Sve objave od knjizevnostuzivo

Zdravka Prnić: Film

Ponekad nas iznenadi
Anatomija osjećaja
Fluidnost misli
Tankoćutnost dodira
Nepregledne ceste otisaka
Vreli friži utisnuti
U pore epidermisa
Na celuloidnoj vrpci
Neizgovorene rečenice
Vape za uskličnicima
Otkucaji rišu započete mandale
Potmuli gong najavljuje
Kišni period bez prestanka
Jesen se sneno igra kistom
Zaigranog slikara
Ronim na dah.

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Platno žive vode

čemu govoriti o ljubavi
sjedinjenju
pripadanju
kad na kraju svatko umire sam
izgubljen u lošim potezima
i plitkim odlukama

zaželi želju
i padat će zvijezde

sprema se nevrijeme
vjetar nas slabi
u meni pustinja drijema
nema cvijeta da ga uberem
rijeka je zalutala među dine
ni kriva ni dužna
napaja platno žive vode
tjera ništavilo
da podigne pehar

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Politička škola za početnike

„Nevjerojatno! Zobene pahuljice poprime neobičan okus kad ih pomiješaš s koncentriranim umakom od pasiranih maslina. Promjene boju i nabubre. Odvratno izgledaju, onako zelene, ali ukusne su i jednostavno neodoljive. Probaj. Ne sudi dok ne probaš. Fine su!“
„Nisi normalan! Ti jednostavno nisi normalan. Makni se i pusti me na miru.“
„Ali…?“
„Zar ne vidiš? Što buljiš? Slijep si il’ glup? Makni se! Makni… Ja te ne diram dok gledaš svoje glupave serije.“
„Ali, kad te molim. Probaj i vidjet ćeš koliko su neodoljive. Ovaj si film gledala već sto puta. Repriza, reprize, koju će i sutra i prekosutra reprizirati i ništa, baš ništa nećeš propusti.“
„Misliš?“
„Mislim!“
„Dobro. Probat ću ako dozvoliš da ti odgrizem uho.“
„Uho?!“
„Da uho! Imaš ih dva i ne trebaju ti. Ionako, odgrist ću ti samo vanjsku hrskavicu lijevog uha. Unutrašnjost će ti i dalje ostati i moći ćeš čuti sve kao i do sada. Doduše usput ćeš postati i desničar, ali to ionako nije važno. Vidiš, tvoje uške samo strše bez veze, pogotovo ova lijeva. Malo je klempavija od desnog i ako nešto ne poduzmeš, mogla bi te jednostavno izbaciti iz ravnoteže. Znaš već na što mislim?“
„Ne? Ne znam! Molim te… glupav sam, objasni mi.“
„Pa…, recimo vani puše. Na primjer, neki snažan i neobičan vjetar za ovo doba godine. Stvori se niotkuda i pogodi te drito u glavu. Desno uho ventilirajući prihvati taman toliko koliko je potrebno za tvoju stabilnost, ali lijevo, obzirom je klempavije i strši onako bez veze, uhvati malo više podivljalog vjetra i ti, nespretno zalelujaš i padneš uslijed nenadanog i iznenadnog gubitka ravnoteže. Padneš onako filmski, koliko si dug i širok, ispruženih ruku i nogu, kao neka filmska zvijezda, a film, poznata američka komedija iz dvadesetih godina prošlog stoljeće. Sila ravnoteže nikoga ne moli. Ona uzima sve odbačene stvari i ljude koji u svojoj nespretnosti padaju kao metkom pogođeni. Radnička klasa se budi, a seljak pakira kofere i napušta zemlju, baš kao u onom filmu, čijeg se naslova ne mogu sjetiti.“
„Dakle ti misliš da bi bilo pametno odgristi mi uho. Lijevo uho? Zbog ravnoteže, kažeš?“
„Pa, ako baš inzistiraš na mom odgovoru, reći ću ti otvoreno „da“. Mislim da bi to bilo najbolje. Zamisli sad ovo. Odgrizem ti uho nakon što probam tvoje pahuljice u koncentriranom umaku od zelenih maslina, a ti, slobodan poput ptice rugalice, trčiš. Krila ti još uvijek nisu izrasla, paperje je meko i odviše lagano za let i ti trčiš i trčiš bosih nogu asfaltiranom stazom kroz šumu i diviš se čudima mrtve prirode.“
„Da, da divim se i…?“
„Znaš li koliko je država uložila truda za obnovu flore i faune nakon poplave, pa one velike suše, pa… nakon one i suše i poplave istovremeno, jebenog rata i svih onih sranja koje su u međuvremenu pogodile ovu zemlju.“
„Ne!?“
„Sve biljke i životinje, državna administracija, morala je nanovo osmisliti i proizvesti u prirodnoj veličini, pritom koristeći samo prirodne sastojke. Zamisli? Pročitah da su jučer ubili posljednjeg mužjaka bijelog nosoroga Rhina kako bi od njegove kože napravili repliku ženke i nekoliko mladunaca. Ma koliko se trudili nisu uspjeli dovoljno rastegnuti kožu za onog drugog mališana i sada je postavljena polu nakaradna instalacija… kao majka u panici mlatara glavom, neodlučno lijevo pa desno, desno pa lijevo, dok onaj cijeli mali (nerasističko) čisto bijeli „White Rhino“ skoro pa albino nosorog Rhinić nervozno skakuće oko svoje mlađe sestrice koja nasmrt pregažena i prepolovljena nepomično leži na umjetnom travnjaku tik do prevrnutih invalidskih kolica na motorni pogon proizvedenih u predgrađu L.A.
„Jel’ to misliš na Los Angeles!
„Da!“
„Kako?“
„Tako!“
„Zajebavaš. Stvarno misliš na Los Angeles?
„Da, upravo tako. Los Angeles na obali Tihog oceana, ako ti je draže. Meni je draža skraćena verzija „L.A“ kao što sam prvotno rekla, jer najbolje oslikava društvene-političke odnose čovjeka i prirode. „L“ kao laž i „A“ kao apokalipsa. Zamisli tamo u predgrađu sve te ulične bande, zapaljene kontejnere i automobilske gume, razbijene izloge i demonstrativnu rulju koja proziva lokalne policijske službenike zbog brutalnosti kojom utjeruju dugove, kamatare, ubijaju i maltretiraju samo „obojene“, pljačkaju siromašne kurve i dilere, pokojeg glumca, glumicu bez glavne uloge i producenta koji, s rukama na jajima, sve to lijepo promatra iz kožne fotelje. To je slika i prilika L.A. kakvog poznajem i pamtim iz filmova, ali, nema veze, vratimo se ipak našem prepolovljenom i nasmrt pregaženom mladunčetu nosoroga. Pretpostavimo da su upravo tog malog, nesretnog, naglašavam nerasistički „White Rhina“, skoro albino nosoroga Rhina, Rhinića nasmrt pregazila električna invalidska kolica, naručena elektronskom poštom na nekom od poslužitelja „online“ usluga aukcijske kupnje i prodaje raznoraznih proizvoda, free shippingom iz L.A. i to je to. Gotovo! Točka! The End! Nema više!“
„Misliš da bi si i ja ne nekom od tih tvojih „online“ poslužitelja usluga aukcijske kupnje i prodaje raznoraznih proizvoda mogao kupiti lijevo uho normalne veličine.“
„Zašto?“
„Pa rekla si da ćeš mi ga odgristi.“
„Ne!“
„Da, jesi!“
„Nisam i sad je stvarno dosta! Rekla sam da ću probati tvoj bućkuriš, ako ti dozvoliš da ti odgrizem uho.“
Koji bućkuriš?
Što koji?
Koji bućkuriš?
Onaj od žitnih pahuljica prelivenih koncentriranim umakom od zelenih maslina ili što ti ja znam čega sve ne.
„A to!“
„Da to.“
„Ipak, mislim da jesi. Rekla si da ćeš ga bezuvjetno odgristi. Valjda znam što si rekla.“
„Čekaj ti se misliš prepucavati sa mnom. Znaš li ti tko sam i što sam sve u stanju napraviti kako bi dokazala da sam u pravu.“
„Bla… blaa… blaaa… i još jedan usputni veliki BLA!“
„Šališ se! Reci da se šališ, jer…“
„Ne! Ne šalim se i ne, ne znam tko si i što si sve u stanju napraviti. Uostalom, nije me ni briga, kanibalu jedan.“
„Sad ćeš vidjeti.“ – reče Karla, izvadi skakavca iz rukava i baci u pravcu Norbertove glave. Skakavac poput svih ostalih skakavaca. Nije na rasklapanje. Živ je. Živ! Jedini preživjeli pripadnik svoje vrste koji je u međuvremenu evoluirao. Genetski se promijenio do te mjere da je postao svežder i to ne bilo kakav svežder. Hrani se hranom neobičnog okusa i izgleda. Nakon prvotnog šoka, Norbertu je ispala zdjelica žitnih pahuljica prelivenih koncentriranim umakom od zelenih maslina, jer skakavac ga je pogodio ravno u oko i u nos i desno uho i bradu i tjeme. Ustvari to je bio poprilično velik skakavac, pogotovo kad je raširio svoja velika, nabrekla krila i stražnje, skakuće noge. O antenama ne treba ni pričati. Bile su posvuda. Šok i nevjerica. Trenutak nepažnje. Tišina nakon bolnog urlika. Što zbog šoka, što zbog udarca, što zbog razbijene zdjelice sa zobenim pahuljicama prelivenim koncentriranim umakom od zelenih maslina, što zbog odgrizenog desnog uha. Odgrizenog uha! Naime skakavac poput ostalih skakavaca ne radi razliku i Norbertu je umjesto lijevog, klempavog odgrizao desno uho.“
„V.T.F.! What, What the fuck, what, what the fuck, fuck, fuck, fuck i mater tvoju. Što uradi bijesna ženo?“
„Nisam ti ja žena i nisam ništa uradila. Sve je napravio skakavac kojeg sam pronašla u smeću kod susjeda, ako nisi primijetio.“
„Nisam! Pa što. Što ću sad ovakav jadan ne bio?“
„Ništa. Pusti onu Pottierovu, pazi da ne padneš i nastavi marširati u krug pjevajući …Cijeli svijet iz temelja se mijenja – Mi nismo ništa, bit ćemo sve!…“

Foto: www.pexels.com

Grozdana Poljak: Tješenje

Soba odjekuje prazninom i zvižduk zraka prelazi preko, eho.
Čitao sam, čitao.
Kao da sam čitao svoje misli, iako sam tada imao možda upola godina koliko ih sad imam.
Znao je on o čemu govori. Eto je na polici uz sve ostale njegove knjige.
Možda vrijedi obrnuti još jedan krug. Možda se i ja bacim na pisanje, a tad jadni svijete, postati ćeš još jadniji. A zašto ne, ‘ko ih sve … češlja.
Slušam pozorno strujanje što dolazi iz daljine.
S ovakvim stvarima ne treba zaboraviti na drugo, treće i stoto mišljenje ako treba.
Znam, nisi mislila na to drugo, riječ se slučajno pogodila.
Sama si rekla da nećeš razmišljati što može biti, prema tome nemoj ti meni ni što je prolazno, a što ne.
Apsolutno se još ne znaju sve implikacije, ni što slijedi.
Dotaknuo me nježni preokret lelujajućeg zraka.
Bolje se nerviraj oko toga što će uskoro zima, i to vjerojatno blaga i bez snijega. Ružne li scenografije, sivi dani sa izmaglicom. Već zamišljam kako umirem od depresije i dosade.
Što je još gore, nakon toga dolazi ljeto. E tek ljeto umije da nervira svojim posve suprotnim efektima.
Što je najgore, znaš da će poslije njega zima… A dok je zima znaš da će ljeto i žega.
Da ne pričamo o cijeni nafte na svjetskoj burzi. To pak nije ništa prema onim migrantima što iz Hondurasa hoće u USA, preko Meksika. Što ćemo s time pobogu? A sve to dok cijena nafte divlja, a ponuda jabuka u lokalnim marketima nije na zavidnom nivou.
Eho je prelazio u moje mišiće lagano ih opuštajući.
Nisu dovoljno dobre teme za razmišljanje? Oh, sad će onaj black friday, eto prilike da čovjek potroši novce. Taman još tjedan da se smisli na što ih baciti. Što uludije, to bolje. A tog sam se sjetio kako će uskoro i Nova godina, Božić i ne znam ni ja što sve ide prije i poslije. Vrijedi već sad smišljati poklone, jer meni tako i treba, bar dva do tri mjeseca da dobijem kakvu polu-korisnu ideju. Do skoro nisam znao ni što sebi samome kupiti kad mi je dosadno, kamoli drugima koji ionako imaju sve što im je potrebno.
Ovakvo njegovo izlaganje problema u svrhu da se zanemari moj, urodio je plodom.
Čak ozbiljno govoreći, ja ne vidim ništa opuštajuće u nadolazećem periodu. Možda i padne neki snijeg, pa idemo na grudanje? Bar do proljeća, tad idem isprobati brzo skijanje na vodi, tamo u Njemačkoj. Bojim se da me nakon toga nećeš više sretati, pa je bolje dotle zaključiti planove.
Šapnem u prazninu: Hvala ti, ugnjavila sam te.
Naravno da me ne gnjaviš, ali to je sve pomalo šokantno čuti. Opet, ima toliko mogućnosti, nemoj misliti na neke najgore. Razumijem da se plašiš, imao sam i ja neke manje strahove u posljednje vrijeme. Sve se smiruje, i za sve postoji bezazleno objašnjenje. Doduše, udario sam glavom na tu stranu, pa su postojale razne ideje. Eto, kako bilo da bilo, sve je OK. Isto tako biće i s tobom.
Uz razgovor ovakvi momenti prođu lakše. Znam i da je teško pronaći adekvatno uho za to, ali u takvom svijetu živimo. Ali dok smo sami previše razmišljamo, a strah samo raste. Sve u svemu, to može biti nešto prolazno.
Može biti, može biti, uzdahnem u eho.
Sad me snovi dodiruju pa izgleda da mi se gubiš, pronađi načina da se opustiš. Tko zna gdje će nas putevi odvesti, čujemo se uskoro.

Foto: www.pexels.com

Vesna Milosavljević: Izgled je nebitan

Izgled je nebitan, reče sveže izbotoksirana, isfenirana, izdepilovana
Novac je nebitan, reče bogata, profesionalna udavača
Sloboda je preča od zlatnih okova, reče zarobljenica svojevoljna
Ljubav je rešenje i lek za sve, reče doktorica koja plaća damak po žigolo klubovima,
Mladost je relativna, reče zborana i krezuba pralja uglas sa naperlitanom ispisnicom bolje sreće.
Svoja sam, reče kurva i ode u nepoznato, neizvesno i nesigurno, urađena i uparađena, sreća ako se vrati neozleđna.
Majka sam, reče pobegulja
Otac sam, reče pijandura
Sin sam, reče narkoman i zaduži se za još jednu crtu
Moji su, kakvi da su, reče stradalnik i obesi se o zamenu teza, bez proteza.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Oči tvoje

Videla si oči moje
oči tvoje lepe mile dobroćudne

Osetila usne moje
usne tvoje tople meke ljubljujuće

Otvorila dušu moju
duša tvoja baršunasta svet i život davajuća

Zarobila srce moje
srce tvoje plemenito od samog Boga darivano ogromno
na klupi hladnoj travi zelenoj rukama oko bedra zamotanim izloženo

Zadrhtala telo moje
telo tvoje kanonski svirepo afrodizijačko
davajuće mirisno gizdavo vrelim vibracijama zagrejano moleći od iskona uzimajuće

Videla si oči moje vodom polivene
oči tvoje suzne mile drage…

Foto: Florian Hajdu