Miro Škugor: Zmajeve brazde

„Glupi DiscoverPro! Toliko o najnovijim navigacijskim sustavima. Ne vrijedi nijednog dodatnog eura“, pomisli Anton parkirajući novi VW Passat na makadamu pred livadom ograđenom suhozidom i gustim grmljem. Upravo kada su se nakon nekoliko pogrešnih skretanja i pedesetak minuta nervozne potrage htjeli okrenuti i otići, Sandra poviče pokazujući prstom negdje nadesno ispred njih: „Eno je! Antone, pogledaj! Sveta Foška!“

Uskladivši pogled s pokretom njezine ruke Anton konačno uoči zdanje koje su na Sandrin nagovor odlučili posjetiti. U Batvačima kraj Vodnjana, usred ničega, sred labirinta od naslaganih redova kamenja preko kojih se prelijevao uspuzali bršljan, raznovrsnih trava, crvenkaste zemlje, patuljastog drveća, nekoliko uskih i jedva vidljivih bijelih putova te nasumice posađenih maslina, zgrčile su se na suncu crkva i bazilika sv. Foške. Ni drugi, pozorniji pogled na prostrano dvorište pred njom, bočne čistine i neveliko dvorište iza nje nisu mogli odagnati Antonov prvi dojam – grč i muka.

Passat su parkirali na susjednoj livadi pod stablom, na pristojnom razmaku od stare Škode. „Izgleda da nećemo biti sami! Idemo za sljedećim tragom!“, razdragano će Sandra. Dok je on još otvarao vrata na svojoj strani, ona je istrčavši iz auta ubrzanim koracima hitala crkvi. Anton je pak po izlasku iz auta instinktivno namjestio remen oveće izletničke torbe tako da ju je s boka premjestio na grudi i pleksus kao da želi spriječiti da nešto iz te crkve prodre u njegovu nutrinu. Zapravo, još od ranojutarnjeg posjeta Motovunu nije ni htio doći ovamo. „Upoznavajući neka mjesta dopuštamo i njima da upoznaju nas. A neka od njih mogu nas i prepoznati“, prisjećao se riječi svoje prabake.

Nakon drugog dana takozvanog simpozija o marketingu i suvremenim komunikacijama u rovinjskom luksuznom visokokategorniku, na koji ga je Sandra povela kao gosta, a u stvari psihofizičkom višednevnom antistres okupljanju srednjeg i višeg menadžmenta nekoliko najuspješnijih granskih tvrtki, garniranom neograničenim dotokom besplatnog alkohola, izvrsnom gastronomskom ponudom, DJ zabavama, spa tretmanima te svakojakom ostalom tjelesnom relaksacijom, odlučili su se iskrasti i osobno doživjeti ono što ih je oduvijek zanimalo – moć Zmajevih brazda.

Mnogi i danas tvrde kako se Istrom, u njezinom podzemnom energetskom krvotoku sličnom meridijanima što opasuju Zemlju, pružaju i križaju strujanja snažne energije. Na mjestima na kojima se križaju Zmajeve brazde, ljudi su odvajkada gradili naselja ili svetišta, jer su se tamo osjećali dobro, opušteno, koncentriranije i kreativnije, a na nekima su bili čudesno izliječeni od raznih bolesti.

Anton je, za razliku od ushićene Sandre, već na glavnim gradskim vratima Motovuna osjetio slabost jednaku ovoj ovdje. Crkva sv. Foške za nju je bila još jedno čudesno mjesto na mreži Zmajevih brazdi čiju je energiju htjela upiti cijelim svojim bićem te zauvijek pohraniti negdje u paketiće svoje ženstvenosti. Nije znao kako je do nje dospjela poznata lokalna uzrečica: „Sveta Foška, čuda more.“ Niti kada je i gdje čula da se na tom mjestu još od 1681. godine događaju čuda, od izlječenja teških bolesti do iznenadnih trudnoća kod žena koje godinama nisu mogle zatrudnjeti.

Sve do posjeta crkvi posvećenoj toj kršćanskoj mučenici, kojoj su zbog odanosti svojoj vjeri odrubili glavu i tijelo bacili u more, a današnjoj zaštitnici od glavobolje, artritisa, reumatizma, depresije kao i zaštitnici mladih, Anton je ipak nekako mogao pratiti Sandrin rastući entuzijazam. Sada mu se činilo da je naglo gubio sve više životne energije razmjerno količinama koje je Sandra odnekud primala.

Sandra je ubrzo nestala iz njegova vidokruga. Na platou pred crkvom, točnije pred zatvorenim crkvenim vratima, ugledao je dvije žene u crnini okrenute jedna k drugoj. Čak su im i lica bila prekrivena crnim velovima tako da nije mogao odrediti njihovu dob. Nepomične i bezglasne kao da nisu ni primijetile njegov dolazak. „Dobar dan“, pozdravio ih je. One mu ništa nisu odgovorile. Tišina kojom su zračile ispružila je ruke prema njegovom srcu. Odskočio je u stranu poput boksača u ringu eskiviravši nevidljive udarce nesreće i boli. „Sandra! Sandra! Gdje si?“, zavapio je u samoobrani.

„Ovdje sam! U dvorištu! Dođi iza crkve!“, pozivala ga je. Obišavši crkvu s bočne strane Anton ugleda prizor koji ga je zgrabio za potiljak ne dopustivši mu da okrene glavu. Sandra je bosa, samo u grudnjaku i gaćicama, stajala prsima pripijena uza zid, pod rešetkama osiguranim malim prozorom, u pozi razapetog Isusa. Pored nje, na uredno održavanoj tratini, bila je odložena njezina odjeća s tenisicama na vrhu. „Osjećaš li? Osjećaš li ovo mjesto? Molila sam za tebe“, prozborila je zatvorenih očiju. Otkada su bili skupa navikao je na njezino ekstravagantno i bestidno ponašanje, koje ga je tako često znalo napaliti. Ali, ovo je bilo nešto posve drugo – Sandra kakvu još nije upoznao. No, trenutak poslije više nije gledao u Sandru nego preko puta nje, iza njezinih leđa, gdje je ukopan u zemlju stajao križ njegove visine s kipom Krista na kojemu je visjelo stotine krunica. Svaka krunica progovorila je drugačijim ženskim, dječjim ili muškim glasom u njegovom mozgu, koji je odjekivao istim brojem zaklinjanja, tuga i patnji. Učinilo mu se da težina svakog glasa još dublje ukapa križ sve dok ih nije nadglasalo odnekud prizvano sjećanje na razgovor s njegovim profesorom. „Okreni se oko sebe, Antone. Valjda ti je jasno tko u najvećem broju čini našu crkvu. Grješnici i potrebiti“ objašnjavao mu je profesor.

Anton se jedva suzdržavao. Bio je na rubu povraćanja. Otrčao je prema autu. Iza sebe je čuo kako ga Sandra zove. Nije se osvrtao. Htio je što prije sjesti za volan, uhvatiti zraka i odvesti se.

Sandra je dotrčala za njim. Sjela je u auto do njega. Djelovala je pomalo ljutito. „Što je ovo bilo? Zašto si otrčao? Zar nisi čuo da te zovem? Što ti je? Jel’ ti loše?“, nije prestajala s pitanjima. „Ne znam. Pozlilo mi je. Možda ovo pretoplo travanjsko vrijeme? Možda od doručka? Malo smo spavali. Možda sve to skupa? Oprosti“, izustio je. „Hoćeš da se vratimo u hotel?“, upitala ga je bez prevelike zabrinutosti. „Ma, ne! Sve je u redu. Nekakva prolazna slabost“, uzvratio je. „Da svratimo usput na piće? A onda ću te odvesti na jedno posebno mjesto. Može?“, predložila mu je uz odnekud dovučeni osmjeh. „Može“, odgovorio je više zbog silne želje da upali auto i krene nego zbog ikakve žeđi.

Na kiosku uz cestu kupili su dvije blage mineralne vode s okusima limunske trave i kruške. Nisu ih ni ispili do kraja, a našli su se pred ogradom privatnog imanja. Anton nije znao gdje se točno nalaze. Po blizini borove šume, rampe na susjednoj prilaznoj cesti, krikovima galebova, mirisu i šumu mora, pretpostavljao je da su u blizini plaže kakvog apartmanskog ili kamp naselja.

Veliko imanje bilo je ograđeno kovanom ogradom. Nedaleko od ulaza nalazila se drvena prizemnica u stilu kuće za odmor po principu uradi sam. Kuću su okruživale šetnice s nasadima cvijeća, klupice za sjedenje, stabla različitih voćaka i neobične kamene strukture koje bi se samo više nego dobronamjerni kritičar povijesti umjetnosti usudio nazvati kipovima. „Ima li koga doma?“, vikne Sandra. I to ponovi još nekoliko puta. Budući da nije bilo odgovora, došetali su do ulaznih vrata. Sandra primi kvaku. „Nemoj! Možda netko unutra spava. Mislit će da smo provalnici i pozvati policiju“, zaustavi je u nakani Anton. „Ma, nema! Poznajem vlasnika“, spremno odgovori. Vrata nisu bila zaključana. Sandra ih širom otvori. „Jel’ te strah?“, nasmije mu se u lice. „Slijedi me!“, zapovjedno će. Anton se neprestano osvrtao oko sebe. Nije mu bilo svejedno biti nepozvan na nečijem posjedu. “Pogledaj!“, prenu ga Sandra. Nedaleko od kuće zastali su pred ručno izrađenim malim amfiteatrom sa svega nekoliko redova. U sredini se nalazio krug od uglačanog kamena. „A sada, siđi u njega i stani u sredinu kruga“, predložila mu je. Cvrkut ptica iz okolnih krošnji učinio mu je još neodoljivijom svaku njezinu riječ. Kada je sišao i stao u krug više nije čuo nijedan zvuk. Cvrkut ptica je nestao. Sandra mu je nešto govorila, ali je nije čuo. Po izrazu njezina lica shvatio je da mu se smije. Ni to nije čuo. Čuo je samo vlastito disanje. Začeci straha počeli su mu se penjati uz kralježnicu kao živa u termometru. Istrčao je iz mini amfiteatra i začuo Sandru kako se neobuzdano smije. Zatim je ona uskočila u krug. On joj je vikao da iziđe, a ona pokazivala rukama na svoje uši objašnjavajući mu tako da ga uopće ne čuje. Prvotni strah zamijenio je smijeh. Sada se i on počeo smijati. Ponovili su to još par puta, pa pobjegli s imanja. Antonu se strašno mokrilo. Olakšao se uz parkirani auto.

„Sumrak će. Vratimo se u hotel. Dosta je uzbuđenja za danas“, umorno zamoli Anton. „A, ne! Zar ti maloprije nije bilo lijepo? Moramo obići i zadnje odredište!“, veselo mu uzvrati Sandra. Nikada nije mogao objasniti sebi zašto je prema njoj bio uvijek popustljiv. Pa, tako ni sada.

Zaleđe Poreča doimalo se prilično nezanimljivim dok su se vozili prema dvama brežuljcima. Mordele i Picuge, dvije poznate astroarheološke lokacije ponašale su se slično sv. Foški – do njih se nije moglo stići iz prvog pokušaja. Poslije opetovano bezglave vožnje, a odmah nakon nepoznatog seoskog raskrižja, ugledaše starijeg čovjeka kako stojeći na ljestvama reže suhe grane na prastarom stablu.

„Oprostite, da li je ovo put za Mordele i Picuge“, upita ga Sandra dok je Anton pokušavao skloniti auto ukraj uske ceste. „A tko vam je za njih rekao?“, odgovori starac protupitanjem. „Pročitali smo. Zanimaju nas ti brežuljci. Kažu da ispod njih prolaze Zmajeve brazde“, nastavi Sandra. „Ako tako kažu, onda ste na pravom putu“, nasmije se starac. „Kreni! To je stražar. Dobili smo dopuštenje“, Sandra se uzbuđeno obrati Antonu. On ju je upitno i dugo fiksirao pogledom, a potom bez riječi upalio auto. Počeo se znojiti. Vraćala mu se poznata slabost. „Ne počinji opet s time, molim te“, jedva izusti.

Zaustavili su se u podnožju dva brijega koja su imala oblik piramide. Bili su potpuno sami na terenu koji je pokazivao izrazitu negostoljubivost. Oba brijega obrasla su u žbunje i jedva prohodnu šumu. Između rastinja nanizale su se krupne i oštre stijene dok se pri vrhu naziralo nešto kao stara kamena utvrda.

Prvo su započeli penjanje na Mordele. Uspon je Antonu bio neočekivano težak. Možda i zato što nije imao primjerenu opremu. „Uspon nije izlet!“, prisjećao se riječi svoga prijatelja, veterana GSS-a. Sandra se kretala začuđujuće spretno, kao u nekom transu. „Ovdje se križaju dvije brazde! To moramo osjetiti!“, bodrila je Antona.

Na vrh Mordala stupio je posve mokar. Sandra je već sjedila u jednom od kamenih krugova koji su navodno predstavljali arhetip Istre – sunčev krug, kotač i oznaka za dišni otvor. Uokolo se pružao krajobraz zbog kojeg je bog čovjeku i dao oči. „Astmatična ljepota“, pomislio je Anton. A onda skrenuo pogled na stijenu sličnu žrtveniku. “Danas ću umrijeti“, osupnula je ga misao za koju je bio posve siguran da nije bila njegova. „Moramo se popeti i na drugi vrh“, vratio ga je u stvarnost Sandrin novi prijedlog. „Sandra, daj budi pametna. Nemoj da te po tka zna koji put molim. Uskoro će mrak. Nećemo se stići još jednom popeti i vratiti“, pokušavao ju je odvratiti od te ideje.

„Moramo i možemo! Idemo! Moram vidjeti sarkofag“, zazvučalo mu je kao da je to rekao netko drugi, umjesto Sandre. „Ako nećeš sa mnom, ja ću se popeti sama. Ako mi se što dogodi, ti ćeš biti kriv“, mirno mu je odbrusila i počela silaziti s brijega.

Odlučio ju je slijediti unatoč tomu što mu se mučnina koju je osjećao pretvarala u vrtoglavu drhtavicu. Znao je da Sandru neće moći razuvjeriti. Penjanje na drugi brijeg bilo je još teže i strmije. A danjeg svjetla sve manje. Sandra ga je stalno požurivala. Ipak, polako su osvajali i vrh Picuga. Anton se najednom našao pred skupinom stijena preko koje nije mogao ni uz pomoć priručnog štapa za penjanje što ga je načinio od prikladne grane brijesta. „Sandra, stani malo! Pomogni mi! Daj mi ruku“, zamolio je. Sandra je naglo stala, okrenula se i došla do Antona. „Pruži ruku. Uhvatit ću te“, smireno ga je uputila. Anton joj pruži ruku, a ona ga počne povlačiti preko stijene.

Odjednom Sandra zastane. Pogledi su im se ukrstili poput mačeva drevnih protivnika. To biće koje ga je sada pozorno promatralo nije bila njegova Sandra. Njezine oči postala su dva sunca kojih se nejasno sjećao iz nekog drugog života i vremena. Negdje ih je nekad davno već vidio. „Zbogom, potomče ubojice Zmajeva“, prošapće Sandra puštajući njegovu ruku iz svog čvrstog stiska.

Foto: Wikipedia

Odgovori