Sve objave od knjizevnostuzivo

Miro Škugor: Jaguar

Uz isprekidano, ali duboko grleno glasanje, žurio je hodnikom od uglačanog kamena postupno se uspravljajući u trku.

Na kraju hodnika i jutros su čekale tri Sumeranke. Dok ga je prva snažno držala za kovrčavu kosu, preostale dvije pomagale su mu odbaciti ostatke krzna melaniziranog jaguara. Bila su to vremena kada su velike mačke vladale još samo zapučcima svijeta. Neke od njih mogle su se preobraziti u nove vladare – ljude.

Izbivši na šareni pladanj tržnice prekriven pokretnim mozaikom od uzgibanih tjelesa žena i muškaraca, instinktivno podiže glavu. Prebirao je njuhom po začinskim mirisima kumina, sezama, korijandera, šafrana, papra, đumbira, cimeta, anisa, bosiljaka, celera, kadulje, timijana, češnjaka, palminog šećera, luka i kaffir limete. Među ljudskim mirisima njezin je učas namirisao. A ubrzo ju je i ugledao.

„Moja žena“, prošapta ponosno. Marito joj bešumno priđe s leđa. Blago režući nježno zagrize njen vrat. Ovog puta izostala je bilo kakva reakcija. Iskonski strah odapeo je pogled s luka njezina lica k liku svećenika, koji je levitirao nad lukom što je spajao dva visoka stupa na izlazu s trga. Rukama podignutim u zrak kao da je nastojao nastaviti podupirati nešto što će svakog trenutka pasti.

Slijedeći njezin pogled Marito hitro pogleda uvis. Preko sva četiri kvadrata odavno podijeljenog neba pretrčavale su munje čiji je jedini cilj bio stići ga što prije nanovo prekrojiti. Prostor padajućih i sve manjih komada nebesa silovito je popunjavala tama. I zaborav. Nebeska tijela napuštala su svoje putanje razbježavši se na sve strane. Više ih nitko nije mogao zadržati na okupu. Ni zeleni zmaj, ni crna kornjača, ni tamnocrveni feniks, ni žuti tigar.

Istodobno s komadima neba počeli su padati i manji stupovi uokolo trga. Marito zgrabi ženu okrenuvši je k sebi. „Sjeti se! Molim te, nemoj nas zaboraviti ovaj put“, utiskivao je bezdanim glasom molbu u ambise njezinih tirkiznih očiju.

„Nikad joj ga neću prepričati“, prisegnuo je samom sebi nakon njihovog prošlogodišnjeg susreta. „Kako bez posljedica ikada ikome objasniti da sam upoznao istu ženu koju sanjah nekoliko dana prije?“, opravdavao se bezrazložno. Zapravo, nije htio čak ni pokušati saznati zašto ju je sreo. Ni zbog čega reži svaki put kada vode ljubav.

Foto: www.pexels.com

Marko Gorša: Ljudožder

Ponoć je možda već bila i prošla, Gustave to sa sigurnošću nije mogao znati, dok je pripit izlazio iz gostionice i zateturao naizgled u nepoznatu smjeru širokom lyonskom ulicom. Predugo je prošlo otkako nije slobodan hodao noću gradom, sretao džepare, kurve, beskućnike koji spavaju pod ćoškovima zgrada i prolazima između kuća. Predugo je prošlo otkako je okusio vino, pravo vino. Mogao bi svratiti do neke od ovih dama, pomisli, no prođe ga ta misao prije no što po njoj stigne djelovati. Već je bio izbio na obalu Saône pa prati nekoliko labudova što uspavano klize po vodi do mosta kojim će prijeći natrag u svoj stari život. Mjesec je bio mlad i labudovi na crnoj vodi kao da su bili od srebra. Dok njegove cipele pod sobom grabe kamenje mosta, Gustave slavi svoju prvu malu pobjedu u novom životu.
Ostavlja iza sebe Loyasse na kojem je prije mnogo godina, još kao dijete, sahranio oca, nasilnog pijanicu, i shvatio da mu je samome ionako bolje; ostavlja kaznionicu u kojoj je završio jer je u metežu slučajno nabo nekog žandara trideset četvrte. Ostavlja kurve i ostavlja zatvorske kolege, silovatelje i ubojice vlastitih žena i djece, lopove i razbojnike, i robespjerovsku rugalicu o revoluciji koja proždire svoju djecu. Ne, ne jede revolucija nikoga, znao je Gustave i ranije. Ljudi, ljudi su djecožderi, ljudožderi; ljudi, budale zavedene idejama; i sam je to ranije bio. Još mu je obaviti neke sitnice i, ako sve bude išlo prema planu…
Nije da nije strepio, naravno da jest; otkako je napravio prvi slobodan korak, crv sumnje počeo mu je nagrizati pamet; što ako se za ovih nekoliko godina sve promijenilo? Što ako ga žena ne čeka, kako joj je naredio da mora? Ta, za sve ove godine nije ga ni jedanput posjetila. Opteretile su ga sve te noći bez poljupca, bez dodira. Prošlo je vrijeme nekako, ne zna ni sam, nekako bestjelesno, u razmišljanju. Pomiren je već s činjenicom kako mu sigurno više nije vjerna, kako je njegovo mjesto u postelji sigurno zamijenio netko drugi, netko tko sebe nije okaljao zločinom, i pomalo mu je sad i svejedno, pripit je i bit će drugih dana kad će o tome razmišljati trezven.
Onoga je dana, po uhićenju, čuo kako su neki od svilara pravdali svoja djela podnevnim suncem koje ih je zaslijepilo i opilo im tijela i mozgove, pa su tako mahniti i slijepi ubili. Gluposti. Njega nije opilo ni sunce ni žega, nego kužna srdžba koja je okuražila rulju da postupi kako niti jedan od njih sam ne bi. Glavom izgubljenom u razmišljanjima o onom danu, opijen vinom i noćnim nebom s toliko zvijezda, bez mjesečine, stigao je pod pozor kuće koju je nekada mogao zvati domom. Nikada to više ne će moći.
Kroz susjedno je dvorište došao do svojega i umalo ga je ugrizao pas. Pametna je Laura, možda i više od njega, živinu je nabavila da ih čuva noću od nepoželjnih gostiju. Nije dugo prošlo dok lavež mrcine koja se htjela otrgnuti s lanca nije na vrata dozvao gazdu. Pojavio se na vratima Gustaveov šurjak i laknulo je Gustaveu što ga ipak nitko nije zamijenio u postelji.
Laura je bolesna, već duže vrijeme. Dugačak hodnik do sobe gdje je spavala gazio je, čini se, duže nego most na Saôni. Na vratima mu odlutā pogled na krevetac pod prozorom u malenoj sobi, a pod poplunom bijelo lice djeteta. Prvi put Gustave vidi svoga sina; savlada ga radost i pohita zagrliti svoj porod. Daske na podu zacvile i maleni se, mamuran od sna, nađe u očevu čvrstu zagrljaju. I što ga je jače Gustave grlio, to se čedo više migoljilo i cvililo. Laurin malaksao glas pokušao ga je umiriti. “To je tvoj tata”, ali dijete je plakalo i udaralo rukama Gustavea o prsa i ugrizlo ga za rame. “Nisi ti moj tata!” vikao je. Dijete viče, a otac ga sve više privija o prsa. Gustaveov je stisak postajao sve snažniji i sinove su mu riječi opile mozak i ruke. Opet je i sam dijete, i leži na podu. I njegov ga otac udara nogama, a on viče “mrzim te, ti nisi moj tata, mrzim te, mrzim”; i čuje negdje iza decrescendo Laurina glasa. Osjeća Gustave očeve cipele na svojim malim prsima i čuje svoju, dječju vrisku. Suze mu teku niz obraze; i zatvorska mu je košulja mokra od dječjih suza.
U jednom se u Gustaveu nešto pretrgnulo, u trenu je sve postalo jasno. Nema više galame u mozgu, nema očevih čizama koje ga udaraju, nema dječjeg plača ni Laurina glasa. Ne postoji prošlost i ne postoji budućnost. I ne postoji ni sadašnjost. Sve je zatvoreni krug, i sve se vrti u krug, i sve se ponavlja. Svjedočit će Gustave tomu do kraja svoga života; koščate ruke koje gužvaju bijelu svilu; slika prljavih prstiju oko bijelog dječjeg vrata ponavljat će se pred njegovim sklopljenim očima zauvijek, i kada ih posljednji put sklopi, kada ponovno legne s Laurom u zajedničku postelju, preko, na Loyasseu. Zauvijek će Gustave ostati ljudožder.

Foto: www.pexels.com

Jim Shinebird: Ljubav je trajala šest godina

Dojmila se kao nešto pročitano, svakako intimni iskaz čuđenja. Ljubav je trajala šest godina. Gledajući u tu nedavnu plavičastu prošlost, zahvalan da se to iskustvo razočaranja primirilo i u ovim godinama. Uzdahnem punim plućima na širokom balkonu. Kroz krošnje oblaci sapinju nebo u mračno odijelo, komadić keksa balansira na malom prstu… Šapnem nebu – Nije se ništa dogodilo, osim onoga što sam proživio! – Bili smo nemoguć par u nemogućoj situaciji; boli naših duša često su kozmičke katastrofe. Moja, doduše, slabo zatvorena u tegli za krastavce pa kad je protresem, stiže rasap nebesa u Trećoj čakri. Ok, ne znam za veće zadovoljstvo od mogućnosti spavanja (oktan za ljubav, spoznaju, umjetnost). Kad bih jedne iznenadno bljutave zime uspio zakurit’ kamin izražavanja… našvrljao bih apoteozu šamanskom snu!

Foto: www.pexcels.com

Sanja Bužimkić: Kralj kičmenjaka (kiša)

Kiši kiša kišnim kapima,
kapa kao kišnica,
kisne kukac kosnut kišom,
klizi kiša kišno,
klizavo, konačno,
kroz konačnost kletvu
klizavu kišnu kaže
konačnome kukcu koji
korača kafkijanskom koračnicom.
(Krajnje komična kovanica
koja kazuje kroniku krotkosti
konačnoga kralježnjaka. –
kao komadić komadića Krleže
koraknuo ka krokiju kišnome
koji krotko kazah
kad kiša kapima klizila kućom.)

@ Sanja Bužimkić 2019.

Foto: @ Asja Bužimkić 2019.

Link na video

 

Lovro Katana: Lepet u stepi

Sitnim paperjem vrebam u zamahu
daljinu stepe… Gušim kucaj bila…
Kljunom pred opnom. No, trzni ta krila
legendo sada! Naprijed svom udahu!…
 
Nešto pika me… Sunašce u dahu…
To ciljam kandžom! Beskrajnost bacila
te sa žaokom…! Stepom se odvila
gdje u plavome lepećeš izdahu…!
 
– U smiraj dana, rub mliječnog dok spruda
obzorja crtom pozdravljam da granem
stadu oblaka, ornjava nek luda
 
rog dahne Jutru!… Pupom kad se vinem
jedra u polju, zelen-vela-svuda
prostrem si nebu i pojati stanem.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Umirovljenik

– Baka, znaš ti da ima puno zanimanja? Ali to ti nije ono kao kad si zanimljiv, to ti je kad nešto radiš. I Ima ih puno! Znala si to?
– A otkud tebi to? To si gledao na televiziji?
– Ne, pričali smo o tome u vrtiću. I što želimo biti kad budemo veliki.
– I? Što bi ti volio biti, što bi volio raditi kad odrasteš?
– Znam što ne bih volio biti.
– Hajde, da čujem, što to ti ne bi volio raditi i zašto?
– Ne bih htio biti vatrogasac. Jer je to opasno. A i jako je vruće.
– I još?
– Ne bih htio biti profesor. Jer su djeca zločesta. I izgubiš živce. Kao ti. Ne bih htio biti policajac. Jer njih ljudi ne vole. Makar su dobri i čuvaju nas. Neću biti ni novinar. Jer oni stalno lažu. I nepismeni su. A ja već sad znam pisati.
– Tko ti je to rekao?
– Čuo sam tatu kad je to rekao mami kad je čitao vijesti na kompjutoru.
– Pa dobro, što bi ti htio biti onda?!
– Umirovljenik!
– Molim?! Pa najprije trebaš raditi više od 40 godina da dobiješ penziju. Moraš je najprije zaraditi!
– Ma, baka, ne takav umirovljenik kao ti, nego kao baka Kata! Ona nije radila. Pa se udala. Pa je onda ona dobila penziju. I sad ima veću od tebe! Takav penzioner ja hoću biti! Samo se moram najprije udati!

Foto: www.pexels.com