Sve objave od knjizevnostuzivo

Milan Zagorac: Trebaju nam i glupe knjige, ne trebaju nam glupi autori

Postoje naprosto glupe knjige kao i glupi filmovi, ali ne treba ih omalovažavati. Nisu ih nužno stvorili glupani niti ih nužno konzumiraju glupani, već se radi o jednoj našoj urođenoj potrebi za glupim. To nam jednostavno treba.

Postoje one knjige i filmovi koji žele glumiti da su pametni, ali su zapravo dubinski glupi, no lako za to što su glupi, prečesto su i dozlaboga dosadni. Primjera toga ima u hrvatskoj recentnoj produkciji plus beskonačno – naime, to je ono gdje se nešto kao moralizira, filozofira, pokušava reći nešto pseudopametno, ali u naravi glupo. To je ono kad kažemo kako je to sve “onako hrvatski dosadno”, no ovi su se prirodni antitalenti i rođene moralne vertikale i punokrvni dosadnjakovići nametnuli kao nešto jako bitno, ako ništa drugo, vrijedni mudroseri od kojih je nemoguće pobjeći.

Postoji ona književnost koja uopce nije shvaćena kao književnost, ali u svojoj biti to jest, to su oni zanimljivi likovi koje stalkate / pratite po društvenim mrežama koji su vječno na onoj tankoj granici novinarstva, obavještajluka, teorije zavjere, visokoparne politike, čudnih objava koje nekad djeluju kao konfabulacije i netočne informacijske bombe, a već drugi čas kao preambula nekoj puno većoj i bitnijoj promjeni. Odmah kažem, takvih je autora malo, a meni su osobno najzanimljiviji. Ima ih različitih generacija, siguran sam da bi ih bilo još da su Hrvati malo maštovitiji i hrabriji narod. Ali, štaš, ne bi se štel mešati i nemoj se pačat va ta posla je naš građanski kredo. Bezmudost.

Iako bi se finijom optikom dalo naći još podskupina, skačem odmah na onu posljednju – to je književnost-umjetnost objava. Epifanija. Bogojavljenje. Ona može biti jedan stih, roman, rečenica, fotografija, montaža, bilo što, a u sebi sadrži onu snagu koja je specifična i atribuirana samo rijetkim, iznimno rijetkim pojedincima. Ona derivira osobno iskustvo u opće, ona je spoznajonosna, na neki način i spasonosna, na prvi mah djeluje tako da je posve nerazumljiva, no ako vas proguta, postajete posve dio nje. Nije je lako uočiti, a i kad je uočite, možda vas tek ljubav prema tom konkretnom čovjeku može povesti u razumijevanje. Inače ćete ostati poput Kafkina seljaka pred stražarom. Naime, nije netočna ona da su velike i originalne misli razumljive na početku isključivo onima koji sami vole autora (iako sam ove misli sam deducirao, oprostit ćete mi na neoriginalnosti, jer sve je to već rečeno i kod Jevdokimova, Simone Weil, Agambena i drugih, a do kojih sam često dolazio pabirčenjem pa naknadnim povezivanjem i iznenadnim blinkovima).

Ta je umjetnost ključ misterija života. A za taj misterij, kako ne bi prošao neopazice mimo vas, morate imati otvoreno srce i um.

Dinka Premužić: Dah u noći (ciklus Riječi)

– Emocionalno si prezahtjevna, zapisuješ u stoljetni kalendar, prebolijevaš godinama, distanciraš doživotno – govori mi dok kiša iz rominjanja prelazi u pljusak. Stavljamo kapuljače, potežemo zatvarače naših nepromočivih jakni.

– Je, je, prava Matovilka – pomislim u sebi, a na njega se obrušim oštrim riječima jer još imam daha, a i znam da može vraćati donekle ravnopravno. No, u kondiciji nema jednakosti, on juri dok ja lipšem i noćas sam teško prošla staru stazu. Trening je radnim danima noćni, a kad prtimo poznate staze, raščlanjujemo karaktere i kritiziramo jedno drugo.

– Zapamti što mi imaš reći, kad sad nemreš jambrati, buš mi gore kad se oporaviš pripovedala – podsmjehujući se trčkara naokolo.

Svijetli čeonom lampom i bere gljive, a mene znoj oblijeva, srce već previše otkucaja udara. Koncentriram se i dišem nos usta, no baš ne pomaže, znojim se previše. Kišne kapi su sve krupnije, postaje sklisko, bez štapova smo i jedan tren uhvati me strah da pretjerujem. Neočekivani umor prelazi u fazu “što je meni ovo trebalo”, penjati se planinom noću. Tromi koraci prelaze u ravnodušnost. Znam da ću hodati i neću stati, nego samo ću pasti i baš me briga, tu ću ostati usred noći na kiši u šumi.

Vidi da zaostajem već prilično, od početnog dobrog vremena odjednom prolaznost katastrofalna. Ne znam što mi je večeras, prošli tjedan noćnog pentranja, ista staza, sve po špranci bilo, sustala nisam ni korakom ni riječju.

Govori mi da stanem, saginjem glavu, ruke na koljena, lovim dah. Previše se znojim, cijelim tijelom, raskopčavam glupu jaknu.

– To je zbog nje, zbog tih nepromočivih materijala – izmišljam izgovor. Bolje je bilo kad smo u vunenim džemperima po planinama hodali i gojzerice lojem mazali; da sam bila mlađa 20 godina, to ne stavljam u računicu.

Pogledam ga kako strpljivo čeka i sve me obuzima i nježnost i ljutnja. Hoćemo li do gore ili idemo nazad? Prepušta mi odluku. Recitira “Care, care, gospodare, koliko ima sati?” do vrha.

U planinarskom domu društvo već odavno karta. Slušam uobičajene šale, pijem čaj presvučena u obične pamučne majice. Kiša je prestala, svjetla grada trepere narančasta u daljini. Bilo kucka uravnoteženo, tlak normalan. Riječi šarene konfete posvuda, samo bacam pregršti vesele, padaju po nama, slijeću na kosu, lijepe se za lice riječi kao konfetice okrugle raznih boja. Nagnem se i poljubim ga u obraz pred svima.

Vraćamo se strminom prema sutrašnjem danu. Korak je brz i lak, skakućem i pomalo plešem, noćni leptiri zalijeću nam se u lampe. Kroz obruč krošnji ugledam zvijezdu.

Foto: pexels.com

Miro Škugor: Transsibirska željeznica

„Aaaaaaaaaaa! A-a-a-a-a-a-a-a-a! Ah! Ah! Ah! Ah! Ah! Ah! Aaaaaaaaaaa!“ stenjala je, preklinjala, molila, vikala, poticala, umirala, psovala, oživljavala, razbijala se i iznova sastavljala posve naga mlada djevojka sjedeći na balkonskoj ogradi apartmana u prizemlju dvokatnice, raširenih nogu.

Jednu ruku je prebacila preko ramena svog partnera, koji se za tu priliku posve uživio u uloge prvo strojovođe, a potom same lokomotive Transsibirske željeznice što je tek krenula s moskovskog kolodvora. Drugom rukom pridržavala je željeznu ogradu što se opasno tresla pod njihovim ritmički usklađenim težinama.

Apartmansko naselje odjekivalo je patnjom putnice, koja je ipak čvrsto odlučila stići na svoje odredište. Tri sata poslije ponoći s pravom je do tada nosilo naziv gluhog doba noći. Večeras su ih svi, htjeli to ili ne, morali čuti. Vjerojatno su ih htjeli i vidjeti. No, nisu se usuđivali ičim mrdnuti isprekidano dišući u sigurnosti svojih apartmanskih skloništa. Osim u mašti.

„Hoćeš li ti nju više izjebati? Alice, ‘ajde svrši već jednom. Ne mogu čoriti od vas“, glas njihovog dobrano pijanog prijatelja, sličan zvuku izbrazdane gramofonske ploče, zapucketao je iz susjedne sobe naglo spustivši zastor na predstavu za koju su mnogi od slušača bili voljni platiti najskuplje karte.

Foto: pexels.com

Andrea Marta Kaer: Jutro

Otvaram oči nakon dobro prospavane noći. Prvo što vidim su zrake sunca koje se probijaju kroz zatvorene rolete. Svi još spavaju, čujem samo huk grlice s obližnjeg stabla. Rastežem se, ustajem iz kreveta i pristavljam kavu. Svježina jutra i miris kave širi se kućom. Razmišljam… Ne žurim dok ispijam svoju kavu, jer ionako nigdje ne moram stići… Jer, eto, ionako… Radost koju još malo želim zadržati, još malo radosti prije nego se jutro počne pretvarati u dan i naslućivati podne koje se neumoljivo nazire iz daljine. Ipak, još uvijek je jutro, a ova grlica nije napustila stablo pored prozora. Još uvijek sve izgleda moguće, sve može biti i neko drukčije podne možda pokuca na vrata. Još uvijek sve mogu, držeći cijeli svijet zajedno s ovom šalicom na tanjuriću. Radost prožima cijelo moje biće jer, evo, ima još malo jutra, a i sljedeće doći će… Sutra.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Sasvim običan dan

Cijeli dan primjenjujem
deportirane akvarele zvuka
samo jedne pjesme
s radiostanice
koja mi se zavukla u vene
tjera me da poludim
i ne budem odgovoran za to
dok mi pokušava prodati krivotvorena traženja
nudeći ih svugdje
kao sobu za noć
a ja u svom krevetu pronalazim nesanicu
u ovom beskrajnom nizu statičnosti
bešćutnog konačnog sada
koje mi prolazi samo kroz misli
a zatim s naletom ravnodušnosti
sprijateljim se s beskrajem
znajući da ću ujutro opet
negodovati pred licem
koje me gotovo plaši
što je toliko moje

Foto: pixabay.com

Ivan Molek: (Ne)uništiva kazališna rampa

Zoe ne dopušta iskustvo vlastitog uništenja;
iskušavan je bez kraja, kao beskonačan život.

K. Kerényi, Dioniz. Praslika neuništivog života

Jedno od zahvalnijih pomoćnih i djelomičnih određenja nedramskog kazališta vezano je uz djelovanje Kugla glumišta: “dovesti ljude kazalištu tamo gdje ljudi ne idu u kazalište”. Riječ je o prostorima poput gradskih trgova i ulica, parkova, pothodnika, terasa ugostiteljskih objekata, tržnica… Također i o činu koji kazališnu izvedbu donosi prije svega slučajnim gradskim prolaznicima i znatiželjnicima, slučajnom mnoštvu, dakle i onoj publici koja kazališnoj izvedbi ne prisustvuje činom unaprijed očekivanog (kulturnog) događaja. Njezina sloboda izbora uključuje, stoga, i ravnodušnost, nezainteresiranost, okretanje pogleda u stranu. Lucidnost se Kuglinih mimohoda, agitacija u maniri zavodljivog čarobnog frulaša prije održavanja samih ambijentalnih predstava, sastoji stoga u dovođenju upravo kazališne igre publici, a ne njima tuđih, nepoznatih, a možda, u zasićenosti vlastitima, i nepoželjnih drama i tragedija.

Danas raspolažemo ipak obuhvatnijim i raznolikijim arhivom ovdašnjeg nedramskog kazališta. Još važnije, takvim da dopušta usporedbe koje problematiziraju njegove polazne konceptualne pretpostavke. Uzmimo dvije fotografije snimljene travnja 1979. i svibnja 1980. Prvoj je autor fotograf Nikola Petković, ona je bila snimljena tijekom hepeninga Teatra mladih Alternativa Istina je akcija na riječkom Korzu s Aldom Trešnjićem (1961. – 2003.) i Lanom Frković u prvom planu. Drugoj Mladen Babić Baba, ona bilježi predstavu Kugla glumišta Priča o djevojci sa zlatnom ribicom i cirkusu Plava zvijezda na 20. festivalu dramskih amatera Hrvatske u Murteru s Dunjom Koprolčec i Dolores Valković u prvom planu. Premda se u konceptualizacijama nedramskog kazališta pojam priče susreće tek marginalno, ovdje se on pojavljuje na istaknutim mjestima – kod Kugle već u naslovu predstave, a kod Alternative na panou čovjeka-sendviča s tekstom upućenom publici. Naslovna stranica onodobnog omladinskog lista Val za broj od 11. svibnja 1979. dokumentira upravo u takvoj formi iskazan poziv publici na stvaranju kolektivne priče. Dvije fotografije, međutim, upućuju prije svega na jedan od središnjih problema kazališne umjetnosti: odjeljivanje prostora izvedbe od prostora namijenjenog promatranju izvedbe. 

Prema raskidanju kazališne rampe: Teatar mladih Alternativa, Istina je akcija, Rijeka, travanj 1979. (fotografija: Nikola Petković)

Kada se krajem 40-ih godina francuski estetičar Etienne Souriau (1892–1979) prihvatio da u sažetom obliku izloži koncepciju kazališne umjetnosti s naglaskom na različite organizacije prostora izvedbe predložio je razliku između dvaju modela: “kocke” i “kugle” (usp. Teatar XX. stoljeća, ur. T. Sabljak, Matica hrvatska, Split i Zagreb, 1971.) Sažetak je međutim, pokazalo se kasnije, imao i vrijednost najave. Oba su njegova modela dragocjena za kazališnu umjetnost, ali ipak samo jedan od njih, “kocka”, smatra Souriau, priprema put ostvarenju drugoga, “kugli”. “Ali zar nije ipak najbolji i najpotpuniji trijumf umjetnosti postići prije ili kasnije ovu kolektivnu obuzetost, ovu halucinantnu totalnu prisutnost svijeta djela, koja zaokupi čitav auditorij u zajednici”. Kada za tu zajednicu u nastavku kaže da je “gotovo religiozna”, onda u tome valja prepoznati nešto ovosvjetovno i profano; “simbolizam središta” (M. Eliade) kod Souriaua nije drugo nego “’punctum saliens’, živo bilo koje pulsira, aktivan centar” (kod francuskog estetičara svaka riječ, ne samo imenice-pojmovi, ima svoju težinu: “zajednica gotovo religiozna”, a religio ovdje upućuje na pomnjivo promatranje s distance.) U svojevrsnom zaključku, “Ne postoji scena, ne postoji dvorana, ne postoje granice”.

Na putu prema ponovnom podizanju kazališne rampe: Kugla glumište, Priča o djevojci sa zlatnom ribicom i cirkusu Plava zvijezda, Murter, svibanj 1980. (fotografija: Mladen Babić Baba)

Taj problem nije, naravno, u Coccolemocco, Kugli i Alternativi ostao nezapažen. U svojem retrospektivnom pogledu Gordana Vnuk (“Hrvatska alternativna scena sedamdesetih”, Kazalište br. 43–44, 2010) već u uvodnoj dionici napominje: “Teatar samo igra igru o promjeni svijeta”. Nakon takvog upozorenja, koje oduzima prostor primamljivom voluntarizmu, slijedi opis na tragu souriauovskih ideja: scenska je akcija “događanje koje uvlači gledatelje kao ravnopravni dio prizora, ukidajući granice između izvedbenog, reprezentacijskog djela (i tijela) i bezobzirne, nemotivirajuće svakodnevice, i koji će nuditi u ovim našim prostorima tada potpuno novo, totalno kazališno iskustvo …”. Znatno je opreznija Anica Vlašić-Anić (“Kolektivno autorstvo: neslučajna ‘savršenost’ Kuglinih ‘kao da’ ne/znatnih ‘nesavršenosti”, Kazalište br. 51–52, 2012): “S polazišnom idejom zahtjevno-rizična propitivanja ne/ograničenosti bivanja kazalištem kao kuglom u izazovima ne/dotaknuta prakticiranja ne/(malo)građanskog života & stvaranja u kolektivu, Kuglinoj produkciji osiguravala je po/etičku izvornost, pro/vokaciju i duhovnu ‘nepotrošivost’”. Već se na tome mjestu zamjećuje nesklonost proglašenja trajne pobjede “mladoga” kazališta nad “starim” ili diskurznim zahvatima u maniri pomišljeno – ostvareno. Eventualnoj prosudbi kako se ovdje radi tek o usputnom promišljanju “Kuglinog ne/utopijskog ‘životnog projekta’” kamen kušnje tek predstoji: “Niz neočekivanih otkrića, u najrazličitijim dimenzijama ne/potvrđene ne/primjenjivosti ove metode hrabrih in(di)verzija identiteta ‘sekundarnog’ i ‘primarnog’ pratio je Kugla-meta(ana)morfoze u kreiranju odnosâ umjetnostživotkazališteSFRJ socijalistički svagdan”.

Čini se da kritičko i historiografsko proučavanje ovdašnjeg nedramskog kazališta može izdržati još jedan test međusobnih preosvjetljavanja, reinterpretacija i korekcija. Uzme li se u obzir što govori Vlašić-Anić, tada se važno upozorenje Vnuk zapravo unutar sebe cijepa, izlaže paru komplementarnih uvida; pored već istaknutog “Teatar samo igra igru o promjeni svijeta” ovdje sada, uz njegov bok, stoji još jedno: “Teatar samo igra igru totaliteta”. Kako se tijekom izvedbe zbiva “događanje koje uvlači gledatelje kao ravnopravni dio prizora”, o tome postoje uglavnom kraća zapažanja, pokušaji čitanja fizionomija, učinjeni na licu mjesta, što ih “aktivan centar” prepoznaje kao reakcije zbunjenosti, ravnodušnosti, negodovanja i izmamljenih osmjeha. Nešto se više može doznati iz bilješke Lane Frković (“Sitnice za happening”, Omladinski list Val, br. 71, 11. svibnja 1979.) napisane kratko po održanom hepeningu Istina je akcija: “Nismo se nadali tolikom broju zainteresiranih promatrača. Već za vrijeme šminkanja se skupilo stotinjak ljudi. Zgražali su se, smijali, čudili, šutjeli, komentirali. Svatko je reagirao na svoj način. Ali nijedan nije pristao na šminkanje. Čudno! I koliko te odjednom ljudi prepoznaje! Ha! Svatko je želio biti što bliže centru događanja, ali nitko da se opusti … uđe u igru”. Takav se obrazac ponašanja ponavlja i kasnije, nakon dovršetka “tunela priče”: “A u krugu ljudi govore riječi, mi ih pišemo na kocke [od stiropora], slažemo u tunel. Smrt bubnja, TV, sranje, loza, sladoled, Rijeka, Mame. Kad je tunel bio gotov, pozvali smo ljude da prođu kroz njega. Slab odaziv. Kao da se boje nečega. Tko prođe, čeka ga kocka šećera. Šećer im se sviđa, ali tunel … to ne. Nekolicina ih je prošla. Dvoje-troje su čak to izveli vrlo maštovito. Ostali ne žele”.

Oprez Vlašić-Anić time bi trebao dobiti opravdanje. Ni “ritualno-ekstatična dramaturgija” nije lišena kazališne barijere. Ona nije više linearna ni nepomična, opremljena je štoviše zonama propusnosti, ali ako Alternativina Istina je akcija nije iznimka nego pravilo onda u ovakvoj vrsti dramaturgije kazališnu barijeru valja tražiti u društvenim ulogama. U “aktivnom centru” izvođači, na njegovoj periferiji promatrači. Čitajući sada Vlašić-Anić s Frković pri ruci jedno ne bi valjalo propustiti uočiti. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato da spomenuta “duhovna ‘nepotrošivost’” ne bi, ni sa signalom autodistance, zvučala poput ponešto šlampave stilizacije samoveličanja (pripadnog kazališnog kolektiva). Život kazališne izvedbe na koji referira Frković jest bios, “ograničeni život”, a ne zoe, “neograničeni život” (Kerényi): “Nešto se konačno dogodilo jednog ponedjeljka nasred riječkog Korza” (početna rečenica); “Napokon, počistili smo Korzo kao da se ništa nije dogodilo” (završna rečenica). Za razliku od toga, “duhovna ‘nepotrošivost’” htjela bi voditi prema zoe, “nit na koju se svaki pojedinačni bios niže poput bisera i koji se, nasuprot bios-u, može misliti jedino kao beskonačan” (iz uvodnog poglavlja Dioniza K. Kerényija). Ono ne-odlučivo u “ne/potvrđena ne/mogućnost ove metode [narušavanja ili preosmišljavanja kazališne rampe]” ne može, stoga, ne okrenuti pogled prema prošlim događajima, ali niti ne usmjeravati se u suprotnom smjeru. 

* * *

P. S. Danas se, s vremenske distance, Teatru mladih Alternativa može spočitati dvije stvari. Arhiv donedavno teško dostupan proučavateljima i svima onima koji nemaju običaj koristiti pravo na neobaviještenost i nezainteresiranost te djelovanje isključivo na riječkim (izvaninstitucionalnim) pozornicama. Drugi je prigovor ozbiljniji. Ne radi se jedino o širenju vlastite publike. Publika kulturnog događaja nije ni uni-formna ni “jednoumna” masa. Ona u svojim redovima ima i kvalificirane, kritički opremljene promatrače, koji “prve” reakcije sviđanja i nesviđanja, svodljive na gestu palca gore ili dolje u kakvoj areni, ne mogu smatrati dovoljnima. Je li Teatar mladih Alternativa izašao iz kabanice Kugla glumišta? Historiografski uvid koji potvrđuje da je Ivo Grubiša Kvatro, prije osnivanja Alternative, bio član kazališne grupe koja je okončala Studentsko satiričko glumište da bi osnovala Kugla glumište govori tome u prilog. Ako, međutim, imenima valja priznati određeni nearbitrarni i motivirani naboj programa, onda se navedena historiografska slika neminovno mijenja. Što “totalitet” “kugle” ističe jest dominacija identiteta nad razlikom – “ne postoje granice”, kaže Souriau. Za razliku od toga, “alternativa” implicira dodjeljivanje prednosti razlici nad identitetom, njezin je “totalitet” iznutra rascijepljen, njezina rampa dijeli one koji uvlače druge u kazališnu igru, u “živo bilo koje pulsira” i one koji se tome opiru – kako to pokazuje Petkovićeva fotografija, tzv. spavaonice nisu (bile) smještene jedino po rubnim i novoizgrađenim gradskim četvrtima, njima je (bila) zahvaćena i agora, središnji gradski trg (ili njegova izdužena forma korza). Nezahvalno je, naravno, danas nagađati tko je više, i uopće što (trenje ideja, kapital iskustva …), izgubio time što su se Alternativine kazališne igre odigravale jedino u Rijeci.

Miro Škugor: Zrcalo

Svjetlost se jedva probijala kroz prebojeno staklo prozora oskudno namještenog studija u potkrovlju potresom oštećene zgrade Gornjeg grada. 

Miroslav je jutros na prozor nanio još jedan sloj bijele boje. Nadao se kako će tako izbjeći znatiželjne poglede slučajnih prolaznika koji su se čak i nakon ponoći povremeno znali ušetati duž trankviliziranih pročelja okolnih kuća.

Konačno je bio spreman. Dao je otkaz na poslu, a svu ušteđevinu uložio u eksperiment u kojemu je bio voditelj  projekta i dragovoljni sudionik. Više od tri godine radio je na konstrukciji uz pomoć novostečenih, pretežno ruskih internetskih istomišljenika.

Večeras je mirno sjedio na stolici unutar dvometarskog ogledala od visokopoliranog aluminijskog lima zavrnuta na poseban način u obliku spirale, na pola zavrtaja u smjeru kazaljki sata. Na glavu je stavio šljem sličan metalnoj zdjeli sa senzorima, dok je u rukama držao specijalni uređaj na koji su bile prikopčane raznobojne žice i pri čijem vrhu su se nalazila dva velika gumba – zeleni i crveni. Potres i korona usporili su ga u realizaciji eksperimenta za koji je prvi put čuo još 1997. godine, kada je dokazana djelotvornost Kozirjevih zrcala.

Zapravo, korona se pokazala većom preprekom. Obližnja zvjezdarnica u Opatičkoj 22 radila je zbog korone u izvanrednom režimu. Tijekom epidemioloških mjera bila je otvorena samo jednom tjedno, od 19.30 do 22.00, a što je ovisilo o povoljnoj vremenskoj prognozi. Budući da nije mogao unaprijed znati u kojemu će danu biti moguće promatranje neba, bio je zahvalan Petru na redovitoj pravodobnoj obavijesti.

Petar je bio dugogodišnji zaposlenik Zvjezdarnice Zagreb te izniman astrofizičar, k tomu otvoren svim stručnim izazovima. Poslije zatvaranja zvjezdarnice uvodio bi u njene prostorije svog srednjoškolskog prijatelja s kojim je dijelio istu strast prema životu i znanstvenom djelu Nikolaja Aleksandroviča Kozirjeva, sovjetskog astronoma i astrofizčara. Ta strast bila je toliko obuzimajuća da je Petar dopuštao Miroslavu rad s najnovijim instrumentima koje je zvjezdarnica dobila donacijom od američke zvjezdarnice s Havaja. Miroslav je pak na taj način mogao višekratno provjeriti Kozirjeve teorije.

To se, prije svega, odnosilo na teoriju da vrijeme nije ništa drugo doli energija. Energija i vrijeme su dvije strane jedne cjeline. Pače, prošlost, sadašnjost i budućnost događaju se istodobno. Ako ovladamo vremenom, dobit ćemo beskonačni izvor energije. Putovanja u realnom vremenu su moguća, kako u budućnost, tako i u prošlost. Vrijeme je za Kozirjeva imalo različitu gustoću, a razlikovalo se i po kvaliteti, uz mogućnost širenja i skupljanja.

Miroslava je odavno fascinirala činjenica da zbog brzine rasprostiranja svjetlosti promatrač bilo koju zvijezdu vidi samo u prošlosti. Dok svjetlost dođe od nje do Zemlje, zvijezda promijeni svoj položaj. No, ako se teleskop usmjeri na tu, za nas još uvijek nevidljivu, ali matematički lako odredivu točku u kojoj bi se zvijezda trebala sada nalaziti, mjerni uređaji reagiraju na nepoznatu vrstu energije. Ona se očito rasprostirala trenutno, odnosno brže od brzine svjetlosti. Isto će se dogoditi ako uređaje usmjerimo na položaj zvijezde na kojemu će se ona zateći tek za sto godina. Ta energija je vrijeme, tj. protok vremena. Materijalni objekti prema teoriji relativnosti ne mogu se kretati takvom brzinom. Kozirjev je slutio kako ta energija nije materijalna i kao da s našim svijetom nije imala nikakve veze.

Dobro je znao kako se prema drugom zakonu termodinamike zagrijana tijela hlade te predaju dio topline hladnijima dok se temperatura svih tijela postupno izjednačava. Dakle, neizbježna je toplotna smrt svemira. Naše sunce trebalo je odavno sagorjeti, ali ono i nadalje svijetli. Kozirjev je zaključio da, kao i ostale zvijezde, prima neku energiju izvana. Izvor te energije je vrijeme. A kretanje kroz vrijeme moguće je putem konstrukcije zrcala koju je osmislio.

Miroslav je prije točno 1125 dana od nepoznatog pošiljatelja primio e-mail s rezultatima eksperimenata u Novosibirsku i Stonhengeu. Dragovoljci unutar zrcala mogli su slati i primati telepatske poruke, a mnogi su opisali da su se našli usred poznatih povijesnih događaja, kao i onih koji će se tek dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti.

Mogućnost putovanja u prošlost silno ga je uzbudila. Pri tomu nije mislio nazočiti npr. Cezarevu ubojstvu ili biti svjedokom Hitlerova samoubojstva. Želio je isprobati mogućnost da opet sretne preminule članove svoje obitelji, roditelje i sestru. Život samca sve više ga je gurao u neizdrživi stisak posvemašnjeg žaljenja za mnogobrojnim propuštenim prigodama u kojima im nije rekao koliko ih je volio, koliko su mu značili i koliko mu nedostaju. A sada bi svima njima mogao objasniti vlastite nepromišljene postupke, ispade sebičnosti i izboje ljutnje. Ili barem pokušati porazgovarati s njima. O bilo čemu. Slike njihovih lica blijedile su iz njegova sjećanja zajedno s njihovim glasovima.

Sjedeći na stolici unutar zrcala, Miroslav je osjećao mješavinu olakšanja i nade. “Uskoro ću zagrliti svoje”, drhtavim glasom obavijestio je o svojoj nakani ostatak svijeta. Potom je stisnuo zeleni gumb.

Foto: pixabay.com