Milan Zagorac: Posljednja cigareta na Giardinima u Puli

Tog smo poslijepodneva 12. ožujka 2015. sestra, brat i ja, više se ne sjećam točno čijim autom, sestrinim ili mojim, otišli za Pulu. Bila je riječ o razrješenju neke dulje imovinsko-pravne razmirice po nikad okončanoj brakorazvodnoj parnici naših roditelja, a što je, ako nikakvu konkretnu korist, trebalo donijeti barem malo mira.

U skladu s time, već smo se u autu šalili, kao, tata će nas dočekati s novim terencem, SUV je izuzetno praktičan za grad, zar ne, bilo je tu putem još nekih zgoda koje su trebale barem malo ublažiti samu nelagodnu narav susreta, naime, nije se radilo o romantičnom obiteljskom sretanju, kakvoj večerici, ugodnom blebetanju, već o papirima koje je trebalo potpisati u tom i tom javnobilježničkom uredu, nakon čega je mogla uslijediti tek neka kava, valjda kao zaključak dobro obavljenog posla. Odnosi s ocem su bili, ako ne urušeni, onda barem dobrano načeti, pa nekog posebnog razloga za veselje nije ni bilo, uostalom, zašto bi neka opterećujuća imovinska stvar imala imalo romantičan prizvuk? Tu je riječ uvijek o novcu, imovini, neriješenim dvojbama iz primozga, uvijek je tu riječ o nekoj krivnji, pravdi, nepravdi i sličnome što se se roditelja prenijelo na djecu. Olakotno je u svemu tome bilo tek to da se radilo o ranije pomno pripremljenom činu u kojem nije bilo mjesta za greške niti iznenađenja. Uz to je olakotna bila i činjenica da je otac sa svakim od nas održavao kakve-takve odnose, nije nas izvještavao da se sretao s nekim od nas ili da je o nečemu razgovarao, ali znamo da jest, nije to bilo često niti je to bilo normalno, ali disfunkcionalno normalno, dakle, novonormalno jest, pa tada nije ni bilo preveliko iznenađenje za sve nas da stari nije mogao potegnuti do Rijeke i riješiti tu papirologiju na “našem terenu” jer se “osjećao loše”, kao što smo – posve naknadno – saznali za niz nesretnih događaja koji su prethodili susretu, nekoj težoj prometnoj nesreći te jeseni što nam je svakom ponaosob zamjerio jer ga nismo posjetili u bolnici (o čemu, interesantno, nismo znali ništa) kao niti o činjenici da je prije nekoliko tjedana imao teže ozljeđivanje prilikom mijenjanja gume (još manje smo znali nešto o tome), a zbog čega je još uvijek na bolovanju.

Parkirali smo pored Arene, kao što smo to često činili u Puli, ako nam je cilj bio uži centar, a u ovom slučaju jest. S tatom smo se susreli na adresi javnobilježničkog ureda, u prijemnoj kancelariji, točno u 17.30 kako je bilo i dogovoreno, s pripremljenim papirima i otvorenim knjigama za ovjere. Otac začudo nije bio hladan: sav se taj papirološki kaos odvijao po nekom svome protokolu, tek smo tu ili tamo trebali ostavljati svoje potpise, uz, rekao bih danas, vrlo neformalan razgovor, koji bi poprimio tek tu i tamo tmurnije tonove kada se spomenulo nečije zdravstveno stanje. Pomalo me začudila očeva zainteresiranost za ove obiteljske stvari, pošto godinama nije pitao o tome. Štoviše, pošto su godinama vladali odnosi koji su branili priču o tome, svojevrstan zavjet šutnje u kojem se znalo da postoje teme koje se otvara i one koje se ne otvara ni pod koju cijenu.

Dakle, čim se riješila ova papirološka priča koja je i bila razlog dolaska u Pulu, tata je predložio jednu kavu, kod Zlatnih vrata, tamo kod Joyceovog spomenika (koji je, usput, mrzio Pulu i zacijelo s Norom smišljao načine kako da iz nje pobjegne u svoj Trst), što smo i prihvatili. On časti. Dapače, nismo imali ništa protiv, naročito nakon što smo solidarno podmirili nemale troškove javnoga bilježnika.

Iako je polovica ožujka još prilično svježa, sjedili smo vani kako bismo zapalili barem tu jednu-dvije cigarete uz kavu, pa običaj je.

Putem do kafića stari mi je rekao da mu je kraj blizu, da su mu dijagnoze loše i da nema neke velike koristi više od njega. Da nije sposoban više za posao, da je iscrpljen i da više nema volje ni za što. No, bit ću iskren, nisam mu vjerovao, djelovao mi je dobro, a ovo sam doživio kao jednu od njegovih uobičajenih tužaljki koje nisu imale drugu svrhu no da budu ispričane uhu koje ih je željelo čuti.

Međutim, razgovor na kavi protekao je u ugodnom oblačku dima, komentarom da me vidio na televiziji prije nekoliko dana, zatim pošalicama iz bivšeg vremena, njegovim prijedlogom da se baka i dida izmjeste iz zajedničke grobnice pošto se ni za života nisu mogli smisliti kao i prijedlogom da se sretnemo za desetak dana, kad malo zatopli, svakako bi bilo dobro da se vidimo, navodno će nas pozvati na palačinke

Razgovor je bio kratak, stari je poželio još jednu cigaretu, zašto ne? Stvari vezane uz formalnosti smo riješili, kao i onu kavu za zaključak posla, pa dobro, ni ta jedna cigareta neće ukrasti previše vremena niti nas omesti u velevažnim planovima. Konačno smo krenuli prema autu, mislim da smo mu sestra i ja ponudili da ga bacimo do stana, činilo nam se bez veze ostaviti ga na stanici da čeka bus, što je on odbio i nehajno rekao da nema veze, da mu je blizu, što je bilo i točno, no kao da se taj bus ili nije pojavljivao ili ih je otac propuštao, ne mogu se sjetiti točnih detalja niti voznog reda Pulaprometovih buseva, međutim ovo se rastajanje odužilo do te mjere kao da je pozivalo na još jedan dodatan razgovor koji na koncu nismo poveli.

Nakon posljednje cigarete, svaki od nas troje se s njime zagrlio, obećali smo si skori novi susret, jer “urečen rastanak bez našega htijenja, obećava i sastanak, zar ne?”, kako bi rekao njegov Jesenjin. Ta sad su ove teške teme iza nas, i da, te palačinke koje je obećao…

Dok smo nas troje hodali prema autu, bacio sam pogled unatrag, valjda da se uvjerim je li ušao u bus, međutim, izgubio sam ga u mraku. Ostao je tek sestrin komentar: “Mislim da je ipak sve dobro prošlo, pa čak i ovaj stari…” Nije mi preostalo drugo no da se složim. Iako je to bila ujedno posljednja zajednička cigareta.

Odgovori