Miro Škugor: Go home!

“Moj sin nije lopov! Odnija te đava ladon i po suncu!’Bem ti brokve koje nebo drže! Znan ja tebe! Naći ću ja tebe! Ubit ću te!” sustizao ga je razjareni muški glas, dok se zadihan udaljavao niz ulicu. Vladimira su sve jače pekle ogrebotine na lijevoj podlaktici koje je zaradio u naguravanju s nepoznatim mještaninom. Naglo slijevanje znoja niz leđa nakratko mu je zatomilo okus krvi s kuta usana. Želio se što prije vratiti u apartman i već sutra ujutro napustiti otok.

Sve je počelo prije tjedan dana, nakon što se oprostio s prijateljem i njegovom obitelji. Na njihov nagovor pristao je pridružiti im se sa ženom i sinom u mjestašcu na srednjedalmatinskom otočiću koje se činilo savršenim odredištem za godišnji odmor. Taj prvi, zajednički tjedan, kao da se sam od sebe sažeo u jedan dan. Toliko brzo im je vrijeme protjecalo da on, preziratelj svekolike banalnosti, nije mogao odoljeti ne napisati na razglednici upućenoj majci: “Pozdrav iz raja na zemlji! Uživamo u ljetnim radostima. Vole te Vlado, Mirna i Leon.”

Starosjedioci su ih izvrsno prihvatili. Skoro kao rod rođeni. Priskakali su im i ugađali na sve načine. Nisu im dopuštali da se imalo osjećaju gostima ili običnim turistima. Mirna je svakodnevno ugodno čavrljala s tri bake u crnini koje se od prve jutarnje svježine pa sve do deset sati navečer nisu micale s klupe pred ulazom u jedinu mjesnu trgovinu. Usrdno su joj davale bračne i kuharske savjete te prepričavale lokalne tračeve. Redovito su se rastajale uz smijeh i komentare na obavezne doskočice s listova stoljetnih albuma sjećanja iz kojih su bake prizivale svakojake otočne mudrosti. Zbog svega toga su i odlučili ostati na otoku još tjedan dana.

Vladimir je bio plivač, maratonac. Ponekad se satima nije dao iz mora. Mirna se, pak, neprestano sunčala i tek povremeno više prošetala nego zaplivala plićakom. Leon, njihov desetogodišnji sin, ustrajno je pokušavao uloviti svoju prvu ribu s obližnjeg drvenog mulića. U pauzama je žonglirao s novom nogometnom loptom. No, ne predugo. Potom bi odložio loptu na ručnik, pa iznova u ribolov. “Zagrist će jedna, kad-tad. Cipal, brancin ili pic, svejedno. Kladio sam sa s tatom u novi PlayStation 4. Ne smijem izgubiti”, ponavljao je u sebi svaki put prije nego bi zabacio udicu štapom za pecanje.

Nedaleko njih, na improviziranom igralištu, raznodobna grupa dječaka igrala je nogomet. Vladimir je još prije par dana primjetio kako igraju s loptom njegovog sina. Uzimali su je bez pitanja s ručnika, a predvečer vraćali, također bez ijedne riječi. Zapravo, to je uvijek radio isti štrkljasti dječak, očito kolovođa jedva sklepanog nogometnog tima.

A onda u četvrtak popodne lopta nije vraćena. “Tata, gdje mi je lopta?” tužno je i zabrinuto izustio Leon. Nije mu mogao reći da je ukradena. “Posudili su je dečki. Vratit će je večeras”, umirivao ga je. Leon je zbunjeno slegnuo ramenima i sjeo na ručnik. Još uvijek nije ulovio niti giricu.

Vladimiru se činilo da otprije poznaje štrkljastog dječaka. Čak se uspio prisjetiti da ga je tijekom večernje šetnje vidio kako ulazi u dvorište blizu trgovine. Ali, nije bio posve siguran. Zato je odšetao do prvog kafića ne bi li dobio kakvu informaciju o dječaku. Nitko od nazočnih nije ni pokušao odgovoriti na njegova pitanja. Kao da ga uopće nisu poznavali iako je mnoge od njih u više navrata počastio pivom. Združena neželjenost i nejasna ugroza poput nevidljivih ruku s prstima stisnutim u šake izgurale su ga iz kafića, lijepeći mu osjećaj iznenadne nelagode negdje po potiljku. “Mirna! Leon! Dosta je bilo sunčanja i pecanja za danas! Vraćamo se u apartman!” zapovijedao je. Žena i sin su ga začuđeno pogledali. Leon nije više spominjao loptu.

Mirna je upravo završavala s pripremom večere kad joj je zazvonio mobitel. Do sada se nikada nije javljala nepoznatim pozivateljima, ali na njezino veliko iznenađenje ruka joj je ovaj put bila brža od mozga. “Halo! Halo! Haaalo! Koga trebate?” upitala je pokušavši prekinuti šutnju s druge strane. “Reci mužu da mog malog pusti na miru. U suprotnom, ka’ i svi furešti, neće se lipo provesti”, zaprijetio je muškarac s lokalnim naglaskom. Vrisnula je ispustivši mobitel iz ruke na balkonske pločice.

“E, sada mi je stvarno pun kofer!” podvikne Vladimir izletjevši niz stubište kuće u kojoj su odsjeli. “Otkuda im broj mobitela moje žene?!? Nitko njoj neće prijetiti! Niti krasti lopte djeci na plaži!” derao mu se adrenalin na uho potičući ga na trčanje prema dvorištu tik uz trgovinu.

U dvorištu je unatoč slaboj uličnoj rasvjeti namah uočio štrkljastog dječaka s ukradenom loptom. Ugledavši ga, dječak šmugne kroz vrata kamene kuće iz koje je istodobno istrčao krupni muškarac s pretijesnom i prljavom potkošuljom. Poput dva sumo hrvača odmah su završili u snažnom tjelesnom srazu. Ubrzo su ih razdvojili susjedi i prolaznici. Vladimir se nekako istrgnuo iz njihovih mirotvornih zagrljaja te potrčao u sigurnost apartmana.

Sutradan, prije povratka u Zagreb, Mirna je svratila u trgovinu kupiti sokove za put. Tri bake nalazile su se na istom mjestu. Sada su im lica poprimila izraze Moaija, kipova s Uskršnjeg otoka. Na izlasku iz trgovine htjela se s njima ljubazno pozdraviti. Nije uspjela. Baka u sredini prosikće dovoljno glasno da je Mirna može čuti: “Go home!”

Foto: www.pexels.com

Odgovori