Sve objave od knjizevnostuzivo

Sanja Kobasić-Bužimkić: Mrvice sa stola (muza me tješi)

Pišem pamflete
ludilu svome,
pišem sonete,
a nemiri me lome.

Površno se hranim –
uglavnom stihovima
i koktelima od rima;
pjesnikinje jedu malo,
do drugih stvari
njima je stalo.

Muza u uho guče,
Pametna si ko i jučer.
Onda, ipak, veli,
Dobro, radi,
što te veseli.

Nakon pokušaja tristo
da postaneš miljenica slave,
jednom, valjda,
bar ćeš se približiti
do njene dične glave.

Dopustit će ti jednom
da sjedneš blizu skuta
onih kojima uspjeh
stalno životom luta.

Jednom ćeš i ti
bar mrvice slave steći,
onda kad te prestane žuljati
što postoje od tebe
bolji i veći.

Ja ti dajem sada
utjehe mrvice i
mrve sa stola gdje
ručahu važne siluete,
kaže moja muza
pa me pomiluje po glavi,
kao kad se
tješi dijete.

Foto: @ Asja, 2017.

Krunoslav Mrkoci: Na putu prema siru

Svojevremeno je David Beckham, nakon što je završio svoju nogometnu karijeru, postao UN-ov ambasador dobre volje te je obilazio daleke, zabačene i zaboravljene predjele svijeta, poput amazonske prašume, dijelova Afrike, Himalaje, itd. Zapravo, upravo ga gledam u jednom od njegovih pothvata, zabilježenim kamerom, gdje David kao veliki bijeli posjetitelj, prividno ugodnog, nenametljivog i skromnog nastupa posjećuje domorodačko selo na Papui Novoj Gvineji. O, da; riječ je o Papui! Navodno, jednoj od posljednjih utvrdi sporadičnog ritualnog kanibalizma.
I dok David Beckham, praćen kamerom na svakom koraku, ulazi u selo, jasno je da je u cijeloj toj priči o domorocima i o siromaštvu i gladi u svijetu, upravo on glavni lik u dokumentarcu u kojem je on još, uz sve navedeno, zapravo i narator filma.
I dok Beckham ulazi u selo, crni domoroci okupljeni u svojevrsni krug dočekuju ga obojenih lica, u živopisnim suknjicama od “slame”, s ukrasima na glavama i s kosti provučenom kroz hrskavicu pri završetku nosa. Oni najvjerojatnije uopće nemaju pojma tko je taj tip, taj bijelac; rečeno im je tek da ga trebaju dočekati spremljeni za svoj tradicionalni ples. I tako plešu oni svoj ples, i baš njih briga i boli ih džon za tog bijelca iz vanjskog, dalekog svijeta. Ne znaju oni niti tko je on, niti čime se bavi niti čemu sve to. Ti ljudi nemaju niti radio niti televiziju niti struju. Vjerojatno nemaju pojma niti što je nogomet. Beckham postavlja dvije grane drveta okomito te treću veže horizontalno. Potom napucava improviziranu loptu od bananinog zelenog lišća. Potom sjeda pored jednog domorodačkog djeteta te postavlja tamnoputom prevoditelju pitanje o konzumiranju slatkih gaziranih pića kao najnovijoj ovisnosti među siromašnima kojom oni zapravo pomoću šećera, iz npr. Coca Cole, zatomljuju glad.
Međutim, svatko tko nastoji barem pratiti problematiku vezanu uz način života ljudi u današnjem “trećem svijetu”, zna da je problem prekomjerne konzumacije tzv. “soft drinks” vezan prvenstveno uz siromašna agrarna društva dijelova Latinske Amerike gdje postoji robno-novčana razmjena i trgovine u blizini sela. Naime, Indiosi uzgajaju krumpir te ga prodaju lokalnim trgovcima za sitniš. Tim novcem počeli su kupovati Coca Colu, jedan od rijetkih proizvoda zapadne civilizacije kojeg si i oni mogu priuštiti. I tako su se navukli. Coca Cola je postala popularna. Majke i djeca svaki dan popiju po jednu (a možda i više) Coca Cola, nesvjesni rizika unošenja goleme količine šećera inače stranog njihovoj prehrani što je rezultiralo učestalijom pojavom debljine i dijabetesa. Međutim, David koji je čuo za tu pošast u zemljama “trećeg svijeta”, nekako je to povezao s izoliranim plemenom tamnoputih plesača u srcu Papue Nove Gvineje, koji niti nemaju trgovine u svojoj blizini niti sudjeluju u robno-novčanoj privredi. Oni, naime, žive na stupnju pred-poljodjelskih kultura, zasnovanih pretežno na sakupljanju i lovu.
Još se jedna pogreška potkrala Davidu Beckhamu tijekom njegovih “humanitarnih” lutanja bespućima “trećega svijeta” u potrazi za gladnima i siromašnima, što je došlo do izražaja baš na Papui Novoj Gvineji, jednako kao i za vrijeme posjeta izoliranom plemenu Indijanaca u brazilskoj Amazoniji. Kao što je poznato svakom tko se imalo zanimao za antropološke i sociološke teme: ljudi koji žive u primitivnim, izoliranim zajednicama, jednako kao i njihovi pretci, zasnivajući svoju prehranu najvećim dijelom na sakupljanju i lovu u tropskoj prašumi, bez značajnijih dodira s vanjskim civilizacijama, ti i takvi ljudi uglavnom nisu gladni i ne pate od pothranjenosti. Zašto? Pa zato što za njih, kao i za njihove roditelje, i djedove i bake, prašuma predstavlja prehrambenu samoposlugu i ljekarnu. Od brojnih ličinki, preko raznih kukaca i skakavaca s vrlo visokim postotkom nutritivnih vrijednosti, pa preko šumskog korjenja i plodova, do ptica, riba i drugih životinja, njihov jelovnik ne oskudijeva i mnogo je raznovrsniji od prosječnog zapadnjačkog jelovnika.
Glad je počela s prelaskom na poljoprivredu, i prisutna je i danas, u izrazito agrarnim (poljodjelskim) društvima i područjima koja zasnivaju svoju prehranu na dvije do tri dominantne poljokulture, a pritom za obradu zemlje koriste se još uvijek jednostavnim manualnim metodama, bez široke primjene mehanizacije, gnojidbe i natapanja.
Dakle, predagrarna, sakupljačka i lovačka izolirana društva, nisu društva gladi.
A jesu li ti ljudi u prašumama Papue i Amazonije siromašni? S njihovog vlastitog stajališta oni nisu siromašni jer im ništa ne manjka: sve što im treba pruža im njihova okolina, prašuma. Kako čovjek koji ima što jesti, piti i krov nad glavom, kako takav čovjek može biti siromašan?
Naravno, sa stajališta suvremenih najrazvijenijih civilizacija ti ljudi mogu se doimati krajnje siromašno: ne žive na 14. katu u zgradi, nemaju lift, đakuzi, niti mobitel, telefon, struju, tv, kompjutor, automobil!
I eto, da ne dužimo o humanitarcu Davidu Beckhamu dalje, priča o njegovim dokumentiranim posjetama zaostalim područjima svijeta dobila je neočekivani epilog. Naime, jednom prigodom, dok je mislio da ga nitko više ne snima i ne čuje, D. Beckham je puknuo. Od bijesa i razočaranja. Rekao je nešto u smislu (sada parafraziram prema sjećanju pošto mi doslovan citat nije pri ruci): Koliko sam se naputovao i napatio po svim tim zaostalim vuko.ebinama, a Kraljica me nije niti uzela u razmatranje za dodjelu titule sira!
E, pa moj Davide, podrijetlom iz skromne radničke obitelji: “Za mene ćeš ti uvijek biti sir!” Sir Ementaler David Beckham.

Foto: www.pexels.com

Neven Lukačević: Sizif

I gura taj Sizif taj kamen, a u stvari gura svoj život.
Stenje on i poti se pod njim
i uzdiše
i proklinje
i tako dalje i tako dalje.
Zna da neće doći do vrha
jer za nj nema oprosta.
I teški su grijesi njegovi
i težak je taj kamen
i skotrljat će se pod životnim jarmom
i potrat će ga život, izravnat kao ljuljačku,
a onda, ujutru sve iznova
jer mučan je taj kamen-život
i mučan je Sizif-čovjek
i mučan je taj bog kad sudi kaznu rođenja.
Naposljetku nitko ne bira da se rodi i živi, kamen i stazu.
Nitko ne bira da bude Sizif.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: U vrtu slavujevog pjeva

o kako malu glavu imaš
stane ti u cvijet kampanule
a velik ti je glas u plavi sat
najglasnija plava olympica

Danica te grli svojim svijetlim rukama
iz tvojeg grla kaplje lingulata
lingulata šapće zemlji, šapće tlu
kako okruglo ste jedno biće bili

u gustom grmu ti sad pjevaš
a ona te s gole grane sluša;
spajali biste polovljeno, razdvojeno
pa gradite dolje gnijezdo krhko

i zatim utihnete

aristofanski ja se smijem
tragačima za mjestom
u kojem bude se najsretniji

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Ne donosi ovrhe u krevet

ne donosi ovrhe u krevet
šefov praseći vrisak
probijanje rokova i proračuna
mamine zajedljive komentare
kćerkinu jedinicu iz matematike

pusti dnevnik
reprizu možeš gledati sutra
i prekosutra
i svaki drugi dan
briga me za mrvice na perzijaneru
neoprano posuđe
i dlake od brijanja u umivaoniku

spiralnim hodom do našeg budoara
odbaci sve
i odjeću

i budi malo svoj
i moj

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Evolucija

U crnom ruhu
Bijeli golub spava
Istrgnut iz posteljice što štiti
Tako zlatna
Tako ranjiva,
Zračna

Sam ispod siva neba
Prepušten na milost
Moru;
Što igra
Snagom tisuće – neumorno!

Pogledaj samo
U svoje krošnje naš golube
Tvoj dom
Nasilno istrgan
Zbog greške samo jednog lista

Započinje li život
Prije prvog samostalnog daha
Ili pak s izgovorenom
Slatkom riječju – mama –

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: O čemu si zapravo govorila

Slike su već izblijedile, a tvoje utišane riječi još uvijek izviruju iz praznih soba hladne kuće, dodiruju me i griju kožu.
Sjećam se da si se samo stvorila na vratima.Tvoja izdužena i zamračena sjena na pragu. Sve je bilo otvoreno, nezaključano, kao da sam te cijeli život očekivao.
Ipak, ne znam kako si me tada pronašla.
– Tu si?- šapat se prosuo.
– U prolazu sam!
Kažeš, upravo si stigla brzim vlakom.
Ležao sam na trbuhu, zatvorenih očiju. Leđa su me boljela i bio sam umoran. U glavi crna praznina, koja se opasno širila i proždirala mi misli. Sve više sam zaboravljao i nisam znao ni tko si ti meni ni što sam ja tebi. Šutio sam.
Pomogla si da se okrenem na leđa. Na plastičnom stolcu pored kreveta tvoja kava, moj čaj. Sjela si pored mene na krevet. U sobi miriše menta, mrak i tišina.
Na radiju neki instrumental, dan i noć ista glazba na istoj stanici. Razbija tišinu, unosi toplinu i čini ove zidove prijateljskim osloncem.
Znaš li uopće o čemu si tada pričala? Cvrkutala si veselo i stalno se kretala, ustajala i donosila, sad tanjurić, sad šećer, sad žličicu. Kuća ti se sama otvarala, pokazivala, usmjeravala te.
Skakutala si od kuhinje do sobe, nasmijana, puna života.
Što ću ti ja? Od mene nemaš što naučiti. Ne znam što ću sa sobom. Nemam ti što dati. Život mi je puno toga odnio, a bogme i donio.
– Što sam ja tebi? – pitala si.
Režiraš naše živote, dijeliš uloge, razvrstavaš, slažeš, pakiraš u nekakve pretince. Našla si i zgodno mjesto pored rijeke za šetnju, knjigu koju treba pročitati, dobar recept s listićima mente.
Dok pričaš o sebi, vidim svoj odraz u svakoj riječi. Ne sviđa mi se to što vidim. Neću ti to dozvoliti. Moja blizina bi te uništila.
Pitaš me kako živim? Zbunjen sam, čini mi se da crvenim. Stid me je preplavio.
Osjetio sam kako se povećavaju crnine u mom mozgu i povezuju se u ponor. Urlaju otkucaji srca, juriša krv u mojim žilama, ostajem bez zraka. Tvoje bezazlene riječi lijepe se po mojoj koži, po mojim živcima. Hvatam ih poput loptica i punim njima džepove. Odašilješ dvostruke, višestruke poruke. Govoriš da sam ti dragocjen, da ti treba moja logika, da trebaš samo sugovornika, da te polijem hladnom vodom, da te vratima nazad, da te prizemljim.
O čemu si zapravo govorila i što si tada htjela? Nakon tvojih riječi tonuo sam i nestajao u praznoj kući i bio još više sam.
Ne mogu više pronaći niti jednu misao o sebi. Razbacane riječi vise poput rublja na vjetru. Zanima te kako razmišljam, želiš zaviriti u moj mozak. Otvorila si me i ostavila na vjetru i kiši, moje nezaštićene živce, krvotok, moje razbacane misli.
Ne znam tko sam, ni gdje sam.
Tvoje dileme, tvoje misli se uvlače poput svrdla u moj mozak. Žališ se na svoje prazne baterije, na noćne more, na strahove. Što ću s tobom?
Gušim se, srce mi odzvanja u sljepoočnicama. Bolestan sam i umoran čovjek.
Pitao sam te što je unutra, a rekla si uvijek ono žto želimo.
O čemu si zapravo pričala?
Čas si govorila o odlasku, čas o povratku.
Svašta sam u životu radio, brinuo o živima i mrtvima, ali nisam psiholog i ne znam što zapravo želiš. Moj se život kreće poznatim stazama. Ne mogu otpetljati tvoje konce, klupko bez početka, a završetak ne znam.
Nemam snage, nemam više želja, a i moji putevi su sve kraći.
Samo trajem. Putnik sam pri kraju puta, a onda ću k Zorki u zemlju i tišinu. Imam još toliko vremena da sve za sobom pospremim. Treba mi mir. rutina od tih nekoliko usporenih koraka, od jeseni do jeseni, od šanka do šanka.
Pokušao sam ti objasniti, ali nisi slušala. Nisi shvatila gdje sam ti pronašao mjesto. Čuvao sam te na dlanu za kraj. Rekao sam, budi bar ti dobro.
O čemu si zapravo pričala? Rekao sam ti da zaboravljam. Zaboravio sam važne riječi. Zapamtio nevažne.

Foto: www.pexels.com