Sve objave od knjizevnostuzivo

Miro Škugor: Gripa

Kada nas je prije četiri godine sustigla teška gripa, razveselila me vijest da si i ti oboljela.
“Dođi! Lezi kraj mene, da kurimo zajedno”, predložih ti emocionalno dezorijentiran svekolikom ognjicom, ali bez previše nade. No, došla si, Nado, s velikom rajnglom te dostatnom zalihom graha i suhih svinjskih nogica.
Zdravljem nam oklopljeni prijatelji, naravno, podržaše našu karantensku obzirnost prema trećim licima i tijelima.
Nažalost, ozdravili smo za svega tri dana.
Danas, kao slavom ovjenčani jelen zavidnog rogovlja, želim sebi priznati kako ću našu prvu i jedinu zajedničku gripu pamtiti zbog dva dokaza.
Naime, još se živo sjećam kako ritmično sloguješ da si pilot Gripena na borbenom zadatku dok me onako iznemoglog uspješno spustaš sve do kraja dugopistnog srha pri rubu kreveta.
Gripa, dakle, nimalo ne utječe na stanja pojedinih vrhunaca.
A kako tek zaboraviti šepanje do kiropraktičara nakon što si me preznojenog uvjerila da bol iz leđa i kralježnice najbolje odstranjuje klizeća “masaža” tvojim stopalima?
Gripa mi je, eto, otklonila svaku sumnju u neimanje kralježnice, makar i trajno oštećene.
Znam da je ni ti nećeš tek tako prepustiti zaboravu. Čuo sam kada si Ani tijekom šopingiranja “Bipom” u telefonskom razgovoru rekla: ”Nikada me više nijedna budala neće nagovoriti na godišnji odmor tijekom najveće zime i najžešće epidemije gripe koje su u zadnjih desetak godina okovale i poharale hrvatski jug, sve do Crne Gore.”

Foto: www.pexels.com

Julijana Plenča: U opatijskom kafiću

sjedili smo u poznatom
opatijskom kafiću,
ljudi su prolazili,
konobarica je prolila kavu,
prijateljice su gledale
slike na mobitelu,
a mi smo pričali
nevezano, pomalo umorni,
skačući s teme na temu,
spominjali smo filmske scenarije,
suvremenu poeziju,
prozu Bukowskog
i Millera…
ne htijući, meni su se vrtjele slike
pročitanog tvog romana
Žene, luđaci i malo dobrih pedera,
mogla bih se zakleti
da je odnekud dopirao miris
pilećeg paprikaša.
sigurna sam,
nikada ga
više neću kuhati.

(iz ciklusa “Roklicer i ja”)

Foto: www.pixabay.com

Vanda Franičević: Raslojavanje duhovnog

Uz istoimenu izložbu Alme Božanić Čače, Dugopolje, 5. do 15. prosinca 2019.

Komiška slikarica Alma Božanić Čače već od početka izlaganja pokazuje sklonost apstraktnom promišljanju maritimnog pejzaža. Postupnom razradom u stvaralačkom procesu, prevodi zbilju u apstrakciju i na taj način onemogućava potpuni otklon k apstrakciji iako zalazi u istu na račun suštine organskog, ili same motive dovodi u položaj apstraktnih formi. I prilikom prepoznavanja potpune apstrakcije, pitamo se je li to ona zaista, dok pri fazi ekspresionističkog pejzaža uviđamo slikarsku tehniku apstraktnog ekspresionizma. U Alminu slikarstvu uviđaju se određeni uzori i odmak s obzirom na likovnoumjetničko razdoblje, te utjecaj koncepata likovnosti na globalnoj razini, sukladno multimedijalnom ostvarenju suvremene komunikacije. Paradigme likovnog i duhovnog rezultiraju identitetskim poimanjem povijesnih reminiscencija i tako nailazimo na refleksiju neposredne prošlosti svjetovnog, odnosno stacije spoznaje u odnosu na novozavjetno kršćanstvo.

Alma Božanić Čače: Diptih

Poetična koncepcija perspektive, ili apsolutna naspram plošnoj slikarskoj perspektivi, različiti rubovi forme, čvrsta kompozicija i kolorističko određenje pozadinskog fluida te otvorena kompozicija bez rubnih ograničenja – kompozicija beskrajnih značaja sistema i onih određenih u kontekstu prizora pejzaža, opće su odrednice autentičnog slikarstva autorice koja njeguje motive organske zajednice i posebnu pažnju posvećuje tretiranju površine pri čemu, kategorijom kontrastiranja reljefnog i glatkog te frakcije, izlaze iz plohe (slike) i motiva zavjese, plastične stilizacije i oblici dimenzije bestežnog.

Alma Božanić Čače: Pjonta

Faktični momenti uvijek crne ili hladne boje, dok pojava apstraktnih oblika tople boje sugerira spajanje dviju različitih faza slikarskog ciklusa, djeluju kao razrada mrlje u ekspresionističkoj fazi figurativnih prikaza, ali sadržanoj u apstrakciji zasebnih slučajeva prostornog relativizma. Deblji nanosi kistom oznake su teže elementarne forme koja nije ona arhitektonske veličine, moderne, tvorničke i betonske, ponekad brutalističke cjeline. Takvi snažni volumeni kao i kontinuum, odnosno raspon ekspresionističke figuracije tadašnjosti, asocijativi su pri osviještavanju utjecaja ratnog stanja na duhovnost i etiku postmodenizma.

Zadržavajući poetiku autentičnog stvaralaštva na razmeđu povijesnih formacija, umjetnica ostvaruje likovnost događanja memorijabilnim i meditativno-kontemplativnim kompozicijama naturizma i ujedno neutralizaciju semiotičkih nezavisnosti. Takav slikarski entitet podrazumijeva promatračka svojstva bića-gosta i odnos naspram samoći i šutnji kao odrednicama čovjekova stanja u okružju – monumentalnog, koji je sam habitus. No, s pretpostavkom sjecišta semiotičkih polja u vidu kakvih izvorišta leta misli, mijenja se estetika ductusa ili projekcije izgubljene figuralnosti kao iluzije drugosti.

Lirski identitet pejzaža podjednako je sadržan u intimizmu nekoliko planova nastalih slikarstvom nadslojavanja i asimetrije nelinearnog: prepoznavajući prizore mjesta Komiže, uočavamo preklapanje stvarnih isječaka pejzaža od kojih jedan djeluje projektivno, dakle kao preslik u kompoziciji zbiljskog, projekcija locusa koji ne pripada tom stvarnom, što ostvaruje kakvo polisemičko platno i djeluje kao razotkriveni palimpsest ili kao uvid u neki drugi habitus nadslojavanjem metapejzažne projekcije arhetipske naravi. Prikazi dijela ceste ili mediteranskog grada, u nestajanju, znatno su drugačiji od prethodno navedenih, kao i primjerice od prikaza plaže Kupinovac, prepoznatog s obzirom na izvjesno stilizirane terasaste parcele te izvor vode, unatoč nadslojavanju horizontala metričko-gravitacijskog polja i konačno uvidu u staklenu površinu broda, prikaza pri ideji nastajanja ili obnavljanja. Vratimo li se motivima antropološke sjene, iščitava se opomena apotropejskog značaja za duše blaga.

Naslovna ilustracija: Raslojavanje duhovnog

Tino Prusac: Na suprotnoj strani Mjeseca

Vjerujem da bi bilo veličanstveno
podići pozdravni pogled ka mekim pastelom oslikanom nebu
staviti dušu i um na jednostavnost
i biti kreativni vjetar.
Pokušati pobjeći od zabluda stvarnosti
iz labirinta koji je izgubljen u nama
nestati iz kaosa koji se krije
na uvijek istoj dugoj i tamnoj cesti.
Uzeti u obzir nebo oslikano strahopoštovanjem
gdje poezija jede svoju radost
kao izmrvljeno obećanje blaženstva
ili jede svoju agoniju.
U komediji pogrešaka u oku promatrača
kao da samo jedna rana odgovara svima
a cinizam služi kao protuotrov za tugu.
Pogledati u izmaglicu kroz koju se vide sjene pjesnika kako lutaju
poput duhova među sjajnim zvijezdama
a njihova se refleksija kotrlja poput vodenih kapljica
ili kao odsjaj običnog mjedenog kruga kojeg oblače oblaci.
Ipak treba ostaviti svoj otisak
na način koji udahnjuje život u mrtve riječi
gdje je svaka emocija jedinstvena životna misao
mrvica iznesena iz sna.
Nadam se da ću noćas vidjeti nebo
poput reinkarnacije pjesnika koji je pobijedio smrt
koji je ostavio buket ruža
kao posthumne pjesme na vlastitom grobu
i stihovnu glazbu sjena na suprotnoj strani Mjeseca.

Foto: pixabay.com

Ksenija Kušec: Babuške Sandre Karabaić

Babuške Sandre Karabaić

Zbirka Babuške počinje pričom Otok je tijelo.
Kao i ostale priče u knjizi ona je vrlo kratka, pa i kraća od ostalih. Dolazim u napast da prebrojim riječi i da kažem kako u malo znakova s prazninama saznajem sve – o otoku, tijelu, knjizi, spisateljici. Da saznajem o onome što me čeka u narednim pričama. Barem imam takav osjećaj.
Već u sljedećoj priči Tišina, nos mi je pun mirisa ovčje balege, a oči pune njene bake i djeda. Zatvaram knjigu i vidim svoju baku. Sad mi je nos pun njenog mirisa. Prisjećam se bakinih izreka kojima je punila moju glavu nehotice: umij se hladnom vodom, bolje ćeš raspoznavati istinu od laži. Opet otvaram tu priču, i opet sam s njenom bakom i ovcama.
Čitam knjigu napreskokce. Sad ovu priču, sad onu. Ako vidim da piše o smrti, odlažem. To ću kasnije, kad budem boljeg raspoloženja. Miris koji Sandra Karabaić opiše u priči, odmah se naseli u nos, nakratko budeš u njezinom svijetu, a onda ideš razmišljati o istom takvom, ali svom. Ta vještina ili način pisanja ili glas koji te potakne na razmišljanje o vlastitim majkama i bakama, ima li ime? I ne radi se samo o mirisima. Najviše se radi o osjećajima.
Na primjer, osjećaj samoće, praznine i napuštenosti već od prvih riječi zavlada umom ili dušom čitatelja u priči Pogrešan otok. Iako je početak živahan, provlači se neka nit koja svoj završni udarac dobije u zadnjoj rečenici. ‘Totalno u sridu’, kako se obično kaže, a onda počinje razmišljanje o mojem pogrešnom otoku i o tome kako je dvjesto metara razdvojenosti iz priče, kod mene zapravo petsto, i kako se nikad više nećemo sresti. Nakon priče trebam tišinu. Nakon svake Sandrine priče trebam tišinu.
A nikad više nisam srela niti nju. Doduše, ne radi se o posvađanim Djedovima, radi se o nekoj drugoj gluposti, nešto s majkama i njihovim nevraćenim knjigama ili nekom još banalnijem nesporazumu, ali osjećaj nepovratnosti koju je ta priča izazvala još dugo teško leži u mom želucu, pa imam potrebu izaći među ljude i voditi plitke razgovore, samo da je zaboravim. Ne priču. Nju. Kako i zašto ne smijemo ili ne možemo biti zajedno, na to pitanje nemam odgovor, a nisam ga našla niti u priči. Samo sam našla nekog tko je ispričao moju životnu priču.

Je li u tome stvar? Da pronalazimo svoje priče u piščevim? Da se poistovjetimo? Problem je u tome što se u mnogim knjigama može naći mnogo životnih priča.

Je li u tome stvar? Da pronalazimo svoje priče u piščevim? Da se poistovjetimo? Problem je u tome što se u mnogim knjigama može naći mnogo životnih priča. Kineski mudraci kažu da je taj broj konačan, da nema bezbroj zapleta, nego da ih ima toliko i toliko. Kad čovjek malo razmisli, možda vidi da su oni u pravu.
Sve su priče ispričane, sve su priče ispričane mnogo puta, ali biti uvučen među riječi, među likove, u mirise, zvukove, na mjesta, događaje i osjećaje, to se rijetko događa. Kad se dogodi, onda čitam pažljivo, da mi nešto ne pobjegne, odlažem knjigu, mislim o njoj. Ne čitam druge knjige istovremeno kao što ponekad činim. Tako sam se ponašala dok sam čitala Babuške. Ponekad sam neku priču počela čitati, ali sam je odložila. To je bilo zato jer sam znala da ću biti uvučena u nešto bolno na što nisam bila spremna taj trenutak.
Sandra Karabaić piše kao da piše o životu čitatelja, a ipak piše o svojem. Ona ima baku, majku, kćer. Imamo je i mi, a nakon čitanja imamo osjećaj da smo se međusobno upoznali, moja majka njezinu, njezina baka moju, i da smo i mi njoj ispričali svoje teške priče koje nam vječno odzvanjaju u glavi.
Babuške čitajte po redu, a taj red možete postaviti sami. Ako vidite da će se u priči raditi o nečem što vam je trenutno teško, čitajte je kasnije, ali je čitajte.
I, ostavite si mogućnost da budete neko vrijeme sami u tišini nakon svake pročitane.

Nada Vukašinović: Šećerna vila

Nisu te naučili gledati u nebo,
a nebo je danas moćno,
teško,
al ne boj se,
ne može ti ništa
to malo kiše,
opasnija je ona kiša u tebi,
plavi i prelijeva se,
a ti šutiš, grcaš
i potpisuješ se na stvarima,
dok mrak ti obuzima tijelo

Nisi ti šećerna vila
i nije to tvoj ples,
ne možeš se svima svidjeti
i nećeš se vratiti na bis,
nisu to prave suze,
ne boj se, nećeš se rastopiti

Željela bi ti da je drugačije,
ali nije,
htjela bi ti da je više,
ali nije,
mislila si da je više stepenica,
al bile su samo tri,
mislila si da je odredište nepoznato,
al nije,
neće biti reprize

Ipak ne žuri tamo,
u sjenu, u mrak
budi još s nama,
budi vidljiva,
pruži priliku tijelu,
podigni glavu,
ispravi ramena,
uspori kretanje,
nauči šetati

Ne tražiš izgovore za oblake,
pruži priliku suncu,
da ti obgrli ramena,
da popuni mračna mjesta i
napukline,
odluči danas,
pretraži puste plaže
i kreni na put,
i mali korak je odredište
i neonska reklama je svjetlo

Nisi ti šećerna vila
i nisi u Klarinom snu,
nije to prava kiša
i nećeš se rastopiti,
ne još,
završi što si započela,
zadrži sjaj u očima,
popravi ruž na usnama,
previj rane
i pleši svoj ples
makar i na vulkanu

/21. 11. 2019./

Foto: pixabay.com

Krunoslav Mrkoci: Nosila je prelijepu košulju

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Što sam stariji
sve mi je manje stalo
do određenih društvenih događaja
zbivanja i ugleda
Gade mi se sve te
tričarije

Guram si prst
u grlo
da povratim uspješnije
Ne znam je li to zasićenje
ili sam u nečem
pogriješio

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Lijep je ljetni dan
Gledam je kako se njiše u hodu
u povišenim sandalama
u kratkoj traper mini suknji
Retro stil je in
Vitko mlado tijelo
Noge k’o u priči
Plava kosa pada joj
niz ramena
Prava nijansa ruža
na usnama

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Što sam stariji
sve mi je manji
interes za društvena događanja
Uživam u sitnim svakodnevnim detaljima
Pogled u daljinu
panorama grada, priroda, zelenilo
Zgodne mlade djevojke
Mala zadovoljstva
estetskog karaktera

Foto: pixabay.com