Miro Škugor: Transsibirska željeznica

„Aaaaaaaaaaa! A-a-a-a-a-a-a-a-a! Ah! Ah! Ah! Ah! Ah! Ah! Aaaaaaaaaaa!“ stenjala je, preklinjala, molila, vikala, poticala, umirala, psovala, oživljavala, razbijala se i iznova sastavljala posve naga mlada djevojka sjedeći na balkonskoj ogradi apartmana u prizemlju dvokatnice, raširenih nogu.

Jednu ruku je prebacila preko ramena svog partnera, koji se za tu priliku posve uživio u uloge prvo strojovođe, a potom same lokomotive Transsibirske željeznice što je tek krenula s moskovskog kolodvora. Drugom rukom pridržavala je željeznu ogradu što se opasno tresla pod njihovim ritmički usklađenim težinama.

Apartmansko naselje odjekivalo je patnjom putnice, koja je ipak čvrsto odlučila stići na svoje odredište. Tri sata poslije ponoći s pravom je do tada nosilo naziv gluhog doba noći. Večeras su ih svi, htjeli to ili ne, morali čuti. Vjerojatno su ih htjeli i vidjeti. No, nisu se usuđivali ičim mrdnuti isprekidano dišući u sigurnosti svojih apartmanskih skloništa. Osim u mašti.

„Hoćeš li ti nju više izjebati? Alice, ‘ajde svrši već jednom. Ne mogu čoriti od vas“, glas njihovog dobrano pijanog prijatelja, sličan zvuku izbrazdane gramofonske ploče, zapucketao je iz susjedne sobe naglo spustivši zastor na predstavu za koju su mnogi od slušača bili voljni platiti najskuplje karte.

Foto: pexels.com

Odgovori