Sve objave od knjizevnostuzivo

Nikola Šimić Tonin: Budnošću srca

Sjećanje na Vladimira Pavića (1938.-2005.), pjesnika zadarskoga zavičaja.

Osamdeset je godina od rođenja Vladimira Pavića (1938.-2005.), pjesnika zadarskoga zavičaja, esejista i žurnalista, člana Društva hrvatskih književnika.

Od prve ukoričene zbirke Obeščašćeni dlanovi, koja je neupitno bila njegovo poetsko vatreno krštenje objavio je još desetak zbirki, novinske članake i eseje… o njemu ponajbolje govore stihovi u zbirci Naplavine bola (svojevrsni poetski dnevnik), objavljenoj u izdanju Školskih novina 1982. godine. I u riječi i u djelima, živi svoj rodni kraj, zavijen u zavičaj. Tako i čitatelja usmjeruje – ljubiti svoj prostor, brinuti o njemu. I prostor brine o čovjeku. Izlazi iz njega, živi u njemu i vraća mu se zemljom.

Pavić je najiskreniji pjesnik srcem zadarskoga zavičaja. I kad pjeva, piše o moru, težaku, škoju, kalama, kantunima, kiši, drači, suncu, vjetru, poskoku, gušterici, ognjištu, brašnjavim rukama majke – kao da piše o zemlji – majci – hraniteljici.

Vratio sam se / gledaju me gušteri i poskoci / Majka iznosi dunju / I pričešćuje me / suncem / da se prisjetim doma / u kojem sam proplakao. / Samo prastara murva / Priča mi pjesmu… (Povratak)

Pjesnik Pavić, dušom priča, srcem piše zavičajni kolorit, gdje je pjesničkim iskazom, zavičaja – centruma, sistemom slika i jezičnom svježinom širio svoje poetsko polje. Poetski zasnovani svijet.

Pjesnička osjećanja pjesnika Pavića – kod njega se konstantno prepliću bol i radost sa znatno intenzivnijim osjećajem prvog.

Prisjetitimo se engleskog pjesnika osamnaestog stoljeća, Persy Bysshe Shelley koji kaže: „Poezija je zapis najboljih i najsretnijih trenutaka najsretnijih i najboljih umova“.

Ovim nas slavni Englez upozorava o značaju poezije za upoznavanje značaja iskustva.

Instinktivnim osjećanjem pjesnik Vladimir Pavić zbija svoja iskustva u stih – žižak.

Budnošću srca Vladimir Pavić razmišljao je i zapisivao, isturajući zavičaj na prvo mjesto kao mjerilo životnih iskustava, svjestan prolaznosti i kruga u kojem se svi krećemo – priziva zavičaj, kao posljednje utočište.

Miro Škugor: Skok

na početku
bijahu samo mostovi
nad srećom

a onda je Bog
odlučio naslikati
autoportrete koji govore

otada smo dio stalnog postava
u slikovnoj fonoteci svemira

jedva čekam večer i nas
zadnje je što si nacrtala

nije sreća ono što nemamo
zaustih ti uzvratiti

spriječila me je zima
što je baš zamirisala
na rum i maline
skočivši iz središta galaksije
na sve njezine obale

i naše

Foto: www.pexels.com

Lidija Špiler: Male lekcije iz Italije – kava

Kad onomad davno življah mjesec dana u Milanu (točnije u Sestu San Giovanniu) naučila sam da mi kava mora biti: crna, kratka i vruća.
Barem jedna od uobičajene dvije jutarnje.
Doma uvijek prvo popijem hamper od 2 dcl mućkalice rađene na vodi, bez kapi mlijeka, i ona je postala moja najdraža kava. Ali, to je više kao radna kava: ona koja me razbudi, uz koju poslagujem obaveze, raspoređujem dan.
Ova kratka je za potrebe mog prijepodnevnog mira i dolaženja k sebi od nekog neplaniranog šamara svakodnevice, u tišini i s cigaretom. Sad, kad sam već ispraksirana, ovu kratku, svetu po mnogočemu, popijem u 3 pažljivo i s ljubavlju (prema sebi) raspoređena gutljaja. Zen, potpuni zen.
I tako se desilo da mi je jednako dobra i moja omiljena illyca kao i kava iz onih #svepotriilipetkuna aparata razmnoženih po mnogim ustanovama.
No, jedno mi nedostaje – prava Illy šalica koju bih podmetnula u aparat. Nosala bih je u torbi.(I bila bi to najkorisnija stvar koju nosam uz brdo onih iz paleozoika.)
U mnogim sam kafićima pokušala barbarski ukrasti tu šaličicu. U zadnji bi me čas stepla savjest. (Uostalom, obično kavu pijem u dvoje. Zbilja bi se vidjelo iz aviona.)
U mnogim sam se kafićima pokuša i nagoditi:
“Čujte, ja bi Vam ukrala ovu šalicu al’ to nije ok. Jel’ može kao da se razbila, a vi recite cijenu pa ću vam platiti. Mooolim Vas!”
Uvijek su mi lansirali odjeb. (#Onokad konobar postane pošten! A ja nisam mazna ženica trepetaljka.) I, naravno, naputak da se te šalice mogu kupiti u kompletima bla, bla, bla.
U tom istom Sestu San Givanniu, u kafiću u kojem sam običavala popiti tu svoju zen kavu (na šanku, o divote, na šanku!), a silno je ličio na našu neprežaljenu Gumicu, jednom sam upravo smrtno zaljubljeno prevrtala Illyjevu šalicu po rukama. Konobar mi je prvo ponudio još jednu kavu. Smeteno sam odbila i nastavila ljubavnu igru s mojom illy šalicom. Onda su se dva konobara nešto domunđavala i na kraju su mi ponudili da uzmem tu šalicu (na nevjerojatno šarmantnom talijanskom engleskom).
I koza je odbije. Jer je koza glumila Finčevec.
Još patim.

Foto: www.pexels.com

Andrea Žic Paskuči: Ove istine o ljubavi će vas šokirati

Hidrometeorološki zavod
objavio je dugoročnu prognozu.
Nadolazeći toplinski val
bit će najgori do sad
i potrajat ce duže
nego inače.
Ljubav nije neophodna.
Za izgurati dan dovoljna je
velika količina tekućine
i što je moguće više
boraviti u hladu.

Ljubav je precijenjena
na kavi s prijateljicom
i u frizerskom salonu.

Ljubav je podcijenjena
u frizerskom salonu
i na kavi s prijateljicom.

Ljubav je siromašna.
Ljubav je bogata.
Gdje ljubav hoda
ostaju tragovi. Nitko je nije vidio
svi znaju da postoji.
Ljubav je čudovište iz Loch Nessa?!

HGSS je do sada spasio 12.000 ljudi
i nekoliko tisuća životinja.

I to je ljubav.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Noć

Noć…
dan sunčan hladan,
oblaci beže od sunca kao da se boje
liče na merino ovcaoblake
kad bi bili samo malo niže mogli bi se šišati,
pomislih za trenutak da bih i ja trebao
davno nisam
bilo je to u jednom portalu crkve kada mi je ženska ruka zaokružila kosu,
rekao sam joj da mi skrati šiške
nerviraju me
kada
volim
reče
lepo mi stoje
nek nerviraju
to su osećanja,
kiša je pobegla mada je htela
a
ja
gledam u noć koja je otišla i odnela mi one predivne snove
koje sam zaboravio
i sad osećam
svugde u sebi
da sam te toliko u njima voleo…

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Pad apsurda (ili kako se liječim sedmicama)

Ponedjeljak je. Popodne, zimsko i neodređeno, obezglavljenog raspoloženja. Prošlo je šest sati, i bliže smo sedmici… Mojoj sedmici. Jučer sam pala, nespretno i nezgrapno poput malog djeteta. Jučer je sipila kiša skoro cijeli dan. Bilo je blata, bilo je i lokava. Pala sam na dlanove i koljena. Neustrašivo k’o curica što stisnutih zubi pregriza svaki strah i sram, ustala sam isti tren i odlučnim korakom brzo dalje nastavila… Kao da je ništa. Kao da ne žare dlanovi od udarca, i kao da ne osjećam krv kako blago navire na površinu rane. Utrnulo je to mjesto, pa mi je još lakše bilo vruće ozljede ignorirati barem tih nekoliko minuta do povratka u stan. Svježa rana. Točno sedam paralelnih porezotina otprilike istih dužina ostalo je kao ukras na mom koljenu. Kao podsjetnik koliko sam zapravo dijete, raskidanih koljena i lepršavog duha, u liku odrasle osobe, elegantnih nogica i misteriozno nečitljivog pogleda… Ozbiljna? Da, ozbiljna sam kad,unatoč odluci da ne gledam TV (osim isključivo izabranih filmova), budem u prisutnosti tog manipulatorskog sredstva baš u vrijeme vijesti ili dnevnika. Veoma sam ozbiljna kad kažem da se događa sve ono što je jedino umjetnost sama i navješćivala. Najozbiljnija; kad mi se srce uzlupa zbog idiota raznih kalupa kojima je činjenica da je svijet otišao u nepovratnom smjeru za propast samo još jedna poslovna prilika za potpise ugovora enormnih svota – papir za papir i na papir zbog papira…
Okrutno i smrtno sam ozbiljna kad se u muci previjam od grčevitog smijeha apsurda slušajući nebuloze o izbjeglicama, teroristima, i sličnim predapokaliptičnim sipanjima straha nekih organa koji lete ‘previsoko’ u tom svom svijetu papiruština da bi ih uopće doživjela više kao razlog za uznemirenost ili loš osjećaj u grudima.
New world order? Masoni? Terorizam i novi krahovi ‘najmanjih’… novi porasti ionako već usrano ‘prevelikih’. Skupljaju se i jamčevine. Policija je već na ulicama. Pretresa obične male ljudove, za njihovu sigurnost dakako. Sve se događa. Neki su govorili još odavno… Neki su se smijali. Bila sam među onima što govore. I ja sam izabrala papir, ali potpuno drukčije upotrebe i službe. Da serem kroz poeziju po onima što hladnokrvno i bahato drže svijet u šakama i kroz ljigav smijeh pljucaju po svima nama… Po nama – ovcama raznih runa i različitog blejanja… Bila sam među onima što govore. Crna ovca što je htjela da se i druge ovce probude. Mnoge ovce su se smijale. Mnoge upravo žive pod teškom stegom tog globalnog apsurda, ali im je on i dalje nejasan. Ponedjeljak je. Moj rok za predati tekst je već prošao. Stići ću do sedam sati. Mada sam imala sedam dana da ga napišem, jebi ga… U naravi mi je da ne poštujem rokove. Do sedamsto riječi najviše… I stale su u njega sve čangrizavo gmizave pokore kao i neprešućena ogorčenja za prokockane predosjećaje. Na koljenu je već rana zarasla u zgrušanu krv što nimalo ne smeta. Bol je već jučer pri samom padu momentalno nestala. Nakon slučajno pogledanog dnevnika, nisam ugasila TV niti sam se dala smesti stanjem alarmantnog stadija svjetskog apsurda. Sedam malih ožiljaka ostaje u slučajnosti nespretnog pada jednog bezveznog kišnog dana. Samo to. I ništa više. Neprimjećeni uzvici i urlici ostaju samo u odjecima umjetnosti. Hoće li itko znati da smo ih upozoravali? Hoće li preživjeti taj osjećaj u meni da bezvrijednost njihovih papira u valutama i potpisima jednom mora dočekati svoj kraj, onakav kakav zaslužuju – bolan i brutalan?
Nemam pojma. Biram biti dijete, ona curica razderanih koljena, kojoj je samo postojanje sunca i njegova velikodušna toplina dovoljan razlog da u svakom novom danu pronađem čarobni sjaj u svim sitnicama oko nas gdje je bog ostavio trag. Biram biti buntovnica pomalo naivnih ideala uvjerena da ta nečitljivost u mojim zjenicama ima itekako mnogo toga za dat. Biram biti izdvojena od svega što je ‘eksluzivna izvanrednost’ bilo čega megavažnoga za većinu svih naroda… i biram da zaraslu ranu na koljenu doživim kao svojevrsni znak svemira, kao da me prijateljski zadirkuje govoreći ‘eto ti još jedna sedmica’… A ja više ne urličem na TV niti se bahatim drugim ovcama. Biram opet svog kralja balkanskog rock’n’rolla i s iskrenim osmjehićem sebi u bradu ponosno promrmljam ‘imam svoj mali svijet i oko njega Kineski zid.’
Prošli su rokovi, prošlo vrijeme uzbuna i buđenja. Neki su govorili još odavno… Neki su se smijali. Mene će do kraja sedmice pratiti.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Staklena menažerija

Doveo sam Fistla i Đuru u Centar kućnih ljubimaca. Na ulazu u predprostor, na staklu, bile su naljepnice s prekriženim crtežima sladoleda, koturaljki, pištolja, parova – raznospolnih i istospolnih u činu kopulacije… Istina da smo bili kažnjeni već nekoliko puta zbog toga što smo ušli u njega, ali nismo previše marili – nama su kazne ionako uvijek bile poticaj.
Centar kućnih ljubimaca bio je preogroman, razmjera manjeg hrvatskog trgovačkog centra na par stotina kvadratnih metara. S lijeve i desne strane prolaza nizali su se kavezi, točnije kutije sa staklenom prednjicom i šupljikavim plafonom, nešto poput izloga trgovina. Po sredini prolaza stajale su košare s potrepštinama za onu vrstu tužnog bića koje je bilo predstavljeno u izlogu. U zraku je lebdjela crvenkasta maglica sastavljena od paperja i prašine od ostataka hrane i zgrušane krvi podignuta nervoznim i naglim pokretima životinja s polučistih podova.
Đuro je bez zaustavljanja grabio naprijed sve se više udaljavajući od nas. Fistl je, glumeći ravnodušnost na patnju oko sebe, ukočenim korakom na granici kočopernosti koračao iza mene.
Po odjelu za ptice motali su se ljudi u bijelom. Prekopavali su po košarama na sredini, uzimali u ruke kutije i čitali s njih specifikacije, uspoređivali s onim što je pisalo na papirima koje su držali čas u rukama, čas pod rukom i ponekad zapisivali nešto u rokovnike odložene na rub košara. Muškarac blijedog lica s naočalama ovlaš me pogledao i kimnuo dok je mršava žena oštrih ali lijepih crta lica uperila svoj zasjenjeni pogled pored mene prema Fistlu i zamjetno mu se nasmiješila.
– Ispričavam se – progovori glasom Bette Davies pogledavši me sad ravno u oči – dodajete li mu u hranu ovaj preparat?
Pogledavši samo letimično kutiju u njenoj ruci odgovorih s neskrivenim ponosom – Ne! Mi se hranimo isključivo prirodno!
– A, tako. Neobično je velik pa sam mislila da mu je ishrana obogaćena. Ne znamo puno o ovom preparatu, pojavilo se nekoliko vlasnika velikih ptica koji tuže proizvođača zbog štetnih posljedica po zdravlje, pa bi htjeli skupiti što više korisnika zbog točnije procjene.
U glasu joj je titrala doza ironije pomiješana s trunčicom tuge, učinilo mi se na tren. Oštrina glasa je vjerojatno dolazila od pušenja, ali ipak nije odavala dojam osobe koja se treba truditi da ispadne ljubazno.
– Hej Đuro! – pozvah svog prvog pratioca – jel znaš ti što o ovim tabletama?
Đuro se približio nepovjerljivo zirkajući prema ženi u bijelom (strah uzrokovan traumama iz djetinjstva) ali opet ispunjen povjerenjem prema meni, pogledao u kutiju koju mu je ona pružila. Žena u bijelom se malko smrkla i odmaknula oprezno istovremeno me pogledavajući s nevjericom.
Teško je bilo duže boraviti u Đurinoj blizini. Naime, smrdio je na tri metra oko sebe uslijed izostanka redovitog presvlačenja i pranja. Đuro je bio klošar iz susjedstva kojeg ne bi pustili u Centar kućnih ljubimaca da nije bio u mom društvu. A u Centru je posjećivao psa kojeg su mu oduzeli jer ga nije mogao redovito voditi na cijepljenje i brinuti se za njega na način kako su to nalagali zakoni u našem gradu.
– Ne, ne znam – zapili Đuro zrak svojim promuklim glasom čovjeka koji ima problema s glasnicama – ove su prevelike. Te nismo koristili mada smo ih vidjeli iza u kontejneru, bojali smo se da bi mogle biti prejake, Stakleni je rekao da ih bolje ne uzimati s obzirom na gramažu.
– Znate – rekoh gledajući unezvjerenošću zasjenjene oči – Đuro i njegovi klošari, tu iza centra, prekopavaju po kontejnerima i pojačavaju neredovitu prehranu sjemenkama, konzervama, tabletama vitamina i minerala visoke kvalitete, liječe se lijekovima za ovoiono pa imaju praktične uvide o djelovanju istih. Jedan od njih je doktor farmacije i zna manje više sve o tim lijekovima, mada bi veterinar možda bio mjerodavniji. Al’ kažu momci lijevo od Centra, a ja nemam razloga da im ne vjerujem, da je Stakleni bio najbolji student u svojoj generaciji i dobio nagradu Rektora Sveučilišta.
Gospođica ili gospođa Fiona sve to vrijeme gledala je čas u mene, čas u Đuru, ne trepnuvši, široko otvorenih, kao što rekoh, lijepih zasjenjenih očiju. I ja sam nju gledao u oči, ali mi je treće oko, mada mu istinska namjena nije ta, šaralo gore-dolje po njoj, prolazeći kroz bijelo platno kute, tanku pamučnu haljinu ispod i čipkast, blijedoplavi donji veš s tamnoplavim prugicama na grudnjaku.
Fistl, svjestan njezine zainteresiranosti, glasno je zagraktao i time izazvao totalnu pomutnju među članovima menažerije iza stakala izloga oko nas. Muškarac u bijelom pri tom se izuzetno uznemirio, za razliku od žene koja se smijala glasno, smijehom nalik na kotrljanje staklenih perli po posudi od punovrijednog kristala.

Foto: www.pexels.com