Sve objave od knjizevnostuzivo

Andrea Žic Paskuči: Monolog revolucionara

ja doista vjerujem u revoluciju

nakon svega
samo mi je ona ostala
sve ostale vjere
odbacio sam putem
onu u ljude
u nadrealno i još poneke

na kraju ostale je
samo revolucija

znam
to je pomalo neozbiljno
u ovo vrijeme u kojem je i evolucija zastala
U nekim predjelima čak i krenula unatrag
ne znam ni gdje bi nas dovela
i koji bi mulj tada isplivao

zato napominjem
ja nisam jedan od vas

iz tog razloga vas i ne volim
niti hinim kako mi se sviđaju vaše objave
suviše su patetične za moj ukus
osim toga
smatram da ste vi facebook prosvjednici
obične pičke
masa sitnih šibicara
koja krade papir iz ureda
ili druge ostavljene mrvice

nije vama do slobode
sanjate novi raspored
u kojem će vam prsti biti masniji

stoga ne zovite me na prosvjede
na koje ionako nećete doći
moji su suborci mrtvi
nove ne tražim
živih sam se odrek’o
(ne svih, ali većine)
ovu izdaju lakše podnosim u samoći

možda tražim previše
za početak
samo zdrav razum
i sloboda misli
svugdje uokolo
bili bi dovoljni

ja doista vjerujem u revoluciju
ja sam samo jedan od nas

Foto: Wikipedia

Igor Petrić: Propuštena prilika

Iskoristi priliku,
uzmi mikrofon i reci bilo što,
kako si, koju boju voliš ili što misliš o svemiru
i vrtnim patuljcima u Francuskoj.
Na kraju pobjegni, ustvari makni se što dalje,
ili jednostavno ostani pa ćeš vidjeti.
Možda sve ispadne onako kako si oduvijek željela,
kako si nekoć planirala i sanjala sve ove godine.

Danas je sve nekako drugačije.
Novi ljudi prolaze i ti ih samo gledaš šutke.
Brojiš njihove korake.
Brojiš sekunde do pobjede,
iako u zadnje vrijeme ništa ne igraš
i samo se pretvaraš, vješto glumiš
kako uživaš i uzalud namještaj sliku, ton
i biraš nove razine, nepoznata područja
imaginarne levele na kojima dosad nisi bila.
Repetiraš pištolj (virtualni)
i beng, beng, pucaš i urlaš u prazno
umjesto u glavu.
Zapanjujuće. I danas će sve ostati bijelo.

Gledam ih i ja. Mislim na ljude,
ali ne razumijem, ništa mi jasno nije.
Ljudi kao ljudi. Samo šute i prolaze.
Ti se dereš i bijesno pucaš opet u prazno.

Malo je još vremena ostalo. To znam.
Danas je sve nekako drugačije,
a opet isto. Isto i drugačije.
Istovremeno dosadno i zatupljujuće
i to me sve više i više izluđuje.
Oni ljudi od jučer prošli su i više se nikada neće vratiti.
Možda se boje tvog pištolja
ili ih je vrijeme preuzelo.
Sada novi u valovima dolaze.

Polako prolaze i sekunde na brojčaniku
kojem baterija samo što nije iscurila.
Zaboravio sam ju zamijeniti. Oprosti!
Vrijeme se zaustavlja i ti polako nestaješ, padaš u zaborav.

Možda si ipak trebala zgrabiti tu priliku
koja se ne propušta i pobjeći
što dalje od ove kaljuže
u kojoj se još jedino amebe i komarci množe.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Nama

Ponekad uđem u Namu samo kako bi me zapuhnuo duh djetinjstva. Prođem kroz oblak iz 89-te, i prene me miris stare kamp prikolice. Na čas me katapultira u neku drugu dimenziju. Vrijeme i prostor postanu elastični, svijaju se oko mene i u meni. Prožimaju me od glave do trbuha. Uranjam se u tu nostalgiju svjesno. Po tijelu mi ljetno sunce desetogodišnjakinje šapuće: Ne žuri, ne mari za zrnca koja se gomilaju prikraćujući dane, zaboravi na kazaljke koje se utrkuju a ni jedna nikad ne stigne do cilja. Osjeti toplinu na svojem biću, osluhni vjetar u grmlju čije lišće ovlaš dotičeš dlanom u prolazu. Zatvori oči. Opipaj svaki kamenčić na prašnjavom putu. Dozvoli da ti crvena prašina oboji stopala. Udahni dobrotu ponuđenog osmjeha. I smij se. Smisli neku vragoliju, spačku, iznenadi sama sebe. I rasti. Posegni za najvišom granom, propni se. Ne štedi trud.
Po što sam ono bila došla? Ne sjećam se, ali doći ću ponovo.

Foto: Nama, Zagreb, (kwsdurango) by kwsdurango (flickr)

Mislav Pasini: Škola novog poretka

Peugeot 206 zaustavio se pred gustom šumom borova i čempresa. Najprije su se otvorila vozačeva vrata. Noga u Nike tenisici zagazila je na blatnjavo tlo.
„Hej, misliš da je ovdje najbolje mjesto?!“ kroz noć se začuo glas mladića od nekih šesnaest godina.
Kako nije dobio odgovora, pitanje je još jednom ponovio. Ovog puta glasnije.
„Isuse, ne viči! Što si tako glup?“ odgovorio je njegov vršnjak koji je tada izašao sa stražnjeg sjedala i dodao: „Šta ne razumiješ da smo ovo dugo planirali! A ti, ajde debilu… izlazi iz auta! Dosta je bilo vožnje“ završio je, prigušeno se obraćajući još nekome u tami automobila.
Kako iz auta nitko nije izlazio, mladić koji je upravljao prišao je do prozora zadnjeg sjedala i pokucao zglobom kažiprsta.
„Debilčino, ajde ispadaj… Jesi li uopće čuo?!“
Tamna sjena koja se nalazila u autu tada se polagano pomakla. Momak koji je izašao sa zadnjeg sjedala sagnuo se te je rukom posegnuo prema „sjeni“. Za rame je iz auta izvukao dječaka čije se uplakano lice sjajilo na mjesečini što je svojim ledenim zrakama dodirivala vlažno tlo natopljeno hladnim jesenskim kišama.
„Ne morate mi ovo raditi“, rekao je dječak dok su ga odvodili prema prvim redovima stabala.
„Šuti!“ prekinuo ga je onaj sa stražnjeg sjedala.
Dječak ga nije puno zagledavao. Dapače, nije se usudio jer znao je kakav su plan imali njih dvojica. Ono što je tek krajičkom oka mogao vidjeti bila je majica na tom mladiću. Crna majica čija su bijela slova slala poruku „Kill Fuck Die!“. Obojicu je znao tek iz viđenja s hodnika svoje škole. Bili su to poznati učenici viših razreda. Dapače, vrlo poznati po svojim „mobitelskim misijama“ s kamerom. No ono što je ugledao u njihovim očima još u trenutku kada su ga ugurali u auto bilo je zastrašujuće. Tama u njihovim očima davala mu je na znanje da za njega nisu imali u vidu tek običnu zabavu koju su znali priređivati curama iz škole. Ovo što su namijenili njemu bilo je kud i kamo žešće.
„Ajde klekni!“ zapovjedio mu je mladić u crvenoj majici s natpisom „Speed“.
Tog trena dječak je počeo plakati.
„Molim vas, nemojte, molim vas nemojte…“
No umjesto sućuti začuo je smijeh. Podigao je ruku u namjeri da uhvati njihovu, no umjesto dodira dobio je udarac u trbuh. U idućem trenutku ležao je na tlu. Udisao vlagu i lizao gorko blato.
„Di je mobitel?“ upitao je onaj u crvenoj majici. „ Kill Fuck Die!“ mu se nasmijao te mu je predao malu Nokiu s kamerom.
„Čiji je?“
„Kako čiji je?! Pa znaš čiji je! Ukrali sam ga onoj prasici iz tjelesnog. Bit će gušt kada školom prostruji vijest da je snimka mučenja puštena s njenog broja…“ rekao je kroz smijeh.
„Ludnica, stari moj, ludnica! Daj snimi ga malo za početak, a ja idem donijeti alat iz prtljažnika.“
Kada se vratio, u rukama je nosio zastrašujuće debeli konop i dugu trstiku.
„Vezat ćemo ga za prvo stablo i malo ga izbatinati. Tek toliko da pomodri, a snimku ćemo slati ujutro.“
„Jasno“, rekao je mladić u majici s porukom.
Udarali su ga snažno, poput Meksikanaca pinjatu na nekom rođendanskom slavlju, i usput ga snimali kamerom s mobitela. Njegov plač prekidali su podizanjem omče kojim su ga podizali s tla.
Stali su nakon desetak minuta. Ostavili su ga u ležećem položaju, i upravo u trenutku kada su ga namjeravali napustiti, njegove su oči potražile njihove. Rukom je s poda krenuo prema njima i zgrabio mobilni aparat zadržavši ga nekoliko sekundi među svojim prstima. Nekoliko udaraca nogom u rebra popustilo je njegov stisak. No umjesto da je ostao u bolnom jecanju, što su oni i očekivali, malac se odjednom počeo smijati. Njegove oči bile su mračnije od njihovih. Smijeh mu je jezovito odjekivao u gluhoj noći.
„Što je ovo sad?“ upitao je onaj u crvenoj majici.
„Vrag je! Što bi moglo biti… daj bjež’mo, ostavi budalu!“ Odjurili su u noć. Auto je zabrujao blizu dječakove glave.

„Jedan dodir, jedan prokleti dodir tog malog balavca bio je dovoljan!“ proklinjao je u sebi mladić u crvenoj majici.
Jutro u školi bilo je burno. Snimka je konačno prostrujala, i bila je strašna, dapače. Stravična! Rudolf (crvena „Speed“ majica) i Antonio („Kill Fuck Die!“) mlatili su na stablo obješenog Marija, dvanaestogodišnjaka, više nego uzornog učenika. Snimka je procurila u svim razredima, a vrlo brzo stigala je i do zbornice. No, broj s kojeg je bio odaslan (na njihovo zaprepaštenje) bio je Rudolfov, a ne profesorice iz tjelesnog.
Policiji nije trebalo puno da već u školi na malom odmoru uhvati „odvažne“ i tako glupe malodobne delinkvente. Marijo, čije je lice bilo crveno i modro, a leđa izbatinana, samo je potvrdio paklenu noć koju je ostavio iza sebe.
„Jedan dodir… Jedan prokleti dodir…“ posve izgubljeno je u mislima ponavljao Rudolf dok su ih odvodili u stanicu. Antonio je sjedio u policijskom autu pored njega i šutio. Pitanje je u njegovom pogledu bilo jasno: „jesmo li sigurno ukrali aparat one prasice iz tjelesnog?“
„Naravno da jesmo“, odgovarao je njegov pogled, pri tom razmišljajući i kako objasniti ocu da mu je te noći uzeo auto bez odobrenja?

Marijo je sjedio u fotelji nasuprot ravnatelja koji ga je promatrao uz smiješak odobravanja.
„Nisam znao da …“ krene ravnatelj kroz osmijeh, zastane pa nastavi: „.. u svakom slučaju, tako mi je drago čuti. Nego, ajde objasni što si to točno napravio?“
„Promijenio sam kod tog mobitela i ubacio Rudijev broj u memoriju. Barem meni to nije teško. Ljudi su budale. Kad ih jednom pročitaš, udaraš ih njihovim oružjem i njihovim glupostima“, kaže Marijo vrlo ozbiljno.
Ravnatelj se nasmije. „ Eh, da su samo znali na koga su se ovog puta okomili!“ rekao je i neodređeno pogledao kroz prozor.

Marijo se polako kretao školskim hodnicima. Bio je to lijep, ugodan dan. Sa svojim mobitelom u ruci krenuo je prema školskim kolegama. Uključio je kameru i ponovno dodirom odlučio mijenjati brojeve u aparatu.
„Odrasli neka se brinu za odrasle“, pomisli, a on će malo ustalasati svoje vršnjake. Izazvat će nered, nered neviđenih razmjera koji će na noge podići cijelo društvo koje će se potom baviti isključivo školstvom, pa onda nečim drugim, pa opet nečim desetim… „Bit će to pravi marš kroz institucije!“
„Da, ljudi su glupi!“ nastavi u sebi. „Biti će to kraj njihovog svijeta i početak nečeg novog, tako lijepog“, pomisli i pogleda u nebesko plavetnilo.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Vojnik Ahmed

U našem malome gradu svake godine održava se vojničko sportsko natjecanje, između ostaloga u petoboju koji obuhvaća discipline trčanje, plivanje, bacanje nečega, gađanje puškom i preskakanje prepreka.

Imamo najstariju vojnu akademiju na svijetu, osnovanu 1752. godine, za vrijeme carice Marije Terezije, koja je očito bila hiperaktivna, pa je pored šesnaestoro vlastite djece uspjela uvesti obvezno obrazovanje u carstvu, počela s državno organiziranim igrama na sreću u svrhu finaciranja školstva i osnovala već navedenu vojnu akademiju u čijem parku smo Tanja i ja znali provesti sate šetajući do iznemoglosti.

Zaputio sam se jučer u kafić, gdje subotom uživam u pivu znajući da je vikend, da su djeca dobro i da sutradan mogu dugo spavati, iako ću se vjerojatno probuditi u sedam sati.

Nekoliko ljepotica, već malo pod gasom, raspravljale su o vječnim ljubavima, te sam im dobacio standardnu rečenicu kako lijepo izgledaju i da je šteta što se ranije nismo upoznali. Ni one mene ne uzimaju baš zaozbiljno, te sam nakon pozdravne procedure sjeo za slobodni stol, primjetivši tek potom da na njegovoj drugoj strani brkati čovjek u sportskoj odjeći i u najboljim godinama, dakle moje generacije, pije čaj.

„Dobra večer!“ – pozdravio sam ga rutinski na njemačkom, čekajući na pivo.

„Bonne Soiree“ – uzvatio mi je prijateljski.

„Comment tu t’appelle?“ – sjetio sam se gradiva meni najtežega jezika, upitavši čovjeka kako se zove, prije nego s francuskoga pređemo na engleski.

„Ahmed.“

„Je suis Blago“ – odgovorio sam mu, nadodajući na engleskom da sam mlađi od gazde kafića.

Ahmed još slabije od mene vlada engleskim, ali smo se ipak sporazumjevali gledajući usput neku nogometnu utakmicu, pričajući o Zidaneu, Benzemi i i Soudaniju, spominjući Vahida Halilhodžića koji je godinama bio selektor alžirske nogometne reprezentacije i zajedničkim jezikom zaključivši da je Luka Modrić puno bolji od Ronalda, a David Alaba stoput brži od Ramosa.

Lijepo smo se napričali.

Ahmed mi je preporučio Alžir za odmor, napominjući da kod njih nema terorista, a ja sam spomenuo Ivanu, medicinsku sestru iz Zagreba koja je mojoj Tanji davala spasonosne injekcije i s kojom smo se u našim zadnjim zajedničkim ovozemaljskim danima dugo i glasno smijali, da bi se prekrasna cura nedavno udala za svoga Ahmeda, mladoga Alžirca u kojega se zaljubila za vrijeme odmora na Sredozemlju.

Ne znam je li sve shvatio dok sam mu objašnjavao tko je Fran, tko Christian, koliko godina ima Daniela i da je Tanja na nebu. Mahao sam rukama glumeći anđela, pa je moguće da me je krivo razumio.

Ahmed mi je pak ponosno pokazao slike svoje mladolike žene i njihovih petero djece u uzrastu od sedam do dvadesetsedam godina.

Prije nego sam krenuo kući poklonio mi je značku alžirske vojne momčadi, a ja sam platio njegov čaj kojega Alžirci zovu „šaj“.

Što sam ono htio reći?

Ah da, svi smo mi samo ljudi.
Sve ostalo je jeftina politika na naš, skupi račun.

Foto: www.pexels.com