Sve objave od knjizevnostuzivo

Sunčica Perić: Po jutru se dan (ne) poznaje

Ponedjeljak, 7.56
Taj me ponedjeljak probudila kiša (inače me budi majka jer sam prelijena da navijem alarm i probudim se sama kao svaki normalni šesnaestogodišnjak). I, naravno, kasnila sam. Pomislih: K vragu! Zašto je život ovakav? Prilikom ustajanja sam (slučajno!) šutnula svog mačka s kreveta te mu stala na rep. A ionako me mrzi, pomislim dok sam hodala prema toaletu. Oprala sam zube i počešljala se tek toliko da mala djeca ne plaču kada me vide. Natrag u sobu po odjeću. U deset minuta bila sam spremna za kašnjenje na prvi sat. Skoro me lupio auto dok sam trčala na stanicu i uletjela u bus koji me treba odvesti u grad. Naravno, bus je bio pun penzionera koji pričaju kako su u nedjelju bili po ribu na tržnicu. (Miris ribe je zaista ostao na njima, njam.) Vožnja do grada ne može se opisati, no sigurna sam da svi znate o čemu zapravo govorim.
8.45
„32 je prošla!“ „Sljedeća ide za 25 minuta.“, „Ostavila sam kišobran kući.“ „Nemam upaljač!“ Sve su to izjave koje ti baš ***** taj ponedjeljak bez beda, a meni je, eto, jutros baš takva situacija.
Nakon što sam kupila upaljač, sklonila sam se ispod nekakvog malenog balkona s još tri nepoznate djevojke. Tog trenutka stiže 32. Šofer izleti iz autobusa i ostavi vrata otvorena. Sve četiri se pogledasmo u isti tren znajući koje se pitanje mota po glavi svakoj od nas: Koja će prva ući?. Ugodnije je kada netko ide ispred nas pa ako se iz nekog razloga osramoti, mi se poberemo i tako ne trpimo nikakve posljedice.
To jutro ja sam se usudila ići prva i nisam se iznenadila kada su se one tri djevojke odmah pojavile iza mene. Posjedale smo i čekale da bus krene. Budući da sam izgubila slušalice, bila sam prisiljena slušati svađu (koju je vodila jedna od one tri djevojke), i to:
a) u devet ujutro!
b) preko telefona!
c) s konstantnim urlikanjem: „Ja sada govorim“, „Ne! Ti slušaj mene! Ne! Ti mene slušaj!“
Dok sam nezainteresirano piljila kroz prozor prekriven onim reklamama o tome kako ljudi obožavaju novu karticu Autotroleja, primijetila sam bus broj 32 kako lijepo klizi pored našeg te se zaustavlja i otvara vrata putnicima. Pogledam na sat i shvatim da je tek devet i tri te da bus treba krenuti za sedam minuta. Moje razmišljanje prekine nagli ulazak šofera u naš autobus. Jedna od djevojaka se zaderala: „Oprostite, koji bus kreće prvi?“ No, gospodin šole je nije čuo pa je pritisnuo neku tipku na kontrolnoj ploči te izletio brzinom svjetlosti, a za njim su se zatvorila vrata ostavljajući nas četiri zatočene unutar autobusa (dramatični orkestar u pozadini).
Djevojka koja nije dobila odgovor od vozača, okrenula se prema meni te mi rekla: „ Ja mislim da smo u krivom busu.“ Nemoj zezati, koliko ti je trebalo da to shvatiš­? prođe mi glavom.
Sve četiri smo potrčale prema ulaznim vratima, no ona su stajala čvrsto na mjestu kada smo ih pokušale otvoriti. Djevojka koja se svađala sa svojim dečkom i dalje se svađala s njim dok je stiskala nasumične tipke što se nalaze na ploči iznad upravljača.
„Ti shvaćaš da je bus zaključan i da motor nije pokrenut? Pritiskanjem nasumičnih tipki nećeš postići ništa“, kažem joj, no, umjesto odgovora, ona se počela smijati i rekla svome dečku da smo zaključane u busu.
09.07
A ja zaista moram stići na taj hrvatski, pomislim te krenem divljački lupati po prozorima ne bi li nas netko čuo i pustio. Djevojke su slijedile moj primjer, ali budući da je cijeli autobus bio oblijepljen onim prokletim reklamama, nitko nas nije vidio, a naše je lupanje bilo uzaludno. Dotrčala sam do vrata i svom snagom ih počela tresti. Na naše veliko iznenađenje, vrata su se pomaknula s mjesta i omogućila nam prolaz. Ponovo sam uhvatila vrata i svom ih snagom držala tako da one djevojke mogu proći. Dvije su već izašle i ušle u drugi bus dok sam ja imala još jednu minutu da izletim iz ovog busa i uletim u drugi. No, sa mnom je bila djevojka koja je još uvijek pričala preko telefona sa svojim dečkom. Uhvatila je vrata i rekla: “Hajde, izađi brzo, ali nemoj me pustiti unutra!“ Da sam znala da i ona ide na onu 32 u 09 i 10 i da sam znala da ću slušati još 35 minuta njenog svađanja preko telefona, ostavila bih je unutra, ali nisam. Naravno, dok sam ja izlazila iz busa i dok sam joj držala vrata, pao je pljusak, a ona se i dalje derala na svog dečka i izlazila iz autobusa. Dlanovi su mi bili skliski od kiše te su mi vrata pobjegla iz stiska i treskom se zatvorila zatvorivši tako i njezinu nogu. Glasno se zaderala, ali, hej, bar je prestala vikati na onog jadnog dečka s druge strane linije. Još jednom sam se zaletjela u vrata i odgurnula ih dovoljno da joj oslobodim nogu. Zahvalila mi je te smo obje uletjele u autobus koji bi skoro otišao bez nas.

Foto: www.novilist.hr

Gordana Brkić Žagar: Zašto vi žene volite mangupe?

„Zašto vi žene volite mangupe?“ pitao je, naravno, muškarac. Jer samo muškarac može pitati tako nešto i ostati živ, neokrznut, emotivno sabran i samouvjereno siguran u sebe. Odmahnula sam glavom osmjehnuvši se malo u nevjerici, malo u nelagodi, potvrđujući si ponovo da su Oni sa neke druge planete i da ih nikada neću shvatiti. Bacio mi je ješku i otperjao dalje kao da se ništa pod bogom nije dogodilo, a meni se u glavi zavrtio kaotični tornado lica i emocija u kojema sam, kao pravo žensko, brzo pokušavala naći odgovor na njegovo blesavo pitanje: Zašto žene više vole Mangupe?
Volimo ih jer su vođe čopora, Alfa-mužjaci. Toj sorti testosteron radi prekovremeno od samog rođenja i ne brinu ih pretjerano društvene norme po kojima bi se trebali kloniti onog što nije njihovo vlasništvo. Oni naprosto uzmu što žele, obično uz širok osmjeh iza kojeg se ne skrivaju nikakve tajne. Dođu, zapišaju teritorij na kojem žele postati glavni i gotovo. Da pače, naprave to tako da svi vide. Alfe nemaju što skrivati, oni ne žele skrivati – sve je na „izvol’te“ . Obično su u sjajnoj tjelesnoj formi i rado nam to stave do znanja jer su svjesni da ćemo istog časa barem pomisliti, a onda i poželjeti stvarno doznati kako bi to tijelo pristajalo uz naše u onom ‘jedan na jedan’ srazu u kojem je očito da bi on vodio glavnu riječ. I ti mu to svjesno i sa potpunim zadovoljstvom vrlo brzo dozvoliš.
Volimo ih jer su tajanstveni. Oni se ne nameću, obično su negdje sa strane i jedino po njihovom pogledu možeš doznati da si baš ti ta kojoj žele otkriti što im je to skriveno iza trepavica. Cijeli se tvoj svemir upregne u želji da otkriješ kakva je to tajna, kakva čarolija koju samo za tebe skrivaju od svijeta. I znaš da su ti spremni sve reći samo ako im dozvoliš da te odvedu na neko skriveno mjesto na kojem će ti polako šaputati smjerokaze po kojima ćeš prelaziti tajanstvenu kartu njihovog tijela tražeći odgovor na svoju radoznalost. I nećeš odustati od tog traženja.
Volimo ih jer su grubi momci. Oni nisu od puno riječi, ali iz svakog njihovog pokreta znaš da su spremni stati ispred tvoje nevolje i ubiti ju za tebe. Sklonit će te ispod svog ramena svaki put kad osjete da si zadrhtala od nečeg nelagodnog i držati te u naručju tako dugo dok im sama ne kažeš da nastave dalje, da nađu ona mjesta koja te čine ženom. I napravit će to, bez puno riječi, savršeno nježno, a opet dovoljno grubo da ne zaboraviš s kim imaš posla…i nećeš zaboraviti.
Volimo ih jer su pjesnici. Oni se, kao slučajno, nađu u tvojoj blizini, pa ti zagledani u oči izbace neku neodoljivu frazu ili rečenicu iz tvoje najdraže priče od čega ti se naježi cijelo tijelo. Znaju primijetiti te sitne znakove i samo te nastave dalje kupovati riječima vrteći ih poput blistavih dragulja pred tvojim srcem koje lupa sve brže. Postaješ njihova princeza i spremna si pustiti im da ti rade što god žele u svojim sobama prepunim knjiga samo kako bi ih slušala, i slušala, i slušala…i osjećala da si za njih jedina na svijetu. Učine te posebnijom od svega, i zauvijek si njihova.
Volimo ih jer su pustolovi. Ti nose neke posebne zvijezde u očima i nemir u duši koje ne možeš ne primijetiti. Prhnu u tebe taj čarobni prah znatiželje i već u sljedećem času očarano ih slušaš i diviš im se i strepiš jer ti stežu srce svojim pričama o svom hodu po rubovima provalija. Njih strah poštuje. Kad ti pustolov šapne da je spreman za tebe otići na kraj svijeta on je to stvarno spreman učiniti. A kad te pozove da kreneš s njim, nema te sile koja će te zaustaviti da ga ne pratiš. I pratit ćeš ga poput mjeseca stvarajući mu u duši plime i oseke.
Ovo su neke osnovne vrste Mangupa koje volimo, ali postoji i niz podvrsta koje su kombinacija osnovnih vrsta. Glavna su obilježja primarne vrste u kombiniranim podvrstama obično slabije prisutna. Kombiniraju se obilježja dvije do eventualno tri glavne vrste. Više od toga Svemir ne dozvoljava. Rijetki izuzeci od tog pravila pamte se u svijetu kao poznate, silno privlačne, ili preciznije – neodoljive jedinke Mangupa
Dio vrsta Mangupa poznajem osobno, o nekima sam samo slušala. S vremenom inače svladamo tehnike prepoznavanja vrste Mangupa i prilično im se uspješno možemo odhrvati.
Ali postoji nešto, nešto van dometa razuma, što zamagli um i prelazi iz razine svjesnog u jednu čudnovatu zonu koja ne pripada ovom svijetu.
Iznimno rijetko desi se da nezainteresirano prođete blizu Mangupa koji ni vas apsolutno nije primjetio niti vam pokušao poslati nešto od svojih moći, ali oboje osjetite da ste se našli na tankoj granici stvarnog i onog što se nalazi s druge strane. Obuzet će vas u isti čas i nemir i strah, i privlačnost i odbojnost. Strast i užas protresaju tijela istovremeno kad se takvi susreti dese.
To je Prepoznavanje.
Možda ste šetali zajedno u nekim prethodnim životima tražeći se kasnije bezuspješno, mijenjajući lica, mijenjajući tijela, zapleteni nekakvim neraskidivim vezama koje vas sile da se lovite kroz vrijeme i prostor, i možda su se eto, baš sada prepoznali u tom slučajnom susretu vaši skriveni demoni i odlučili ponovo zaplesati zajedno.
Mangupi tada postaju Ostavljači tragova. Neizbrisivih tragova zbog kojih smo to što jesmo – luđakinje koje će vas obožavati iako vas nikada neće razumjeti, ma kojoj god sorti vi pripadali.

Foto: Pirati s Kariba, sa https://dmichaelmay.wordpress.com/category/keira-knightley/

Paula Knapić: Strider i dlakavi feminizam

Bilo je to davno, dok samo još sjedila u školskim klupama. Dok je pubertet bacao na mene onu najtežu artiljeriju, a ja sam se grčevito držala i pokušavala izbjeći metke. Tada, ljuta na cijeli svijet, otkrila sam feminizam. Zar to nije savršeno vrijeme za njega? Da tvoj bunt, ljutnja i mržnja dobiju prijatelja? Jedna novootkrivena feministkinja, nabrijana tinejdžerica protiv svih, protiv svijeta, protiv muškaraca! Ej, koja kombinacija! Na svako “Zašto?”, imala sam svoje “Zato!”. Na svako “Pospremi sobu!”, imala sam svoje “Je li to zato jer sam žena?” pitanje. Na svako “Mogla bi naučiti kuhati!”, imala sam napadaj bjesnoće jer “ŽENE SE NISU BORILE ZA SVOJA PRAVA KAKO BI U 21. STOLJEĆU I DALJE BILE U KUHINJI!”. O da, da, kako li sam samo bila pametna. Znala sam sve, drugi nisu znali ništa. Imala sam ciljeve, planove. Bit ću samostalna, neovisna. Bez muškarca, bez djece. Kućanski poslovi? Bože me sačuvaj! Neću kuhati, neću prati. Zašto da to radim? Jer sam žena? E, pa ne bih baš rekla! I znate što još? Neću se šminkati, češljati, uređivati. Ma ne moram upotrebljavati ni britvicu što se mene tiče! Zato jer sam žena moram lijepo izgledati? Držati do sebe? Ma tko je to rekao, muškarci? Rade li i oni torture uljepšavanja na sebi radi suprotnog spola? E, pa baš ću biti čupava štriga s velikim obrvama i još većim dlakama ispod pazuha! Bit ću takva baš zato jer kažu da ne smijem biti takva! Da, imala sam dubokoumne ciljeve, zacrtane planove za budućnost, čvrste stavove… A onda sam odrasla. I smirila se. Ljutnja i mržnja su nestale. Revolt i bunt su utihnuli, oglase se samo onda kada ih dozovem s nekih valjanim razlogom. A feminizam… On je i dalje u meni. Kao što je zapravo i u svakoj ženi. S vremenom je postao suptilniji, mekši, oblikovaniji. Ljepši i prirodniji. Doslovno. Jer budimo realni, dugačke dlake ispod pazuha nikada nisu bile baš neka opcija. I sve što sam, u ime feminizma, govorila da neću i ne želim – danas radim. Što zbog užitka i želje, a što zbog čiste potrebe. Taj moj dlakavi feminizam me zapravo naučio što želim, što tražim, čemu da se nadam, što mogu i što ne želim.
A kada govorimo o odnosu s muškarcem, to je možda malo kompliciranije. Svaka žena će reći kako zna što traži u muškarcu, kakvog muškarca ona želi. Želi da bude dobar prema njoj i prema svojoj okolini. Da bude pažljiv, ne zaboravlja važne datume. Nije naodmet biti pažljiv i u one nevažne dane. Želi da bude duhovit, da ju zna nasmijati onako kako nitko drugi ne može. Da se uz njega osjeća sigurnom, kao da joj nitko ni ružan pogled ne može uputiti kad je s njim, a kamoli išta drugo. I naravno, želi da bude zgodan, visok, markantan, da ima dubok glas od kojeg se tresu brda. Da, žena će reći da želi upravo takvog muškarca. I stvarno ga želi takvog, vjerujem u to. Ali znate u čemu je još stvar? Osim same želje imanja savršenog muškarca, žena točno zna kakva ona želi biti u toj vezi. Želi biti svoj čovjek. Želi biti s njim, ali neovisna o njemu. Ne želi s njim izgubiti ono svoje ja, ne želi biti u vezi koja će ju pojesti. Želi biti slobodna pustiti dlake ispod pazuha, sigurna da će joj on i u toj fazi dlakavosti reći da mu je najljepša i da ju voli najviše na svijetu. Ali ako joj to i ne kaže, nema veze. Ona je svoje dlake pustila, sviđalo se to njemu ili ne. Želi vezu u kojoj će biti opuštena, svoja. Želi biti u vezi koja se temelji na razgovoru, kompromisu i dogovoru. Želi da ju on nasmijava, ali isto tako ona želi nasmijavati i njega. Da se zajedno, jedan zbog drugoga, grče u smijehu i drže za trbuh. I kada žena nađe takvu vezu, kada zaista nađe tu svoju, ne polovicu, nego drugu cjelinu, onda više nije važno je li on visok, markantan i ima li dubok glas od kojeg se brda zaista tresu.
Ali (da, uvijek ima taj “ali”)… Ali, postoji i ona druga strana. Mračnija, zabranjena, divlja, mistična. I neshvatljivo privlačnija. Svim ženama. Apsolutno svim, što god vam one rekle. Na toj drugoj strani nalazi se onaj jedan lik. Opasan, divlji, opušten, slobodan. On sjedi u najudaljenijem kutu zadimljene i bučne prostorije. U svom je nekom svijetu, ne dira ga previše ovaj šušur oko njega. Ruke je prekrižio, noge je stavio na stol. Ne mari za pravila ponašanja. Lice mu je nevidljivo, sakriveno kapuljačom iz koje ponegdje viri njegova čupava duga kosa. S vremena na vrijeme ga obavije gusti dim lule koju cijelo vrijeme drži u ustima nevidljivima od guste brade. Lagano mahne prstom u nepoznatom smjeru, ne gledajući zapravo nigdje, a konobar, koji kao da je samo čekao njegov poziv, žurno dolazi do njega i toči mu novu turu pive u već odavno praznu kriglu. Ovaj samo kimne glavom u znak zahvale, iskrivi usta u neki polusmiješak i otpuše novi dim. Lagano. Svima je u prostoriji poznat. Zna doći ovdje tu i tamo. S kapuljačom na glavi uvijek sjedne u najudaljeniji kut. Stavi noge na stol, pripali lulu i mahne prstom konobaru. Popije kriglu, dvije i onda opet ode u nepoznato. Nisu mu nikada prišli, boje ga se. Svojom distanciranošću i tišinom tjera strah u kosti. Strah od nepoznatog, koji istovremeno plaši i privlači. Znaju samo da je graničar. Jedan od onih opasnih, divljih likova. Koji slobodno lutaju svijetom, ne mareći za ništa i nikoga. Zovu ga Strider.
O da, san svake žene je da upravo on, Strider, mahne prstom u njenom smjeru. Ona tada zaboravlja na sve svoje čvrste stavove, na sve ono što je jednom rekla da nikada neće. Zaboravlja na svoje žensko dostojanstvo. Prepušta mu se. Neka s njom radi što god hoće. On zna da to može, zna koliku moć ima nad njom. Nad njom, jednom čvrstom feministkinjom koja bi radije umrla nego pogazila svoju riječ. Usta mu se zbog te činjenice ponovno iskrivljuju u onaj polusmiješak koji nju baca na koljena. Lijeno usmjeri pogled prema njoj. Sjaj u njegovim očima ju dotuče. Polako uzima kriglu u ruke i otpije onaj zadnji gutljaj pive dok ona čeka. Ona čeka jer je svo vrijeme svijeta njegovo. Onda se napokon, sporim pokretom, diže sa stolice, čvrsto ju uzima za ruku i kreću prema izlazu. Od njegove mišićave ruke prolaze joj žmarci tijelom. Idu van, u mrak, u nepoznato. “Zajedno”, pomisli ona. Zapravo, više ona s njim, nego on s njom. Ali nebitno. Nebitna je njena uloga u ovome, nebitno je gdje idu, kada se vraćaju. Vraćaju li se uopće? Zajedno ili samo ona? Nebitno, nebitno. Jer on sada vodi, on odlučuje. On, Strider, opasan graničar, divljak. Hrabar, dominantan, jak. Slobodan, neopterećen. S onim svojim polusmiješkom i sjajem u očima, drži ju za ruku, a ona uzvraća stisak spremna s njim i na kraj svijeta.
Da, priznajem, i ja bih otišla s njim. Odmah sada. Pustila bih sve. Napustila bih samu sebe. Sve svoje stavove, želje, potrebe. Sve svoje bih zatomila. Ugušila. Samo za taj jedan opasan, divlji, slobodan trenutak. Ja, koja sam sjedeći u školskim klupama, razmišljala o dugim dlakama ispod pazuha. Ja, koja sam najglasnija u društvu ako se potegne priča o pravima žena. Ja, koja nikada ne bih pristala na odnos koji na bilo koji način ruši i potkopava mene i moj ženski identitet. Ja, kao takva, prva bih otišla ruku pod ruku sa Striderom u noć. U mrak, u nepoznato. Sa Striderom. S njegovim nogama na stolu, kapuljačom na glavi, lulom u ustima. S njegovim polusmiješkom i sjajem u očima, gustom bradom i čupavom kosom. Sa svom tom njegovom vanjskom i unutarnjom privlačnošću, zbog koje žena zapravo gubi onu svoju vlastitu. Jer je s njim otišla u mrak, u nepoznato, zbog tog jednog trenutka opasnosti, buntovnosti i adrenalina. Ma zašto? Zašto nas Strideri tako jako privlače? Kakva je to sila koja nas vuče prema njima? Ne znam, ne znam.. Mi smo žene čudna bića. Čudna, nemalo puta glupa bića. Jer koji put je zapravo sve što nam treba je samo vratiti se doma onome koji nas čeka, a ne onome koji luta. Koji nas voli bez obzira na sve naše dlake ispod pazuha.

Foto: Igor Mukhin via https://en.wikipedia.org/wiki/Pussy_Riot

Vid Sagadin Žigon: Otvoreno pismo svim pravim pjesnicima

Najbitnije stvari su
odviše proste.
Lažu samo oni koji…
zapravo ne znaju za sebe.

Izbezumljeni sa sobom
ne mogu vidjet samog sebe.
Ali prave stvari su
skromne i ponizne.
Prave stvari nikada ne lažu.

Da li anđeli postoje?
A ja vas pitam
Tko bi onda letio bez njih?
I tko bi ikad mogao da padne?
Zar vam je truplo života
zaista dovoljno krupno
da izvučete oči iz mrtvih snova?

Kristusova patnja jeste
od neuništivog čelika
ali ipak on nije bio čovjek
nego samo onaj koji pati
a to je zapravo svako od nas.

Kristus neće doći
jer je on oduvijek ovdje
sretan među zvijezdama
koje uzalud svijetle
u tamu izbezumljenog uma.

Sad vam kažem
sad ili nikad srest
ćemo se u paklu snova
i podtaknuti vatru
vlastite radosti Biti.

Uz veliko poštovanje
svima koji vas čitaju.
Izbezumljeni pjesnik

Ilustracija: Caravaggio, Večera u Emausu

Milan Zagorac: Pet savjeta za mlade autore

Umjesto tjednog komentara, evo jednog fejs zapisa:
1. Nemojte se sramiti svoga rada. Jednako tako nemojte misliti da ste Kamov, Mann ili Virginia samim time što nešto stvarate. Imajte mjeru, radite, pokazujte što radite, a rezultati će stići kad stignu, naročito ne maštajte o sabranim djelima ili da nazovu ulicu po vama. Radite i prezentirajte to što radite. Ne brinite što imate 5 sljedbenika i što nikad niste dobili nikakvu nagradu. Vaš rad je nešto na duge staze. Život je dug i plodan dar.
2. Radite puno i nemojte postavljati pitanja za koga i zašto jer niste dobili time prestiž ili novac. Radite, to znači pišite, učite. Promatrajte otvorenim očima, ušima i umom. To “radite” ne znači da izbjegavate stvarni život. Živite ga. On je ultimativno učenje. Ne mislite samo na novac. Štoviše, pišite, uređujte, pomažite, dajte sebe za nešto što možda ni nema veze s vašim pozivom. Pomognite lokalnom časopisu za beskućnike sa svojim prilogom… Lektorirajte početnički časopis, radite u socijalnoj samoposluzi, sudjelujte u čišćenju svoga kraja.
3. Sudjelujte u lokalnoj zajednici. Koliko vas god ona frustrirala, ona je vaša stvaralačka maternica. Vaša je lokalna zajednica i ona na fb ili twitteru ili na googleu. Ona je sve i svugdje. To ne znači da joj morate podilaziti. Vi znate što treba vaša zajednica, vi u njoj možete uvijek pomoći.
4. Imajte mjeru. Ne ponižavajte one koje biste mogli ponižavati, ne laskajte nepotrebno. Mislite o onome što radite i učite procijeniti vlastiti doseg i mjeru. Imajte mjeru.
5. Ne radite ništa instant – tipa slava u bb kući ili, primjerice, Kardashians. Ne budite zavidni. Nemojte platiti 10000 milijuna samo da postanete slavni. Poanta nije u tome. Ne napuhujte se, to se vidi. Vaš rad je vidljiv u tome koliko ste otvoreni i prisutni.

Foto: www.morguefile.com