Sve objave od knjizevnostuzivo

Gordana Brkić Žagar: “Svijet mijenja književnost jer mi mijenjamo svijet, i književnost mijenja svijet jer mi mijenjamo književnost”

Klub 12 predstavlja:

Milan Zagorac: Neki dan sam na svojoj književnoj radionici zadao temu “Može li književnost promijeniti svijet?”. Ok, znam da je tema jako jako široka, ali zato sam je i postavio. Pa to i tražim od polaznika: da zarone i da se oslobode. Da ta složena književno-stvarnosno-kreativna priča nađe put i da oblikuje lice nečega novoga.

I da, rezultati su već tu, nakon dva susreta, očekujem da će u sljedećih tjedana i mjeseci biti još i još.

Gordana, prva si na redu. Nadam se da se neće primijeniti ono o mačićima i vodi (jadni mačići!)


Naravno da književnost može promijeniti svijet! I mijenja ga. Barem u istoj onolikoj mjeri u kojoj svijet mijenja književnost…

Oh, znam! Ta je njihova veza jedna od onih strašnih, zadatih, neizbježnih, sudbinskih. Jedna od onih u kojima se trenuci nevjerojatne strasti izmjenjuju sa trenucima neopisive mržnje, u kojima se čas šapuće čas vrišti. Išli su ponekad ruku pod ruku prateći jedno drugo, ponekad je on zakoraknu brže, a ona ga pratila. Ponekad ju je nagovarao na da promovira neke njegove sulude ideje što se obično pokazalo fijaskom – padala su zbog toga carstva, rušili se režimi – nije tu književnost svojom slatkoriječivošću mogla učiniti puno. Ponekad je pak ona , tako tipično ženski, nabacivala neke svoje sulude ideje koje je on prihvaćao pa čak i izgurao! – jer teško joj je tako slatkoj odoljeti. Filozofije su u tim slučajevima postajala pravila života, ideje općeprihvaćeni pokreti. No, znala je luđakinja i uprskati kada bi u svojim ludostima bila nejasna, pa bi ju on pogrešno shvatio i načinio sranje samo takvo. Jednom je savršeno naopako ubrao priču o natčovjeku…oh, to je fakat bila jedna od njihovih najgorih epizoda.
No, kako god, njihova je ljubav jedna od onih ljubavi u kojima lete stvari po kući i psovke po zraku, u kojima se čas siloviro grli i zaklinje na ljubav, a sutradan se bježi i plačući prijeti da se nikad više neće vratiti. Naravno, obično plače književnost jer je ‘ona’, a ne Svijet jer je ‘on’, muškarac. A koliko god se i jedno i drugo trudilo, uplakani dečki nikome baš nisu napeti. I osim toga, za privlačnost emotivnih muškaraca kojima nije teško pustiti suzu daleko više od književnosti napravila je modna industrija…
Nešto me drugo zapravo zanima, da ne kažem muči ili brine. Može li književnost izmijeniti ove naše male , lokalne, privatne svjetove?
Primjer prvi: Večernji sati, u krcatom prigradskom busu čitam onu Sejranovićevu ‘Nigdje, niotkuda’. Još i pozajem gada! Slomio me u prvih deset stranica sa onim svojim urođenim sevdahom, pa plačem…plačem mili bože! Cijeli mi se život trese jer piše kako mu je umrla mama. Ja prepoznajem djelove koje je u druženju na kavama znao prepričavati, stvarne događaje, pa zašto ne bi vjerovala kako mu je mama umrla! A nije umrla! Govno ju je zatuklo samo u romanu, priznao je kidajući se od smijeha nakon što smo mu na promociji svi davali saućešće. Dobro, nema to veze, nego vratimo se sceni u kojoj odrasla žena plače i suza suzu stiže, sunčane očale sam na nos stavila da se ne vidi kako suzim,što bi i bilo u redu da nebo nad Rijekom već nije obasjavala mjesečina. Ja tulim , a u busu sve poznata lica iz istog sela koja nemaju pojma što se događa… Uglavnom, znam da me bar dvoje ljudi sa te vožnje i dan- danas samilosno pogleda kad se sretnemo na vratima lokalnog dućana, klimnu i utješno me dirnu po ramenu. Kunem vam se u sve živo kako misle da mi glavi nije baš sve kako treba.
I? Što mislite ? da nisam plakala nad tom knjigom u busu bi li ti ljudi imali drugačiji odnos prema meni, možda mi postali bliski, ili bih se s njima svađala ? Bi li moj svijet bio drugačiji zbog ove epizode za kooju je direktno kriva književnost? Pa, ja vjerujem da bi.
Primjer drugi: Sjedim u dupkom punoj čekaonii i čitam Tomića. Ante Tomić , da ne bi bilo zabune. I hihoćem se na glas, jeba me pas kad se ne mogu suzdržati! Opet naravno dvoje gleda u mene sa strane i pogledava se međusobno onim pogledom koji se još zove i ‘jebate! lude babe!’. Ali, jedan mlađi muškarac bio je dovoljno hrabar i znatiželjan da me pita: „Ma što vi to čitate?“ Danas smo frendovi koji često sjede na kavi, i vjerovali ili ne, rijetko pričaju o književnosti. Da li je književnost izmijenila moj svijet? Apsolutno!
Meni koja ne volim putovati književnost je otkrila svijet. I onaj koje zovemo pravi i sve one predivne, zamišljene i izmišljene koji su zbog književnosti za mene stvarniji nego ovaj po kojem hodam.
Za mene recimo nema veće erotike nego kad Adson u Imenu ruže djevojci šapće Pjesmu nad pjesmama…uh! Onda, jedna iz djetinjstva – na brzinu sklepan sendvič bio je najslađi uz Razma u skitnji, odnosno uz onaj jedan dio kad tako slatko jedu … i danas volim točati crni kruh u bijelu kavu. Bih li bila dugačiji čovjek da se nisam kidala od smijeha uz Ćopćeve Orlovi rano lete, da nisam plakla uz Dedićeve pjesme, da nisam pilvala u Folknerovom Kriku i bijesu pogođena u trenutku baš tamo gdje treba? Ne bih bila isti čovjek, i svijet oko mene zbog toga bi bio drugačiji.
Danas već imam svoje favorite koji u svojim iznucanim koricama čuče kraj kreveta, od nekih drugih bježim k’o vrag od tamjana! Neka mi, recimo, oprosti veliki Lav N. Tolstoj, ali ubi me brate s onom Anom Karenjinom! Pa ipak, kad danas pomislim kako bi jedan pošten ljubavnik riješio sve moje probleme, sjetim se i Vronskog i kako je ova naša sirota skončala…ma izmijeni ti se svijet u sekundi!
Mogla bih tako čini mi se nabrajati u beskraj i naslove i na koji su mi način skretali, usmjeravali, ubrzavali ili usporavali život. I time mijenjali mene, a onda, naravno,i svijet.
Književnost i svijet imaju jedan zajednički početak i svršetak – čovjeka. Ne znam ja tko počinje, a tko završav promjene , ona ili on, ali sve je nekako inicirano od nas, i vodi prema nama…
Ok. Stat ću. Niti imam ambiciju uvaljivati se u dublje filozofije, jer sam u principu plitka, ajde, bolje zvuči – površna osoba. Nemam namjeru, također, čačkati po nekim teorijama kaosa koje bi možda i imale alate za otkrivanje toga tko pogoni akciju, a tko reakciju u ovom procesu.
Jedino u što sam sigurna je moja ljubav prema riječi. Pišući nešto , ovako sam napisala:
„Ta ljubav prema nekim knjigama koja nam se ponekad desi, to je jedna od onih predivnih, vjerojatno u stvarnim životima nepostojećih ljubavi koje samo traju i samo rastu i rastu sve veće, sve čvršće. Sve više jedno o dugom vi i te priče znate. Zatvorenih očiju, i samo sa prvom riječi u pasusu znate točno gdje ste, a samo čitanje postaje toliko više od pukog svladavanja slova . O, da! čitanje postaje maženje ljubavnika. To puteno prevrtanje riječi čiji redosljed uglavnom znaš napamet, ali godi ti osluškivati u vlastitoj glavi njihov žubor, a taj žubor samo pravi majstori znaju načiniti takvog da ti iskri u cijelom tijelu, pršti magličastim kapljicama u lice čineći te tako predivno živim! Osjeti kako joj se koža naježila, pa duboko uzdahne nastojeći se riješiti bajki.“
Nemam pojma , ali nekako mi se sve ovo najlakše čini sabiti u jednu kratku – svijet mijenja književnost jer mi mijenjamo svijet, i književnost mijenja svijet jer mi mijenjamo književnost. I hoćeš – nećeš, ispada da smo tu nekako prilično važni, iako nas u naslovu nitko ne spominje.

Foto:

Milan Zagorac: Tržište i književnost. Književnost i internet. Društvene mreže i književnost. A što uopće znaju DHK-ovski intelektualci o tome?

Ovaj su tjedan bile dvije književno-portalsko-kulturne teme koje bi se uvjetno rečeno mogle nazvati zanimljivima: prva je dodjela sredstava za elektroničke, recimo to tako, nezavisne medije (ali zavisne od javnih sredstava) Ministarstva kulture, koje, na kraju ima jako malo veze s kulturom, a više s nečim drugim (nema potrebe da zavlačim o toj temi, spomenula ju je Maja Hrgović u Arteistu u članku Ministarstvo kulture i drogirani majmun s katanom), dok je druga tema ona o književnosti u potrošačkom društvu na 36. zagrebačkim književnim razgovorima.

Kako rekoh, ove mi se stvari s nekompetentnim i aljkavim ministarstvom ni ne spominje, naime, nikakve vajde od ovih žalopojki, dotle me ova druga stvar pogodila kao šaka u pleksus: naime, književnici iz DHK su otkrili da postoji potrošačko društvo koje nas terorizora izborom i koje nastoji cijelu umjetnost podvesti pod konzumerističke kanone prodavljive robe.  Zaista veleuman zaključak, s otprilike 70-godišnjim zakašnjenjem, ali šlag na torti je ipak ovo: gospoštija su otkrili da postoje i društvene mreže i da se nekakva književnost odvija i na njima.

Zaista, ali zaista, čini se da su ovi ljudi, barem mislim na organizatore, ne na pojedinačne sudionike, otkrili da nakon 20 godina postojanja googlea i više od desetljeća postojanja upotrebljivih društvenih mreža, nakon svih ovih promjena koje su se dogodile u diseminaciji informacije, s time da uopće ne ulazim u kvalitetu samih informacija, nakon gotovo desetljeća razvoja platformi za čitanje i objavljivanje, kao i pripadajućih uređaja za čitanje, e sad su se ova gospoda, za koju smo odavno mislili da ih je prekrila akademsko-dehakaovska prašina, dakle, sjetila da ipak postoji neko tajno mjesto gdje je moguće da se premjestila ne samo trivijalna, nego i vrlo ozbiljna književnost, štoviše, da je samo rodilište književnosti postalo baš to što oni spominju kao čudo neviđeno i otkriće.

Pa sa se čovjek nasmije. To je istovremeno i tragično i komično, naime, sloj autora koji se nije pomaknuo dalje od električne Olimpije otkriva da postoji, eto, nešto što se zove Twitter ili Facebook (njega ni ne spominju, on je valjda previše konzumeristički) te da objavljivanje već odavno ne podliježe protokolima zastarjelih redakcija s tajnicom i fikusom.

Da se razumijemo, nije ovo samo grijeh dehakaovskih intelektualaca, nisu ništa bolji ni neki drugi, samo je simptomatično: govoriti kritički o nečemu što ne razumiješ i za što nema nikakve nade da ikada shvatiš i to sve skupa nazvati znanstvenim ili barem akademskim skupom.  Bojim se postaviti pitanje: ima li netko od organizatora skupa uopće društvenomrežni profil? Još bolje: zna li uopće otvoriti e-mail?

Pretpostavljam da je vrhunac ovih književnih razgovora objavljivanje tiskanog zbornika, jasno, u nakladi od 1000 primjeraka, koji nikada nitko neće kupiti, a niti posuditi, a kako nitko od organizatora ne zna ništa o objavljivanju na webu, a još manje o viralnom dijeljenju na društvenim mrežama, duboko sam uvjeren da će ova blasfemična ideja o dostupnosti sadržaja na mreži biti odbačena s indignacijom. Naime, to je čak i uvredljivo, nešto objaviti na webu. Pa nije to dobri stari papir.

Prepostavljam, na kraju, da će sljedeće godine sličan sastav razgovarati o nepostojanju kriterija i uništavajućem tupilu koje nam je donijela tehnologija. I kako se, naravno, teško odupirati tome, kada nam je mladež tako iskvarena.

O tempora, o mores! E, kako su bila divna ona stara vremena!

Nikola Leskovar:‎ inri

božji sin
zaposlio se kod nas
sjedi s desne
direktoru
ide da nam
pripravi mjesto

pored kontejnera
sa skupljačima hrane

a u kući njegova oca
mnogo je stanova
automobila i križeva
na zidu razapetih

leševa

prije spavanja
čitaju molitve
iz knjige statistike

oduzimaju lijene i bolesne
dijele bogate i siromašne
zbrajaju menadžerske bonuse

a nas bi množili

sa nulom

Tamara Čapelj: Kamena pjesma

Nikad se ne svađam s kamenom
kad na njega naiđem,
poštujem starije i mudrije,
umirim se,
šutim,
samoj sebi kažem – Nijedne!
postojaniji je od mene,
otporniji,
čvršći,
zna se braniti,
u sebe uvući,
otporan na samoću,
neranjiv za tuđe mušice,
ne glumi strogoću,
ne usvaja stihijski tuđice,
gladak a nepropustljiv,
krucijalno šutljiv,
čuva zapise svemira
o postanku života,
odaje ih upućenima,
neupućene zbunjuje,
vremenom putuje
bez plastičnih korekcija,
kumuje vulkanima,
tekući vreo
i nerastočiv,
zato
nikad mu ne proturiječim,
tek zastanem,
mirujem,
i učim.

Foto: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Bosniangraves_bosniska_gravar_februari_2007_stecak_stecci1.jpg

Sara Mrak: Moja su djeca otoci

Moja su djeca otoci kojima prilaziš nošen mjesečevom maglicom.
Iz daljine već prepoznaješ njihovu savitljivost.
Kad pristaneš na obalu dodirnut će ti prstom kapke jer
ne mogu reći da su ikad vidjela tako plavo oko kao
što je tvoje ni čula glas koji toliko podsjeća na
udaranje valova u razlomljenu stijenu.
Svaka ih tvoja riječ nasmijava do te mjere da ne mogu ostati sjediti u lišću nego padaju
s grana na meki pijesak.
Sva su moja djeca izrasla iz pijeska, pa jutrom nalikuju na večernje svjetlucanje pustinje.

Foto: www.morguefile.com

Mladen Blažević: Doseg književnosti je minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost

1069264_489612617787856_541770351_nRazgovor s Mladenom Blaževićem povodom objavljivanja njegova romana Ilirik, ali i o kracima još neuhvatljivije stvarnosti

…ne mislim da je povijest kružna, kao što nije ni pravocrtna. Mislim da osvaja sadašnjost palacajući pipcima poput amebe, da bi je potom progutala. Mi se nalazimo između dva kraka netom prije nego će nas progutati. Zato tako lako prepoznajemo paralele s događajima u priči starim koju godinicu više od dvije tisuće godina. Ili, ako bih pokušao po onoj izglodanoj (učiteljica života), povijest se neprekidno mijenja tražeći načine kako da nas nauči istim stvarima.


Mladena Blaževića kao da ne treba puno predstavljati, jednostavno ga znamo. Znamo kao kao pisca, štoviše vrlo književno anagažiranog pisca, znamo ga kao organizatora, kao pjesnika, kao dobrog gazdu uspješnog imanja u Vižinadi. Znamo da o njemu svašta znamo, a ipak smo previdjeli (uopće se ne nastojim amnestirati zbog pogreške) napraviti barem jedan ozbiljan intervju s njime jer je on autor koji zacijelo ima što reći i izvan svojih literarnih fikcija. Povod nam je za sada roman Ilirik, ali porazgovarat ćemo i o drugim stvarima. Kako sam s vremenom upoznavao Mladena, a to upoznavanje traje već skoro 20 godina, pribroje li se godine studiranja i susretanja po kantinama, sve sam više shvaćao multidimenzionalnost ovoga čovjeka koji zaista hvata konce sve složenije i složenije stvarnosti – naime, cijeli je njegov život jedan složeni gesamtkunst, jedan umjetnost, a njegova je književnost te dobar povod za priču.

Idemo stoga redom.

M. Z.: U svojem romanu Ilirik obrađuješ jednu povijesnu temu – naime, Batonski rat – ali je kontekstualizirana u današnjici. Smatraš li, kao i Rimljani, da je povijest kružna?

Mladen Blažević:  Nemoguće je napisati povijesni roman, koji opisuje neko ratno razdoblje, a nema veze s današnjicom. Sličnosti među ratovima se same pojave. Teže je pronaći razlike. Barem u razlozima koji izazivaju ratove. Zato to i nije kontekstualizacija, nego pisanje uvijek iste priče.
U Iliriku Batonski rat opisujem posredno. On je okvir za dovođenje likova u napast, u priliku da pokažu tko su. Tako su me, od velikih vojskovođa, daleko više zanimali ljudi koji najčešće bolje prolaze što jasnije i konkretnije ciljeve imaju pred sobom. Tako tu ima heroja i zločinaca, ratnih profitera (nekad unutar iste osobe) i većine koju takve okolnosti melju. Držeći se poznatih činjenica, ostavio sam dovoljno prostora da svatko sebi odabere paralele koje mogu vezati s današnjim vremenom. Ne zahtijeva to ni piščevu spretnost u pisanju, ni sposobnost duboke analize događaja. Isplivaju same u plićaku kao plastične boce poslije juga.
Što se ovog drugog dijela pitanja tiče, ne mislim da je povijest kružna, kao što nije ni pravocrtna. Mislim da osvaja sadašnjost palacajući pipcima poput amebe, da bi je potom progutala. Mi se nalazimo između dva kraka netom prije nego će nas progutati. Zato tako lako prepoznajemo paralele s događajima u priči starim koju godinicu više od dvije tisuće godina. Ili, ako bih pokušao po onoj izglodanoj (učiteljica života), povijest se neprekidno mijenja tražeći načine kako da nas nauči istim stvarima. Rimljanima (ali ne samo Rimljanima) bilo je logično sve oko sebe zamišljati u ciklusima, jer je priroda još uvijek imala veliki utjecaj na ljudski život. Danas je i priroda u defanzivi, pa se i ona kao prošlost, razbacuje krakovima. U to nas uvjeravaju i sve učestalije priče o klimatskim promjenama.

M.Z.: Ti si autor koji zaista piše puno i na mnogo načina. Pa, sad te pitam, kad stižeš sve to: poezija, proza, pseudoputopisi…

Mladen Blažević: Pišem i kad ne pišem. Još dok sam bio klinac imao sam osjećaj da ću dok sam na wc-u, ili dok jedem, izgubiti dragocjeno vrijeme za igru. Slično se događa i danas. Zato i vrlo rijetko gledam TV. Čovjek tijekom dana odrađuje veliki broj poslova s pola mozga. Dnevno provedem najmanje sat vremena u vožnji, ili obavljajući fizički posao koji ne zahtijeva posebnu koncentraciju. Tako novac od plaćenog sata na poslu ide u zajedničku obiteljsku kasu, a pjesmu, ili ideju za priču “sebi zaradim”. Osim toga, tako održavam receptore, asocijacije, osjećaje i mozak uključene i spremne na podražaj. Dobar dio dana, posebice na poslu, mogao bih se usporediti s televizorom, ili danas risiverom koji traži dostupne programe. U zanatskom smislu, treba sebe neprestano trenirati u pisanju da mišići koji upravljaju jagodicama prstiju ne zakržljaju. Istina, taj trening lako preraste u skribomaniju što je bolest, ali se može držati pod kontrolom ako si svjestan da boluješ. Može se i dugo živjeti s tom bolešću. Proza, putopisi, poezija… sve je to dio istog procesa. Povremeno pišem i tekstove koji su između eseja, kratke priče i dnevnika. Proza mi nekad pobjegne u pjesmu, pjesma u prozu. Nekad napišem obje varijante. Tražim za temu najbolju formu. Ima tu priličan broj neuspjelih i nedovršenih pokušaja, koji završe u posebnoj ladici i čekaju na reciklažu. Bacam samo kad orezujem pjesmu ili priču. S poezijom je ipak malo drugačije, jer tu mozak moraš držati pod ručnom. Ako pustiš da razum prevlada, ništa od pjesme. Najbolje pjesme ispadnu kad mozak služi samo kao kopač asocijacija. Jedan prijatelj bi rekao: ”Otvorila se krletka.” Kad ukucaš tekst pjesme bez jednog bekspejsa. Ali takva su stanja rijetka i, opet, ne mogu se dogoditi bez neprekidnog moždanog vršljanja.


Nažalost, za katastrofične scenarije, kao što je trenutno ova priča s izbjeglicama, ne treba biti suvremen. Dovoljno je bilo pretpostaviti na početku rata u Siriji da se neće odvijati ni malo povoljnije za ljude koji tamo žive, nego što se odvijalo u drugim zemljama i u drugim ratovima.

Doseg književnosti je, da ponovimo, uvijek minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost. Nikad ne znamo blizu kojeg kraka se nalazimo i u kom će se smijeru izduljiti. Još uvijek nemamo dovoljno parametara da bi to mogli izračunati.


M.Z.: Zanima me i taj žanr putopisa i avanture koji su mahom fikcionalni, možda te čitatelji po njima čak i najbolje poznaju, kako si se našao u tome?

Mladen Blažević: Nepromišljen, kakav jesam, jednog sam dana javno na društvenoj mreži obznanio da ću od sutra putovati svaki dan na neko drugo mjesto. Smišljeno sam za putovanje odabrao vrlo kratku formu. Do jedne kartice, ili manje. Smatrao sam to izvrsnim treningom za jednostavnost izraza i autocenzurično rješavanje balasta u tekstu. Ono što je dobro, fikcionalno putovanje daje iznimnu slobodu izbora teme. Usuđujem se baviti i svjetskim temama uz potpuno nerazumjevanje. Iako na trenutke vrlo lucidan, prikazujem se čovjekom koji ponekad dođe do dobrih zaključaka, ali upravo zahvaljujući nerazumjevanju svijeta koji nas okružuje. Sebični su razlozi za satiru na vlastiti račun. Ona hrani samopouzdanje bez opasnosti da ga prepuni. Da se razumijemo, nema u mojim putovanjima ničeg zaista smiješnog. Ali mi se čitatelj može podsmjehivati. Uglavnom, nakon javnog obećanja, izdržao sam u svakodnevnom tempu, čini mi se, desetak dana. A onda sam počeo usporavati i putovati sve rijeđe. I putovanja su se često mijenjala u konkretne zadatke. (Provjera priprema li Iran nuklearno naoružanje, služenje vojnog roka u Sjevernoj Koreji, organiziranje mirovne konferencije u izraelsko-palestinskom sukobu…) Sad sam s tridesetak putovanja daleko od ukoričavanja, a previše sam zaglibio da bih ih pustio. Tim više što su reakcije na one objavljene u časopisima i stranicama društvenih mreža obećavajuće. Svakome bih savjetovao da pokuša pisati priče u ovako kratkoj formi. Kad ste prisiljeni izbacivati rečenice da bi priča stala na jednu stranu, vodite računa o svakoj napisanoj riječi. I sretni ste ako izbacite dovoljno riječi jer vam se možda otvorio prostor za ubaciti još jednu rečenicu. To je plivanje na granici razumljivosti teksta. Nakon nekog vremena, u tom plivanju počnete uživati. Doduše, razvije se i jedna vrsta uživanja u okrutnosti. Kao krvnik koji na posao dolazi sretan jer će sjeći glave. Ja sam hladnokrvni rječoubojica.

M. Z.: Vratimo se opet u sadašnjost. Tvoj je književni glas i vrlo humanistički angažiran, evidentno bilježiš i dojmove današnjeg, vrlo kompleksnog geopolitičkog trenutka, je li književnost pogodna za to? Koliko doseže i do koga?

Mladen Blažević: Književnost mora biti angažirana. Naravno, u vrlo širokom smislu te riječi. Barem na ovom nivou gdje se ja motam, pazeći da ne zalutam u filozofiju i zateknem se u neubranom grožđu. Neangažirani pisac, ili barem onaj koji se ne upušta u tumačenje i komentiranje onoga što ga okružuje, je zapisničar, a takve je uspješnije zamijenila tehnika. Imamo stenograme i video kamere na svakom koraku. Ukoliko mišljenje ili opažanja iskazujemo direktno, pokušavajući poput političara svojim ovcama utuviti u glavu istinu kojom samo mi raspolažemo, ili ukoliko predviđamo budućnost, sve se više udaljujemo od umjetnosti. Nju bismo mogli ponekad pronaći kad bi, slažući slike, dozvolili sebi i čitatelju dovoljno prostora za mogućnost pronalaženja nečeg čega nismo bili ni svjesni , ili pak progutali ono što isključuje nesporazum.


Bio je to potreban susret, jer smo mnogi od nas, zahvaljujući jednom od gostiju, Peteru Semoliču, prevedeni i objavljeni u Sloveniji. Sad bi trebalo markirati tu transverzalu Rijeka, Vižinada, Ljubljana i tražiti nove. Mnoge su kozje stazice već prohodane zahvaljujući društvenim mrežama. Prijedor, Sarajevo, Mostar, Beograd, Novi Sad, Leskovac, Skopje… Treba ih širiti, označavati markacijama, da se ponovno ne izgube. Težak je to posao. Putevi se krče mačetama. Zarasli su u ovih 25 godina i, ako se njima ne hoda svakodnevno, brzo ih pojede divlja kupina. S druge strane, ne valja uvijek ići magistralnim putovima. Na ovim pješačkim stazama bolje upoznaješ ljude i krajeve kroz koje prolaziš.


Doseg književnosti je, naravno, minoran, ali takav je bio uvijek kroz povijest. Nekad je malo ljudi čitalo, a danas veliki broj ljudi čita gluposti. Ne može ni biti drugačije. Barem ne s ovakvim obrazovnim sustavom (ne mislim samo na naš) koji uči čovjeka mišljenjima, ili u boljim slučajevima, odabiranju mišljenja.
Ali ne treba književnost podcjenjivati. Ona uvijek nađe načina da nekom zasoli pamet i često to ne završi dobro. Jer, kad netko u ime grupe interpretira pjesmu, pa se grupa u tome prepozna i pronađe istinu, eto ti nevolje. Imperativ svakog tko mrči po nekom obliku umjetnosti, morao bi biti približavanje suvremenosti. Pa makar pisao i povijesne romane. Dapače, mislim da se ni ne može biti suvremen ukoliko povremeno ne možeš naslutiti ono što se već trebalo ne dogoditi. To je preduvjet da u svemiru vidiš crnu tvar. Ovo su, naravno, spretnije i slikovitije rekli učeniji i pametniji ljudi prije mene. Nažalost, za katastrofične scenarije, kao što je trenutno ova priča s izbjeglicama, ne treba biti suvremen. Dovoljno je bilo pretpostaviti na početku rata u Siriji da se neće odvijati ni malo povoljnije za ljude koji tamo žive, nego što se odvijalo u drugim zemljama i u drugim ratovima.
Doseg književnosti je, da ponovimo, uvijek minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost. Nikad ne znamo blizu kojeg kraka se nalazimo i u kom će se smijeru izduljiti. Još uvijek nemamo dovoljno parametara da bi to mogli izračunati.

11885383_483607635143664_648152151404026302_nM. Z.: Vidim da se već nekoliko godina virtualno družimo, sada je stvar prešla u novu fazu, bila je ona večer u Istri sa slovenskim kolegama. Je li to neki prvi fazni pomak prema širem čitateljstvu?

Mladen Blažević: Unatoč brzopletoj i slaboj organizaciji susreta za koju preuzimam punu odgovornost, književna večer u Vižinadi s prijateljima pjesnicima iz Slovenije ispala je pun pogodak.
Ono najbolje što se dogodilo je da smo se upoznali i proveli vrlo ugodnu večer, uz odličnu poeziju, od koje je dio sa slovenskog i talijanskog preveden na hrvatski. Bio je to potreban susret, jer smo mnogi od nas, zahvaljujući jednom od gostiju, Peteru Semoliču, prevedeni i objavljeni u Sloveniji. Sad bi trebalo markirati tu transverzalu Rijeka, Vižinada, Ljubljana i tražiti nove. Mnoge su kozje stazice već prohodane zahvaljujući društvenim mrežama. Prijedor, Sarajevo, Mostar, Beograd, Novi Sad, Leskovac, Skopje… Treba ih širiti, označavati markacijama, da se ponovno ne izgube. Težak je to posao. Putevi se krče mačetama. Zarasli su u ovih 25 godina i, ako se njima ne hoda svakodnevno, brzo ih pojede divlja kupina. S druge strane, ne valja uvijek ići magistralnim putovima. Na ovim pješačkim stazama bolje upoznaješ ljude i krajeve kroz koje prolaziš. Svi podsvjesno težimo za nekim oblikom popularnosti, pa makar to bilo i isključivo u funkciji veće čitanosti, ali zaista uživam u šetnji ovim planinarskim stazama i planinarima koje srećem usput. Za sad mi je to dovoljno.

M. Z.: Idila na imanju u Istri, bit ću iskren, izaziva laganu zavist takav stil života. Kako to ti vidiš, a što ti drugi kažu o tome?

Mladen Blažević: Zaista uživam sa svojom obitelji živeći na selu. Ali ta se slika vjerojatno ponešto razlikuje od one kako taj život vide ljudi koje to ne zanima, ili za to nisu imali prilike. Lako je razbiti idiličnu sliku ukoliko znaš da se odlaskom na selo ne može pobjeći od žrvnja koji melje ljude i u gradu. Onaj koji bi to uspio, bio bi pravi autentični panker, ali to bi značilo da materijalno potpuno neovisno živi od svoje zemlje. U praksi je to velika količina osobnih kompromisa, kao u gradu. Ono što ovaj život čini životnijim od gradskog, je to što moraš otići u šumu i nasjeći drva, a ne mozgati kako ćeš platiti račun za plin ili struju. Fizički je neusporedivo napornije, ali vidiš rezultat kad uspiješ riješiti svoj problem u vidu hrpe poslaganih iscijepanih drva, dovoljno prosušenih da dobro gore. Osjećaj da u krugu od sto metara od terase s pogledom na Grožnjan možeš, u različito doba godine, ubrati šparugu, veprinu, jagodu, kupinu, trešnju, smokvu, lješnjake, vrganje, lisičarke, mendule, kestene… i sve to bez da takneš vrt, nenadomjestiv je. Kad živiš u kući s ovolikom okućnicom, u selu do kojeg vodi slijepa cesta, a nalazi se na vrhu brda s otvorenim pogledom, kad tvoja obitelj čini pedeset posto stanovništva , a oko tebe je mediteranska klima i ljeti čuješ cvrčke, bilo bi potrebno samo malo više slobodnog vremena na raspolaganju da svoj život možeš proglasiti doživotnim, aktivnim godišnjim odmorom.

Razgovarao: Milan Zagorac

Fotografije: privatna zbirka Mladena Blaževića

Milan Zagorac: Kako se spasio Wang-Fo

O slikopriči Marguerite Yourcenar i Mingsheng Pija

Wang-Fo, čuveni kineski slikar, lutao je kraljevstvom Han u pratnji svojega učenika Linga. No jednoga dana Car je poslao svoje vojnike po njih te zaprijetio Wangu strašnom kaznom…

Fotografija0115Gđa Linda iz Gradske knjižnice Rijeka na Turniću, dakle, one lokalne knjižnice gdje jednom do nekoliko puta na tjedan mijenjam stare za nove knjige, često za mene ima određene preporuke. Štoviše, vidim da, recimo to tako, prati moj ukus i svakako me nastoji “korigirati” ako zabludim s nekim vrstama knjiga: ako krenem previše u mračne priče, nastoji mi lektiru relaksirati nečim vedrijim, ako sam u nezanimljivim vodama, naleti često s nekim osvježenjem, ako me zaboli glava o teorija urote i sličnih priča, uvijek naiđe nešto manje zlokobno i više ljudski.

Fotografija0116Tako je naletjela ova knjiga, o mudrom i talentiranom slikaru Wang-Fou i njegovom darovitom učeniku Lingu, koje je car odlučio kazniti. I to zbog toga što je svijet koji je stvorio mudri i dobri slikar bio previše dobar u odnosu na stvarni svijet koji je bio prljav, siromašan i okrutan.

Fotografija0118-1Knjiga završava tako da sve prođe dobro po Wang-Foa i njegovog vjernog i dobrog učenika, ali mudrost je u činjenici da autentični svijet umjetnika i svijet tvari, dakle, onaj slikara i onaj cara zapravo uopće nisu isti svijet… Bit će da je toga još mišljeno u ovoj orijentalnoj skoro zen priči, ali meni je uljepšala večer i svakako je preporučujem u onome trenu kada se zapitate: pa, dobro, što ja to radim?

Ilustracije iz knjige u izdanju naklade Mala Zvona