Sve objave od knjizevnostuzivo

Florian Hajdu: Avaj zemlji

Ovoj zemlji ptice ne pevaju
vilin konjić ne pravi salto na žici
iz krupnih očiju retrovizor budućnosti
napaja bezmude
jalovim semenom praznoglavaca.

Šizofreno sunce sa zapada
izlazi badava
tražeći kičmu beskičmenjaka,
zagreva iz ada bezlične guzice
oštri
mekša
jezike
senkrupskih dupelizača.

Falus se sa kamenom tuca
nostalgično
bespermatozoidno
futuristički
praveći prošlost od budućnosti.

Crne godine
bez pastorala
uz pomoć ameba
od dana
gluve noći prave.

Foto: www.pexels.com

Zoran Šolaja: Greh i oprost

Svake nedelje crkva, pevanje i mumlanje delova koje ne zna, moj prijatelj vernik. Sa sveštenicima “na ti”, crkveno školskog odbora član, tunjevina za post i sve preporuke za ishranu na vodi su tu. Obavezano ispovedanje grehova kod sveštenika, priča o tome kako treba praštati, svima i sve, što me raduje jer mislim da je to i u korenu vere svake posebno hrišćanske. Spazih druga sa kojim je bio u svađi, oko novca a kumovi su pitam ga je l’ oprostio? Ljutito kaže: “Jesam al’ neka ga moje oči više ne vide”, eto koliko malo treba pa da sa čovekom vrlo zahvalan nikada više ne prozborim o veri, i praštanju.

Foto: http://www.holyspiritseminary.org/2013/06/05/476/

Darko Balaš: Komadić srca…

Još komadić srca čuvam za tebe,
Znaš, najdraži onaj, od duše dio;
U njega sam skrio cijeloga sebe…
Tu, na mjesto gdje beskraj sam htio.

Znam da te nemam, sanje samo,
Znam da si nečija tuđa java,
Al’ te još uvijek pronalazim tamo,
Duboko unutra, gdje si jedina prava!

Još komadić srca čuvam za tebe,
Znaš, onaj, što tobom me boli;
Ujeda, vrišti, na dnu duše grebe!
Dovraga sve, još uvijek te voli!

Dva anđela sudbe kraljuju njime,
I dar su i kletva što međ’ sobom se bore…
Jedan te kune, drugi ti doziva ime,
Al’ oba su tvoja, ti nebeski stvore.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Baš me briga, zar ne?

Ivana Barković Bojanić, Park „Baš me briga“, ilustrirao Goran Kujundžić, Svjetla grada, Osijek, 2017.

Tema slikovnice naslova Park „Baš me briga“ Ivane Barković Bojanić jest na prvi pogled jedna obična stvar koju ćemo vrlo često smetnuti s uma ili smatrati dijelom svakodnevice, istovremeno je ne registrirajući jer nam se nalazi izvan spektra očekivanja, ispod radara, kako bi se reklo: priča je to o smetlaru Puljku i njegovoj metli Mici kao i parku za koji nikoga, osim njih dvoje nije briga. U biti, priča se zaista nalazi „ispod radara“ sve dok onim glavnim sporednim likovima (prolaznicima, dakle) ne dođe do grla zapuštenost, a (ponajprije vlastita) nebriga konačno prijeđu osobni prag i postanu, ako ništa drugo, onda ogledalo nas samih.
Naime, o čemu se radi? Ova je mala knjiga, opremljena toplim, jednostavnim i lako razumljivim ilustracijama zapravo priča o otuđenju modernog čovjeka od svoje okoline koju smatra samorazumljivom, štoviše, smatra je tek kulisom dok se stvari odvijaju same od sebe i kako treba: smetlar Puljko mete i održava s metlom Micom park, hrani patkice u jezercu, prolaznici prolaze, nehajno bacaju svoje otpatke u okoliš i jednostavno ih nije briga. Štoviše, prolaznici ove priče su otuđeni, nervozni, zanemareni i neugodni ljudi zadubljeni u vlastite brige, previše zaokupljeni nečim da bi se bavili jednom gradskom nebitnoćom kao što je to neki tamo park. Tu nastaje glavna peripetija priče: a što ako smetlar Puljko i njegova metla Mica stanu s poslom? Koliko će vremena trebati da se ovaj mahom nezainteresirani svijet, skice tipičnih gradskih likova, probude u svijetu koji je prljav, očajan, depresivan i neugodan za život? Koliko će vremena trebati proteći ne bi li svi ti likovi shvatili svoju ulogu u tome i postali više od epizodista, odnosno pravi glavni junaci priče o neposrednoj brizi za vlastiti park, grad, ulicu, okoliš općenito.
Park „Baš me briga“ stoga je istovremeno i etička i ekološka priča, ona govori o čovjeku koji je često nabusit i preponosan da bi se bavio onim oko sebe vođen mislima da „to mora netko drugi“, „nije to moj posao“ i konačno „baš me briga“ kao krajnji stadij jednog rasula zajednice koja više ne predstavlja grad i građanstvo, već amorfnu skupinu otuđenih pojedinaca koji mogu zanovijetati, ali ne mogu vidjeti svoju vlastitu ulogu u mnogim stvarima, pa tako ni u izgledu parka kroz koji svakodnevno prolaze. Park „Baš me briga“ je tako metafora otuđenja današnjeg čovjeka od svoje prirode, od nečega što ne doživljava i, da, točno, nije ga briga, no što s druge strane reflektira dominantno stanje uma. Utoliko je slikovnica Ivane Barković Bojanić primjenjiva na sve nas, sada, baš u ovome trenutku, iako je primarno namijenjena djeci predškolskog uzrasta. Ilustracijama prepunim dodatnih i skrivenih sadržaja Gorana Kujundžića ona će malom čitatelju-slušatelju biti pravi mali izazov i učenje o gradu, o onome što grad ima i nudi i o onome o čemu svatko od nas mora individualno povesti računa.
Također, Park „Baš me briga“ sadrži i važnu etičku komponentu, o dijeljenju, o međuljudskim odnosima, o odnosu prema okolišu, biljkama i životinjama, o podjeli rada, ali i našim osobnim odgovornostima i obvezama koje proizlaze iz života u tako kompleksnoj zajednici kao što je suvremeni grad.
Na kraju bih spomenuo jednu malu gestu koja je prije stotinjak godina bila posve uobičajena, no danas nema ni sjećanja na nju. Kvaka te geste je u spontanosti i kolektivnom činu, a koji se očito oblikovao jako dugo prije nego što je u modernom konzumerističkom dobu izumro kao relikt prošlosti. Naime, vrijedno je spomena, a povezano je i s ovom slikovnicom: na kraju godine, o velikim blagdanima, posebno oko Božića, građani bi na jednom lokalitetu u gradu ostavljali simboličke darove svojim komunalcima, između ostalih i radnicima gradskih čistoća, kao simbol zahvalnosti za usluge koja im se svakodnevno pružaju. Park „Baš me briga“ podsjeća upravo na to, i čini se da nije na odmet da i odrasli čitatelji pročitaju ovu opsegom neveliku, ali sadržajem jako značajnu slikovnicu.

Ilustracija: Goran Kujundžić, s naslovnice slikovnice