Sve objave od knjizevnostuzivo

Iz suradnje s časopisom Poiesis: Intervju s Marcom Delouzeom

Razgovor vodio Peter Semolič

Pjesme su napravljene od riječi. No kako je to s poezijom? U tvojoj pjesmi Pustinja isparenih riječipjesnik sjedi na rubu postojanja u potpunoj samoći i tišini. Prema toj pjesmi izvori pjesništva leže onkraj kulture pa čak i onkraj jezika

Ako su pjesme napravljene iz riječi, onda mi se čini da se poezija rađa iz želje za pjesmom. Upravo tako kao što se ljubav rađa iz želje za ljubavlju.

Kada i kako je poezija ušla u tvoj život?

Poezija je ušla između mojih dviju samoća, jedne u srednjoj školi, kada sam bio okružen s mnoštvom ljudi, i druge, koju sam doživljavao u svojoj sobi, u koju su navirale sjeneTada sam bio star oko trinaest ili četrnaest godina.

Odrastao sam u zemlji, gdje je poezija igrala važnu ulogu u društvu. Poezija je u Sloveniji bila usko povezana s idejom nacionalnoga, a istovremeno pak je bila podržavana od strane komunističke vlasti (u komunističkoj ideologiji pjesnici su bili shvaćeni kao inženjeri duša). Kakav je bio društveni status poezije u Francuskoj u vrijeme tvoje mladosti, a kakav je danas? Danas je poezija u Sloveniji više da nego ne odgurnuta na društvenu rub

I u Francuskoj je isto, poezija je marginalizirana. Međutim to nije važno. U našoj Zapadnoj civilizaciji (postoji li uopće takvo nešto?pitao se Gandhi) poezija ne može imati nikakav društveni status, štoviše nikakav status! Pravi pjesnik ne piše knjige, već samo zapisuje riječi. Biti pjesnik nije usluga ili posao, to je stvar volje. U tome se razlikuje od romanopisca.

Nakon prve četiri zbirke si se odlučio za dvadesetogodišnju šutnju. Pjesnikova šutnja nije uvijek samo šutnja, već je često izjava, pjesnička, politička, društvena

Kod mene se nije radilo o tome. Jednostavno nisam podnio ozračje među pjesnicima. Možda sam bio premlad. Da se nadovežem na tvoje prethodno pitanje: poeziju sam izabrao zato jer sam odbijao bilo kakav društveni status. Nakon toga sam otkrio veliki broj profesionalnihpjesnika. Budući da nisam htio glumiti pjesnika, morao sam pobjeći od toga.

Jesi li u tom trenutku, trenutku svoje šutnje, pisao poeziju?

Ne, nisam.

Za vrijeme svoje pjesničke šutnje osnovao si te suosnovao dva pjesnička odnosno umjetnička festivala, jednoga u Parizu, a drugoga u Lodèvu. Misliš li da su takva druženja važna za pjesnike?

Možda jesu. Ako jesu, onda su zato jer pjesnik na takvim susretima svoj glas suoči s pozornom publikom te još i pritom istovremeno u potpunosti postane svjestan publike. Na taj način više nije osamljen muzičarusred tišine

Festival u Lodèvu se ugasio pred više od mjesec dana jer su mu vlasti ukinule financijsku potporu. Čuo sam da će sada novac namijeniti novome festivalu, gdje neće biti poezije. Zašto prema tebi vlasti djeluju na taj način? Ponekad imam osjećaj, kao da se vlasti boje pjesništva

Lijep osjećaj! Ali nažalost netočan! Ljude na vlasti nije strahpoezije nego su gluhi! Ne razumiju da poezija tu govori ljudima koji inače nemaju nikakav pristup do nje. U tako malom mjestu kao što je Lodève, riječi, koje dolaze iz drugih jezika, drugih kultura, drugih svemira, putuju podzemnim putovima, da bi se kasnije možda ponovno rodile u duhu ljudi. Vlasti pak rađe organiziraju različite oblike distrakcija, moguće zato da bi ljudi ostali tako glupi kao što su sami političari? Čini se, da su to ljevičarski političari: ali su ipak duboko uvredljivi.

Izvrstan si interpretator svoje poezije, to znam jer sam te vidio kako nastupaš na pjesničkom festivalu na Malti. Tvoj nastup me je šokirao: pjesme nisi čitao cijeloj publici, već pojedinačnim posjetiteljima koji su ti bili u neposrednoj blizini. Kako se osjećaš na takvom javnom čitanju, kad lako slijediš reakcije slušatelja iz neposredne blizine? Mnogim pjesnicima se ne sviđa tako neposredni kontakt s svojim čitateljstvom, to znam jer sam jedan od njih

Poezija je stvar ljubavi između glasa i sluha. Taj bliski kontakt sa slušateljima me ne destabilizira: trebam ga! Moj kontakt s pojedinačnim slušateljem je kratak, ali jako intenzivan. Lako osjetim, kada ga gledam u oči, govori mu moja pjesma ili ne. Mišljenja sam da bi se mnogi pjesnik trebao okušati u takvom načinu čitanja: mnogo pjesamabi nestalo to bi bio pravi božji blagoslov za poeziju) ne vjerujem u boga, ali još uvijek vjerujem u pjesništvo).

Kao pjesnik rado surađuješ sa slikarima i glazbenicima. Goethe je rekao: Glazba počinje tamo gdje riječi utihnu.Slažeš li se da slikarstvo i glazba na neki način dopunjuju poeziju ili pak su poezija, glazba i slikarstvo tek različiti pojavni oblici čovjekova stvaralaštva?

Slažem se s time što si na kraju rekao: poezija, slikarstvo i glazba su različiti pojavni oblici čovjekovog stvaralaštva. Kad na javim čitanjima sudjelujem s glazbenicima, nikada ne sudjelujem samo kao pjesnik, tu se ne radi o tome da nastupaju jedan pjesnik i jedna glazbenik, nego dva pjesnika (ili dva glazbenika). To je uvijek (odnosno uvijek mora biti) duet. Jer svi kroz različite oblike stvaralaštva dijelimo istu želju za čovjekovim kontaktom.

O Marcu Delouzeu

Marc Delouze se rodio u Parizu te je pjesnik i putnik iz nužnosti. Prvu pjesničku zbirku Suveniri iz kuće od riječi(Souvenirs de la maison des mots) objavio je godine 1971., a predgovor za nju je napisao Louis Aragon. Slijedile su još tri zbirke, nakon toga pak se je svjesno odlučio za dvadesetogodišnju šutnju. U tom razdoblju je osnovao Les Parvis Poétiques, literarnu organizaciju, koja se bavi priređivanjem različitih literarnih događaja, kao što je Kontinuirani pjesnički festival u 18-tom arondismanu(Festival Permanent des poésies dans le 18ème arrondissement), koji se odvija na području Montamarta i na kojem nastupaju pjesnici, glazbenici, glumci, plesači, pjevači, likovnjaci, videoumjetniciNjegova zadnja pjesnička zbirka je Pjesma Zemalja(La Chant des Terres). Marc Delouze se također bavi inovativnim pristupima izlaganju poezije te je autor deset knjiga, koje je napisao u sudjelovanju s različitim slikarima.

(Prevela sa slovenskoga Mirela Fuš)

Izvor: http://www.poiesis.si/pogovor-z-marcom-delouzom/

Foto: http://www.poiesis.si/pogovor-z-marcom-delouzom/

Milan Zagorac: “Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sustav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu”

Neki dan sam slučajno skrolajući fejsarom naletio na intervju na Modernim vremenima s Davorinom Horakom. Cijela je priča mogla skrenuti u razgovor o SF-u, no ona se vrlo ozbiljno dotakla i tema koje se tiču odnosa financiranje-kulturni proizvod-konzument-direktna prodaja i održivo poslovanje u ovakvim uvjetima s tim i tim proizvodom, i koja su, u svojoj biti zdravorazumska, ali dovoljna osnova da bi se u samom ministarstvu nekada netko zapitao o meritumu stvari: pa što mi to zaboga radimo?

Jer, ovih nekoliko rečenica sažima svu problematiku, o kojoj svi sve znamo, ali se pravimo da ne znamo, a odgovaraju na pitanje “može li u Hrvatskoj postojati tržište knjige?”:

“Ja sam siguran da može, samo što to ne možemo znati kad od devedestih naovamo postoji državna potpora za knjige. Mi smo se jednostavno navikli na tu šizofrenu situaciju u kojoj ti u poslovnim planovima računaš s državnom potporom, što je besmisleno. To u startu ne može bit’ transparentno i ja bih rekao da se za domaću knjigu dogodio kontra-efekt. Naime što – nikako ne možeš izbjeći nekakav politički upliv. Uvijek postoji nekakva komisija koja nije nadnaravna i koja ne može točno odrediti kome treba dati novac, a kome ne. Određuje li tu potporu nekakav budžet, politika ili osobne preferencije, na kraju krajeva je nevažno. U konačnici podložno je nekakvom mitu, bilo kakvom.

Javna je tajna da se jako puno knjiga radilo samo zbog toga da bi se izvukla potpora. I sad, ako si radio knjigu samo da bi dobio potporu, koju si na ovaj ili onaj način zagarantirao, ti se oko tih knjiga nisi posebno trudio. Prijaviš dvadeset rukopisa na natječaj, dobiješ potporu za deset i tako je svejedno što je ovih deset napisalo jer si izvukao potporu. To bi poslije došlo čitatelju u ruke i on bi, jer je realno bilo loše, rek’o – šta je ovo? – i bacio. Na taj si način stvorio averziju prema hrvatskoj knjizi.”

Dakle, vratimo se na bit stvari: neće se, ne može se, ne da se nikome.

Zašto se neće? Jer je ovako komotnije. Dakle, neizravno, za krizu u nakladništvu koja traje dulje od osam godina i koja nije započela ni s 2008. niti 2000. niti nekog bližom godinom već je zbir kriza koje su unatrag 30ak godina imale malo lakše trenutke, dakle za tu krizu nije krivo samo MK, što je poslovično lako reći, iako ne ekskulpira ni birokratsko-političku mašineriju koja u njemu radi, već se radi i o samim subjektima koji postoje na knjižnom tržištu: autori – izdavači – financijeri.

Da, naravno, kada se stvori kritična masa koja ima za cilj samoodržanje uz jednake uvjete, a kada uz to imate inertno i poluzainteresirano ministarstvo, tada se ne morate čuditi zašto je knjiga, pa samim time i književnost na ovako jadnom mjestu gdje se sada nalazi.

To vodi sljedećemu:

“Ne pomaže ni to što nema ozbiljne kritičke reakcije. Što se oko loših knjiga ne stvara negativna atmosfera i što nitko javno ne proziva Ministarstvo – čekaj, mi smo kao država za OVO dali pare.”

Da, a istina je da je za svakve budalaštine dan novac poreznih obveznika, jednako kao što je budzašto potrošena gomila novca za tzv. poduzetništvo u kulturi. Ne znam što se pod tim poduzetništvom podrazumijevalo.

I na sve to konačno možemo zaključiti sljedeće:

“Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sustav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu. Tad bi se za dobre autore morao boriti, morao bi ih uvjeravati, trudio bi se u konačnici napraviti dobru knjigu za koju znaš da će netko dati pare. Ovako – mi imamo šizofrenu situaciju.”

Dodamo li k tome da MK, kao ni većina nakladnika nije ni shvatila da se sav, ali sav ovaj posao premjestio na virtualu, a da nisu određeni ni temeljni kriteriji ni načini budućeg financiranja autorskog rada na ovakvim otvorenim platformama, možemo zaključiti samo jedno – bilo bi nam bolje da te nema.

Za sada, bit ću dvostruko ironičan, preostaje nam da razmišljamo u kategorijama koje su čistokrvni SF, i, da, svjedočimo sve većem i većem srozavanju ugleda domaćih autora.

Foto: www.morguefile.com

Mladen Blažević: Akomodacije, refrakcije, kabrioleti

kad sjedim pred staklom pogled mi odluta u zelenilo
što se nalazi u lijevom kutu
zbog nakošenog vrata
i nošenja torbe u desnoj ruci
ali nekad se slova što vise
i suše se
razlete u roju oko mene
i zabiju u kičmu
kao čavli
tad stavim naočale da ih povežem u riječi
i dogodi se nešto na subatomskoj razini
što ne razumijem
izgubi se u naprezanju očnog živca
ili trzaju širenja zjenica
možda da je više svjetlosti
da živim u kući bez krova
više je svjetlosti u kući bez krova
kad se prozorima odnesu škure
i ne trebaju sklopke
i osigurači
danju je dan
noću je noć
samo stvari
razbacane po kući
nekad su bile žive
ne mogu ih pokopati pod zajedničkim imenom

Foto: Mladen Blažević

Melinda Kostelac: Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam.

Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. Peraje su plavocrne boje. Ispočetka još držim vezu s površinom, ali onda se skine. Preajama dolazim do pijeska na dnu. Zaronila sam brzo. Chapter one, skidam kože sa sebe.
Pijesak mi se zabija u nokte i muti dno pred očima. Tu dolje je Glina. Okus one žbuke u ustima, ispaljeni metak u zidu dnevnog boravka i vrleti spokoja razbijaju se o dna mora, jer tu je hladno. Vrulja se tu negdje provlači, hladno mi je. Ruke su mi naježene. Peraje se povijaju prema površini, more pljuje mjehure prema suncu. Vani je sunce. Tu je hladno ali je i nijemo. Koža mi ritualno blijedi, poput podmornog prekozemnog leša, vidim svoje ruke, to su prsti starog fetusa koji je dugi niz godina po struci nužnosti hvatao porculanske šalice prije pada na pod i ruke koje su podove glancajuć mijenjale. Sjećam se kad sam prvi put gledala pod morem. Kako se stvaraju grobnice? Je li smrt kristalno zrcalo? Postoji li zrcalo koje podrhtava na vrhu neke površine?
Izranjam uz pomoć jakih zamaha peraja. Vani je zrak priljubljen uz Malu gospu, miriši na tek rođeno dijete ljeta. Progutala sam i malo mora. Volim peraje. Posuđujem ih iz svijeta plastike, i drugim ljudima, jer svako toliko moram otići na dno i prisjetiti se jednog zavjeta.. Ljudi koji su mislili da ne volim pričati dolaze po moje peraje. Peraje me tjeraju da brzo plivam i pričam s kupačima. One me brzo odvode na novi dio dna.
Novi dio dna. Novi dio dna.
Dno i dan. Riječ pijesak lako zvuči na obali. Uz more još jedino pijesak pršti jezikom zatomljene povijesti.
Na dnu se cevuli vuku po pijesku kao po ogromnoj muljevitoj pustinji. Na dnu se možeš naježiti od olova trenutne pomisli i najtežih sjećanja. Tražila sam nešto o nasilju i mržnji na mreži, te su mi peraje zapele za slijedeće;
Poštovana Miranda B., oprostite na ovako kasnom odgovaranju, link sam vidjela u nečijoj objavi na drugim stranicama, međutim, možda biste trebali steći valjano saznanje da je zapravo ovo izvorno kupalište jedno od najljepših kulturnih dobara koje je Opatija imala i koje je zauvijek zagubljeno zbog podmetnutog požara. To je bilo za vrijeme države SFRJ, ako nešto o njoj išta znate, a da saznanja nisu izgrađena na apstraktnim medijskim pseudopovijesnim interpetacijama; radije saznanja pokušajte dobiti među ljudima koji su glavni dio svojeg radnog vijeka utkali u taj period i dostojanstveno živjeli a da nisu bili “jeftina radna snaga”, niti im ni na kraj pameti nije bio Dubai, koncept kakvog zagovarate u svom komentaru, izgrađenom na jeftinoj radnoj snazi. Opatija nije Dubai i to velika većina iole obrazovanih ljudi zna. Ovo što je Jutarnji svojevremeno objavio je tek idejna projekcija restitucije jednog kupališta, doduše, u onom obliku koje ponajviše odgovara izvornom izgledu, posljednjoj verziji, kupališta Angiolinabad, izrađene u Beču, od čiste hrastovine, donešene i montirane u velikim dijelovima iz Beča krajem 19. stoljeća u stilu secesije. Replika kupališta čini se ipak se neće dogoditi, možda na Vašu radost, ali nisam sigurna na čije još veselje. Drveno izvorno kupalište nije bilo teško za održavanje utoliko i jer mu nitko nikad nije učinio ništa obzirom da nas za njega vezuju snažne pozitivne uspomene, sve do tog ukletog podmetnutog požara 1989. Kupališne navike su se promijenile ali to ne znači da se kupališni objekt treba u potpunosti podrediti ugostiteljskim uslugama – trebalo bi biti barem uravnoteženo ako ne i obrnuto. Danas, 2015. godine, postoji nejasno prikazan novi projekt koji će u sklopu nove koncesije ovu česticu zagaditi betonskim ruglom koje je daleko od inventivnosti poigravanja između prošlosti i najsuvremenijih riješenja koje nudi današnja arhitektura, a ne odnosi se na nikakve Dubiozabai nebodere.
Manjak saznanja i kulture o suštini Opatije drži ovakve ishitrene komentare u velikoj mentalnoj zabiti kakvu resi “demokracija lupanja komentara”, i možete se samo tješiti da niste jedina. Sumnjam da ste Opatijka, jer takvo što zasigurno ne biste u tom slučaju napisala. S poštovanjem.
Vani je bura. Uzimam peraje i silazim u more. Držim pogled na moru. Do novog dna.
Dno novog dna. Do novog dna. S poštovanjem.

Milan Zagorac: Zašto radije gledam strane serije nego čitam naše knjige…

… Ili, nedajbože, gledam naše serije.

Obiteljsko breme kao paradigma

Pa… odgovor je jasan: jer su naše serije očajne, a knjige isto nisu baš nešto. Zaista se morate pošteno probiti kroz naslage svega i svačega da naletite na našu knjigu koja je i na tehničkoj i na sadržajnoj razini nečega što je u drugim zemljama shvaćeno kao pristojan standard. Rekao bih rado onu Danteovu: “Napola našeg životnoga puta u mračnoj mi se šumi noga stvori, jer s ravne staze skrenuvši zaluta.”

Ili, modernijim rječnikom rečeno: pogubismo se u prijevodu.

Dobro, jasno mi je, ako nema baš neke književnosti, kako može biti dobrih filmova i serija, kako može biti išta dobro, kada je već baza loša. Onda se na to još nadovežu poluinteligenti koji pišu scenarije i eto kaosa, tuge i čemera, da se razumijemo, ne tješe povremene nagrade vani, štoviše, ono što dobiva nagrade čini mi se da uopće ne korespondira s temama koje mene osobno, a vjerujem i mnoge druge zanimaju.

Prava serija koju sam tako ovoga ljeta odgledao je Toisen kanssa, kod nas prevedena s finskog kao Nova prilika s vrlo simpatičnom i tako stvarnom Kristom Kosonen u glavnoj ulozi trideset i nešto godišnjakinje koja živi u bezdjecom braku s dugogodišnjim suprugom i partnerom, i koja jednog ljetovanja počini, ah, sudbe teške, grijeh preljuba tijekom kojeg konačno zatrudni. Tema je složena jer otvara mnoštvo planova: sterilnost jedne cijele generacije, usložnjenost odnosa s roditeljima, zapravo disfunkcionalnost odnosa s roditeljima, neprimjenjivost starijeg generacijskog modela na stvarni život, nema junaka u smislu junaka, ali ima ljudi i ljudi, onih koji se bore pa makar pali i onih koji se teško ili nikako nose s novim uvjetima na, recimo to tako, tržištu života. Konačno, njezina komplicirana priča usložnjava se s kompliciranom pričom njezinog novog partnera koji se, naravno, nećka. Dobro, malo melodramatike je nužno da se stvar ne svede na onu našu socijalu i priču o tragici postranzicije, hvala bogu, Finska ni nije imala takva iskustva, no glavna je nit nešto što u domaćoj ni TV ni filmskoj produkciji ne bih uočio ni da imam PET CT, naime, nove teme, a to su vrlo vrlo minuciozno dani ljudski odnosi, a da film ne padne u a) patetiku i b) dosadu. Nepretenciozna priča univerzalne dimenzije, eh, to me oduševljava uvijek iznova, posebno kada to naprave neki koji nisu mainstream.

Druga je serija opet skandinavska, ovaj put švedska, ali na finskom tlu u švedskoj pokrajini. Obiteljsko breme iliti na švedskom Tjockare än vatten tj. Dublje od vode priča je koja se može momentalno aplicirati na moju vlastitu obitelj, toliko da je neki od mojih najbližih rođaka nisu htjeli gledati. Ok, slažem se, serija je za zabavu, kao i ona prethodna nije to nešto gdje moramo upregnuti sve intelektualne kapacitete ne bismo li dosegnuli smisao, no poruka je opet univerzalna. Obitelj, jasno, disfunkcionalna, jer kakva može biti moderna obitelj, sa svim svojim opterećenjima i hereditarnim sranjima naslijeđenima od roditelja ni ne može biti drugo nego breme s kojim se tri generacije vlasnika malog obiteljskog hotela na švedskom moru nosi kako zna i umije: otac nasilnik, podložna majka, opravdano i nužno ocoubojstvo, preljub unutar zaštićene obiteljske zajednice ravan gotovo incestu, samoubojstvo majke, sve to ispremreženo s ultimativnim zadatkom svakodnevnog preživljavanja koje je uvijek i jedino moguće u nesigurnosti. Štoviše, apsolutnoj nesigurnosti. Lasse, Oskar i Jonna su gotovo vidljivi u svakodnevnom životu, oni su autentični luzeri koji se ni ne kaju za to što su luzeri, dok je naglim obratom emocionalno zbunjena Liv (opet jako dojmljiva finkinjo-šveđanka Jessica Grabowsky) gotovo arhetipski dana moderna žena-djevojka (znate ono, četrdesete su nove tridesete, samo su ovdje četrdesete nove dvadesete) koja uvjerljivo jest to što jest: sve samo ne onaj debilizam žena-majka-kraljica. Jer u ovoj se seriji žene kada dođu u bezizlazni vrhunac krize srednjih godina jednostavno ubiju, ali to i jest tako, zar ne?

Ili krenu na putovanje, negdje, bilo gdje.

A kriza je sveprisutna. Kao što je u ovoj posljednjoj seriji koju sam gledao ovoga ljeta jednostavnog naslova Preljub, znači najveći od svih mogućih prekrašaja, i to ni manje ni više nego oca četvero djece, poluuspješnog pisca (u sjeni, dakako, uspješnog tasta), sretno oženjenog, ali u nuždi, u potrebi za prekršajem, za transgresijom, za lomljenjem aure takozvanog “dobrog čovjeka” koja je u svojoj najdubljoj biti tako nepodnošljiva i, s druge strane, lokalne žene “oštećene” smrću četverogodišnjeg sina, zapravo depresivke koja traži, ali ne može naći izlaz iz trajno nepodnošljive situacije. I Noah i Alison su luzeri, obilježeni zlom kobi koja se tako mitski nadvija nad njih u kontrastu s idilom u kojoj su se našli. Oh, da, nekada je bilo lako, postojala je fatalna žena koja je zavela nekad dobrog muškarca i čičamiča gotova je priča, no sada je grijeh distribuiran i ono drugo, i važnije, je li to uopće grijeh ili se radi o dubokoj potrebi? Je li čovjek uopće u stanju u beskonačnost održavati vanjski privid, u stvari neodrživu sliku krjeposti i doborte zarad čega? Da bi se onaj drugi osjećao dobro? Da se ne povrijedi drugoga? Koliko je čovjeku prekršaj nužan ne bi li se uopće ostvario?

Cijela je ta produkcija takva da ne može ne ostaviti dojam, sve, od glumačke postave, do same izvedbe, do idilične novoengleske provincije, sve je takvo da priča, kao i one dvije prethodne ne može ne pogoditi direktno u srce i postaviti samome gledatelju glavna pitanja.

A kao posve usputno pitanje ostaje ovo: dobro, hoćemo li ikada, ali ikada gledati nešto domaće, barem približno takve težine?

Foto: http://etv.err.ee/v/sarjad/paksem_kui_vesi/saated/1ee79671-3782-451f-95ba-c77a59188163

Miloš Petronijević: Kako sam postajao intelektualac

Pre nekih dvadesetak minuta, dok sam u hladovini svoje sobice sušio znoj i ispravljao grbinu od drmusanja traktora i utovarivanja sena, listajući onako uzgred posle ručka novine, informišući se o zaključcima naše vlade i o ugledu naše zemlje u široj međunarodnoj javnosti, neodlučan da li da prilegnem ili da popijem još čašu-dve vina, skloniji ovom drugom, elem tada, pripalivši duvan i pogledavši na još nekoliko stupaca šta pišu i kako pišu, tek, mada nisam bio pijan, možda zbog umora, ali gledajući odštampane podnaslove, pade mi na um moje dečaštvo: setih se kako sam želeo da postanem pesnik, da pišem u tišini, nižući redove, setih se i svojih srednjoškolskih stihova, i sedeh tako, sa čašom na astalu, snevajući o nemogućnostima, i već htedoh da izađem na verandu, kadli mi se, dok presavijah novine, pogled zadrža na reklamnoj stranici sa podužim spiskom knjiga na rasprodaji, onako rasejan počeh letimice da čitam: 1. Ivo Andrić: „Na Drini ćuprija“; 2. F. M. Dostojevski: „Zločin i kazna“… 5. Franc Kafka: „Proces“… 8. Tomas Man: „Budenbrokovi“… itd. – i tu, negde na sredini, kao da mi se neki feder u glavi otkači, kao da me sunce obasja: „A bre… Kad mogu toliki drugi, što pa da ne mogu i ja!“ sinu mi, i nemajući više mira, gledajući neslućene perspektive i sudbinu koju sam sreo, zamišljen i ozaren, kao da sam drugi čovek postao, odbacih sve nelogičnosti i reših da se plajvajza prihvatim i ma šta bilo napišem i u književnosti se oprobam, makar mi to bilo poslednje, i razmišljajući šta sam nakanio a znajući kakav sam, videh da mi vrdanja nema i da ću u blistavom naumu svojemu istrajati pa kud puklo da puklo…
I tako, s nadolazećom snagom sred rasplamsalog oduševljenja, maksimalno odlučan, ne gubeći ni trenutka i sledeći konstruktivnu zamisao svoju, odmaknuh u stranu novine i čašu sa vinom, a balonče kraj stolice zapečatih i gurnuh u ćošak – kad radim ozbiljne stvari, izbegavam da pijem – pronađoh u fioci jednu zabataljenu svesku i nešto papira, zasukah rukave, pa nadahnut rečenicama koje mi odnekud same od sebe iskrsnuše i lepom idejom da budućim čitaocima takoreći sam početak svog književnog dejstvovanja opišem, počeh svoju plodotvornu zamisao da opisujem, počeh da pišem. I pišući, sve više uviđah da je to ono što mi je nedostajalo, da je to ono što sam celog svog života tražio i hteo.
Uspevši ovako da plastičnim opisom svoje odluke sa kazivanjem ovim otpočnem i uvidim za šta sam stvoren, pročitavši rečenice koje sam stvorio još jednom, odahnuh časak-dva, zadovoljan sobom, pa zagledan u svoje vizije, pun podsticaja i elana, postavih pred sebe nov papir, željan da istim tempom s pisanjem nastavim i elegantno nižući redove i misli svoje pisano delo iza sebe budućim naraštajima ostavim.
Te s tom svrhovitom nakanom, dakle, eda bih nove rečenice proizveo i početni stvaralački zamah i uspeh svoj što bolje iskoristio, posegnuh za olovkom i zamislih se nad mislima svojim, nalakćen nad hartijama, i osluškujući glasove i asocijacije u duševnom potencijalu svojemu, pun iščekivanja, stadoh tu i tamo ponešto od onoga što odatle iskrsnu i da zapisujem, ali pročitavši potom šta sve zapisujem, postideh se toga, te se zamislih nad tim polurečenicama, i odgonetajući šta ću i kako ću, a u grozničavom nestrpljenju da sa pisanjem nastavim, mada još ne znajući kako, odgurnuh u stranu neuspele pokušaje pred sobom pa, napregnuvši psihičke procese svoje, iznova zapeh da ma kakvom majstorski napisanom rečenicom iznađem putokaz ka daljem napredovanju i s kreacijom svojom nastavim, i vrebajući među svojim mislima onu koja će mi pravac dati, dok čekah na nju, tapkajući u mestu, gledah u papir pred sobom, zamišljen i zbunjen što mi se trenutno ama baš nikakva ideja u pameti ne javlja i ne malo iznenađen poteškoćama što pred ovaj moj književni poduhvat iznebuha iskrsnuše…
Jer dok sam, inspirativno naoštren, sam trenutak kada sam naumio da se literalnom produkcijom pozabavim kao od šale opisao i tako kazivanje svoje otpočeo, dotle sam oko samog nastavljanja tog prvobitnog opisa svojega grdne muke ja imao, i samo tog popodneva preko dva sata samoga sebe maltretirao i uzalud se zlopatio, a sve zbog početničke samouverenosti svoje da je sa samom odlukom da književnik postanem i sav posao završen i da tu omanuti nikako ne mogu. I ko zna dokle bih ja tada tako na silu zapinjao, i nakon kratkotrajnog sagledavanja cilja i podužih nastojanja da se s mesta pomerim i ma kakvu smislenu rečenicu sastavim, s nevericom gledao rezultate i gužvao žvrljotine pred sobom, ne uviđajući nikako da prvo ideju o tome šta ću pisati treba naći pa se tek onda samog stvaralačkog akta prihvatiti, ko zna dokle bih se u misaonom bezizlazu zaludno vrteo i batrgao, i tražeći u grozničavom stvaralaštvu spasonosnu formulu kojom ću pisanje nastaviti grizao se u sebi i s nestrpljenjem cupkao na stolici, i lako je moguće da se s mrtve tačke tog dana ja uopšte pomerio ni ne bih, ko zna gde bi me nervoza odvela, da mi nije u jednom trenutku, kad zbrah papire na gomilu s mišlju da se ćorava posla okanim – elem, upravo tada mi se božjim proviđenjem pogled zaustavi na onom balončetu kraj stolice, ka kojem se mahinalno i sunuh, ali i na vreme od njega odustadoh, samodisciplinovano zaključivši da mi je dovoljno i ono što je ostalo u čaši, srećno zaključivši, jer pošto sam se okrepio, sedoh da malko dušu povratim, pa nasuvši još jednu, okuraživši se, razbistrenih misli, sa čuđenjem i ozarenjem osokoljen uvideh da sam se u zanosnom oduševljenju primamljivim poduhvatom ovim u prazno zaleteo kao niko moj.
„Kuda ćeš u nekošeno, brajko moj?!“ rekoh tad sebi; i nasmejah se. „Zar bi hteo odmah, još danas, ovu tvorevinu uma svojega i da završiš, a da je pre toga nisi nimalo razradio, početke i krajeve joj pronašao, o tome šta ćeš pisati dobro porazmislio? Zar ne vidiš, slepcu, da te je oduševljenje napisanim rečenicama na stranputicu zavelo, u glavu udarilo, te si u nekritičnoj samouverenosti svojoj maloumno poverovao da ćeš i bez prolivena znoja istim tempom sa prenošenjem misli svojih u pisani oblik nastaviti i, sledstveno tome, na lak način književnik i intelektualac postati? Eh! moj delijo! Grdno si tu pogrešio! Jer kad bi to tako lasno išlo, kada bi bilo dovoljno samo za sto sesti i papir pred sebe raširiti, i ostali hvalisavci iz tvoga sela bi se ovoga zanata prihvatili i ovakvu besmrtnu zadužbinu sebi za života podigli. Srećom, međutim, mnoge preduslove za ovaj posao treba ispunjavati, ne stvaraju se genijalna dela tek tako, velika pamet je za njih potrebna, kao što vidiš. No, pamet ti ne manjka – nevolja je što si previše brzopleto krenuo, nepripremljen u juriš pošao i, eto, ovako glupavo, u prazno udario. Ali sad, šta je – tu je, ne grizi se i ne nerviraj uzalud, majstore, to ti neće nimalo pomoći, nego, umesto što okajavaš pogreške svoje, smiri se i sredi, te lagano iz iskustva ludog pouke pametne izvuci da ne bi i ubuduće iste greške činio…“
Pošto sam ovako pronašao uzrok zbog kojeg je zastoj u pisanju ovoga dela nastao i, sagledavši ga sa svih strana, dao mu ime brzopletost ponikla iz oduševljenja, i pošto sam ga proživljavanjem prevazišao, i prevazilazeći ga sve jasnije uviđao da se ne može s neba pa u rebra i da treba puno toga razraditi, puno toga odrediti pre nego što se samom stvaralačkom aktu pristupi, pošto sam se smirio i sredio te, vrativši svoje sećanje ponovo na onaj trenutak kada me je uhvatila grozničavost, eda bih istu još bolje osvetlio, te da ubuduće u nju ne bih više upadao, došao do zaključka da mi se takva posrtanja više ne mogu desiti – pošto sam ovako, dakle, o svemu porazmislio i sebe u saznanju utvrdio, počeh i da prevazilazim trenutnu slabost i neaktivnost, počeh, u rešenosti da promenim pristup, razmišljati o širim perspektivama svojega kazivanja i o tome šta hoću njime da kažem, počeh da odgonetam šta ću i planiram kako će biti ponajbolje – planirajući tako pomislih i da sam početak svoje umotvorine poništim, da sve što sam napisao odbacim, pa da iznova sa novim rečenicama i zrelijim uvidom stvaralaštvu pristupim, ali mi bi žao onolikih muka mojih, te neodlučan, zamislih se, tražeći izlaz – kadli u dvorištu začuh svoju ženu Mirjanu gde kraj verande odlaže motiku i doziva piliće i kokoške, gundoreći što im nismo sipali vodu.
Otrgnut iz umetnosti, slušajući Mirjanu gde u kuhinji zvoca zbog nereda koji su deca za sobom ostavila, iznenađen što je već prošlo četiri popodne i dosetivši se kako sam planirao da po hladovini seno iz prikolice istovarim, nemajući kud, odložih hartije i svesku u fioku među novine i zapalih uz vino još jedan duvan, duševno se sređujući pa, ostavivši teške misli za sobom, izađoh iz svoje sobice i u hodniku nazuh opanke, nameran da se, kad sve poslove obavim, posle večere još malo književnom poslu vratim, računajući da ću odmoran, razbistrene glave i odlučnije opredeljen lakše problem sagledati, te tako pronaći ideju i težište ovoga dela i razvojni put kojim će se ono kretati, pa se na taj način i osloboditi besmislenih dilema i nervoze proistekle iz nedelatnosti, prenuti se i sa jalovih premišljanja preći na stvaralački rad, početi pisati – na miru, natenane, sa planom i na sigurno – i iz ovako neugodne situacije tako se, ako bog da, napokon nekako izvući.

*

Kada sam sve poslove završio – istovario seno, samleo jarmu, namirio s ćaletom stoku, odvezao u zadrugu mleko: sa kumom i Vlastom popio tri rakije pred prodavnicom i svoje sinove, Slobodana od dvanaest i Velibora od devet godina, sa igrališta u blizini poslao kući – pomislih, ostavljajući na verandi prazne kante, da se nekako neprimetno provučem u svoju sobicu i bar još koji minut spisateljsku muku svoju razgledam, ali tek što otvorih vrata predsoblja, izuvajući se, čuh ženu gde me iz kuhinje zove da pogledam kakav je dobar paradajz nabrala u gradini, nagvirih kroz zavesu da ga pogledam i sa odobravanjem joj klimnuh glavom, pa osvrnuvši se oko sebe, porazmislivši, ne znajući šta ću, nasuh čašicu rakije i ćutke sedoh za sto da na miru pogledam Dnevnik – upoređujući početak moga dela sa onime što su govorili na televiziji, uvideh koliko je moj tekst od njihovog poodmakao, te odlučih da ga u nepovrat neiskorišćenog ne bacam, već da ga daljom razradom produžim i da sve što sam napisao maksimalno pametno iskoristim – posle sa porodicom večerah, slušajući ženu kako se svađa sa decom što još nisu završila domaće zadatke, tu se već i ja pomalo iznervirah, pripretih dečurliji kažiprstom i poslah obojicu u sobu da uče, pa ponovo počeh gledati televizor, eda bih se još malo smirio i, s namerom da se kroz koji minut ponovo književnom poslu vratim, počeh gledati neki film, ali me slušajući zujanje usisivača uto san prevari te u fotelji zaspah.
Pri kraju filma, žena me probudi; pomislih, onako bunovan, da koji sat na ovome delu poradim, no, porazmislivši časak, poslušah glas srca, raspremih se i kao čovek legoh.
Ujutru, ranom zorom, pre petlova, trgnuvši se oda sna kad mu vreme nije, kao da sam nešto važno ispustio da uradim, zatekavši sebe u polumraku širom otvorenih očiju, setih se jučerašnjeg dana, sedoh na ivicu kreveta i duboko se zamislih: „Zar sam mogao onako blentavo lutati i celo božje popodne sa sobom se ne sastaviti?“ zapitah se; i ne shvatajući kako mi se to moglo desiti, pogledavši ženu kako spava snom pravednika, stadoh da razmišljam o jučerašnjem zastoju:
„Tražio sam plan po kojem ću i šta pisati“, setih se. „Put kojim ću se kretati nisam uspeo pronaći. Tražio sam misao vodilju svome delu“, nastavih da pratim svoje sećanje.
“O čemu da pišem?… i kako da nastavim tamo gde sam stao? – to je bio jučerašnji problem!” zaključih. „A gde sam stao?… Iza opisa svojega nauma da se u književnosti oprobam stao sam, i dalje se pomerio nisam, tu je zapelo… Sam momenat kada sam došao na ideju da se beleženja svojih misli prihvatim i pisani trag za sobom ostavim lako sam i dobro opisao, jer su mi odmah po odluci da knjigu napišem u pameti blesnule i prve rečenice kojima sam svoje književno delovanje prikazao i time kazivanje ovo otpočeo, ali i po završetku tog otpočinjanja žalosno stao, tu mi je bio kraj, kao da mi je inspiracija zakazala, i više od tog prikaza juče uspeo napisati nisam. A nisam jer mi je odredba ’Pisaću ma šta bilo’ bila nedovoljna: o tome šta ću i kako unapredak pisati ona ništa govorila nije. A i što jeste – jeste, mora se priznati, maloumna ti je, brate, pomalo ta odredba, kroz trnje si u nekošeno bosonog sa njome krenuo, jer samo budala prvo reči uhvaćene u letu zapiše pa im onda čemeran i živčan smisao i nastavak traži. Mada, opet, s druge strane gledano, sama ideja da intelektualac postaneš ima dubine i smisla, ali, kao što vidiš, da bi se to strefilo, moraš i konkretnije odrediti šta ćeš i kako nadalje pisati, s upotrebom pameti nit vodilju koju ćeš tokom rada slediti moraš pronaći, smisao nekakv svojemu kazivanju dati, sve nejasnoće razrešiti, pa tek onda, kada to učiniš, videćeš i sam, iz mudre misli i rečenice će same od sebe proisteći, te ćeš s lakoćom sa pisanjem nastaviti i među besmrtnike se, što bi rekli, u sazvežđa vinuti.“
Zadovoljan svojim zaključcima − „Tako je, majstore!“, rekoh sebi − obukoh pantalone i pogledah kroz prozor gde sviće, dok se Mirjana meškoljila u krevetu spremajući se da ustane − „Je li ti dobro, Miloše“, upita me podlakćena – rekoh da mi je dobro i zakopčavajući košulju pođoh u kupatilo, razmišljajući i dalje o svojim nakanama i smirujući se uverenjem da će sve biti u redu i da ću u toku dana, kad se budem odmarao, bez teškoća razrešiti nejasnoće i nastaviti sa pisanjem tamo gde sam stao.
Pošto sam ustao rano, te do namirivanja krava i svega ostalog imao još nešto vremena, uzevši dve-tri kašičice slatka, rekoh ženi da požuri sa kafom, ona mi tu poče prenositi abrove i kako je ova rekla ono a druga joj kazala ovo, nabrajajući između rečenica koliko je danas posla čeka, ja jedno vreme zamišljeno klimah glavom listajući TV program u novinama na stolu, pa odmahnuvši rukom kada me upita šta ću da obučem kada večeras budemo išli kod njenih i rekavši joj neka mi ostavi šta bilo, kad ona izađe, ponesen mislima, pođoh u svoju sobu da uz kafu još koji minut pogledam sve ono na čemu sam juče celo popodne zaludno radio.
Pročitavši one svoje prve napisane rečenice i uverivši se da su dobre i da to nema kud, počeh da razmišljam o njihovom nastavku – u nadi da ću uspeti na brzinu ma šta da napišem i samopouzdanje povratim, postavih pred sebe papir i uzeh hemijsku olovku u ruke spreman da zapisujem, ali ne znajući šta, te razmišljajući i pitajući se „O čemu da pišem?“, tražeći odgovor, setih se kako je neophodno prvo pronaći šta ću pisati pa se tek onda beleženja misli prihvatiti, setih se da treba razmišljati i plodonosnim zapažanjima ideje tražiti, pa počeh to i činiti, počeh ih tražiti, ali, pogledavši kroz prozor, videh da svitanje odmiče te da ih za sada nemam vremena pronaći.

(nastaviće se)

Foto: www.morguefile.com