Sve objave od knjizevnostuzivo

Dario Abram: Kad zaboravimo svoja srednja imena

I.

Kad zaboravimo svoja srednja imena
u mulju i ludosti srednjih godina
i preuzmemo neka nova, kad se

abecedna juha zgusne u nove uzorke
i matica vjenčanih ispiše nam
brojke koje trule u arhivu,

i dok se doba recikliraju,
svijet će biti ukrašen
u skladu s djetinjstvom.
(Juhe će se i dalje podgrijavati.)

II.

Izlaz, izlaz, izlaz.
U svojim umovima osmišljavamo
planove bijega i opasne,
neotvorene autoceste,

pa nastavljamo makadamom;
godine su prošle otkad je Bog
vozio onuda. I alarmi za dim i

vrećice čajeva signaliziraju usporen
zov smrti. Zamisli da stavimo
ovratnike oko voljenih, šećemo ih zimi –

vrlina uvježbanih. I tako stavljamo kamenje
oko prstiju i ovjeravamo osjećaje.
Tko ne bi? Papiri su pravo na hvalisanje.

III.

Evo ti tajne: svi imamo dvorišta
koja mjerimo (u) šalicama

i urezujemo ih u svoje živote
kako bismo izmjerili suptilne igrice
starih slika djedova i baka.

Pomoću kava i novina mi doista volimo.

IV.

Nadam se martiru kojega bih
njegovao octom
ili anđelu čuvaru za šankom
u noćnome klubu.

I pola stoljeća kasnije,
kada stroj blizančeva srca

nadziru medicinske sestre i doktori
na stražnjem sjedalu kabrioleta,

riječ „čudo“ prečesto se izgovara.

V.

Zapaljena u tragediji bolničkih kreveta
žudnja će se vratiti na staru rutu.

Čak i ovo:

riječi će naposljetku postati sićušni bogovi u nama,
grickati poput malenih zvjezdanih glodavaca.

Alen Brabec: Vremena

skrivamo se u katakombama
trčimo uz dine
ostavljamo poruke napisane na papiru
u glinenim ćupovima
iznad nas
zvecka srebro
pristiglih na gozbu
pokušavamo
pokušavamo
ali svaki rukavac
svaki odvojak
račvanje
završava na istom mjestu
osim onoga
u koji ne možemo
jer je
bez nas
 
svako električno pražnjenje
pjesma je za uši
otvaramo
zatvaramo
siktanje atmosfere
poput kobre u košari
prazni nam grudi
netko nas snima
nadzorne kamere bruje
mračnim tunelima
trk
samo slike ljudi s crvenim očima
i kanarinac u krletci
koji plitko diše
 
novi kop
zemlja poput permafrosta
ujeda
trga nam nokte
pušta nam krv
sada
ostajemo
odustajemo
jer potrošeni
čime ćemo
grebati mramor
 
bojama slikamo zidove
na tijela kalemimo
glave zvjeradi
možda nas
tko prepozna
onomatopejom
ili
opsegom zemlje
u kamenom brdu
s kojeg se vidi
u horizont
zagledan lav
 
Ilustracija: Abdul Mati Klarwein: Sveti Ivan (1962.) http://www.matiklarweinart.com/artworkgallery.php

Željka Kovačević Andrijanić: Preteška torba

Izbrisali su moje korake
nadilazeć’ vrijeme:
mlađi, najmlađi,
plavlji i crnji,
očiju punih čuđenja,
ne vidjevši kestenje u padu.
 
Svake jeseni iznova
dječaci s knjigama pod rukom,
djevojčice bez šiljatih kragni,
bez trapez-hlačica s tregerima,
u istom dvorištu-prkosniku
listaju nove „Naše putove“
i „Sunca na prozorčiću“.
 
S ograde se davno oljuštila
zelena boja…
 
Ne znaju
koliko sam igara odigrala,
koliko puta ogulila koljena
ni koliko sam snova odsanjala
nevinih, djetinjih,
u sjeni visoka zdanja.
 
Tko će mi ponijeti torbu?
Preteška je…

Ivana Pavić: Ženstvena

Čestitam!
Dobili ste
Predivnu
Curicu
 
Kaže se da
sretne majke
curice rađaju
 
On kaže
 
Kuhaj!
Peglaj!
Rađaj!
Odgajaj!
Uzbuđuj!
Zadovoljavaj!
Zarađuj!
 
Sanjaj u međuvremenu!
 
Gutaj
Šake
Psovke
Genitalije
Ponos
 
Skrivaj
Krv
Suze
Strah
Ponos
 
Sanjaj u međuvremenu!
 
Majko,
U međuvremenu
Umjesto da sanjam
Ja se pitam
Čime sam zavrijedila
biti
(zga)žena
(poni)žena
 
Čime si zavrijedila
Biti
(zgro)žena
 
Kaže se da
sretne majke
curice rađaju
 
Oprosti mi
Majčice
 
Nisam više
tvoja
predivna
curica
 
Postala sam
njegova
(unaka)žena

Zašto Književnost uživo

S Milanom Zagorcem o novom projektu na Facebooku, ‘Književnost uživo’, razgovarao je Neven Svilar iz Bookse

Nedavno smo na našem portalu pisali o Facebook projektu pod nazivom ‘Književnost uživo’ kao mjestu kontinuiranog susreta s aktualnom produkcijom, bilo da je riječ o piscima amaterima, bilo da su u pitanju iskusni autori, odnosno profesionalci. O smislu ove stranice odnosno o ciljevima njezinih autora razgovarali smo s pokretačem projekta Milanom Zagorcem.

Živimo u zemlji u kojoj, prema nedavno objavljenim podacima, 52% stanovnika u proteklih 12 mjeseci nije pročitalo niti jednu knjigu. Kako ste se u takvom jednom okruženju odlučili na pokretanje ovog projekta?

Upravo zato. Mi, kao mali izdavači (radio sam u ICR-u iAdamiću, ali i u svojoj kući Studio TiM), bili smo ‘prve žrtve’, mi smo osjetili svu snagu urušavanja sustava prodaje, distribucije i potpore knjizi (jasno, radi se o javnom novcu, i to još izvan Zagreba). Usudio bih se reći da smo došli ne u predinfarktno stanje, nego smo duboko već u post mortem stanju. Dakle, izdavačka je scena kao srce književnosti (a nije izdavaštvo samo književnost nego i brojne druge usluge koje su u međuvremenu ‘umrle’) gotovo izbrisana, od nje su ostale sjene i ljudi koji su u njoj radili i godinama znali da nešto nije u redu. Ministarstvo se kao najodgovornije u ovome sustavu pokazalo posve tromo i nezainteresirano. Godinama je uočavan pad interesa za književnost, sustavno je izlagana, pa ne bih rekao ruglu, ali je svakako omalovažena i podcijenjena, godinama se uočava loše strukturirana i dobi učenika neprilagođena lektira, godinama se vidi štošta, no sad izlaze van brojke o kojima smo sve znali ali se nismo usudili pričati. Ipak, jednu stvar smo znali: potreba postoji. Kako za artikulacijom, tako i za njezinim čitanjem. Potreba je još i veća nego se čini. Ipak je riječ o godinama i godinama zapuštenosti cijelog humanističkog područja. A znamo i za zakone očuvanja energije: ona nikad ne nestaje, samo mijenja oblik. Ne mogu šarene laži medijske mašinerije – šou programi, neprekidna zabava, samo zabava – zamijeniti iskonski kontakt sa živim riječima i ljudima koji se nalaze sad i odmah s druge strane virtualnog stola.

Koja je zapravo osnovna ideja koja leži iza projekta ‘Književnosti uživo’?

Upravo ovo što sam spomenuo: želja za živim kontaktom s drugim ljudima, ne samo pisaca s piscima, iako oni međusobno komuniciraju, nego i s ljudima koji nisu pisci, ljudima koji rade na ETF-u, u Ericssonu, u bolinicama, bilo gdje… Potreba za komunikacijom, naročito umjetnički rafiniranom, visoko je u svačijem sustavu potreba. O tome sam i govorio u postu na blogu Aksiomatični Milan.

Zašto upravo Facebook? Što nude društvene mreže u smislu popularizacije književnosti?

Ja, ali i svi moji kolege (Alen BrabecAlen Kapidžić, Igor BelešRobert VrbnjakTamara ModrićZoran Žmirić iSlaven Jelenović) koji su pokrenuli ‘Književnost uživo’ su dugo na Facebooku. Godinama. Štoviše, iza nas su godine eksperimentiranja s drugim mrežama, s blogovima, s drugim vidovima kontakata, s Issuuom i Scribdom. Facebook je dakle mjesto susreta mnogo ljudi. Naravno, svi do jednoga smo proizašli iz klasičnog, tiskanog izdavaštva.

No, ono se više ne da spasiti. Riječ je o tome da ako će netko odriješiti kesu, a nakon toga netko te knjige kupovati, tad će se spasiti i tiskana knjiga u današnjem obliku. Ovako činimo dvije stvari: približavamo književnost i proces njezinog nastanka njezinoj izvornoj svrsi – komunikaciji, prijenosu stiliziranog sadržaja, prijenosu mita, priče, kako želite, a s druge strane, potičemo korištenje društvenih mreža i za druge svrhe osim stavljanja idiotskih statusa tipa ‘jedem’, ‘evo me na zrću :)’ i ‘swatkice jedna dwoljasta’ i slično. Osim toga, fotografija, odnosno ilustracija kao dobar vizualni atrakt privlači pažnju čitatelja. Sve činimo da privučemo čitatelja i da ga zaineteresiramo. S druge strane, sve činimo da pisci rade još bolje. U svega dva tjedna postojanja mogli bismo izbaciti doslovno jednu izvrsnu knjigu pjesama i jednu dobru zbirku pripovijedaka. I to ćemo i učiniti. Uskoro izdajemo časopis naziva Književnost uživo, jasno u e-obliku. Dakako besplatan. O načinu financiranja ćemo misliti kasnije. Osnovni postulati su besplatnost i dostupnost.

Što mislite koje mogućnosti se otvaraju ovakvim konceptom promoviranja književnosti, odnosno kulture čitanja?

Zacijelo ogromne mogućnosti, ali kojih jednostavno nismo svjesni. Nužan nam je intenzivniji kontakt s drugim jezičnim područjima. Naročito engleskim. Svakako puno veći kontakt i puno veća distribucija sadržaja.

Otkada su nastali Facebook, a kasnije i Twitter, književnost je odmah postala vezana uz te mreže, no kod nas to nije bio slučaj. Mislite li da je kod nas još uvijek zapostavljen ovaj fenomen? 

Oficijelna kultura je ovisna o, zamislite, kolektivnim ugovorima. O plaćama zaposlenih, hladnim pogonima, o ravnateljima, o kazalištima koja su ostala u vremenu koje ne postoji više ni u snovima. Izdavaštvo je najprije doživjelo izlazak na tržište, ali pojam tržište je kod nas ironija. Ono jednostavno ne postoji ni za puno konjunkturnije proizvode, a kamoli nešto što zahtijeva i kulturološki i civilizacijski nivo, ali i interes, znatiželju. A što kod nas pobuđuje znatiželju? Afere? Politika? Čak su i starlete ofucane, kod nas znatiželju kućanica eventualno izaziva neki lijepi turski glumac. Mi živimo u društvu bez istinske znatiželje i bez želje za istraživanjem. A kulturu, kako bi se to mladenački reklo, ‘ne doživljavamo’, to je nešto dosadno, glupo, za penziće, za nikoga. Osim ako se medijski ne promovira, kod nas ne postoji istinski kulturni projekt koji izaziva pravu znatiželju. Ne vjerujem ni da je Picassa odgledalo dovoljno stvarno zainteresiranih gledatelja. Ne mogu ga staviti u kontekst. Zapravo, ne razumiju. Zamislite onda da imamo izložbu jednogDe Chirica? Ili, ne daj bože, objavimo njegov roman? Ponavljam, mi smo tromi i kruti. Nije to samo stav o gay vjenčanjima ili ćirilici, to je opće stanje duha u kojem nema razlike imate li ovakav ili onakav stav. Eto, zato je Facebook za mlade. To je za djecu koja nemaju što raditi. Ne za kulturu. Njoj je mjesto u muzeju. U koji nitko ne ide.

Smatrate li da i naši izdavači žive u prošlosti? Odakle taj otpor prema društvenim mrežama, je li u pitanju zastarjelo poimanje onoga što neki nazivaju ‘visokom kulturom’?

Riječ je o tromosti i krutosti. Kod nas je kultura općenito ostala zamrznuta i posve neokrznuta ogromnim i društvenim i tehnološkim promjenama. Sjećam se prije nekoliko godina, kad sam tek krenuo sa suprugom u vlastitu izdavačku avanturu, većina knjižničara nije primala ni e-mailove. Samo faks. I to je bilo nedavno, 2007. odnosno 2008. godine. Zaboga, već se tad govorilo o fenomenu Facebooka.

Ipak, dio ljudi je svjestan, ne samo u izdavaštvu, da je stanje loše i da su promjene nužne. I dio ljudi se dobro snalazi na društvenim mrežama, ali ipak je još uvijek riječ o manjini. Ostalima služi za lurkanje i stalkanje prijatelja iz srednje škole.

Razgovarao Neven Svilar

27.06.2013

Vladimir Vuković: Jesenja molba

Pošalji,
tamo gde su ništa i sećanje
sliveni, i gde je ludilo u
spiralnim kišama i crnim
toplanama podmuklo mazno,
(kljunoviti novembar se igra kandžama
gde bol dodiruje nedostižno),
pošalji solarnu oluju;
neka se niz moje jesenje obraze sliva
slutnja zrelog zdravlja i topi
rascrvenjena jabuka pod grudnom kosti;
jesen neka odjednom bude
(iako su zgrade tamna lica sa fosfornim očima)
trotonska petarda a sve ubice snova
goropadni patuljci i
više ništa