Sve objave od knjizevnostuzivo

Nada Vukašinović: Protagonistica

Još jedan pogled preko ramena,
i ne vidim te više,
al slutim da si u toj bjelini,
da ti treba praznina i mir,
rastavljen,
i ponovo sastavljen od raznih dijelova,
prekriven zarezima i malim slovima

Ne možeš mi više ništa,
jer ja sam tvoja fikcija,
protagonistica kojoj je tijesno,
koja se buni i želi van,
grebe noktima po praznoj stranici,
jer treba joj svjetla i treba joj zraka

Ne možeš mi više zabraniti
da pokupim tvoj odraz u staklu,
da stisnem sličicu u šaku,
da ti otmem miris,
sakrijem upitnike,
i uhvatim pogled ispred ponora

Odavno si pristao na sve,
na vrelu kožu i ledeni znoj,
na iskakanje duhova,
na tvrde puteve, izgubljene kofere,
na puste kolodvore

Znam da se sada vrtložiš
i u tišini prevrćeš neke riječi,
guraš ih pod hladne plahte,
prikupljaš mrvice od jučer,
uzimaš žličicom lijek,
i brišeš kaplju meda s usnice

Odbacuješ sve mekane i tople riječi,
jer ne poznaš ženske likove,
i ne voliš melodramu,
i opet se pakiraš,
kupuješ jednu kartu u jednom smjeru
ne trebaš sugovornika,
ne želiš suputnika
Tebi su samo prve rečenice važne,
i vrijede jedino obrati u priči

Foto: www.pexels,com

Sara Huskić: Arzija

Arzijino se noćno svjetlo nije nikad gasilo osim kad je išla spavati pa ga ugasi. Marljivo je radila zadatke iz matematike, prolazila sva poglavlja unaprijed i čak rješavala zadatke koje su u rubrici za nadarene. Ona ih je uvijek riješila kako treba, iako su joj svi govorili da ona nije nadarena i to što zna riješiti te zadatke za nadarene, to joj ne znači apsolutno ništa.
“Lako je tebi ovdje biti pametna, sine,” bodrio ju je otac, “ali doći ćeš ti negdje u svit kad će biti puno takih ko što si ti i vidćeš, nisi ti ništa bolja od drugih.”
Imala je deset godina, ranije je krenula u školu jer joj je išlo a i mami je bilo lakše otići na posao ako nje nema kući makar pola dana. Zbog ranih simptoma neupitnog talenta je i stalno napominjala svojima da bi možda nekad htjela upisati fakultet elektrotehniku, telekomunikacije i tehnika elektronskih uređaja, i da bi se zaposlila u BH telecomu jer joj već tri mjeseca ne radi internet i neće niko da izađe ogledati kablove.
“Kakva ti na fakultet, mojtisinko. Teško je to za tebe. De ti gledaj šta ti je preče, peri ote sude, uradi šta korisno.”
Nakon takvih komentara bi se ljutito zatvorila u sobu, u uši utrpala ceruminozne slušalice koje je posudila od sestre i raspalila na mobitel Beyonce i ostale moderne pjevačice koje su konstantno podsjećale da žene moraju biti jake i da su najbolje u svim poljima, ali Arziji nije baš išlo u glavu gdje bi to mogla praktično primijeniti i jesu li to samo laži i spekulacije tako da umjesto da pjevaju o lamanju srca od nekih aknastih i perutavih tinejdžera, sada lamaju srca tako da lamaju nade. Zato i jest dijelom maštala o poslu iza šaltera, jer će prava moći tražiti tek kao neka zaposlena žena a ne kao učenica (i to najbolja) šestog razreda Osnovne škole Donji Šeripovac. Jer, ko je ona da mijenja primitivna uvjerenja ovdje utemeljena još od davnih Japoda. Još će je optužiti da je previše zapadno nastrojena, kako je za to već bila i optužena njena najbolja kolegica Sara.
Beyonce ju je ipak na kraju uspijevala smiriti pa bi Arzija ušmrknula nazad posljednje kapi sline što su već doticale jorgan i vratila se nazad u život.
Sutra je njen red da izmuze Riđavku pa je odlučila ranije otići spavati. Promijenila je plahtu jer se sinoć preznojila kad je sanjala da ide plivati na more u Neumu i sad su joj se stopala udobno smjestila na toplim ručnicima i zajedno sa tijelom utopila u san.
Kad se drugi dan vratila iz škole, brzo je otrčala u staju kod Riđavke i uhvatila se njenog otežalog vimena. Riđavka je, izgleda, isto imala težak dan jer joj se otimala dok ju je pokušavala izmusti ali Arziji to nije bio problem jer je ona znala s Riđavkom. Riđavka joj je nešto brbljala na kravljem što je Arzija potpuno ignorirala i nastavila je daviti svojim uranjenim tinejdžerskim problemima. Kako misli da nije dovoljno lijepa ili pametna, da joj rastu grudi i dlake gdje ne bi trebale, da joj se sviđa Kemal što sjedi sa njom u klupi. Čak i kad je Riđavki pričala o tome pričala, svojoj crno-bijeloj ljubimici, crvenjela se i ruke su joj se znojile da joj je vime nekad znalo prokliziti između prsta. Srećom, Riđavka je voljela tračeve, pa bi se uvijek umirila kad bi Arzija krenula pričati, malo se uznemirila kad joj spomene Šejlu ili Ajlu jer s njima je bila u ružnim odnosima sve otkako su tražile od nje mašinicu u drugom osnovne pa joj se rugale što ima onu ružnu običnu metalnu, a ne Barbi mašinicu ko što je to bilo moderno. Tu su svi opravdano stali na Šejlinu i Ajlinu stranu jer su te Barbi bile kul a ona metalna obična je bezveze.
Danas je hormonski nabijene teme zaobišla i pričala joj je kakve su joj vijesti dočekale u školi, koje su joj pokvarile dan ali i ostatak šestog razreda jer su ukinuli predmet fizika kad je i posljednja čistačica što je predavala fiziku otišla raditi kao čistačica u Njemačku ili Austriju ili gdje već su čistačice bile potrebnije nego ovdje. Nije bila toliko emocionalno vezana uz tu čistačicu fizike, ali joj je fizika bila iznimno potrebna da ispuni svoj cilj u upisivanju elektrotehničkog fakulteta. Od ostalih nastavnica isto nije bilo nikakve koristi jer su one svoje sate uglavnom bazirale na doznavanje svježih tračeva iz spavaćih soba roditelja djece, a djeca su to naivno prosipala jer su bila u strahu od motke i kukuruza nestrpljivo pripremljenih na prozoru.
Te su metode morali izvući iz starih priručnika za vaspitavanje djece jer pismene opomene nisu djelovale na nepismene, samo na pismene. Ovo su bili izdržljivi kukuruzi na kojima su još klečali njihovi djedovi kad su bili neposlušni u školama. Arziju dosad nisu nijednom zapali kukuruzi. Morala je jednom prilikom, ustvari, učiteljici prati auto ali to je bilo dobrovoljno jer je bila član ekološke sekcije i kao vježbu su imali ekološko pranje auta prosvjetnim radnicima u kratko vrijeme bez previše deterdženta.
Riđavka je to prokomentirala na svoj način ali nije ni stigla dovršiti misao kad Arzija opet briznu u plač zbog Kemine pozadine na mobitelu s koje se smiješila Shakira. Kemo je reko da je ona najljepša žena na svijetu i to je Arziji donijelo suze u oči jer ona ne bi nikad mogla trpiti da njen budući muž bude zaljubljen u Shakiru. Riđavka joj je opet napominjala da se mora fokusirati isključivo na svoj intelektualni život a muškarci su ionako prolazno smeće koje odlazi i dolazi i neka se samo sjeti Beyonce i ostalih jakih žena jer Arzija ima u sebi to da od sebe napravi čudo i uspjeh bez obzira na svoju nezavidnu geografsku širinu i dužinu.
U ogledalu sobe su njeni pjegasti obrazi flekasto pocrvenjeli od vreline suza, i zelene oči svježe oprane blistale uz mokre trepavice. Naočale je skinula i brisala ih odsutno rubom majice. Valjda neće ni ona zauvijek morati živjeti ovdje. Kad joj napokon proradi internet, guglat će opcije kako da se na neki način probije na internacionalno tržište i pobjegne od ovog doma zvanog Donji Šeripovac.

Foto: www.pexels.com

Tino Prusac: Pjevam

padajući kiša pjeva
kiša meke boje
grad me zove da se rastopim u njoj
i nestanem
na klupi na kraju parka
istrošenoj od samoće
a mogao bih plesati
kao smijeh u rujnu
plesati u sjaju
poput zvijezde koja se ne boji mraka
sanjati o nekom mjestu zbog kojeg sam u pokretu
na pogrešnoj strani staza
u ljudskom tijelu
koje je sve izgubilo
ispod ludog šešira
kao krasna iluzija vremena
koja je zašivena tako nespretno
uskoro ću otići
možda do neba
možda vječnosti
ili ću se ponovno roditi slobodan
uskoro ću nestati
moje će tijelo nestati
i postati kiša
i činiti lica
mokrih ulica
pa neka bude
doviđenja
kad Sunce pobjegne u noć
i Mjesec nestane iz grada
ja pjevam

Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Koncert

Nije volio masovna okupljanja.

Povorke, utakmice, svadbe, festivali, sprovodi, diskoteke, sportska i ostala društva, kongresi, demonstracije, simpoziji, predavanja i koncerti izazivali su u njemu osjećaje plitke anksioznosti te dubokog samoprijezira. Jednostavno, nije mogao pripadati ikakvim grupama. Čak niti tijekom samo tih par sati moranja ili povremenog kompromisa. Oduvijek je zazirao od dužeg kontakta s umnoženim pogledima „onog drugog“.

S njom je pak’, kao ni s kim drugim, htio sve, pa makar u konačnici i ne stizali imati puno. Još od trenutka kada ga je ugledala te automatski nacrtala njegov portret, znala je da se nisu sreli prvi put. Nije marila što se nikako nije mogla sjetiti gdje su se sve i koliko puta do tada upoznali. „Neka ovog puta potrajemo bar nešto duže“, pokušavale su ga, moleći, izmjeriti njezine oči kada god bi se susrele s njegovima. Ponekad mu se učinilo kako ga jedino ona doista vidi. Kao i replikantski redni broj iza njegovog imena.

Možda je baš zbog toga pristao na zajednički odlazak na koncert. Uostalom, jedva se mogao prisjetiti kada je posljednji put nazočio sličnom glazbenom događaju. Ako mu se baš nikako ne svidi, čvrsto je odlučio kako će upravo zbog nje izdržati do zadnjeg aplauza. Ona je preko tvrtke nabavila VIP ulaznice, a on joj je prije koncerta poput vrhunskog pantomimičara uručio buket cvijeća i natočio šampanjac u čaše. Naiskap su ih ispili, pa se zarazili zvonkim smijehom. Podsjetilo ga je to na radijski studio u kojem je prije tridesetak godina uspio pridobiti grupu talijanskih pantomimičara da uživo izvedu minutu svog programa.

Dvorana „Arena Centra“ nije si dopustila nijedno prazno mjesto. Svi su ga željeli čuti. Pa čak i ona, koja je slušala beskonačni „rain jazz“ što rastače u komadiće jastva svako doba dana, ma koje godišnje doba bilo. Prenuo ih je prolom pljeska i pljusak svjetla. S prvom notom, drugim zvukom, trećom riječju, četvrtim stihom shvatio je da te večeri, zapravo, nastupa smrt. A kada smrt pjeva, oni koji je mogu čuti ne prestaju plakati.

Prve suze brzo su prerasle u protočni plač, a zatim u neprestane nasrtaje jecaja koji su mu u nepravilnom ritmu izbacivali zrak iz pluća i sjećanja na prošle živote. Pogled na nju bi ih opet vraćao, ali sve bljeđe. Ona ga je držala za ruku i svako malo pitala: „Što ti je? Jel’ ti dobro?“ Ništa joj nije odgovarao. Jer, svaka pjesma je bila o njoj, o njima. Bio je brod u boci, a ona Magdalena. Bio je trag u beskraju, a ona njegov lipi anđeo. Bio je nocturno, a ona bješe ljubav.

„Zar ti nisi čula kako smrt pjeva?“ upitao ju je pri izlasku iz dvorane, tek onako, ne očekujući odgovor. Stala je pred njega. „Zar se već rastajemo?“, jedva je izustila zagledavši se negdje kroz njega. Brzo su došli do automobila. Ona je vozila. I tišinu u njima. Iskrcala ga je pred ulazom u zgradu. Pa nagazila gas.

Otada se nisu čuli. Ni vidjeli. S ljubavi je isto kao i sa srećom. Često ih se odričemo iz ne baš jasnih razloga i ustrajno prolongiramo za neka bolja vremena. Ili sljedeće živote.

Foto: www.pexels.com

Ivan Molek: Sondiranje temporalnosti u romanu: W. G. Sebald, Austerlitz

Terminom Kindertransport označava se operacija spašavanja židovske djece u dobi od 5 do 17 godina iz Njemačke, Austrije, Čehoslovačke i Poljske pokrenuta nakon tzv. Kristalne noći i potrajala sve do dva dana prije izbijanja rata između Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva početkom rujna 1939. godine. Odobrenjem otočnih vlasti deset tisuća dječaka i djevojčica pronašlo je – bez pratnje roditelja ili rodbine, putujući u zabravljenim teretnim vagonima – svoj novi dom u sirotištima i kod udomiteljskih obitelji. Sebaldov Jacques Austerlitz jedan je od njih. Kindertransport poštedio ga je od nasilne smrti u ranoj dobi, no to spasonosno putovanje ipak nije mu pružilo zaštitu od dugotrajne traume: “Od doba mojega djetinjstva i mladosti … nisam znao tko sam zapravo”. Njegova najranija sjećanja, podijeljena s pripovjedačem, sežu do jedne “nesretne kuće”: “Odrastao sam … u provincijskom gradiću Bala u Walesu, u kući kalvinističkog propovjednika i nekadašnjeg misionara, koji se zvao Emyr Elias i bio oženjen bogobojažljivom suprugom iz engleske obitelji”. Hladan prostor te osamljene kuće sagrađene izvan Bala na uzvisini, šutljivost njezinih ukućana, prinuda da nosi tuđu i neobičnu odjeću te, posebno, da mu se obraćaju imenom u kojem sebe teško prepoznaje znakovi su traume. “Više nisam kod kuće, nego negdje veoma daleko, u nekoj vrsti zatočeništva”.

U Sebaldovim Saturnovim prstenima (1995) nisu rijetke dionice prisjećanja na vremena za koja se nekada činilo kako su pogonjena bezgraničnim optimizmom. Npr. za impozantno imanje Sommerlayton navodi se kako ga je njegov vlasnik, dojučerašnji zidarski pomoćnik, 50-ih godina 19. stoljeća kupio u svojim tridesetim godinama nakon što je uznapredovao do jednog od vodećih poduzetnika i burzovnih špekulanata svojega vremena. Onodobni ilustrirani magazini puni su udivljenja zbog modernih arhitektonskih rješenja: jedna od posebnosti imanja jesu njegovi neprimjetni prijelazi iz unutrašnjosti u vanjski svijet, iz prirodnog okoliša u onaj oplemenjen ljudskom rukom i profinjenim ukusom majstora graditelja. “Ni Coleridge u opijumskom polusnu ne bi bio kadar zamisliti čarobniji prizor za svojeg mongolskog vladara Kublaj Kana”. Svega nekoliko stranica potom nalazi se u Saturnovim prstenima reproducirana fotografija, karakterističan Sebaldov postupak, skupine ribara s obilnim ulovom sleđa. Nakon što je bilo primijećeno kako mrtvo tijelo te ribe počinje svjetlucati – jer ulova je znalo biti toliko da nije sve uspijevalo otići za prodaju ili preradu – dvojica su se engleskih znanstvenika, nadahnutih projektom “nezaustavljivog procesa potiskivanja tame” i potpunog osvjetljenja gradova, prihvatila posla izvođenja formule za proizvodnju organske esencije svjetla. Vrtoglave burzovne spekulacije, golema bogatstva stečena preko noći, prekomorske kolonije, odvažna tehnološka rješenja i preobilje prirodnih resursa oslonci su takvog optimizma. (Izgleda da u Sebaldovim pripovijedanim svjetovima ipak izostaje pogled na važan zamašnjak modernog prosperiteta: nafta!) Ne radi se ovdje jedino o individualno unosnom i kolektivno povoljnom tijeku događaja; načelo akumulacije uočljivo je jednako tako i u sferi spoznaja o čovjekovu svijetu, njegovoj povijesti kao i o njemu samome – namjesto nekadašnjih samostanskih knjižnica, rezerviranih za rijetke pismene, modernima stoje na raspolaganju goleme arhivske riznice.

Prvi susret pripovjedača i protagonista Austerlitza (2001) odvija se u čekaonici antverpenskog željezničkog kolodvora, na mjestu gdje se optimizam, međutim, prepoznaje kao pripadan prošlim vremenima a prosvjetiteljsko uvjerenje o čovjekovoj nezadrživoj usavršivosti izlaže zahtjevnom testu. Prema pripovjedaču, putnici su “imali na licu isti ojađani izraz kao i životinje u zoološkom vrtu”. Kratko prije toga pripovjedač je posjetio Noćni svijet, poseban odijel namijenjen “sumračnom životu” šišmiša, skočimiša, rakuna, ježeva, oposuma, ćukova, sova, kuna zlatica i puhova te tamo zapazio jednu neobičnost: mnoga od tih bića imaju “upadljivo velike oči i uporni, ispitivački pogled kakav viđamo kod pojedinih slikara i filozofa. Pomoću čistog promatranja i mišljenja pokušavaju prodrijeti kroz tamu što nas obavija”. S instancom pripovjedača vrijeme protječe prema obrascu prije – poslije. Razabire se to već iz prve rečenice Austerlitza: “Drugom polovicom šezdesetih godina, djelomice sa znanstvenim ciljevima, a djelomice iz meni samom prilično nejasnih razloga, opetovano sam iz Engleske putovao u Belgiju …”. Usporedivi se glas u prvome licu koji izvješćuje o putovanju od jedne točke do druge pojavljuje i u prvoj rečenici Saturnovih prstena: “U kolovozu 1992., kada su se dani pasje vrućine približavali kraju, pješke sam se zaputio kroz istočnoenglesku grofoviju Suffolk u nadi da ću nakon završetka jednog većeg posla na taj način uspjeti umaći praznini koja se u meni širila”.

Drukčije, međutim, stoji s protagonistom Austerlitzom, povjesničarem arhitekture i njegovim višedesetljetnim hodočašćenjem prema, napominje jedan od off glasova u dokumentarnom filmu G. Geea Patience (After Sebald) (2012), “mjestu ozdravljenja, odrješenja ili samospoznaje”. Svojem sugovorniku on otkriva:

Ne čini mi se da razumijemo zakonitosti pod kojima se odvija ponovno pojavljivanje prošlosti, no sve više osjećam kao da vrijeme uopće ne postoji, već samo različiti, prema nekoj višoj stereometriji jedan u drugoga složeni prostori, između njih živi i mrtvi, već prema tome kako se osjećaju, mogu ići amo-tamo. Što dulje o tome razmišljam, to mi se više čini da smo mi, koji smo još na životu, u očima mrtvih irealna bića, koja vidljiva postaju samo katkad, pod određenim svjetlom i atmosferskim prilikama. Dokle god mogu pogledati unatrag, rekao je Austerlitz, uvijek sam osjećao kao da mi nije mjesto u zbilji, kao da uopće ne postojim, a taj osjećaj nikada u meni nije bio jači nego te večeri u Šporkovoj [ulici] …

To se mukotrpno hodočašćenje od jedne postaje do druge, izvan okvira tradicije jer ne uspijeva  unaprijed definirati svoje odredište, točku visoke simboličke vrijednosti, iskazuje dvovrsno. Pored kretanja po zemljopisnom prostoru, ono se, još važnije, ostvaruje u kretanju unutar labirintskog prostora arhiva. Austerlitzova “arhivska groznica” (J. Derrida) traganja za traumatičnom istininom o sebi samome jest groznica utoliko što ona dugoročno onesposobljuje subjekt za udjel u operativnom vremenu, jedinim raspoloživim za (neizvjesno) djelovanje. Austerlitz ne čita novine, radio sluša samo u određenim satima dana pa čitatelj stječe dojam da on i u svojim već odraslim godinama te sada miljama daleko od kulturne periferije nastavlja živjeti u kući velškog propovjednika – u njoj “nije bilo ni radioaparata, ni novina”. Srce tame nalazi se gdje se nalazi i protagonist.

Kritička recepcija Sebaldova Austerlitza nije izuzela sebe od delikatnih pitanja niti je po svaku cijenu tražila suglasnost oko njih. Usporedba W. G. Sebald – Slika, arhiv, modernost (2007) J. J. Longa i Upotrebljiva prošlost (2014) H. Whitea u tome je smislu dobrodošla. Prema mišljenju J. J. Longa, Austerlitz se može smatrati romanom, posebno uzmu li se u obzir prethodna Sebaldova djela, iz razloga što usredotočenost na jednu sudbinu i prijeđeni put jedne biografije priskrbljuje zaplet, a taj, “koliko god fragmentaran”, strukturira tekst gotovo od početka do kraja. Upravo na toj je strukturalnoj osnovi, a ne ontološkoj, zaokupljenoj pitanjem “fikcionalnosti” djela, opravdano govoriti o romanu. Za razliku od toga, H. White iskazuje sumnju u takvu žanrovsku atribuciju i govori o Austerlitzu kao (povijesnom) romanu uglavnom pod znakom navodnika. U njemu malo se toga događa, nedostaje mu što bi god izdaleka nalikovalo zapletu ili strukturi zapleta i čini se kako se “sve” okreće prema instanci lika iako u tome poimanju ostaju tek “krhotine i fragmenti ‘čovjeka bez svojstava’”. Pripovijedanje Austerlitza na jednom se mjestu dotiče protagonistove nemogućnosti da se “dublje zagleda[m] u slike koje su na određeni način nestajale već u nastanku”, a na drugom pokušaja da se zadrži “neki od tih fragmenata ili ga, ako tako možemo kazati, izoštriti”, na koncu ipak jalovom jer takav bi pronalazak “nestao … u praznini koja se okretala nada mnom”. Otuda se razbire i druge razlike u pogledima dvojice proučavatelja na odnos romana (ili “romana”) i heterogenih temporalnosti. Austerlitzova “arhivska groznica” ishod je, prema J. J. Longu, raskoraka između protagonistova u osnovi historističkog poduhvata i “diferencijalne, diskontinuirane i dislocirane prirode modernosti” Namjesto mjesta ovjere pohranjenih dokumenata, arhiv se nadaje kao “samogenerirajući i samoreferencijalni sustav koji posljeduje trajnim odgađanjem momenta svojeg dovršenja”.  To se teško zaustavljivo gomilanje i gomilanje dokumenata, jednog nad drugim i jednog pored drugoga, a ne jednog prema (svim) drugima, vrlo dobro može zapaziti na fotografiji skučenog radnog prostora reproduciranoj na 36. stranici hrvatskog prijevoda Austerlitza. Dvije se temporalnosti nikako ne usuglašavaju i Austerlitzu ne polazi za rukom uspostaviti kontinuitet između prošlosti i sadašnjosti u “apstraktnoj i kronološkoj formi”. Životni putevi njegovih roditelja nakon odvajanja i Kindertransporta ne nalaze svoje rekonstruirane kronologije. Pronađeni dokumenti poput filma snimljenog u Terezínu, nazvanog “Fürer Židovima poklanja grad” u logorskom žargonu, ispostavljaju se lažnima i “akcijama uljepšavanja”; lik mlade crnokose žene koji se na četiri sekunde pojavljuje u filmu jedino u “potamnjelim sjećanjima” nalazi poneke sličnosti s likom majke, ali samo do trenutka odlučnog razuvjeravanja Austerlitzove nekadašnje praške dadilje Věre, svjedokinje koja ne ulazi u krug “gerneracije postmemorije” (M. Hirsch). Identifikacija se ovdje zatječe na vrlo skliskom etičkom terenu – put od “potamnjelog sjećanja” račva se i ne vodi nužno prema historiografski utvrđenoj istini.

Ne treba isključiti mogućnost da H. White nije bio upoznat sa studijom J. J. Longa (toga imena u kazalu nema) dok se pripremao za pisanje svoje Upotrebljive povijesti, knjige čije početno i naslovno poglavlje polazi od Sebaldova Austerlitza. U procesu bujanja raspoloživog arhiva, uključujući bibliografske jedinice o Sebaldu, gdje “činjenice” teže uspostaviti hegemoniju nad “interpretacijama” (i obratno), ni on, čitatelj opsežnih i raznolikih lektira, naravno, nije izuzet. Što njegovu poziciju ipak čini i dalje prepoznatljivom jest nastojanje da se posao historiografije osvijetli iz naglaska na drugom dijelu termina: pored događaja, povijest je i pisanje (o prošlim događajima). Whiteovo se razlikovanje “povijesne prošlosti” od “upotrebljive (practical) prošlosti” iskazuje u sljedećem: “Što tražim ili barem iz čega očekujem korist jest pripovijest, priča koja uspostavlja odnos između moje sadašnjosti i onoga dijela prošlosti za koji povjesničari nalaze malo interesa jer tome dijelu prošlosti nedostaje ‘povijesnost’” (kurziv naknadno). I kao da već to nije dovoljno za ozbiljne sumnje u formu mišljenja koja sebe voli nazivati zdravorazumskom i razložan nemir u proučavanju, povijesni roman u tradiciji od W. Scotta nadalje, smatra White, nalazi svoj oslonac pripovijedanja jedino u jednoj od tih, sada razdvojenih, koncepcija prošlosti. Ni uz najbolju volju, tipičnost nije što i individualnost. A magistra vitae tek treba svakom ponaosob pokazati da ona to doista i jest. Što uznemiruje Whitea (i u čemu on nalazi suglasnost sa S. Friedländerom, autorom Godine intrebljenja. Nacistička Njemačka i Židovi 1939–1945 iz 2007.) jest temporalna sekvenca odijeljenog narativnog početka, sredine i kraja te njezine (ne)sposobnosti za in-dividualno upotrebljivu i moralnu pouku. Ako se povijesnost svodi na shemu početak – sredina – kraj i ako kronologije Austerlitzovih roditelja ne nalaze svoje završetke, izmišlja li onda Sebaldov Austerlitz kada o sebi kaže da mu “nije mjesto u zbilji”? Friedländer pojašnjava: “Svrha je povijesnog znanja pripitomiti (domesticate) nevjericu, u svakom slučaju nju objasniti. U ovoj knjizi želim ponuditi temeljitu povijesnu studiju istrebljenja europskih Židova bez uklanjanja ili pripitomljavanja tog početnog osjećaja nevjerice” (kurziv naknadno). Kada je riječ o događaju u koji je upleten i Austerlitz, objašnjenje bi završnim spoznajnim mirom vodilo njegovu krivotvorenju.

U svojim profesionalnim interesima Austerlitz ne odbacuje načelo “prvo činjenice, a onda interpretacije”; nakon što pripovjedaču ponudi analizu zdanja antverpenskog kolodvora, on iznosi sljedeću misao: “… vrijeme neprijeporno vlada svijetom. Samo ako se držimo njegova propisanog tijeka, možemo projuriti prostranstvima što nas dijele”. Međutim, u traganju za prošlosti svoje obitelji zatječe se u situaciji da mu interpretacija prethodi činjenicama. Četiri sekunde prisutnosti u filmu nisu činjenica koja potvrđuje prisutnost majke Agáte u terezinskom logoru.

Kada primjerice negdje na svojim šetnjama po gradu pogledam u neko od onih tihih dvorišta u kojima se desetljećim ništa nije promijenilo, gotovo fizički osjećam kako se strujanje vremena usporava u gravitacijskom polju zaboravljenih stvari. Svi trenuci našeg života tada mi izgledaju okupljeni na jednom jedinom prostoru, sasvim tako kao da budući događaji već postoje i samo čekaju da se napokon u njima nađemo … I zar ne bi bilo zamislivo, nastavio je Austerlitz, da mi i u prošlosti, u onome što se već odigralo i što je najvećim dijelom nestalo, imamo odgovore i moramo tamo pronaći mjesta i osobe, koji su, takoreći s one strane vremena, s nama nekako povezani?

“Projuriti prostranstvima” i “strujanje vremena [koje] usporava” na putu su postati tako, barem za Austerlitza, svojevrsnim privatnim “činjenicama”.

Foto: Austerlitz u Milanu

Krunoslav Mrkoci: Pojava jezičnih vulgarizama u djelima suvremene generacije pisaca

Teško je ne primijetiti da ova generacija suvremenih “mladih” pisaca, stasala nakon 1990., često u svojim proznim, ali i pjesničkim tekstovima, makar u nešto manjoj mjeri, upotrebljava izraze poput: kurac, pička, pica, pičkica, pičon, kara, guziti, ševiti, jebati, pojebati, najebati, izjebati, odjebati, sjebati, zajebati (nadam se da uočavate ulogu prefiksacije u tvorbi novih značenjskih inačica kod glagola u našem jeziku); nešto rjeđe nailazimo i na pokoji: šupak, šupčina, govno, sranje (nije rijetko)…
Zanimljivo bi bilo dobiti odgovor na pitanje zašto se pojavljuju spomenuti tzv. jezični vulgarizmi u književnom stvaralaštvu suvremene generacije pisaca?
Jesu li to možda svojevrsni “pojačivači okusa” u našoj stvarnosti prezasićenoj brojnim pričama i informacijama; pojačivači kako bi se nešto posebno istaknulo i došlo do izražaja?
Ili je riječ jednostavno o jednom suvremenom izrazu pomodnosti u književnim tekstovima; pomodnosti koja je k nama došla sa zapada, na krilima uradaka masovne pop-kulture, kao što su film i glazba, i to primarno angloameričke provenijencije?
I je li se ta uvezena suvremena moda zapadne egzaltacije spominjanjem intimnih dijelova tijela kod nas zapravo spojila i nakalemila na već postojeći domicilni tradicionalno ukorijenjen narodni izraz predajne pučke kulture patrijarhalne provenijencije?
Hajdemo se sada prisjetiti kakva je situacija bila u drugoj polovici 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća u hrvatskoj književnosti, naročito vezano uz učestalost pojave vulgarizama.
August Šenoa: Zlatarovo zlato
Koliko bismo vulgarizama od gore spomenutih našli u tom djelu? Hmmm… pa valjda ni jedan. Odgovor je šokantan. A nije da se vulgarizmi u 19. stoljeću u hrvatskom jezičnom korpusu nisu upotrebljavali.
Prisjetio sam se dokumentarca o životu i djelu braće Seljan iz Karlovca; svjetskih putnika, istraživača, špijuna i pustolova.
Suvremeni dokumentaristi putovali su tragovima čuvene braće i došli do sela Indijanaca u južnoameričkoj prašumi čiji su preci bili vodiči i nosači našoj braći Seljan. Seljani su među prvima kartografirali dotad neoznačene dijelove džungle, pa se tako među zemljopisnim pojmovima što su ih oni zapisali i imenovali nailazi i na rječicu Pičko. Navodno, kaže tradicija lokalnih Indijanaca što se prenosila s koljena na koljeno, da su istraživači Seljan motivirali indijanske nosače izrazima poput: Ajde pičko! Brže pičko! itd. Kako god bilo da bilo, uslijed česte uporabe ovog izraza, Indijanci su ga upamtili, iako mu nisu znali stvarno i puno značenje.
Za opravdanje Augustu Šenoi, kada mu zamjeramo nedostatak anatomskih vulgarizama, možemo kazati da je tada javno čistunstvo, znano kao “ćudoređe”, bilo i zakonska kategorija, podložna kažnjavanju, jednako kao što bi takve riječi društveno obilježile u tadašnjim čestitim građanskim krugovima svakoga tko bi ih upotrebljavao u javnosti.
S druge strane, možemo kazati da je danas moda takva da ne podržava odviše ćudorednu uštogljenost. Ali znate što kažu o modama: da se nakon nekog vremena vraćaju.
Zamislite samo unutarnji monolog i tijek misli Grge Čokolina o Dori:
“Koji kurac si umišlja ta pičkica? Da je predobra za mene, jel?”
Tko zna što bi na takvu suvremenu preradu i adaptaciju svojega teksta rekao August Šenoa?
Može li naša suvremena književnost djelovati autentično i stvarno bez takvih poštapalica i pojačivača? Ukoliko su junaci suvremenih priča tzv. obični ljudi, radnici, studenti humanistike i svakakvi likovi koji ne spadaju ni u kakve elite, teško će ih biti izbjeći.
Čini se da je odgovor kako su takvi vulgarizmi, naposljetku, jezični izrazi i svjedočanstva autentičnosti životnog realizma. Jednostavno, radi se o tome da ljudi tako nekako i razmišljaju, a pisci k’o pisci, to još samo dodatno pojačaju i naglase. A sve s ciljem približavanja stvarnog života čitatelju.
Zapravo, što je lik-subjekt u djelu ogorčeniji društvom i svojom sudbinom, to češće, više, obilnije i bez ustezanja upotrebljava vulgarizme. Vulgarizmi su danas, dakle, prihvaćeno sredstvo karakterizacije lika i njegovog miljea, te način da se pisac psihološki približi čitatelju, čineći kroz upotrebu vulgarizama samog čitatelja sudionikom nečega što je teško i prljavo, a samim time i autentično. Naime, nekada, u doba Augusta Šenoe, čitatelji su tražili ideal, uzor, savršenu romantiku, a danas traže prije svega jadnu, ubogu i bolnu autentičnost.
Zašto je to tako? Zašto su se ljudi danas u stanju više poistovjetiti i suosjećati s antijunacima nego s junacima, teško je reći. Možda zato što danas znamo da nema ni jednog pravog junaka bez nekakve mrlje i mane i da su svi junaci iz prošlosti, zapravo, prikazani lažno? Više nam nitko ne može prodati priču. Samo prljavo je autentično, zar ne? Danas život nikome nije lak.

Foto: www.unsplash.com