Sve objave od knjizevnostuzivo

Davorka Črnčec: Miris krijesova

Sjećanje sam,
titraj,
vjetar,
kaplja znoja na prsima pred san.

Ili pred zoru.

Utjeha sam,
sklonište,
bijeg,
trag u kamenu.

Ili u snijegu.

Za crne dane mjesečina,
bijela žena što ti se daje
u sivim sutonima s mirisom krijesova.

Ona što te svijetom nosi zalivena šutnjom.
Koju osjetiš u mirisu krijesova.
Koja uvijek nađe način da te otjera od sebe,
a grlila bi te i samo ovom jednom rukom.

Drugu sam za nas još na početku pjesme stavila u vatru.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Popodne na peščanoj strani obale

Reka sede boje sudarala je površinske talase,
poput trajnih lokni frizerke Margit na kosi baba Gizike
kada na pijaci,
kod rukometnog igrališta
na kome u zortu poneko izvadi i piša iza velikog akaca,
odlazi od tezge do tezge,
probajući kövidinku na kraju ne kupi,
onu kraću nogu još kraćom pravi,
pantomimično šepa,
sažaljivo gleda,
glavu trese kao Šturm pastuv kada u kasu njišti
osetivši miris Lacikine kobile Virág
koja vuče puna kola šećerne repe iz Banata
iz nužde vazduh ispod repa pušta na šta Lacika alergično kija,
Laza mu kajase popusti
da pokaže popu Stavri
kako ispod sapa mišićni talambas klateći se ritmično
tvrdozvučno udara u stomak i zvuči slično Cheyenne Idijanskom bubnju
kada peva Yane Heja Hee poziv na ratničku igru
na šta se popa gledajući ispod oka
nekoliko puta krsti u sebi šatro molitvu imitira
čuvši zvon pravoslavne crkve
koji na večernje poziva,
na kome je guzata skelarka Ildika mirno sedela
na ribarskoj šamlici,
koju je dobila za čerdeseti rodjendanski poklon
od ribara Kapetana Pere,
gledala kako reka mirno plovi skelu
samo s njom od banatske prema bačkoj strani…

Foto: www.pexels.com

Julijana Plenča: Ona sam koja sam

Ona sam
koja sam
kada ponoć
zašuška
svojim haljama.
Ono sam
što sam
kada sam sama i
razgovaram sa zrcalom u sebi.
Tada oslobođena svih pitanja,
svih očekivanja i nadanja,
pružam sebe na dlanu istini.
Tada slobodno priznajem
svoju ranjivost,
svoju nesavršenost.
Tada se misli slobodno rasplamsaju,
poput plama svijeće,
slobodno gore i streme u visine.
Ona sam
koja sam u zagrljaju tišine,
u zagrljaju praznine,
u naslonjaču samoće,
kada zašuškaju haljine ponoći.

Foto: www.pexels.com

Zoran Šolaja: Zašto nikada nisam gostovao u “Nedeljom u 2”

Nisam imao odgovarajuću kravatu,
ni odelo,
ne daju u šorcu,
a lak sam na priču,
neobaveznu,
šeretsku,
politika me čini starijim,
i diže mi pritisak,
skida osmeh,
a emisija je odlična,
vodi moj prijatelj iz osnovne,
redak sam ko ga se seća sa kosom,
vispren je dečkić bio,
i odelo mu super stoji,
mada ga kravata čini preozbiljnim,
i da vidiš on ih i ima i zna da ih
uklopi, i politika mu ide u priči,
zato nisam gostovao,
nije me zvao,
mada da zna kako mi odelo stoji
zvao bi me odmah,
da menjamo kravate,
kad smo već tu.

Foto: www.pexels.com

‎Dragan Gligora‎: Hvala bogu na riječima

Hvala bogu na riječima. S njima možeš gotovo sve. Popeti se na krov i otuda promatrati užurbano mnoštvo ljudi. Gledati vedro nebo iz kojeg pada kiša, pozdravljati sunce kao starog prijatelja, iako znaš da je tamo gore sami gorući pakao, i da svemirske praznine nisu nimalo ugodno boravište. Daleko je to od kauča i dnevnog boravka, ili ispijanja kave sa starim društvom na terasi poznatog kafića. Riječi su tako lagane da s njima trčiš sve one lude maratone od sto kilometara i plivaš sa morskim psima. Spavaš sa mladim zgodnim ljepoticama i na kraju dana se gorko razočaraš. Jer ništa od toga nije istina. Ali ipak ti ostanu riječi, ili kakve lijepe slike, misli koje možeš pretočiti u stihove i napisati pjesmu. Koju nitko neće pročitati, osim možda osam, od tvojih tristo fejsbuk frendova. Ali zato imaš onaj veliki televizor kao još jednu lijepu obmanu. Nakon filmova i utakmica, noću, prije sna prevrćeš po životu i stvaraš od njega krasan roman s hepiendom. U ratu si jurišao bez straha, sudjelovao u svim važnim akcijama, ti si junak desetljeća. Budiš se u pet i pripaljuješ cigaretu, stavljaš kavu. I opet te vode riječi. Imaš lijep pogled na cijeli kvart i gledaš kako se budi još jedan tmuran dan, ali u njemu ima neke tužne ljepote. Pale se prva svjetla, to znači da se život pojavljuje iz svakog kuta vremena, iza svakog pogleda, i znaš po cvrkutu da su ptice preživjele još jednu od tisuću noći i da sve može početi iznova. Danas je petak, još jedna lijepa spoznaja. Petak je posvećen dan, jer iza njega slijedi subota. Vidiš kako i sada u zrelim godinama otkrivaš neke nove stvari. Ono što se događa sada možda i nije tako nego ono što će doći, ili što je bilo, a ti sasvim mirno i ugodno piješ prvu kavu. Miriše cijeli stan, a ti putuješ, naravno s riječima, u mislima, nekim praznim, ali sasvim ugodnim vagonom na kraj svijeta. Tamo te čeka tko zna kakav doživljaj, i neka lijepa žena, možda ista ova, samo nešto mlađa i ljepša. Svijet se zaokružio, prekrili su ga oblaci, evo i prve lagane kiše. Divota, jer ti si već negdje u Italiji i tamo te dočekuju dva konobara za stolom koji samo tebe čeka. Bonaca je ko ulje i petak je. A to znači da je sutra subota i da je vrijeme za još jedno druženje sa samim sobom.

Foto: www.pexels.com