliju i obje cipele. Muškarcima je lakše. Ženska je odjeća krojena tako da poslije ponoći otpada sama od sebe. Lako spuzne niz kožu i pretvori se u lokvu oko bosih nogu.
Kada je repeticijom nekoliko puta odradila sve scene tako da je bila sigurna da ih zna napamet i da si je osigurala znanje koje moraš znati i u pola noći… pogotovo u pola noći, potrebno znanje za neku buduću nepredvidivu sebe, ulovila se sna koji ju je ostavio na leđima u zelenoj spavaćici; sanjala je da joj ispada kosa i sad dok je gledala u nekoliko vlasi na jastuku koji je cijelu noć bio preklopljen pod glavom i koji dugo nije odigrao nijednu drugu ulogu u tom krevetu, zapitala se u kom se času izgubila ona slabo skraćena i neophodna udaljenost između nje i tumačenja… simbolike… misterije. Kada su to noćni snovi postali ovako vulgarno nedvosmisleni? I kako joj je to uopće promaklo? Ipak, osjetila je nejasno, gotovo nastrano zadovoljstvo zbog toga.
Spavala je dugo. Kad bi rekla da se ne sjeća kada je tako dugo spavala, bila bi to živa istina bez pretvorbe, ali srećom nitko nije horizontalno disao uz nju, pa je namjesto da dijeli gorke istine kao slatke jutarnje kroasane, još jednom sagledala vlastitu neometenu bočnu dijagonalu krevetom i prije nego je bosa iskočila iz prevelikog kvadratnog kadra njegovog okvira, sama sebi glasno rekla: – Čestitam! Zaslužila si lijep dan, mala!
Onda se sjetila još nečega, pa zastala i zadnju rečenicu polako ponovila još jednom.
Ne zbog potrebe za uvjeravanjem i ponovljenim nutkanjem obećane ljepote dana iz usađene bojazni da će biti odbijena. Ne. Uvjerenje je bilo tu i razlozi za njega i želja za nagradom, a jedina je bojazan i tako ostala s one strane ponoći… nego više kao mali pokus, kao vještačenje jučerašnjih događaja iz nekog (još) boljeg sutra.
Htjela je naprosto rekonstruirati vlastiti glas, onaj „vanjski“, koji nositelju uvijek ostaje nečujan. O njenom je postojalo nekoliko laskavih svjedočanstva pa je sjetivši se tog posljednjeg – jučerašnjeg, u ustima još jednom oblikovala iste meke vokale i smrvljene suglasnike, pažljivo i koncentrirano kao hranu koju još nisi okusio i kojoj pokušavaš odrediti okus. Nije pronašla baš nikakvu senzaciju. Vjerojatno se to jučer ipak radilo o uskličnicima koje je čitav dan nosila u grlu. Uskličnike ne možeš odrecitirati krevetu koji je služio samo kao okvir za vlastitu neometenu bočnu dijagonalu. Uskličnici ipak traže slušatelja.
A oni jučer… Svaki od njih zabio se slavodobitno kao stijeg na kraju jednog vremena u kojem je gonjena vučjom gladi kopala i strugala po sebi, grabila srebrnom žlicom duboko u vlastitu nutrinu, sve do skorenog zapečenog dna, tako duboko da bi se struganjem okrnjila i caklina posude. A baš posudu svi vide. U vremenima manje gladi zadovoljila bi se time da se protrese, tek toliko da zadrhti kao visoka želatina na jako širokom pjatu.
I sada je u nekom (još) boljem sutra osjetila da je napokon izdala tu sebe. Osjetila je kako su joj pokreti lijeni i spori, mazni, a samo njeni… kako ćuti luksuz odgode, kako ne žuri pobjeći čim dalje od sebe u novi dan… neodjevena i preskačući doručak, dok istovremeno ganja vlastitom rukom ispisanu tjeralicu za pobjeguljom, osjetila je prvi put kako nije šteta jutra… kako nije šteta jutra… kako nije šteta vremena… kad je sve vrijeme i onako njeno jer ga mjeri otkucajima iz sebe, kako je zelena spavaćica podatna i meka i ženstvena i filmska, kako je kad je pogleda na koncu konca i spavačica podatna i meka i ženstvena… i kako je prvi put može zamisliti u nekoj još nedoživljenoj sceni koja nije izrasla na već oblikovanom vremenu.
Dok je sjedala za radni stol bila je svjesna da je došlo jutro u kojem je dugo i bolno urastajući u sebe, na koncu ipak prerasla tu izdanu sebe.
– Pisat ću fikciju.
Napravila je razgibavajući pokret prstima kao pijanist prije velikog koncerta, spustila ih na klavijaturu, udahnula, pa otplesala tipkama:
GOLA PRIČA
Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok; kao da je taj novi položaj osiguravao bolji pogled u večer prije, a njenu manju izloženost.
Rekao je – Lijepa si, a njegove su riječi to pretvorile u istinu…

Ilustracija: Stefan Kuhn, Erotiv Wave

Predstavlja nam se: Andreja Malta

Jučer je na stranici Studija TiM objavljen intervju sa zadarskom književnicom Andrejom Maltom. Mi ga prenosimo na našim stranicama, kao što ćemo i nastaviti s nizom intervjua s našim autorima i suradnicima kako bismo ih bolje upoznali.

P: Bok, Andreja. Drago nam je što si pristala na ovaj virtualni intervju i, naravno, što sudjeluješ na “najboljim književnim stranicama” poput Književnosti uživo ili Studija TiM (ha, ha, ha). Dobro, sad ćemo se uozbiljiti i krenuti…

O: Pozdrav Tamara! Veliko mi je zadovoljstvo što si me pozvala na ovo virtualno čavrljanje povodom mog sudjelovanja na “najboljim književnim stranicama”… Književnost uživo i fb Studio Tim.

P: Kako si?

O: Pa mogu reći da sam još uvijek jako dobro usred ovog svjetskog kaosa, recesije i ostalih osobnih nedaća koje nas svakodnevno prate na našim životnim putovima.

P: Tko je Andreja Malta?

O: Andreja Malta je prije svega žena. Žena s dvije domovine – Slovenijom, gdje je provela djetinjstvo, i Hrvatskom, koja je spletom okolnosti postala njezin dom. Poetična, senzualna, sposobna zapažati, uočavati, analizirati, ljubiti, patiti i biti tvrdoglava. Zatim je majka i nona dvojice malih nadobudnih dječaka. Potom strastvena čitateljica i ljubiteljica knjiga i na kraju, kao kaže Vedrana Rudan za sebe, pomalo i “pisačica”, ha, ha, ha…

P: Tvoje kreativno stvaralaštvo počinje od…

O: Moje kreativno stvaralaštvo počinje od osnovne škole, negdje od četvrtog-petog razreda. Tada sam napisala prvu pjesmu koju je uspjela do danas sačuvati moja teta, toliko joj se svidjela. Kasnije, u višim razredima, priključila sam se literarnoj sekciji gdje sam bila prilično uspješna i aktivna. U srednjoj školi sam samostalno nastavila s pisanjem, pišući povremeno kratke priče za tadašnji popularni ljubljanski tjednik “Mladina” koji još uvijek izlazi. U to vrijeme se za objavljene priče primao i honorar tako da sam spajala ugodno s korisnim. Pobijedila sam i na jednom natječaju za kratku priču u “Nedeljskom dnevniku”. Kako sam se vrlo mlada udala i postala majka, dugo nisam imala prilike pisati, tako da sam se toj svojoj ljubavi vratila 2006. godine, nakon jednog životnog kraha koji sam ipak uspješno prebrodila.

P: O čemu najradije pišeš?

O: Hmmm, kada malo bolje razmislim, pišem o svemu pomalo. Ima tu sjećanja na djetinjstvo, mladost, ljubavi koje su došle i prošle, onda nešto socijalne tematike, incesta, ženske problematike, priča o životinjama, pogotovo o mačkama koje doslovno obožavam ha, ha, ha…

P: Proza ili poezija?

O: Nedavno je izašla moja prva dvojezična zbirka poezije s nekoliko kratkih priča, što je pomalo netipično za mene. Pjesme mi nisu prioritet, ali eto, dogodilo se i to. Moj svijet je definitivno proza. Svijet u kome je “sve po mom”, svijet u koji pobjegnem kada osjetim da sam preopterećena stvarnošću i da je definitivno došlo vrijeme da iz sebe izbacim ono što me smeta, raduje ili na neki drugi način izazove inspiraciju da se “kreativno povučem”.

P: Što misliš o “virtualnoj književnosti”, sudjelovanju na književnim fejs stranicama, općenito o tom novom fenomenu?

O: Što se tiče virtualne književnosti, sudjelovanja na književnim fejs stranicama i sličnom, definitivno sam ZA. Mislim da je to dobra inovacija koja omogućava brzi protok i širenje informacija, pa tako i književnosti.

P: Tiskana ili e-knjiga?

O: Jedno i drugo. Tiskana knjiga ima svoju čar koji ti donosi dodir i miris papira, ono na što smo naučeni od djetinjstva. E-knjiga, definitivno praktičnija, omogućava brže širenje, pa čak i čitanje.

P: Nekako su, mišljenja sam, najviše odjeka imale tvoje “Minuit socolate” i “Zdravo, fino, Čokolino… mljac!” u kojima si baš ono potpuno usmjerena na ženske teme, odnosno na žene u nadasve dobrim 40-ima. Vidiš li sebe možda u tzv. ženskom pismu?

O: Ha, ha, ha, da, ona “Minuit socolate” nastala je tako spontano i u jednom dahu, ali uz strepnju kako će biti primljena jer je ipak, moraš priznati, malo “izvan okvira”. Mislim da se ljudi još uvijek previše naginju nekakvim formalnim, moralnim klišejima na koje su naučili i koje su prihvatili. Zašto neke stvari ne napisati takve kakve su, bez uljepšavanja i ostalog kiča? No, na moje ugodno iznenađenje, mislim da se stvari možda ipak pomalo pomiču prema prihvaćanju malo drukčijih formi izražavanja.

Žensko pismo mi je inače omiljena tema. To su stvari koje me zanimaju i o kojima dosta znam. Pogotovo o ženama koje su u fazi spoznaje da je mladost zaista prošla, da dolazi druga, zrelija dob i da se treba s time suočiti, htjele one to ili ne. Neke to prođu bez problema, a neke malo teže prihvate. Da, svakako vidim i sebe u tom pismu.

P: Što planiraš u skoro vrijeme?

O: U skoro vrijeme planiram dovršiti zbirku kratkih priča usmjerenu baš na tu žensku tematiku, žena u dobrim četrdesetima, s jednom nogom u pedesetima, ha, ha, ha…

P: Znamo da si aktivna u zadarskoj literarnoj skupini ZaPis pa nam reci nešto o tome…

O: Da, aktivna sam u Udruzi zadarskih neafirmiranih pisaca ZaPis skoro od samog početka osnivanja. Udruga postoji od 2009. godine i okuplja članove različitih stilova, godišta, spolova… pjesnike i prozaiste. Cilj nam je međusobno druženje te pomoć savjetima i kritikama povodom stvaranja vlastitih uradaka, zabavljanje drugih ljudi svojim literarnim uradcima na književnim večerima koje redovito priređujemo. Povremeno kao goste zovemo već afirmirane hrvatske pisce. Do sada smo ugostili Juricu Pavičića, Antu Tomića, Zorana Ferića, Romana Simića Bodrožića, Tanju Mravak i druge, da sad ne nabrajam dalje. I bit će ih još, nadam se! Prošlog smo ljeta organizirali u Zadru “Kalibar bestival”, festival književnosti u suradnji s nakladničkom kućom Algoritam, čiji je cilj bio prikazati najbolje od aktualne lokalne književne scene uz glazbeni i izložbeni program te uz predstavljanje naslova čiji se prihod od prodaje donirao u humanitarne svrhe. Također smo izdali i zajedničku zbirku kratkih priča naslova “Samo ti pričaj”. U svakom slučaju, očekuje nas bogato proljeće, između ostalog, tijekom svibnja i lipnja dogovorena je razmjena s riječkom udrugom Ri Lit, što mislim da je i više nego dobro.

P: I za kraj, nadam se tvom daljnjem sudjelovanju na našim stranicama i šire, dakako. Želim ti puno uspjeha… i do skorog “live” susretu u Rijeci ili Zadru. Lp

O: Na kraju bih htjela zahvaliti tebi, Tamara, “najboljim književnim stranicama” … Književnost uživo i Studio TiM na sudjelovanju i ovom našem razgovoru. Suradnja se svakako nastavlja, nadam se na obostrano zadovoljstvo. Zahvaljujem također i na dobrim željama za budućnost, a pogotovo se iskreno veselim i jedva čekam skori “live” susret u Rijeci ili Zadru!
Srdačan pozdrav tebi i ekipi!

P. S. Razgovarale su Andreja Malta i Tamara Modrić.

(fotografija: Vladimir Šantić)

Snežana Križan: Igranje osjećaja

I.
U jednom razgovoru rekla sam mu da mu je seks slaba točka, svakog muškarca tako najlakše zezneš. Ženama je to izgled. On je bio napaljen na mene i svaka moja ideja činila mu se zanimljivom.
Poslije smo se bespoštedno posvađali. Više nikada nisam s nekim tako površno i vatreno filozofirala kao s njim.
II.
„Rekla si, ako bude dobro, bit će teže…“, usne su mu bubrile od pritiskanja uz moje.
„Pusti da bude, samo pusti da bude“, šapnula sam.
III.
Ispružio je moje golo tijelo povrh posteljine. Poput dragocjenosti. Uštipnuo me za bedra: „Ne vidi ti se celulit.“ Udarila sam ga nogom i zatim mu dopustila da me poljubi.
IV.
Uhvatio me je dlanovima oko struka, kožu nam je prekrio znoj. Lice mu je zračilo uzbuđenjem i zbunjenošću.
„Mala!“, nazvao me tako po prvi puta, „Ta tvoja maštarija s tri cure… Jedva se s tobom nosim!“
V.
On je sam.
Ja znam da je on sam.
On zna da ja znam.
VI.
Ležala sam ispružena na njemu. Dahom je dizao i spuštao moje tijelo dok sam mu grickala bradu. Na trenutak si je dopustio da bude moj. Nije si to mogao oprostiti.
VII.
Rekao mi je da brzo preboli, nakon što mi je razotkrio da mu je s njom bilo okej. Dala sam sve od sebe da se ovaj puta to ne ostvari.
VIII.
Pročitao je sve moje eseje o povrijeđenim osjećajima. Obećala sam mu posvetu u prvoj knjizi, kao najvjernijem čitatelju. Rekao mi je da vedrim i oblačim i obećao da mi nikada neće napisati pjesmu.

Robert A. Vrbnjak: Novinar

Zaposlio sam se, pišem za lokalne novine. Nisam novinar po profesiji, ali brzo sam se uklopio u tu atmosferu žurbe, buke, telefonskih razgovora, diktata događaja i pritisaka prekratkih rokova. I inače sam takav – kao sklopka, brzo se uklapam i još brže isklapam, ili sam on ili off, trećeg nema. To je i urednik prvo zaključio o meni te me već prvog dana poslao na teren, u Gornje Trupce da osmislim prilog o puknuću vodovodne cijevi uslijed čega nije bilo vode u periodu od osam do petnaest sati. Otišao sam tamo, zabilježio sve što su mi rekli; gdje je i zašto je pukla cijev, naveo da su nadležne ekipe odmah izašle na teren i u najkraćem roku uspjele zaustaviti daljnje istjecanje vode, pohvalio sve koji su radili na saniranju štete i, završavajući članak, upozorio na opasnosti koje prijete od dotrajalih cijevi. Urednik je bio zadovoljan, a posebno jer sam, kako je rekao, informacije do čitatelja uspio prenijeti vjerno, usput slikovito dočaravši atmosferu, a ne samo gole činjenice; toliko zadovoljan da mi je odmah potom dodijelio zadaću da napravim prilog o prvenstvu u boćanju za žene. Žene, boće – ima li što oku i srcu milije. Ne moram ni reći, i to sam stručno odradio. Zatim sam pisao o poskupljenju jaja i pelena, radio intervju s jednim koji je po zanimanju hvalisavac i izvještavao s regionalnog prvenstva u jede-nju krafni. U ovom poslu volim što je raznolik, nepred-vidljiv, sviđa mi se ta dinamičnost. Dobar novinar na svaki novi dan gleda kao na novu priliku i izazov, kao na mogućnost da sakupi čim više aktualnih i zanimljivih informacija. A kad smo već kod zanimljivosti, jučer sam tako trebao razgovarati sa ženom kojoj je biološki sat nenadano počeo ubrzavati, ali se nije pojavila u dogovoreno vrijeme. Ne znam je li zaboravila na naš dogovor ili je možda taj njen poremećaj sa satom kriv; uglavnom, čekao sam tamo na ulici, smrzavajući se, i za nju, u tim trenucima, u tom njenom prebrzom poimanju vremena, bio nešto što se već odigralo, bio već daleka prošlost. A kad je postalo jasno da neće doći, lijepo sam, kao i svaki dovitljiv profesionalac kojem je stalo do prikupljanja informacija, otišao do njene kuće – kako to već novinari rade u američkim filmovima. Zavirivao sam joj u prozore i udarao po vratima, ali nije otvarala. A ja baš i nisam tip koji odustaje kad nanjuši dobru priču! Otišao sam zato susjedima i njih malo ispitivao, premda mi oni nisu znali, a ni imali bogzna što interesantnog reći o njoj. Saznao sam tek da su joj preko noći sve haljine postale preuske i opisali su je kao dragu curu koja, nažalost, u životu uvijek naleti na pogrešne, na vjetropire kojima nije stalo do nje niti zaslužuju njenu ljubav.
Danas ujutro urednik nas je pozvao k sebi i odmah počeo o tome kako loše stojimo i kako će biti problema oko isplate honorara ako nam se prodaja ne poveća.
“Što najbolje prodaje novine?” pitao je gledajući nekud kroz prozor. Kako nitko nije odgovarao, ja sam se javio za riječ.
“Žutilo, 3 S ili Seks, skandal i senzacija!” rekoh.
“Upravo tako Koprivnjak! Bravo!” pohvalio me pred svima, dodavši kako sada od svih nas očekuje da pokažemo više inicijative, više zalaganja po tom pitanju. I tako mi je dan započeo na terenu, u potrazi za 3 S. Ali već oko devet mi se više ništa nije činilo dovoljno skandalozno, senzacionalno, a ni seksi, pa sam otišao u Alibi bar u nadi da će u smjeni biti ona konobarica koja ima dobro dupe, međutim nije bila. Za šankom, u društvu nekih sumnjivih investitora, sjedio je lokalni političar kojeg svi znaju kao Kvazimoda, zbog te njegove face. Pio sam kavu, ispod oka promatrajući Kvazimoda, kad mi je odjednom proradila probava i zgrabila me inspiracija, te je iz mene izletio članak o Virgilu Zonesu, čovjeku nad kojim su usta preuzela vlast – izmislio sam mu ime, lik i djelo, da budem iskren, cijelog sam Zonesa izmislio.
Ovako je nekako išao taj članak, tekst koji, nažalost, neće biti objavljen, jer je na kraju smjene neslavno završio u Recycle Binu, na mom, sad već bivšem novinarskom desktopu:
Stvoreni smo s dva uha za slušanje i jednim ustima za govorenje, valjda iz razloga da bismo na taj način dvo-struko više slušali nego govorili. Ali što reći o Virgilu Zonesu, čovjeku koji se rodio s dvama ustima i samo jednim uhom? I to ustima koja svaka za sebe, neovisno o onim drugim, rade sve što usta već i inače rade: govore, jedu, piju, pjevaju, ljube se, hrču i zvižduću. Liječnici tvrde da Zones nije podvojena ličnost, već da su mu usta – i donja i ova gornja – ovisna o drugim centrima u mozgu te, shodno toj činjenici, imaju svoju volju i stav, svoju jasno izraženu autonomnost i samodostatnost, tako da se on po tom pitanju ponaša kao dvije potpuno odvojene, protuslovne osobe, cijelo se vrijeme nalazeći u očiglednoj kontradikciji sa samim sobom. Kod Zonesa i njegovih usta vrlo je zanimljivo i odmah se uočava i to da su ona potpuno različita. Ne toliko izgledom koliko po stavovima, po onom što pričaju i kako mu se ponašaju na licu. Tako, primjerice, jedna puše, a druga su zakleti nepušač, prva imaju žensku, a druga mušku ćud, donja vole jesti čvarke, gornja bi radije nešto slatko, jedna uče kineski, o ova na čelu svirati klarinet, jedna zagovaraju gay brakove i eutanaziju, a druga se zalažu za prijevremene izbore. Zonesu s njima stvarno nikad nije dosadno, ali mu sve to predstavlja i popriličan problem, a posebno iz razloga što ima samo jedno uho pa ih u tom njihovom nadmudrivanju najčešće baš i ne čuje najbolje. Ispada zapravo da je najsretniji kad mu usta ne razgovaraju međusobno, kad su posvađana. Uživa u tim trenucima kratkotrajne tišine i misli svoje. Na pitanje koja od njih smatra više svojim pravim ustima, i jedna i druga izjavljuju da su to upravo ona i svoju tvrdnju potkrepljuju nizom argumenata, ne prestajući s optužbama na račun onih drugih. Dotični je rođen u Engleskoj, gdje je u mladosti bio predmetom brojnih medicinskih istraživanja. Usprkos svom hendikepu, u zreloj se dobi dokazao kao uspješan poduzetnik. Oženjen je i otac šestero djece.
Tu sam još štošta nadodao o Zonesu, o njegovoj obitelji, prijateljima i suradnicima, a student koji radi na obradi fotografija poslije je u Photoshopu kreirao Zonesa, copy-paste sistemom zalijepio Mick Jaggerove usne posred čela Damira Kajina, a jedno mu je uho jednostavno izbrisao.
Kako bi cijela priča dobila i toliko nužnu interakciju s čitateljstvom, na kraju sam postavio pitanje: Kakav bi život Zones imao da se kojim slučajem rodio na ovim našim prostorima?
Možda bi postao političarom? Jer rođen takav kakav već jest, ima tu prednost da može dvostruko više govoriti i dvostruko manje slušati. Dakle, idealan političar – priča dvostruko, a sluša samo polovično… ponudio sam odgovor u posljednjoj rečenici članka.
Kad je pročitao tekst, urednik se nije doimao nimalo zadovoljnim. Samo je pitao gdje mi je tu 3 S i savjetovao neka se ugledam na kolegu Mrđana Kulenovića koji svoj posao odrađuje korektno, ne izmišlja tamo nekakve Zonese, već prati scenu, piše o toaletama, novim cipelama i predbračnim ugovorima poznatih, u svakom članku redovito spomenuvši barem dvoje-troje političara, sportaša ili celebrityja, uspijevajući na taj način tekst učiniti zanimljivim i razumljivim najširim slojevima čitateljstva.
“A-ha”, potvrdio sam i sklopka je negdje duboko, duboko u meni preskočila na off. Kraj priče! Dobio sam ili dao otkaz, ne igra ulogu, ionako nisam tip za novinara, nemam taj osjećaj za medijsku atmosferu i atraktivne informacije, ne vidim se u svijetu 3 S glamura, nemam blage veze što i o čemu ljudi vole ili žele čitati.
Eto toliko o mom novinarenju.
Opet sam nezaposlen.
Dane provodim u parku. Slijedim usamljene žene koje šeću sa svojim četveronožnim prijateljima, a kad im postanem sumnjiv, sjedam na klupu i listam oglasnik.
Klinika traži psihijatra za životinje. Uvjeti: poznavanje pseće i mačje psihologije i sklonost prema radu s razmaženim i neposlušnim kućnim ljubimcima.
Javiti ću se na ovaj oglas.
Svakako hoću. To je posao za mene!

Dončo Rumenov: Dosadan dan u ulici moje bake

Uhvatio sam ptičicu koji je nepokretna stajala na zbirci poezije Aleksandra F. P.
Zbirci je nedostajalo dvadesetak stranica jer je Asen na proslavi Nove godine, nakon dvanaeste Zagorke i drugog marokanca, s njom iz protesta obrisao stražnjicu. Druga polovica zbrirke, bila je toliko loša da smo bili uvjereni da ju je napisao urednik, tek toliko da zatvori jedinu knjigu nesretnog dripca koji se 1924.g. objesio u kupaonici.
Malo prije tog čuo se udarac na staklu otvorenog prozora.
Vrtio sam šakom da vidim bolje. Pretpostavljao sam da joj vrat nije slomljen jer inače ne bi mogla stajati na nogama. Drugom rukom umočih prste u vodu i stavih joj kap iznad kljuna. Moj sivi mačak Kapetan Riki oblizivao se ispod stola i siguran sam da to nije bilo zbog kobasice koju mi je stara uz demižon domaće donijela iz Stranđe.
Mali letač još nije davao znakove života. Prihvatih se druge čaše, one u kojoj su bili ostaci rakije od sinoć i ispih je skupa s pepelom i mrvicama Kozunaka.
Ptičica otvori oči. Rikijeva njuškica se počne tresti i drhtava mačja recitacija odzvoni kuhinjom.
“Ne, odjebi”! – Nogom mu pogurnuh zdjelicu s mačjom hranom – “Da ti nije palo na pamet.”
Kroz prozor sam gledao stabla okićena Martenicama i oblake iznad NDK. Bilo je dva poslijepodne i Mitko s drugog kata pušio je na prozoru i pričao sam sa sobom. Istjerao sam mačora iz kuhinje i stavio pilota na okvir prozora. On pogleda lijevo pa desno pa opet lijevo pa gore i prhne prema stablima u parku.
Ostatatak dana proveo sam razgovarajući s Galinom. Telefon je star. Ona je u Burgasu. Brine se za ujaka. Možeš si misliti.
Kasnije toga poslijepodneva, prelistavao sam stari broj Kapitala i zaključio kako su mi ekonomski savjetnici pri veleposlanstvima osobito iritantna čeljad. Nije mi padalo na pamet da palim televiziju. Udahnuo sam duboko, ugasio cigaretu u konzervi grčkih sarmi i dokrajčio demižon iz Strandže. Navečer sam proučavao Larousseovu ornitologiju i zaspao s knjigom na prsima. Sanjao sam kako sjedim s Galinom u parku tik ispod grana gdje se skupljaju pernati piloti. Fućka se njima za ekonomske savjetnike pri veleposlanstvima. Sutra je drugi dan proljeća. U pet popodne dolaze po baku.