Miro Škugor: Granica

“Čovjekov kalup ima svoju granicu preko koje nijedno ljudsko biće niti može niti smije kročiti. Ipak, iz nedokučivoga razloga to ponekad i samo na treptaj oka ne vrijedi za pokoje dijete, umjetnika i luđaka. Kada se otamo vrate, djeca pričaju o anđelima i izmišljenim prijateljima, umjetnici stvaraju svoja najbolja djela, a luđaci uvjeravaju svoje liječnike kako iskonsko zlo itekako postoji istodobno ih promičući u viša akademska zvanja. Granica je sve i svuda oko nas. I večeras ću je prijeći”, promišljao je Rugovit sjedeći na klupi u parku.

Oduvijek je bio svjestan da ne pripada ovdje već – tamo. Slutili su to svi koje su ga voljeli i koje je on volio. Zato su ga kad-tad napuštali, kao i on njih. No, čak ni tada, kada ga ništa nije vezivalo za ovaj svijet, nije mogao zakoračiti preko granice. Svaka pjesma koju je napisao, svaki šapat u krošnji koji bi ga zazvao imenom, svaki pokret bića pritajenih u mjesečevim sjenama koji je osjećao kao svoje vlastito gibanje, bile su pozivnice za povratak kući. Na njih nije odgovarao zbog straha kako će zauvijek ostati tamo i nikada neće saznati zašto mu je život dan na privremeno korištenje baš ovdje. A onda je iznenadno, nešto ranije danas, doživio svoj Svarog trenutak, časak u kojemu je sve jasno bez riječi.

Zato je odustao od namjere da za sobom ostavi ikakvo objašnjenje ili bar pismo.

“Uostalom, o čemu bi bilo to pismo? Rode te, živiš u prosjeku sedamdesetak godina, pa umreš. Sve stvarno ili nestvarno, naravno ili nadnaravno, lijepo ili ružno, ugodno ili neugodno, a što se uspije silom ili milom ugurati između ta tri slijeda, do sada nije objasnilo ni opravdalo svrhu ičijeg života. Osim toga, na kraju ove nijeme balade za gluhe, koju tobože svi jasno čuju, nitko ne može razumjeti ni nadživjeti svijet u kojem je nakratko boravio”, bio je apsolutno siguran.

“Zapravo, na koga bih ga naslovio? Takva pisma obično su oproštajne naravi. Nemam se od koga oprostiti. Niti komu bilo što oprostiti. Rodbina, prijatelji, ljubavnice i poznanici nisu ništa više do statista ili čak samo djelića kulise u predstavi nepoznatog autora kojemu tako često pada na pamet zaštiti autorska prava, svaki put pod drugim imenom”, nastavljao je unutarnji monolog.

“Budimo iskreni, da li bi ga itko uopće pročitao? Navodno je Ernest Hemingway dobio okladu od deset dolara uspjevši u omanjem društvu pobratima po peru, napisati na salveti najkraću priču na svijetu: ‘Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.’ Danas, kada je jedna kartica teksta mjera svega ozbiljnoga i suvisloga što se želi, mora, treba ili traži zbog nečega nekome priopćiti, a SMS od maksimalno pedesetak znakova jedina poželjna forma međuljudske komunikacije, tko bi imao dovoljno vremena za pročitati jedno cijelo pismo? Ako je pak vrijeme doista novac, onda nam se svima, više nego ikada do sada, puno više loše piše nego potencijalno nešto dobro čita”, pomislio je s olakšanjem, sretan što mu nikada nisu objavili neku knjigu ili zbirku poezije.

Prve krpice snijega učinile su ga još veselijim. “Točno na vrijeme. Kako su i najavili”, obradovao se što ga ni ovog puta nisu iznevjerili djelatnici Norveškog meteorološkog instituta kojima je više vjerovao nego onima iz domaćeg Državnog hidrometeorološkog zavoda. U svega petnaestak minuta po stazama u parku nahvatalo se 3-4 centimetra snijega. “Dovoljno da čovjek ostavi trag u svijetu”, samoironično zaključi.

Potom naglo ustane i krene stazicom desno od klupe na kojoj je sjedio. Potplati njegovih timberlenki ostavljali su jasne otiske. Poslije pedeset i sedam koraka Rugovit nestane, točno pred skamenjenim mladim parom koji se spremao poljubiti. Mladić je ostao netremice buljiti u mjesto s kojeg je Rugovit netom prije iščeznuo, a djevojci su dvije snježne pahuljice, skrenute s okomitih im putanja zračnim vrtoloženjem sa druge strane granice, upravo upale u otvorena usta.

Foto: www.pexels.com

Odgovori