Milan Zagorac: Trebaju nam i glupe knjige, ne trebaju nam glupi autori

Postoje naprosto glupe knjige kao i glupi filmovi, ali ne treba ih omalovažavati. Nisu ih nužno stvorili glupani niti ih nužno konzumiraju glupani, već se radi o jednoj našoj urođenoj potrebi za glupim. To nam jednostavno treba.

Postoje one knjige i filmovi koji žele glumiti da su pametni, ali su zapravo dubinski glupi, no lako za to što su glupi, prečesto su i dozlaboga dosadni. Primjera toga ima u hrvatskoj recentnoj produkciji plus beskonačno – naime, to je ono gdje se nešto kao moralizira, filozofira, pokušava reći nešto pseudopametno, ali u naravi glupo. To je ono kad kažemo kako je to sve “onako hrvatski dosadno”, no ovi su se prirodni antitalenti i rođene moralne vertikale i punokrvni dosadnjakovići nametnuli kao nešto jako bitno, ako ništa drugo, vrijedni mudroseri od kojih je nemoguće pobjeći.

Postoji ona književnost koja uopce nije shvaćena kao književnost, ali u svojoj biti to jest, to su oni zanimljivi likovi koje stalkate / pratite po društvenim mrežama koji su vječno na onoj tankoj granici novinarstva, obavještajluka, teorije zavjere, visokoparne politike, čudnih objava koje nekad djeluju kao konfabulacije i netočne informacijske bombe, a već drugi čas kao preambula nekoj puno većoj i bitnijoj promjeni. Odmah kažem, takvih je autora malo, a meni su osobno najzanimljiviji. Ima ih različitih generacija, siguran sam da bi ih bilo još da su Hrvati malo maštovitiji i hrabriji narod. Ali, štaš, ne bi se štel mešati i nemoj se pačat va ta posla je naš građanski kredo. Bezmudost.

Iako bi se finijom optikom dalo naći još podskupina, skačem odmah na onu posljednju – to je književnost-umjetnost objava. Epifanija. Bogojavljenje. Ona može biti jedan stih, roman, rečenica, fotografija, montaža, bilo što, a u sebi sadrži onu snagu koja je specifična i atribuirana samo rijetkim, iznimno rijetkim pojedincima. Ona derivira osobno iskustvo u opće, ona je spoznajonosna, na neki način i spasonosna, na prvi mah djeluje tako da je posve nerazumljiva, no ako vas proguta, postajete posve dio nje. Nije je lako uočiti, a i kad je uočite, možda vas tek ljubav prema tom konkretnom čovjeku može povesti u razumijevanje. Inače ćete ostati poput Kafkina seljaka pred stražarom. Naime, nije netočna ona da su velike i originalne misli razumljive na početku isključivo onima koji sami vole autora (iako sam ove misli sam deducirao, oprostit ćete mi na neoriginalnosti, jer sve je to već rečeno i kod Jevdokimova, Simone Weil, Agambena i drugih, a do kojih sam često dolazio pabirčenjem pa naknadnim povezivanjem i iznenadnim blinkovima).

Ta je umjetnost ključ misterija života. A za taj misterij, kako ne bi prošao neopazice mimo vas, morate imati otvoreno srce i um.

Dinka Premužić: Dah u noći (ciklus Riječi)

– Emocionalno si prezahtjevna, zapisuješ u stoljetni kalendar, prebolijevaš godinama, distanciraš doživotno – govori mi dok kiša iz rominjanja prelazi u pljusak. Stavljamo kapuljače, potežemo zatvarače naših nepromočivih jakni.

– Je, je, prava Matovilka – pomislim u sebi, a na njega se obrušim oštrim riječima jer još imam daha, a i znam da može vraćati donekle ravnopravno. No, u kondiciji nema jednakosti, on juri dok ja lipšem i noćas sam teško prošla staru stazu. Trening je radnim danima noćni, a kad prtimo poznate staze, raščlanjujemo karaktere i kritiziramo jedno drugo.

– Zapamti što mi imaš reći, kad sad nemreš jambrati, buš mi gore kad se oporaviš pripovedala – podsmjehujući se trčkara naokolo.

Svijetli čeonom lampom i bere gljive, a mene znoj oblijeva, srce već previše otkucaja udara. Koncentriram se i dišem nos usta, no baš ne pomaže, znojim se previše. Kišne kapi su sve krupnije, postaje sklisko, bez štapova smo i jedan tren uhvati me strah da pretjerujem. Neočekivani umor prelazi u fazu “što je meni ovo trebalo”, penjati se planinom noću. Tromi koraci prelaze u ravnodušnost. Znam da ću hodati i neću stati, nego samo ću pasti i baš me briga, tu ću ostati usred noći na kiši u šumi.

Vidi da zaostajem već prilično, od početnog dobrog vremena odjednom prolaznost katastrofalna. Ne znam što mi je večeras, prošli tjedan noćnog pentranja, ista staza, sve po špranci bilo, sustala nisam ni korakom ni riječju.

Govori mi da stanem, saginjem glavu, ruke na koljena, lovim dah. Previše se znojim, cijelim tijelom, raskopčavam glupu jaknu.

– To je zbog nje, zbog tih nepromočivih materijala – izmišljam izgovor. Bolje je bilo kad smo u vunenim džemperima po planinama hodali i gojzerice lojem mazali; da sam bila mlađa 20 godina, to ne stavljam u računicu.

Pogledam ga kako strpljivo čeka i sve me obuzima i nježnost i ljutnja. Hoćemo li do gore ili idemo nazad? Prepušta mi odluku. Recitira “Care, care, gospodare, koliko ima sati?” do vrha.

U planinarskom domu društvo već odavno karta. Slušam uobičajene šale, pijem čaj presvučena u obične pamučne majice. Kiša je prestala, svjetla grada trepere narančasta u daljini. Bilo kucka uravnoteženo, tlak normalan. Riječi šarene konfete posvuda, samo bacam pregršti vesele, padaju po nama, slijeću na kosu, lijepe se za lice riječi kao konfetice okrugle raznih boja. Nagnem se i poljubim ga u obraz pred svima.

Vraćamo se strminom prema sutrašnjem danu. Korak je brz i lak, skakućem i pomalo plešem, noćni leptiri zalijeću nam se u lampe. Kroz obruč krošnji ugledam zvijezdu.

Foto: pexels.com

Miro Škugor: Transsibirska željeznica

„Aaaaaaaaaaa! A-a-a-a-a-a-a-a-a! Ah! Ah! Ah! Ah! Ah! Ah! Aaaaaaaaaaa!“ stenjala je, preklinjala, molila, vikala, poticala, umirala, psovala, oživljavala, razbijala se i iznova sastavljala posve naga mlada djevojka sjedeći na balkonskoj ogradi apartmana u prizemlju dvokatnice, raširenih nogu.

Jednu ruku je prebacila preko ramena svog partnera, koji se za tu priliku posve uživio u uloge prvo strojovođe, a potom same lokomotive Transsibirske željeznice što je tek krenula s moskovskog kolodvora. Drugom rukom pridržavala je željeznu ogradu što se opasno tresla pod njihovim ritmički usklađenim težinama.

Apartmansko naselje odjekivalo je patnjom putnice, koja je ipak čvrsto odlučila stići na svoje odredište. Tri sata poslije ponoći s pravom je do tada nosilo naziv gluhog doba noći. Večeras su ih svi, htjeli to ili ne, morali čuti. Vjerojatno su ih htjeli i vidjeti. No, nisu se usuđivali ičim mrdnuti isprekidano dišući u sigurnosti svojih apartmanskih skloništa. Osim u mašti.

„Hoćeš li ti nju više izjebati? Alice, ‘ajde svrši već jednom. Ne mogu čoriti od vas“, glas njihovog dobrano pijanog prijatelja, sličan zvuku izbrazdane gramofonske ploče, zapucketao je iz susjedne sobe naglo spustivši zastor na predstavu za koju su mnogi od slušača bili voljni platiti najskuplje karte.

Foto: pexels.com