Uguram se na prvo slobodno mjesto i izgubim među koricama knjige iz koje viri označivač stranica. Provirujem i ja iza korica, pogledam uokolo, a pored mene Matvejević. Sjedi sam, miran i tih u najudaljenijem kutu knjižnice. Daleko je od bljeskalica, mikrofona i novinara. Sitan je i sav se uvukao u fotelju kao da ne želi nikome smetati. Nasmiješim mu se, ne mogu se pretvarati da ga ne znam, ali ne mičem se.
Učim o veličinama, biografijama, skromnosti. Nitko se iz prvih redova ne okreće k njemu, niti jedan pogled nije zalutao u zadnji red, a on šuti.
Širi se miris tople kave koju će kasnije dijeliti.
Na promociji sam najnovije zbirke priča gosta iz Kanade. U krugovima smo, kratkopričaškim. Jednostavna priča, konkretan događaj, metafore, obrati, dobri i loši momci mijenjaju uloge.
Slušam prve rečenice, fabule, dijaloge, citate. Red spontanih dijaloga, anegdotskih priča, red čitanja. Malo širenja, duže digresije, čudo stvarnoga, ključna mjesta, mrvice u sjećanju, duga pitanja i kratki odgovori.
Voditelj je dobro raspoložen, sunce sa zapada nam još uvijek grije leđa kroz stakla, nitko nikamo ne žuri.
Probijamo se kroz priču i putujemo od nepoznatog poznatom, od važnog, nevažnom. Na sve pristajemo. Hodamo po groblju, gladimo bijelog prerijskog mačka u krilu, vraćamo se u djetinjstvo.
U jednom trenutku sve se posloži i svatko svakoga razumije.
Pisac, cupka bosom nogom po parketu, smiješi se kada govori o čitanju prostora. U potrazi je, stalno na početku i svaki puta novo istraživanje domovine.
Voli neobične likove koji se rode na neobičan datum, voli obrate u priči, čini se da je sve stvarno, da su likovi stvarni.
Tražimo čudo, jer u priči je sve moguće i ona je više od života i samo napisano postoji. Vrijedimo onoliko koliko vrijedi naša priča. Pravi život je u riječima, a fikcija je na pješačkom prijelazu, na oštećenom kolniku, na pustim kolodvorima u nepouzdanom sjećanju.
Živimo svoje stereotipne uloge u običnom životu i pišemo čudesne živote.
Prije kave još jednom, bljeskalice kamera, široki osmijeh i spontani pljesak gostu. Stala sam u red s kupljenim knjigama da bih dobila potpis pisca.
– Vi se znate, čujem iza sebe.
– Ne, ja sam samo čitateljica, a možda jednom postanem i lik u priči.
Foto: www.pexels.com