Sve objave od knjizevnostuzivo

Predstavljanje autora: Neven Lukačević

Neven Lukačević u posljednjih je godinu dana značajno sudjelovao na domaćoj književnoj sceni s nimalo nevažnim grananjima (čitaj: nagradama) u inozemstvu. On je riječki autor s poljskom adresom koji piše prozu, poeziju i drame, a očekuje se i prijevode njegovih djela na poljski. Ove je zime naša draga kolegica Tea Marković s njim vodila razgovor za naš časopis.

Možete li nam se sami ukratko predstaviti? Kako je izgledao vaš put ka ljubavi prema književnosti?

Pa moj put prema književnosti u biti se ne razlikuje mnogo od drugih koji su postali i ostali zaljubljenici književne prozno-poetske riječi. Mislim, ništa specijalno nije odigralo ulogu da se i sam okušam u pisanju. Nešto črčkate i piskarate još u srednjoj školi ili čak i ranije pa onda krenete na faks, tamo dobijete neke informacije ako ste na studiju književnosti, ali u svakom slučaju sigurno da je presudno onaj početni impuls,ljubav prema književnosti koji vam se probudi još u početku školovanja.

Odakle uzimate inspiraciju? Jesu li to knjige, ljudi, neka osobita povijesna razdoblja ili nešto drugo?

Što se tiče inspiracije ona je posvuda oko nas. Mene osobno uvijek zainteresira nekakav događaj. On može biti označen ili označavati kakvo razdoblje o kojem želim pisati. Tako isto je i s ličnostima, ali i s impresijama o onome što sam vidio, čuo ili sam doživio. Nema dakle planske inspiracije tipa: danas bih pisao ili ću pisati o tome ili tome.

Iza vas je i objavljena zbirka proze, znači li to da proza ima osobiti presedan u vašem životu, a u odnosu na poeziju?

Da, objavio sam zbirku proze, posvećenu stogodišnjici prvog svjetskog rata. Na taj sam način želio to obilježiti jer se u nas malo tko osim Krleže time bavio, a i od njegovih zapisa o tom događaju je prošlo podosta vremena. S obzirom da je to bilo davno, nitko se više i ne sjeća tih događanja jer su svi akteri danas mrtvi pa je i kolektivno sjećanje o tome u najmanju ruku vrlo mršavo. Znao sam da nitko o tome neće pisati pa sam odlučio pozabaviti se time. Šteta bi bilo da se jedan takav društveno-povijesni događaj 20. st. koji je za Hrvatsku isto kao i za Europu najbitniji, najsudbonosniji, jer je odredio sudbinu ne samo država, nego i čitavih naroda za generacije unaprijed, ostane nemarkiran i na proznom polju. Poezija mi je isto tako važna, no u ovom trenutku dajem prednost prozi.

Koji su vaši omiljeni autori i možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Nemam nekog omiljenog autora, ali uvijek volim pročitati pored već spomenutog Krleže i Šoljana, Slobodana Novaka, Marinkovića, Valenta, Nikolu Šopa. Od srednje generacije recimo Radakovića. Volim isto tako Stanka Lasića ili Stanka Andrića. Od pjesnika Krešimira Bagića, Rešickog ili Tomu Bajsića. Recimo, izuzetno mi se dopadaju neki romani i stvari Josipa Mlakića. Ma, ima toga puno tako da bi se o tome dalo pričati!

S obzirom na super-relativizam umjetnosti digitalne ere u kojoj živimo, kakvom u njoj vidite ulogu suvremenog pjesnika/umjetnika?

Danas pozicija pisca, nevažno je li on pjesnik ili prozaist, ovisi između ostalog i o ukusu, trendovima i zahtjevu tržišta. S obzirom da je sve danas materijalno i sve sklono prodaji tako su i književno djelo i pisac postali roba. Sve ima svoju cijenu. Hoće li nešto biti dobro uvelike ovisi o tome je li to onomu tko izdaje financijski isplativo. Ako jest, izdavač će vam omogućiti i drugu najbitniju stvar da vas se prepozna na tržištu ili u tzv. književnom svijetu, a to je marketing, PR itd., dakle sve što je potrebno da se dotični pisac promovira.

Kada bi vas slučajni prolaznik ili suputnik u vlaku upitao za savjet pri odabiru svoje iduće lektire, dakle preporuku jedne knjige, koje bi vam djelo prvo palo na um preporučiti?

Curzio Malaparte i njegov roman Koža.

Kao čitatelj „Književnosti uživo“, kakve su vaše misli vezane za ovaj projekt? Imate li prijedloge, savjete ili možda kritiku?

Hm, ne volim kritizirati, ali u svakom slučaju što se tiče poduhvata poput časopisa „Književnost uživo“ u elektorničkom izdanju, apsolutno podržavam, između ostalog što je to, čini mi se, jedini tip takva časopisa u nas. Dakle tek kad se pojavi više njih možemo donositi kritike ili nekakav konkretniji sud.

intervju vodila: Tea Marković

Foto: Neven Lukačević

Yehuda Amichai: Ne smiješ pokazati slabost

Ne smiješ pokazati slabost
i ne smiješ pokazati slabost
i lice ti mora potamnjeti.
Ali, ponekad,
osjećam se
kao tanki velovi jevrejskih žena
koje padaju u nesvijest
na vjenčanjima i na Yom Kippuru.
Ne smiješ pokazati slabost
i moraš napraviti listu
svih stvari koje možeš staviti
u dječja kolica bez djeteta.

Ovako stvari stoje sada:
ako, nakon njegovanja,
izvadim čep iz kade,
bojim se da će cijeli Jerusalem,
i sa njim cijeli svijet,
oteći u veliku tminu.

Tokom dana postavljam stupice
za svoja sjećanja,
a uvečer radim u Ballam mlinovima,
preokrećući prokletstvo u blagoslov
i blagoslov u prokletstvo.

Nikada se ne smije pokazati slabost.
Ponekad se slamam unutar sebe,
a to niko ne primjećuje.
Ja sam kao ambulantno vozilo na dvije noge,
koje prevozi pacijenta
do Posljednje Pomoći
sa zavijajućim plačem sirene,
a ljudi misle da je to uobičajeni govor.

Ilustracija preuzeta sa http://israelmybeloved.com/jerusalem/

Intervju s Peterom Semoličem: Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma

PeterSemolič_print-1

Peter Semolič, foto: (c) Nina Medved

Ovaj je razgovor sa slovenskim književnikom, pjesnikom, esejistom i prevoditeljem Peterom Semoličem logičan slijed suradnje sa skupinom oko časopisa Poiesis i istovremeno poziv na suradnju., za koju vjerujemo da će se dodatno unaprijediti, kako sam Peter kaže, susretima uživo, čitanjima i radionicama. No, još se puno toga otvorilo u ovome vrlo vrckstom i lucidnom razgovoru, od erotizma, važnosti poezije u svijetu, uloge prevođenja, malih jezika do suradnje sa stranim autorima s kojima ne postoji uzajamna razumljivost na planu jezika, no postoji ona na planu književnosti.

Peter Semolič (1967.) je pjesnik, pisac, autor radiodrama, esejist i prevoditelj. Do sada je objavio dvanaest samostalnih pjesničkih zbirki i roman za djecu “Tipkarski škrat Pacek”, sa svojim djelima je uvršten u približno pedeset antologija kako u Sloveniji tako i u inozemstvu. Za svoj je rad primio više nagrada, između ostalih Jenkovo nagrado (1997.) i Nagrado Prešernovega sklada (2001.). Zajedno s Katjom Kuštrin je suosnivač pjesničkog bloga Poiesis te je s Katjom Kuštrin i Tonetom Škrjancem suosnivač i član uredništva prvog slovenskog pjesničkog časopisa Poiesis. Živi u Ljubljani kao slobodni književnik.

Kako to da ste se odlučili posvetiti poeziji, odnosno, preciznije pitanje, smatrate li da poezija zaslužuje neko drugo mjesto od onoga koje ima sada u društvu?

Odrastao sam sedamdesetih godina prošloga stoljeća još dok je poezija imala značajnu ulogu u slovenskom društvu. Nepisano je pravilo bilo da svako kućanstvo mora imati Poeziju Franca Prešerena, pa je tako bilo i kod nas, no dok je mnogima Poezija krasila police s knjigama, moji su ih mama i stariji brat čitali i čitali i to na glas. Poezija je tako spontano ušla u moj život te sam oko šeste-sedme godine napisao prvu pjesmu. Napisao sam je iz dosade, naime, čekao sam brata da se vrati iz škole kako bismo se igrali. Tako i danas, na neki način pišem iz dosade i lijenosti. Dosada i lijenost tako za mene imaju pozitivnu vrijednost te su usko povezani s pjesništvom – to su oni trenuci kada sam sam sa sobom, dok svijet sa svojim zahtjevima ostaje izvan mene.


Tako je i danas u ovom našem neoliberalnom društvu. Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma. Smrt smo zatvorili u domove za stare, bolest u bolnice, u sitkomima nam snimljeni smijeh “ukazuje” na što se trebamo smijati, istina je, naše su revije pune golih i polugolih tijela, ali to su retuširana, fotoshopirana tijela, koja su potpuno aseksualna, i pri tome ignoriramo postojanje pjesništva…


Ipak, stvarno sam ušao u poeziju kada sam upoznao Danu Zajca, koji je na svaki način bio moj pjesnički učitelj, majstor. Imao sam sedamnaest godina, bio sam usred gadne adolescentske krize i Danetov “poziv” da mu pokažem svoje stihove, pa još više razgovor s njim o mladenačkim pjesmama, otvorilo mi je put u pjesništvo pa preko pjesništva i iz već spomenute krize. Shvatio sam da poezija nije sredstvo za plasiranje svojih problema, nego svijet za sebe, svijet sui generis, i da je pisanje poezije pustolovina kakvih imamo malo; pjesma je također i prostor samopromišljanja – u pjesmu se upisuje nesvjesno i preko poezije sam više saznao o sebi i svojim “stvarnim” problemima nego, primjerice, s druge strane iz  psihologije. Nedugo nakon tih razgovora nastale su pjesme koje sam kasnije objavio u svojoj prvoj pjesničkoj zbirci. Reakcija mojih roditelja je bila tipična za društveno okruženje u kojem sam odrastao: divili su se Prešerenu, ali pjesnika u obitelji nisu željeli. Polako su se pomirili s tim da pišem. Ali sam s time shvatio da se ljudi u biti poezije boje.

Tako je i danas u ovom našem neoliberalnom društvu. Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma. Smrt smo zatvorili u domove za stare, bolest u bolnice, u sitkomima nam snimljeni smijeh “ukazuje” na što se trebamo smijati, istina je, naše su revije pune golih i polugolih tijela, ali to su retuširana, fotoshopirana tijela, koja su potpuno aseksualna, i pri tome ignoriramo postojanje pjesništva…

Ovo “erotizam”, Petre, kako shvaćam, izjednačavate s ljubavlju? Je li to ona ljubav o kojoj govore svi pjesnici i umovi svijeta, a koja je izvrnuta, inverzna…

Ne, erotizam koristim na način kako ga je definirao Georges Bataille. Erotizam po njemu nije spolnost, nego način na koji pojedinac prelazi jaz koji ga odvaja od svetoga. Po Batailleu je temeljno čovjekovo iskustvo ono granice, a koje pruža spoznaju o smrtnosti života. Čovjek je biće diskontinuiteta, ali koje žudi za kontinuitetom, po kojem bi pobijedio smrt. Tu pobjeđuje na polju svetoga, no ne i na polju profanoga – tamo gdje nema vremena, kada čovjek pristupi u sveto, dodiruje vječnost. Kako bi to dosegao, mora prijeći granicu između profanog i svetog te je zapravo erotizam sila koja mu to omogućava. Erotizam je tako život u izobilju koje nadilazi granice te se u njemu susreću reprodukcija i smrt, kontinuitet i diskontinuitet na najosnovnijoj ravni, tako je erotizam vrednovanje života čak i u smrti. Bataille je razlikovao tri oblika erotizma: erotizam tijela, koji se aktualizira u spolnom činu, erotizam srca, čija je aktulizacija romantična ljubav, i sakralni erotizam, s kojim se susrećemo pri predaji bogu. Kao četvrti oblik erotizma je naveo pjesništvo, o kojem je napisao: “Poezija vodi k istoj točki kao i svi oblici erotizma, k nerazlučivosti, k međusobnom prožimanju različitih predmeta. Vodi nas u vječnost, vodi nas u smrt i preko smrti u kontinuitet: poezija je ‘Vječnost. Val do sunca propet, More uzneseno’ (A. Rimbaud, “Vječnost”).” Društva koja teže uniformnosti, sustavno zatiru erotizam jer im je opasan: zabranjuju ga, sankcioniraju, progone, potlačuju… Društvo u kojem živimo ga potlačuje.

To je suština represije na razini društva, od psihoanalize znamo kako razornu moć može imati potiskivanje. Dakle, kada društvo zanemaruje poeziju (kao oblik erotizma), ne nanosi se toliko štete pjesnicima i poeziji, koliko šteti samome sebi – dugoročno to jednostavno neće izdržati.

Poezija zaista zaslužuje drugačije, važnije mjesto u društvu, ali u ovakvom društvu u kakvom živimo, općenito ne može imati takav status. I to je najbolja “zdrava” pozicija koju trenutno treba zauzeti jer onda kada dobije neki status, odmah se pretvara u propagandu, postane dio jedne ili druge ideologije, religije i time se isprazni od sadržaja. Poezija je tako jedna od rijetkih oaza slobode, radosti, erotizma (sjetimo se da je erotizam bogatstvo života, nadilaženje granice, dosezanje svetoga…) i na taj način neupotrebljivosti i neproduktivnosti u našem društvu. Pisati i čitati poeziju je tako otpor protiv postojećega stanja i poziv na promjenu.


Društva koja teže uniformnosti, sustavno zatiru erotizam jer im je opasan: zabranjuju ga, sankcioniraju, progone, potlačuju… Društvo u kojem živimo ga potlačuje. To je suština represije na razini društva, od psihoanalize znamo kako razornu moć može imati potiskivanje. Dakle, kada društvo zanemaruje poeziju (kao oblik erotizma), ne nanosi se toliko štete pjesnicima i poeziji, koliko šteti samome sebi – dugoročno to jednostavno neće izdržati.


Razumijem odluku za izlazak na web, to je posve logično, no osjećate li time da je poezija zaista prisutnija u stvarnom životu, da je izašla iz geta?

Početkom devedesetih sam otišao na tri godine živjeti u Pariz. Jedne večeri sam upalio radio i na jednoj od francuskih radio-postaja su se pitali postoji li u Francuskoj uopće još poezija. Za mene je to bio šok, jer sam Pariz smatrao svojom poetskom arkadijom. Možda je Pariz nekoć zaista bio mjesto pjesnika, no početkom devedesetih tome više nije bilo tako. Radijska postaja je otvorila telefonsku liniju, i pitala ima li koga “tamo” tko piše pjesme, neka nazove i pročita svoje stihove. U nekoliko minuta su prvoj telefonskoj liniji dodali novu, a uskoro još jednu i tako dalje. Na stotine, tisuće ljudi iz cijele Francuske je zvalo i čitalo svoje pjesme u eter. Poezija je stoga opstala i još postoji, ali ne postoji na razini društva u cjelini – od tamo je izgnana, ili je, kao što sam ranije spomenuo potisnuta.

S pojavom interneta, i još više društvenih mreža kao što je Facebook, ljudi su iznenada dobili mogućnost objavljivanja svojih stihova. Ne pišu za držanje u ladicama ili za nekoliko rođaka i prijatelja, već njihova pjesnička riječ ide u svijet. Možda nije toliko sam internet koliko su to društvene mreže na mnogo načina promijenile naš način života na području literature, poezije. Literarne scene su uvijek sklone hijerarhizaciji, a Facebook je te stare, rigidne hijerarhije načeo, razbio. Preko društvenih mreža pjesme dosežu više ljudi nego, primjerice, preko objave u tiskanim književnim časopisima ili pjesničkim zbirkama. Internet i društvene mreže tako djeluju u korist poezije, iako mislim da ih ne smijemo nekritički uzimati zdravo za gotovo.

Facebook je krajnji vid konzumerizma, njegova struktura do kraja zamagljuje granicu između javnog i privatnog, odnosno sve pretvara u “bijeli šum”. Još prije pojave interneta pjesničke su zbirke imale kratak životni vijek u javnosti no, primjerice, u devetnaestom i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Na Facebooku objavljene pjesme umiru praktično u trenutku kad su objavljene, pa tako postaju dio bijeloga šuma. Zbog izbrisane granice između javnog i privatnog pitanje je jesu li objave na Facebooku zaista javne ili su ipak privatne. Za sada ne vidim da bi količina pjesničkih tekstova koji su dnevno objavljeni na Facebooku na neki način utjecala na društveni status pjesništva.

Uvelike imam i osjećaj da sami pjesnici i pjesnikinje poeziju poimaju kao nešto privatno – ako se zadržim na Facebooku – neki objavljuju slike svojih nogu ili pasa, a drugi pak pjesme. No, poezija nije stvar privatnosti, već je stvar javnosti, poezija su snovi koje ćemo jednom živjeti u budućnosti, kao što danas živimo snove pjesnika s prijelaza devetnaestog na dvadeseto stoljeće.

Internet i još više društvene mreže tako na jednoj strani omogućuju nužnu demokratizaciju i u samoj literarnoj sferi, dok su na drugoj strani oruđe potiskivanja na razini društva u cjelini. Dakle, internet i Facebook su za pjesnika izazov: kako prevladati percepciju da su oni jedini medij i uključiti ih u svoj pjesnički tekst? Odgovor ili barem pokušaji odgovora već postoje, na primjer, u obliku e-poezije.

Smatrate li da poezija / umjetnost općenito, ima sposobnost promjene svijeta?

Apsolutno. Pjesnička riječ je sveta i svjetotvorna. Ne zato jer je pjesnik neka posebna vrsta čovjeka (iako je odluka za poziv pjesnika naravno nešto što donosi svakakve posljedice). Poezija nije stvaranje lijepih predmeta, lijepe predmete mogu stvoriti i računalni programi, ali računalni program ne može stvoriti poeziju, jer nema svijest o vlastitoj konačnosti. Samo ta svijest i hrabrost za prelaženje granice, doticanje svetoga, iskoračivanje iz kulturnih i društvenih okova, omogućuju pojavu poezije. Izvori poezije tako leže izvan kulture, izvan društvenoga i s pjesmom u naš svijet ulazi nešto strano, jedan novi svemir.

Najprije je bio list papira, “bijelo ništa”, a potom se na njemu oblikovala pjesma – nešto što do toga trenutka nije ni postojalo. Pjesma postoji na način potencijala, jer se realizira u čitanju, a po svakom čitanju opet na drugi način. Čitanje pjesme zato nikada nije samo čitanje, nego je prije svega doživljaj, iskustvo, a s iskustvom se mijenjaju ljudi i, posljedično, društvo. Moramo biti svjesni da poezija nije reklamni slogan koji djeluje odmah, već djeluje polako, od ispod. Dakle, društva, kao što je i ovo naše, poznaju i strah od poezije – jer slute njezinu revolucionarnu snagu.

Peter, nakon ovakvog razgovora, čini mi se da nemam previše toga za upitati, ali ostaje ona jedna važna stavka: kako prevladati jezičnu granicu, zahtijeva li to od svih nas višejezičnost, je li taj zahtijev jednostavno pretežak? Naime, često olakšavajući i podilazeći samima sebi čitamo samo poeziju na jeziku koji razumijemo, dok mnogo toga što ne razumijemo jednostavno preskačemo. Ja sam u tome uvijek vidio veliki hendikep književnosti, ona treba prevoditelje, urednike, lektore, dok slikarstvo ili glazba to jednostavno ne trebaju…

Naravno, to je veliki problem. Postoje brojni jezici na kojima nastaje odlična književnost, ali koju ne poznajemo jer ne razumijemo te jezike. Tu važnu ulogu ima lingua franca, što je danas engleski. Bio sam na nekoliko prevoditeljsko-pjesničkih radionica, nedavno i na radionici, koju svake godine organizira Centar za slovensku književnost i odvija se na Danima Krasa, gdje smo poeziju prevodili s nama nepoznatih jezika preko engleskog, naravno, u suradnji s autoricama i autorima pjesama. To je izvanredno iskustvo, jer se na taj način dotičemo jezičnog svemira, koje bi nam inače ostao posve stran. Tako, dakle, za online časopis Poiesis pjesnikinje i pjesnike, koji pišu na nama nepoznatim jezicima, prevodimo s engleskog, naravno, opet u suradnji s njima. To je vrlo važno, jer je prijevod uvijek reprodukcija originalnoga teksta, a prijevod prijevoda je opet reprodukcija reprodukcije i suradnja s autorom ili autoricom izvornog teksta je jako bitna. Na taj način, bez obzira na sve zadrške koje imam prema prevođenju s trećeg jezika, svejedno dobro približavamo čitateljima zanimljivu poeziju.

Slikarstvo i glazba su univerzalni jezici i kao takvi su u prednosti pred književnošću, međutim, ja sam “chomskijanac”: vjerujem u univerzalnu abecedu, u to da su jezici na dubinskoj razini (deep structure) isti, da se razlikuju samo na površinskoj strukturi (surface structure) i to nam omogućava prevođenje tekstova s jezika na jezik. Tako je prevodiva i poezija, a poezija koja nije prevodiva najčešće niti ne treba prijevoda (na primjer vizualna ili zvučna poezija…).

I još jedno pitanje za kraj: vidim da na stranici Poiesis pratite cijelu regiju bivše Jugoslavije i da su nam ciljevi slični. Mislite li da su ovakve platforme neka vrsta komunikacijskih oblaka koji će vrlo brzo ući u suodnos s ostalim pjesnčkim/književnim skupinama u Europi, ali i svijetu? Ima li tu klice nekog novog pobratimstva lica u svemiru, da se pozovem na našeg velikog Tina?

U obje Jugoslavije bili su među narodima na ovim prostorima tkani odnosi koje bi bilo i više nego šteta samo prekinuti i odbaciti. Dakle, dobar je dio pažnje u djelovanju Poiesisa posvećen regiji bivše Jugoslavije. Ali ne na način koji bi bio isključiv – mi smo zainteresirani za cijeli svijet, a kad otkrijemo zanimljive pjesnikinje ili pjesnike, pokušavamo njihove pjesme na adekvatan način prevesti na slovenski i predstaviti ih slovenskom čitateljstvu.

U isto vrijeme također želimo raditi na vezama s drugim internetskim časopisima, kao što je Književnost uživo, na koji smo se u mnogim aspektima ugledali kada smo formirali Poiesis. Osobno, imam ideju – ovdje ću vam je reći po prvi put – a to je da s vremenom jedni s drugima na srodnim stranicama, kao što su Književnost uživo i Poeisis, započnemo konstruktivnu suradnju, kako bi se počeli susretati osobno, bilo na zajedničkim nastupima, bilo na prevoditeljskim radionicma, kako bismo stvorili živ protok između književnosti različitih sredina kako na razini teksta tako i na osobnoj razini. Je li ovo početak “nekog NOVOG pobratimstva u svemiru”? Ne znam. Ali, želim da ovo zaista bude tako.

Peter, hvala na razgovoru!

Razgovor vodio i preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: (c) Nina Medved

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Andreja Malta: Posljednji susret

Kvaka je bila siva, metalna, hladna. Kao i zgrada u kojoj se nalazila. Živa suprotnost njezinom vrućem, vlažnom dlanu koji se tresući spremao da je povuče prema dolje i konačno otvori bijelo obojena vrata koja su stajala poput nepobjedive prepreke ispred nje.
Bolnica. Prema bolnici uvijek bi osjećala nekakav prikriveni, zatomljeni strah u sebi. Za nju je bolnica predstavljala bolesti, patnje, umiranja. Osim jedne iznimke. Rodilišta. Tamo se rađa život. To je nešto drugo. Sve ostalo je samo bol i muka.
Živjela je u drugom gradu, daleko od svojih bližnjih. Tako je htio život. S vremena na vrijeme posjetila bi ih. Ovaj put je bilo drukčije. Zvali su je da dođe. Bar na kratko. Što prije, to bolje.
Duboko je udahnula i pripremila se za najgore. Nije znala u kakvom će ga stanju zateći. Polako je spustila kvaku prema dolje i otvorila vrata. Prvo što je osjetila bio je onaj karakterističan bolnički miris. Mješavina sredstava za dezinfekciju, pomiješana s mirisom ostataka nedavno serviranog ručka. Soba je bila bijela, s velikim prozorima i napola spuštenim plastičnim roletama. U njoj su poredana, jedan pokraj drugoga, stajala tri kreveta s malim noćnim ormarićima. Na prvom krevetu spavala je postarija žena. Krevet u sredini bio je prazan. Na zadnjem, tik uz prozor, ležao je on. Plašila se tog susreta, ali sada kada je taj trenutak napokon došao, nekako, u dubini utrobe, osjetila je lagano olakšanje.
Krenula je prema njemu. Ležao je pokriven laganom plahtom ispod koje se naziralo do same krajnosti iscrpljeno, mršavo tijelo. Zapravo, ocrtavale su se linije kostiju. Ruke koje su bile prekrižene bile su pune modrica i podljeva od infuzije koja je i sada tekla njegovim venama. Jedino lice, to njegovo mršavo lice, još je uvijek zadržavalo dašak nekadašnje ljepote. Iz nosa mu je virila plastična cijev. Sijeda kosa bila mu je slijepljena, od znoja i ležanja. Činilo se da spava.
Nježno ga je uhvatila za ruku i tiho šapnula: “Tata… Ja sam. Tvoja Zoja.”
Nije se nadala da će je čuti. Polako je otvorio oči i zagledao se u nju. Nije se nasmiješio, nije izustio ni riječ, samo ju je pogledao svojim izgubljenim pogledom. Već odavno nije govorio. Već odavno nije jeo. Odavno je zaboravio tko je i što je nekada radio. Hranili su ga kroz nos, na cjevčicu, umjetnom hranom. Navodno, punom vitamina i minerala. Da mu produže patnju, što duže to bude moguće.
“Tata”, rekla je opet. “Ma, znaš ti svoju Zoju, je li tako? Samo što se praviš da je ne prepoznaješ”, okrenula je na šalu. Dah mu je bio kratak i slab. Čak se na trenutke gubio, primijetila je u strahu. Polako je spustio kapke i utonuo u polusan. Uhvatila je njegovu izbodenu ruku, još uvijek lijepih, elegantnih prstiju, i polako je dragala. Činilo se da mu godi. Sjela je na stolicu pokraj kreveta. Nije puštala njegovu ruku. Dok je drijemao, pogled je usmjerila prema planinama i šumi u blizini. Nebo su krasili bijeli oblaci iza kojih se sramežljivo skrivalo sunce. Žamor s ulice prodirao je kroz napola pritvoren prozor. Vani se odvijao život svojim ustaljenim ritmom. Budilo se proljeće. A tu, u toj sobi, kraljevala je smrt. Osjećala je to. Samo je bilo pitanje vremena kada će posegnuti za kosom i uzeti još jedan život. Ovaj put to će biti život njezinog tate. Razmišljala je, dok je onako sjedila, ima li ovo produžavanje života, koliko god se to činilo okrutnim, uopće još smisla. Nakon toliko godina opake bolesti koja ga je izjedala i koja se sada hranila ostacima ostataka svega što je od njega ostalo. Ne bi li bilo bolje da ga isključe sa svih tih aparata na koje je priključen i jednostavno puste da ode? U susret vječnom miru.
Odjednom se trznuo, zakašljao i širom otvorio oči. Potom se počeo gušiti. Prvo nije znala što bi. Gušio se sve jače i jače. Pustila ga je, potrčavši prema vratima u hodnik i zazvala sestru. Srećom, sestra se odmah stvorila ispred nje.
“Molim vas, molim vas… brzo… soba 9… Tata se guši!” zajecala je zaprepašteno Zoja i zajedno s njom vratila se u sobu. Tata je već bio poplavio. Borio se za ono malo zraka što ga je nekako uspio udahnuti.
“Odmah izađite! Moram mu očistiti pluća!” viknula je sestra i uhvatila sisaljku za ispumpavanje. Zoja je izašla na hodnik i za sobom zatvorila vrata. Stajala je tako nekoliko sekundi, izgubljena u prostoru i vremenu. Zatim su se začuli krici. Očajnički krici njezinog tate. Parali su joj dušu i srce. Dlanovima je poklopila uši. Bilo je to previše za nju.
Krici su prestali, sestra je izašla iz sobe i kratko rekla: “Sad možete opet ući. Bit će on dobro.”
Ležao je izmučen na krevetu. Čuo se njegov jauk koji je povremeno naglašavao žamor s ulice. Pokraj njega stajao je aparat kroz čije se staklene stjenke nazirala krvava tekućina pomiješana sa sekretom. Sjela je na krevet i stala ga milovati po obrazima. Nekako se primirio. Čak je na tren otvorio oči i činilo se kao da ju je pogladio pogledom. Zatim je utonuo u spokojan san. Ostala je još neko vrijeme sjediti pokraj njega na krevetu. Prisjetila se kako je nekada, činilo joj se da je to bilo doista davno, bio zgodan, pun života i snage. Muškarac za kojim su se žene okretale i došaptavale si uz smiješak. Njezin dragi tata. Prvi muškarac u životu kojeg je voljela. A sada? Kost i koža, patnja i bol.
“Posjete su završene!” provirila je sestra kroz vrata. Zoja se trgnula. Tata je spavao. Žena na krevetu kod vrata počela se buditi. Na hodniku se čuo zvuk kolica s hranom. “Sada će večera”, pomislila je jednostavno Zoja. Digla se s kreveta, poljubila tatu u čelo, pogladila njegovu mršavu ruku i krenula prema vratima. Prije nego što je izašla, još jednom ga je zagrlila pogledom.
Ulica je bila prazna, sunce se već sakrilo, bilo je pomalo prohladno. Krenula je pješice prema gradu, kući. Misli su joj lebdjele u zraku. Pomalo izgubljeno. Već sutra mora na put. Natrag u grad koji je sada njezin dom. Korak joj je bio dug i čvrst. Jednako čvrst kao i bolna spoznaja da je to bio njezin posljednji susret s ocem.

Iva Rogić: Skica

raspadaš se lako
tvoje riječi od porculana
rezbare moje
nepristojne misli
praznim se kao potok
izlijevam iz korita
i ulazim u tebe
šutke te pozivam na igru
hej, tu sam!
ogrni se sa mnom
jer želim da izdržiš vožnju
i kad ti se zjenice
posrame i stisnu
a usne zadrhte
želim ti reći da si
divna
baš takva
i da to ne smijem zaboraviti
tražiš moj pogled
ako ne zakasnim –
neutraliziram tvoj strah
svojim
ako zakasnim –
ne mogu podnijeti
nagost
okrećem se
i šapćem
kako si divna
(i ne smijem to zaboraviti)
osakaćena od straha
blistava od ljubavi
snuždena od mogućnosti
zavidna od neznanja
divna si
svakakva

Foto: www.morguefile.com