Nada Vukašinović: Buđenje

U tuđem gradu hvatam stari san,
nepoznati čovjek pruža mi dlan,
govorim tiho, zar samo to,
zar prazan dlan?
na čelo navlačim plavi pokrivač,
i tromo tijelo pada u san,
pomaknem ruku,
okrenem lice, osluškujem glas,
na visokom tornju još leži mrak,
to mora da je tuđi san

Duboko udahnem sutrašnji zrak,
ocean šalje svoj slani dah,
na kriške režem još jedan dan,
klizi vrijeme, otkucava sat,
crvena zemlja, crni kaftan,
pune se oči,
svjetlom i pijeskom,
crvena jagoda na goloj stijeni,
istežem kralježnicu za uspravan hod,
iza plavih vrata
ruku mi pruža bijeli dan,
namigne i šapne,
– ne boj se mene, zaboravi san

Foto: www.pexels.com

Odgovori