Sve objave od knjizevnostuzivo

Andreja Malta: Devet majčinih života

Moja je majka oduvijek na neki svoj osebujan način odstupala od majki mojih prijatelja. Ne samo po vanjštini, nego i u drugim stvarima. Bila je na neki svojstveni način živahna i zaigrana. Urbano divlja. Takva je i ostala. Unatoč svojim sada već srednjim godinama. U mnogočemu me svojim ponašanjem podsjećala na mačku. Ima sve njezine osobine. I devet života, naravno.

Prvi je život izgubila rađajući me. Bio sam njezino neočekivano, ali radosno iznenađenje. Bila je jako mlada i moje rođenje u velikoj mjeri promijenilo joj je njezin do tada bezbrižan život. Bio sam njezin prvi mačić, mačić od četiri i po kilograma. Rađala me je dva dana u teškim mukama i zamalo nije umrla. I ja sam bio loše. Spasili su nas u zadnji tren. Imam osjećaj da nas je ta zajednička bitka za život zauvijek povezala nekakvom nevidljivom, čvrstom niti. Tri mjeseca nakon mog rođenja ponovo je ostala trudna. Napokon se i udala za mog oca koji je četrnaest godina stariji od nje. Uvijek je voljela starije muškarce. Trebala je nekoga tko će se brinuti o njoj i njezinim mačićima. Poput mačke. Ubrzo sam dobio još dvije sestrice. Ukupno, bilo nas je troje mačića. Onako neiskusna, naša mama mačka, svojski se trudila oko nas. Na neki svoj način. Zapravo, kako je umjela i znala, onako mlada i neiskusna. Znao sam je uspoređivati s majkama mojih prijatelja. Njihove su majke bile drugačije. Često su nosile viklere u kosi i spremale čarobna jela s drvenom kuhačom u ruci. U njihovim je domovima vječno bajkovito mirisalo na upravo skuhani gulaš i pitu od jabuka. Ili na palačinke. Ponekada sam im zavidio.
E pa sad da ne ispadne da moja majka nije kuhala. Kuhala je ona ali nikada nije baš uživala u toj ulozi. A viklere ni u kojem slučaju nije nosila. Obično bi nosila kratku kosu, tek kasnije je pustila dužu, koju bi spretno skupila u veseli konjski rep. I bojala bi je u različite tonove. Oduvijek je nosila traperice i uske majice. I visoke potpetice u kojima bi se nesigurno ljuljala. I da, bez naušnica nikuda nije odlazila. Naušnice su joj oduvijek fetiš. Pokloniš joj naušnice i presti će poput zadovoljne mačke.
Da se vratim njezinim kulinarskim specijalitetima. Dakle, imala je nas troje, malih mačića i muža, pa je hoćeš – nećeš morala kuhati jer obitelj je trebalo kako tako nahraniti. Najbolje je spremala pečena jaja na različite načine. I goveđa juha joj je dobro išla od ruke. Šnicle je obično ispekla napola, u strahu da joj ne zagore. Često smo jeli i pečenu piletinu, tu je uvijek držala pećnicu pod svojim budnim okom, kako bi na vrijeme reagirala kako bi bar piletina izašla onakva kakva je trebala biti, hrskavo zapečena a krumpiri bi po običaju neočekivano rano izgorjeli. Tu i tamo bi nas razveselila kolačima u kojima nikada nije bila majstorica. Ako su lijepo izgledali, bili su skoro nejestivi. A ako bi izgledom ispali loše, onda su bili iznenađujuće ukusni.
Kasnije, kada se zaposlila, otkrila je mikrovalnu pećnicu i pregršt gotovih jela. To ju je spasilo. Uvijek bi nas iznenadila nekim gotovim novitetima iz tvornica konzervi, nekada čak i vrlo ukusnima, nekada nepodnošljivo odvratnim. Srećom, pa je otac volio tu i tamo ponešto skuhati i tako popraviti sveopću kulinarsku situaciju.

Svoj drugi je život izgubila kada sam doživio prometnu nezgodu. Jurio sam na motoru bez kacige i naravno, koje sam sreće, gadno me je zakačio automobil. Letio sam deset metara zračne linije zajedno s motorom i završio s prijelomom bedrene kosti i čudom s neozlijeđenom glavom na zelenoj travnatoj površini obližnjeg parka.
Dotrčala je u bolnicu i skoro se onesvijestila vidjevši me u lokvi krvi, u poderanim trapericama iz kojih je virila slomljena kost. Završio sam na operaciji i srećom je sve sraslo po propisima. Ali mama mačka se na smrt prepala, iako to nije otvoreno pokazivala.
Krajem njezinih tridesetih godina totalno je poludjela. Valjda ju je spopala kriza nadolazećih srednjih godina. Mislim, i dalje je radila, kuhala, prala i pospremala, zapravo držala na svojim leđima sva četiri kućna zida. Odjednom je počela s ekipom s posla izlaziti na raznorazne After partyje koji su u ono vrijeme bili u modi. A ona novitete nikada nije propuštala. Od kulinarskih, modnih, odgojnih i tako redom dalje. Pa se tako dogodilo u par navrata, da bi smo se sreli u diskoteci i kako je isijavala tu svoju luckastu mladolikost, moje potencijalne simpatije mislile su da mi je sestra, pa su se uplašeno povlačile. Napokon je prošla i tu fazu.
Sljedeće što je nakon toga uslijedilo, pošto smo bili nas troje već prilično narasli i uz njezin odgoj stekli određenu samostalnost te često izbivali iz kuće, bile su mačke. Ona ih naprosto obožava. Najprije je kupila perzijskog mačka, pod izlikom, kako najmlađa sestra jako želi macu, pa hajde da joj udovolji. Na kraju se ispostavilo kako je mačka zapravo kupila sebi. Bio je to prelijepi ali jako svojeglavi mačak. Poput nje. Između njih dvoje rodila se istinska, bezuvjetna ljubav. Razmazila ga je do neba i natrag. Sjećam se, kako sam jednom došao kući gladan uz otužne zvukove vlastitih praznih crijeva. Otvorio sam frižider i gle, unutra iznenađenja. Osim par kolutića salame, frižider je bio pun konzervi mačje hrane. Očajan sam krenuo prema njoj dok je ona opušteno sjedila na kauču i dragala svoje razmaženo mače i zaurlao: “Ima li nešto drugo za jelo osim ove jebene mačje hrane?”
Ona je na to odgovorila sasvim smireno: “A sine, morala sam pod hitno u dućan. Zbog Maksa. Sam znaš kako nezgodan zna biti ako nema njegove omiljene hrane. Evo, uzmi novce iz mog novčanika, pa idi, kupi si nešto za jesti, jednostavno sam zaboravila na sve ostalo.”
“Bemti mačka! Baš bi volio bih biti taj tvoj mačak!” rekao sam ljutito, pokupio novce i krenuo u dućan.
Kasnije je udomila još jednu mačku. Nazvali smo je Luna. Maks i Luna kroz neko vrijeme postali su ponosni roditelji dviju mačića. I tako smo u jednom trenutku postali velika obitelj s troje djece i četiri mačke. Ludo i nezaboravno, zar ne?
Treći život je izgubila kad se rastala od mog oca. Jednostavno više nije išlo. On je sve više vremena provodio s bocom, što je nju bacilo u ozbiljni očaj. Rastali su se nakon dvadeset i tri godine zajedničkog života. Na vrlo ružan i bolan način. Za sve nas. Tako to na žalost obično biva. Srećom pa smo starija sestra i ja već bili punoljetni. Ja sam se odselio s majkom. Za početak u podstanare. Starija se sestra udala. Mlađa je ostala po zajedničkom dogovoru živjeti s ocem. Majka je to teško prihvatila iako su se često viđale. Napuklog srca dugo se oporavljala od svega.
Napokon smo uselili u novi stan. Majka, mačak i ja. Ostala mačja obitelj ostala je kod oca i sestre. Majka se je polako oporavila. Opet je čvrsto stala na noge. Naravno, pa ona je poput mačke. Počela je pisati. Pjesme i priče. Tu je nalazila privremenu utjehu. Sve dok nije upoznala novog muškarca. I ovaj put četrnaest godina starijeg od sebe. Bila se nakon rastave zaklela da se više nikada neće udavati ali se ipak ponovo udala. Napokon se činilo da je sretna. Preselila se kod njega. Ostao sam živjeti u stanu sam i uživao u blaženom miru, bez njezinih nepredvidljivih iznenađenja. Povremeno bi dolazila u kontrolu, da vidi jeli se na svome mjestu.
Počela je čitati kuharice i sva se posvetila kuhanju. Konačno je uspjela i na tom području. Iznenađuje dobro je kuhala. Sjećam se, bila je jako ponosna na to.
I baš kada je sve krenulo da bolje nije moglo, dogodilo se nešto što ju je stajalo četvrtog života. Njezin se mačak ozbiljno razbolio. Nije mu bilo spasa. Nakon trinaest godina bezuvjetne ljubavi, morala se oprostiti od njega. Dala ga je uspavati. Pokopala ga je uz pomoć njezinog novog supruga, inače vlasnika jednog privatnog pogrebnog poduzeća. Ispratila ga je uz velike količine suza i sve moguće počasti kojih se sjetila. Dugo vremena je bila jako, jako žalosna. Čak mu je dugo svako večer palila svijeću, na sjećanje.
Nakon nekog vremena sjela je svog drugog supruga i ozbiljno mu se požalila kako joj nema života bez kućnog ljubimca. On na žalost baš nije volio mačke, pa su na kraju sklopili kompromis i kupili papigu tigricu. Jako pametnu ptičicu. I nije bila ženka kako su ispočetka mislili, nego mužjak. Ubrzo je slušajući njih dvoje naučio pričati. Pogotovo psovke. Morala mu je promijeniti ime. Od Eme, postao je Pero. Čak je naučio izgovarati svoje ime. Svojom zaigranošću, nepodopštinama i cvrkutanjem uljepšavao im je zajedničke dane.
Nakon sedam godina braka, moja majka odjednom više nije bila sretna. Dozlogrdilo joj je kuhanje i sve te dosadne kućanske obaveze. Potpuno se posvetila pisanju. U međuvremenu napisala je i izdala tri knjige. Počele su i bračne nesuglasice. Osjećala se sputanom, zarobljenom, depresivnom.
Peti život joj je otišao u nepovrat zajedno s tom drugom rastavom. Jednoga dana jednostavno je objavila svom drugom suprugu, da joj je više nego dosta svega, a pogotovo kuhanja i da ona više ne može ovako, jer je u svemu tome nesretna. I to jako. Zatražila je sporazumni prekid braka, završivši i tu ljubavnu priču. Slijedeće jutro pokupila je sve svoje krpice i zajedno s papigom vratila se natrag. U svoj stan.
Umjesto da napokon uživa u svojoj upravo stečenoj slobodi, ona se svojeglava, kakva je bila i ostala uhvatila čišćenja i uređivanja stana. Čistila je kad god je stigla, sve ono što je trebalo i ono što nije trebalo. Usput je u sebe ulijevala velike količine kave i pušila po dvije kutije svojih omiljenih tankih i dugačkih cigareta dnevno. Često je bila gošća raznoraznih gradskih kulturnih događaja, pa nije osim marende na poslu, uspijevala pošteno ni pojesti. Uz sve to mučila ju je i nesanica.
Kada je konačno sve počistila i uredila, uhvatila se interneta i društvenih mreža. Sate bi provodila na mobitelu uz kavu i cigaretni dim. I tako je upoznala nekog umjetničkog luzera iz susjednog grada i na kraju se spetljala s njim.
Jednog je dana iznenada ostala i bez šestog života. Nije se dobro osjećala, pa je između ostalog otišla i na neke ginekološke pretrage. Nakon mjesec dana zvali su je iz ordinacije i pozvali je da se hitno javi jer joj nalazi nisu dobri. Poludjela je. Danima je plakala i spavala. Htjela je pod svaku cijenu odgoditi tu preventivnu operaciju, jer ona je bila duboko uvjerena kako sve to ipak nije tako strašno i da doktori pretjeruju. U međuvremenu propala joj je i veza. Umjetnički luzer ostavio ju je zbog neke druge, njemu jako slične luzerice.
Jedva smo je zajedničkim snagama nagovorili da ode na tu operaciju. Čak i mogućnost da dobije rak nije je plašila. “Ionako sam gotova!” plačući bi govorila kroz slapove suza, koje su joj bez prestanka curile niz umorne obraze. Napokon je ipak nevoljko pristala, uz želju da se nakon operacije više nikada ne probudi. O Bože, što je bila tvrdoglava! Baš poput malog, razmaženog derišta.
Nakon povratka iz bolnice bila je prilično izgubljena. Mršava, umorna, poput limuna iscijeđena. Danima bi samo spavala. Sve što je pojela, pojela je da me ne bi naljutila. Svojski sam se trudio oko kuhanja i zdrave ishrane. Dugo nije ništa pisala. Jednostavno nije mogla. Večeri bi provodila u krevetu s knjigama svog najdražeg pisca Charlesa Bukowskog. U njega je potajno zaljubljena iako je mrtav već čitav niz godina. Često je govorila: “Gotova sam. Sad sam stvarno gotova. Ni pamet me više ne služi kao nekada.”
I onda je jednoga dana, poput izliječene mačke, ponovo stala na noge. Počela je mijenjati svoj život. Skoro pa iz korijena. Počela je jesti prirodnu, zdravu hranu. Istina, na početku joj se gadila ta promjena.. Ipak, još uvijek od svega najviše voli hamburgere. I nesanice se riješila. Nisam je pitao kako, ali vidim da spava ko’ top.
Sada živi svoj sedmi život. Muškarce i bilo kakve veze za sada uglavnom izbjegava. Ima previše loših iskustava. “Bolje biti sam, nego u lošem društvu.” često kaže. Ponovo se vratila pisanju i kulturnim događajima. Ali ovaj put umjereno. Više se ne uzbuđuje za svaku sitnicu. Sad živi po načelu: “Udri brigu na veselje.” I više ne čisti do iznemoglosti. Svako popodne se skutri na kauču i spava poput razmažene mačke, sve dok je njezina papiga svojim čavrljanjem ne probudi. Neki dan mi je priznala, kako je nakon svega konačno naučila voljeti samu sebe, što je po mom mišljenju najvažnije.
Jedino stvar u kojoj se nije promijenila su njezina kulinarska iznenađenja. Od onih kupovnih, tipa jeftinih čokolada, bez ukusa, šećera i mirisa. Ili preslatkih keksa i gnjecavih rolada. Gdje li ih samo pronađe? Baš moraš biti majstor za pronalaženje takvih nejestivih sranja. Neki dan je napravila salatu s mozzarellom. Kako je bilo taj dan jako vruće, mozzarella se ubrzo rastopila i salata je izgledala kao da je umočena u mlijeko. Uz lukavi se smiješak opravdavala: “Čuj, što ja sad tu mogu, kriva je vrućina. Sve se rastopilo. Nema veze, pojesti ćemo mi to!”
Uskoro se selim u svoj stan. Ostati će sama. Ma, snaći će se ona, u to nimalo ne sumnjam. Znam da će isti tren kada odem, udomiti neko mače s ulice i brinuti se uz papigu i za njega. Kako će se njih dvoje složiti, ostaje otvoreno pitanje s kojim se ona, vjerujem, previše ne opterećuje.
Želim joj najsrdačnije da ovaj i preostala dva života provede u miru, zdravlju i osobnom zadovoljstvu.

Roditelje i sudbinu ne možeš birati. To je tako. Baš tako. Ali da sam mogao birati, izabrao bi opet nju. Moju majku. Onakvu, tvrdoglavu, pomalo svoju, zaigranu, urbanu, luckastu divljakušu sa svim njezinim kulinarskim iznenađenjima zajedno, koja mi iskreno, neće ni malo nedostajati.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Prijedlog broj devet

„Dozvoli da ti pomogne.“
„Ne! Ne treba! Hvala.“ – okrećući se nervozno, jer nije vidjela izvorište glasa, Barbara zakoluta očima i nastavi pretraživati prostor u kojem se, ni sama ne znaka kako, našla.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Molim!“ – priupita Barbara, sad već vidno uznemirena.
„Rekla sam ne! Ne treba mi ničija pomoć. Ovo mogu i sama. Koji je vaš problem i gdje se uostalom nalazite?“
„Tko…?“
„Pa vi što postavljate stalno isto pitanje.“
„Pitanje?“
„Dobro, dobro, mislila sam na prijedlog. Nema potrebe za filozofiranjem, jer mi sad nije do ničega. Ne znam gdje se nalazim i zašto je sve tako crno i vlažno. Zato pazi što predlažeš, jer bi se inače moglo svašta dogoditi.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Da, da… na to sam mislila, na taj vaš prijedlog. Baš taj prijedlog koji ste već ponovili nekoliko puta, sve više i više mi ide na živce.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Jeste li gluhi ili bolesni? Kažem NE! Veliko… najveće NE. Ne treba mi ničija pomoć. Je li jasno?
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Dozvoli, dozvoli. Koji je vama vrag. Ohladite već jednom i pustite me na miru. Stvarno niste normalni. Maknite se i pustite me na miru.“
„Ali… ja nemam ništa s tim.“
„S čim?“ – pita Barbara sad već poprilično izvan sebe, a kad je izvan sebe, onda počne škrgutati zubima i nervozne se kretati sad naprijed sad nazad i mahnito mahati rukama.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Aaaa…! Što je vama čovječe? Poludjet ću. Pustite meee… Ovo, ovo je bolesno i ne, ne, ja to ne mogu više. Gdje je izlaz? Gdje je?“ – pitala se Barbara na granici bjesnila. Pokušala je i vrištati i zvati u pomoć, ali glas jednostavno nije izlazio iz njenih usana.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Bože… sad je stvarno dosta. Prijavit ću te, mislim vas.“
„Kome?“
„Prijavit ću vas dežurnom ili što ja znam kome. Uglavnom nekom ću vas prijaviti. Maknite se i pustite me na miru Ponavljam. Makni seeee.
„Dozvoli…
„Ma što dozvoli, majmune???“ – reče Barbare prekinuvši nepoznati glas.
„… da ti pomogne.“
Pi… ti materina blesava. Tebi i pomaganju. Ti stvarno nisi normalan. Vidiš da sam na rubu, a kad ga pređem, neće ti pomoći ni ovi debeli zidovi, ni zaštitno odijelo. Ništa ti neće pomoći. Zato pusti me na miru… imam dosta svojih problema.
„Dozvoli da ti pomogne“
„Sad je dosta!“ – reče Barbara i podigne ruke s poda Ništa-ništa-niš…ta i napokon POGODAK… Ništa-ništa-ništa i još jedan ništa…, POGODAK, Ništa! POGODAK-POGODAK- POGODAK! – sva u zanosu Barbara je sjajila pobjedonosno, iako nije bila sto posto sigurna u te pogotke i te promašaje, jer u prostoriji u kojoj se nalazila mrak je bio poprilično jasan. Crn da crnji ne može biti i vlažan, sluzav i sav kakav ne želi, kakvog se u stvari sad već pomalo i boji.
„Imaš li sad kakav prijedlog, pametnjakoviću?“
„Imam!
„Molim…?“
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Tko, kad i zašto bi meni trebao pomagati i tko to urla?“
„Dozvoli i vidjet ćeš. Opusti se.“
„Neka ti bude. Izvoli. Sad pomaži kad toliko navaljuješ“, reče Barbara u nevjerici i sklupča se u fetusni položaj.
„Svjetlo! Vidim svjetlo tamo u daljini…
„Šuti i opusti se…“
Nakon nekoliko minuta izvirala je glavica, potom ramena, trbuščić i noge. Doktor je prerezao pupkovinu i Barbara je zaplakala.
„Molim. Mooool…im. Ništa ne razumijem! Zašto me svi tako gledaju? Što vam je ljudi i tko ste vi uostalom? – Nitko ju nije razumio. Plač ne sadrži riječi kojima formiramo rečenice, ali nema veze. Stavili su je na majčina prsa i Barbara je utihnula. Uskoro se više ničega neće sjećati. Kad se probudi neće se sjećati ni prošlog života ni svog imena. Ponovno se rodila kako bi nanovo umrla i tako u nedogled, dok ne shvati smisao svog postojanja. Dok ne shvati što je to život i život nakon smrti i smrt u životu svakoga od nas. Dok ne doživi prosvjetljenje i istinu. Svoju istinu, individualnu, a ne univerzalnu kako su je učili kroz život, kroz živote koje je živjela po njihovim pravilima. Kad shvati i doživi smisao, moći će napokon otići na neko bolje mjesto, u neku drugu stvarnost, drugu dimenziju.

Foto: www.pexels.com

Ivan Molek: Zaplet u aktivističkom senzibilitetu

U međuprostorima malih (pri)povijesti što su okupljene u Koricama od kamfora (2015) Renate Jambrešić Kirin ocrtavaju se obrisi jednog od mogućih programa aktivizma. U nekima od njih sadržane su aluzije na povode za aktivističko djelovanje. Primjerice u “Čik-priči”, maloj (pri)povijesti o zaposlenicama obližnjeg samoposluživanja u zamalo ukradenim trenucima pauze. Okupljene na otvorenom i izložene svakojakim klimatskim prilikama, izvan radnog prostora i uokolo obične staklenke kiselih krastavaca pretvorene uz nešto nasute vode u improviziranu pepeljaru prepunu opušaka, one si pričom tjeraju misli od nevesele svakodnevice. Krate vrijeme. U staklenci se taloži “odbojna smeđa kaljuža”. “Ta je staklenka ženskih čik-priča velika zdjela žuči u kojoj se miješaju žuta i crna, kolerična i melankolična, ženska i radnička žuč”. Ili u “Autsajderici”, maloj (pri)povijesti o mučnoj sceni u javnom prostoru gradskog autobusa. Žena s prvog sjedala govori dovoljno glasno da ju putnici mogu čuti: “Ajde sad lijepo baci se u Savu! Ajde sad lijepo u Savu! Ajd’ u Savu!”. Drama se prelila izvan okvira tuđeg privatnog života i autorica promatra, sluša i bilježi reakcije onih koji zapravo nemaju kuda uzmaknuti: “suputnici su sasvim ušutjeli, mobiteli su utihnuli … Mahom starije žene s oblacima krizantema u krilu, kao po dogovoru svrnule su pogled na rijeku na čijim se obalama napasala velika skupina krava”. Disharmonija svijeta tolika je da se u istoj rečenici milosrđe upućeno pokojnicima zatekne u blizini egzistencije uposlene elementarnom potrebom; kako lokalna uzrečica kaže, ne bi se štel mešati!

Za aktivizam kakvog autorica ima u vidu, od sablažnjavanja nikakve koristi. Sablažnjavanje je osuda drugoga, dok se ovaj aktivizam aktivira iz osude “vlastite pasivnosti, sposobnosti trpljenja i nedostatka javnog angažmana”. Same po sebi, male (pri)povijesti Korica od kamfora praksi aktivizma kao činjenja dobrih djela (i izvještavanja o njima) duguju zanemarivo malo. One izrastaju iz dvaju problemskih središta. Već (pre)dugo vremena žanr eseja, kao uostalom i onaj romana, prati problem identiteta. Teško pregledno i unutar sebe heterogeno mnoštvo oblika označava se jednom općom oznakom pa se ni vrednovanje ne uspijeva osloboditi bespotrebnih i dvojbenih uopćavanja ili proizvoljnosti, ocjena koje računaju prije svega na položaj s kojega se iskazuju. “Tijekom Prvog svjetskog rata vojnici su poslušno silazili u utrobu zemlje k’o svojta mrtvih kineskih careva”: ta početna rečenica Korica od kamfora najava je upozorenju. U svojoj zaokupljenosti velikanima i događajima presudnim za cijele kolektive, historiografija više ili manje glatko prelazi preko svega što se zadržava u “jarcima male povijesti”, njezinim “rovovima” i “zemnim depresijama”. Ideju male (pri)povijesti odlično je opisao D. Kiš u post scriptumu svoje “Knjige kraljeva i budala”: njegov planirani esej o povijesti nastanka Protokola sionskih mudraca u jednom se trenutku suočio s ponestajanjem činjenica pa je pisanje moglo biti privedeno kraju tek kad je pisac počeo zamišljati događaje “onako kako su se mogli dogoditi”, “na marginama činjenica”, nakon što je esej “izgubio svoje žanrovsko značenje eseja”. Međutim, aktivizam se udomljuje na stranicama Korica od kamfora kao treći prostor samopotvrđivanja. Prvog od njih autorica naziva studium, drugog otium.

Prije pola stoljeća, u svojem “Putovanju u Hanoj” (u Stilovima radikalne volje, 1969), američka kritičarka S. Sontag ispisala je niz zapažanja koja su za ovu materiju poticajna još i danas, premda ona za samu sebe kaže kako je američki radikal (neobvezan u mišljenju i djelovanju članstvom u kakvoj građanskoj udruzi), a ne politički aktivist. Ako Korice od kamfora konstatiraju da je danas bez aktivizma “nemoguće zamisliti civilno društvo i građansku (protu)kulturu”, onda ovaj putopis po zemlji čiji su stanovnici “iskopali 50. 000 kilometara rovova i sagradili 21. 000 000 zaklona od bombi” nepokolebljivo tvrdi: “Mi živimo u dobu koje karakterizira diskreditiranje junačkog napora”. Prema Jambrešić Kirin, već je tijekom Velikog rata junaštvo bilo iznuđeno: ili život ili smrt. Piloti prvih lovaca, ciljano neopremljeni padobranima, bili su dovedeni pred alternativu: ili viteški zračni dvoboj (i eventualno divljenje obožavateljica) ili odlazak u rovove gdje ih, za koji pedalj zemlje ali bez euforičnog bodrenja čitatelja ilustriranih magazina, čekaju tenkovi i bojni otrovi, neprijatelji s kojima prvi put u povijesti nije više bilo moguće gledati se oči u oči i pravodobno prepoznati odlučujući potez. S tim tehnološkim inovacijama i prethodno nezamislivo masovnim karakterom ratovanja (koje će uskoro poništiti granicu između fronta i pozadine), za generaciju koja je u školu odlazila tramvajem na konjsku vuču, pisao je Benjamin 30-ih godina, samo su dvije stvari ostale iste: oblaci na nebu i krhko, tanašno ljudsko tijelo. Nakon masovnih zračnih bombardiranja Guernice, Hirošime, Drezdena i Kobanija (i točno određenih pojedinačnih ciljeva današnjih bespilotnih letjelica) junaštvo, čin okrenut budućem vremenu, drastično gubi svoje razloge. Iz perspektive putovanja po desetljećima zaraćenoj zemlji, izgleda ipak pošteđenog od hemingvejevskog (fotografski dokumentiranog) izvještavanja iz španjolskih republikanskih rovova, Sontag ne govori o junaštvu kojemu su ponestali razlozi jer ono ni drugima nije više kadro povećati izglede opstanka. Diskreditiranje je nužna posljedica: “U našem društvu ‘idealističko’ teži značenju ‘dezorganizirano’; ‘ratoborno’ (militant) teži značenju puko ’emocionalno’”. Dobrohotno i k tome razborito odvraćanje od poteza na kakav se, izgleda, sprema anonimna putnica javnog prijevoza iz “Autsajderice”. Na tragu onog Kantovog uvjerenja iz “Odgovora na pitanje: što je prosvjetiteljstvo?” (1784), napisanog pred osvit (francuske) građanske revolucije, da najviši svjetovni autoritet, radi očuvanja svojeg zakonodavnog ugleda, neće biti smetnja čovječanstvu prema napredovanju.

U Koricama od kamfora nalazi se reproducirana i fotografija naslovljena “Die Soldatenmania”. Nju je fotografkinja i slikarica Vera Nikolić Podrinska snimila u Beču studenog 1914., nakon što je Veliki rat već otpočeo, i na njoj je “duhovito prikazala militarizam kao začin i ures aristokratske dokolice”. Mlade žene vježbaju strojevi korak, one ironično “oponašaju vojnike na obuci”. Ratovanje je tradicionalno bio muški posao pa je i takva samozaštitna ironija bila posve razumljiva. Fotografija je ciljala prema pretenziji, “maniji”, da se u svrhu vojne pobjede u sukob mobiliziraju i oni dijelovi stanovništva koji ne samo što vojnu obuku nisu bili zakonom dužni proći, nego nju, tako se barem patrijarhalno predmnijevalo, niti ne mogu proći. Benjaminov prijatelj B. Brecht bio je jedan od onih koji su ranije od ostalih uvidjeli promjenu u tome tradicionalnome pogledu na ljudsku povijest i rodne podjele. Njegova Majka Hrabrost i njezina djeca (1939) svraća pozornost na moderna vremena: militarizam je dosegao takve razmjere da nije više ograničen u skladu s postojećom društvenom raslojenosti. Što boga moli Anne Fierling, Majka Hrabrost, obična i priprosta piljarica koja u svojoj trgovini na kotačima nudi vojnicima sitan luksuz, nakon što je izgubila cijelo svoje potomstvo, nije okončanje ratnih operacija, kraj vremenu smrti i sakaćenja. S uspostavljanjem mirnodopskog stanja, ona istoga časa (ekonomski) propada.

Prikaz prilika u zaraćenom Vijetnamu što ga Sontag nudi Zapadu i Sjeveru, dijelovima svijeta nezahvaćenih ratnim razaranjima, ne prepušta se jednodimenzionalnosti. Pa stoga niti sebi za leđima ne sije klicu onog naknadnog razočaranja što su ga europski intelektualci, više od jednoga, doživljavali nakon svojih putovanja po SSSR-u. S jedne strane ona povjerava svojem putopisu kako ju naivnost Vijetnamaca “tjera u očaj”, kako stječe dojam da “njihovu revoluciju izdaje njezin jezik”. “U početku me zbunjivalo odsustvo ironije kod Vijetnamaca”! Prepoznaje kulturnu izolaciju i intelektualni provincijalizam, a sugovornici – liječnici, pisci, akademici – to joj i potvrđuju, oni su “beznadno odsječeni”. “Ja želim njihovu pobjedu. No ja ne razumijem njihovu revoluciju”. S druge, ni privrženost vlastitoj zemlji ne priječi ju navesti “što je u Americi najodvratnije: princip ‘volje’, licemjerna sklonost za nasilje, intenzivan prestiž tehnološkim rješenjima za ljudske probleme”. Svjesna je kako u tim okolnostima, sama će kazati, sudjeluje u komadu političkog teatra čiji su scenarij i režiju ispisali i proveli drugi. Isto tako i da nasljedovanje vrlina Vijetnamaca predstavlja za zapadnjaka znatne poteškoće. Usporedive onima kroz koje su prosvijećeni Vijetnamci prolazili nakon oslobođenja Hanoja 1954. s tisućama prostitutki smještenih u rehabilitacijskim centrima na periferiji glavnoga grada: “Jedini način da zaborave [svoju prošlost] bio je da ponovo postanu djeca”. “Čitale su im se bajke”. “Upravo me moj patriotizam”, govori Sontag, “dovodi u opreku prema vanjskoj politici moje zemlje; ja želim sačuvati čast zemlje koju najviše štujem”. A to je, barem tako himna kaže, zemlja slobodnih i dom hrabrih.

Što današnji aktivizam eventualno nasljeduje od nekadašnjeg radikalizma, to Korice od kamfora iskazuju riječima povodom indijsko-američke teoretičarke Gayatri Ch. Spivak, autorice Kritike postkolonijalnog uma i prevoditeljice Derridine O gramatologiji koja je 80-ih godina dolazila u Dubrovnik kako bi pratila predavanja G. Petrovića. “Dozlogrdilo [joj] je čekati na (re)akciju”. Ona već godinama, predano i aktivistički, “provodi u siromašnim bengalskim selima i na materinjem jeziku tumači djevojčicama i ženama kako je znanje moć i uvjet opstanka”. U tome nasljedovanju jedno ipak, unatoč svemu, ne bi trebalo biti ispušteno iz vida. Reformistički je radikalizam bio radikalan u mjeri opozicije vojnoj intervenciji (u stranoj zemlji) i u mjeri medijskog zadiranja u privatne živote sunarodnjaka koji se (malo)građanski ni u što ne bi šteli mešati, ali ni odreći da se stečena prava brane po potrebi vojnom silom. Već prije pola stoljeća Sontag je uspjela naslutiti kako se “ne čekati na (re)akciju” ne svodi na činove samožrtvovanja: “Živim u neetičkom društvu koje osurovljava senzibilitet i osujećuje sposobnost za dobrobit većine ljudi, ali za potrošnju manjine otvara zapanjujuć niz intelektualnih i estetičkih zadovoljstava”. Solidarnost se s militantnim Vijetnamcima za američku spisateljicu i američku zagovornicu radikalne (reformističke) politike pokazuje stoga tek s “udobnog odstojanja od ljudi i njihove borbe”. “Ja se osjećam kao u staklenoj kutiji”. Za razliku od Vijetnamaca, “’potpunih’ ljudskih bića” koja na promatrača izvana ostavljaju “dojam goleme ‘priprostosti’”, građanski su zapadnjaci split, “rascijepljeni”. Na jednom mjestu Sontag govori o sebi kao “stvorenju s mnoštvom organa vičnih da ih hrani matica kulturnih dobara i inficiranih ironijom”. Bez toga osjećala bi se “podjarmljena”. Pedeset godina nakon “Putovanja u Hanoj” vrlo uspjeli opis unutarnje rascjepljenosti nalazi se u Koricama od kamfora, u maloj (pri)povijesti “Vrtovi Waltera Benjamina”: “ne znam kako pomoći nekome tko ne očekuje milostinju ni pozornost dokonih nego čeka da mu se otvore malene dveri u homogenom i praznom vremenu europske budućnosti”. Za usporedbu: “Ljudi u Hanoju su mi rekli da Vijetnamci ne žele da ih itko žali”.

Foto: Miroslav Kirin, fotografija umjetnice Renate Jambrešić Kirin