Sve objave od knjizevnostuzivo

Nada Vukašinović: Oprezna pjesma

Ne brini, nitko ne zna koja si vrata zatvorila,
nitko ne vidi da sada cupkaš u mraku,
da ne oduzimaš, već zbrajaš,
jer malo se lagati mora,
nitko nije primijetio da si otišla,
i da nema obrata u biografiji,
polako guli taj luk, sloj po sloj,
oslobodi suze, oslobodi krik,
a onda budi umjerena i odmjerena,
i ne gužvaj svoj odraz u zrcalu,
drugi nemaš, on te drži na okupu,
hladan je prosinac, i nitko neće doći,
nastavi igru sama, ulovi događaj,
napuni džepove slatkim mrvicama,
o svemu pomalo, o ničemu dovoljno,
budi lakomislena,
ne žuri se, ćaskaj,
pogladi bijelog mačka,
vjeruj u igru, ti imaš čaroliju,
koga dotakneš, bit će prijatelj,
i uvijek si na dobitku,
jer samo napisano ostaje,
a kad padne mrak, u
krugovima su istim,
razmrvljeni i nevidljivi
i cvijeće i drač i buka i bijes,
i java i san

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Ljubav i žižule

Da je moja majka ipak smrtno biće, javili su mi iz Opće bolnice u Šibeniku, 28. rujna 2019. godine u 12:03 sati.

Sve što ću napisati nakon ove rečenice ima ogromni i prijeteći potencijal pretvorbe svake sljedeće riječi u banalnost ravnu upornom ispaljivanju pirotehničkih raketa pozorno složenog vatrometa što se nevoljko razlijeva po blistavom platnu podnevnoga neba. Uostalom, tako je to uvijek kada nakanimo pisati o smrti.

Moja majka bila je do prije nekoliko dana nepobjedivi borac u ringu života. Uzalud sam pokušavao dokučiti zbog čega je sudbina baš njoj priredila toliko teških mečeva. Zato sam, još od prve joj borbe, postao njezinim najžustrijim navijačem i samoukim trenerom.

Nakon što je u proteklih tridesetak godina preživjela gubitak mlađeg djeteta i supruga, uspjela je pobijediti karcinom, prilagoditi se ne baš komfornom ni ugodnom životu u domu umirovljenika, a potom posve poraziti opaku vrstu sepse. A onda su mi prošle subote iznenadno priopćili kako njezino tijelo više nije moglo izdržati tolike udarce. Srce joj je jednostavno stalo.

Na neki intuitivni način ta me vijest nije previše iznenadila. Jer, moja majka oduvijek je imala presitno tijelo za tako veliko srce.

Ono što me je iskreno te nadasve ugodno iznenadilo bili su čestitka i pismo koje sam pronašao u noćnom ormariću uz njezin krevet.
Na prednjoj strani čestitke netko je starinskim krasopisom napisao: ”Simpatiji.” Sadržaj je stao u četiri retka: ”Draga Slavka, Tebi i Tvojima sve najbolje za Božićne blagdane, kao i Sretnu Novu 2019 god. želi Vam…”
Pisamce novijeg datuma nalazilo se u otvorenoj kuverti na kojoj je istim rukopisom bilo ispisano njezino ime i prezime. U kratkom tekstu pisalo je: ”Štovana gđa. Slavka! Osobno se zabrinuto osjećam za Tvoje zdravstveno stanje. Želim da pobijediš opaku bolest i da se uskoro vidimo. Tvoj iskreni prijatelj. Srdačan pozdrav – ćao!”

Kraj rujna i početak listopada vrijeme je kada u Dalmaciji dozrijevaju žižule. To voće podrijetlom iz zapadne Azije, Srednjeg istoka i Kine odavno se, zahvaljujući našim pomorcima, izjednačilo statusom i značenjem s oskorušama, koje je moj kolega i prijatelj Arsen s razlogom uvrstio u jednu od ponajboljih mu pjesama “Djevojka iz moga kraja.”

Nekako u ovo doba moja majka je na šibenskoj tržnici kupovala skradinske žižule i slala mi ih u paketu autobusnom linijom za Zagreb. Bio je to za nju poseban ritual te višednevni projekt. Ljekovita svojstva žižule i konstantna briga za moje zdravlje davale su neobičnu važnost tom, za nju gotovo svetom, činu koji se logički nastavljao na sve načine kojima mi je svakodnevno iskazala svoju majčinsku ljubav.

Kada je paket stigao odmah sam je morao nazvati. “Jesan li ti lipe izabrala, dite moje?” pitala bi me brižno. “Jesi, majko. Ali, ti si meni lipša i slađa”, redovito bih joj odgovorio.

Tino Prusac: Još jedna jesenja noć

Kroz ljubičasti prolaz mirisa
pošao sam u noćnu šetnju svijesti
i naišao na ravnodušnost oblaka
u purpurnoj auri grada.

Izlijevaju se boje po pločnicima
dok hodam šarenim ulicama
u svjetlu bljeskovi potiskuju moj zrak
unutar linija razbijenih boja.

Dodir rijetkog neba osjećam
i tamne prostore između zvijezda
u svjetlosti nebo nosi masku sive
i čuva oblake u svjetlu praznine.

I moja je osamljenost potpuno samostalna
i produbljuje tamu vlastitog sutra
u ovom plutajućem svijetu
ostaje korak ispred sebe.

Znam da koračam u stopama
koje nose ovu stazu poput tepiha lišća
i sve što znam su zvijezde
koje šarmiraju još jednu jesenju noć.

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Reset

“Volim te! Volim te! Volim te!” ushićeno je vikao u mobitelski mikrofon nepoznatoj ženi. “Napokon jedna pametna, pismena, elokventna, visprena, kulturna, intuitivna, zaposlena i brzomisleća cura“, radovalo se dijete u muškarcu zrelih godina.

Više od dva mjeseca “Badoo” ga je držao u neizvjesnosti. A sada, nakon stotinjak brzopoteznih poruka ovo – bingo!

Dogovorili su dejt naslijepo već za sutra navečer. Sjedio je na naslonu klupe pred kvartovskim vrtićem dok mu je prilazila. “Nešto u njezinu hodu… i sjaju iza njezinih koraka. Ona! Zar je to doista mogla biti ona?!? Ištar…” istrčavale su misli iz sjenki njegova mozga pod kojima se godinama skrivahu sjećanja na dvadeset i dva resetiranja pravremena.

Polako se uspravljao. “Kako su ti velika krila!” izletjelo joj je gledajući ga odozdo dok je istodobno rukama prekrivala usta ni sama ne znajući otkuda su joj navrle te riječi.

Stupovi gradske rasvjete pretvorili su se u reflektore na pozornici. Bilo je prekasno. Znao je kako će njihov susret pokrenuti lanac noćnih šapata te lepet svega što ima krila. Ili izazvati iznenadni svrbež na mjestima gdje su ih neki nekad davno imali. Nenadanim poljupcem uspio joj je zadržati pozornost u zaboravu zemaljske stvarnosti.

Uslijedilo je ispijanje čaja u obližnjem kafiću uz poneku biografsku fusnotu. Sada je bila udovica, s dvoje djece, menadžerica, bivša pripadnica Hare Krišne. “Dobra krinka”, prokementirao je u sebi.

Za dva dana završili su u njegovu krevetu. Sljedeći dan ga je iznenadila nenajavljenim dolaskom i cvijećem. Krevet se opet pokazao logičnim nastavkom večeri. I tako nekoliko sljedećih tjedana.

“Seks nije potreba nego zdravlje”, uvjeravala ga je. Pa dodala: “Zar misliš da ne znam što radimo? Pravimo dijete.” Bio je posve siguran kako nije bila svjesna ičega što je izgovarala.

Jednog ponedjeljka otišli su u kino. Bezglasna zavjetovanja srodnih duša uz “Posve Novi zavjet“. Nakon izlaska iz kina “Europa” svratli su do usputnog kioska. “Što vam se čini, kakav smo par? Hoćemo li dugo ostati zajedno?” upitala je prodavačicu kupujući žvakaće gume. “Simpatičan ste par”, smireno odgovori prodavačica i brzo pospremi novac u blagajnu. Kad joj se izgubiše iz vidokruga, prodavačica žurno zgrabi mobitel. Uskoro je nekome podnosila kratko izvješće na španjolskom jeziku.

Poslije kina ona je htjela k njemu na piće i potvrdu zavjeta srodnih tijela. No, upozoravajuća iskra u pleksusu prerasla je u žeravicu kojom je Prometej ljudima zapalio prvu vatru, a ova pak’ u plamen koji ga je sve više pržio svukud pod kožom. “Nisi je očekivao u ovom životu. Nisi spreman na novi pokušaj prepoznavanja. Došla ti je prerano. Ovo se mora prekinuti, sada i ovdje”, nagovarao ga je poput unutarnje jeke ženski sopran majčinskom autoritarnošću darovateljice prvog mu od njegovih stotinu i osam dosadašnjih života.

Odlučio ju je preventivno preplašiti neočekivanim oponašanjem režanja vuka. “Budalo!” vrisnula je. “Vozi me kući”, zapovjedila je.
“Sjeti se! Sjeti me se, Ištar! Ako me se sjetiš, nazovi me”, povikao je za njom dok je izlazila iz auta. Nije ga čula. “Ludače! Blokirat ću ti broj!” odbrusila mu je.

Javila se u petak. Razmišljala je. Bila je brzopleta. Rado bi nastavila biti dijelom te njihove čudne priče. Pristao je, iako im je podsvjesno davao još najviše tri mjeseca. Poslije osamdeset i tri dana njihova druženja, rekla mu je: “Eto, bio si u krivu. Proslavimo nadolazeće tromjesječje! Bit će ih još!” uskliknula je uručujući mu na dar knjigu Danijela Dragojevića “Izmišljotine”. Uz posvetu: “2 mjeseca, 22. dan, 22 života, 22 srca, 22 inkarnacije, 108 univerzuma, samo reci riječ, jer ja jesam i tu sam.”

A onda mu je jednog četvrtka, poput kakve voditeljice odjela za upravljanje ljudskim resursima, uručila izvanredni “otkaz”. Naravno, iz potpuno opravdanih i službenih razloga.

“Moram brinuti o djeci još najmanje četiri godine. One nisu nikada do sada bile izložene muškoj energiji. Osim toga, imam sve više posla. Putovanja, konferencije, radionice, sastanci, službene večere. To sam ja. Previše sam s tobom. Nedostajem curama i svojim prijateljima. I svom timu”, pokušala mu je objasniti odluku koju je, u stvari, donijela odmah nakon njihove prve svađe. “Eto, po peti put nisam uspjela živjeti s nekim. Ne znam hoćeš li i nadalje biti dio moga života. Dvije godine bačene u vjetar”, prozborila je glasom razočarane atletičarke koja ponovo nije uspjela oboriti svjetski rekord. On je nato zapuhao te nestao u krošnji pod kojom su stajali.

“Reset!” prosikće Semjaza neposredno prije njezina zadnjeg monologa, pritisnuvši tipku na akaškoj tastaturi.

Sara Huskić: Kriza

Ljeto na brdima je upeklo rano ove godine. Trava je rasla nekontrolirano i u selu su već svi nabacili mišiće od svakodnevnog košenja. Kod doktora nisu išli kad su ih grizli krpelji jer su to sami čupali kombinirkama, ali su redovito išli na infuzije zbog sezonskih proljeva od sladoleda. Naročito je sumnjiv bio sladoled Rumenko, ali isplatilo se provesti noć u WC-u za tu jagodastu magiju od pola marke. Jutra su mirisala na paštete i salamu koja se pakirala u torbe na putu prema moru. Granični prijelazi i ceste što vode prema Viru i Vodicama su bili preplavljeni starim dizelima, premda se dao opaziti i pokoji nanervirani benzinac.

Memaga i Memija su smatrali da na more ne moraš ići dok god postoje bazeni u Ćoralićima, a sunčati su se mogli bilo gdje. Tako su i danas odlučili ležati u polju žvačući travke i čekajući da im nešto dođe u glavu. Memagi je, od svega, doletjela misao.

“Stari, juče ja sjedim kotkuće, kuham sebi kafu kad! neko će ti meni pozvoniti na vrata. Ja otvorim kad viđam čojek crn, isfucat, sasiklo me sve. Reko marš mi izbjeglico sa vrata, nemam za tabe ništa! Kad će ti on meni, nemaš li Memaga ni marke? Reko nemam. I velim ja njemu odakle tebi da sam ja Memaga, veli jebo ti izbjeglica mater, Sudo je. Radio ljetnu smjenu na baušteli, izgorijo živ.”

“Ah! Sudo tvoj Sudo?”

“Moj Sudo, da. Reko otkud tebe Sudo? Nisi prelazio vamo ima petnes godina sigurno.”

“Pa jes, pofino ste vi razlike u godinama.”

“Veli jesil ti Memaga vlasnik oni njiva gori. Reko jesam ja i burazer Memija imamo njivu od 150 kvadrata, more se fin stan otud napravti. Veli bil mi posudijo ti oti njiva, reko izvini, al moram prvo burazera Memiju pitati pa ondak da moremo radti šta.”

“Jesil mu reko da smide?”

“Nisam, reko mu moram pitati burazera Memiju prvo.”

“A jesi i ti smiješan Memaga, boktesapo. Znadeš da je isto jel od mene il je od tebe.”

“Mogo sam ga ondak sade zvati jelde?”

“Pa što šta je šćeo Sudo?”

“Ne znam bogam, samo reko tako zaote njive.”

“Haj dobro je, pa ćemo viđati sa njim.”

Izvukao je svoj izlizani Alkatel i utipkao. Obojica su krivili lica u grimase kako bi se bolje zaštitili od sunca. Sudo je nakon minute zvonjave, napokon podignuo slušalicu.

“Halo, Memaga je.”

“Halo, ovde Sudo.”

“Eo mene ovde s Memijom, veli da nema niki problema za ne njive, pa eto- A zašta će ti to, bogati?”

“Fala ti Memaga, kaste tako dobri. Znao sam ja da ćete vi meni šćeti pomoći.”

“Nema niki problema.”

“Al de slušaj, ne bi ja to sade preko talefona, haj da navratim ja razi vas. Jestel kotkuće?”

“Jesmo kotkuće na njivi, dođi vamo, ja i Memija evo na njivi.”

“Kojoj njivi?”

“Kotkuće naše.”

“Haj, eto me dok si reko keks.”

I stvarno, pogledavši na rub livade mogli su skočiti na zaključak da je Sudo tamo sjedio cijelo vrijeme. Tamnoput, gotovo spaljene kože koje je bilo i previše za njegovo sitno tijelo. Visok i mišićav. Prosijed i proćelav s oskudnim brojem zubiju u ustima kojima je žvakao travku. Sudo je grabio prema njima i podignuo ruku u znak pozdrava. “Selam momci, kako je? Vide Memije, nisam te vidijo sto godina. Jesil mi dobar?”

“Haj Sudo vamo, pričaj šta si šćeo pa dak raspravimo.”

“Vide oveg Memije, nama bi na poso prešo.”

“Jes jes, bi on na poso, aha jes, tako je.” slagao se Memaga sa Sudom.

“Dobro ondak ću vam reći. Slušajte momci. Ima ovi sade izbjeglica posve puno po gradu.”

“Ima hi, bože zakloni!”

“Nemoj tako, Memaga. Znaš ti kako je biti izbjeglica, i mi smo isto nako kasmo bili izbjeglice!”

“Pa jes imaš ti i za pravo.”

“Jes ali, nemaju oni šta radti u Bosni. Oni bi da pređu granicu i to je to.”

“Pa jes al zato sam ja konto ovo, pošaj. Ne znaju oni đe je granični prelaz, jelde? A prelaz, sine, je hiljadu maraka. Zato fino uzmem ovu vašu njivu, metnem onaj montažni granični prelaz, imam jedan kotkuće osto mi od prošle godine, i stavim ga ovde nasred njive, i fino hiljadarka po hiljadarka. Oni misle da su prešli a ono u Bosni idalje, sretni oni, sretan ja.”

Memija i Memaga gledali su ga začuđeno.

“Al Sudo, brete, nijel ti hi žao? Njima je sto godina trebalo da dođu do nas i sad još da hi i ti zajebavaš. Pa znam ja, brete, kako je meni kad odem dole za Zadar i vele mi oni na hrvackoj granici, vraćaj se, kume, dok ne napraviš dokumente. Brež pasoša nemere, a hej, ja zdravstvenu fino, uredno sa sabom nosim, vele nema brež pasoša. Sijo! Šta ti je ljudska pokvarenost!” gunđao je Memaga.

“Pa što him nisi uzo oni sudžuka, pastrme i to? Ovima na graničnom prelazu! Vidi se da si čojek neodgovoran. Zažmire oni, mojtisinko, svako voli kad mu se nosi. Al dobro de pusti sad to. Znatel vi, momci, kolko bi bilo para utome?”

“Znadeš li ti da je to krivično djelo što ti hoš da radiš?”

“Aaaj oko čega se ti sekiraš, de nemoj biti smješan, brete! U mene komšinca čojka u frižderu nosila preko granice rekli paše, prolazi.”

“I čime bi ti to žigoso? Nemere to jednostavno. U mene komšija Bajro pravi pečete jedino akobi to.”

“Imam, brete, ja iz firme ženine uzmem. Šta oni ionako nit znaju jezika ni slova. Šta ima veze pišel ‘Bosna Granični prelaz na Memića njivi’ il piše ‘Mesarska oprema kod Sudine žene’?”

“U tebe žena mesar?”

“Nije nego prodaje mesnu opremu, al šta to tebe briga! Nego, važil momci?

“Bogam, Sudo, što se mene tiče, ako su pare u pitanju a da ih ja, znači, dobivam a ne trošim, uvijek more.”

“Onda će Sudo po svoj montažni prelazni, ako nema šta ko protiv, a vi momci ustavite za kahvu.”

“Važi.” Složili su se Memija i Memaga.

Ubrzo je Sudo svojim traktorom na Memaginu i Memijinu njivu dovezao plastičnu policijsku kućicu, staru kablovsku televiziju, kutiju papira i pečata koju je našao u garaži, veliku vrećicu smokija s kikirikijem i dobro raspoloženje. Memić braća su za to vrijeme prošetali do kuće da iskupe fildžane, kocku i kajmak. Memija je iz vitrine izvadio i kupovne šape koje njih dvojica nisu htjeli jesti jer šape su dobre samo ako ih Kadife friške servira na stol.

Na njivi su našli Sudu u policijskoj uniformi.

“Sudo, odakle ti otaj kostim?”

“Ostalo mi od male kad je išla na maskenbal prošle godine. Što se vas dvojica niste maskirali?”

“Ja sam bogami, musliman, ja ne slavim ote praznike.”

“Nađite makar neke plave lače i majicu da kontaju ljudi da ste policajci. Sa vama bogami, ne mere insan ni poslovati kad ste taki.”

“Haj Sudo, jedi govna i šuti. Hajmo Memaga presvući se, šta ćemo. Ima oni zapakirani košulja što si dobio od Seme iz Švicarske, ono je menščini zeleno.”

“Nisu zelene neg smeđe.”

“Zelene, boktidao, ko mačka.”

“Halo, plave nađite. Plavo, znatel vi šta znači plavo?”

Nakon što su se pravilno odjenuli, utaborili su se i čekali da stigne noć, jer kako je vrijedilo za Bosnu zadnjih par mjeseci, noću dolaze izbjeglice. Ali i po danu. Zauzeli su jedan kraj njive na kojem je stajala mala bijela kućica i improvizirana rampa od dasaka koje su ostale višak kad je Sudo ljetos pravio krov. Memaga je predlagao da dovuku stare aute iz garaže da poredaju oko granice kako bi sve skupa izgledalo vjerodostojnije. Pse lutalice su morali pričekati još koji dan. Kućica je izgledala poprilično profesionalno, s tim da je imala zastavu Srbije kraj zastave Bosne.

“Šta je ovo, Sudo, jebem ti, što nisi stavio sa hrvackom zastavom?”

“Ma naručijo sam od jednog kolege pravu, al reko da radi noćnu danas u vatrogasnoj, pa će mi srediti zastavu hrvacku ovi dana nekad. Ovo mi je kućica od prošle godine kad sam radijo u Rači na granici, pa da se ne baca prevezo vamo.”

“Ah! Vijajte šta sam našo za pare stavljati. Galon od krastavaca, Sebile kiselila, lipo. Ja pojo jutros. U nas mati nikad ne da bacati galone, veli zatrebaće nekad.”

“Imala je i za pravo. Vidiš kako zatreba.”

Prvih par dana i noći nije bilo uspjeha u biznisu jer kao i za svaki uspješan biznis, potrebna je vrlo važna stvar – marketing. Tako su se Sudo, Memaga i Memija odlučili rasuti na tri velika grada u Cazinskoj krajini da privuku mušterije. Bajro im je otprintao letke u originalnom dizajnu Bajro grafički dizajn d.o.o. Lukavi Sudo je preuzeo Cazin, Memaga Kladušu, a Memija Bihać. Sudo nije imao previše posla jer gradonačelnik Cazina nije upuštao izbjeglice u svoje teritorije, Memaga je Kladuščane vrlo brzo riješio jer su svi bili smješteni u šatore oko Agrokomerca – ispravnih tvornica koje nisu u funkciji. Podijelio im je letke i opalio pokoji selfie kako bi prijatelje na internetu uvjerio u svoju solidarnost.

Memija u Bihaću je pak imao najviše posla. Nikad se nije susreo s ovom vrstom ljudi i nije ih znao razlikovati od drugih. Zaustavljao je prolaznike s pitanjem: “Jesil viđo kakvu izbjeglicu ovdak da se fulja?”

“Ima hi, viđaju se. Oni ti tudak hodaju, idu sebi kupovati one bonove za telefon. Svaki od nji sine ajfon, tablet i to.”

“Sijo. Imaju para za telefon a kofol siromašni.”

“Al dođe nji svakakvi, znaš. Uglavnom mladi ljudi, nema tu žena previše, bogam. Mladići najviše. Samo hodaju ovdak po gradu, neće da se smire nikako.”

“Pa jes, haj kući, šta hodaš stalno po gradu, brete!”

“Eno jednog! Viđaj ga! Nove pume, nova roba, novo sve, a kofol izbjeglica. Mi da njima dajemo pomoć! Pa ne bi ja imo niđe marke da okolo rasipam tako! Daj ti meni pomoć! U mene žena svaki dan samo bumbare pravi. De njekad nješto drugo, sestro!”

Memija je otrčao do tamnoputog izbjeglice i gurnuo mu letak u ruke.

“Reci i svojima, al nemoj reći da je od Memije.” šapnuo mu je na zbunjene uši. Bio je sretan što je odradio malu porciju velikog posla, a kad se okrenuo, čovjek je zgužvani letak bacio u smeće.

Nastavio je dalje šetati i naišao je na veliku grupu ljudi. Okupili su se oko kotla u kojem se kuhao i dijelio topli gulaš. Od sočnog mirisa zaprške zakruljio mu je trbuh i odlučio je i on stati u red. U redu je iza njega stajao neko poznat. Okrenuo se par puta da se u to uvjeri a onda uzviknuo: “Ronaldo! Jesil to ti, jebo mater svoju cigansku.”

“Šuti Memija, brate!”

“Pa otkud tebe ovde nisi ti izbjeglica! Ti si Cigo, jebem ti mater!”

“Mora nekako da se preživi, brate!”

“A čojka prevaranta! Kako si ti, materet, jesil mi dobar? Nismo se vidli još od škole. Čudo mi da si došo u Bihać, đe ćeš kod nji to su teški ljudi samo tako. U nas niko ne voli Bišćana. Kod nas ima stara izreka jedna, da imaš jednog u vreći i jednog za stolom isto ti misli onaj u vreći i onaj za stolom.”

Od starog prijatelja Ronalda je dobio pokoju informaciju o putevima koji su zakrčeni, u koje lokale najviše idu noću da se ugriju, koliko je država dobila novaca da se pobrine za njih i kako nitko nije vidio taj novac pa se narod sam organizira za humanitarne geste. Memija nije puno toga shvatio iz razgovora, ne zbog jezične barijere, nego zato što je cijelo vrijeme bio skoncentriran na parkiranog Audija uz cestu i spekulirao u glavi o njegovoj kubikaži, kilometraži i konjaži.

“Jes jes, Ronaldo, tako ti je to. Živ bijo! Ode ja za svojim poslom.”

Nakon što nije dobio gulaš jer ga je ponestalo, otišao je do željezničkog kolodvora gdje su se svakih sat vremena istovarali vlakovi s izbjeglicama iz Sarajeva. Ubrzo više nije bilo mjesta na ulicama za toliko ljudi, pa su se Bišćani morali skrivati u svojim kućama i nije ih nimalo bilo strah da će im neko upasti unutra i opljačkati ih, jer to se nije nikad desilo i to su samo lažne vijesti. U gužvi je rasipao letke svog graničnog prijelaza i nadao se da će upasti u prave ruke. Uspio je prijeći preko mosta i nekako se provukao do buregdžinice da zamasti ovaj pustolovni pothvat. Znojan i premoren, ali s osjećajem težine dobro odrađenog posla, uputio se prema Cazinu na Memića njive.

***

U šest sati popodne, već je bio nazad na radnom mjestu. Sunce je prešlo na suprotnu stranu njive i njih je ostavilo u ugodnom hladnu. Pijuckali su šerbet iz Sudine termosice i nadgledali.

“Al čekajte malo, vas dvojica. Kako će oni znati da treba platiti hiljadu maraka?”

“Nistel vi to napisali na onaj letak?”

“Reko Bajro da nemere stati.”

“Znadel ondak koji od vas pisati brojeve? Ja sam imo dva iz matematike.”

“Znade Memaga, on je završijo osnovnu.”

“Na de, Memaga papir i piši. Jedan, nula, nula.”

“I još jedna nula.”

“Nismol rekli da će biti hiljadu maraka?”

“Pa sa dvi nule su hiljada.”

“Ama nisu neg sa tri.”

“Sa tri je milijon, gledam ja Bingo na taleviziji, jebem vam, znam ja šta ja pričam.”

“Ma stavi tri nule.”

“Kakve tri nule, nema narod para za tri nule da se meće.”

Dok su se oni tako raspravljali, prvi izbjeglice su im se približavali.

“Evo mušterija, Sudo, jebem ti! Haj rješavaj to kako god znaš!”

Memaga je nabrzinu na karton našvrljao: PRELAZ 100KM i dignuo karton u zrak. Dva mlada, radno sposobna muškarca su im se približili i izvadili papire. Bili su zbunjeni i preplašeni.

“Džaba ti to meni daješ sine, ne znam ja to pročitati ništa. Viđaj šta piše gore.” Pokazao je prstom na karton.

Radno sposobni muškarac je izvadio mobitel da potraži na internetu značenje riječi “prelaz”.

“HAH! Vide izbjeglica, kofol nema ništa a ima mobitel. Piši de, Memija, još jednu nulu gore kraj ote dvi na kartonu.”

Iz naprtnjače je izvadio vrećicu s novcima i iz nje izvukao dvije žute novčanice od 100KM.

“FALA! Doviđenja, vas dvojica.”

Radno sposobni muškarci su ih nagradili najsretnijim osmjehom kojeg ste ikad vidjeli, kad je Sudo ponosno i manualno podignuo montažnu rampu.

“Šukr! Šukr!” uzvikivali su.

“Šukar, šukar, aha jes jes.” uzvikivao je Sudo nazad.

“Eto ga, momci, prošo prvi bezbolno.”

Memaga je za to vrijeme držao dvije žute stotke u rukama i sumnjičavo čitao što piše na dnu novčanice.

“Momci, jelde ono kad vi idete plaćati struju pa dadnete jednu ovu novčanicu pa bide dosta.”

“Hande da vidim ja.”

Sudo je stavio naočale i čitao slova na novčanici. “Stooooo-ti-nu. Stotinu. Ko-konv-ver-ti-bilni, šta je bilni, boktestvori. Maa-ra. Maraka.”

“Stotinu konvertibilni maraka.” Ponovio je Memaga glasno i usta su mu bila puna višesložnih riječi.

“Hej! Pa nije stotinu hiljada!”

“Nije da, reko sam vam ja da je sa tri nule a ne sa dvi.”

“Ha! Jesu nas zajebali ona dvojica! Svijo ti to.”

“Kriminalci! Došli u državu varati narod!”

“Materemi, ne znam što država to ikako dozvoljava!”

“Jebo ovo sve, ako će nas vako varati, Sudo, džaba ti i njiva i sve, najbolje s budalom nemati posla.”

“Ali nije moja njiva Memaga. Tvoja je njiva.”

“Ah jes, da. Ništa ondak ćemo ja i Memaga biti ovde, a ti haj za svojim poslom. Najbolje da mi odustanemo od ovega svega.”

“Al kad smo iskupili već sve, brete. Moremo sačekati malo makar.”

“Ma goni to, džaba ti sve, kad nisu halal pare, sve nefer. Najbolje da skontamo šta ćemo drugo.”

“Hej činjenca je da oni para imaju. Samo treba skontati kako da hi im uzmemo.”

“Moremo im kuhati, pa nek plaćaju. Ti Sudo veliš da tvoja žena znade bumbara smotati muški.”

“Ah, njima da je do hrane, ne bi oni dolazili vamo. Ništa, otiću ja do onog svog čojka u vatrogasnoj, viđati ako ima kakav kombi, kontam mogo sam hi i prevoziti.”

“Jes, moreš ti nji prevoziti preko našeg oveg prelaza, ti him uzmeš hiljadu, mi hiljadu i podjelimo.”

“Vidiš, Memija, nisi ni ti tolko glup ko što izgledaš. Ima izgleda za sviju nas nade.”

“Pa jes. Neka i oti izbjeglica kod nas ovdi, samo nek donose pare. Biće njima fino kod nas.”

Foto: www.pexels.com