Miro Škugor: Zrcalo

Svjetlost se jedva probijala kroz prebojeno staklo prozora oskudno namještenog studija u potkrovlju potresom oštećene zgrade Gornjeg grada. 

Miroslav je jutros na prozor nanio još jedan sloj bijele boje. Nadao se kako će tako izbjeći znatiželjne poglede slučajnih prolaznika koji su se čak i nakon ponoći povremeno znali ušetati duž trankviliziranih pročelja okolnih kuća.

Konačno je bio spreman. Dao je otkaz na poslu, a svu ušteđevinu uložio u eksperiment u kojemu je bio voditelj  projekta i dragovoljni sudionik. Više od tri godine radio je na konstrukciji uz pomoć novostečenih, pretežno ruskih internetskih istomišljenika.

Večeras je mirno sjedio na stolici unutar dvometarskog ogledala od visokopoliranog aluminijskog lima zavrnuta na poseban način u obliku spirale, na pola zavrtaja u smjeru kazaljki sata. Na glavu je stavio šljem sličan metalnoj zdjeli sa senzorima, dok je u rukama držao specijalni uređaj na koji su bile prikopčane raznobojne žice i pri čijem vrhu su se nalazila dva velika gumba – zeleni i crveni. Potres i korona usporili su ga u realizaciji eksperimenta za koji je prvi put čuo još 1997. godine, kada je dokazana djelotvornost Kozirjevih zrcala.

Zapravo, korona se pokazala većom preprekom. Obližnja zvjezdarnica u Opatičkoj 22 radila je zbog korone u izvanrednom režimu. Tijekom epidemioloških mjera bila je otvorena samo jednom tjedno, od 19.30 do 22.00, a što je ovisilo o povoljnoj vremenskoj prognozi. Budući da nije mogao unaprijed znati u kojemu će danu biti moguće promatranje neba, bio je zahvalan Petru na redovitoj pravodobnoj obavijesti.

Petar je bio dugogodišnji zaposlenik Zvjezdarnice Zagreb te izniman astrofizičar, k tomu otvoren svim stručnim izazovima. Poslije zatvaranja zvjezdarnice uvodio bi u njene prostorije svog srednjoškolskog prijatelja s kojim je dijelio istu strast prema životu i znanstvenom djelu Nikolaja Aleksandroviča Kozirjeva, sovjetskog astronoma i astrofizčara. Ta strast bila je toliko obuzimajuća da je Petar dopuštao Miroslavu rad s najnovijim instrumentima koje je zvjezdarnica dobila donacijom od američke zvjezdarnice s Havaja. Miroslav je pak na taj način mogao višekratno provjeriti Kozirjeve teorije.

To se, prije svega, odnosilo na teoriju da vrijeme nije ništa drugo doli energija. Energija i vrijeme su dvije strane jedne cjeline. Pače, prošlost, sadašnjost i budućnost događaju se istodobno. Ako ovladamo vremenom, dobit ćemo beskonačni izvor energije. Putovanja u realnom vremenu su moguća, kako u budućnost, tako i u prošlost. Vrijeme je za Kozirjeva imalo različitu gustoću, a razlikovalo se i po kvaliteti, uz mogućnost širenja i skupljanja.

Miroslava je odavno fascinirala činjenica da zbog brzine rasprostiranja svjetlosti promatrač bilo koju zvijezdu vidi samo u prošlosti. Dok svjetlost dođe od nje do Zemlje, zvijezda promijeni svoj položaj. No, ako se teleskop usmjeri na tu, za nas još uvijek nevidljivu, ali matematički lako odredivu točku u kojoj bi se zvijezda trebala sada nalaziti, mjerni uređaji reagiraju na nepoznatu vrstu energije. Ona se očito rasprostirala trenutno, odnosno brže od brzine svjetlosti. Isto će se dogoditi ako uređaje usmjerimo na položaj zvijezde na kojemu će se ona zateći tek za sto godina. Ta energija je vrijeme, tj. protok vremena. Materijalni objekti prema teoriji relativnosti ne mogu se kretati takvom brzinom. Kozirjev je slutio kako ta energija nije materijalna i kao da s našim svijetom nije imala nikakve veze.

Dobro je znao kako se prema drugom zakonu termodinamike zagrijana tijela hlade te predaju dio topline hladnijima dok se temperatura svih tijela postupno izjednačava. Dakle, neizbježna je toplotna smrt svemira. Naše sunce trebalo je odavno sagorjeti, ali ono i nadalje svijetli. Kozirjev je zaključio da, kao i ostale zvijezde, prima neku energiju izvana. Izvor te energije je vrijeme. A kretanje kroz vrijeme moguće je putem konstrukcije zrcala koju je osmislio.

Miroslav je prije točno 1125 dana od nepoznatog pošiljatelja primio e-mail s rezultatima eksperimenata u Novosibirsku i Stonhengeu. Dragovoljci unutar zrcala mogli su slati i primati telepatske poruke, a mnogi su opisali da su se našli usred poznatih povijesnih događaja, kao i onih koji će se tek dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti.

Mogućnost putovanja u prošlost silno ga je uzbudila. Pri tomu nije mislio nazočiti npr. Cezarevu ubojstvu ili biti svjedokom Hitlerova samoubojstva. Želio je isprobati mogućnost da opet sretne preminule članove svoje obitelji, roditelje i sestru. Život samca sve više ga je gurao u neizdrživi stisak posvemašnjeg žaljenja za mnogobrojnim propuštenim prigodama u kojima im nije rekao koliko ih je volio, koliko su mu značili i koliko mu nedostaju. A sada bi svima njima mogao objasniti vlastite nepromišljene postupke, ispade sebičnosti i izboje ljutnje. Ili barem pokušati porazgovarati s njima. O bilo čemu. Slike njihovih lica blijedile su iz njegova sjećanja zajedno s njihovim glasovima.

Sjedeći na stolici unutar zrcala, Miroslav je osjećao mješavinu olakšanja i nade. “Uskoro ću zagrliti svoje”, drhtavim glasom obavijestio je o svojoj nakani ostatak svijeta. Potom je stisnuo zeleni gumb.

Foto: pixabay.com

Odgovori