Miro Škugor: Konoba

„Straj me je! Neću u konobu! Neću! Neću!“, plakao je trinaestogodišnji dječak. “Nemoj da ti dva puta govorin. Cili dan san kopa u vinogradu. Umoran san. I žedan. Ajde skoči ćaći po piće“, naređivao je robusni muškarac. „Bojin se! Doli živi didov duh. Neka ode neko drugi“, opirao se dječak. Majka i troje ostale djece zbili su se u kutu skromne kuhinje. Znali su što slijedi.

„Uzmi demižon, siđi u konobu, natoči vina iz one veće bačve i donesi ćaći. Vani je misečina, vidi se k’o po danu. Uvati se za pašaman i polako silazi niz skale. Nemoj me činit da te molin“, naglašavao je svaku riječ sve dužim stankama između njih. “Neću! Neću! Pa, makar me ubija!“ plašljivo i prkosno odgovori mu dječak.

„Da znaš da i ‘oću! Dosta mi je tvojih monada! Kakav didov duh?!? Pokazat ću ja tebi duhove!“ zaurla zgrabivši sina. Dječak se koprcao pokušavajući se oteti njegovom stisku. „Lipo si ga odgojila“, usput je prigovorio svojoj ženi. Ona je pak bespomoćno šutjela skupivši poput kvočke ostalu djecu iza svojih leđa.

Dobro je upoznala muževu tešku narav. A onda je iz godine u godinu upoznavala i njegove demone na koje su je još prije vjenčanja dobrohotno upozoravali roditelji. Za njih je on i nadalje bio zgrtač krvavog ratnog novca radeći za onog tko bi mu više platio. Talijani su mu ubili oca, a on im je, kako se govorilo u selu, pomogao pri njegovom uhićenju. Potom je prešao k partizanima. Poslije rata kratko je radio u tvornici. U nekoj sumnjivoj tuči u tvorničkoj menzi ubio je čovjeka. Vlasti su presudile da se radilo o nesreći na radu. Dragovoljno se vratio na imanje pretvorivši se s vremenom u poljoprivrednika i obiteljskog nasilnika. Njegova žena odavno je prigrlila svoju sudbinu te štitila djecu kad god je mogla.

Večeras joj to nije uspjelo. Držeći sina pod lijevom rukom, desnom rukom otvorio je vrata konobe. Dohvativši namotani konop s klina na zidu još čvršće je primio sina, koji nije prestajao zapomagati. „Majko! Majko! Ne daj me! Spasi me!“ vrištao je lamatajući rukama i nogama. Njegovi krici postali su najglasniji kad ga je otac, nakon tri kilometra pješačenja, spustio iz ruku pred vrata seoskog groblja.

Masivne šipke na sredini željeznih vrata tvorile su oblik križa za koji je brzo i spretno privezao sina. „Nećeš ti meni govorit neću! Ostat ćeš vezan do jutra! Istirat ću ja duhove iz te tvoje prazne glavurine!“ nije prestajao prijetiti. Dječak ga više nije čuo. Onesvijestio se odmah nakon što je otac svezao zadnji čvor.

Ujutro su seljaci prolezeći pored groblja zatekli prestravljenog dječaka. Uspio je osloboditi jednu nogu, a konop mu se duboko urezao u zapešća. Cijelom dužinom njegovih hlača proširila se mokra mrlja. Neki od njih su se križali i čudili, a drugi pohitali po svećenika i liječnika. Dječak nije bio u stanju odgovoriti na nijedno njihovo pitanje. Kada su ga odvezali, netko je predložio da dječaka žurno odnesu kući.

Dočekao ih je bijes nimalo zabrinutog oca. „Tko vam je reka da ga odvezujete? A?!? Čiji je to sin, vaš il’ moj? Šta se pačate u tuđe posle? Ajte ća!“ brecnuo se na njih. Seljaci se namah razbježaše.

Potom se okrenuo k sinu: „Šta je? Nisi moga sam doć doma? Koliko vidin, nisu te odnili duhovi?“ Dječak se tresao. Majka ga je brižno pridržavala. „Šta ga držiš? Pusti ga. Neka uđe u konobu“, vikne joj pomahnitali muž. Prišavši bačvama i dugoj hrastovoj klupi između njih, posprdno upita dječaka: „I? Di ti je sada didov duh?“ Čim je to izgovorio, drvena klupa podigne se u zrak i poklopi ga.

Foto: www.pexels.com

Odgovori