Boris Jovanović Kastel: Marko Aurelije u Stolivu

Usidrio sam se pred Stolivom,
iskrcao na pontu
u teget odijelu, mokasinama,
bijeloj košulji i papirusom
smotanim pod pazuhom –
ja, rimski car i filozof,
Marko Aurelije.
U vrata crkve Imena Marijinog
rezbarim misli –
zaboravi na sve
i sve će zaboraviti na tebe.

Čuvši zvona, lepet kormorana
i operetu mora,
skinuo sam odijelo,
obukao carsku togu i sandale,
pa ribarima naredio
da mi od skinutih vrata
naprave splav do prijestolja.
Okružen sazviježđem ptica,
od opere pučine pijan,
na obelisk ugraviraću misli –
Ne mogu zaboraviti plavet
pred Stolivom
i kako me iko,
dok je partiture dubina,
može zaboraviti?

Miro Škugor: Jamal

Četvrta klupa u nizu, uz desni rub Trga kralja Tomislava, bez njega se činila posve beskorisnom i bespotrebnom.
Prolaznici različite životne dobi, spola i zanimanja, češće putnici u prolazu i stranci nego Zagrepčani i oni koji su se zbog bilo kojeg razloga Zagrepčanima čutili, sami ili s društvom, redovito su sjedali na treću i petu klupu. Kao da su znali da četvrta klupa ima neku drugu svrhu, važniju od kratkotrajnog predaha.

Za njega je to pak bio primjereni poslovni prostor. Pretvorivši klupu u izložbeno-prodajni štand s primjercima “Uličnog Fenjera”, časopisa istoimene udruge koja je pružala pomoć beskućnicima, socijalno ugroženima i samohranim roditeljima, plaho bi i bez riječi iskoračio prema potencijalnom kupcu. Potom bi poput oživjelog kraka samostojeće vješalice naglo ispružio ruku držeći časopis u razini lica. Tako se na naslovnici bolje vidjela otisnuta cijena od 15 kuna. Da li zbog tog iznenadnog pokreta ili njegove naglašene mišolike fizionomije – sitne plave oči, rijetke obrve, bradica i razmaknuti prednji zubi, prolaznici su ga uglavnom zaobilazili.

Tako je i Dorian postupio u tri navrata.
Prvi puta mu se prodavač časopisa hitrim iskorakom ispriječio na putu do posla izbacivši ga pritom iz hipohondrijskih misli o raznovrsnim boleštinama u jednako bolnu stvarnost još jednog radnog dana. Drugi puta bio je uvjeren kako je riječ o dobro kamufliranom prosjaku, a Dorian se još nije smirio od šoka kada se nedavno na njega izderala starija gospođa zapuštena izgleda. U njezinu ruku položio je 5 kuna, a ona mu je odbrusila kako je to malo i neka medeka sačuva za vlastitu majku.
Treći puta presreo ga je te od upornog prodavača na drugu stranu ulice odvukao kolega s faksa. Čvrstina njegovog zagrljaja bila je razmjerna vremenu koje je proteklo od njihova zadnjeg susreta. Jedva došavši do daha uspio je preko ramena vidjeti i zapamtiti naziv časopisa. Bilo je to dovoljno za guglanje na netu i odluku da prvom sljedećom prigodom od mišolikog prodavača kupi barem jedan primjerak. Zapečatio ju je osjećajem iskrene posramljenosti.

Nakon tjedan dana konačno ponovno ugleda prodavača na njegovu “štandu”. Žurno mu je prišao. “Dobro jutro! Što to prodajete? Mogu li prelistati?”, dobrohotno priupita zatomivši nabujalo olakšanje. Kao da čita Dorianove misli, prodavač preko svoga lica razvuče ohrabrujući osmijeh. Za njih obojicu. A zatim mu uz naglašeni naklon glavom uruči časopis.

Zalijepljen na četvrtoj stranici Doriana dočeka papirić na kojemu je pisalo: “Stvaranje je počelo zvukom. Svemir je nastao iz pjevanja. Glas stvara dok govorimo. Zvuk stvara oblike. Zvuk stvara svjetlost. I brži je od nje. Sve što izgovorimo putuje brže od svjetlosti. Što je medij kojim se zvuk rasprostire gušći, zvuk sve više ubrzava. Beskonačno gusti medij je vakuum. Zvuk ne putuje pravocrtno već spiralno. Najniža službeno izmjerena frekvencija zvuka je ona u crnoj rupi sazvježđa Perzej. Zvuk zraka kojeg udišemo daje energiju tijelu. Zvuk liječi i najteže bolesti.”

Dorian nije mogao skrenuti pogled s teksta na papiriću. Nije mogao ništa. Ničim.
“Znate, više nitko ne pjeva pjesmu stvaranja”, izvijesti ga prodavač ravnodušnim glasom.
A onda još hladnije dometne: “Jamal.”
Ta riječ poput naglog pritiska divovskog dlana opet oživi Dorianovo nakratko zastalo srce istodobno mu upumpavajući zrak u pluća.

Negdje kroz neuronsku mrežu njegova mozga iznova je propuštena jučerašnja informacija da se na otoku Jamalu, koji se nalazi u sastavu Jamalskonenečkog autonomnog okruga u sjeverozapadnoj Rusiji, u tlu otvorila misteriozna rupa široka 79 metara. I da riječ “Jamal” na nenečkom jeziku znači “kraj svijeta”.

Foto: pixaby.com

Nada Vukašinović: Čitateljica i pisac

Uguram se na prvo slobodno mjesto i izgubim među koricama knjige iz koje viri označivač stranica. Provirujem i ja iza korica, pogledam uokolo, a pored mene Matvejević. Sjedi sam, miran i tih u najudaljenijem kutu knjižnice. Daleko je od bljeskalica, mikrofona i novinara. Sitan je i sav se uvukao u fotelju kao da ne želi nikome smetati. Nasmiješim mu se, ne mogu se pretvarati da ga ne znam, ali ne mičem se.

Učim o veličinama, biografijama, skromnosti. Nitko se iz prvih redova ne okreće k njemu, niti jedan pogled nije zalutao u zadnji red, a on šuti.
Širi se miris tople kave koju će kasnije dijeliti.

Na promociji sam najnovije zbirke priča gosta iz Kanade. U krugovima smo, kratkopričaškim. Jednostavna priča, konkretan događaj, metafore, obrati, dobri i loši momci mijenjaju uloge.

Slušam prve rečenice, fabule, dijaloge, citate. Red spontanih dijaloga, anegdotskih priča, red čitanja. Malo širenja, duže digresije, čudo stvarnoga, ključna mjesta, mrvice u sjećanju, duga pitanja i kratki odgovori.

Voditelj je dobro raspoložen, sunce sa zapada nam još uvijek grije leđa kroz stakla, nitko nikamo ne žuri.

Probijamo se kroz priču i putujemo od nepoznatog poznatom, od važnog, nevažnom. Na sve pristajemo. Hodamo po groblju, gladimo bijelog prerijskog mačka u krilu, vraćamo se u djetinjstvo.

U jednom trenutku sve se posloži i svatko svakoga razumije.

Pisac, cupka bosom nogom po parketu, smiješi se kada govori o čitanju prostora. U potrazi je, stalno na početku i svaki puta novo istraživanje domovine.

Voli neobične likove koji se rode na neobičan datum, voli obrate u priči, čini se da je sve stvarno, da su likovi stvarni.

Tražimo čudo, jer u priči je sve moguće i ona je više od života i samo napisano postoji. Vrijedimo onoliko koliko vrijedi naša priča. Pravi život je u riječima, a fikcija je na pješačkom prijelazu, na oštećenom kolniku, na pustim kolodvorima u nepouzdanom sjećanju.

Živimo svoje stereotipne uloge u običnom životu i pišemo čudesne živote.
Prije kave još jednom, bljeskalice kamera, široki osmijeh i spontani pljesak gostu. Stala sam u red s kupljenim knjigama da bih dobila potpis pisca.

– Vi se znate, čujem iza sebe.

– Ne, ja sam samo čitateljica, a možda jednom postanem i lik u priči.

Foto: www.pexels.com