Sve objave od knjizevnostuzivo

Florian Hajdu: Na zvezdi željopadalici

Dolaze praznici sami
samima
želeći samima
nadajući samima
voleći zauveknoostavljenim samima
čekajući večnozaboravljenim samima
moleći nemajunikoga samima
ostavljenim nejakobolesnima samima
dolaze praznici sami
starima
pogledoprikovanih imitat vratima
nikada neotvarajućima
morem
vazduhom
zemljom
kišom
oblakom
sunčevim zrakom
injem
srpolikom mesečinom
zatvorenim očnim kapkom
ispruženim željoprstom
sveizgubljenim osećanjema…

NAREĐUJEM

Praznik kod Boga
ako ga ima
iznad svih dosadašnjih Isusa
njihovih bližih daljnjih rođaka
da stvori za sve…

VOLJENO
VESEO
UŽIVAJUĆE SREĆAN
ZAUVEKNI
PRAZNIK

Da više niko
ako ne želi
ne bude sam
odbačen
izgubljen
star
mlad
da pored sebe ima
bar
svog jednog Barnia…

Na zvezdi željopadalici.

Foto: www.pexels.com

Saša Mikić: Šamar prosvjetljenja

Vudu klinke mame svojom žbukom i cementom,
utješna nagrada turbo folk i disco lutke, velikoj su većini.
Nude svima pejotl skriven u tegli lažnih feferona,
ista stvar kao zezati svoje pretke, na groblje im otići.

A ja ne samo da volim ljute feferone,
zapravo obožavam ih bez kočnica.
Da li zato virusi uporno vrište moje ime?
Kunem se nisam ih slučajno zgazio.

Leptir saznao da je još uvijek gusjenica.
Priziva svece i apostole na ouija ploči.
Zašto je pustio zaleđenu dugu u moju sobu
bez uputstva za upotrebu i bez brnjice?

Žao mi susjeda, usamljeni je grafit na zidu,
zauvijek mu crveno na semaforu.
Pitam se gdje je Onaj tko je izmislio cjepivo
za epidemiju kolektivnog nihilizma?

Samo jedan pogled na M40 galaksiju
i ljubavna avantura se rodila.
Kugla koja namiguje, zaljubljeno me gleda.
Kako joj samo uspijeva da zagrli sve moje mane?

Sada znam, tamo me netko,
konačno iskreno ljubi i voli,
ili ipak ne,
ali definitivno možda.

Zato i svako proljeće jato prepariranih ptica
k Njoj putuje i po cijelom nebu biva
razneseno unakrsnom paljbom
vjerskih krivolovaca.

Teorija urote postala svakodnevna praksa,
tuđi džepovi puni lažnih novaca,
a stoički kilometri tišine u meni na sve to
još više rasplamsali moje osjećaje prema njoj.

Rekla si sutra uvijek sutra,
prošao mi vijek trajanja.
Oprez! Sklizak pod od toga političkog dijaloga,
a ja i dalje letim iznad svega toga.

Teško je doći k tebi,hodati po visinama,
skakati od zvijezde do zvijezde,
znam, čeka me čistilište u vešmašini,
jedini program mi opera,nikad tv sapunica.

Pripazi ubuduće što jedeš
da to ne bi pojelo tebe!
Reče mi mudrac na latinskom
prerušen u kuhinjskog pauka.

Istina dogodila se, zapisao točno sam,
čitam sve ovo,baš i nema mi nekog smisla,
bit će prenaglo sam mudrošću prosvijetljen
tijekom svete mise od jednog karizmatika

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Lakonoga tišina

zaronim u bezglasje
u lakonogu tišinu paukove mreže
u tugu
koja poput bujice jeca
ruši stijene
i poljsko cvijeće
klati se o vratu davljenika
srasta sa mutnim mislima
raspiruje nespokoj ponoćne tame
dima i tišine

što su isprazna obećanja
argumenti prepuni nemira
prosuti kroz noć
dok im smisao briše
tek kap jesenske kiše

Iz opusa Okus opore svile

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Danas je bio pad

Koga? Čega?
Pa carstva bez imena…
Još jedna nada srušena.
“Nemam ni za pljuge,
A sanjam o milijunima”
Ne znam kako bi ti pomogla.
Ne znam ni sama
Čega sam se ikad domogla.
Tone uzaludnih stranica
U kojima su gubljenja pobjeda,
A usputna bježanja
Tek junački pretrpljenih
Nekoliko treptaja…
Danas nije išlo… ništa.
U startu.
Pa je odlučen pad.
Ne planiran, ali namjeran.
Ne spontan, ali dosljedan.
Koga? Čega?
Još jednog sna bez imena.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Djeca izgubljenog vremena

Neobičan dan polako nestaje,
uranja u ocean mraka
ispunjen ranjenim dušama izgubljene djece
koja opet sanjaju nemirne snove o rastanku.
Iako uplašena
prkosno izvikuju imena poznata.

Njihove riječi rasute
odjekuju prazno,
nerazumljivo u svoj toj buci iz koje izviru.

Nitko ih ne čuje,
ne vidi,
možda i ne treba više.

U daljini
bubnjevi tupo odjekuju,
kao da prizivaju nove sukobe.

Možeš li što učiniti?
Možeš li zanemariti sve svoje izmišljene prijatelje
i pomoći im samo još ovaj put?

Ne brini,
poput tebe i oni su usamljeni,
na kraju ostavljeni,
zaboravljeni od svih.

Poput tebe i oni
samo trebaju nekoga, tko neće im suditi,
tko prihvatit će njihove male ruke,
tko uvest će ih iskreno u svoj svijet.

Dopusti im živjeti
i sjeti se kako ti je bilo na početku.

Usporedi život koji imaš
s onim koji mogla si živjeti,
biti netko drugi, potpuno drugačiji.

Taj život opet možeš imati,
samo prihvati ih sve.
Neće ti to zaboraviti.
Ta djeca odraz su tebe same.

Sva ta djeca to si ti.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Vježba

Pila je uznemireno, kao da želi pobjeći od nečeg. Oko nje je brujao grad. Nije se obazirala na nj. Ni na prolaznike, ni na zvukove, ni na ono što je pila. Važno joj je bilo da je toplo, da uz šalicu može ugrijati smrznute prste i zauzdati nemir što je čučao negdje u trbuhu, strepnju što se gnijezdila u predjelu grudnog koša vibrirajući tek toliko da joj dopusti da dođe do daha. Pogled joj se upinjao da se za nešto uhvati, da se objesi o nekakav prizor, ili predmet. Htjela je nestati iza zrcala, s tog mjesta promatrati vlastitu odsutnost, sve smisliti ispočetka, izmisliti se. Barem kao stilsku vježbu. Pruži korak da uhvati tramvaj. Nasmiješi se u prolazu jatu djece što su pred kazalištem čekala ulaz na predstavu.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 8. dio

Otac

Bijeli Renault Megane, lagano, gotovo sasvim nečujno klizio je vijugavom cestom između strmih brda obraslih gustom šumom. Promatraču iz zraka činilo bi se kao da malena bijela buba plazi savršeno slijedeći krivine vijugave staze, i to popriličnom brzinom. Prizor što ga u prirodi često možemo vidjeti kada promatramo zelene biljke i razne bubamare i ostale malene insekte dok se ubrzano kreću stabljikama i listićima. Tako bi se nekom, iz zraka, mogao učiniti i ovaj Renault. Bruno ga je kupio prije otprilike godinu i šest mjeseci. Volio je francuske aute; još od djetinjstva. Njegova majka 80-ih godina vozila je Citroena. Francuski automobili imaju izvrsne amortizere i osjećaj udobnosti u unutrašnjosti.
Mjestimice, automobil bi utonuo u duboku sjenu šume koja se s jedne i druge strane nadvila nad cestu, dok bi mjestimice opet začas izbio na dionicu obasjanu suncem. Cesta ga je vodila iz šireg zagrebačkog područja na sjever, u brda, gdje se dodiruju i razgraničuju geografsko i administrativno područje Prigorja i Zagorja. Cesta se sve više uspinjala. Tabla je upozoravala da ovdje završava administrativno područje Zagrebačke županije. Bruno je bio na putu k svome ocu. Sinoć oko 20.30 sati nazvala ga je očeva susjeda Katica i s izrazom sućuti i pažnje u glasu priopćila mu da je njegov otac preminuo. Bruno se iznenadio. Nije ovo očekivao. Stari je bio još vitalan i pokretan. Nije da je bio baš nešto previše povezan s ocem. S njim nije proveo mnogo vremena. Više su mu u sjećanju bili očevi roditelji, djed, a naročito baka, kod kojih je provodio još od ranog djetinjstva gotovo svake ljetne praznike. Brunin otac bio je po zanimanju veterinar: dr. vet. med. Mnogo vremena provodio je uvijek po terenu. Kod kuće bi uglavnom samo spavao. Bruno se sjećao da je njegov otac ponekad i tijekom noći ili ranog jutra dobivao telefonske pozive seljaka kojima se upravo tad krava počela teliti ili kobila ždrijebiti. Posao i život veterinara je naporan i težak. Veterinar je vjerojatno jedini od svih vrsta doktora koji je od jutra do večeri okružen blatom, smradom i životinjskim izmetom. Ili s rukom do lakta u kravljoj vagini vrši postupak osjemenjivanja. Gradski veterinari, za razliku od seoskih, su druga priča: oni se ne bave s kravama i sa svinjama, nego sa psima, mačkama, kornjačama, itd. Njegov stari bio je seoski veterinar starog kova. Rijetko kod kuće, većinom na terenu. Nije ni čudo da njegov i majčin brak nije uspio. Za finu gradsku gospođu, kao što je bila Brunina majka, brak s tamnoputim, temperamentnim zagorsko-prigorskim veterinarom nije bio najsretnije rješenje. Ne, uopće. Nakon razlaza, kuća i imanje Bruninih bake i djeda, postala je očeva polazna baza. A i posao po okolnim selima mu je odatle bio bliži.

Prateći poznatu liniju ceste, u tišini, Bruno se zamislio. S razmišljanja i prisjećanja na oca i na djetinjstvo, misli su mu krivudale i bježale na sadašnje njegovo stanje. Da; kakvo je moje sadašnje stanje? Što ja to zapravo u životu imam? Kakav je moj život? Bruno je bio svjestan poprilične i velike razlike u godinama, od dobrih 17 godina, između sebe i Antonije, njegove sadašnje djevojke. Znao je da su takve veze često izložene specifičnim kušnjama. Znao je da u takvim vezama stariji muškarci su ti koji u pravilu ostaju kraćih rukava. Pogotovo u današnje vrijeme. Mlađa žena, nakon nekog vremena, zadovolji se dosadnog, a možda njoj i pomalo sputanog, nedovoljno uzbudljivog života sa starijim muškarcem. Muškarci s oko četrdeset godina nisu za otpis; to nikako. Ali oni već imaju neke svoje rutine, i navike od kojih nisu spremni izostajati. A mlada djevojka željna je života, i svakojakih podražaja i iskustava. Pa još je mlada, i neiživljena. Pored starijeg muškarca, koji gotovo da bi joj i otac mogao biti, mogla bi se početi osjećati uskraćeno. Uskraćeno za izlaske; za nova iskustva; za neke nove drhtaje i treptaje. Svakom s vremena na vrijeme treba promjena, a mlada žena sa starijim muškarcem ima itekako dobru izliku, razlog i opravdanje za nužnost promjene. Svega je toga u svojoj glavi bio svjestan Bruno. Da, i Antonija bi nakon nekog vremena mogla odlepršati, razmišljao je Bruno. No, to su rizici života. Dok traje, traje; bitno da je lijepo dok traje. To je jedino što možemo ugrabiti: trenutci privremene sreće i zadovoljstva. Što preostaje? Duga jesen života, i utonuće u starost, u umor, onemoćalost, nezainteresiranost; povlačenje u kutak stana, u izolaciju … Razmišljajući tako, Bruno se opet u glavi vratio na činjenicu očeve smrti. Otac je bio veseljak; uvijek optimistično i vedro raspoložen. Nikada nije pokazivao težu ili mračnu stranu; sve je okretao na smijeh i na šalu. Optimizam kao strategija i taktika. No, sigurno je mnogo toga držao u sebi: strepnje, nedostatke, svoju životnu sudbinu i spoznaju o istoj.
Brunin otac volio je popiti. Mnogi seoski veterinari se propiju na svom poslu; postanu alkoholičari. Gotovo svaki seljak, gazda, ponudi doktora veterinara vinom; najčešće nekom bijelom, kiselom, jakom sortom. Od toga se, u kombinaciji s gaziranom mineralnom vodom, slažu dobri, ali i podmukli zagorski i prigorski gemišti. Rokneš tri takva i u svom si elementu. Pa u auto, i na put do drugog gospodarstva gdje su svinje upravo dobile dizenteriju. Veterinar uvijek sa sobom nosi crnu torbu s priborom, injekcijama, špricama, lijekovima. Na znak i najmanje bolesti uzgajivači svinja dižu uzbunu. Zovu veterinara kojem ne preostaje drugo, nego, uočivši začetke epidemije, našopa svinje antibioticima. Za svaki slučaj. Sve meso iz uzgoja prepuno je antibiotika i drugih tvari. Uzgajivači ne žele i ne mogu riskirati kolektivni pomor. To bi ih upropastilo financijski.

Skrenuvši na sporednu cestu, nakon dodatnih 10-ak minuta vožnje, zaustavio se na jednom pošljunčanom dvorišnom prilazu. Bila je to očeva kuća i dvorište. Tako poznati Bruni, s crvenim i lila cvijećem u teglama na balkonu prizemlja, ova kuća koja ga je povezivala s danima djetinjstva, odjednom mu se učini strašno praznom i pustom. Kao da je na trenutak, na sekundu, osjetio nekakvu duboku žalost i tugu u sebi. No, nije bilo vremena za takve osjećaje. Na tratini pored kuće uskoro se pojavila susjeda Katica, starija gospođa, udovica koja je, činilo mu se, simpatizirala Bruninog oca.

– Dobar dan – rekla je pristupivši mu. Vidjelo joj se oko očiju, i po podočnjacima, kao da je plakala nedavno. – Primi moju sućut – rekla je i zagrlila ga. Bruno se nije osjećao nelagodno. Čak mu je i prijao takav kontakt. Naime, kako je bivao stariji, sve su mu se više i više činile sve te ljudske geste i običaji prirodnima, normalnima, pa čak i potrebnima. Sa starenjem i sazrijevanjem kao da je sve više imao razumijevanja za ljudsku nesreću i tugu, a istodobno sve manje strpljenja za bavljenje ljudskom glupošću i zabludama. Život je prekratak za gluposti. Autentičan život i stvarnost, koji čovjeka čine čovjekom, i jačaju ga, izviru iz nevolja, poteškoća i prepreka. Čovjek se kali i stvara u teškoćama.

Susjeda Katica je istaknula da je Bruninog oca Zdravka poznavala još od kada se, kao mlada žena, udala u susjedstvo. Otključala je kuću, od koje je očito imala ključ, jednako kao i Bruno. Otac je imao, očito, puno povjerenje u tu ženu. Ušavši u kuću, odvela ga je do sobe, i pokazala mu krevet. Otac je ležao mirno na leđima na drugoj strani velikog starinskog bračnog kreveta. Bio je odjeven u crno odijelo i bijelu košulju. Ruke su mu bile položene na trbuh, jedna na drugu, kao za vrijeme molitve. Djelovao je sasvim mirno i spokojno. I Bruni su lagano zasuzile oči. Smrt ljudskog bića, a naročito onog s kojim smo podijelili nekakve, pa makar i rijetke trenutke bliskosti, sada, kada ga vidimo ovdje tako mirnog i ukočenog, sjeća nas i naše smrtnosti i konačnog odredišta svakog ljudskog života: nestajanje, i zaborav. Bruno je znao kako to već ide. Doživio je već prije smrt prvo djeda, a onda i voljene bake. A sada, eto, i otac.

– Evo, tu sam ga našla, jadnika … – rekla je gospođa Katica, i rukom pokazala na bližu stranu kreveta, suprotnu od one na kojoj je sada ležao. Oči su joj zasuzile. Onda odjednom kao da se smirila i pribrala, pa je rekla:
– Nisam znala dal ‘ je dobre i pametne da vam ove govorim, ali mislim si da bi vam ipak trebala reči.
– Kaj je bilo, gospođo? – upita Bruno.
– Ma joj, male je nezgodne… našla sem ga tu na krevetu, jadnik, bil je spuštenih gač … – rekla je gotovo pa nevoljko …
– i ove je imel krej sebe – rekla je pokazujući na nekakav časopis što ga je izvukla ispod deke na fotelji. Bruno je uzeo časopis u ruke. Bio je to časopis pornografskog sadržaja. Dakle, sve je bilo jasno …
– Recite mi gospođo, što je doktor rekel kad ga je došel pogledati; od čega je umro?
– Veli doktor, da je po svemu sudeći, bil infarkt ….
– Znate, skrila sem te časopis da ne bu doktor videl, da ne bu sramota … – dovršila je.
Sramota, da. Za koga? – pomislio je Bruno. Valjda za nas žive koji ostajemo. Za staroga nema više briga. On se svojih briga riješio zauvijek. Napokon može biti slobodan i bezbrižan. Sramota je ionako sasvim društveni pojam.

– Da. Hvala vam, gospođo Katica. Bilo bi to nezgodno za sve. – odgovorio je Bruno, i nastavio: – Ipak, i on je bio samo čovjek s ljudskim potrebama.
– Je. To je istina; tu ste u pravu. Ali znate kakvi su ljudi … če bi se neke takvoga čule, mogle bi se po selu raširiti i zmišljati kojekakve priče … A gospon Zdravko je bil zbilja dobar čovek. Uvijek pozitivan, veseli, za šalu … – nadovezala se gospođa Katica.
– Hvala vam još jednom gospođo Katica na svemu što ste napravili za tatu. I presvukli ste ga, i sve … Ne mogu vam dovoljno zahvaliti na tome.
– Napravila sem kaj sem mogla. Bil mi je prvi sused. Zadnjih leta znali sme se tak liepe podružiti i pospominati. Prejti na kavu, on k meni, ja k njemu … Tak sme bili manje usamljeni. Rekla je, a oči su joj ponovno zasuzile.

Zdravko Cindrić je sada, 2018. godine, u trenutku svoje iznenadne smrti, bio u 71. godini života. Rođendan je trebao proslaviti krajem studenog. Bruni nije preostalo drugo nego da kontaktira lokalno poduzeće za pogrebne usluge. Vjerojatno će morati skoknuti do njih da sve dogovori, plati i da odabere lijes.

Bio je konac rujna. Dani su bili sve kraći, a s prvim sumrakom, postalo je i hladnije. Bruno je bio ispratio vozilo pogrebnog poduzeća koje je odvezlo očevo tijelo u mrtvačnicu lokalnog groblja.

Foto: www.pexels.com