Miro Škugor: Vrt

“Pogodi gdje smo”, pisalo je ispod fotografije upravo prispjele Whats App-om. Nisam žurio s odgovorom.

U starom dijelu grada, iznad katedrale sv. Jakova, a na pola puta prema novouređenoj tvrđavi sv. Mihovila, stisnuo se među samostanskim zidinama mediteranski vrt sv. Lovre. Dvije križne staze s malom fontanom u središu razdijelile su ga na četiri polja začinskog i ljekovitog bilja, obrubljenog niskim šimširom. Gusterna prikladne veličine te nekoliko drvenih stolova i stolaca skladno su dobrusili ovaj neveliki gradski dragulj u neočekivanu oazu mira veličinom srazmjernu istinskom udahu za svaku veličinu praznih pluća.

Uvijek sam ga doživljavao i smatrao visećim vrtom. Samo zbog četiri vitka i vižljasta čempresa u svakom njegovom kutu, koji su se nevidljivim prstima čvrsto držali za okolne zidove i krovove, još uvijek se nije sunovratio u more. Bilo mi je drago vidjeti da ga ni nakon toliko godina nisu ispustili iz ruku.

A onda me je prenula mobitelska zvonjava. Prijatelj je bio nestrpljiv, jer mu nisam odmah odgovorio.

“Na izletu smo u Šibeniku. More je prehladno za kupanje. Kupujemo brodske karte za obilazak tvrđave sv. Nikole. Koliko se toga ovdje ima za vidjeti! Trebali smo i prije doći. Ana jedva nadzire dečke. Rekli smo im da si se ti u ovom gradu rodio i živio. Sada žele obići svaku uličicu. Zaviruju u svako dvorište i haustor. Nadaju se da će te sresti”, nezaustavljivo mi je prenosio dojmove.

Nisam ga mogao niti želio prekidati. Dok sam slušao kako zvuče slike mog rodnog grada shvatih da u njega prerijetko svraćam. Čak i ako me dečki upravo sada tamo sretnu.

Foto: www.pexells.com

Odgovori