Sve objave od knjizevnostuzivo

Tiskano izdanje, evo ga, tu je!

Dragi prijatelji, slobodno se javite kao pretplatnik za tiskano izdanje našeg časopisa za 2015. godinu.

Proljetno izdanje je upravo stiglo!

Cijena pojedinačnog primjerka za pretplatnike je 50 kuna, odnosno 200 kuna za sva 4 broja na godinu (odnosno 35 eur za inozemstvo, s obzirom na poštarinu).
Redovna maloprodajna cijena pojedinog broja časopisa je 75 kuna.
Eto, promjene se zbivaju, polako, ali sigurno.
Sada vas naljubaznije molimo, sve koji ste zainteresirani da se javite na mail milan.zagorac@gmail.com (čak i ako ste se već ranije javili za pretplatu) gdje ćemo vam odgovoriti na tehnička pitanja i zavesti vašu narudžbu.

PS što se tiče starih brojeva, ukoliko ima zainteresiranih, nekako ćemo i za njih, ovisno o broju prikupljenih naručitelja, nastojati izvući ovu najnižu cijenu

Vergilije Franizz: Mima Davidova

Ulica

Nađe se svašta
Mogao sam skoro pogoditi
Da će me prepoznati
Jedan slučajni lik
Znao sam jer sam ga skoro prepoznao
Tako da smo na istom
U mimohodu
Okrenusmo se jedan ka drugome
Slegnusmo ramenima uz smiješak
Naivni

Mima Davidova

Volim proljetnu kišu
Volim miris zemlje proljetne kiše
Volim nemir pred prolivenu proljetnu kišu
Volim mir nakon proljetne kiše
Šapat lišća
Glasni zvuk ptice prekine mir
Mačka oštri kandže na kori duda starog
Uspavana kornjača zijeva
Daleki glas s bunara starog
Na njem David pjeva dragoj
Čuje ga
Za koju noć će pobjeći tiho
Na Stocima starim
Stalno se pjesma čuje

Opet mi

Nekako se snađem
Kihavica kad navali
Vrijeme je
Najbolji sam svaki drugi dan
Svaki dan nisam dobar
Moj omiljeni prosjak me počeo prepoznavati
To nije dobro
Tražit ću novog prosjaka
Prepoznata milost
Gubi smisao

Foto: Tamara Modrić

Željka Kovačević Andrijanić: Crveno i crno

(O)crni me crnilom kojim ti pero diše
dok ga gnječiš među prstima
ostavljajući trag na bijelome
nalik znakovlju nekog pradavno zaboravljenog pisma.

(O)crveni me rumenilom koje se rastvara
dok ju gnječiš među prstima
ostavljajući proziran i vlažan trag na mojim bedrima
nalik plimnom valu uzdrhtalom od igara podzemlja.

(O)bijeli me bjelinom kojom ti pulsira
dok ga gnječiš među prstima
ostavljajući trag na crvenom dlanu
nalik jogurtu kojemu je puknuo tetrapak prije namjere.

Foto: www.morguefile.com

Zoran Žmirić: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

Tea Marković pripremila nam je pravu poslasticu

Zoran Žmirić riječki je pisac, urednik i glazbenik, pa iako će nam njegova mrežna stranica ponuditi nešto suženiju verziju njegovih aktivnosti, internet srećom nije sklon skromnosti kojoj jest sam Žmirić i jednostavnom ćemo pretragom dobiti širu sliku Žmirićeva rada. Upravo je slika, točnije, fotografija ono što nam „ovdje i sada“ privlači pažnju.

kist

Dokaz

Već od prve godine izlaženja Književnosti uživo, Zoran Žmirić sudjeluje u stvaranju (osim ostalih, i) vizualnog identiteta ovoga projekta, a posljednji je broj, kao i ovaj, u potpunosti opremljen Žmirićevim fotografijama. Upoznajmo, stoga, i Žmirića fotografa: pogledajmo što radi, što mu „upada u oko“, pitajmo ga gdje se i kako napaja inspiracijom i kako to da svugdje nosi fotoaparat, a nigdje ga (gotovo) ne spominje.

Kako se radi o „našem“ čovjeku, dopustit ću si hibridni intervju prisne relativnosti. „Hibridni“ zato što ću tijekom zapitkivanja rado i sama dekonstruirati Žmirićev rad, a „prisnost“ će se očitovati u jednostavnoj i ugodnoj zamjenici „ti“…
Pa pogledajmo kako se Zoran Žmirić snalazi bez onog finog, udobnog odmaka koji autor dobiva prije negoli njegov rad biva predmetom recenzije i upoznajmo još jednu-dvije(-tri) njegove dimenzije!

truba-jerihonska

Jerihonska truba

Koliko se dugo baviš fotografijom, kako je krenuo i čime je pogonjen (što održava) tvoj fotografski „nagon za igrom“?

Iskreno, krenulo je tako što sam slijedio suprugu koja u svim segmentima, od promišljanja do tehničkog pristupa i realizacije, radi daleko bolje fotografije od mene. Počelo je prije desetak godina, a s povremenim prekidima traje i danas. Goni me, kao i u svemu, potreba za izražavanjem. Znaš ono… Kako pisci kažu „kad ne bih imao olovku i papir, pisao bih noktima po zidu“. Moraš imati alate za ostvarivanje kreativnosti, konačno, to je prije svega potrebni oblik ponašanja.

Naravno, osnovno je pitanje uvijek drugo — što te inspirira?

Prepoznavanje priče tamo gdje je nitko ne vidi. Motiv u naizgled ničemu. Fotografija može biti ogledni primjer tehničkog savršenstva, ali ako mi ne budi emotivni podražaj neću trošiti oči na nju. Meni jedna od najdražih fotografija koju sam napravio prikazuje željezni ukošeni rukohvat na zidu koji skriva stepenice. Pri dnu zida su dvije mrlje, veća i manja koje izgledaju kao veliko uho i oko. Rukohvat izgleda kao povijena surla. Fotku sam nazvao ‘Slon’.

Voliš se igrati slikom pa često zabavljaš svoje Facebook prijatelje raznim domišljatim fotoinstalacijama, zabavnim i gotovo uvijek u boji. S druge strane, poznajemo i ozbiljnog Žmirića čiji se fokus voli osloniti na „usamljenost“ stanovitih objekata, motiva i doživljaja, a potonji su često crno-bijeli. Odakle ova dualnost prikaza i što za tebe znači crno-bijela fotografija?

Kolor fotografija skriva 16 milijuna nijansi boja, a crno bijela tek 256 nivoa tonova pa samim time C/B fotka nudi veći izazov za definiranje kadra i provociranje dinamike, hahaha. A dvojnost, čuj… To je osnovni element propitkivanja i temeljna postavka svakog inteligentnog bića. Dualizam postoji da bi nešto s nečim mogli usporediti. Kada bi cijeli svemir i sve u njemu bilo bijele boje, kako bismo znali da je to bijelo kad ne bi postojao pojam o crnom ili recimo crvenom? Mene ta tema zaokuplja otkad pamtim da imam svijest. U jednoj fazi života svodila se na propitkivanje raznih oblika stvarnosti, u drugoj na odvagivanju principa unutar odnosa čovjeka, društva, svijesti i nadsvijesti… Da ne kompliciram; bila to filozofska, religiozna, socijalna ili duhovna kategorija, dualizam vidim kao referentnu točku za bilo koju vrstu rasta. Time se bavim ponajviše u književnosti, pa nije ni čudno da ih netko kao ti sad, primjećuje i u fotografiji.

estetika-ruc5benog

Estetika ružnog

Motivi koje susrećemo u tvojoj fotografiji uglavnom su riječki, a ne nedostaje im ni stanovitog „religioznog“ tona u smislu pokidane riječke industrije, lučkog grada koji polagano ovu prvu referencijalnu odrednicu ustupa kulturi, stoga vidimo skulpture, stolice, lica… Dijelove neke nove zajednice u kojoj susrećemo likove za razliku od napuštenih industrijskih krajolika u kojima susrećemo tek samoću nekadašnjih mjesta života. Čini li te ovo nostalgičarem riječke industrijske priče? Kako doživljavaš Rijeku koju fotografiraš?

Nisam nostalgičar, fokus mi nije na prošlosti jer ona ne postoji, jednostavno… Prošla je. 🙂 Zanima me sadašnji trenutak. Ljudi i ovako nostalgiju pogrešno vežu uz neko bolje, ljepše vrijeme dok je u stvarnosti riječ o žalu za osobnom prolaznošću. Kad čovjek provede djetinjstvo u siromaštvu, vratio bih se u djetinjstvo ne zbog siromaštva, već zbog djetinjstva. Ja prošlost gledam samo kao odjek koji rezonira u sadašnjosti. Rijeku doživljavam kao i svaku drugu lokaciju koju sam imao priliku fotografirati, dakle nemam doživljaj fotogeničnosti prostora već motiva. Rijeka je tu u prednosti jer tu živim cijeli život i to je sve.

Kada bih si dopustila da kažem da su dva temeljna koncepta tvoje fotografije oni „progresivnosti“ i „usamljenosti“ (kako individualnog, tako i kolektivnog), bi li se složio i kako bi prokomentirao njihovu međusobnu povezanost na razini slike?

To je točno i vidljivo je i u mom pisanju. Slika je nadogradiv materijal, odskočna daska za vlastitu priču. Ako čovjek koji gleda fotografiju iz nje ne može iscrpsti dovoljno goriva za lansiranje u svijet izvan osobnog, mentalnog ograničenja, takvu je fotografiju trebalo obrisati još na kartici. Isto mislim o svakoj vrsti kreativnog rada.

Dobri stari Platon kaže nam da su geometrijska tijela i prikazi jedini zdravi vizualni sadržaji koje valja promatrati na/u slikama, a i kod tebe vidimo ovu tendenciju. Radi li se o idealizmu i stanovitoj klasičnosti naspram, možda avangardnih preferencija? Postoji li za tebe ona bodlerovska „estetika ružnog“ ili si skloniji klasičnom poimanju vizualne umjetnosti?

Estetika ružnog! 🙂 Imao sam negdje 2008. samostalnu izložbu tog imena. Bio je to serijal koji je nastao u industro- okružju, komplet statične geometrije bez imalo mentalnog podražaja, pravilni, skoro pa dosadni prizori kolabirane energije ­— strojeva koji su nekad inducirali pokret, a koji je ubilježen na fotografiji potpuno utišan. Na fotkama su dominirale ogromne, nekad moćne mašinerije koje u konačnoj fazi propasti industrije pričaju o prolaznosti. Iza tih strojeva valjala se priča o proizvodnji, djelovanju, radu, stvaranju, energiji… Ti su strojevi hranili na tisuće obitelji, producirali na milijune proizvoda koji su služili svojim tvorcima, a na koncu su ostali zarobljeni u kadru, sami, nepokretni, u smiraju… Nedostajao im je tek promatrač koji bi ih svojom emocijom potakao da poput Nexusa 6 u sjedištu Tyrell korporacije zapitaju svog kreatora za još koju godinu života. Bila je to serija skoro pa nalik na groblje slonova, istovremeno depresivna i zavodljiva, izazivala je jednako i poštovanje i sjetu. Taj je serijal na ljude ostavio dublji dojam nego jedna kasnija izložba portreta koju sam napravio tijekom boravka u Indiji 2011. Dakle, ako odškrineš vrata i ostaviš čovjeku da bude aktivni sudionik tog kadra, bilo da im neće prići zadovoljan onim što mu nudiš, bilo da će u mašti posegnuti rukom i otvoriti ih do kraja otkrivajući prizor koji njemu odgovara, na emocionalnoj razini utiskuješ dublji pečat nego li kad ma kakvu ljudsku priču serviraš na ‘izvol’te’. To balansiranje između krajnosti stvara osjećaj koji me privlači bez obzira na motiv i tehniku.

134455_1773305462493_7381314_o

Sestre iz Puttaparthija

Nedavno je objavljen i tvoj drugi roman Snoputnik čija je promocija vremenski tek malo udaljena od posljednjeg broja Književnosti uživo, a koji je u potpunosti opremljen tvojim fotografijama. Snoputnik se bavi jednim osobnim putovanjem, kako vanjskim, tako i unutarnjim, lika koji „ističe“… Pronalazi se i gubi istovremeno, a čitava je radnja zaogrnuta (snažnim i posvudašnjim) simbolima srca i uma, čuvstvenog i racionalnog. Slično, posljednji broj Književnosti uživo obilježen je motivima puta i jednokratnosti lika (kao takvog) na putu do spoznaje koja je „iznad znanja“. Ovaj bismo roman mogli uzeti kao stanovitu točku preklapanja Žmirića-pisca i Žmirića-fotografa i stoga pitam samo Žmirića — savjetuješ li nam (kao promatračima i čitateljima) da je samoća („usamljenost“) inherentna spoznaji („progresiji“)?

dont-cry

Don’t cry

Ako je istina da se u grupi lakše putuje, onda ne! 🙂 Ja jesam samotnjak i većina mog stvaralaštva pliva u samotnjačkom opredjeljenju, izuzev glazbe gdje funkcioniram kao dio kolektiva, no spoznajni trenutci su kruna iskustvenoga koje uvelike ovisi o interakciji s okolinom. Dakle samoća implicira mir unutar kojega čovjek može čuti svoje unutarnje ja, no do tog trenutka prepoznavanja dolazi se ne nužno kroz samoću, jer opažajući samoću možeš opaziti uglavnom samoću. Snoputnik sugerira da je za prepoznavanje cilja čovjek sam sebi dovoljan, no uz uvjet da opaža svijet i opaženo primjenjuje. Za postizanje iskustvenog nije dovoljna akcija, bez reakcije nemamo referentne točke od koje gradimo iskustvo. Čovjek jest jedinka, ali je istovremeno i skup svih iskustava, socijalnih uvjetovanja, tuđih očekivanja… Snoputnik je slojevit roman prepun simbolike u kojemu glavni lik ostvaruje dvije razine putovanja: jedno je stvarno, fizičko putovanje na daleki Istok, a drugo je putovanje u prošlost, imaginarno, snovito, iznova proživljeno u mašti. Dekonstrukcija prošlosti opet je konstrukt, pa ponovno raščlanjivanje iskustva potkrijepljeno novim saznanjima traje onoliko koliko traje i život. Kraj života je kraj učenja.

Mi u uredničkom timu Književnosti uživo znamo da ćeš nam se uvijek (i u rekordnom roku) odazvati na pozive za (vizualnu i inu) suradnju… Pa ipak, rijetko ćeš gdje spomenuti svoj fotografski rad, a naglasiti gotovo nikako… Zašto fotografiju, unatoč objavljivanosti, još uvijek nekako čuvaš od fokusa javnosti? Izražava li te lakše ili teže od riječi?

Pišem kad osjetim neopisivu želju za time. Fotografiram slučajno. Nikad ne idem ciljano fotografirati, čak se zna dogoditi da ponesem opremu i da aparat uopće ne klikne. Fotografija je reakcija na podražaj. Oko opaža detalj, a prst reagira.

Unatoč obilju koncepata, motiva pa i kompleksnosti narativne strukture, iza Zoranovog je rada jednostavna filozofija.
Usamljenost i progresivnost, slika i priča, to jest san i put zapravo su isti polovi dualiz(a)ma koji je naprosto referencijalna stvar. Kreativnost je ključ, ona je potrebni oblik ponašanja i zaista, za nju moraš imati alate.
To je filozofski prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Gledajući Zoranove fotografije sada, čine mi se jednako zanimljivim, ali ipak „nepotpunim“ jer smatram da je za potpuni doživljaj Žmirića istog potrebno i čitati. Nužno, štoviše.
To je praktičan prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Kad sam sjela da pročitam odgovore koje mi je Zoran poslao pomislila sam kako je on „prešao“ mene, koja sam formom ovog intervjua pokušala prijeći njega. Kako?
Pa ponegdje je Zoran „zorno zažmirio“. (Kad žmirimo, ne znači da ne vidimo.) 😉
Hvala, Zorane.

Tea Marković

Za veći izbor fotografija: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

Milan Zagorac: Svašta nešto

Kako se u posljednjih godinu i malo više dana izdogađalo “svašta nešto”, a to se ne da svesti na neke jednostavne stvari, nastojao sam, a nastojim još uvijek ostati (književno) živ. Jer to što se događa, a to su brojkom i slovom 18 hospitalizacija bliske ili najbliže rodbine, nekoliko smrti, 2 neproglašena osobna bankrota, svakodnevne sitnice preživljavanja, glisiranje po lokalnoj književnoj sceni koja nastoji nadrasti lokalnu scenu, osciliranje između jedne i druge krajnosti pripadanja i nepripadanja, ponekad i glavinjanje – sve to jest glupo, ali sve to jest život, i sve to jest ono što mora biti i o čemu se ponekad gotovo besmisleno išta pitati. Jedina je pouka – ostati na nogama i nastaviti dalje, kao stari ružni ulični mačak, ne kopajući previše po razlozima i ne kukajući. Za kukanje nema vremena i nema opravdanja. Iskustveno naoružan do zuba, gotovo na sve spreman, stojim kao i mnogi od vas pod ovim zvijezdama sam, uzdajući se u njih i u unutrašnji zakon koji razdvaja bitno od nebitnoga, ispravno od neispravnoga, dobro od lošega. Bila bi laž kada bih rekao da se ničega ne bojim. Put do zelenih rajskih livada nije ni brz ni lak, život je tako učenje o njemu samome, ne o kemijskim reakcijama, o zakonima fizike ili o refleksu jata, već o svemu onome što su nam zaboravili reći putem ne bi li nam možda olakšali, sve ono što nismo bili spremni prihvatiti, ali je tu i događa se nama, ne samo drugima, i s čime ćemo se suočiti kad tad: to je zdravlje, bolest, smrt, održavanje života od ekonomskog do psihofiziološkog aspekta, štoviše, to je zadaća koju moramo riješiti.
Kao što sam već jednom rekao, veliki su gubici za nama. Puno je palih putem, puno je onih koji su zaglavili, puno je onih koji se bore za još malo sunčeva svjetla pored nas, i naš, moj, vaš je najvažniji zadatak shvatiti, zgrabiti i poletjeti u vrtlog života ne bi li ga uspjeli, ako ništa drugo, učiniti malo prilagođenijim mjestom za nas no što je sada.
Ogrebotine i ožiljci koje ćemo dobiti ili koje smo već stekli tako su zapravo ordenje najvišeg reda, svojevrsne “zasluge za život” s kojima ćemo, ako bude sreće i prave prilike, napokon shvatiti što smo, čemu stremimo i što nam je činiti.
A kako reče pjesnik Quasimodo, večer je već tu”

Mladen Blažević: Oko vrta cvjeta velebilje

***

u pozdravima na korzu
iz ždrijela
s kruhom umočenim u mlijeko
prepoznajem kruljenje
utrobe prošlosti
grad je uvijek gladan

natkriljuju me svodovi
prigušena svjetla
lako im zaboravljam imena

nadohranu

ugrabljano sjeme
isušena držala
moje produžene ruke
oko vrta cvjeta velebilje
čovjekolikog korijena

i varam se kad pomislim
da u klici produljujem život
ljuska sam
raspukla

***

U klisurama
Što spajaju trgove
Zasjekao sam mišice
Bridovima kuća

Život kasnije
Biram
Zaobljene vrhove
Pružam noge
Zlatnim rezom

Kraj ušća
Ispod pogleda
Trska je
Da izbistri rijeku
Moje stope
Petoprstne
U pijesku

Zapunit ću ih glinom

Kad se staloži beton
Otopi željezo
Ostat će pod sedimentom
Čovjekov trag

foto: Tamara Modrić

Sadržaj proljetnog broja časopisa Književnost uživo koji izlazi na webu ovo poslijepodne

Uvodnik
Apsurd ne umire
Mislav Bartoš: Glupa pitanja
Robert Vrbnjak: Pazite što lajkate
Blago Vukadin: Glupa rima
Vergilije Franizz: Finojutarnja
Robert Vrbnjak: Prvog siječnja
Miroslav Mimi Džambić: Ime
Miloš Petronijević: Dnevnik beskućnika
Antonia Kralj: Praznina pojela svemire
Milan Zagorac: Pobratimstvo lica u svemiru
Sara Mrak

Više nas u meni
Milan Zagorac: Kapetan Ahab
Zdravko Lukanović: San il’ java
Tamara Čapelj: Trajni znaci zabrane
Denis Kožljan: Promjena
Sandra-Anina Klarić: Portreti prošlosti
Slavica Gazibara: Više nas
Ivana Vrdoljak: Beznaslovna
Slavica Gazibara: Konflikt
Vergilije Franizz: Pre
Vergilije Franizz: Definicija skoro
Florian Hajdu: Dan nedeljni, bez Čokia, na Pisarou
Intervju: Zoran Žmirić “Slika je odskočna daska za priču”
Intervju: Željko Marinković, Kodrat Majević, Maae “Književnost podvojenosti, grmljavine i majčinstva”
Kodrata Majović Maae: Vratiće se rodeo Mister Baishon u romanu

Relativno te više ne volim
Dejan Đorđević: Njen mobilni svijet
Ivo Anić
Zdravko Lukanović: Trebam
Julijana Plenča: Pod novogodišnjim velom
Slavica Gazibara: Kalendar
Zoran S. Piljević
Miroslav Mimi Džambić: Ona
Slavica Gazibara: San
Bruno Šantek: Vakuum
Slavica Gazibara: Tulum
Željka Kovačević Andrijanić: Crveno i crno
Antonia Kralj: Herojske relativnosti
Tamara Čapelj
Ante Jure Antić: Sve